Povežite se sa nama

INTERVJU

TVRTKO JAKOVINA, PROFESOR SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Hrvatska u omči od milion problema

Objavljeno prije

na

Teško je reći šta je u Hrvatskoj takvo da ne bismo morali popravljati. Možda Covid-19 nešto ubrza, izvanredne okolnosti iz ljudi izvlače najbolje, mada i najgore

 

MONITOR: Hrvatska je dobila novog predsjednika. Je li se u njoj što u međuvremenu promijenilo nabolje?

JAKOVINA: Bolje je što od promjene na Pantovčaku nema (skoro) nijedne izjave, poteza ili imenovanja, koji bi zemlju osramotili, izvrgnuli ruglu, izazvali podjele, bili netočni, besmisleni, smiješni, vrijeđali ili lagali. Sve to smo imali u proteklih pet godina s gospođom koja je prestala biti predsjednica. Kao povjesničar na političare, diplomate ili novinare, sve koji rade javni posao i ostavljaju trag koji će sutra netko poput mene ili možda i ja sam čitati, nastojati razumjeti, objasniti, naprosto sam tako često zgrožen niskom razinom i besmislenim diskursom onih koje svi plaćamo da bi društvo vodili i da bi zemlja i svijet bili bolji. Kada imate takve političare i diplomate, a u Hrvatskoj ih je mnoštvo – no takvih je sve više na najvažnijim mjestima i drugdje u svijetu – onda se čitav niz djelatnosti, od znanosti o prošlosti, politologije, sociologije  obesmišljavaju, gube važnost, prestaju biti relevantni i budućim generacijama. Kao netko tko se bavi vremenom kada su političari i diplomati imali ozbiljnu ulogu i ozbiljne prijedloge, drago mi je da, kada već takvih političara u malim državama nema, da se barem ne sramotimo.

Zadovoljan sam malim pomacima. Ionako ćemo povijest, očito, dijeliti na vrijeme prije i poslije pandemije Covida-9. Vidjet ćemo kakvi ćemo biti nakon toga. Nadati se je da će svijest o zajedničkoj sudbini, zajedničkoj budućnosti, društvenoj osjetljivosti, solidarnosti, ulaganju u javno zdravstvo, biti snažnije izraženo, no što smo to imali do sada. Andrija Štampar treba ponovo postati naš heroj. Možda bi to bio više i do sada, da nije, eto, bio “komunjara”, mason i Titov zagovornik.

MONITOR: Koji su najaktuleniji problemi sa kojima se Hrvatska  suočava?

JAKOVINA: Milijuni su problema i teško mi je reći što je u Hrvatskoj uopće takvo da ne bismo morali popravljati. Hrvatska nije postala zemlja vladavine prava, povjerenje u sudove ne postoji. Hrvatska nije nikada bila, a danas je još manje, zemlja meritokracije, Hrvatska nije zemlja uređene uprave, ima loš ustroj općina, gradova i županija. Hrvatska nema uređeni školski sustav, Hrvatska nema pruge, Hrvatska ima najmanje niskobudžetnih zračnih kompanija koje lete za glavni grad neke EU države. Hrvatska zaostaje najviše u EU, stigli su nas svi, osim, zasad Bugarske. Hrvatska ima problem sa prošlosti, Hrvatska je porušila svoje spomenike partizanima, ignorirala najbolje umjetnike, ima neriješene granične probleme s baš svim susjedima… trebam li dalje nabrajati? Sve je to omča oko vrata i ne može se rješavati bez konsenzusa, a u zemlji u kojoj je daleko, daleko važnije imati člansku iskaznicu HDZ-a ili biti branitelj, nego biti sposoban, to neće biti lako. Ne govorim ništa što je nepoznato. Moji studenti to na seminarima konstatiraju kao nešto samorazumljivo. Ne mislim da je tu Hrvatska izuzetak, ali su uvijek pitanja postotci. Nekada se znalo zaposliti dva sposobna i tri podobna, ali danas toga više nema. Frustrira kada znate da je to očito, kada čak i pretendenti na čelna mjesta u HDZ-u, kao bivši ministar vanjskih poslova Miro Kovač, govore da se ljudi zapošljavaju po stranačkim preferencijama. Svima je jasno da je to tako, no stanje se ne popravlja. Hajmo se nadati: možda Covid-19 nešto ubrza, izvanredne okolnosti iz ljudi izvlače najbolje, mada i najgore. Možda će Milanović kao predsjednik i nakon unutarstranačkih izbora u HDZ-u pobjednik Plenković moći pronaći nešto zajedničko da se počnemo izvlačiti. Nije dosta biti unutar EU i NATO-a; tomu treba dati sadržaj, a sadržaj je država koja radi.

MONITOR: Kako komentarišete izjavu francuskog predsjednika Emanuela Makrona da je BiH tempirana bomba?

JAKOVINA: Bosna i Hercegovina jest veliki problem, ali ne od prošle godine ili ove godine, već proteklih nekoliko destljeća. Ne može tako dugo postojati posve disfunkcionalna država, ne može se očekivati da će mladi ostati u takvoj državi, da će bilo tko željeti tamo biti, posjećivati je, očekivati da će se nešto dobro tamo dogoditi. To se mora promijeniti, mora se pomoći BiH na način koji će je učiniti funkcionalnom, a u isto vrijeme treba upozoriti one koji su u zemlji vodeće elite, da je više njihova odgovornost što im država ne funkcionira. Odgovornost je i na biračima. Samo glupi mogu vjerovati da će oni koji već 25 godina vladaju, početi vladati na novi način, pa to vrijedi i za birače. Šteta je što je prošlo tako puno vremena, što se Europa promijenila nagore, što je regija nestabilna, što je kriza – zbog Covid-19 virusa – izvjesna, što su nacionalizmi još jači. Francuski predsjednik možda je mogao u svojoj izjavi biti konstruktivniji, nešto predložiti, Francuzi i Nijemci jedini bi to u EU danas mogli. Nestabilna BiH, destabilizirati će Hrvatsku i Srbiju, a onda i šire područje.

MONITOR: Je li glavni problem BiH to što Srbija i Hrvatska ne prihvataju njenu cjelovitost nego Hrvatska nastoji da stvori entitet Herceg Bosnu, a Srbija da pripoji RS?

JAKOVINA: Iskreno, nisam siguran da bih mogao jasno definirati što je cilj Hrvatske u BiH, pa čak ni hrvatskoj desnici. Trauma propale politike Franje Tuđmana u BiH ostavila je duboke tragove na sve u Hrvatskoj. Čak i oni u koje se vjerovalo u BiH, kao Stipu Mesića, nije se tamo petljao, mada je možda mogao na konstruktivan način. Nikakva Herceg-Bosna nije moguća, nije moguća niti podjela BiH na tri entiteta, nije realna revizija Daytona u ovim okolnostima. Suradnja HDZ-a BiH i Milorada Dodika nikada neće biti razumljiva unutar Hrvatske, to nikada neće razumjeti ni prihvatiti ne samo prognani Hrvati iz Bosanske posavine, već ni drugi, koji znaju da Hrvati u BiH žive uglavnom samo u Federaciji s Bošnjacima, a nitko u Republici Srpskoj. Kakva je to politika da 25 godina pokušavate nešto rasplesti, ne uspijevate, stanje je sve gore, a vi nastojite s onim tko nije dopustio povrat Hrvata tražiti zajednički jezik? Izborni zakon može biti problematičan, ali ne možete u jednom izbornom ciklusu participirati, a onda se u novom ljutiti, jer su Bošnjaci izabrali nekog drugog Hrvata na hrvatsko mjesto. S vremenom sve će biti teže. Kvaliteta kadrova bit će sve gora, pesimizam sve širi i endemski.

MONITOR: Pojedini analitičari tvrde da je Evropska unija pred raspadom. Kakvu joj Vi budućnost predviđate?

JAKOVINA: Ne mislim da je EU došla do kraja. Mislim da će nas i ova globlana kriza s virusom učiniti povezanijima. Kako se boriti protiv pandemije ako nemate javno zdravstvo i suradnju među državama? Kako bismo svaki za sebe došli do cjepiva ili, barem mi u zemljama devastiranih proizvodnji, preživjeli bez suradnje? Kako bismo se sami za sebe borili protiv zagađenja ili podizanja razine mora? Kako bismo sačuvali mir, konačno, ako izolacija i nacionalizmi i desničarenje naraste? Tko će, na kraju, osigurati da se autoritarni režimi ne prošire, da model ruskog poslovanja i politike i odnosa prema manjinama ne zavlada, ukoliko nećemo držati do nekih vrijednosti. Evropa je zajednica vrijednosti.

MONITOR: U novije vrijeme sve je aktuelniji uticaj Rusije preko Srbije, ali i preko Hrvatske, na naš region…

JAKOVINA: Rusija ne igra konstruktivnu ulogu u Europi. SAD je … ne znam što bih rekao, odustala od vodeće uloge. Kako je Yuval Harari rekao, ne možete biti vođa i govoriti “America First”. Europske države nemaju kapacitete za liderstvo, a nepostojanje lidera na svjetskoj razini već dugo je problem našeg doba. Predsjednik Putin koristi ono što je jedina ruska prednost, a to je sila, jedino u vojsci i vojnoj snazi su atraktivni, moćni, nadmoćni. Ja sam beskrajno kritičan prema svijetu i političkim elitama, ali mislim da nas više slobode, zdravog razuma, znanosti, racionalnosti i suradnje može voditi naprijed. Je li toga više u Rusiji, Srbiji ili pak, EU, svakom je jasno i razvidno.

 

Nacionalističke ideje vode u sukob

 

MONITOR: U Evropi jača desnica, a i u našem regionu. Čemu to vodi?

JAKOVINA: Hrvatski bi desničari, samo da su mogli, da svijet nije povezan kako jest, da u ratu nisu stradali i Židovi, da nije došao papa Franjo, učinili sve da rehabilitira baš sve od NDH što može. Podsjećam da je bivši ministar u vladi ovog premijera, umjerenog i europskog Plenkovića, držao Pavelićevu sliku u vikendici koju je iznajmljivao, da je drugi hodočastio na grob Pavelića u Madridu, da potpredsjednik HDZ-a i ministar branitelja Medved pokapa ustaše uz vojne počasti i financira društva koja posve relativiziraju zločin u Jasenovcu… žao mi je to navoditi, sramim se zbog toga, ali to je sve gotovo postao main-stream. Na desnici ima još puno gorih političara, kakvi su ušli u nacionalni politički život s Plenkovićevim prethodnikom Karamarkom i tamo se zadržali. To je politička linija slična Orbanu ili od neki dan, Janši u Sloveniji, Kaczinskom u Poljskoj. Da je slučajno ona prva vlada Mosta i HDZ-a 2015. opstala, bila bi to katastrofa za zemlju i regiju. Ovako, umjesto da bude primjer i uzor, umjesto da povuče vrijednosti zapadne Europe, Hrvatska to nije, više se može uspoređivati sa sličnim pojavama u susjednim zemljama. Rehabilitacija četništva i kupka nacionalizma opasna je u Srbiji ne samo za Srbiju već za sve susjede. Uz slične nacionalističke ideje u ostalim zemljama – za koje samo naivni mogu misliti da neće doći u koliziju sa sličnim idejama malih nacija – vodi u sukob, kakav smo već imali prije 70 godina. U takvom sukobu pobjedu će donijeti veliki, a to nije nijedan od nekadašnjih jugoslavenskih naroda.

 

Crna Gora i SPC

 

MONITOR: Odnosi između Crne Gore i Srbije su vrlo zategnuti zbog takozvanih litija koje organizuje Srpska pravoslavna crkva, uz  logistiku zvaničnog Beograda. Kako Vi gledate na te događaje?     

JAKOVINA: Osobno, mislim da je jedini prigovor odluci crnogorskih vlasti i parlamenta što odluku nisu donijeli ranije, puno ranije. Ne može postojati usporedna vlast u jednoj državi, kao što ne bi trebala postojati niti politička oporba koja je izravno protiv samog postojanja države. Riječ je gotovo o specifičnosti Crne Gore. S jedne strane ona je loša za vlast i demokraciju, ali je s druge pomoć vlasti da se zadrži. Naravno da će se sa Srpskom pravoslavnom crkvom u Crnoj Gori na kraju pronaći modus vivendi, način da se nastavi funkcionirati, ali ne tako da politički djelujete kao opozicija, bez izbora i političke odgovornosti. Već dugo zagovaram da bi se problem zasićenosti EU proširenja trebao prekinuti upravo guranjem Crne Gore brže prema Europi. Zemlja je dovoljno malena, nitko u EU ne bi osjetio bilo kakav poremećaj, ali za Crnu Goru, regiju, pa i EU, značilo bi to puno, pokazalo da je ideja živa, pomoglo bi svima.

                                                   Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo