Povežite se sa nama

INTERVJU

TVRTKO JAKOVINA, PROFESOR SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Hrvatska u omči od milion problema

Objavljeno prije

na

Teško je reći šta je u Hrvatskoj takvo da ne bismo morali popravljati. Možda Covid-19 nešto ubrza, izvanredne okolnosti iz ljudi izvlače najbolje, mada i najgore

 

MONITOR: Hrvatska je dobila novog predsjednika. Je li se u njoj što u međuvremenu promijenilo nabolje?

JAKOVINA: Bolje je što od promjene na Pantovčaku nema (skoro) nijedne izjave, poteza ili imenovanja, koji bi zemlju osramotili, izvrgnuli ruglu, izazvali podjele, bili netočni, besmisleni, smiješni, vrijeđali ili lagali. Sve to smo imali u proteklih pet godina s gospođom koja je prestala biti predsjednica. Kao povjesničar na političare, diplomate ili novinare, sve koji rade javni posao i ostavljaju trag koji će sutra netko poput mene ili možda i ja sam čitati, nastojati razumjeti, objasniti, naprosto sam tako često zgrožen niskom razinom i besmislenim diskursom onih koje svi plaćamo da bi društvo vodili i da bi zemlja i svijet bili bolji. Kada imate takve političare i diplomate, a u Hrvatskoj ih je mnoštvo – no takvih je sve više na najvažnijim mjestima i drugdje u svijetu – onda se čitav niz djelatnosti, od znanosti o prošlosti, politologije, sociologije  obesmišljavaju, gube važnost, prestaju biti relevantni i budućim generacijama. Kao netko tko se bavi vremenom kada su političari i diplomati imali ozbiljnu ulogu i ozbiljne prijedloge, drago mi je da, kada već takvih političara u malim državama nema, da se barem ne sramotimo.

Zadovoljan sam malim pomacima. Ionako ćemo povijest, očito, dijeliti na vrijeme prije i poslije pandemije Covida-9. Vidjet ćemo kakvi ćemo biti nakon toga. Nadati se je da će svijest o zajedničkoj sudbini, zajedničkoj budućnosti, društvenoj osjetljivosti, solidarnosti, ulaganju u javno zdravstvo, biti snažnije izraženo, no što smo to imali do sada. Andrija Štampar treba ponovo postati naš heroj. Možda bi to bio više i do sada, da nije, eto, bio “komunjara”, mason i Titov zagovornik.

MONITOR: Koji su najaktuleniji problemi sa kojima se Hrvatska  suočava?

JAKOVINA: Milijuni su problema i teško mi je reći što je u Hrvatskoj uopće takvo da ne bismo morali popravljati. Hrvatska nije postala zemlja vladavine prava, povjerenje u sudove ne postoji. Hrvatska nije nikada bila, a danas je još manje, zemlja meritokracije, Hrvatska nije zemlja uređene uprave, ima loš ustroj općina, gradova i županija. Hrvatska nema uređeni školski sustav, Hrvatska nema pruge, Hrvatska ima najmanje niskobudžetnih zračnih kompanija koje lete za glavni grad neke EU države. Hrvatska zaostaje najviše u EU, stigli su nas svi, osim, zasad Bugarske. Hrvatska ima problem sa prošlosti, Hrvatska je porušila svoje spomenike partizanima, ignorirala najbolje umjetnike, ima neriješene granične probleme s baš svim susjedima… trebam li dalje nabrajati? Sve je to omča oko vrata i ne može se rješavati bez konsenzusa, a u zemlji u kojoj je daleko, daleko važnije imati člansku iskaznicu HDZ-a ili biti branitelj, nego biti sposoban, to neće biti lako. Ne govorim ništa što je nepoznato. Moji studenti to na seminarima konstatiraju kao nešto samorazumljivo. Ne mislim da je tu Hrvatska izuzetak, ali su uvijek pitanja postotci. Nekada se znalo zaposliti dva sposobna i tri podobna, ali danas toga više nema. Frustrira kada znate da je to očito, kada čak i pretendenti na čelna mjesta u HDZ-u, kao bivši ministar vanjskih poslova Miro Kovač, govore da se ljudi zapošljavaju po stranačkim preferencijama. Svima je jasno da je to tako, no stanje se ne popravlja. Hajmo se nadati: možda Covid-19 nešto ubrza, izvanredne okolnosti iz ljudi izvlače najbolje, mada i najgore. Možda će Milanović kao predsjednik i nakon unutarstranačkih izbora u HDZ-u pobjednik Plenković moći pronaći nešto zajedničko da se počnemo izvlačiti. Nije dosta biti unutar EU i NATO-a; tomu treba dati sadržaj, a sadržaj je država koja radi.

MONITOR: Kako komentarišete izjavu francuskog predsjednika Emanuela Makrona da je BiH tempirana bomba?

JAKOVINA: Bosna i Hercegovina jest veliki problem, ali ne od prošle godine ili ove godine, već proteklih nekoliko destljeća. Ne može tako dugo postojati posve disfunkcionalna država, ne može se očekivati da će mladi ostati u takvoj državi, da će bilo tko željeti tamo biti, posjećivati je, očekivati da će se nešto dobro tamo dogoditi. To se mora promijeniti, mora se pomoći BiH na način koji će je učiniti funkcionalnom, a u isto vrijeme treba upozoriti one koji su u zemlji vodeće elite, da je više njihova odgovornost što im država ne funkcionira. Odgovornost je i na biračima. Samo glupi mogu vjerovati da će oni koji već 25 godina vladaju, početi vladati na novi način, pa to vrijedi i za birače. Šteta je što je prošlo tako puno vremena, što se Europa promijenila nagore, što je regija nestabilna, što je kriza – zbog Covid-19 virusa – izvjesna, što su nacionalizmi još jači. Francuski predsjednik možda je mogao u svojoj izjavi biti konstruktivniji, nešto predložiti, Francuzi i Nijemci jedini bi to u EU danas mogli. Nestabilna BiH, destabilizirati će Hrvatsku i Srbiju, a onda i šire područje.

MONITOR: Je li glavni problem BiH to što Srbija i Hrvatska ne prihvataju njenu cjelovitost nego Hrvatska nastoji da stvori entitet Herceg Bosnu, a Srbija da pripoji RS?

JAKOVINA: Iskreno, nisam siguran da bih mogao jasno definirati što je cilj Hrvatske u BiH, pa čak ni hrvatskoj desnici. Trauma propale politike Franje Tuđmana u BiH ostavila je duboke tragove na sve u Hrvatskoj. Čak i oni u koje se vjerovalo u BiH, kao Stipu Mesića, nije se tamo petljao, mada je možda mogao na konstruktivan način. Nikakva Herceg-Bosna nije moguća, nije moguća niti podjela BiH na tri entiteta, nije realna revizija Daytona u ovim okolnostima. Suradnja HDZ-a BiH i Milorada Dodika nikada neće biti razumljiva unutar Hrvatske, to nikada neće razumjeti ni prihvatiti ne samo prognani Hrvati iz Bosanske posavine, već ni drugi, koji znaju da Hrvati u BiH žive uglavnom samo u Federaciji s Bošnjacima, a nitko u Republici Srpskoj. Kakva je to politika da 25 godina pokušavate nešto rasplesti, ne uspijevate, stanje je sve gore, a vi nastojite s onim tko nije dopustio povrat Hrvata tražiti zajednički jezik? Izborni zakon može biti problematičan, ali ne možete u jednom izbornom ciklusu participirati, a onda se u novom ljutiti, jer su Bošnjaci izabrali nekog drugog Hrvata na hrvatsko mjesto. S vremenom sve će biti teže. Kvaliteta kadrova bit će sve gora, pesimizam sve širi i endemski.

MONITOR: Pojedini analitičari tvrde da je Evropska unija pred raspadom. Kakvu joj Vi budućnost predviđate?

JAKOVINA: Ne mislim da je EU došla do kraja. Mislim da će nas i ova globlana kriza s virusom učiniti povezanijima. Kako se boriti protiv pandemije ako nemate javno zdravstvo i suradnju među državama? Kako bismo svaki za sebe došli do cjepiva ili, barem mi u zemljama devastiranih proizvodnji, preživjeli bez suradnje? Kako bismo se sami za sebe borili protiv zagađenja ili podizanja razine mora? Kako bismo sačuvali mir, konačno, ako izolacija i nacionalizmi i desničarenje naraste? Tko će, na kraju, osigurati da se autoritarni režimi ne prošire, da model ruskog poslovanja i politike i odnosa prema manjinama ne zavlada, ukoliko nećemo držati do nekih vrijednosti. Evropa je zajednica vrijednosti.

MONITOR: U novije vrijeme sve je aktuelniji uticaj Rusije preko Srbije, ali i preko Hrvatske, na naš region…

JAKOVINA: Rusija ne igra konstruktivnu ulogu u Europi. SAD je … ne znam što bih rekao, odustala od vodeće uloge. Kako je Yuval Harari rekao, ne možete biti vođa i govoriti “America First”. Europske države nemaju kapacitete za liderstvo, a nepostojanje lidera na svjetskoj razini već dugo je problem našeg doba. Predsjednik Putin koristi ono što je jedina ruska prednost, a to je sila, jedino u vojsci i vojnoj snazi su atraktivni, moćni, nadmoćni. Ja sam beskrajno kritičan prema svijetu i političkim elitama, ali mislim da nas više slobode, zdravog razuma, znanosti, racionalnosti i suradnje može voditi naprijed. Je li toga više u Rusiji, Srbiji ili pak, EU, svakom je jasno i razvidno.

 

Nacionalističke ideje vode u sukob

 

MONITOR: U Evropi jača desnica, a i u našem regionu. Čemu to vodi?

JAKOVINA: Hrvatski bi desničari, samo da su mogli, da svijet nije povezan kako jest, da u ratu nisu stradali i Židovi, da nije došao papa Franjo, učinili sve da rehabilitira baš sve od NDH što može. Podsjećam da je bivši ministar u vladi ovog premijera, umjerenog i europskog Plenkovića, držao Pavelićevu sliku u vikendici koju je iznajmljivao, da je drugi hodočastio na grob Pavelića u Madridu, da potpredsjednik HDZ-a i ministar branitelja Medved pokapa ustaše uz vojne počasti i financira društva koja posve relativiziraju zločin u Jasenovcu… žao mi je to navoditi, sramim se zbog toga, ali to je sve gotovo postao main-stream. Na desnici ima još puno gorih političara, kakvi su ušli u nacionalni politički život s Plenkovićevim prethodnikom Karamarkom i tamo se zadržali. To je politička linija slična Orbanu ili od neki dan, Janši u Sloveniji, Kaczinskom u Poljskoj. Da je slučajno ona prva vlada Mosta i HDZ-a 2015. opstala, bila bi to katastrofa za zemlju i regiju. Ovako, umjesto da bude primjer i uzor, umjesto da povuče vrijednosti zapadne Europe, Hrvatska to nije, više se može uspoređivati sa sličnim pojavama u susjednim zemljama. Rehabilitacija četništva i kupka nacionalizma opasna je u Srbiji ne samo za Srbiju već za sve susjede. Uz slične nacionalističke ideje u ostalim zemljama – za koje samo naivni mogu misliti da neće doći u koliziju sa sličnim idejama malih nacija – vodi u sukob, kakav smo već imali prije 70 godina. U takvom sukobu pobjedu će donijeti veliki, a to nije nijedan od nekadašnjih jugoslavenskih naroda.

 

Crna Gora i SPC

 

MONITOR: Odnosi između Crne Gore i Srbije su vrlo zategnuti zbog takozvanih litija koje organizuje Srpska pravoslavna crkva, uz  logistiku zvaničnog Beograda. Kako Vi gledate na te događaje?     

JAKOVINA: Osobno, mislim da je jedini prigovor odluci crnogorskih vlasti i parlamenta što odluku nisu donijeli ranije, puno ranije. Ne može postojati usporedna vlast u jednoj državi, kao što ne bi trebala postojati niti politička oporba koja je izravno protiv samog postojanja države. Riječ je gotovo o specifičnosti Crne Gore. S jedne strane ona je loša za vlast i demokraciju, ali je s druge pomoć vlasti da se zadrži. Naravno da će se sa Srpskom pravoslavnom crkvom u Crnoj Gori na kraju pronaći modus vivendi, način da se nastavi funkcionirati, ali ne tako da politički djelujete kao opozicija, bez izbora i političke odgovornosti. Već dugo zagovaram da bi se problem zasićenosti EU proširenja trebao prekinuti upravo guranjem Crne Gore brže prema Europi. Zemlja je dovoljno malena, nitko u EU ne bi osjetio bilo kakav poremećaj, ali za Crnu Goru, regiju, pa i EU, značilo bi to puno, pokazalo da je ideja živa, pomoglo bi svima.

                                                   Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

VANJA ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA MANS: Kriminal i korupcija ne poznaju zastave, samo interes i profit

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moramo da pokušamo da otkrijemo gdje su završile stotine miliona ili milijarde eura iznesene iz Crne Gore. Pokušaj političkih eksponenata korumpiranih pojedinaca da nas sveopštom kakofonijom skrenu sa tog puta sigurno neće uspjeti

 

Kao rukovodilac Stručnog tima Savjeta moj zadatak je da radim na prevenciji i otkrivanju mogućih slučajeva korupcije na visokom nivou. Taj cilj se ne razlikuje od onoga koji imamo u MANS-u i zato me više nevladinih organizacija i predložilo za taj posao na javnom konkursu objavljenom krajem prošle godine, kaže Vanja Ćalović-Marković u razgovoru za Monitor, koji započinjemo pitanjem koliko je njen angažman u Stručnom timu Nacionalnog savjeta za borbu protiv korupcije (ne)spojiv sa angažmanom u civilnom sektoru, odnosno, u MANSU.

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: S druge strane, velika je razlika u metodama koje može da koristi jedna NVO  u otkrivanju visoke korupcije, posebno u situaciji kada brojni zakoni i dalje propisuju ogromna ograničenja pristupa informacijama, u odnosu na Stručni tim Savjeta. Podaci koji spadaju u lične, kao i poreske, carinske i druge službene tajne, ali i podaci označeni stepenom tajnosti, odnosno državne tajne, su nakon pribavljanja dozvola dostupni Savjetu, ali ne i predstavnicima civilnog društva. Upravo ti podaci su neophodni da bi se pratili tragovi novca u slučajevima visoke korupcije, kroz intenzivnu međudržavnu saradnju, u koju NVO ne mogu biti uključene. I to je bio moj ključni motiv da konkurišem za ovu poziciju.

MONITOR: Cijenite, dakle, da Vaše postavljenje ne veže ruke ni Vama ni MANS-u?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Moje postavljenje ne može biti prepreka radu MANS-a, niti meni rad organizacije može praviti problem u Stručnom timu jer su u pitanju veoma različite metode rada. Rad MANS-a i Savjeta se dopunjuju, ali se između njih ne može staviti znak jednakosti.

Podsjetiću vas da su mene i prethodne Vlade, a i Skupština, imenovale na pozicije od značaja za borbu protiv korupcije. Tako sam bila član Nacionalne komisije kojom je predsjedavao Duško Marković, a kasnije i član Savjeta Agencije za sprječavanje korupcije. I tada i danas tražila sam isto: da se otkriju slučajevi korupcije i sprovedu reforme koje će spriječiti da se takva praksa ponavlja. Tada nije postojala ni minimalna politička volja i na svakom koraku sam nailazila na prepreke, ali nisu mogli da me ućutkaju. Zato su Nacionalnu komisiju ugasili, a iz Savjeta ASK-a su me nezakonito razriješili.

I sada ću da pokušam i uradim ono što je do mene, baš kao što sam to radila svih ovih godina. Očekivanja su mi, naravno, mnogo veća nakon promjene vlasti.

MONITOR: Ubrzo po formiranju Savjeta pojavili su se, nedorečeni, izvještaji o Vašoj ostavci. O čemu se tu radi?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Podnijela sam ostavku na mjesto člana Savjeta da bih, odmah nakon toga, bila imenovana za rukovodioca njegovog Stručnog tima. Smatrala sam da sa svojim iskustvom u radu na slučajevima korupcije mogu više da doprinesem kao rukovodilac tog tima, nego baveći se javnim politikama i zakonodavnim okvirom kao član Savjeta.

Stručni tim uglavnom radi na konkretnim slučajevima i praktičnim mjerama za prevenciju korupcije. To podrazumijeva da će Stručni tim operativno sarađivati sa raznim državnim organima, uspostaviti mrežu saradnika iz relevantnih institucija, inicirati uspostavljanje međunarodnih timova za rad na konkretnim slučajevima i tražiti dokaze koje će dostaviti tužilaštvu ili drugim nadležnim organima. U međuvremenu, dobili smo stručnu podršku Savjeta Evrope, koja će nam biti od ogromnog značaja, i vrhunskog eksperta koji je, između ostalog, radio na finansijskoj istrazi meksičkih narko kartela.

Stručni tim će raditi i na uvezivanju baza podataka katastra, poreske uprave i drugih relevantnih institucija, što će nadležnim državnim organima omogućiti efikasnije vođenje finansijskih istraga.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

PROF. DR SANJA BAUK, PREDAVAČ NA TEHNOLOŠKOM UNIVERZITETU U DURBANU, JUŽNA AFRIKA: Znanje je najvredniji resurs

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedino se znanje upotrebom i vremenom uvećava; svi ostali resursi se upotrebom i vremenom troše. Ulaganje u znanje nije trošak, kako se to često pogrešno tumači, nego ulaganje u bolju budućnost

 

MONITOR: Uskoro će u organizaciji „Anime“ biti promovisana Vaša zbirka kratkih priča „Što Google zna o meni…“. Predstavite svoju knjigu?

BAUK: Nevelika po obimu, moja najnovija knjiga je kolekcija autoetnografskih zapisa. Riječ je o kombinovanju autobiografije i etnografije, na način da sam lična iskustva unijela u istraživanja različitih kulturoloških entiteta. U fokusu je savremeno crnogorsko društvo, uključujući sve varijete koji ga obogaćuju, ali u nekim zapisima se osvrćem i na druge sredine u kojima sam kraće ili duže obitavala tokom proteklih dvadeset godina. Sva ta etnografska zapažanja su prožeta mojim ličnim iskustvima, te su s toga snažno emotivno obojena, ali i iskrena.

Zahvaljujem Animi na izraženoj dobroj volji da mi promoviše knjigu. Promocija će biti u drugoj polovini jula.

MONITOR: Bavite se naukom. Što Vas je natjeralo da se iskažete i na ovaj način?

BAUK: Bavim se naukom, pišem i objavljujem, ali sebe smatram naučnikom i piscem u „pokušaju“. Najviše volim za sebe da kažem da sam istraživač.

Nauka daje jako dobar i sveobuhvatan uvid u različite aspekte stvarnosti, ali ne i u njen totalitet. Ona je dobar put do saznanja, ali nije jedini. Postoji još dosta saznajnih puteva, koje zvanični naučni establišment obično potcjenjuje.

Kao pasionirani čitalac svega što mi duhovi nauke i umjetnosti donesu, u jednom trenutku sam poželjela da se oprobam u pisanju. Ne samo istraživačkih i stručnih knjiga i radova, već i kratkih priča, eseja. Nije mi bio toliko važan ishod, koliko stvaralački put i učenje na sopstvenim greškama. Na tom putu sam došla do nekih neočekivanih spoznaja; tipa, da su izdavači, većinom, postali „ucjenjivači“ pisaca, a da knjižare neće da uzmu knjigu ni na komisionu prodaju, ako kako oni kažu, niste etablirani pisac. To su teške spoznaje, pogotovo za početnike.

MONITOR: U knjizi pišete da ste nakon 23 godine radna na UCG istjerani s posla i da sada predajete u Južnoj Africi. Kako je došlo do toga?

BAUK: Iz ovog vašeg pitanja shvatam da je prosede trebalo da bude maštovitiji! Nastojaću ubuduće da se popravim.

U pravu ste, to su činjenice. Ali nije toliko bitno za čitaoce to što sam istjerana s posla, koliko je bitno da se upoznaju sa brutalnošću tog čina. Imala sam potrebu da ostavim pisani trag o tome, da se ne zaboravi; sa dubokom željom da se tako nešto, nikada više, bilo kome ko to ničim nije zaslužio – ne ponovi! Željela sam da taj čin „ogolim“ i izložim osudi čitalaca, odnosno, javnosti.

U najkraćem to mogu da opišem kao „osvetu loših đaka“, ili kao „operacionalizaciju ljubomore“, odnosno, njeno pretakanje u zlo. Ne bih da čitaocima uskratim slobodu kreacije u izvođenju zaključaka kako je i zašto do toga došlo. U knjizi je data jedna cjelovitija slika čitave situacije, koja je prethodila tom „okidačkom“ činu i ostavila bih detalje za promociju i za vrijeme koje će čitaoci posvetiti knjizi, čitajući je i analizirajući redove i ono između njih.

Otkaz i način kako je on sproveden u (ne)djelo, bio je grub, ali neuspješan, pokušaj da mi se ukalja ugled koji sam decenijama izgrađivala, poštenim radom i pristojnim odnosom prema studentima i kolegama. Ali eto, sve što se dešava, dešava se valjda s nekim razlogom. Nadam se da mi se i ovo zlo desilo za neko dobro. Ove knjige o kojoj sada razgovaramo, u krajnjem, ne bi bilo da nije bilo toga zla!

Trenutno sam u Južnoj Africi i radim kao profesor i istraživač na Tehnološkom Univerzitetu u Durbanu. Južna Afrika je jako lijepa i prirodno bogata zemlja iako je njeno mineralno blago nemilice eksploatisano više od sto trideset godina. Ukoliko vođe ovdje odluče da investiraju više u znanje, po mojoj procjeni, ova zemlja ima odlične izglede da ostavi iza sebe aktuelnu ekonomsku, kao i sve prateće krize, i da se razvije.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SAŠA JANKOVIĆ, MEĐUNARODNI KONSULTANT ZA LJUDSKA PRAVA I UPRAVLJANJE BEZBJEDNOŠĆU: Za bolju budućnost regiona treba nam konfederacija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sa dovoljno velikim zajedničkim tržištem da može da zaštiti proizvođače, sa širokim kulturnim, sportskim, umjetničkim i naučnim prostorom da podstakne kvalitet, a možda jednog dana i sa zajedničkom spoljnom politikom i odbranom, da ne budemo prašina na svakom vjetru

 

Naš sagovornik Saša Janković niz godina je bio kao dugogodišnji Zaštitnik građana (2007–2017) jedan od malobrojnih čelnika institucija u Srbiji koji su pokazali da je moguće biti nezavisan i stručno obavljati povjereni posao. Pred predsjedničke izbore 2017. godine prepoznat je, od dijela javnosti, kao odličan kandidat za predsjednika Srbije. U aprilu te godine, bio je glavni protivkandidat Aleksandru Vučiću i drugi po broju osvojenih glasova. Osnovao je Pokret slobodnih građana i bio njegov prvi predsjednik. Danas nije stranački svrstan političar, ali sudeći i prema ovom intervjuu, intenzivno se bavi političkom problematikom, s donekle drugačijim pristupom, van dnevnopolitičkih tema i olako donijetih rješenja.

MONITOR: Za godinu dana će se u Srbiji održati redovni predsjednički izbori. Na prethodnim – 2017. postigli ste značajan izborni rezultat. Šta biste savjetovali onome ili onoj koji će se 2020. godine suprotstaviti Aleksandru Vučiću?

JANKOVIĆ: Netraženi saveti ne služe ničemu, te ih ne dajem.

Podsetiću, čovek sam koji je ne jednom, već čak dva puta ujedinio opoziciju i poziciju u Srbiji! Prvi put kada su svi glasali za mene kao Zaštitnika građana u Narodnoj skupštini, a drugi put posle niza neslaganja, kada sam 2018. godine konačno rekao da neću u Savez za Srbiju, jer niti vidim čemu politički služi, a izgleda mi i da neće ni da radi. Tada se celo opoziciono nebo sručilo na mene uz povike da pravim štetu i da treba da odstupim iz politike koju „ne razumem“. Tu se opozicija po drugi put složila sa vlašću koja me je iz politike terala i pre nego što sam u nju i ušao. Ne želeći da delim ionako slabu opoziciju, ali ni da pravim novu grešku, povukao sam se. Više se ne bavim stranačkom politikom već samo ljudskim, javnim i nacionalnim interesom. Odnos vlasti i opozicije zanima me samo toliko koliko je zdrav odnos između njih u nacionalnom interesu. A itekako jeste.

MONITOR: Pretpostavljam da pratite ovo više za javnost mučno nego „unutrašnje-demokratsko“ prepucavanje u srpskoj opoziciji. Izjavili ste da smatrate kako je nepotrebno pregovaranje i platforme kojima bi se vlastima iznijeli zahtijevi u vezi sa predizbornim uslovima, već samo da se traži primjena postojećih zakona. S druge strane ste i za bojkot?

JANKOVIĆ: Onaj ko misli da je bolji od Vučića, ako smatra da je narod uz njega, nesumnjivo treba da izađe na nacionalne izbore bez obzira na uslove i pobediće. A ako vidi da nema prelomnu podršku, treba da ih bojkotuje i da im ne daje legitimitet jer oni zaista niti su fer, niti slobodni, te i nisu izbori. Najgore je, mislim, raditi po malo od svega.

A izborni uslovi će biti onakvi kakve Vučić proceni da mora da obezbedi i nikakvim se „pregovorima“ on ne može nešto nagovoriti. Besmisleno je gubiti vreme na promenu njegovog stava argumentima, jer su njegovi ciljevi nevezani za te argumente.

MONITOR: Pohvalili ste mogućnost da se i ljudi iz regiona vakcinišu u Srbiji. Vjerujete li da „vakcina diplomatija“ Aleksandra Vučića može ublažiti dosta nekonzistentnu politiku prema susjedima koja je sada obogaćena i sintagmom „srpski svet“?

JANKOVIĆ: Naravno da sam pohvalio, pa šta je trebalo – da puste da vakcinama istekne rok i da propadnu? Nikad nisam pripadao ljudima koji kod političkih neistomišljenika vide sve ružno i naopako, a u sebi i svom dvorištu samo anđelčiće.

Nije tajna ni da mislim da politika ne može da bude samo lokalna, već mora da ima i velike ciljeve, da ljudima ponudi nešto što pojedinačno ne mogu da ostvare. Politike koje sada živimo uglavnom bi, u stvari, trebale da budu u domenu borbe protiv kriminala, a ne ozbiljne političke analize.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo