Povežite se sa nama

INTERVJU

ŽELJKO VUŠUROVIĆ, DRAMATURG: Ko će zalupiti vrata

Objavljeno prije

na

Žalosno je što ogromna većina građana ove države misli da su jedina dva izbora predsjednik Đukanović i mitropolit Amfilohije. Nažalost,  sljedbenika je  mnogo, i sa jedne i sa druge strane

 

MONITOR: Kako vidite ono što se dešava u Crnoj Gori nakon usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovjesti?

VUŠUROVIĆ: Crna Gora je početkom 2020. godine još jednom dokazala da je politički nezrelo društvo. Njeni stanovnici u najvećem broju imaju ista politička shvatanja kao i 1990. Zakon o slobodi vjeroispovijesti je vratio na površinu onu duboku i mračnu političku misao koja je harala Crnom Gorom prije tri decenije. Ta zla i ratnohuškačka misao koju su zajedno gajili dva, danas tobože suprostavljena, tabora, bila je prerušena posljednjih 10-15 godina. Zaogrnula se italijanskom modom, bogougodnim i demokratskim riječnikom, demagogijom, crvenim ili narandžastim kravatama, a srpstvo se mijenjalo za  crnogorstvo i obrnuto ka’ što smo mi ka’ đeca mijenjali sličice. Zahvaljujući ovom zakonu, čini mi se da su neki jedva dočekali da se priklone vlastima, neki da se vrate mantijama SPC, a neki i pod šinjel Gogoljev, ali onog Gogolja koji se nadmudrivao sa Džejmsom Bondom.

SPC javno manifestuje snagu svoje organizacije, koja je protekle tri decenije bila leglo velikosrpske ideologije. Đukanović je dodao gas pred izbore da na cilj stigne kao veliki Crnogorac koji jednog dana obnavlja CPC, drugog dana hoće jedinstvenu Pravoslavnu crkvu, dok trećeg razmišlja da li je toplo more kod Majamija. Pri tom mu nijedan DPS-ovac, a kažu da među njima ima velikih Crnogoraca, ne smije saopštiti istinu veliku kao Lovćen – da je Crnogorska pravoslavna crkva obnovljena na Lučindan 1993. godine prvenstveno od strane crnogorskih liberala.

Većina ljudi ovih prostora zaboravlja, pri današnjim nježnijim tonovima vrha SPC, onaj kočijaški vokabular njenog mitropolita Amfilohija kojima je „čašćavao“ mnoge Cetinjane i Crnogorce koji su obnovili CPC.

Ovako ušančene, obije strane ne žele promjene. Takvo stanje odgovara generalima dvije vojske. Amfilohije bi da zadrži imovinu, kojom gazduje kao srpskom teritorijom nad kojom država Crna Gora nema nikakvih nadležnosti. Taj politički prevarant i ratni huškač vrlo dobro zna da je današnja imovina SPC bila imovina države Crne Gore koja je oteta srpskom okupacijom 1918.  U tome mu pomažu sve prosrpske partije, ali mitropolit Amfilohije ipak ima najveću pomoć od DPS-a i Đukanovića. Čim takva iskompromitovana i korumpirana struktura počne braniti vrijednosti one moralne Crne Gore s početka 90-tih godina, vjernicima SPC dajete šansu da vas ospore. Ipak, mislim da je ovo samo predstava za javnost, dok se partneri Milo i Risto dogovaraju iza leđa svih nas.

MONITOR: Stvari su postavljene tako da se društvo dijeli u rovove, i bira između predsjednika države Mila Đukanovića i mitropolita Amfilohija.  Kakav je to izbor?

VUPUROVIĆ: Crnogorsko društvo nije polarizovano zbog usvajanja ovog Zakona. On je samo doprinio da ta polarizacija bude mnogo vidljivija, zbog protesnih litija SPC. Žalosno je što ogromna većina građana ove države misli da su jedina dva izbora predsjednik Đukanović i mitropolit Amfilohije. Nažalost,  sljedbenika je  mnogo, i sa jedne i sa druge strane.

Mnogi koji brane ovu vlast i Đukanovića, prećutkuju činjenicu da su baš oni uništavali mogućnost da se ideja o moralnoj Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi raširi Crnom Gorom. Crnogorska pravoslavna crkva nije neprijatelj braći Srbima. Nažalost, ljude koji žele svoju autokefalnu Crnogorsku pravoslavnu crkvu, SPC i sve prosrpske političke organizacije, a posebno DF i Demokrate, smatraju neprijateljima i sektašima.

Sjetimo se demagogije Demokrata Crne Gore koji su govorili da su za ravnopravnost svih građana Crne Gore. Ovaj Zakon je bio lakmus papir za prikrivenog Bečića – čim se spomenula CPC, oni odstupiše i saopštavaju da priznaju samo SPC. Zašto nisu za ravnopravnost SPC i CPC? Kome bi to smetalo, osim velikosrpskim nacionalistima koji misle da ljepše izgledaju uz crvene kravate.

Od 1990. godine do kraja decembra 2019. godine, nema nijednog svještenika SPC koji je rekao da je CPC bila autokefalna i da ima pravo da postoji. Govorili su da je to laž. Srećom, Amfilohije je sad, u mjesec dana, dva puta javno saopštio da je CPC bila autokefalna.

Zašto sad rektor Cetinjske bogoslovije Gojko Perović, kojeg smatraju za reformatora SPC u Crnoj Gori, javno ne saopšti da je svih ovih 30 godina Amfilohije obmanjivao građane Crne Gore? Zato što je vojnik SPC, a ne nikakvo novo lice crkve. Đe je njegovo razumijevanje za građane crnogorske nacionalnosti kada olako izgovara stavove da je „crnogorska istorija – srpska istorija“, a da je ovo „jedan isti narod – Srbi, samo se danas zbog politike neki od njih zovu Crnogorcima“. Pokušavam da zamislim nekog američkog svještenika koji bi njihovoj javnosti iznio stav da je američka istorija – engleska istorija. Mislim da bi mu prvo izmjerili temperaturu. A  čudno je da državna vlast i javni servis Amfilohijevu izjavu svakodnevno ne emituju, da bi je čuli svi učesnici litija i molebana SPC?

Razumijem da se nekome ne dopada zakon i da protestuje protiv njega, ali ne mogu da shvatim da zbog toga šeta iza svještenika koji su podržavali i dalje podržavaju ratne zločince kao što su Draža Mihajlović, Karadžić, Mladić i Šešelj. Mene bi bilo sramota.

MONITOR: Je li to zaista naš jedini izbor?

VUŠUROVIĆ: Mišljenja sam da je u ovakvoj situaciji nekompromitovana Crnogorska pravoslavna crkva mogla biti još jedan izbor. Ona je na čelu sa Mitropolitom Antonijem Abramovićem ratnih godina održala čas morala Srpskoj pravoslavnoj crkvi čiji je vrh podržavao ratne zločince. Nakon njega, Mitropolit Mihailo je vremenom postao duhovni član glavnog odbora DPS-a, tako da je on  već odavno samo ruka braće Đukanović.

Mihailu je, u ovoj predstavi produkcije DPS-SPC, pripala uloga „strašila“ za  vjernike Mitropolije Crnogorsko-Primorske. Njegova glavna uloga je bila gostovanje u emisiji hrvatskog desničara i fotografisanje sa simpatizerom ustaša Hasanbegovićem. To je Đukanovićev dar Amfilohiju. Opet je dato gorivo njihovim vjernicima da ponavljaju da je CPC ustaška crkva. To što ogromna većina vjernika te crkve ćuti o svim fašističkim postupcima njihovih vjerskih poglavara, najbolje govori o kapacitetu njihovog shvatanja antifašizma, dok bi se o njihovoj mržnji prema Cetinjanima i CPC mogli napisati mnogi naučni radovi.

Vjerujem da i u organizaciji i među svještenstvom CPC ima ljudi koji ne služe aktuelnoj vlasti i koji se protive užasnim potezima Mihaila Dedeića. Zbog svih nemoralnih postupaka, Mihailo bi trebao da odstupi sa mjesta poglavara CPC i time spasi obraz našoj crkvi.  No jedino je Stara Garda LSCG pozivala Mihaila na moralnu odgovornost – niko se tom apelu od crnogorskih institucija ili političkih organizacija nije pridružio. Mnogi od njih osude velikosrpski fašizam, dok im ovaj naš, crnogorski, izgleda ne smrdi, posebno ako dolazi od svjetovnog ili duhovnog gospodara. Đe je čuveni antifašista Dragan Radulović iz Matice crnogorske? Ćuti kao zaliven o postupcima poglavara CPC, da bi se opet pripeo na vrh Orlovog krša kod Gospodara Đukanovića usput čekajući novu uplatu od režima.

MONITOR: I Đukanović i mitropolit Amfilohije imaju zajedničku, ratnu prošlost. Kao dramaturg koji se bavio ratnim zločinima, kako vidite tu činjenicu?

VUŠUROVIĆ: Crna Gora nije sprovela lustraciju. To je jedan od najvećih problema našeg društva.  Predsjednik Crne Gore je bio dio ekipe koja je izvršila državni udar 1989. godine; služio je ratnom zločincu Slobodanu Miloševiću; napadao Dubrovnik đe je poginulo preko 160 građana Crne Gore; mrzio je šah zbog šahovnice; isticao se u ratnom huškanju; progonio je članove i simpatizere LSCG jer su bili za nezavisnu Crnu Goru; bio je vrh vlasti države koja je izršila ratni zločin otmice putnika iz voza u Štrpcima; bio je premijer čija je policija počinila ratni zločin Deportacije Muslimana/Bošnjaka pod nož Radovanu Karadžiću. Taj ratni zločin nikada nije kažnjen. Sad najavljuje da će otići i u Srebrenicu. Sramota! Čitao o Drugom svjetskom ratu i o Trećem Rajhu, ali nisam naišao na podatak da je ijedan pripadnik vrha nacističke vlasti pošao u Aušvic nakon oslobođenja – a da nije bio uhapšen.Stidi li se gospodin Đukanović svoje političke biografije? Da li je kad ponudio ostavku? Nije nikad od 1990.

Amfilohije je od početka svog boravka na Cetinju vrijeđao Crnogorce govoreći da smo Đilasova kopilad. Upoređivao ns je i sa volovima. Sokolio je Crnogorce dok su napadali Dubrovnik, gostio  ratne zločince, blagosiljao ih i dodjeljivao im ordenje govoreći da su heroji. Varao je građane da Crnogorska pravoslavna crkva nije bila autokefalna. Mitropolit Amfilohije se ni dan danas ne stidi svih svojih ogavnih izjava i postupaka.

Nema sreće za društvo kada su joj političke elite i crkveni velikodostojnici opterećni hipotekom ratnog huškanja i ratnog zločina. Sa  radnom biografijom predsjednika Đukanovića i mitropolita Amfilohija možemo se samo stiđeti pred civilizovanim svijetom koji ima normalna shvatanja morala i časti.

MONITOR: Kao neko ko je bio u LSCG, koliko vam se Crna Gora danas čini daleko od građanskog društva? Bliže ili dalje nego devedesetih?

VUŠUROVIĆ: Ova situacija donekle podsjeća na izbor iz 1998. godine – DPS ili SNP. Svi zaboravljaju da je postojao još jedan izbor – LSCG. Međutim, tih je godina zahvaljujući režimskoj propagandi LSCG proglašen za državnog neprijatelja, dok se Milo mnogim Crnogorcima javio kao Isus Hrist. Nakon svih napada i izdaja, LSCG je ugašen 2005. godine. Prije desetak godina, na svom FB profilu sam obilježio godišnjicu osnivanja te partije stihovima Vita Nikolića: „Drumovi će poželjeti ludaka, a ludaka više biti neće biti“. Da smo daleko od građanskog društva, čovjek bi se možda i mogao nadati da će kad-tad doživjeti demokratizaciju istog. Smatram da smo udaljeni svjetlosnim godinama od te tačke, a motor nam na svemirskom brodu, koji jako podsjeća na automobil inspektora Dragoljupčeta, ne radi. Samo se čeka ko će zalupiti vrata! Orevuar Montenegro!

Milena PEROVIĆ KORAĆ

Komentari

INTERVJU

ALEKSANDAR VUJOVIĆ, REDITELJ: Trenutak spoznaje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Priča se odvija iz junakovog doživljaja svijeta koji ga okružuje, djeteta koje sredinom dvadesetog vijeka odrasta u malom mediteranskom selu. U pitanju je doživljaj i iskustvo sa kojim se dječak uzrasta između pet i šest godina prvi put susrijeće i u tom kontekstu nije „kontaminiran” bilo kakvim uticajem odraslih

 

Višestruko nagrađivani film Duga reditelja Aleksandra Vujovića, početkom jula imao je crnogorsku premijeru u Lustica Bay-u. Od svjetske premijere krajem oktobra 2020. godine, Vujovićev film je dobio ukupno 21 međunarodnu nagradu i priznanja. Izabran  je na oko 40 festivala u takmičarskim kategorijama na međunarodnim festivalima u Italiji, Španiji, Turskoj, Češkoj, Kini, Indiji, Grčkoj, Slovačkoj, Velikoj Britaniji, Rusiji, Ukrajini, Sjedinjenim Američkim Državama, Srbiji, Brazilu i Francuskoj.

Film Duga čiju režiju, montažu i izvršnu produkciju potpisuje Vujović, nastao je po motivima istinite priče iz knjige Dipingo dunque esisto!, italijanskog umjetnika Gaetana Grila. Scenario je po ideji i sinopsisu Vujovića napisala Jelena Lela Milošević, direktor fotografije je Vladimir Vučinić, dok pored Vujovića izvršni producent je i Anja Sekulić. Uloge u filmu tumače: Nikša Radojičić, Miloš Pejović, Ana Vučković i Đorđije Tatić. Film je realizovan u okviru međunarodnog projekta CIRCE, finansiran je iz evropskih fondova u produkciji Apulia Film Commission, u izvršnoj produkciji Boka F i uz podršku Filmskog centra Crne Gore.

Aleksandar Vujović je docent na Fakultetu za dizajn i multimediju Univerziteta Donja Gorica.

MONITOR: Film ,,Duga” je nastao po motivima istinite priče. Bavite se trenutkom kada šestogodišnje dijete prepoznaje svoju životnu vokaciju. Otkuda je došla ideja da baš ovo bude tema kratkometražnog filma?

VUJOVIĆ: Tematika koja je sama po sebi prilično atipična u odnosu na teme koje se obično tretiraju u filmovima na ovom prostorima bila mi je jako zanimljiva, tim prije što je priča koncipirana iz vizure djeteta. Dakle, priča se odvija iz junakovog doživljaja svijeta koji ga okružuje, djeteta koje sredinom dvadesetog vijeka odrasta u malom mediteranskom selu. U pitanju je doživljaj i iskustvo sa kojim se dječak uzrasta između pet i šest godina prvi put susrijeće i u tom kontekstu nije „kontaminiran” bilo kakvim uticajem odraslih koji bi u bilo kom smislu mijenjao njegovu percepciju. Zbog toga je događaj potpuno jedinstven, pritom zauvijek određuje životni put jednog djeteta  u čovjeka koji će postati. Upravo iz takve vizure sam koncipirao cijeli film i to su glavni elementi koji su me inspirisali da ovoj priči udahnem filmski život.

MONITOR: U Milanu ste upoznali Gaetana Grila, autora knjige prema kojoj ste napravili film. Kažite nam o tom poznanstvu i da li je on zadovoljan kako ste priču pretočili u film?

VUJOVIĆ:  Gaetana Grila upoznao sam kada sam imao osamnaest godina. Tada sam otišao na studije u Milano, upisao sam milansku Breru. Naše poznanstvo sticaj je različitih i slučajnih okolnosti, ako slučajnost uopšte postoji! Čovjek koji je postao moj mentor, imao veoma značajnu ulogu, pogotovo u toj prvog godini mog života u Milanu. Iako ne tako davno, za razliku od danas, 2005. godine bilo je značajno teže otići na studije u inostranstvo. Naša zemlja tada nije bila ni u Šengen zoni, samo putovanje u Evropu bilo je značajno komplikovanije nego što je to slučaj danas… U tom periodu, Gaetano je bio dominantno vezan za Torino, bio je šef katedre na Albertini u Torinu, u Milanu je živio i imao svoj studio. Nekoliko godina kasnije postao je jedan od direktora milanske Brere.
Tokom niza godina mog stalnog života i rada u Milanu, i nakon završenih studija, stvoreno je jedno doživotno prijateljstvo sa Gaetanom koji je postao i moj vjenčani kum.
Negdje 2017. godine, Gaetano mi poklonio svoju autobiografsku knjigu Dipingo dunque esisto!. U prvom poglavlju te knjige, Gaetano govori o tome kako je postao umjetnik. Već na prvom čitanju, na mom omiljenom mjestu, u kultnoj biblioteci Braidense u Milanu, znao sam da ću u odnosu na taj događaj snimiti film.
Gaetano je znao da su neophodna određena oblikovanja originalne priče, kako se bi se narativna struktura prilagodila mediju kakav je film, i u tom kontekstu veoma je zadovoljan rezultatom i filmom u konačnom.

MONITOR:  U filmu se komunikacija među likovima temelji na filmskom jeziku koji nadilazi verbalni, a on je i omaž umjetnosti i stvaralačkom procesu. Da li ste to htjeli otpočetka, od prvobitne zamisli?

VUJOVIĆ:  Od samog početka, to mi je bila odrednica. Kao što svi znamo, film je prvenstveno audiovizuelna umjetnost, koristeći isključivo te karakteristike, sliku i muziku, bez korišćenja bilo kakvog dijaloga, od samog početka želio sam da na taj način ispričam film. Cijenim da se u takvoj postavci ostvaruje mnogo snažniji doživljaj priče koju tretira film, a to je doživljaj priče sa stanovišta petogodišnjeg dječaka. Mislim da bi u konkretnom slučaju, bilo kakav dijalog između likova, umanjio taj doživljaj filma koji predstavljam kroz vizuru glavnog junaka. S druge strane, i konceptualno i simbolično-metaforički se takav tip kreativnog rješenja potpuno uklapa u tematiku filma. To je svakako bio dodatni izazov i rizik u procesu stvaranja filma. Vjerujem da je teže ispričati priču samo slikom u pokretu nego kada to radite verbalnom komunikacijom.

MONITOR:  Protagonista Nikša Radojičić je tokom snimanja imao šest godina. Da li je rad sa djetetom bio najveći izazov u procesu snimanja?

VUJOVIĆ:  Rad sa djetetom tog uzrasta bio je jedan u nizu izazova u procesu stvaranja Duge, zbog cijelog niza karakteristika koje su prilično atipične, pogotovo za ovaj prostor i koje su vezane za ovaj film. To mi je kao autoru bila primarna intencija – napraviti film koji će i tematski i vizuelno biti drugačiji, a da te karakteristike budu u potpunosti stavljene u službu filma i njegove priče.

MONITOR: U čemu je prednost kratkometražnog filma naspram dugometražnog? Da li je slobodniji i kritičniji od dugometražnog?

VUJOVIĆ:  Razlika je samo u formatu i karakteristikama. Ne bih mogao da kažem da jedan format ima više ili manje prednosti u odnosu na drugi. Nerijetko je značajno teže ispričati priču u formi kratkometražnog filma, nego u formi dogometražnog, iz razloga što vladaju ista plavila narativne strukture. Samo što u kratkoj formi od početka morate biti skoncentrisani na suštinu. Kod dugog metra možete da dozvolite da nekada napravite digresiju koja opet mora imati makar simboličku konekciju sa nukleusom. Dakle, film je film, bez obzira na tip formata, njegova umjetnička vrijednost data je kvalitetom i poetikom rada, a ne dužinom trajanja.

MONITOR:  Film je od svjetske premijere krajem oktobra 2020. godine imao ogroman uspjeh. Da li ste pozvani na još festivala i mislite li da film tek očekuju nova priznanja?
VUJOVIĆ:
  Film je od oktobra 2020. godine, do ovog trenutka, dobio 21 nagradu na međunarodnim festivalima i selektovan je na više od 40 festivala širom svijeta u takmičarskim kategorijama. Imao je špansku premijeru na 32. izdanju Aguilar Film Festivalua – festival sa GOYA licencom. Regionalnu na 68. Izdanju Martovskog festivala u Beogradu gdje je otvorio međunarodni takmičarski program kao jedini film iz Crne Gore u takmičarskim programima, na jednom od najstarijih evropskih i svjetskih festivala. Kako je u pitanju i dalje relativno mlad film, očekujem da kulminacija međunarodnog festivalskog života tek predstoji i nadam se da će biti uspješna kao od oktobra mjeseca kada je film zvanično izašao.

Miroslav MINIĆ
Foto: Monika PARKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SONJA DRAGOVIĆ, ISTRAŽIVAČICA IZ OBLASTI URBANIZMA NA UNIVERZITETSKOM INSTITUTU LISABON I ČLANICA GRUPE KANA: Temeljno nerazumijevanje planiranja prostora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi – čitavo društvo – godinama pokušavamo da se snađemo u sistemu planiranja prostora određenom kombinacijom starih planova koji su i dalje na snazi, i novih propisa koji su neproduktivni, ako ne i sasvim beskorisni

 

MONITOR: Vidite li naznake da nova vlast ima volju da poboljša prostorno planiranje i da spriječi dalji urbanistički i graditeljski haos u Podgorici i na Primorju?

DRAGOVIĆ: Nosimo se sa temeljnim nerazumijevanjem problema u prostornom planiranju od strane nadležnih za ovu oblast. Uzmimo za primjer to što se dešava, ili bolje rečeno ne dešava, sa zakonskim okvirom. Zakon o planiranju prostora i izgradnji objekata iz 2017. je i dalje na snazi, iako je poguban za održiv i ujednačen prostorni razvoj Crne Gore;  o predlogu za izmjene opet treba da raspravljamo usred ljeta – kažem opet, jer je tako bilo i prošle godine, kada je ovaj Zakon posljednji put izmijenjen. Evidentan je nedostatak shvatanja važnosti zakonskog okvira i hitnosti temeljnog preispitivanja modela koji je do sada bio na snazi, a to je nužno za bilo kakav napredak u ovoj oblasti.

MONITOR: Koliko povjerenje uliva ministar Mitrović?

DRAGOVIĆ: Ministar Mitrović ne uliva povjerenje, nego  pruža razloge za zabrinutost. Njegove izjave pokazuju nerazumijevanje povezanosti prostornog planiranja, ekonomske situacije i održivog razvoja, što je veliki hendikep za nekog ko vodi ovako važan resor. Primjera je mnogo, ali navešću jedan iz emisije Načisto, kada je Mitrović rekao da je jedan od razloga za sadašnje stanje prostornog razvoja to što prije 15 godina ekološka svijest nije bila razvijena i da bi bilo dobro da se ekolozi uključe u procese planiranja. Niko ne poriče da smo danas svjesniji ekoloških problema nego što smo bili ranije – i u Crnoj Gori, i globalno – i da je neophodno veće učešće stručnjaka za ovu oblast u svim procesima koji se tiču budućeg razvoja. No od suštinske je važnosti da ministar koji se bavi ovom oblašću razumije da korijen problema leži u nečemu drugom: u ekonomskom modelu zasnovanom na stalnoj ekspanziji gradnje, u permisivnosti zakonskog okvira, i u nemoći vlasti da artikuliše i sprovede viziju razvoja zasnovanu na opštem, zajedničkom dobru, umjesto na privatnoj dobiti. Ministar je pokazao da ovo ne razumije i sopstvenim postupcima, kada je odlučio da mu to što posjeduje zemlju na kojoj može da gradi i novac za izgradnju daje pravo da gradi kuću mimo planova – kada je, dakle, odlučio da mu to što je u privilegovanoj imovinskoj poziciji daje pravo da ne poštuje plan. Zabrinjavajuće je da neko sa takvim razumijevanjem sistema planiranja sada vodi resor koji bi trebalo da donese i sprovede progresivne promjene, i ne znam da li se tome možemo nadati.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VESNA PEŠIĆ, SOCIOLOŠKINJA: Srbija da okrene drugi list

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za mene je pitanje zašto je veliki dio srpskog naroda u Bosni i Srbiji izgubio svaku ljudsku empatiju i saosjećanje prema preko osam hiljada pobijenih dječaka, muškaraca, sinova, očeva i muževa

 

MONITOR: Valentin Incko je na samom kraju mandata nametnuo dopunu Krivičnog zakona BiH, propisujući kazne za poricanje zločina genocida. Kako komentarišete tu odluku?

PEŠIĆ: Ne mogu da se upuštam u poteze Incka da li su dobri i koliko će biti uspešni da se u BiH kažnjava poricanje genocida u Srebrenici (reakcije Dodika su već poznate). Za mene je to pitanje zašto je veliki deo srpskog naroda u Bosni i Srbiji izgubio svaku ljudsku empatiju i saosećanje prema preko osam hiljada pobijenih dečaka, muškaraca, sinova, očeva i muževa. Zar ne osećamo ljudsku tugu prema tolikim ljudskih žrtvama koje su iskasapljene od ruke srpskog vođstva u RS. Kao da nam na pamet ne pada da se izvinimo za tolike pokolje, zatražimo  opraštaj i većno sećanje na te žrtve i sopstvenu bruku. Kakvo je to preganjanje da li je u Srebrenici bio genocid ili „strašni zločin“, kao da nije bilo suda i presuda. Srbija je jedina koja ne priznaje genocid u Srebrenici. Čestitam Crnoj Gori koja je uspela da donese Rezuluciju o genocidu u Srebrenici.

MONITOR: Jedan od mojih skorašnjih sagovornika iz BiH postavio je pitanje: Šta ćemo sa prošlošću? Svakodnevno svjedočimo prepucavanju političkih elita u tzv. regionu. REKOM proces se, izgleda, pokazao neizvodljivim. Šta je izvodljivo?

PEŠIĆ: Istoričar Markovina iz Hrvatske je konstatovao da je suočavanje sa prošlošću na tlu bivše Jugoslavije propalo, ili jednostavno nije uspelo. REKOM je postavio visoke zahteve u tom pogledu, a da ih je postavio i manje ambiciozno, opet i najskromnije zamišljeno suočavanje sa prošloću kao uslov pomirenja – ne bi uspelo. Time smo pokazali da nismo važni ni sebi ni drugima. Nema ovde kapaciteta za razumevanje događaja  i tragedije iz devedestih. Podgreva se balkanska „večna mržnja“, održava se ta vatra, bilo da je reč o vlastima ili opoziciji. Šta može umesto toga?  Markovina predlaže „miroljubivu koegzistenciju“, pa se i meni učinilo da bi to već bio veliki skok, ako zaista ne možemo da skočimo više od toga. Da bi to bio skromniji vid pomirenja, ali za nas značajan, da živimo u miru i koegzistenciji, i možda usmereni u istom pravcu, vrednostima i  saradnji.

MONITOR: Većinu zemalja Zapadnog Balkana opterećuju teški oblici organizovanog kriminala. Najčešće se u vezu dovode Srbija i Crna Gora. Kako ćemo izaći iz takvog „bratskog zagrljaja“?

PEŠIĆ: Pa tako što ćemo uvesti pravnu državu i ustavnu demokratiju, drugačiji sistem vrednosti, transparentnost vlade, umesto korupcije i ličnih odnosa – „ja tebi ti meni“ koji vladaju u našim plemenskim društvima u kojima su lični odnosi na prvom mestu, pa šta onda ostane za zakone koji se po pravilu olako krše. Samo u državama uređenim na vladavini prava možemo stići do normalne države, a mafija i kriminal ne mogu biti sistemski njen deo, nego se moraju  uredno goniti i kažnjavati. Kad država ne može da izađe na kraj sa klanovima, to je samo izgovor. To govori da su klanovi povezani sa državom ili su te države totalno nefukcionalne. Imam utisak da su neke bivše jugoslovenske republike to uspele, to da mafija nije u državi nego van nje – protiv koje se država bori i eliminiše je legitimnim i zakonskim sredstvima. I Hrvatska je jedno vreme bila mafijaška država, ali je uspela da mafiju izbaci iz države, što ne značći da mafije nema, nego je nema u državi. Srbija i Crna Gora u tome nisu uspešne države, a nisu ni na putu da do toga stignu, jer vidimo da se vlast održava i funkcioniše korišćenjem i uvlačenjem mafije u državu. Bez mafije ne uspevaju da se održe na vlasti, nego od mafije traže usluge koje moraju da se vrate. Eto to sada gledamo sa uhapšenim Belivukom, Miljkovićem i drugima koji u svojim iskazima  svedoče koliko i na koji način su bili angažovani od vrhova vlasti. To je tek početak i nisu sve rekli. Da bi se to sakrilo, Vučić danima prikazuje leševe, iskasapljene ljude, čisto smo zaplivali u nekrofiliju da bi se nekako skrenula pažnja sa toga šta ta družina radi na vlasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo