Povežite se sa nama

INTERVJU

SENAD BEGIĆ, EPIDEMIOLOG, POMOĆNIK DIREKTORA INSTITUTA ZA JAVNO ZDRAVLJE CG: Prijetnju shvatiti ozbiljno

Objavljeno prije

na

Borba sa ovim virusom je udruženi napor i građana i zdravstvenog sistema i zahtijeva lično angažovanje svakog od nas ponaosob. Ovu borbu ne može da iznese samostalno ni jedan jedini zdravstveni sistem na svijetu ma koliko bio spreman za apokaliptične scenarije

 

 MONITOR: Komentar na širenje ovog virusa, medijske natpise, situaciju otkazivanja brojnih događaja, činjenicu da je u Italiji proglašen karantin za cijelu državu?

BEGIĆ: Ako bih smio da budem malo ličan, djeluje mi da mnogi građani situaciju sa korona vuirusom nisu shvatili dovoljno ozbiljno. Njegov epidemijski i pandemijski potencijal su mnogi potcijenili. Na svu sreću 80 odsto oboljelih ima blage simptome ali to nikome ne daje za pravo da se neodgovorno i samovoljno ponaša. Borba sa ovim virusom je udruženi napor i građana i zdravstvenog sistema i zahtijeva lično angažovanje svakog od nas ponaosob. Ovu borbu ne može da iznese samostalno ni jedan jedini zdravstveni sistem na svijetu ma koliko bio spreman za apokaliptične scenarije.

Prema informacijama od kolega iz Italije,  dešavanje u protekle dvije sedmice karakterisala je činjenica da su ljudi reagovali u dva ekstremna vida ponašanja. Prvi je karakterisala panika i paranoja koja je dovela do praznih polica u martketima (što smo nažalosti mi iskusili ovdje) a drugi je karakterisala potpuna ravnodušnost i negiranje da se bilo šta dešava. Najteže je  bilo naći balans koji je i ključ pobjede nad ovim virusom, a to je lekcija koju moramo da naučimo dok još uvijek imamo vremena – da je lična odgovornost, angažovanost, posvećenost, praćenje saopštenja i preporuka zdravstvenih vlasti, odupiranje pritisku i izmišljenim informacijama sa društvenih mreža, obrazac koji moramo primjeniti.

MONITOR: U kojim slučajevima je neophodno testiranje na ovaj virus? Koliko je do sada ljudi u Crnoj Gori testirano na korona virus i da li ima dovoljno testova?

BEGIĆ: Zaključno sa 11.03.2020. godine u ponoć, u Crnoj Gori testirano je ukupno 47 osoba na novi korona virus i svi rezultati su bili negativni.  Stopa testiranih je 7,58/100.000 stanovnika i znatno je viša od nekih država u regionu koje već imaju uspostavljeno širenje virusa – primjera radi u Srbiji je testirano ukupno 160 osoba sa stopom od 2,3 na 100.000 stanovnika (19 slučajeva) ili u Albaniji koja „ima“ 15 slučajeva i ukupno je testirala 77 sumnjivih: 2,66/100.000.

Testiranje oboljelih se obavlja  u skladu sa preporukama Svjetske zdravstvene organizacije i Nacionalnim planom za postupanje – dokumentima u kojima je predviđeno da se testiranje vrši samo osobama koje ispunjavaju definiciju sumnjivog slučaja gdje je na ovom nivou obolijevanja ključni elemenat činjenica da osoba ima pozitivnu epidemiološku anamnezu, tj. da navodi podatke koji mogu ukazivati na boravak u pogođenom području ili eventualnu izloženost virusu.

Dijagnostika se sprovodi u laboratorijima Instituta za javno zdravlje Crne Gore i trenutno dostupna količina testova je dovoljna za prvi talas obolijevanja. Isporuka novih količina testova se očekuje.

MONITOR: Pojedine zemlje zbog nedostatka zaštitne opreme odlažu operacije. Da li u Crnoj Gori ima dovoljno zaštitne opreme za medicinsko osoblje?

BEGIĆ: I Klinički centar Crne Gore je u sklopu priprema za postupanje u slučaju masovnog obolijevanja od novog korona virusa odlučio da odloži kompletan „elektivni“ hirurški program. To znači da su odložene sve operacije koje nisu hitne,  odnosno operacije pacijenata koji nisu životno ugroženi. Ovo je samo jedna od mjera koje su predviđene u sklopu sprečavanja širenja infekcije i racionalne potrošnje lične zaštitne opreme a postoji i čitav niz drugih mjera koje je Institut dostavio zdravstvenim ustanovama kako bi se postojeća količina opreme koristila na najracionalniji mogući način.

Glavni problem sa ličnom zaštitnom opremom nisu postojeće količine već činjenica da se njena potrošnja ne može predvidjeti te da je situacija na svjetskom tržištu takva da proizvođači sve svoje kapacitete preusmjeravaju na podmirivanje nacionalnih potreba tako da države koje nemaju svoje proizvodne kapacitete ostaju uskraćene uprkos činjenici da raspolažu sa odgovarajućim finansijskim sredstvima. Isto tako i mnoge države ne dozvoljavaju izvoz zaštitne opreme.

Takođe, u mnogim državama zabilježeni su primjeri neracionalnog trošenja zaštitne opreme tako da su određene zemlje pribjegle drakonskim mjerama za zdravstvene radnike ograničavajući količinu opreme koja je dostupna u jednoj smjeni tamo gdje je obolijevanje masovno ali i primoravajući zdravstvene radnike da npr. nose pelene za odrasle ispod zaštitnih kombinezona kako bi se potrošnja kombinezona smanjila. Svi se nadamo da nijedna zemlja neće biti u takvoj situaciji.

MONITOR: Govori se o neophodnosti respiratora u liječenju korona virusa. Da li medicinske ustanove u Crnoj Gori imaju dovoljan broj respiratora?

BEGIĆ: Respiratori, odnosno mehanička pomoć pri disanju je medicinska procedura predviđena za najteže pacijente kojih je na svu sreću jako malo. Cilj cijelog društva treba da bude da se pridržavanjem mjera i preporuka Instituta učini sve što je moguće da respirator nikome ne zatreba. Iluzorno  je očekivati da postoji respirator za svakog oboljelog, ali zato nije iluzorno očekivati da postoji sapun za svakoga – svugdje i svima dostupan i na tome se uporno mora insistirati kao i na strogom pridržavanju svih mjera prevencije.

MONITOR: Kada se očekuje prestanak sezone gripa, i da li će se sa većim temperaturama i opasnost od korona virusa smanjiti?

BEGIĆ: I ove kao i svake sezone, teško je, jako nezahvalno i nemoguće precizno predvidjeti kretanje obolijevanja od gripa. Posljednje nadzorne sedmice bilježi se značajniji pad broja osoba koje su se sa simptomima gripa javljale svojim izabranim ljekarima i za očekivati je da se takav trend nastavi i u sedmicama koje dolaze.

Kada se radi o visokim temperaturama, nisu one isključivo te koje same pogoduju smanjenju širenja respiratornih infekcija već posebno količina UV zraka koji negativno djeluju na opstanak virusa na površinama. Ograničena količina naučnih podatka ukazuje da je moguće i za očekivati da sunčani dani pred nama dovedu  do smanjenja rizika od širenja novog korona virusa. Međutim kada se radi o onome što znamo o SARS-u (epidemija završena u julu) ili MERS-u (nikada nije imao jasnu sezonalnost)  još je rano za donošenje bilo kakvih zaključaka.

MONITOR: Koje su generalne  mjere prevencije od korona virusa?

BEGIĆ: Novi korona virus je jedna od najozbiljnijih javnozdravstvenih prijetnji sa kojom se svijet ikada susreo. Ali uprkos tome izgleda da mnogi nisu shvatili njegovu pravu ozbiljnost. Olako shvatanje problema možda leži i u činjenici da se radi o kapljičnoj infekciji čije mjere prevencije mnogima nisu ni po čemu posebne i specijalne a veoma su učinkovite naročito u situacijama kada ne postoji specifična prevencija tj. vakcina. Tako u cilju prevencije obolijevanja svi treba da se pridržavaju jednostavnih pravila lične higijene (ponajprije higijene ruku), bontona (kijanje i kašljanje u papirnu maramicu koja se odmah nakon toga baci a ruke operu), higijene životnog i radnog prostora (dezinfekcija radnih površina i predmeta) kao i mjera društvenog distanciranja – udaljavanja i izbjegavanja kontakta sa osobama koje imaju simptome respiratornih infekcija. Posebno je bitno izbjegavanje dodirivanja očiju, nosa i usta ali i izbjegavanje nekih oblika ponašanja koji su tako svojstveni našem kulturološkom miljeu pa su samim tim i teški za sprovođenje – kao što su rukovanje, grljenje i ljubljenje u obraz.

Sve nabrojane mjere su istovremeno i mjere prevencije gripa i drugih respiratornih oboljenja.

MONITOR: Koji dio populacije bi trebao da bude na posebnom oprezu?

BEGIĆ: Ovo je po prvi put da ovaj soj korona virusa izaziva oboljenje kod ljudi. Samim tim svi smo podjednako osjetljivi na njega pri čemu osjetljivost na novi virus ne zavisi od boje kože, religije niti nacije.

Naravno, određene situacije i stanja neke osobe zaista stavljaju pod povećani rizik kako od obljevanja (npr. zdravstveni radnici zbog prirode svoga posla) tako i od razvoja komplikacija i najtežih, smrtnih, ishoda – osobe  starije od 65 godina, lica sa hroničnim bolestima i stanjima i slično.

Prema trenutno dostupnim informacijama posebno osjetljivi za razvoj komplikacija i smrtnih ishoda su stari. Stari su posebno ranjiva  kategorija, kada se radi i o mnogim drugim bolestima i stanjima i nerijetko u potpunosti zavise od svoje okoline. Ovdje je to posebno naglašeno te je samim tim posebna odgovornost na svim elementima društva da zaštite svoje roditelje i starije sugrađane pridržavanjem mjera prevencije.

 

Razlika između gripa i korone

 

MONITOR: Kako ljekari mogu razlikovati korona virus od običnog gripa?

BEGIĆ: Simptomi infekcije novim korona virusom su nespecifični i u dobroj mjeri podsjećaju i nerijetko su identični simptomima gripa.

Klinička slika bolesti u rasponu je od jako blagih simptoma do teške upale pluća koja se može završiti i smrću. Kod gotovo 80 odsto oboljelih klinička slika je blaga do umjerena.

Na osnovu podatka iz studije kineskog Centra za kontrolu i prevenciju bolesti na 55.924 laboratorijski potvrđenih slučajeva, tipični znakovi i simptomi uključivali su: povišenu tjelesnu temperaturu (87,9 odsto), suv kašalj (67,7), umor (38,1), iskašljavanje gustog sadržaja (33,4), nedostatak daha (18,6), bol u grlu (13,9), glavobolju (13,6), bolove u mišićima i zglobovima (14,8), drhtavicu (11,4), mučninu ili povraćanje (5,0), začepljen nos (4,8), dijareju (3,7), iskašljavanje sukrvice (0,9), i upalu konjuktiva oka (0,8 odsto).

Oboljeli su uglavnom razvijali znakove i simptome bolesti, uključujući blage respiratorne simptome i temperaturu, u prosjeku 5-6 dana nakon infekcije, a najviše do 14 dana.

Upravo zbog činjenice da su simptomi nespecifični u čitavom nizu situacija zabilježeno je inficiranje zdravstvenih radnika koji se prilikom pregleda pacijenata nisu pridržavali mjera prevencije za zdravstvene radnike ili zbog ponašanja pacijenata koji se nisu pridržavali preporuka i nisu tražili pomoć i instrukcije telefonom prije dolaska u  ordinaciju.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

ALEKSANDAR VUJOVIĆ, REDITELJ: Trenutak spoznaje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Priča se odvija iz junakovog doživljaja svijeta koji ga okružuje, djeteta koje sredinom dvadesetog vijeka odrasta u malom mediteranskom selu. U pitanju je doživljaj i iskustvo sa kojim se dječak uzrasta između pet i šest godina prvi put susrijeće i u tom kontekstu nije „kontaminiran” bilo kakvim uticajem odraslih

 

Višestruko nagrađivani film Duga reditelja Aleksandra Vujovića, početkom jula imao je crnogorsku premijeru u Lustica Bay-u. Od svjetske premijere krajem oktobra 2020. godine, Vujovićev film je dobio ukupno 21 međunarodnu nagradu i priznanja. Izabran  je na oko 40 festivala u takmičarskim kategorijama na međunarodnim festivalima u Italiji, Španiji, Turskoj, Češkoj, Kini, Indiji, Grčkoj, Slovačkoj, Velikoj Britaniji, Rusiji, Ukrajini, Sjedinjenim Američkim Državama, Srbiji, Brazilu i Francuskoj.

Film Duga čiju režiju, montažu i izvršnu produkciju potpisuje Vujović, nastao je po motivima istinite priče iz knjige Dipingo dunque esisto!, italijanskog umjetnika Gaetana Grila. Scenario je po ideji i sinopsisu Vujovića napisala Jelena Lela Milošević, direktor fotografije je Vladimir Vučinić, dok pored Vujovića izvršni producent je i Anja Sekulić. Uloge u filmu tumače: Nikša Radojičić, Miloš Pejović, Ana Vučković i Đorđije Tatić. Film je realizovan u okviru međunarodnog projekta CIRCE, finansiran je iz evropskih fondova u produkciji Apulia Film Commission, u izvršnoj produkciji Boka F i uz podršku Filmskog centra Crne Gore.

Aleksandar Vujović je docent na Fakultetu za dizajn i multimediju Univerziteta Donja Gorica.

MONITOR: Film ,,Duga” je nastao po motivima istinite priče. Bavite se trenutkom kada šestogodišnje dijete prepoznaje svoju životnu vokaciju. Otkuda je došla ideja da baš ovo bude tema kratkometražnog filma?

VUJOVIĆ: Tematika koja je sama po sebi prilično atipična u odnosu na teme koje se obično tretiraju u filmovima na ovom prostorima bila mi je jako zanimljiva, tim prije što je priča koncipirana iz vizure djeteta. Dakle, priča se odvija iz junakovog doživljaja svijeta koji ga okružuje, djeteta koje sredinom dvadesetog vijeka odrasta u malom mediteranskom selu. U pitanju je doživljaj i iskustvo sa kojim se dječak uzrasta između pet i šest godina prvi put susrijeće i u tom kontekstu nije „kontaminiran” bilo kakvim uticajem odraslih koji bi u bilo kom smislu mijenjao njegovu percepciju. Zbog toga je događaj potpuno jedinstven, pritom zauvijek određuje životni put jednog djeteta  u čovjeka koji će postati. Upravo iz takve vizure sam koncipirao cijeli film i to su glavni elementi koji su me inspirisali da ovoj priči udahnem filmski život.

MONITOR: U Milanu ste upoznali Gaetana Grila, autora knjige prema kojoj ste napravili film. Kažite nam o tom poznanstvu i da li je on zadovoljan kako ste priču pretočili u film?

VUJOVIĆ:  Gaetana Grila upoznao sam kada sam imao osamnaest godina. Tada sam otišao na studije u Milano, upisao sam milansku Breru. Naše poznanstvo sticaj je različitih i slučajnih okolnosti, ako slučajnost uopšte postoji! Čovjek koji je postao moj mentor, imao veoma značajnu ulogu, pogotovo u toj prvog godini mog života u Milanu. Iako ne tako davno, za razliku od danas, 2005. godine bilo je značajno teže otići na studije u inostranstvo. Naša zemlja tada nije bila ni u Šengen zoni, samo putovanje u Evropu bilo je značajno komplikovanije nego što je to slučaj danas… U tom periodu, Gaetano je bio dominantno vezan za Torino, bio je šef katedre na Albertini u Torinu, u Milanu je živio i imao svoj studio. Nekoliko godina kasnije postao je jedan od direktora milanske Brere.
Tokom niza godina mog stalnog života i rada u Milanu, i nakon završenih studija, stvoreno je jedno doživotno prijateljstvo sa Gaetanom koji je postao i moj vjenčani kum.
Negdje 2017. godine, Gaetano mi poklonio svoju autobiografsku knjigu Dipingo dunque esisto!. U prvom poglavlju te knjige, Gaetano govori o tome kako je postao umjetnik. Već na prvom čitanju, na mom omiljenom mjestu, u kultnoj biblioteci Braidense u Milanu, znao sam da ću u odnosu na taj događaj snimiti film.
Gaetano je znao da su neophodna određena oblikovanja originalne priče, kako se bi se narativna struktura prilagodila mediju kakav je film, i u tom kontekstu veoma je zadovoljan rezultatom i filmom u konačnom.

MONITOR:  U filmu se komunikacija među likovima temelji na filmskom jeziku koji nadilazi verbalni, a on je i omaž umjetnosti i stvaralačkom procesu. Da li ste to htjeli otpočetka, od prvobitne zamisli?

VUJOVIĆ:  Od samog početka, to mi je bila odrednica. Kao što svi znamo, film je prvenstveno audiovizuelna umjetnost, koristeći isključivo te karakteristike, sliku i muziku, bez korišćenja bilo kakvog dijaloga, od samog početka želio sam da na taj način ispričam film. Cijenim da se u takvoj postavci ostvaruje mnogo snažniji doživljaj priče koju tretira film, a to je doživljaj priče sa stanovišta petogodišnjeg dječaka. Mislim da bi u konkretnom slučaju, bilo kakav dijalog između likova, umanjio taj doživljaj filma koji predstavljam kroz vizuru glavnog junaka. S druge strane, i konceptualno i simbolično-metaforički se takav tip kreativnog rješenja potpuno uklapa u tematiku filma. To je svakako bio dodatni izazov i rizik u procesu stvaranja filma. Vjerujem da je teže ispričati priču samo slikom u pokretu nego kada to radite verbalnom komunikacijom.

MONITOR:  Protagonista Nikša Radojičić je tokom snimanja imao šest godina. Da li je rad sa djetetom bio najveći izazov u procesu snimanja?

VUJOVIĆ:  Rad sa djetetom tog uzrasta bio je jedan u nizu izazova u procesu stvaranja Duge, zbog cijelog niza karakteristika koje su prilično atipične, pogotovo za ovaj prostor i koje su vezane za ovaj film. To mi je kao autoru bila primarna intencija – napraviti film koji će i tematski i vizuelno biti drugačiji, a da te karakteristike budu u potpunosti stavljene u službu filma i njegove priče.

MONITOR: U čemu je prednost kratkometražnog filma naspram dugometražnog? Da li je slobodniji i kritičniji od dugometražnog?

VUJOVIĆ:  Razlika je samo u formatu i karakteristikama. Ne bih mogao da kažem da jedan format ima više ili manje prednosti u odnosu na drugi. Nerijetko je značajno teže ispričati priču u formi kratkometražnog filma, nego u formi dogometražnog, iz razloga što vladaju ista plavila narativne strukture. Samo što u kratkoj formi od početka morate biti skoncentrisani na suštinu. Kod dugog metra možete da dozvolite da nekada napravite digresiju koja opet mora imati makar simboličku konekciju sa nukleusom. Dakle, film je film, bez obzira na tip formata, njegova umjetnička vrijednost data je kvalitetom i poetikom rada, a ne dužinom trajanja.

MONITOR:  Film je od svjetske premijere krajem oktobra 2020. godine imao ogroman uspjeh. Da li ste pozvani na još festivala i mislite li da film tek očekuju nova priznanja?
VUJOVIĆ:
  Film je od oktobra 2020. godine, do ovog trenutka, dobio 21 nagradu na međunarodnim festivalima i selektovan je na više od 40 festivala širom svijeta u takmičarskim kategorijama. Imao je špansku premijeru na 32. izdanju Aguilar Film Festivalua – festival sa GOYA licencom. Regionalnu na 68. Izdanju Martovskog festivala u Beogradu gdje je otvorio međunarodni takmičarski program kao jedini film iz Crne Gore u takmičarskim programima, na jednom od najstarijih evropskih i svjetskih festivala. Kako je u pitanju i dalje relativno mlad film, očekujem da kulminacija međunarodnog festivalskog života tek predstoji i nadam se da će biti uspješna kao od oktobra mjeseca kada je film zvanično izašao.

Miroslav MINIĆ
Foto: Monika PARKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SONJA DRAGOVIĆ, ISTRAŽIVAČICA IZ OBLASTI URBANIZMA NA UNIVERZITETSKOM INSTITUTU LISABON I ČLANICA GRUPE KANA: Temeljno nerazumijevanje planiranja prostora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi – čitavo društvo – godinama pokušavamo da se snađemo u sistemu planiranja prostora određenom kombinacijom starih planova koji su i dalje na snazi, i novih propisa koji su neproduktivni, ako ne i sasvim beskorisni

 

MONITOR: Vidite li naznake da nova vlast ima volju da poboljša prostorno planiranje i da spriječi dalji urbanistički i graditeljski haos u Podgorici i na Primorju?

DRAGOVIĆ: Nosimo se sa temeljnim nerazumijevanjem problema u prostornom planiranju od strane nadležnih za ovu oblast. Uzmimo za primjer to što se dešava, ili bolje rečeno ne dešava, sa zakonskim okvirom. Zakon o planiranju prostora i izgradnji objekata iz 2017. je i dalje na snazi, iako je poguban za održiv i ujednačen prostorni razvoj Crne Gore;  o predlogu za izmjene opet treba da raspravljamo usred ljeta – kažem opet, jer je tako bilo i prošle godine, kada je ovaj Zakon posljednji put izmijenjen. Evidentan je nedostatak shvatanja važnosti zakonskog okvira i hitnosti temeljnog preispitivanja modela koji je do sada bio na snazi, a to je nužno za bilo kakav napredak u ovoj oblasti.

MONITOR: Koliko povjerenje uliva ministar Mitrović?

DRAGOVIĆ: Ministar Mitrović ne uliva povjerenje, nego  pruža razloge za zabrinutost. Njegove izjave pokazuju nerazumijevanje povezanosti prostornog planiranja, ekonomske situacije i održivog razvoja, što je veliki hendikep za nekog ko vodi ovako važan resor. Primjera je mnogo, ali navešću jedan iz emisije Načisto, kada je Mitrović rekao da je jedan od razloga za sadašnje stanje prostornog razvoja to što prije 15 godina ekološka svijest nije bila razvijena i da bi bilo dobro da se ekolozi uključe u procese planiranja. Niko ne poriče da smo danas svjesniji ekoloških problema nego što smo bili ranije – i u Crnoj Gori, i globalno – i da je neophodno veće učešće stručnjaka za ovu oblast u svim procesima koji se tiču budućeg razvoja. No od suštinske je važnosti da ministar koji se bavi ovom oblašću razumije da korijen problema leži u nečemu drugom: u ekonomskom modelu zasnovanom na stalnoj ekspanziji gradnje, u permisivnosti zakonskog okvira, i u nemoći vlasti da artikuliše i sprovede viziju razvoja zasnovanu na opštem, zajedničkom dobru, umjesto na privatnoj dobiti. Ministar je pokazao da ovo ne razumije i sopstvenim postupcima, kada je odlučio da mu to što posjeduje zemlju na kojoj može da gradi i novac za izgradnju daje pravo da gradi kuću mimo planova – kada je, dakle, odlučio da mu to što je u privilegovanoj imovinskoj poziciji daje pravo da ne poštuje plan. Zabrinjavajuće je da neko sa takvim razumijevanjem sistema planiranja sada vodi resor koji bi trebalo da donese i sprovede progresivne promjene, i ne znam da li se tome možemo nadati.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VESNA PEŠIĆ, SOCIOLOŠKINJA: Srbija da okrene drugi list

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za mene je pitanje zašto je veliki dio srpskog naroda u Bosni i Srbiji izgubio svaku ljudsku empatiju i saosjećanje prema preko osam hiljada pobijenih dječaka, muškaraca, sinova, očeva i muževa

 

MONITOR: Valentin Incko je na samom kraju mandata nametnuo dopunu Krivičnog zakona BiH, propisujući kazne za poricanje zločina genocida. Kako komentarišete tu odluku?

PEŠIĆ: Ne mogu da se upuštam u poteze Incka da li su dobri i koliko će biti uspešni da se u BiH kažnjava poricanje genocida u Srebrenici (reakcije Dodika su već poznate). Za mene je to pitanje zašto je veliki deo srpskog naroda u Bosni i Srbiji izgubio svaku ljudsku empatiju i saosećanje prema preko osam hiljada pobijenih dečaka, muškaraca, sinova, očeva i muževa. Zar ne osećamo ljudsku tugu prema tolikim ljudskih žrtvama koje su iskasapljene od ruke srpskog vođstva u RS. Kao da nam na pamet ne pada da se izvinimo za tolike pokolje, zatražimo  opraštaj i većno sećanje na te žrtve i sopstvenu bruku. Kakvo je to preganjanje da li je u Srebrenici bio genocid ili „strašni zločin“, kao da nije bilo suda i presuda. Srbija je jedina koja ne priznaje genocid u Srebrenici. Čestitam Crnoj Gori koja je uspela da donese Rezuluciju o genocidu u Srebrenici.

MONITOR: Jedan od mojih skorašnjih sagovornika iz BiH postavio je pitanje: Šta ćemo sa prošlošću? Svakodnevno svjedočimo prepucavanju političkih elita u tzv. regionu. REKOM proces se, izgleda, pokazao neizvodljivim. Šta je izvodljivo?

PEŠIĆ: Istoričar Markovina iz Hrvatske je konstatovao da je suočavanje sa prošlošću na tlu bivše Jugoslavije propalo, ili jednostavno nije uspelo. REKOM je postavio visoke zahteve u tom pogledu, a da ih je postavio i manje ambiciozno, opet i najskromnije zamišljeno suočavanje sa prošloću kao uslov pomirenja – ne bi uspelo. Time smo pokazali da nismo važni ni sebi ni drugima. Nema ovde kapaciteta za razumevanje događaja  i tragedije iz devedestih. Podgreva se balkanska „večna mržnja“, održava se ta vatra, bilo da je reč o vlastima ili opoziciji. Šta može umesto toga?  Markovina predlaže „miroljubivu koegzistenciju“, pa se i meni učinilo da bi to već bio veliki skok, ako zaista ne možemo da skočimo više od toga. Da bi to bio skromniji vid pomirenja, ali za nas značajan, da živimo u miru i koegzistenciji, i možda usmereni u istom pravcu, vrednostima i  saradnji.

MONITOR: Većinu zemalja Zapadnog Balkana opterećuju teški oblici organizovanog kriminala. Najčešće se u vezu dovode Srbija i Crna Gora. Kako ćemo izaći iz takvog „bratskog zagrljaja“?

PEŠIĆ: Pa tako što ćemo uvesti pravnu državu i ustavnu demokratiju, drugačiji sistem vrednosti, transparentnost vlade, umesto korupcije i ličnih odnosa – „ja tebi ti meni“ koji vladaju u našim plemenskim društvima u kojima su lični odnosi na prvom mestu, pa šta onda ostane za zakone koji se po pravilu olako krše. Samo u državama uređenim na vladavini prava možemo stići do normalne države, a mafija i kriminal ne mogu biti sistemski njen deo, nego se moraju  uredno goniti i kažnjavati. Kad država ne može da izađe na kraj sa klanovima, to je samo izgovor. To govori da su klanovi povezani sa državom ili su te države totalno nefukcionalne. Imam utisak da su neke bivše jugoslovenske republike to uspele, to da mafija nije u državi nego van nje – protiv koje se država bori i eliminiše je legitimnim i zakonskim sredstvima. I Hrvatska je jedno vreme bila mafijaška država, ali je uspela da mafiju izbaci iz države, što ne značći da mafije nema, nego je nema u državi. Srbija i Crna Gora u tome nisu uspešne države, a nisu ni na putu da do toga stignu, jer vidimo da se vlast održava i funkcioniše korišćenjem i uvlačenjem mafije u državu. Bez mafije ne uspevaju da se održe na vlasti, nego od mafije traže usluge koje moraju da se vrate. Eto to sada gledamo sa uhapšenim Belivukom, Miljkovićem i drugima koji u svojim iskazima  svedoče koliko i na koji način su bili angažovani od vrhova vlasti. To je tek početak i nisu sve rekli. Da bi se to sakrilo, Vučić danima prikazuje leševe, iskasapljene ljude, čisto smo zaplivali u nekrofiliju da bi se nekako skrenula pažnja sa toga šta ta družina radi na vlasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo