Povežite se sa nama

INTERVJU

ŽELJKO VUŠUROVIĆ, DRAMATURG: Ko će zalupiti vrata

Objavljeno prije

3 godine

na

Žalosno je što ogromna većina građana ove države misli da su jedina dva izbora predsjednik Đukanović i mitropolit Amfilohije. Nažalost,  sljedbenika je  mnogo, i sa jedne i sa druge strane

 

MONITOR: Kako vidite ono što se dešava u Crnoj Gori nakon usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovjesti?

VUŠUROVIĆ: Crna Gora je početkom 2020. godine još jednom dokazala da je politički nezrelo društvo. Njeni stanovnici u najvećem broju imaju ista politička shvatanja kao i 1990. Zakon o slobodi vjeroispovijesti je vratio na površinu onu duboku i mračnu političku misao koja je harala Crnom Gorom prije tri decenije. Ta zla i ratnohuškačka misao koju su zajedno gajili dva, danas tobože suprostavljena, tabora, bila je prerušena posljednjih 10-15 godina. Zaogrnula se italijanskom modom, bogougodnim i demokratskim riječnikom, demagogijom, crvenim ili narandžastim kravatama, a srpstvo se mijenjalo za  crnogorstvo i obrnuto ka’ što smo mi ka’ đeca mijenjali sličice. Zahvaljujući ovom zakonu, čini mi se da su neki jedva dočekali da se priklone vlastima, neki da se vrate mantijama SPC, a neki i pod šinjel Gogoljev, ali onog Gogolja koji se nadmudrivao sa Džejmsom Bondom.

SPC javno manifestuje snagu svoje organizacije, koja je protekle tri decenije bila leglo velikosrpske ideologije. Đukanović je dodao gas pred izbore da na cilj stigne kao veliki Crnogorac koji jednog dana obnavlja CPC, drugog dana hoće jedinstvenu Pravoslavnu crkvu, dok trećeg razmišlja da li je toplo more kod Majamija. Pri tom mu nijedan DPS-ovac, a kažu da među njima ima velikih Crnogoraca, ne smije saopštiti istinu veliku kao Lovćen – da je Crnogorska pravoslavna crkva obnovljena na Lučindan 1993. godine prvenstveno od strane crnogorskih liberala.

Većina ljudi ovih prostora zaboravlja, pri današnjim nježnijim tonovima vrha SPC, onaj kočijaški vokabular njenog mitropolita Amfilohija kojima je „čašćavao“ mnoge Cetinjane i Crnogorce koji su obnovili CPC.

Ovako ušančene, obije strane ne žele promjene. Takvo stanje odgovara generalima dvije vojske. Amfilohije bi da zadrži imovinu, kojom gazduje kao srpskom teritorijom nad kojom država Crna Gora nema nikakvih nadležnosti. Taj politički prevarant i ratni huškač vrlo dobro zna da je današnja imovina SPC bila imovina države Crne Gore koja je oteta srpskom okupacijom 1918.  U tome mu pomažu sve prosrpske partije, ali mitropolit Amfilohije ipak ima najveću pomoć od DPS-a i Đukanovića. Čim takva iskompromitovana i korumpirana struktura počne braniti vrijednosti one moralne Crne Gore s početka 90-tih godina, vjernicima SPC dajete šansu da vas ospore. Ipak, mislim da je ovo samo predstava za javnost, dok se partneri Milo i Risto dogovaraju iza leđa svih nas.

MONITOR: Stvari su postavljene tako da se društvo dijeli u rovove, i bira između predsjednika države Mila Đukanovića i mitropolita Amfilohija.  Kakav je to izbor?

VUPUROVIĆ: Crnogorsko društvo nije polarizovano zbog usvajanja ovog Zakona. On je samo doprinio da ta polarizacija bude mnogo vidljivija, zbog protesnih litija SPC. Žalosno je što ogromna većina građana ove države misli da su jedina dva izbora predsjednik Đukanović i mitropolit Amfilohije. Nažalost,  sljedbenika je  mnogo, i sa jedne i sa druge strane.

Mnogi koji brane ovu vlast i Đukanovića, prećutkuju činjenicu da su baš oni uništavali mogućnost da se ideja o moralnoj Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi raširi Crnom Gorom. Crnogorska pravoslavna crkva nije neprijatelj braći Srbima. Nažalost, ljude koji žele svoju autokefalnu Crnogorsku pravoslavnu crkvu, SPC i sve prosrpske političke organizacije, a posebno DF i Demokrate, smatraju neprijateljima i sektašima.

Sjetimo se demagogije Demokrata Crne Gore koji su govorili da su za ravnopravnost svih građana Crne Gore. Ovaj Zakon je bio lakmus papir za prikrivenog Bečića – čim se spomenula CPC, oni odstupiše i saopštavaju da priznaju samo SPC. Zašto nisu za ravnopravnost SPC i CPC? Kome bi to smetalo, osim velikosrpskim nacionalistima koji misle da ljepše izgledaju uz crvene kravate.

Od 1990. godine do kraja decembra 2019. godine, nema nijednog svještenika SPC koji je rekao da je CPC bila autokefalna i da ima pravo da postoji. Govorili su da je to laž. Srećom, Amfilohije je sad, u mjesec dana, dva puta javno saopštio da je CPC bila autokefalna.

Zašto sad rektor Cetinjske bogoslovije Gojko Perović, kojeg smatraju za reformatora SPC u Crnoj Gori, javno ne saopšti da je svih ovih 30 godina Amfilohije obmanjivao građane Crne Gore? Zato što je vojnik SPC, a ne nikakvo novo lice crkve. Đe je njegovo razumijevanje za građane crnogorske nacionalnosti kada olako izgovara stavove da je „crnogorska istorija – srpska istorija“, a da je ovo „jedan isti narod – Srbi, samo se danas zbog politike neki od njih zovu Crnogorcima“. Pokušavam da zamislim nekog američkog svještenika koji bi njihovoj javnosti iznio stav da je američka istorija – engleska istorija. Mislim da bi mu prvo izmjerili temperaturu. A  čudno je da državna vlast i javni servis Amfilohijevu izjavu svakodnevno ne emituju, da bi je čuli svi učesnici litija i molebana SPC?

Razumijem da se nekome ne dopada zakon i da protestuje protiv njega, ali ne mogu da shvatim da zbog toga šeta iza svještenika koji su podržavali i dalje podržavaju ratne zločince kao što su Draža Mihajlović, Karadžić, Mladić i Šešelj. Mene bi bilo sramota.

MONITOR: Je li to zaista naš jedini izbor?

VUŠUROVIĆ: Mišljenja sam da je u ovakvoj situaciji nekompromitovana Crnogorska pravoslavna crkva mogla biti još jedan izbor. Ona je na čelu sa Mitropolitom Antonijem Abramovićem ratnih godina održala čas morala Srpskoj pravoslavnoj crkvi čiji je vrh podržavao ratne zločince. Nakon njega, Mitropolit Mihailo je vremenom postao duhovni član glavnog odbora DPS-a, tako da je on  već odavno samo ruka braće Đukanović.

Mihailu je, u ovoj predstavi produkcije DPS-SPC, pripala uloga „strašila“ za  vjernike Mitropolije Crnogorsko-Primorske. Njegova glavna uloga je bila gostovanje u emisiji hrvatskog desničara i fotografisanje sa simpatizerom ustaša Hasanbegovićem. To je Đukanovićev dar Amfilohiju. Opet je dato gorivo njihovim vjernicima da ponavljaju da je CPC ustaška crkva. To što ogromna većina vjernika te crkve ćuti o svim fašističkim postupcima njihovih vjerskih poglavara, najbolje govori o kapacitetu njihovog shvatanja antifašizma, dok bi se o njihovoj mržnji prema Cetinjanima i CPC mogli napisati mnogi naučni radovi.

Vjerujem da i u organizaciji i među svještenstvom CPC ima ljudi koji ne služe aktuelnoj vlasti i koji se protive užasnim potezima Mihaila Dedeića. Zbog svih nemoralnih postupaka, Mihailo bi trebao da odstupi sa mjesta poglavara CPC i time spasi obraz našoj crkvi.  No jedino je Stara Garda LSCG pozivala Mihaila na moralnu odgovornost – niko se tom apelu od crnogorskih institucija ili političkih organizacija nije pridružio. Mnogi od njih osude velikosrpski fašizam, dok im ovaj naš, crnogorski, izgleda ne smrdi, posebno ako dolazi od svjetovnog ili duhovnog gospodara. Đe je čuveni antifašista Dragan Radulović iz Matice crnogorske? Ćuti kao zaliven o postupcima poglavara CPC, da bi se opet pripeo na vrh Orlovog krša kod Gospodara Đukanovića usput čekajući novu uplatu od režima.

MONITOR: I Đukanović i mitropolit Amfilohije imaju zajedničku, ratnu prošlost. Kao dramaturg koji se bavio ratnim zločinima, kako vidite tu činjenicu?

VUŠUROVIĆ: Crna Gora nije sprovela lustraciju. To je jedan od najvećih problema našeg društva.  Predsjednik Crne Gore je bio dio ekipe koja je izvršila državni udar 1989. godine; služio je ratnom zločincu Slobodanu Miloševiću; napadao Dubrovnik đe je poginulo preko 160 građana Crne Gore; mrzio je šah zbog šahovnice; isticao se u ratnom huškanju; progonio je članove i simpatizere LSCG jer su bili za nezavisnu Crnu Goru; bio je vrh vlasti države koja je izršila ratni zločin otmice putnika iz voza u Štrpcima; bio je premijer čija je policija počinila ratni zločin Deportacije Muslimana/Bošnjaka pod nož Radovanu Karadžiću. Taj ratni zločin nikada nije kažnjen. Sad najavljuje da će otići i u Srebrenicu. Sramota! Čitao o Drugom svjetskom ratu i o Trećem Rajhu, ali nisam naišao na podatak da je ijedan pripadnik vrha nacističke vlasti pošao u Aušvic nakon oslobođenja – a da nije bio uhapšen.Stidi li se gospodin Đukanović svoje političke biografije? Da li je kad ponudio ostavku? Nije nikad od 1990.

Amfilohije je od početka svog boravka na Cetinju vrijeđao Crnogorce govoreći da smo Đilasova kopilad. Upoređivao ns je i sa volovima. Sokolio je Crnogorce dok su napadali Dubrovnik, gostio  ratne zločince, blagosiljao ih i dodjeljivao im ordenje govoreći da su heroji. Varao je građane da Crnogorska pravoslavna crkva nije bila autokefalna. Mitropolit Amfilohije se ni dan danas ne stidi svih svojih ogavnih izjava i postupaka.

Nema sreće za društvo kada su joj političke elite i crkveni velikodostojnici opterećni hipotekom ratnog huškanja i ratnog zločina. Sa  radnom biografijom predsjednika Đukanovića i mitropolita Amfilohija možemo se samo stiđeti pred civilizovanim svijetom koji ima normalna shvatanja morala i časti.

MONITOR: Kao neko ko je bio u LSCG, koliko vam se Crna Gora danas čini daleko od građanskog društva? Bliže ili dalje nego devedesetih?

VUŠUROVIĆ: Ova situacija donekle podsjeća na izbor iz 1998. godine – DPS ili SNP. Svi zaboravljaju da je postojao još jedan izbor – LSCG. Međutim, tih je godina zahvaljujući režimskoj propagandi LSCG proglašen za državnog neprijatelja, dok se Milo mnogim Crnogorcima javio kao Isus Hrist. Nakon svih napada i izdaja, LSCG je ugašen 2005. godine. Prije desetak godina, na svom FB profilu sam obilježio godišnjicu osnivanja te partije stihovima Vita Nikolića: „Drumovi će poželjeti ludaka, a ludaka više biti neće biti“. Da smo daleko od građanskog društva, čovjek bi se možda i mogao nadati da će kad-tad doživjeti demokratizaciju istog. Smatram da smo udaljeni svjetlosnim godinama od te tačke, a motor nam na svemirskom brodu, koji jako podsjeća na automobil inspektora Dragoljupčeta, ne radi. Samo se čeka ko će zalupiti vrata! Orevuar Montenegro!

Milena PEROVIĆ KORAĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:
nastavi čitati

INTERVJU

EDIN OMERČIĆ, ISTORIČAR, INSTITUT ZA ISTORIJU SARAJEVSKOG UNIVERZITETA: Politički je mit da je SDA bio jedini organizator otpora

Objavljeno prije

2 dana

na

24 Marta, 2023

Objavio:

Bosanskohercegovački političari zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha

 

MONITOR: Još nema Vlade Federacije BiH, gdje SDA koristi procedure i pokušava da pokaže svoju nezamjenljivost i kroz predlog Bakira Izetbegovića o koncentracionoj vladi. Kako gledate na formiranje državnih institucija BiH poslije opštih izbora održanih početkom oktobra prošle godine?

OMERČIĆ: Dakle, sami ste rekli, gotovo je pola godine prošlo, polako se usvajaju budžeti na različitim nivoima vlasti, a to je čini se i najvažnije. Kako političarima, jer tako pokazuju da nešto ipak rade, te na taj način s jedne strane kupuju socijalni mir, a s druge pokazuju mladima, kako pojedincima tako i mladim ljudima s porodicama, da se stvari neće promijeniti, te da je zarad istog tog socijalnog mira, njihov odlazak iz ove zemlje poželjan, prihvatljiv i razumljiv. A što se tiče samog načina i ideja za formiranjem vlasti i ostanak u takvoj vlasti, bosanskohercegovački političari kroz ovakve primjere zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha. Naravno, radi se o jednoj latentnoj prijetnji tipa: „Bez nas propadamo“. Pri čemu se svakako u obzir treba uzeti i svojevrsni politički mit o SDA kao jedinom organizatoru otpora i jedinoj političkoj organizaciji koja je branila međunarodni bosanskohercegovački politički subjektivitet tokom devedesetih, ali i nakon rata, kroz određene metamorfoze tog mita, sve do danas. Pri tome se mogu čuti ogromne ne samo revizionističke tendencije, nego i namjerne faktografske, činjenične zloupotrebe prošle historijske zbilje koje rukovodsvo te stranke gotovo svakodnevno plasira.

MONITOR: Kako gledate na spremnost građanskih partija kakvima se smatraju SDP i Naša stranka da uđu u široku koaliciju sa etno-nacionalnim partijama i formiraju Savjet ministara BiH kojim predsjedava Borjana Krišto iz HDZ-a BiH?

OMERČIĆ: Odlično ste primijetili, manifestacija simbola crvene, crvenog, u Bosni i Hercegovini ne znači da se radi o lijevim, radničkim partijama. Ljevica ne postoji, simbolika crvene boje u vanjskom identitetu ovih stranaka je još jedna laža. I, da, ovdje se samo možemo nadovezati na naprijed rečeno. Dakle, apsolutna je odsutnost bilo kakve odgovornosti prema vlastitom biračkom tijelu. Mene stvarno zanima na koji način ove stranke uspijevaju svoje članove, simpatizere i glasače uvjeriti na dobijanje glasa. To je prava marketinška umjetnost. Ali na ovakva su razočarenja ljudi u BiH navikli, i njihov je odgovor na to bio jedan, gotovo do umjetničke razine razvijen način, ne života, življenja, već preživljavanja, koji je em postao izlizan i iscrpljen, em pozivao na promjenu, koja se sada manifestira migracijama, stalnom nadom da je negdje drugdje, u stabilnijem društveno-političkom, kulturnom i ekonomskom  okruženju – bolje. Znamo da je približavanje ljevice desnici opasno po društvo, po zajednicu. No, kako se ovdje ne radi o ljevici, može se na pitanje njena nepostojanja nadovezati i pitanje: Postoji li zapravo i šta je to, kakvo je to, bosanskohercegovačko društvo?

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DŽEMO REDŽEMATOVIĆ, PREVODILAC, GLAVNI IMAM ZA PODGORICU I NIKŠIĆ: Mahmud Derviš – poezija otpora

Objavljeno prije

2 dana

na

24 Marta, 2023

Objavio:

Derviševu poeziju suštinski može čitati samo onaj ko voli čitanje, pa onda voli čitanje poezije, a uz to voli i Palestinu. U suštini, onaj ko ima, i u sebi gaji, slobodarski duh, a protiv je bjelosvjetskih tirana i tiranija. Zbog svog otmeno hedonistilčkog stila života, teško da je on ikad pomislio da će njegovu poeziju prevoditi jedan imam. A, ja sam se toliko uživio u njegov svijet da sam ga doživio kao najrođenijeg

 

MONITOR: Protekle sedmice u Podgorici je održana promocija sabranih djela najpoznatijeg palestinskog i jednog od najznačajnijih arapskih pjesnika Mahmuda Derviša. Preveli ste sabrana djela u četiri toma. Kako ste došli na tu ideju da prevedete baš ovog pjesnika?

REDŽEMATOVIĆ: Ključ za ulazak u galaksiju Mahmuda Derviša bila je njegova kratka pjesma o cijeni rata. Ta pjesma je smirivala u sebi čitavu golgotu palestinskog naroda i države. Ona je glavni motiv mog bavljenja poezijom otpora o kojoj sam ranije imao tek skromno znanje. Evo te pjesme.

Rat će se okončati, lideri će se rukovati.

 Ostat će ta starica da čeka svoga sina šehida, i ta djevojka da čeka svoga voljenog muža i ona djeca da čekaju svoga oca junaka;

 ja ne znam ko izdade vatan ali vidjeh ko mu plati cijenu

MONITOR: Na promiciji prevoda je rečeno: „Mahmud Derviš je svjetskoj javnosti poznat po poeziji otpora, ali on piše i o izgubljenom djetinjstvu, neproživljenoj mladosti, identitetu, gubitku jezika…“ Njegova poezija nije posvećena samo Palestincima i Arapima, već je to poezija svih nas. Kako biste opisali ovog pjesnika?

REDŽEMATOVIĆ: Derviševa poetika ne govori samo o palestinskom iskustvu nepravde kosmičkih razmjera, već obuhvata univerzalnu borbu za slobodu svih ugnjetavanih i obespravljenih naroda. On svojim pjesmama pozdravlja i opisuje borbu za slobodu Španaca, Kurda, Egipćana i drugih naroda koji vape za slobodom i mirom, a njegovi pjesnički uzori su Dereck Walcott, Yanis Ritsos, Pablo Neruda… Često u svojim pjesmama pravi paralelu između Endelusa i Palestine, kao i autohtonih stanovnika Amerike nad kojim je izvršen genocid i Arapa. Njegova borba i nada u pobjedu izvire iz brojnih pjesama i stihova. On vjeruje i pjeva da će krv polomiti mač i   da Palestinac živi pola života, ali i da je ta pola bolja od smrti. Iako će kasnije u nekom intervjuu kazati da je splasnula njegova nada u bolje sjutra, Derviš u jednom distihu kaže da kad god napiše dvadeset redaka pjesme, primijeti da se opsada povukla za dvadeset metara.

Mahmud Derviš često u pjesmama govori novozavjetnim narativom i iskazuje miroljubivost i nadu u humanost ljudi. Njegov pjesnički genij je u sebi sažimao visprenog govornika i vizionara. Bio je čovjek širokih shvatanja, nije robovao stereotipima, bio je altruista, volio je ljude. Svojoj voljenoj djevojci Riti, Jevrejki koju su ubili cionisti, posvetio je divne pjesme. Bio je otmeni hedonista, vjerovatno naživljavajući život koji nije uspio živjeti u normalnim okolnostima. Zbog svog stila života,  teško da je ikad pomislio da će njegovu poeziju prevoditi jedan imam. Još u dalekoj Crnoj Gori. A ja sam se toliko uživio u njegov svijet da sam ga doživio ga kao najrođenijeg. Sanjao sam Mahmuda, dok sam prevodio. Nekad sam se znao nasmijati, nekada zasuziti. (Volimo život kad god možemo do njega doprijeti. Gdje god se smjestimo uzgajamo brzorastuće biljke, gdje god se nastanimo, požnjemo ubijenog čovjeka (…). Ruža manje).

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD OSNIVAČA „PREOKRETA“: Ostanak Đukanovića štetan za Crnu Goru

Objavljeno prije

1 sedmica

na

17 Marta, 2023

Objavio:

Alternativa Đukanoviću valjalo bi da bude ona koja znači promjenu i istinsku građansku opciju

 

MONITOR: Pred nama su najneizvjesniji predsjednički izbori od 1997. Šta mogu donijeti?

PERIĆ: Izbori će donijeti ili produženje vlasti DPS-a u hibridnom obliku ili će se DPS nepovratno na dug rok razvlastiti. U slučaju svoje pobjede, Đukanović bi dobio politički džek pot – konsolidaciju u stranci – ako ga je iko ikad i ugrožavao, jer bi pokazao da je on jedina „karta” na koju mogu igrati. Potom bi dobio legitimaciju da je demokrata, jer nije onemogućio tranziciju vlasti. S obzirom da novo rukovodstvo ničim nije dovelo, u formalnom-pravnom smislu, u pitanje zakonitost u vezi sa porijeklom, odnosno sticanjem njegovog bogatstva, oni bi mu time i tu potvrdu pribavili. Dakle, on bi tako dobio maltene snagu suštinskog monarha koji bi birao ko će biti u Vladi, jer bi imao neposredan izborni legitimitet i snažnu stranku, sa kojom bi izvjesno – prije ili kasnije – sarađivali i oni koji nam govore da to sada ne rade, mada među njima ima i onih koji to tvrde i pored činjenice što su izabrani glasovima DPS-a. Kao kruna svega, on bi ponovo bio prihvatljiv za međunarodnu zajednicu. Ovo bi bila rezultanta nove vlasti i „zasluga” pobjednika od 30. avgusta – nekog manje, nekog više. Što je najgore, ovaj saldo bi bi porazan po crnogrosko društvo i obesmišljavao bi političke procese i izvjesno vodio pojačanoj apatiji koja bi ponovo išla naruku Đukanoviću.

U drugom scenariju i on i njegova partija bi izgubili i posljednju značajnu uporišnu tačku.

Da ne budem nedorečen: smatram da bi za Crnu Goru bio štetan njegov opstanak na vlasti. Jednako, cijenim da bi alternativa njemu valjalo da bude ona koja znači promjenu i istinsku građansku opciju. A koja bi to bila – akteri na sceni su to izjašnjavanje učinili besmislenim. Koga bi god podržali, bili biste optuženi za izdaju. Ta strana je imala pobjedničku kartu, ali je sebi otežala poziciju. To je njihova odgovornost – ne građana. Odgovornost treba tražiti od svih – ne samo od prethodne vlasti.

MONITOR: Kako vidite incident na Cetinju, i reakcije nakon toga?

PERIĆ: Potrebno je podrobno ispitati sve okolnosti. Naravno da nasilje treba osuditi, ali utvrdimo tačno šta se dogodilo. To je trebalo da bez uvijanja saopšti rukovodstvo Ministarstva unutrašnjih poslova. Kako je to izostalo – ostaje da uz pomoć medija tumačimo motive i ocjenjujemo u kolikoj mjeri je čiji iskaz tačan.

Da ne ostavim dilemu – svako ima pravo na slobodu govora i na okupljanje – sviđalo vam se to ili ne – do granice dok ne narušava nečije dostojanstvo. Jednako sam i za to da svako ima i pravo da protestuje ne narušavajući ničiji integritet – posebno ne onaj fizički. Svako odstupanje od toga je nedopustivo.

MONITOR: Šta je najbolji izlaz iz političke krize u ovom trenutku?

PERIĆ: Rješenje su izbori. Kada imate ovakav i ovoliki deficit legitmiteta izvršne vlasti uz velik broj promjena stavova u odnosu na one od prije 30. avgusta, onda je u redu da se konsultuju građani šta misle o svemu tome. To se radi na izborima.

Nova većina je i ovdje pokazala svu raskoš samodestrukcije pa će sada o tome, ali i o datumu izbora odlučivati poraženi na izborima iz 2020. godine i to sa biračkim spiskom koji je njihovo „čedo”. Uz očitu prećutnu saglanost obje strane da niko ne dira birače na koje oni drugi računaju, a koji bi se primjenom zakona morali brisati iz biračkog spiska. Od „fantoma” do onih koji su izgubili osnov da budu u njemu.

Na djelu je totalna destrukcija političkog sistema iz jednog osnovnog razloga: želja da se vlada bez podrške građana.

MONITOR: Nakon izbora troje sudija Ustavnog suda, stvorli su se uslovi za konačno proglašenje rezultata izbora i tranziciju vlasti u Podgorici. Očekujete li da će se to i desiti?

PERIĆ: Izgleda da se ne žuri sa tim da se izbori u Podgorici zaokruže i čeka se rasplet trke za predsjedničke izbore. Već čujemo najave koalicionih partnera, od kojih zavisi formiranje te vlasti, da sada nakon kandidature gospodina Milatovića za predsjednika države treba razmotriti ko bi bio kandidat za gradonačelnika. Dakle, predstava u najavi. Model preslikan sa državnog nivoa.

Mlad politički subjekt je dobio podršku od različitih faktora na javnoj sceni koja je bila lišena gotovo ikakve kritičke note. Nama se u kontinuitetu ponavljaju identične situacije – nova partija koja pobere simpatije, uzlet, glorifikovanje, potom ide u stagnaciju i pad. Kada bi se njegovala kritička misao ne samo u odnosu na bivšu vlast, već i odnosu na sadašnju ali i nove aktere – to bi svima pomoglo da se taj obrazac nastanka i razvoja novih subjekata ne dešava. Ako se to ne promijeni – nastavićemo sa istim uzletima i padovima.

Priče o mesijanskim atributima predsjednika stranaka su nezrele i na kraju koštaju mnogo. Da li smo zaboravili da smo imali „jezde“ i „dafine“ koji su nekada predstavljani spasiocima naših finansija i privrede? I tada kao i sada, ako samo posumnjate u nepogrešivost ekonomskog modela koji se promoviše, proglašavani ste neprijateljem „svijetle budućnosti”.

Nama su potrebni političari koji će biti dosadni, koji će raditi svoj posao, koji će nam polagati račune a ne pričati bajke o sebi, koji neće pripovijedati o etici i emociji, već nuditi i sprovoditi program.

MONITOR: Kako vidite tendenciju države da preuzima prethodno privatizovanja preduzeća i najavu osnivanja novih državnih preduzeća?

PERIĆ: Sve je podređeno partijskoj promociji i želji da se bude što duže na vlasti. Nedvosmislena potvrda tome su nasmijana ili zamišljena lica direktora državnih kompanija, zavisi od prilike. Riječ je o ljudima koje su partije postavile na čelna mjesta, a onda se oni promovišu na partijskim stranicama na društvenim mrežama kako fantastično upravljaju našim preduzećima. Nude se podaci koje ne možete provjeriti i na kraju taj oglas plati opet građanin – doduše posredno, jer prvo novac iz državnog budžeta ide stranci, a onda stranka plaća Facebook-u ili kome već.

Kada je to bazična postavka, onda je pretenciozno očekivati strategiju privrednog razvoja i akcione planove koje iz nje proističu. Sve je tu od prilike do prilike, od kamere do kamere. Tako ni dobre ideje ne mogu imati ni izbliza efektuaciju koju bi mogle ostvariti.

Nema ništa sporno u tome što je upravljanje trajektnom linijom Kamenari – Lepetani prešlo u državne ruke. Smatram tu inicijativu vrlo dobrom. Međutim, sve se odigralo nepripremljeno i traljavo. A mogla se upravo tu pokazati efikasnost i spremnost. Da se nekoliko mjeseci spremala ta odluka, i da država pokaže i snagu i efikasnost.

Onda imamo kupovinu imovine Željezare od strane EPCG, a da javnost osim opšte priče nije imala dostupan biznis plan i kalkulaciju da li je bilo jefitnije promijeniti sistmetizaciju EPCG i priključiti te radnike ovoj kompaniji – ako je cilj bio socijalna briga – što isto može biti u redu. Umjesto toga čuli smo najave, ali bez jasnih rokova i indikatora kada i šta će konkretno biti postignuto. Direktori javnih preduzeća kao da ne razumiju da oni upravljaju našim resursom i da su dužni da građanima objasne šta rade. Slična situacija je i sa Lukom. Ponavljam, u načelu to mogu biti i dobre ideje, ali one moraju imati jasne računice. Potom imamo najavu moguće privatizacije turističkog kompleksa na primorju. Ista stvar – nemamo konkretne cifre i javno dostupne podatke šta se želi time postići.

Takav opšti pristup nije iznenađujući od ljudi koji nemaju iskustva u privredi.   Čudi kada on dolazi od onih koji imaju nekog predznanja u realnom biznisu i koji znaju koliko je teško otvoriti jedno održivo radno mjesto, a ne pričati bajke o sveopštem blagostanju i rekordima.

Slikanje premijera, ministara svih naših vlada su možda najskuplje plaćene fotografije koje ćemo ikada imati. Vrijeme je da fokus usmjerimo ka građaninu, a da od političara umjesto samohvale dobijemo bilans učinjenog i to uporedimo sa obećanjima. Tako bi valjalo da gradimo odgovornost u praksi.

 

Nismo čuli snažnu integrativnu ideju

MONITOR: Kako ocjenjujete dosadašnju kampanju, koja se, čini se, prilično zaoštrava pred početak izbora?

PERIĆ: Sasvim je očekivano da kampanja kako ide prema svom finišu dobija na intenzitetu. Poenta je što ona nije porodila novu demokratsku vrijednost. Nismo čuli snažnu integrativnu ideju, jasnu viziju kako pokrenuti opštedruštveni dijalog, kako zaokružiti zajednicu koja je na ivici cijepanja – to je ono što bi predsjednik mogao da radi. Umjesto toga smo od većine kandidata slušali da će oni raditi ono što je zapravo posao premijera – povesti zemlju u prosperitet. No, kada izbezumite javnost neprestanim političkim spektaklom – drugačije nije bilo ni realno očekivati.

 

Igra oko izbora nove vlade vrijeđa inteligenciju

MONITOR: Politička kriza čeka rasplet. Vlada koju bi okupio Miodrag Lekić nema potrebnu većinu. Govori se i o rekonstrukciji tehničke, ali vremena je sve manje, pošto bi, kako je najavljeno, Milo Đukanović ove sedmice mogao raspustiti parlament. Kako to sve vidite?

PERIĆ: Igra oko izbora nove vlade i izmjene Zakon o predsjedniku do te mjere potcjenjuje inteligenciju građana da to postaje uvredljivo. Donešen je Zakon o predsjedniku, odnosno njegove izmjene i dopune, koji daje mogućnost da se izabere premijer bez da mu predsjednik povjeri mandat. Taj Zakon je veoma upitan sa stanovišta ustavnosti – ali ostavimo to da Ustavni sud utvrdi.

Dakle, donešen je Zakon koji omogućava izbor mandatara bez da ga predloži predsjednik, ali razrađuje i opciju da predsjednik može raspustiti Skupštinu. Nemam nikakve dileme da se u ovaj proces ušlo s namjerom da se dogovoreni mandatar ne izabere za premijera iako se kao o tome usaglasio 41 poslanik. Onda smo gledali medijsko prenemaganje, mentalno maltretiranje nacije pregovorima za koje je bilo jasno da su predstava. Šta god da je u pozadini, saldo je takav da je Đukanović dobio još jedan poklon – nova većina mu je dala novim zakonom mogućnost da on određuje kada će biti izbori.

Vratimo se sada i aspektu ustavnosti, jer je zakonom uređeno ono što propisuje Ustav. Dileme oko toga je već mogao da razriješi Ustavni sud. To bi bilo blagotvorno i pokazalo bi se da taj sud dobija na proaktivnosti. Međutim, to se nije desilo.

 

Dok sudije ne pokažu da su iznad partija, mi smo besudna zemlja

MONITOR: Imamo li sada zaista odblokiran Ustavni sud?

PERIĆ: Hajde da jednom pomjerimo perspektivu očekivanja. Tražimo da nam Ustavni sud pokaže nezavisnost, a ne da se nadamo da će to biti tako. Sve što je prethodilo izboru sudija ukazuje da se radi o partijskom dogovoru.

Neka sudije pokažu da su iznad toga. Do tada, mi smo suštinski besudna zemlja.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo