Povežite se sa nama

INTERVJU

ŽELJKO VUŠUROVIĆ, DRAMATURG: Ko će zalupiti vrata

Objavljeno prije

na

Žalosno je što ogromna većina građana ove države misli da su jedina dva izbora predsjednik Đukanović i mitropolit Amfilohije. Nažalost,  sljedbenika je  mnogo, i sa jedne i sa druge strane

 

MONITOR: Kako vidite ono što se dešava u Crnoj Gori nakon usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovjesti?

VUŠUROVIĆ: Crna Gora je početkom 2020. godine još jednom dokazala da je politički nezrelo društvo. Njeni stanovnici u najvećem broju imaju ista politička shvatanja kao i 1990. Zakon o slobodi vjeroispovijesti je vratio na površinu onu duboku i mračnu političku misao koja je harala Crnom Gorom prije tri decenije. Ta zla i ratnohuškačka misao koju su zajedno gajili dva, danas tobože suprostavljena, tabora, bila je prerušena posljednjih 10-15 godina. Zaogrnula se italijanskom modom, bogougodnim i demokratskim riječnikom, demagogijom, crvenim ili narandžastim kravatama, a srpstvo se mijenjalo za  crnogorstvo i obrnuto ka’ što smo mi ka’ đeca mijenjali sličice. Zahvaljujući ovom zakonu, čini mi se da su neki jedva dočekali da se priklone vlastima, neki da se vrate mantijama SPC, a neki i pod šinjel Gogoljev, ali onog Gogolja koji se nadmudrivao sa Džejmsom Bondom.

SPC javno manifestuje snagu svoje organizacije, koja je protekle tri decenije bila leglo velikosrpske ideologije. Đukanović je dodao gas pred izbore da na cilj stigne kao veliki Crnogorac koji jednog dana obnavlja CPC, drugog dana hoće jedinstvenu Pravoslavnu crkvu, dok trećeg razmišlja da li je toplo more kod Majamija. Pri tom mu nijedan DPS-ovac, a kažu da među njima ima velikih Crnogoraca, ne smije saopštiti istinu veliku kao Lovćen – da je Crnogorska pravoslavna crkva obnovljena na Lučindan 1993. godine prvenstveno od strane crnogorskih liberala.

Većina ljudi ovih prostora zaboravlja, pri današnjim nježnijim tonovima vrha SPC, onaj kočijaški vokabular njenog mitropolita Amfilohija kojima je „čašćavao“ mnoge Cetinjane i Crnogorce koji su obnovili CPC.

Ovako ušančene, obije strane ne žele promjene. Takvo stanje odgovara generalima dvije vojske. Amfilohije bi da zadrži imovinu, kojom gazduje kao srpskom teritorijom nad kojom država Crna Gora nema nikakvih nadležnosti. Taj politički prevarant i ratni huškač vrlo dobro zna da je današnja imovina SPC bila imovina države Crne Gore koja je oteta srpskom okupacijom 1918.  U tome mu pomažu sve prosrpske partije, ali mitropolit Amfilohije ipak ima najveću pomoć od DPS-a i Đukanovića. Čim takva iskompromitovana i korumpirana struktura počne braniti vrijednosti one moralne Crne Gore s početka 90-tih godina, vjernicima SPC dajete šansu da vas ospore. Ipak, mislim da je ovo samo predstava za javnost, dok se partneri Milo i Risto dogovaraju iza leđa svih nas.

MONITOR: Stvari su postavljene tako da se društvo dijeli u rovove, i bira između predsjednika države Mila Đukanovića i mitropolita Amfilohija.  Kakav je to izbor?

VUPUROVIĆ: Crnogorsko društvo nije polarizovano zbog usvajanja ovog Zakona. On je samo doprinio da ta polarizacija bude mnogo vidljivija, zbog protesnih litija SPC. Žalosno je što ogromna većina građana ove države misli da su jedina dva izbora predsjednik Đukanović i mitropolit Amfilohije. Nažalost,  sljedbenika je  mnogo, i sa jedne i sa druge strane.

Mnogi koji brane ovu vlast i Đukanovića, prećutkuju činjenicu da su baš oni uništavali mogućnost da se ideja o moralnoj Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi raširi Crnom Gorom. Crnogorska pravoslavna crkva nije neprijatelj braći Srbima. Nažalost, ljude koji žele svoju autokefalnu Crnogorsku pravoslavnu crkvu, SPC i sve prosrpske političke organizacije, a posebno DF i Demokrate, smatraju neprijateljima i sektašima.

Sjetimo se demagogije Demokrata Crne Gore koji su govorili da su za ravnopravnost svih građana Crne Gore. Ovaj Zakon je bio lakmus papir za prikrivenog Bečića – čim se spomenula CPC, oni odstupiše i saopštavaju da priznaju samo SPC. Zašto nisu za ravnopravnost SPC i CPC? Kome bi to smetalo, osim velikosrpskim nacionalistima koji misle da ljepše izgledaju uz crvene kravate.

Od 1990. godine do kraja decembra 2019. godine, nema nijednog svještenika SPC koji je rekao da je CPC bila autokefalna i da ima pravo da postoji. Govorili su da je to laž. Srećom, Amfilohije je sad, u mjesec dana, dva puta javno saopštio da je CPC bila autokefalna.

Zašto sad rektor Cetinjske bogoslovije Gojko Perović, kojeg smatraju za reformatora SPC u Crnoj Gori, javno ne saopšti da je svih ovih 30 godina Amfilohije obmanjivao građane Crne Gore? Zato što je vojnik SPC, a ne nikakvo novo lice crkve. Đe je njegovo razumijevanje za građane crnogorske nacionalnosti kada olako izgovara stavove da je „crnogorska istorija – srpska istorija“, a da je ovo „jedan isti narod – Srbi, samo se danas zbog politike neki od njih zovu Crnogorcima“. Pokušavam da zamislim nekog američkog svještenika koji bi njihovoj javnosti iznio stav da je američka istorija – engleska istorija. Mislim da bi mu prvo izmjerili temperaturu. A  čudno je da državna vlast i javni servis Amfilohijevu izjavu svakodnevno ne emituju, da bi je čuli svi učesnici litija i molebana SPC?

Razumijem da se nekome ne dopada zakon i da protestuje protiv njega, ali ne mogu da shvatim da zbog toga šeta iza svještenika koji su podržavali i dalje podržavaju ratne zločince kao što su Draža Mihajlović, Karadžić, Mladić i Šešelj. Mene bi bilo sramota.

MONITOR: Je li to zaista naš jedini izbor?

VUŠUROVIĆ: Mišljenja sam da je u ovakvoj situaciji nekompromitovana Crnogorska pravoslavna crkva mogla biti još jedan izbor. Ona je na čelu sa Mitropolitom Antonijem Abramovićem ratnih godina održala čas morala Srpskoj pravoslavnoj crkvi čiji je vrh podržavao ratne zločince. Nakon njega, Mitropolit Mihailo je vremenom postao duhovni član glavnog odbora DPS-a, tako da je on  već odavno samo ruka braće Đukanović.

Mihailu je, u ovoj predstavi produkcije DPS-SPC, pripala uloga „strašila“ za  vjernike Mitropolije Crnogorsko-Primorske. Njegova glavna uloga je bila gostovanje u emisiji hrvatskog desničara i fotografisanje sa simpatizerom ustaša Hasanbegovićem. To je Đukanovićev dar Amfilohiju. Opet je dato gorivo njihovim vjernicima da ponavljaju da je CPC ustaška crkva. To što ogromna većina vjernika te crkve ćuti o svim fašističkim postupcima njihovih vjerskih poglavara, najbolje govori o kapacitetu njihovog shvatanja antifašizma, dok bi se o njihovoj mržnji prema Cetinjanima i CPC mogli napisati mnogi naučni radovi.

Vjerujem da i u organizaciji i među svještenstvom CPC ima ljudi koji ne služe aktuelnoj vlasti i koji se protive užasnim potezima Mihaila Dedeića. Zbog svih nemoralnih postupaka, Mihailo bi trebao da odstupi sa mjesta poglavara CPC i time spasi obraz našoj crkvi.  No jedino je Stara Garda LSCG pozivala Mihaila na moralnu odgovornost – niko se tom apelu od crnogorskih institucija ili političkih organizacija nije pridružio. Mnogi od njih osude velikosrpski fašizam, dok im ovaj naš, crnogorski, izgleda ne smrdi, posebno ako dolazi od svjetovnog ili duhovnog gospodara. Đe je čuveni antifašista Dragan Radulović iz Matice crnogorske? Ćuti kao zaliven o postupcima poglavara CPC, da bi se opet pripeo na vrh Orlovog krša kod Gospodara Đukanovića usput čekajući novu uplatu od režima.

MONITOR: I Đukanović i mitropolit Amfilohije imaju zajedničku, ratnu prošlost. Kao dramaturg koji se bavio ratnim zločinima, kako vidite tu činjenicu?

VUŠUROVIĆ: Crna Gora nije sprovela lustraciju. To je jedan od najvećih problema našeg društva.  Predsjednik Crne Gore je bio dio ekipe koja je izvršila državni udar 1989. godine; služio je ratnom zločincu Slobodanu Miloševiću; napadao Dubrovnik đe je poginulo preko 160 građana Crne Gore; mrzio je šah zbog šahovnice; isticao se u ratnom huškanju; progonio je članove i simpatizere LSCG jer su bili za nezavisnu Crnu Goru; bio je vrh vlasti države koja je izršila ratni zločin otmice putnika iz voza u Štrpcima; bio je premijer čija je policija počinila ratni zločin Deportacije Muslimana/Bošnjaka pod nož Radovanu Karadžiću. Taj ratni zločin nikada nije kažnjen. Sad najavljuje da će otići i u Srebrenicu. Sramota! Čitao o Drugom svjetskom ratu i o Trećem Rajhu, ali nisam naišao na podatak da je ijedan pripadnik vrha nacističke vlasti pošao u Aušvic nakon oslobođenja – a da nije bio uhapšen.Stidi li se gospodin Đukanović svoje političke biografije? Da li je kad ponudio ostavku? Nije nikad od 1990.

Amfilohije je od početka svog boravka na Cetinju vrijeđao Crnogorce govoreći da smo Đilasova kopilad. Upoređivao ns je i sa volovima. Sokolio je Crnogorce dok su napadali Dubrovnik, gostio  ratne zločince, blagosiljao ih i dodjeljivao im ordenje govoreći da su heroji. Varao je građane da Crnogorska pravoslavna crkva nije bila autokefalna. Mitropolit Amfilohije se ni dan danas ne stidi svih svojih ogavnih izjava i postupaka.

Nema sreće za društvo kada su joj političke elite i crkveni velikodostojnici opterećni hipotekom ratnog huškanja i ratnog zločina. Sa  radnom biografijom predsjednika Đukanovića i mitropolita Amfilohija možemo se samo stiđeti pred civilizovanim svijetom koji ima normalna shvatanja morala i časti.

MONITOR: Kao neko ko je bio u LSCG, koliko vam se Crna Gora danas čini daleko od građanskog društva? Bliže ili dalje nego devedesetih?

VUŠUROVIĆ: Ova situacija donekle podsjeća na izbor iz 1998. godine – DPS ili SNP. Svi zaboravljaju da je postojao još jedan izbor – LSCG. Međutim, tih je godina zahvaljujući režimskoj propagandi LSCG proglašen za državnog neprijatelja, dok se Milo mnogim Crnogorcima javio kao Isus Hrist. Nakon svih napada i izdaja, LSCG je ugašen 2005. godine. Prije desetak godina, na svom FB profilu sam obilježio godišnjicu osnivanja te partije stihovima Vita Nikolića: „Drumovi će poželjeti ludaka, a ludaka više biti neće biti“. Da smo daleko od građanskog društva, čovjek bi se možda i mogao nadati da će kad-tad doživjeti demokratizaciju istog. Smatram da smo udaljeni svjetlosnim godinama od te tačke, a motor nam na svemirskom brodu, koji jako podsjeća na automobil inspektora Dragoljupčeta, ne radi. Samo se čeka ko će zalupiti vrata! Orevuar Montenegro!

Milena PEROVIĆ KORAĆ

Komentari

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Čekanje pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

DPS se konsolidovao, ponovo preuzima kontrolu nad resursima  države. Istovremeno, mislim da je konačno jasno da oni nikad više neće imati snagu kao prije avgusta 2020. DPS neće doživjeti sudbinu SPS-a nakon 5. oktobra ali neće nikad više biti crnogorski autokrata preko Mila Đukanovića. Cijena je vjerovatno to što nećemo doživjeti pravdu, što će u najboljem slučaju funkcioneri te partije odgovarati za samo mali broj afera putem kojih su se bogatili na račun građana

 

MONITOR:  Ove sedmice premijer Dritan Abazović u posjeti je Beogradu. Posjeta se predstavlja kao pokušaj normalizacije odnosa između dvije zemlje. Da li se normalizacija postiže posjetama ili adekvatnim politikama?

ĐUKIĆ: Opravdano je sumnjati u mnoge stvari kada se radi o premijeru Abazoviću ali ne i u to da želi najbolje odnose sa svim državama regiona. Nakon decenija vlasti koja je nedostatak spoljne suverenosti kompenzovala svađanjem sa ,,komšijama” dobro je da na vlasti imamo nekoga ko želi bolje odnose. Normalizacija se naravno ne postiže posjetama i fotografisanjem, ali su međusobni kontakti na vrhu neophodni da bi došlo do donošenja zakona i uredbi koje mogu da olakšaju život običnim građanima – jedinstveni granični prelazi (kao što imamo sa Albanijom i BiH), zajednički poslovni projekti, međusobna ulaganja, otvoren platni promet, to su samo neka od potencijalnih rješenja koja bi građanima značajno pojednostavila mnoge stvari u poslovanju, komunikaciji sa rodbinom i prijateljima i slično. Nadamo se da oni u Vladi koji se, iz njima poznatih razloga, protive normalizaciji odnosa neće biti u prilici da dobra rješenja opstruiraju.

MONITOR: Kao jedna od tema pominje se i potpisivanje Temeljnog ugovora sa SPC-om. Mislite li da je način na koji se do sada govori i rješava taj problem adekvatan?

ĐUKIĆ: Dobar potez Vlade je objavljivanje radne verzije Temeljnog ugovora sa SPC-om. Koliko se može vidjeti njegove odredbe su veoma slične, pa čak i identične kao one u ugovoru sa Islamskom zajednicom i Konkordatom sa Vatikanom. Nesumnjivo je da ovo pitanje treba rješavati, predugo se o njemu priča i previše zaokuplja pažnju javnosti. Naravno da određene strukture, bilo iz istinskih nacionalističkih poriva, bilo iz svijesti da na nacionalizmu mogu profitirati, žele da održe ovo pitanje još mnogo godina u žiži javnosti. Zato se i odmah krenulo sa pričom o ,,izdaji” i o apstraktnim i nikad definisanim interesima ,,građanske Crne Gore”. Neophodno je da iz javnog diskursa ,,istjeramo” tu zapaljivu retoriku forsirane mržnje, vidjeti da li postoje suštinski problemi u pogledu slobode vjeroispovijesti i načela sekularizma i ovo pitanje završiti što prije.

MONTIOR: Koliko se aktuelne vlasti bave suštinskim pitanjima kvaliteta života građana, a koliko temama koje samo pojačavaju polarizaciju u društvu?

ĐUKIĆ: Mislim da ova vlast pokušava dvojako da djeluje. Neki potezi su nesumnjivo povučeni kako bi se spriječio udar na standard građana (kao što je smanjivanje akciza i ograničavanje marže) ali su to za sad prinudne i kratkoročne mjere. Iako je rano za neke dalekosežne poteze, trenutno ih ne vidimo ni u naznakama. Što se tema koje polarizuju tiče, očita je namjera Pokreta URA da neke od njih što prije riješi i stavi ad acta. To je korisno za društvo ali i njih kao partiju, jer nestankom ovih tema smanjuju manevarski prostor partijama starog režima na čije biračko tijelo plediraju.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VELIMIR VISKOVIĆ, KNJIŽEVNI KRITIČAR I ENCIKLOPEDISTA IZ ZAGREBA: Dolazi teška evropska zima 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bojim se da idemo prema bipolarnom svijetu u kojemu su na jednoj strani Kina i Rusija, na drugoj Amerika i NATO. Zapad je možda nadmoćniji kad su posrijedi avioni, tenkovi, brodovi, ali druga strana je razvila hipersonične projektile kojima Zapad ne može u ovom trenutku parirati. Da nema u rukama taj argument, siguran sam kako se Putin ne bi upustio u ovako neprikriven, otvoren sukob

 

MONITOR: Objavljena je Vaša autobiografija „O drugima, o sebi“. Zašto je važno da se osvrnemo na svoj „lik i djelo“?

VISKOVIĆ: Autobiografski diskurs u ovom trenutku dominantan je trend u svjetskoj književnosti; podsjetio bih samo na planetarni uspjeh norveškog pisca Karla Ove Knausgarda i njegovih šest autobiografskih romana objedinjenih pod naslovom „Moja borba“. Skoro cijelo „žensko pismo“ temelji se na ispovijedanju autobiografskoga iskustva.

Pa i klasici novoštokavskog jezika Danilo Kiš i Mirko Kovač puno su pisali o autobiografskom dokumentarizmu vlastite proze.

Ma, zapravo su vrlo rijetki oni pisci koji zaobilaze vlastito životno iskustvo i pišu isključivo o izmišljenim svjetovima.

A ja sam se odlučio za naslov „O drugima, o sebi“ zato što sam knjigu pisao kao niz zapisa o poznatim i bliskim ljudima, o tome kako su se oni upletali u moj život, kako sam ja prisutan u njihovima. Mislim da zapravo uopće ne postojimo kao nekakve potpuno inokosne jedinke, nas definiraju prije svega relacije s drugima: kako se mi odražavamo u njihovim životima, oni u našima.

MONITOR: Prema dostupnoj on-line evidenciji Nobelovog komiteta, Krleža je godinama bio kandidat državnih institucija i udruženja u Jugoslaviji, a Andrić „stranaca“. Da li su predlagači možda zasmetali Krležinoj šansi za Nobela i koliko i da li vanknjiževni faktori igraju ulogu pri odlučivanju Nobelovog komiteta?

VISKOVIĆ: Ne bih mistificirao ulogu predlagatelja; svake godine Nobelovu komitetu pristignu na stotine prijedloga za Nobelovu nagradu. Nužan preduvjet  da bi netko postao izgledan kandidat za Nobela jest da je preveden na velike svjetske jezike te na one skandinavske. I Krleža i Andrić ispunjavali su početkom 60-ih te preduvjete. Neki tvrde da Krleža nije prošao jer je bio ljevičar. Glupost, jer i Andrić je bio u Partiji, nije bio nikakav disident, a  akademici koji odlučuju o nagradi nisu se ni onda ni danas klonili izbora ljevičara, pa čak i deklariranih komunista. Mislim da je prevladalo to što je Andrić balkanskiji pisac, ali pisac koji je partikularno lokalno iskustvo svojim pripovjedačkim talentom izdigao na univerzalnu razinu. Uostalom, njegovim izborom akademici nisu pogriješili, iako ne bi pogriješili ni da su izabrali i Krležu.

MONITOR: Došlo je do velikog sukoba Zapada i Rusije, nakon njene vojne agresije na Ukrajinu. Kako Vama izgleda odgovor Brisela, ali i Londona i Vašingtona na rat u Ukrajini?

VISKOVIĆ: Putin jest napadom na Ukrajinu počinio flagrantnu povredu međunarodnog prava. To, gledajući pravno, a čak i moralno. Gledajući, pak, pragmatično, on je počinio isto ono što je Amerika godinama činila u  Vijetnamu, Iraku, Avganistanu, Libiji, Siriji, gdje je ili izravno intervenirala ili poticala pobunjeničke snage da promijene legitimnu vlast. To je sve Amerika počinila pretendirajući na položaj globalne velesile, zadnjih tridesetak godina jedine imperijalne sile.

Sad se suočavamo sa situacijom da Putinova Rusija čini to na što je dosad pravo polagala isključivo Amerika. Traži da je se prizna kao globalnu vojnu i političku silu. Zapad to energično odbija te se rat u Ukrajini pretvara u tzv. proksi rat, gdje zapravo Rusija ratuje protiv ujedinjenog Zapada.

Mislim da je unekoliko ova situacija usporedljiva s Kubanskom krizom s početka šezdesetih. Amerika tada nije dopustila instaliranje ruskih projektila na Kubi, u svojoj neposrednoj blizini. Rusija sada ne dopušta prodor NATO-a u svoju neposrednu blizinu.

U svemu tome užasno mi je žao ukrajinskog naroda koji je izložen strašnim patnjama. Ali osim Putina kao nesumnjivog krivca, ja krivca vidim i u SAD-u i Velikoj Britaniji koje su minirale Sporazume iz Minska. Ukrajina se ipak mora suočiti s činjenicom da u njoj živi 17 posto Rusa, još i tridesetak posto  rusofonog stanovništva; ne može se ta stvarnost mijenjati spaljivanjem, ubijanjem i izgonom protivnika radikalno čistog ukrajinskog identiteta, koji se očituje prije svega u svojoj protivruskosti. Bio je nužan kompromis, a nije bilo volje za njega.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog jula ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR: Nijednoj partiji nije stalo do stručnjaka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državu je uništilo partijsko zapošljavanje koje je patentirala vlast DPS-a i njegovih dugogodišnjih partnera. Državu neće izvući iz problema ponavljanje istog modela upravljanja

 

MONITOR: Politika se opet svodi na priču o „partijskim dubinama“, odnosno partijskoj preraspodjeli državnih pozicija. Šta Vama to govori?

ĐUROVIĆ: Nažalost, još  ne postoji makar jedan subjekat na našoj poltičkoj sceni koji je spreman da slijedi javno proklamovane principe u svom djelovanju i suprostavi se partijskom zapošljavanju. Sve poltičke partije koje participiraju u Skupštini su svoj politički rejting i podršku građana vezali dominantno za broj zaposlenih „po dubini“. U upravne odbore javnih preduzeća i  ustanova se imenuju članovi partija koje imaju često nedogovarajuću stručnu spremu i radno iskustvo. Vlada povjerava upravljanje državnim resursima licima koja su često nekvalifikovana za posao koji obavljaju. Posljedica takve politike je da takvi upravni odbori biraju za funkcije izvršnih direktora ponovo partijske činovnike, po unaprijed dogovorenim kvotama podijeljenim među partijama. Državu je uništilo partijsko zapošljavanje koje je patentirala vlast DPS-a i njegovih dugogodišnjih partnera   iz SDP-a i BS-a. Državu neće izvući iz problema ponavljanje istog modela upravljanja. Da bi se institucije profesionalizovale i počele izgrađivati upravo je potreban diskontinuitet sa lošom tridestogodišnjom praksom a ne njen nastavak. Nažalost, ni predsjednik Vlade a ni potpredsjednici iz SNP-a, SDP-a i BS-a nisu predložili drugačija rješenja od dosadašnje prakse. Očekivao sam da će makar neko od lidera partija koje participiraju u manjinskoj vladi predložiti da se polovina članova upravnih odbora bira putem javnog konkursa i tako stvori mogućnost da se u oporavak našeg društva uključi ljudski potencijal koji je smješten u prostoru van političkih stranaka. Razumljivo je da jedan dio pozicija pokrivaju partijski kadrovi kako bi se mogla sprovoditi politika Vlade ali nije dobro da se ne omogući ljudima koji imaju profesionalno iskustvo i integritet, da pomognu oporavak i suštinsku izgradnju institucija.

Tužna je istina da nijednoj partiji nije stalo do mišljenja onog dijela Crne Gore koji ne očekuje partisjko zaposlenje, koji je progresivan i koji zapravo jedini može dati podršku suštinskim promjenama. Vjerujem da će morati da dođe do novih promjena vlasti u skorijem periodu ali i do formiranja novih političkih subjekata kako bi se konačno stvorio zdravi politički centar od ljudi sa integritetom, koji sebe ne vide u politici do kraja  života, koji su profesionalno ostvareni i jednostavno rečeno-normalni.  Takvi su danas ubjedljva manjina u političkim partijama. Najgori dio crnogoskog društva su političke partije. Naravno, nisu sve jednako loše i jednako odgovorne za stanje u kojem se društvo nalazi. Da su partije bolje nego što jesu ne bi nam država bila u ovakvom stanju. Doskorašnja opozicija je godinama bila nefunkcionalna a najveći subjekti posvađani oko borbe za koji glas više. Slično ponašanje je nastavljeno i nakon promjene vlasti. Da bi nam bilo bolje, partije, kao subjekti koji imaju najveću moć da utiču na razvoj društva, moraju biti demokratičnije, spremne da se mijenjaju i spremne da u svoje upravljačke strukture uključe nove ljude iz svih segmenata društva. Zato se radujem kada se u partijama pojave nova lica koja imaju profesionano iskustvo i prepoznatljivost. Lideri političkih partija bi morali da budu svjesni problema i pomognu da se u njihovim redovima dese promjene. To može makar dijelom da se desi ukoliko se usaglase da promijene što prije izbormi sistem i omoguće građanima da glasaju direktno za sveje predstavnike (otvorene liste).

MONITOR: Mediji pišu i o desantu Demokratske partije socijalista na neke od važnih pozicija po dubini. Tu je i parlamentarna kontrola izvršne vlasti od strane iste partije. Koliko joj to daje moć, i šta to znači za ovo društvo?

ĐUROVIĆ: DPS pokušava da zadrži svoje biračko tijelo zapošljavanjem po dubini. Ipak, crnogorska dubina ima neko dno, postoji krajnja tačka u kojoj više neće biti mjesta u institucijama za sve partijske DPS kadrove. DPS neće moći da ponovo vrati sve one koji su ostali bez posla  nakon 30. avgusta 2020. Ta spoznaja proizvodi nervozu kod značajnog dijela bivših funkcionera DPS-a. Svakako, DPS kadrovi neće, na sreću, imati odlučujuću ulogu u upravljanju javnim preduzećima i ustanovama. Što se tiče Skupštine i kontrole DPS-a, mislim da je ta njihova uloga precijenjena. Siguran sam da DPS neće rušiti Vladu zbog bilo kog razloga jer njima izbori na bilo kom nivou ne odgovaraju. Znaju da će izgubiti vlast u Podgorici i drugim opštinama, a znaju i da će njihova snaga oslabiti nakon sljedećih parlamentanih izbora. DPS je svakim danom sve slabiji koliko se god upinjali njihov predsjednik i funkcioneri da objasne  svom biračkom tijelu kako je sve u redu. DPS odlaže stranačke izbore za predsjednika partije ali se ne može dovijeka odlagati ono što mora da se desi. Ako Milo Đukanović  ostane na čelu te partije ona je osuđena na propast jer niko sa Đukanovićem neće praviti koaliciju nakon sljedećih izbora. Sa druge strane je tužno da među 150.000 članova te partije nema jednoga dovoljno hrabrog da javno kaže Đukanoviću da treba da ode.

Da sam na mjestu predsjednika Vlade zaustavio bih sva zapošljavanja i popunjavanja upravnih odbora dok se u Skupštini ne izglasa novi saziv Sudskog savjeta, izaberu sudije Ustavnog suda,  imenuje vrhovni državni tužilac. To je strateški cilj države i on treba da bude ostvaren prioritetno a zapošljavanja mogu da sačekaju. Vjerujem da bi želja najvećeg broja partija  da zaposle što više svojih kadrova podstakla dogovore u Skupštini i ubrzala ispunjenje ključnog razloga zbog kojeg je formirana manjinska Vlada a koji treba da nas približi EU.

MONITOR: Mnoge stvari od kojih se živi čekaju da dođu na red. Novac za poljoprivrednike iz evropskih fondova još čeka da bude iskorišćen. Čekamo podzakonska akta koja će parovima omogućiti liječenje steriliteta o državnom trošku, i slično. Koliko su ova i prethodne vlade u službi građana?

ĐUROVIĆ: Potrebe i očekivanja građana su veliki. Pojedini procesi mogu sigurno brže da se sprovode. Vjerujem da nakon prvih 100 dana rada nove Vlade mogu da se analiziraju ostvareni rezultati. Nakon prethodne Vlade, u pojedinim resorima ostalo je mnogo zaostalih predmeta, nedovršenih procesa u izradi normativnih akata. Mislim da ipak postoji makar mali pozitivan trend kada je u pitanju odnos prema građanima. DPS je potpuno postao gluv u odnosu na potrebe građana nakon predugog vršenja vlasti. Prethodna Vlada pokazala je neke signale da joj je stalo do građana, ponekad zbog populizma i političkih ambicija pojedih ministara. Nadam se da će ova Vlada biti bolja od prethodnih, kao i svaka naredna. Dobro je da se sve partije nađu u poziciji vlasti i pokažu građanima šta znaju. Dobro je i da sve partije osjete kaznu građana jer ih to može učiniti odgovornijima.

MONITOR: Premijer Dritan Abazović najavio je nestašicu hrane i energenata. Da li je Vlada na tom polju uradila što je mogla?

ĐUROVIĆ: Pitanje nestašice hrane i energenata je veoma složeno pitanje u političkom i ekonomskom smislu. Ne znam šta je sve planirano ali moguće i da najavljeni rebalans budžeta bude jedan od mehanizama za iznalaženje sredstava da se unaprijed kupe neophodne zalihe  hrane  energenata i stvore robne rezerve.

MONITOR: Još čekamo i na ključne reforme u pravosuđu. U međuvremenu pale su važne optužnice, poput afere Telekom i Carine. Kako to komentarišete?

ĐUROVIĆ: Sudska vlast je uništena kao i sve druge institucije u prethodnih 30 godina. Ne iznenađuju pale optužnice ako se zna ko ih je pisao i sa kojom namjerom. Vjerujem da će tužilaštvo ipak u nastavku ovih procesa uspjeti da ponudi dokaze a nadam se i da će ipak doći do formiranja novog Sudskog savjeta i zamjene sudija u višim sudskim instancama koji su prilično kompromitovani brojnim aferama i dodjelama stanova od strane DPS vlasti na držanom nivou ali i na nivou Glavnog grada. Sada stranke u postupku žele da im se vrate usluge i pokloni.

MONITOR: Slučajevi hapšenja Vesne Medenice i Blaža Jovanića, čelnih ljudi pravosuđa, govore i o stanju u pravosuđu. Koliko je potrebno da se takvo stanje reformiše, i da li smo na pravom putu?

ĐUROVIĆ: Nakon 30 godina uništavanja institucija od strane DPS-a potrebno je neko vrijeme da se institucije počnu oporavljati. Brzina reformi zavisi od političkih partija koje mogu ubrzati ili usporiti ovaj proces. Ako ima imalo želje da se poprave stvari, ako je partijama imalo stalo do građana i ove države, onda će ubrzati dijalog oko sudskih instanci. Vjerujem da bi ohrabrenje moglo doći i od SDT-a u vidu nastavka procesuiranja sudija Vrhovnog suda koji su bili izvršioci nekadašnje predsjednice Vesne Medenice. Koliko je uništena ova država svakim danom će se znati sve više, a sve ono na što su ukazivali godinama nekoliko nezavisnih medija i NVO pokazalo se tačnim. Sudovi a i tužilaštvo su imali cjenovnike po kojima se mogla kupiti ,,pravda”. Očistiti pravosuđe od svih korumpiranih je moguće, ali je potrebno vrijeme. Na nižim instancama postoje kadrovi koji brzo mogu biti unaprijeđeni, a time bi počeo proces obnavlajnja ključnih institucija koje treba da pomognu uspostavlanju vladavine prava.

 

Tužilaštvo mora ući i u RTCG

MONITOR: Šta je sa reformom javnog servisa?

ĐUROVIĆ: Nakon smjene DPS-a tek je zapravo započeo proces tranzicije u Crnoj Gori. Kao i prethodna Vlada i trenutno rukovodstvo RTCG-a je dio mučnog perioda koji se morao proći. Reforma javnog servisa započeće kada se Savjet  RTCG-a oslobodi neprimjerenog partijskog uticaja i partjskih mučnih trgovina. I ovdje je potrebno profesionalno tužilaštvo. Savjetu RTCG-a predočeni su dokumenti koji su optužujući za prethodnog generalnog direktora Šundića. Vidjećemo da li će Osnovno tužilaštvo  procesuirati odgovorne ili će okrenuti glavu kao u najboljim godinama DPS-a. Danas je RTCG umjesto DPS-a pod uticajem većeg broja partija ali svaki prostor za uticaj partija će u nekom trenutku postati veoma problematičan. Političari RTCG doživljavaju kao bilo koju drugu instituciju koju treba po dubini pokriti po partijskom ključu. Ne može biti transformacije RTCG-a ako je generalni direktor nezakonito izabran. Reforma se može desiti promjenom zakonske regulative i doglednom primjenom. Neophodna je smjena Savjeta RTCG-a i menadžmenta kao prvi korak u uvođenju profesionalizacije RTCG-a.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo