Povežite se sa nama

SVIJET

TALAS IZBJEGLICA, MIGRANATA I RASIZMA: Bespuće 

Objavljeno prije

na

Taip Erdogan instrumentalizuje izbjeglice, ali je njihova želja da stignu u Evropu  stvarna. Istovremeno u mnogim državama EU se učvrstila desničarska ili ekstremna opozicija koja odbija prijem izbjeglica, a kamoli trajno naseljavanje migranata

 

Slike sa grčko-turske granice su  uznemirujuće. Hiljade izbjeglica i migranata ispred koturova od bodljikave žice. Grčke snage na njih ispaljuju suzavac  kako bi ih spriječili da uđu  na teritoriju Evropske unije (EU).

U višegodišnjoj migrantskoj krizi na južnoj granici Evrope počela je nova  faza. Usred sve češćih borbi na sjeverozapadu Sirije, jačanjem tenzija izmedu Ankare i Moskve, Turska je otvorila put izbjeglicama iz Sirije za odlazak u Evropu. Prijeti ponavljanje izbjegličke krize iz jeseni 2015. Otvorene granice među članicama EU su  na iskušenju usljed porasta antiimigrantskog raspoloženja, ali i širenja korona virusa.

Turski predsednik Redžep Taip Erdogan rekao je prošle subote da su „kapije” Turske otvorene za izbeglice koje žele u Evropu. Potom su Grcka i Bugarska pooštrile mere bezbednosti na granici. Predsednica Evropske komisije Ursula fon der Lajen obećala im je podršku.

„Od otvaranja granice, stotine hiljada izbeglica krenulo je u Evropu. Uskoro će biti milioni“, poručio je Erdogan.  Nemačka kancelarka Angela Merkel smatra da je Erdoganov pristup „potpuno neprihvatljiv“ i tvrdi da je granica za izbeglice „slepa ulica“.

Preko 20.000 izbeglica je nastojalo da prodre u Grčku. Većina na prvoj liniji sukoba na grčko-turskom graničnom prelazu Kastanies bili su muškarci, ali iza njihovih leđa čula se vriska dece, dok su žene ostajale sa strane, zaglavljene izmedu turskih i grckih snaga bezbednosti.

Migranti su se i morskim putem kretali prema turskoj mediteranskoj obali, odakle se nadaju da ce stići do grckih ostrva, uprkos lošem vremenu i nemirnim vodama. Erdogan je svoj potez obrazložio tvrdnjom da se EU ne pridržava izbeglickog pakta sklopljenog u martu 2016. Ankara se tada obavezala da preuzima sve izbeglice koje stižu na grcka Egejska ostrva i da preduzima oštrije mere protiv bandi trgovaca ljudima.  EU je Turskoj obećala milijarde pomoći, ubrzane vizne olakšice i modernizaciju carinske unije sa Ankarom.

U Turskoj živi nekoliko miliona izbeglica, uključujući oko 3,6 miliona ljudi iz susedne Sirije. Broj izbeglica u Turskoj nedavno je povećan zbog ofanzive na Idlib, snaga predsednika Bašara el Asada. Erdoanovi komentari  su islijedili pošto su u cetvrtak ubijena 34 turska vojnika na severu Idliba.

Situacija u  toj regiji je mesecima  katastrofalna. Neprestana su upozorenja na humanitarnu katastrofu. Uskoro će deveta godišnjica od izbijanja rata u Siriji. Jasno je  da je pobednik tog rata Asad. Nedostaje mu samo Idlib. Da bi povratio taj region on ne pravi razliku između civila i ekstremista.

Ta provincija je poslednji  bastion koji kontrolišu pobunjenici i ekstremisti, pre svih paravojska Hajata Tahrira al Šama (HTS). Damask i Moskva navode da žele da potpuno unište džihadiste HTS, koji su, tvrde,  nastali iz sirijskog ogranka Al Kaide.

Turska, koja stoji uz pobunjenike u Idlibu, postavila je u toj provinciji 12 posmatračkih mesta za kontrolu primirja. Propalo je više sporazuma o prekidu vatre.  Prema navodima turskog Ministarstva odbrane, sirijska vojska je tokom napredovanja  napala i turske vojnike. Do sada je poginuo najmanje 51 turski vojnik.

Turska je odgovorila kontranapadima. Prema Erdogana, ubijeno je preko 1.000 sirijskih vojnika, drugi izvori govore o desetinama. Izvesno je  da su oborena tri sirijska ratna aviona Su-24  i bar dva helikoptera.

Eskalacija tenzija izmedu Turske i Rusije u Siriji izaziva strah od šireg rata. Neki analitičari na sirijske napade gledaju i kao na poruku Rusije Turskoj da se drži svojih granica. Drugi smatraju da je za Tursku  vojni angažman u Idlibu garancija da će imati mesto za pregovaračkim stolom kada se bude zavodio red u Siriji.

Otkako se sirijska vojska  približava milionskom Idlibu, u civilnom stanovništvu vladaju strah i panika. U pokrajini je utočište našao prosek sirijskog društva. Prognanici iz Homsa, Alepa, istočne Gute, ali i iz Idliba.Od decembra je iz Idliba pobeglo oko 900.000 ljudi, većinom žena i dece. Oni i dalje napuštaju svoje kuće i kreću prema turskoj granici. Neki beže po drugi, treći ili četvrti put. Na cesti je nepregledna kolona automobila.

Postiji nada  da će se Rusija i Turska možda ipak dogovoriti i da Asad neće osvojiti Idlib. Planirani susret predstavnika Turske, Rusije, Nemačke i Francuske, o Siriji trenutno nije izvestan. Sukobi oko Idliba svakodnevno  eskaliraju. Za ljude je stanje sve nepodnošljivije.

Poslednjih godina iz Turske  ponavljaju pretnje da neće zaustaviti izbeglice, već  ih poslati dalje. Sada postoje slike autobusa koji voze izbeglice do granice sa Grckom ili Bugarskom –  ne samo sirijske  već i veliki broj avganistanskih izbeglica. Turska je tranzitna zemlja za skoro 200.000 avganistanskih izbeglica koji su krenuli ka Evropi.

Erdogan instrumentalizuje izbeglice, ali je njihova želja da stignu u Evropu stvarna. Neke izbeglice kraj granice Grčke drže transparente na kojima kancelarku Nemačke Angelu Merkel mole da im pomogne. Njemacka kancelarka je prilikom krize 2015. spasila izbeglice u Madarskoj  tako što ih je pustila da dodu u Nemacku. Izbeglice se tome nadaju i sada.

No, analitičari su gotovo jednoglasni da Nemacka 2020. više nije zemlja kakva je bila pre pet godina. Sada i kancelarka kaže da je tada došlo do „gubitka kontrole“ i otvaranja granica. Merkel je to nazvala „greškom“ koja se ne sme ponoviti. Od 2015. se dosta toga dogodilo u Nemackoj: Stranka Alternativa za Nemacku (AfD) koja je radikalno desnicarska, postala je popularnija. U porastu je i desnicarski terorizam.

Nemacka se nalazi u političkom vakuumu. Merkel je na odlasku i njena stranka je u jeku bitke oko toga ko će preuzeti rukovodstvo – centrista poput nje ili neko konzervativniji koji će podržati rastuce antimigracione osećaje. Status Merkelove, prema oceni komentatora američke agencije poslovnih vesti Blumberga, ukazuje na neuspeh EU da se uhvati u koštac sa regionalnim krizama, od ratova u Siriji i Libiji, do angažovanja sa turskim nepredvidivim vođom.

Kancelarka i njen portparol ne ostavljaju mesta sumnji da će se Nemacka ovoga puta uzdržati. Berlin od Grcke nije zahtevao otvaranje granice i puštanje migranata. Umesto toga, Nemacka će „politicki učiniti sve što može kako bi pomogla da ublaži izuzetno tešku situaciju“.

Zapadni mediji pišu kako Evropa rizikuje ponavljanje migrantske krize koja je pre pet godina testirala njene politicke i fizicke granice. Na politickom i ekonomskom nivou, još jedan val migracije mogao bi biti osetljiv ne samo za Grčku, kao najzaduženiju državu u Evropi, već i za čitav region. Austrijski kancelar Sebastijan Kurc je poručio da se ne sme ponoviti 2015. – ili ce biti prisiljen da preduzme jednostrane akcije kako bi zaštitio granice te države.

U mnogim državama EU se učvrstila desničarska ili ekstremna opozicija koja odbija prijem izbeglica, a kamo li trajno naseljavanje migranata. Krajnje desničarski političari, od Italije do Nemacke, spremni su da iskoriste priliku za napad protiv imigracija.

Razvoj situacije s izbeglicama i migrantima na grčko-turskoj granici zorno se prati i u susedstvu. U sadašnjoj situaciji potreban je „zajednički europski odgovor“, tvrdi Andrej Plenković, premijer Hrvatske, aktuelnog predsedavajućeg EU.

Plenković je poručio da bi, osim političko-diplomatskog dijaloga s  Erdoganom, svima trebalo da bude jasno kako grčka vlada neće dozvoliti migrantima i izbeglicama da ilegalno uđu na teritoriju te zemlje. Hrvatska će „svim će sredstvima pomoći Grčkoj i Bugarskoj da zaštite vanjsku granicu EU”, kazao je on.

Mađarski premijer Viktor Orban je javno posumnjao u sposobnost Grčke da delotvorno zaštiti spoljnu granicu EU s Turskom. Mađarske mere zaštite granica u svakom su trenutku u stanju da zaštite državnu teritoriju, naglasio je Orban.

Mada se ni u jednoj od zemalja Zapadnog Balkana ne ocekuje talas migranata poput onog iz 2015. i 2016. godine, ove države se pripremaju i istovremeno prate kakav ce biti odgovor EU na krizu. A šta radi EU?

Kritičari smatraju da već godinama rukovodstvo EU zna da je dogovor sa Turskom privremeno i klimavo rešenje. Takođe, da je da je evropska politika izolacije neuspešna. U Briselu kao da nije bilo volje ili mogućnosti da se reši situacija u Siriji.  EU je zatvorila granice, ali nije bila  stanju da ponudi politicko rešenje ili da sarađuje na nekom političkom rešenju za Siriju.

“Ne možete zatvoriti granice i odbijati ljude, i istovremeno godinama ignorisati razloge njihovog bekstva i čak isporučivati oružje za novi rat – na primer Turskoj. Posledica toga je ponovni masovni egzodus,” poručio je il Kister koordinator za Siriju humanitarne organizacije „Medico International“.

EU nikada nije do kraja sprovela izbeglički sporazum sa Turskom. Grcka i službe EU nisu uspele da valjano organizuju postupak azila. Posledica je sumorno stanje u izbeglickim centrima. Cinici primećuju kako je možda namera bila stvaranje zastrašujućih slika kako bi se ostali migranti obeshrabrili?

Evropska komisija je preduzela više pokušaja da uspostavi bolji sistem azila i raspodelu migranata iz Sirije, Avganistana, Irana i niza africkih zemalja. Svi su pokušaji propali zbog protivljenja clanica EU, i to ne samo uobicajenih sumnjivaca iz Poljske, Madarske, Austrije ili Italije.

Opravdana je bojazan da će sada većina članica EU zagovarati tvrdi stav i prebaciti svu odgovornost na pogranicne države, na Grcku, Bugarsku, Hrvatsku, Sloveniju, Madarsku, Austriju, Maltu, Španiju i Italiju. Gorak zaključak bi mogao biti: Zbogom evropskoj solidarnosti, međunarodnom pravu i milosrđu.

  Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

NOVA VLADA U IZRAELU: Može li koalicija nespojivih donijeti promjene  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedina koheziona sila koja novu većinu drži na okupu je ubjeđenje da poslije 12 godina na vlasti, Netanjahu mora da ode. Ovaj nestabilni koalicioni miks, sadrži partiju lijevo od centra, radikalne ljevičare i ekstremne desničare, sekularne i ultrareligiozne jevrejske partije, a prvi put u istoriji Izraela, i palestinsku partiju koja je, da bi sve izgledalo jos nestvarnije, ekstremno islamske orijentacije

 

Do koje je mjere Izrael podijeljena zemlja ilustruje i činjenica da su imali četiri parlamentarna izbora u toku dvije godine u kojima nije bilo pobjednika. Prva tri nijesu izrodila većinu u Knesetu, a posljednji izbori u martu su prije nekoliko dana ‘krunisani’ vladom koju je sa jednim glasom prednosti oformio novi premijer Naftali Benet na čelu koalicije od osam partija.

Ideološki raspon članica ove koalicije je takav da se smatra da je jedina koheziona sila koja ih drži na okupu, ubjeđenje da poslije 12 kontinuiranih godina na vlasti, Netanjahu mora da ode.

Nestabilni koalicioni miks, sadrži partiju lijevo od centra, radikalne ljevičare i ekstremne desničare, sekularne i ultrareligiozne jevrejske partije, a prvi put u istoriji Izraela, i Palestinsku partiju koja je, da bi sve izgledalo još nestvarnije, ekstremno islamske orijentacije!

Slijdeći zdravi razum, bilo bi logiočno pretpostaviti da članovi nove izraelske vlade ne mogu opstati dugo zajedno ni u istoj prostoriji, a kamo li voditi drzavu.

Od kada je 2. juna objavljeno formalno sklapanje ove koalicije, podržavali su je oni koji su se brinuli za budućnost Izraela, svjesni da bi dalje ponavljanje izbora bez jasnog ishoda dovelo Izrael do stanja opasne nestabinosti.

Za četvrt vijeka na izraelskoj politickoj sceni Netanjahu je stvorio jaku podršku u ekonomski i politički moćnim krugovima. Očekivalo se da će iza scena uspjeti da atraktivnom političkom ponudom ili svotom novca pridobije nekog od Benetovih koalicionih partnera i dovede do urušavanja njegove koalicije.

Govorilo se i o mogućim brutalnijim metodama, o tome da specijale službe čuvaju Beneta i Lapida od eventualnih pokušaja atentata.

Benet je iz ultradesničarske nacionalističke Jamina partije (Jamina – u prevodu ‘Desnica’). Bliski Netanjahuov politčki saradnik ga je okarakterisao kao jedinog izraelaskog politicara koga on zna, koji ima ‘desničarskija’ ubjeđenja od Netanjahua. Da li između politike Netanjahua i buduće politike Benenta ima dovoljno razlike da bi se uopšte moglo govoriti o promjeni, tek će se vidjeti.

Drugo goruće pitanje je da li će Benetova vlada, sastavljena od partija sa dijametralno suprotnim pozicijama o gotovo svim važnim pitanjima, moći da donese bilo koju bitnu odluku?

Benet, čiji su se roditelji doselili u Izrael iz Amerike, je bogataš koji je svoje milione stekao u SAD baveći se IT tehnologijom.

On je van Izraela malo poznat i nema značajnog iskustva na međunarodnoj areni. Uprkos tome, smatra se da mora biti realista sa izuzetnim pregovarčkim talenatom kad je uspio da dovede na vlast raznorodnu koaliciju i Netanjahua otjera u opoziciju.

Benet je vješto stavio forkus na domaću ekonomiju, koja je u uzdrmana i zbog dvogodišnjeg nedostatka legitimne vlade i državnog budžeta i to u vrijeme pandemije.

Radmila STOJANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PALESTINA I IZRAEL: Održivost primirja uz fitilj okupacije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada je predstavnica UN Kanadjanka Lin Hejstings, pitana na nedavnom presu u Gazi, ima li razlike između izraelskog napada iz 2014. i ovog najnovijeg, rekla je da je glavna razlika u intenzitetu raketiranja. U 11 dana ovog napada Izrael je ispalio više raketa nego u prvih 25 dana napada 2014.

 

Najnovija agresija protiv Gaze je zaustavljena u  petak, 21. maja uz posredovanje Egipta,  odlukom predsjednika SAD-a, Džo Bajdena.

Poslije podužeg premišljanja i blokiranja četiri UN odluke o prekidu vatre, pošto je  izgubljeno na desetine života, Bajden je shvatio da ne može ignorisati na-
dolazeći talas osuda Izraela iz redova sopstvene partije.

Zahtjevi glasnog i progre-sivnog podmlatka američkih Demokrata da politička podrška i godišnja vojna pomoć Izraelu od 3,8 milijardi dolara, ne može biti bezuslovna, skratila je pomor i destrukciju u Gazi na ‘svega’ 11 dana.

Kada je predstavnica UN Ka-nađanka Lin Hejstings, pitana na nedavnom presu u Gazi, ima li razlike između izraelskog napada iz 2014. i ovog najnovijeg, rekla je da je glavna razlika u in-tenzitetu raketiranja. U 11 dana ovog napada Izrael je ispalio više raketa nego u prvih 25 dana napada 2014.

Statistike koje je UN pre-zentirao javnosti sa lica mjesta, koji dan poslije sklapanja primirja, su mučne i za čuti, a kamoli za doživjeti.

Ubijenih je u Gazi 248, od kojih je 66 djece i 39 žena, a ranjenih ima oko 2000.

Na Zapadnoj obali je u protestima nenaoružanih Palestinaca koji su buknuli kao reakcija na pokušaje etničkog čišćenja palestinskih porodica iz okupiranog Šeik Džara dijela okupiranog Istočnog Jerusalima i na napade izraelske policije na vjernike i Al Aksa džamiju, je-dno od najsvetijih mjesta islama, ubijen je 31 Palestinac, a ranjenih ima na stotine.

Na izraelskoj strani, rakete iz Gaze su ubile 10 odraslih i dvoje djece.

Brojne UN škole širom Gaze su trenutno jedini smještaj za najmanje 66.000 ljudi koji su se u njih sklonili od izraelskog raketiranja, nadajući se da će tu naći kakvu-takvu zaštitu.

Da bi se dobila puna slika očajne humanitarne situacije u Gazi, treba imati na umu kumulativni efekat četiri velika izraelska vojna napada od 2008, u kojima je izgubljeno na hiljade života civila, a djelovi Gaze su sravnjeni sa zemljom i nikada nijesu obnovljeni. Izrael kontroli-še opsadu Gaze od 2007. i ne dozvoljava ulazak građevinskih i mnogih drugih materijala i namirnica neophodnih za svakodnevni život.

Izrael odbacuje optužbe da je raketiranjem civilnih objekata, koje uključuje i  soliter u kome su bile smještene brojne međunarodne medijske kuće kao što je američki AP i Al Jazeera, potencijalno počinio ratne zločine. Izrael tvrdi da ima sofisticirano, precizno oružje i da je sve pogođene objekte koristio Hamas, koji je na vlasti u Gazi, a koje Izrael, SAD i EU smatraju terorističkom organizacijom.

Ako ovo ikada budu ra-zmatrali sudovi, biće za-nimljivo čuti od Izraela objašnjenje za štetu koju je nanio 51-oj obrazovnoj ustanovi, uključujući 46 škola, dva ob-daništa, UN trening centara i djelova Islamskog univerziteta.

Priliv ogromnog broja po-vrijeđenih i istraumiranih ljudi, predstavlja enorman izazov za zdravstvene službe Gaze. On je i  inače na ivici kolapsa zbog godina blokade i epidemije kovida koja je paralizovala  zdravstvo mnogih modernijih i bogatih zemalja, koje nijesu pod stalnim vojnim napadima.

Zdravstveni objekti su često na meti izraelskih napada i ovaj nedavni nije bio izuzetak. Po podacima UN-a oštećeno je najmanje sest bolnica i 11 domova zdravlja, uključujući i jedinu laboratoriju za Kovid-19 testitanje u čitavoj Gazi.

Kao i u prethodnim napadima, izraelske precizne rakete su oštetile električnu mrežu Gaze, što je onesposobilo vodovodne i kanalizacione sisteme. Trenutno je 250.000 ljudi bez vode za piće, a struja nestaje i po više od 20 sati dnevno.

Dok stanovnici Gaze, oplakuju izgubljene članove porodica i prijatelje i počnju da raščišćavaju solitere koje su izraelske rakete pretvorile u planine razlomljenog betona i gvožđa, anlitičari po-kušavaju da predvide kako će se stvari razvijati u bliskoj i daljoj budućnosti. Kakve će pozicije zauzeti glavni igrači, kao što su SAD u čijim su rukama ključevi i rata i mira.

Pesimisti, koji su nažalost možda i jedini realisti, smatraju da neće proći puno vremena prije nego što se uruši krhki prekid vatre i nastavi se sa nasiljem.

Benjamin Netanjahu je u susretu u utorak sa američkim dr-žavnim sekretarom Antonijem Blinkenom, koga je Bajden otpremio u region ne da se bavi traženjem trajnog rješenja, nego da zaustavi eskalaciju nasilja koje narušava imidž progresivca koji on želi da projektuje u sopstvenoj partiji, poručio je Hamasu da će na eventualni prekid primirja odgovor biti žestok.

Ova izjava ima zlokoban prizvuk jer je lako vidjeti da za primirje nema dovoljno dobre volje i da se razlog za nastavljanje devastacije Gaze može lako upriličiti. Sa ili bez ispaljivanja raketa iz Gaze.

UN-u, Palestincima, a i dugim koji su u toku, je ovo jasno, pa ističu da je bez otklanjanja uzroka, kao sto je 54 godine duga okupacija, i bez implementacije međunarodnih zakona od strane Izraela, svako rješenje privremeno. Raketiranje je prestalo sa obje strane, ali je fitilj okupacije još tu u neokrnjenoj formi.

Izrael i njegovi patroni daju sve od sebe da se okupacija što manje pominje kao uzrok trenutnog ‘konflikta’ ili ako ćemo pravo, agresije Izraela i otpora  Palestinaca.

Kako eliminisati okupaciju iz percepcije javnosti o palestin-sko- izraelskoj realnosti? Izrael i njegovi politički i medijski saveznici u ovome imaju puno iskustva. Jedna SAD analitičarka je opisala da se radi o metodu ,,štoperice”. Izrael i saveznici su u sličaju posljednjeg ‘konflikta’ jednostavno propagandnu što-pericu namjestili tako da sve počinje sa ispaljivanjem prvih Hamasovih raketa na Izrael.

Sve prije toga, 73 godine kolonizacije, 54 godine okupacije, nasilje u Š)eik Džari i ramazansko nasilje u Al Aksi, se jednostavno izbacuju iz priče i predaje mraku zaborava.

Ali, Palestinci ne zab-oravljaju! I da hoće, Izraelci im ne daju. Na-
silje, ubijanje, ranjavanje, otimanje zemlje, ponižavanje je svakodnevica svakog Palestinca i ne vidi im se kraja.

Novina koja se desila u za-dnjih nekoliko nedjelja,  je da su se Palestinci ujedinili ‘odozdo’, ne zahvaljujući, već uprkos zavađenom rukovodstvu Fataha na Zapadnoj obali i Hamasa u Gazi.

Izrael je da bi lakše vladao podijelio Palestince u nekoliko grupa, čiji se stepen obe-spravljenosti znatno razlikuje.

Jedna grupa su Palestinci koji su građani Izraela i koji sačinjavaju 20 posto negove populacije. Oni žive u Izraelu, u kome puna zakonska prava ima samo njegova jevrejska populacija, ali za razliku od Palestinaca sa Zapadne obale ne žive pod vojnom okupacijom i vojnim sudovima, ili za razliku od Gazana ne žive pod opsadom i redovnim vojnim napadima. Palestinci koji žive u okupiranom Istočnom Jerusalimu, koga je Izrael de fakto aneksirao, nijesu građani Izraela, ali imaju slobodu kretanja  i više drugih prava nego njihovi sunarodnici u drugim okupiranim djelovima Palestine.

Prvi put se dešava da su Palestinci u Iraelu izašli na ulice i počeli da traže puna prava i za sebe i za svoje sunarodnike u okupiranim, aneksiranim i opsjednutim djelovima.

Ulice izraelskih gradova ličile su na ulice gradova u okupiranoj Palestini, u kojima ekstremno desničarske nacionalističke grupe i izraelska policija brutalno napadaju svoje građane koji demonstriraju.

Dugogodisnja politika seg-regacije izraelskih i okupiranih Palestinaca je posljednjih  nekoliko nedjelja krahirala i čitava palestinska nacija je 18 maja učestvovala u generalnim štrajku. Pokazalo se, da uprkos decenijama separacije postoji dovoljno jedinstva i zajedničkih političkih aspiracija da se stvori ujedinjeni politički front za oslobođenje i nacionalno samoopredjeljenje.

Ovo je za Izrael bio potpuno novi scenario i jedna od naj-militarizovanijih zemalja na svijetu je doživjela da izgubi kontrolu nad događanjima na sopstvenoj teritoriji.

Superiornost i pola vijeka vojne okupacije Palestinaca, stvorili su kod Izraela refleks da i na najmanji izazov njihovoj supremaciji reaguju dodatnim nasiljem.

Trenutna reakcija Izraela je potpuno u skladu sa oče-kivanjima. Čim je Bajden stavio tačna na destrukciju Gaze krenulo je obuzdavanje otpora Palestinaca protiv okupacije i sistema apartheida koji, kako nedavni izvještaj Hjuman Rajts Voč kaže, Izrael praktikuje prema Palestincima i unutar svojih gra-nica i u okupiranim djelovima.

Izraelski kolonisti u pratnji okupacione vojske su već obnovili posjete vjerskom kompleksu Al Akse, kao i napade na vjernike muslimane. U posljednjih nekoliko dana u policijskim operacijama je uhapšeno preko 1.500 Palestinaca izraelskih državljana, zbog učestvovanja u protestima.

Na Zapadnoj obali napadi od strane ilegalnih jevrejsih kolonista i vojske na zemljoradnike, škole i sela su svakodnevni, kao i vijesti o ubijanju i ranjavanju, uglavnom palestinske omladine.

Kakva budućnost čeka Palestince i Izraelce? No-vinar iz Gaze, kaže da je novi napad Izraela pitanje dana. ‘Naći će razlog’, kaže i svaliće krivicu na Hamas. On govori iz gorkog iskustva i u društvu je sa mnogima koji prate i analiziraju trendove. I ne smatraju da ima puni razloga za optimizam.

Oni smatraju da smo svjedoci suštinske promjene i da povratka na pređašnje stanje nema. Pa-lestinci su ujedinjeni uzaludnim čekanjem na pravdu putem mirovnih pregovora i deklaracija međunarodnih institucija. Sve žešća je opozicija Izraelu od rastućih globalnih pokreta solidarnosti sa Palestinom. Na čelu SAD-a je predsjednik koji je puno podložniji pritiscima  iz svoje partije i javnostii. To je ko-mbinacija koja može primorati Izrael da sa raketa pređe na diplomatiju.
Za one koji ne prestaju da se nadaju, činjenica da su Palestinci raketama iz domaće radinosti uspjeli da se suprotstave vojno daleko superiornijoj sili je razlog za ponos i za optimizam.

Radmila STOJANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ERUPCIJA NASILJA U PALESTINI: Crvena linija je u okupiranom Jerusalimu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Lekcija iz dosadašnje istorije je da puno palestinske krvi treba da se prolije da bi se privukla pažnja vlada i medija Zapadnog svijeta

 

Ljudska prava i životi Palestinaca su ugoroženi svakodnevno, decenijama, od strane izraelskih kolonizatora i vlasti. Ponašanje Izraela, cijenjene organizacije kao što su Hjuman rajts voč i Amnesti internešnal nazivaju aparthejdom a potencijalno i ratnim zlocinima. Ono je rezultiralo gotovo potpunim nedostatkom infomacija o zbivanjima u Palestini ili dominacijom izraelskog narativa kome je cilj da javnost što manje zna o izraelskim napadima na ilegalna naselja na okupiranoj palestinskoj Zapadnoj obali i u istočnom Jerusalemu, položaju Palestinaca koji žive pod okupacijom više od pola vijeka kao građani drugog reda, koji su izloženi etničkom čišćenju, nasilnom iseljavanju, gušenju ekonomije i mogućnosti da prežive na svojoj zemlji…

Trenutno je nasilje nad Palestincima u Istočnom Jerusalimu, a od juče i u Gazi, top političko-medijska tema. To ukazuje da su nasilje i gaženje prava Palestinanca dobili takve razmjere da Zapad ne može zaštititi Izrael velom ćutnje i indiferencijom.

Iskra koja je upalila buktinju je bila brutalnost Izraelske policije i ekstremnih desničara u kraju Šeik Džara, koji se nalazi u okupiranom Istočnom Jerusalimu, nedaleko od Starog grada, unutar čijih zidina su najsvetija mjesta tri glavne svjetske religije – islama, hrišćanstva i judaizma.

Šeik Džara je od strateškog značaja u planovima Izraela da judaizuje Istočni Jerusalim nasilnim iseljavanjem palestinskog stanovništva. Prve palestinske porodice su iz ovog naselja iseljenje prije više od 10 godina, a sada je na red doslo jos 19 domaćinstava sa 87 osoba.

Istčni Jerusalim je 1967. okupiran od strane Izraela, u isto vjeme kad i Zapadna obala i Gaza, koje je UN 1948. dodijelio Palestini. Po međunarodnim zakonima okupacije su uvijek privremene, ali Izrael to odbacuje i ne krije namjeru da od čitavog Jerusalima napravi svoju prijestonicu aneksijom dijela koji po zakonu pripada Palestincima.

Palestinci, koji se više od pola vijeka odupiru okupaciji od vojno nadmoćnog i politički odlično ‘umreženog’ neprijatelja, vide svoju budućnost u slobodnoj Palestini u njenim međunarodno priznatim granicama, sa Istočnim Jerusalimom kao glavnim gradom.

Bivši američki predsjednik Donald Tramp, kome je svaka želja Izraela bila zapovijest, odlučio se na kontroverzni potez priznavanja Jerusalima kao prijestonice Izraela.

To je dalo moćni impuls intenziviraju etničkog čišćenja u Šeik Džari, ali i u drugim palestinskim djelova grada, kao sto su Silvan i Valađa, koje Izrael smatra strateškim djelovima mozaika etničkog inženjeringa na kome uporno radi duže vremena.

Šeik Džara je postalo mjesto na kome su Palestinci odlučili da nema popuštanja. Porodicama kojima prijeti etničko čišćenje pridružili su se Palestinci i međunarodni aktivisti, čiji su mirni protesti solidarnosti sa ugroženim porodicama dočekani nasiljem od strane izraelskih snaga i naoružanih kolonista. Amnesti internešnal ih ovako opisuje na svome vebsajtu:

„Izrael/Okupirane palestinske teritorije: Brutalna represija nad Palestincima  koji protestuju protov nasilnog iseljavanja u Istočnom Jerusalimu, mora da prestane”. Ukazuje se da izraelske snage bezbjednosti kontinuirano koriste neprimjerenu silu protiv palestinskih demonstranata, koju okolnosti ne zahtijevaju i da je kao posljedica 840 Palestinaca povrijeđeno u samo četiri dana.

Temperaturu je dodatno podiglo odbijanje Izraela da prihvati da Palestinci iz okupiranoga Istočnog Jerusalima treba da glasaju na palestinskim izborima. Ti izbori su bili planirani kasnije u maju, ali su ih palestinske vlasti odložile, u velikoj mjeri zbog toga što bi pristanak na isključivanje palestinskih glasača iz Istočnog Jerusalima značilo prihvatanje njegove aneksije od strane Izraela.

Sve ovo se događa u vrijeme ramazana, kada običaj izraelskih vlasti da silom kontrolišu sve aspekte zivota Palestinaca rezultira čestim zabranama ulaska u Al Aksa džamiju na molitve.

Kumulativni efekat je izazvalo beskompromisno odbijanje Palestinaca da se povinuju ponižavajućem diktatu. Došlo je do stapanja grupe okupljene na protestima u Šeik Džari sa desetinama hijada vjernika na ramazanskim molitvalama u Al Aksa dzamiji u kompleksu Haram Šarif.

Fitilj na ovom potencijalo ekplozivnom buretu baruta je bilo svakodnevno, masovno i provokativno prisutvo u svetilištima agresivnih izraeskih snaga koje su djelovale kao oružana pratnja ekstremnim desničarma koji skandiraju – ‘Smrt Arapima’.

Iz noći u noć smo na TV ekranima gledali bitke između teško naoružanih izraelskih policajaca, vojnika i kolonista, sa palestinskom omladinom koja je odgovarala kamenjem. Na stotine povrijeđenih Palestinaca i dvadesetak  povrijeđenih na drugoj strani, nesumnjivo ukazuje na to ko je agresor a ko žrtva.

Posmatrači su sa zebnjom dočekali ponedjeljak 10. maj kada Izraelci obilježavaju ‘Dan Jerusalima’. Tada tradicionalno procesija od 30-ak hiljada esktremista paradira kroz musimanski dio Starig grada i slavi okupaciju Jerusalima iz 1967 godine.

Eskalacija nasilja je bila neizbježna. Vjerovatno pod pritiscima priateljskih moćnih zemalja iz inostranstva, izraelska vlada je sat prije početka odredila  manje zapaljivu rutu procesiji za ‘Dan Jerusalima’ . Istog dana je Izraelski sud odložio donošenje odluke o sudbini porodica iz Šeik Džare za mjesec dana.

Mnogi komentatori, uključujući bivšeg izraelskog visokog vojnog čelnika koji je govrio na Al Džaziri, su reagovanje policije okarakterisali kao neprimjereno, a pristup izraelske vlade kao kontraproduktivan i štetan po Izrael.

Čak i za standarde izraelske policije i vojske, njihovi upadi u Al Aksa džamiju i napadi suzavcem i zvučnim bombama na vjernike u toku molitve, bili su toliko ekstremni da su počele da se čuju, ispočetka šture, a zatim sve glasnije reakcije drzavnika, koji su urgirali na obje strane da se suzdrže od nasilja.

Ogorčenje Palestinaca nije bilo teško zamisliti. Vojne čizme na ćilimima Al Akse i destrukcija izazvana upadima do zuba naoružane policije u najsvetije mjesto islama i to u vrijeme svetog mjeseca ne može proći bez odgovora.

Hamas, koji je na vlasti u Gazi, zaprijetio je Izraelu da neće ostati nekažnjen.  Na realizaciju i prelazak na sljedeći „pred-ratni nivo” konfrontacje nije se dugo čekalo.

U vrijeme pisanja ovog teksta (srijeda uveče) broj raketa koje se na Izrael ispaljuju iz Gaze lici na vatromet. Pvi put, nekada primitivne rakete domaće radinosti, dobacuju do Tel Aviva, a prije neki dan i do okoline Jerusalima.

Žrtve i na izraeskoj strani su, kao i na ovoj drugoj, uglavnom, civili. Izrael, svojom najmodernijom vojnom tehnologijom u Gazi, koja po gustini naseljenosti podsjeća na košnicu, obara solitere, jedan po jedan, koji se ruše kao kula od karata, putem vibracije, zahvaljući nekom novom smrtonsnom vojnom izumu.

Izrael tvrdi da u tim soliterima pored stambenih jedinica, kancelarije imaju i Hamas i Islamik Džihad, čija vojna krila raketiraju Izrael. Takođe tvrde da su stanari uvijek upozoreni time što se krov prvo pogodi manjim raketom koja je upozorenje da oni koji misle da žive moraju velikom brzinom da napuste svoje stanove.

Osude etničkog čišćenja u Šeik Džari, kao i rušenja palestnskih kuća u drugim djelovima grada, počele su da stižu iz nekih zemalja EU kao sto je Italija. Dok  Jozef Borel koji je zadužen za spoljnu politiku EU, uopštenijim tonom konstatuje „znatnu eskalacju nasilja”, koje „hitno mora da prestane”.

Za spoljnopolitičke šefove Amerike i Britanije Antoni Blinkena i Dominika Raba nasilje je počelo ispaljivanjem raketa iz Gaze a ono sto mu je prethodilo nije zavređivalo pomena. Obojica su zahtijevali da Hamas odmah prestane sa nasijem, da bi američki predsjednik Džo Bajden koji dan kasnje dodao uobičajeni refren: „Izrael ima pravo da živi u miru”. I: „Palestinci treba da uživaju ljudska prava.”

Događanja u Palestini su bila na dnevnom redu Savjeta bezbjednosti UN-a, ali je uobičajeno saopštenje izostalo. Čuje se da je ovo rezultat pokušaja Amerike da nađe rješenje djelovanjem iza scene i da se smatralo da bi saopštenje Savjeta bezbjednosti bilo kontraproduktivno.

Generalni sektetar Antonio Gutereš izražava duboku zabrinutost zbog raketiranja od strane Gaze, ali to dovodi u vezu sa događanjima u Jerusalimu, koja su mu prethodila.

Rakcije na ulicama gradova svijeta, a posebno arapskog, su dijametralno suprotne. U Jordanu ogromni broj demonstranata se okuplja ispred izraelske  ambasade tražeći raskidanje ugovora o miru. U Atini su propalestinski protesti završili nakon što su na njih bačeni suzavci.U Londonu se nekoliko hiljada ljudi okupilo u u utorak ispred rezidencije premijera u Dauning stritu zahtijevajući kraj okupacije i etničkog čišćenja ali i embargo na prodaju oružja Izraelu.

Analitičari smatraju da fokus na Izrael i Palestinu pokazuje nedostatak promjene kursa u Bajdenvoj spoljnoj politici, koju je obećavao.

Rekacija Izraela na eksploziju nezadovoljstva Palestnaca bi mogla da sabotira relativno nedavnu normalizaciju odnosa sa ultrabogatim arapsking zemljama koje je ocijenjeno kao spoljnopolitički gejm changer, a što bi zbog napada na Al Aksu moglo da ostane prazno slovo na papiru.

Palestinci reaguju kao ljudi koji nemaju što da izgube. Novinar iz Gaze kaže da je 15 godina opsade i blokade ostavilo stanovnike bez nade, a da ih je nepoštovanje Al Akse ujedinilo u odlučnosti da se na nasilje mora odgovarati.

Radmila STOJANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo