Povežite se sa nama

INTERVJU

TVRTKO JAKOVINA, PROFESOR SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Hrvatska u omči od milion problema

Objavljeno prije

na

Teško je reći šta je u Hrvatskoj takvo da ne bismo morali popravljati. Možda Covid-19 nešto ubrza, izvanredne okolnosti iz ljudi izvlače najbolje, mada i najgore

 

MONITOR: Hrvatska je dobila novog predsjednika. Je li se u njoj što u međuvremenu promijenilo nabolje?

JAKOVINA: Bolje je što od promjene na Pantovčaku nema (skoro) nijedne izjave, poteza ili imenovanja, koji bi zemlju osramotili, izvrgnuli ruglu, izazvali podjele, bili netočni, besmisleni, smiješni, vrijeđali ili lagali. Sve to smo imali u proteklih pet godina s gospođom koja je prestala biti predsjednica. Kao povjesničar na političare, diplomate ili novinare, sve koji rade javni posao i ostavljaju trag koji će sutra netko poput mene ili možda i ja sam čitati, nastojati razumjeti, objasniti, naprosto sam tako često zgrožen niskom razinom i besmislenim diskursom onih koje svi plaćamo da bi društvo vodili i da bi zemlja i svijet bili bolji. Kada imate takve političare i diplomate, a u Hrvatskoj ih je mnoštvo – no takvih je sve više na najvažnijim mjestima i drugdje u svijetu – onda se čitav niz djelatnosti, od znanosti o prošlosti, politologije, sociologije  obesmišljavaju, gube važnost, prestaju biti relevantni i budućim generacijama. Kao netko tko se bavi vremenom kada su političari i diplomati imali ozbiljnu ulogu i ozbiljne prijedloge, drago mi je da, kada već takvih političara u malim državama nema, da se barem ne sramotimo.

Zadovoljan sam malim pomacima. Ionako ćemo povijest, očito, dijeliti na vrijeme prije i poslije pandemije Covida-9. Vidjet ćemo kakvi ćemo biti nakon toga. Nadati se je da će svijest o zajedničkoj sudbini, zajedničkoj budućnosti, društvenoj osjetljivosti, solidarnosti, ulaganju u javno zdravstvo, biti snažnije izraženo, no što smo to imali do sada. Andrija Štampar treba ponovo postati naš heroj. Možda bi to bio više i do sada, da nije, eto, bio “komunjara”, mason i Titov zagovornik.

MONITOR: Koji su najaktuleniji problemi sa kojima se Hrvatska  suočava?

JAKOVINA: Milijuni su problema i teško mi je reći što je u Hrvatskoj uopće takvo da ne bismo morali popravljati. Hrvatska nije postala zemlja vladavine prava, povjerenje u sudove ne postoji. Hrvatska nije nikada bila, a danas je još manje, zemlja meritokracije, Hrvatska nije zemlja uređene uprave, ima loš ustroj općina, gradova i županija. Hrvatska nema uređeni školski sustav, Hrvatska nema pruge, Hrvatska ima najmanje niskobudžetnih zračnih kompanija koje lete za glavni grad neke EU države. Hrvatska zaostaje najviše u EU, stigli su nas svi, osim, zasad Bugarske. Hrvatska ima problem sa prošlosti, Hrvatska je porušila svoje spomenike partizanima, ignorirala najbolje umjetnike, ima neriješene granične probleme s baš svim susjedima… trebam li dalje nabrajati? Sve je to omča oko vrata i ne može se rješavati bez konsenzusa, a u zemlji u kojoj je daleko, daleko važnije imati člansku iskaznicu HDZ-a ili biti branitelj, nego biti sposoban, to neće biti lako. Ne govorim ništa što je nepoznato. Moji studenti to na seminarima konstatiraju kao nešto samorazumljivo. Ne mislim da je tu Hrvatska izuzetak, ali su uvijek pitanja postotci. Nekada se znalo zaposliti dva sposobna i tri podobna, ali danas toga više nema. Frustrira kada znate da je to očito, kada čak i pretendenti na čelna mjesta u HDZ-u, kao bivši ministar vanjskih poslova Miro Kovač, govore da se ljudi zapošljavaju po stranačkim preferencijama. Svima je jasno da je to tako, no stanje se ne popravlja. Hajmo se nadati: možda Covid-19 nešto ubrza, izvanredne okolnosti iz ljudi izvlače najbolje, mada i najgore. Možda će Milanović kao predsjednik i nakon unutarstranačkih izbora u HDZ-u pobjednik Plenković moći pronaći nešto zajedničko da se počnemo izvlačiti. Nije dosta biti unutar EU i NATO-a; tomu treba dati sadržaj, a sadržaj je država koja radi.

MONITOR: Kako komentarišete izjavu francuskog predsjednika Emanuela Makrona da je BiH tempirana bomba?

JAKOVINA: Bosna i Hercegovina jest veliki problem, ali ne od prošle godine ili ove godine, već proteklih nekoliko destljeća. Ne može tako dugo postojati posve disfunkcionalna država, ne može se očekivati da će mladi ostati u takvoj državi, da će bilo tko željeti tamo biti, posjećivati je, očekivati da će se nešto dobro tamo dogoditi. To se mora promijeniti, mora se pomoći BiH na način koji će je učiniti funkcionalnom, a u isto vrijeme treba upozoriti one koji su u zemlji vodeće elite, da je više njihova odgovornost što im država ne funkcionira. Odgovornost je i na biračima. Samo glupi mogu vjerovati da će oni koji već 25 godina vladaju, početi vladati na novi način, pa to vrijedi i za birače. Šteta je što je prošlo tako puno vremena, što se Europa promijenila nagore, što je regija nestabilna, što je kriza – zbog Covid-19 virusa – izvjesna, što su nacionalizmi još jači. Francuski predsjednik možda je mogao u svojoj izjavi biti konstruktivniji, nešto predložiti, Francuzi i Nijemci jedini bi to u EU danas mogli. Nestabilna BiH, destabilizirati će Hrvatsku i Srbiju, a onda i šire područje.

MONITOR: Je li glavni problem BiH to što Srbija i Hrvatska ne prihvataju njenu cjelovitost nego Hrvatska nastoji da stvori entitet Herceg Bosnu, a Srbija da pripoji RS?

JAKOVINA: Iskreno, nisam siguran da bih mogao jasno definirati što je cilj Hrvatske u BiH, pa čak ni hrvatskoj desnici. Trauma propale politike Franje Tuđmana u BiH ostavila je duboke tragove na sve u Hrvatskoj. Čak i oni u koje se vjerovalo u BiH, kao Stipu Mesića, nije se tamo petljao, mada je možda mogao na konstruktivan način. Nikakva Herceg-Bosna nije moguća, nije moguća niti podjela BiH na tri entiteta, nije realna revizija Daytona u ovim okolnostima. Suradnja HDZ-a BiH i Milorada Dodika nikada neće biti razumljiva unutar Hrvatske, to nikada neće razumjeti ni prihvatiti ne samo prognani Hrvati iz Bosanske posavine, već ni drugi, koji znaju da Hrvati u BiH žive uglavnom samo u Federaciji s Bošnjacima, a nitko u Republici Srpskoj. Kakva je to politika da 25 godina pokušavate nešto rasplesti, ne uspijevate, stanje je sve gore, a vi nastojite s onim tko nije dopustio povrat Hrvata tražiti zajednički jezik? Izborni zakon može biti problematičan, ali ne možete u jednom izbornom ciklusu participirati, a onda se u novom ljutiti, jer su Bošnjaci izabrali nekog drugog Hrvata na hrvatsko mjesto. S vremenom sve će biti teže. Kvaliteta kadrova bit će sve gora, pesimizam sve širi i endemski.

MONITOR: Pojedini analitičari tvrde da je Evropska unija pred raspadom. Kakvu joj Vi budućnost predviđate?

JAKOVINA: Ne mislim da je EU došla do kraja. Mislim da će nas i ova globlana kriza s virusom učiniti povezanijima. Kako se boriti protiv pandemije ako nemate javno zdravstvo i suradnju među državama? Kako bismo svaki za sebe došli do cjepiva ili, barem mi u zemljama devastiranih proizvodnji, preživjeli bez suradnje? Kako bismo se sami za sebe borili protiv zagađenja ili podizanja razine mora? Kako bismo sačuvali mir, konačno, ako izolacija i nacionalizmi i desničarenje naraste? Tko će, na kraju, osigurati da se autoritarni režimi ne prošire, da model ruskog poslovanja i politike i odnosa prema manjinama ne zavlada, ukoliko nećemo držati do nekih vrijednosti. Evropa je zajednica vrijednosti.

MONITOR: U novije vrijeme sve je aktuelniji uticaj Rusije preko Srbije, ali i preko Hrvatske, na naš region…

JAKOVINA: Rusija ne igra konstruktivnu ulogu u Europi. SAD je … ne znam što bih rekao, odustala od vodeće uloge. Kako je Yuval Harari rekao, ne možete biti vođa i govoriti “America First”. Europske države nemaju kapacitete za liderstvo, a nepostojanje lidera na svjetskoj razini već dugo je problem našeg doba. Predsjednik Putin koristi ono što je jedina ruska prednost, a to je sila, jedino u vojsci i vojnoj snazi su atraktivni, moćni, nadmoćni. Ja sam beskrajno kritičan prema svijetu i političkim elitama, ali mislim da nas više slobode, zdravog razuma, znanosti, racionalnosti i suradnje može voditi naprijed. Je li toga više u Rusiji, Srbiji ili pak, EU, svakom je jasno i razvidno.

 

Nacionalističke ideje vode u sukob

 

MONITOR: U Evropi jača desnica, a i u našem regionu. Čemu to vodi?

JAKOVINA: Hrvatski bi desničari, samo da su mogli, da svijet nije povezan kako jest, da u ratu nisu stradali i Židovi, da nije došao papa Franjo, učinili sve da rehabilitira baš sve od NDH što može. Podsjećam da je bivši ministar u vladi ovog premijera, umjerenog i europskog Plenkovića, držao Pavelićevu sliku u vikendici koju je iznajmljivao, da je drugi hodočastio na grob Pavelića u Madridu, da potpredsjednik HDZ-a i ministar branitelja Medved pokapa ustaše uz vojne počasti i financira društva koja posve relativiziraju zločin u Jasenovcu… žao mi je to navoditi, sramim se zbog toga, ali to je sve gotovo postao main-stream. Na desnici ima još puno gorih političara, kakvi su ušli u nacionalni politički život s Plenkovićevim prethodnikom Karamarkom i tamo se zadržali. To je politička linija slična Orbanu ili od neki dan, Janši u Sloveniji, Kaczinskom u Poljskoj. Da je slučajno ona prva vlada Mosta i HDZ-a 2015. opstala, bila bi to katastrofa za zemlju i regiju. Ovako, umjesto da bude primjer i uzor, umjesto da povuče vrijednosti zapadne Europe, Hrvatska to nije, više se može uspoređivati sa sličnim pojavama u susjednim zemljama. Rehabilitacija četništva i kupka nacionalizma opasna je u Srbiji ne samo za Srbiju već za sve susjede. Uz slične nacionalističke ideje u ostalim zemljama – za koje samo naivni mogu misliti da neće doći u koliziju sa sličnim idejama malih nacija – vodi u sukob, kakav smo već imali prije 70 godina. U takvom sukobu pobjedu će donijeti veliki, a to nije nijedan od nekadašnjih jugoslavenskih naroda.

 

Crna Gora i SPC

 

MONITOR: Odnosi između Crne Gore i Srbije su vrlo zategnuti zbog takozvanih litija koje organizuje Srpska pravoslavna crkva, uz  logistiku zvaničnog Beograda. Kako Vi gledate na te događaje?     

JAKOVINA: Osobno, mislim da je jedini prigovor odluci crnogorskih vlasti i parlamenta što odluku nisu donijeli ranije, puno ranije. Ne može postojati usporedna vlast u jednoj državi, kao što ne bi trebala postojati niti politička oporba koja je izravno protiv samog postojanja države. Riječ je gotovo o specifičnosti Crne Gore. S jedne strane ona je loša za vlast i demokraciju, ali je s druge pomoć vlasti da se zadrži. Naravno da će se sa Srpskom pravoslavnom crkvom u Crnoj Gori na kraju pronaći modus vivendi, način da se nastavi funkcionirati, ali ne tako da politički djelujete kao opozicija, bez izbora i političke odgovornosti. Već dugo zagovaram da bi se problem zasićenosti EU proširenja trebao prekinuti upravo guranjem Crne Gore brže prema Europi. Zemlja je dovoljno malena, nitko u EU ne bi osjetio bilo kakav poremećaj, ali za Crnu Goru, regiju, pa i EU, značilo bi to puno, pokazalo da je ideja živa, pomoglo bi svima.

                                                   Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA CENTRA ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Vlast i opozicija nemaju svijest o razornom potencijalu nacionalnih podjela

Objavljeno prije

na

Objavio:

Naši političari nisu vizionari nego trgovci na sitno i ta nas centrifugalna sila stalno gura od centra i ostajemo na periferiji svega, pa i onih vrijednosti na kojima društvo može napredovati

 

MONITOR: U više gradova u Bosni i Hercegovini, proslava neustavnog Dana Republike Srpske protekla je uz nacionalističke pjesme i veličanje ratnih zločinaca. Mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije prisustvovao je u Banja Luci svečanoj akademiji, a čestitke su stigle i od gradonačelnika Budve. Gdje  smo u odnosu na devedesete?

ULJAREVIĆ: Razlika u odnosu na 90-e je što su karte na mapi drugačije raspoređene, iako ima određenog déjà vu osjećaja. Oživjeli su i neki retrogradni narativi i politike, što ukazuje na nedostatnost političkih elita koje, u nesposobnosti da iznesu potrebne reforme, izvlače nacionalizam.

Obilježavanje neustavnog Dana Republike Srpske samo naglašava trend podizanja zabrinjavajućih tenzija u regionu. Prepoznaje se šablon gdje se svaki događaj koji se u nekoj ravni veže sa ispoljavanjem nacionalizma za to i zlorabi.

Ovdje se ne radi ni o kakvom spontanom procesu, već iskordiniranoj akciji koja računa na anemiju otpora na nacionalističke ispade, odnosno prihvatanje tih cirkusa ako su uvijeni u „patriotske izraze“. Multipliciranjem društvenih i ekonomskih problema Srbije, uz rastuće nezadovoljstvo građana i izbore koji se primiču, ove manifestacije su očekivana iako opasna predstava sa kojom Vučić adresira svoje birače.

Čestitke gradonačelnika Budve su u skladu s njegovim svjetonazorom i političkim identitetom, a na građanima je da pokažu  podržavaju li  takve izraze.

Mnogo više treba da zabrine prisustvo mitropolita Joanikija. Takva podrška najekstremnijim elementima srpskog nacionalizma poništava i neke naznake  pomiriteljske priče koju je do sada provukao u nekoliko navrata. Očigledno je da je SPC svoju infrastrukturu stavila na raspolaganje političkom djelovanju Beograda, a mitropolit Joanikije pristao da bude dio tog kolorita,   iz drugog reda, a to može imati samo negativne posljedice po Crnu Goru.

MONITOR: I ovaj Božić proslavili smo paljenjem dva badnjaka, i porukama koje pojačavaju nacionalne tenzije. Ko je odgovoran za to što ovo društvo ne uspijeva da prevaziđe podjele ?

ULJAREVIĆ: Crnogorsko društvo mora biti uznemireno zbog stepena podijeljenosti koja se učvršćuje, a čiji je jedan od stubova na etničkoj osnovi. Moj je utisak da kod ključnih političkih aktera, i iz vlasti i opozicije, ne postoji svijest o razornom potencijalu koje ovo nosi, da su nam lideri istrošeni ili skromnih formata, nesposobni ili nevoljni da gledaju dalje od kratkoročnih partijskih kalkulacija. Samo takvi vide politički profit u ovim podjelama i igranju sa osjetljivim identitetskim pitanjima.

Cijena tog hroničnog nedostatka političkih kapaciteta je, između ostalog, da država tone u primitivizam, loše međuljudske odnose, apatiju koja će imati drugačije posljedice od one koju je nosila frustracija vlašću DPS-a.

Poslije 30 godina jedne vlasti, mora proći nekoliko izbornih ciklusa dok se ne raščisti i izbalansira politička scena, koja je sad, s obje strane, puna epizodista i statista koji žive svoju minutu slave.

I treba naglasiti, odgovornost jest najviše na onome ko je vodio Crnu Goru 30 godina. Međutim, plitkouman je pokušaj baziranja narativa o podijeljenosti isključivo na DPS-u, uz prateći revanšizam i kopiranje svih pogrešnih modela DPS-a.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štapanom izdanju Monitora od petka 14. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVICA PULJIĆ, ŠEF DOPISNIŠTVA AL DŽAZIRE U VAŠINGTONU: Zapadni Balkan bi mogao biti kolateralna šteta ukrajinske krize

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za Putina važi da nikada ne propušta dobru krizu da nešto ne dobije. Ima jedno stopalo, vrlo čvrsto na Balkanu. To je Srbija. Drugo želi smjestiti ili u Crnoj Gori ili u Bosni, odnosno u entitetu RS. Ako Amerikanci i Rusi nešto dogovore oko Ukrajine, koja je važnija od Balkana, to će se osjetiti i kod vas

 

MONITOR: U čemu se, razlikuje politika prema našem regionu u posljednje tri američke administracije (Obama, Tramp, Bajden)?

PULJIĆ: Aktualna, Bidenova administracija je najagresivnija, najprisutnija na Zapadnom Balkanu što potvrđuje formiranje jakog diplomatskog tima s vrlo iskusnim ljudima od kojih su neki, poput Chrisa Hilla, desetljećima vezani uz Balkan. Sada sve to treba pretvoriti u konkretnu politiku na terenu što se neće dogoditi prije proljeća ove godine najviše zbog toga što se u Senatu, koji potvrđuje ambasadorske nominacije, sve odugovlači i komplicira. Vidimo da se počelo s uvođenjem sankcija za pojedince i organizacije. Vjerujem da će Washington još jednom pokušati s diplomacijom, a ako ne uspiju, onda više neće biti milosti za korumpirane ljude na jugoistoku Europe.

Obamina administracija je bila tiša, ali dosta aktivna, osobito u Sjevernoj Makedoniji i Crnoj Gori. Manje u Bosni i Hercegovini. Ipak, pred sam kraj Obamine administracije nametnute su prve sankcije Miloradu Dodiku. Treba podsjetiti da je glavni čovjek za regiju bio tadašnji potpredsjednik, a sada predsjednik – Joe Biden.

Kod Trumpa je bio vidljiv drugačiji pristup, s mnogo manje imena u State Departmentu ili Bijeloj kući, koja su od ranije provodila američku politiku prema Balkanu. Ipak, postavljen je posebni izaslanik za kosovsko-srpske pregovore, Richard Grenell, koji je bio više zainteresiran za širenje desničarskih ideja u Europi, bio je ambasador u Njemačkoj, nego za pregovore. Probudio se pred predsjedničke izbore, kada su pompezno najavljeni pregovori u Bijeloj kući s vodećim ljudima Kosova i Srbije. Na kraju se pokazalo da je Trumpu bio potreban nekakav uspjeh na vanjskopolitičkom planu, pa se prihvatio tog posla. No, sve vrijeme je bilo vidljivo da su Amerikanci u tom periodu bili naklonjeni Beogradu.

MONITOR: SAD su, pre nekoliko dana, dopunile sankcije protiv člana Predsjedništva BiH, Milorada Dodika, priključujući i sankcije protiv Alternativne TV. Jedan od navedenih razloga, pored „ugrožavanja stabilnosti, suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH“, pomenuto je i bogaćenje kroz korupciju i mito, a jedna od mjera je i zamrzavanje imovine u SAD-u. Koliko to može biti efikasno?

PULJIĆ: Može biti efikasno ako Europa bude pratila Ameriku, ali vrlo je teško postići konsenzus unutar Europske unije, gdje Dodik ima prijatelje poput mađarskog premijera- tvrdolinijaša Viktora Orbana, što je rezultat povezivanja desničara od Washingtona preko Brisela do Balkana. Američke sankcije su opomena mnogima da odustanu od korupcije i podrivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, a te sankcije su velika mrlja na nečijem imenu, kada je međunarodna politika u pitanju. Ono što je razočarenje, barem za mene, jeste to što američka strana za sagovornike ima ljude, recimo iz Bosne i Hercegovine, koji su školski primjer korumpiranosti, poput ministra obrane Selme Cikotića. Protiv njega je u BiH podignuto nekoliko optužnica za korupciju, a  Amerikanci upravo s njim razgovaraju o borbi protiv korupcije. Da nije tužno bilo bi čak i smiješno.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štapanom izdanju Monitora od petka 14. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR VESNA RAKIĆ – VODINELIĆ, PROFESORICA PRAVA: EU je do sada računala na „jake vođe“ na Balkanu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Došli smo do tačke u kojoj se interesi vladalaca u Srbiji i EU oštro sukobljavaju sa interesima velikog broja stanovnika Srbije

 

MONITOR: U 2022. godini trebalo bi da se održe redovni predsjednički i beogradski i vanredni parlamentarni izbori. Vi smatrate da opozicija ne bi trebalo da izlazi na parlamentarne, jer ih smatrate neustavnim. Opozicija se, reklo bi se, priprema za povratak u parlament. Koje su političke zamke te odluke?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Da, moje mišljenje je bilo i dalje jeste, da su parlamentarni izbori na proleće u Srbiji isključivi rezultat samovolje srpskog autokrate i predsednika Aleksandra Vučića, a ta samovolja je bila reakcija na jednoumnu, gotovo jednostranačku Narodnu skupštinu koja je proizašla iz izbora 2020. Iako ta Skupština služi farsičnoj „razmeni mišljenja“ vrha udvoričkog društvenog sloja u Srbiji i „odbrani“ Vučića od izmišljenih atentata, ona se izvrgla u sramotni vodvilj koji veliki deo stanovništva Srbije ne može da gleda i sluša bez podsmeha. Tako se Skupština, umesto legislativnog tela, pokazala kao  jedan umnogome karikaturalni sastav koji je sramotan i za onog kog navodno brani.  Zato i mislim da je  treba ostaviti da odgudi čitav mandat, da nepromišljeno usvaja zakone, koji se ili povlače ili vraćaju, ili menjaju što pod pritiskom građana, što nekih činilaca EU. Moramo  dobro zapamtiti ovaj ponižavajući sastav Skupštine i učiniti sve da se nikad više tako nešto ne ponovi. Ta Skupština je tek teško podnošljiv teg o vratu građana Srbije. A zbog loših iskustava sa nepoštenim izborima, nema garantija da bi novi sastav Skupštine, bar u većini, bio bitno bolji od sadašnjeg.

Opozicione stranke i opoziciona javnost trebalo bi da se koncentrišu na redovne izbore, a to su predsednički i beogradski. Na beogradskim izborima postoje izvesne šanse za uspeh, uprkos svemu, pod uslovom da se obezbedi dobra kontrola izbornog procesa i da se opozicione koalicije ukrupne. Pod vlašću nevidljivog gradonačelnika Radojičića i njegovog sveprisutnog zamenika Vesića, došlo je do toga da se Beograd  pred našim očima pretvara iz kosmopolitskog grada u seriju neskladnih kasaba.

Predsednički izbori su redovni izbori koje je još teško dobiti ako  Aleksandar Vučić bude kandidat. On će biti na svaki način favorizovan. Ali izborna smena vlasti je proces. Drugi krug predsedničkih izbora bio bi uspeh za svakog kandidata.

MONITOR: Ispitivanja javnog mnjenja pokazuju da opozicija, u zbiru, vodi u Beogradu. Koje greške ne bi smjele da se naprave?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Kontrola izbora mora biti dobro organizovana, što na prošlim beogradskim izborima nije bio slučaj.

Prethodna ispitivanja javnog mnjenja trebalo bi, koliko-toliko pouzdano, da pokažu ko može preći cenzus, a ko ne, što bi trebalo da navede racionalne opozicione političke subjekte na udruživanje.

Mora se biti uporan u dokazivanju raznih oblika izbornih nepravilnosti, a naročito izbornih krađa.

Predstavljanje kandidata u medijima je najveći problem, jer su svi elektronski mediji sa nacionalnom frekvencijom pod uticajem i kontrolom vladajuće SNS, tako da opozicija mora da računa na ,,pešačku“ kampanju i na održavanje uličnih zborova.

MONITOR: Bili ste u timu pravnika koji je poslije izborne krađe i višemjesečnih protesta građana 1996-97, pripremio „dokazni materijal“ za posrednika Felipea Gonzalesa. Danas je u opoziciji prilično poraslo  nezadovoljstvo ponašanjem Brisela prema Aleksandru Vučiću. Kako razumijete to prilično glasno „ćutanje“?

RAKIĆ – VODINELIĆ: U odnosu na 90-e, percepcija Srbije i rukovođenje njome bitno se promenilo. Ključna reč za poželjan unutrašnjepolitički status Srbije, u očima EU, je stabilnost koja se tumači relativno usko. Dakle, ako se ne izazivaju čarke, ako ne izbijaju burni granični sporovi, ako politički vrh pokazuje kakvu-takvu saradnju sa Evropom povodom statusa Kosova – sve je u redu. Misli se da se to postiže putem „jakog vođe“, a demokratija – e, pa demokratija je čisto naša unutrašnja stvar. Ako građanima treba, neka se za nju izbore.

Posle ratnog haosa kome je Slobodan Milošević odlučujuće doprineo, svako ko nema  ratničkih teritorijalnih pretenzija- verbalne se ne računaju – dobro je došao. Ovakav stav formulisan je i održavan najviše pod uticajem vlade Angele Merkel i slabom političkom pozicijom Evropskog parlamenta. Sad smo tek na početku promene pristupa, ako doista jesmo.

Ako imate pretenzija da živite u demokratskoj državi, ne možete biti zadovoljni takvim stavom Evropske komisije. A za Komisiju je od interesa, na prvom mestu, balansiranje Vučića povodom Kosova, a u novije vreme i činjenica da Srbija ima značajne rezerve litijuma. Evropska zelena agenda se ne može ostvariti bez obnovljivih izvora energije, EU ne želi da i dalje bude zavisna od Kine povodom litijumskih baterija, jedan od Komesara EU – Šefčovič, glasno je rekao da Evropa mora računati s tim da se na njenom tlu ekstrahira litijum. Pa, rubna siromašna područja geografske Evrope, naročito države koje još nisu članice EU, veoma su zgodne za tako nešto. Često se zanemaruje upozorenje da zelena energija nije uvek čista energija, da vađenje sirovina koje obezbeđuju obnovljive energentske izvore, uništavaju i to za dugo vreme, područja sa kojih se eksploatišu. I tu smo došli do tačke u kojoj se interesi vladalaca u Srbiji  i EU, na jednoj strani, oštro sukobljavaju sa interesima velikog broja stanovnika Srbije.

MONITOR: Srbiju u januaru očekuje i referendum o izmjenama Ustava. Ljudi se ovih dana „čude“ nad nekim odlukama sudova (slučajevi – paljenja kuće novinara Jovanovića, „Šarić“, „Dijana Hrkalović“). Šta to govori i kakve su izmjene Ustava, mogu li one zaista doprinijeti stvaranju treće grane vlasti?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Predloženi ustavni amandmani su daleko ispod očekivanja. U njihovoj sadržini postoje blagi pomaci kad je reč o izboru i položaju sudija, a gotovo nikakvi kad se radi o javnim tužiocima. Tužilaštvo je, preko visokih ovlašćenja Republičkog javnog tužioca pod snažnim uticajem, time i pritiskom izvršnih vlasti – Vlade i predsednika Republike, a amandmani tu ništa nisu promenili. Ako posmatramo razvoj amandmana od prve verzije iz 2018, do današnje, a mislim da je ovo šesta, postoji pobošljanje,  ali samo zato što se krenulo od verzije koja je daleko lošija od postojećih ustavnih rešenja.

Svaka promena Ustava treba da involvira građane, naročito ova, jer su istraživanja pokazala nizak stepen poverenja građana u sudove. Građani u ovome, izuzev ako su školovani pravnici, uopšte nisu učestvovali, niti je država učinila ikakav napor da ih informiše i uključi. Proces izrade amandmana je bio nejavan.

Nade koje je najpre probudila Strategija o reformi pravosuđa iz 2013, ovim amandmanima su izneverene.

Pravosudna stvarnost Srbije je sumorna. Visoko pozicionirani slučajevi koje ste pomenuli, a takvi su zato što su involvirane ličnosti blizu državnog vrha ili povezane netransparentnim vezama sa njim, pokazale su brojne odlike nedostatka vladavine prava: neopravdano dugo trajanje postupka koje koristi okrivljenima, a ide na štetu oštećenima; pravnu nesigurnost, koja se izražava olakim ukidanjem odluka, bez pokušaja najviših sudskih instanci da reše slučajeve, iako za to imaju zakonskih mogućnosti; nejednak tretman okrivljenih.

Amandmani neće doneti bitne promene stvarnog položaja sudije niti položaja sudstva kao grane državne vlasti – to je neizvodivo u autokratskom okruženju u kome jedan čovek javno, na TV ekranima sudi i presuđuje, bilo putem poligrafa, bilo interpretacijom iskaza svedoka, bilo prenošenjem podataka iz krivičnih istraga koje bi morale biti nejavne i opravdano je da takve budu. Onda se takvi istupi šire tabloidnim suđenjima i više niko ni u šta ne veruje.

MONITOR: Ovaj vlastodržački populizam u kojem živimo, kao da povremeno reaguje na „pritiske odozdo“. Mogu li ekološke teme biti snažniji podstrek da do nekih promjena dođe  i institucionalno kao što je 2020-e, tema Zakona o vjeroispovijesti, promjenila odnos snaga u parlamentu Crne Gore?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Iskreno da kažem – volela bih, ali nisam sigurna, jer ne znam koliko su problemi zagađenja široko i duboko prisutni u javnosti Srbije. Pritisak koji je doveo do povlačenja jednog zakona i promene drugog, bio je odlučujući, za ovakve odluke predsednika Vučića. Ima izgleda, međutim, da je to učinjeno relativno lako i brzo, zato što predsednik računa da se radi samo o odlaganju i da će i u budućem u parlamentu imati većinu koja bi mogla omogućiti njihovo ponovno izglasavanje. Pored toga, protesti u Srbiji su difuzni, ne predvode ih opozicione političke stranke, a za razliku od Crne Gore, SPC u Srbiji stoji čvrsto uz ovu vlast.

 

Političari su brže od širenja virusa širili moć

MONITOR: Godina na izmaku je bila opterećena mnogim neizvjesnostima, postavljajući pred ljude neka od najvažnijih egzistencijalnih pitanja. Da li je bilo, a ako jeste koji su to, „momentumi“ u 2021-oj?

RAKIĆ-VODINELIĆ: Na planeti Zemlji to je svakako bila proizvodnja i distribucija vakcina protiv kovida 19, ali istovremeno odbijanje velikog broja ljudi da se vakcinišu, diskriminacija najsiromašnijih zemalja u tom pogledu i paralelno s tim burna mutacija virusa, čemu se teško sagledava kraj. Ova dugotrajna pandemija je promenila način života u celom svetu, izuzev ponašanja svetskih političara, koji brže od širenja zaraze pronalaze nove načine da prošire svoju vlast i moć.

U Srbiji istinski ,,momentum“ jeste buđenje izvesne nade da uspostavljeni i već duboko učvršćeni autokratski sistem vlasti ipak može biti smenjen, a odlučujući podstrek tome dali su ekološki pokreti i ono malo nezavisnih medija koji uporno razotkrivaju razornu korupciju, čija je glava u samoj vlasti, a pipci prožimaju čitavo društvo.

 

Teško je ocijeniti da li vrijeme radi za novu vlast u Crnoj Gori

MONITOR:  U Crnoj Gori se pokazuje da promjene  nisu lako sprovodive, između ostalog,  i zbog ustavnih i zakonskih prepreka za sistemske reforme i personalne promjene, posebno u oblasti borbe protiv organizovanog kriminala. Došlo je i do neslaganja između Venecijanske komisije i nove vlasti. Kako je Vaše viđenje te situacije?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Za promenu sistema, a upravo takvu promenu proklamuje sadašnja vlast u Crnoj Gori, potrebni su entuzijazam, znanje, autoritet novih vlasti i podrška značajne većine građana. Odavde, primećujem značajnu dozu entuzijazma kod nekih aktera nove vlasti. Nisam u stanju da ocenim koliki je uticaj profesionalizma na mogućnost promene sistema. Borba protiv organizovanog kriminala traži saradnju tužilaca i službi bezbednosti. U Rumuniji EU je takvu saradnju prihvatala jer je preovlađivao utisak da su te službe oslobođene „starih kadrova“. Ali to se dogodilo posle dugog vremena od svrgavanja Čaušeskua.

Teško je oceniti da li vreme radi za novu vlast ili protiv nje. Izgleda mi da bi vreme radilo za novu vlast da koalicione veze koje su omogućile pobedu nisu do te mere pokidane kao što trenutno jesu. I verujem da  uticaj predsednika Srbije na to nije mali.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo