Povežite se sa nama

SUSRETI

MILENA KRIVOKAPIĆ, VLADANA MIRKOVIĆ, ISIDORA SARIĆ,  UMJETNICE: Tragovi na kamenu, platnu i metalu

Objavljeno prije

na

Zgrada bivšeg Instituta za crnu metalurgiju u Nikšiću prostor je koji dvadesetak umjetnika ovog grada dijeli. Među njima su i ateljei tri mlade djevojke sa diplomama onog „nesigurnog poziva“, kako ga Andrić nazva. „Koji nit’ hrani nit brani onog ko mu se oda“. Stvaraju, slikaju, vajaju, ostavljajući trag svog postojanja. Nastavljajući, već prepoznatljivu, slikarsku tradiciju grada pod Trebjesom

 

Milena Krivokapić je rođena 1992. godine. Diplomirala je osnovne studije na cetinjskom, a postidiplomske studije na Fakultetu likovnih umjetnosti u Trebinju. Povremeno predaje likovnu nastavu u školi. Vladana Mirković, rođena četiri godine kasnije, studirala je i magistrirala na katedri vajarstva u Trebinju. Najmlađa, 24-godišnja Isidora Sarić, takođe trebinjski student, apsolvent je na postdiplomskim studijama katedre za slikarstvo, crtež i mutlimedijalnu umjetnost. Prije godinu, prvi put i zajedno, predstavile su se izložbom u Kotoru pod nazivom Ritam, prostor, trenutak. Koristeći različit likovni jezik i materijale spojile su tri, naizgled, nespojive priče. I uspjele.

Milenin likovni izraz građen, kao odraz razmišljanja čovjeka čija se unutrašnja sukobljavanja usmjeravaju kroz impuls u pokret, likovni gest, potez.

Vladanin vajarski senzibilitet i osjećaj za treću dimenziju i drugačiji doživljaj prostora. Predstavila ih je na izložbi crtežima rađenim u kombinovanim tehnikama, te minijaturama u drvetu i metalu.

Isidora, koristeći filmske zapise koji joj služe za autentičnost, odstupa od ustaljenih načina posmatranja. „Oni se više ne koriste kao nekada. Tu su onako kako ih ja oblikujem“.

Mlade, nasmijane, šarmantne. Prisjećaju se svojih prvih poteza olovkom i kredom.Vladana, koja je već od treće godine ispisivala površine ormara i zidova, pa potom u društvu ujaka obilazila ateljea nikšićkih slikara i igrala se bojama. Do susreta sa Vesnom Sušić, akademskom slikarkom, kod koje se četiri godine vrijedno spremala za upis na FLU. „Ostavi me u ateljeu, a uveče dođe da mi da neku korekturu“, sjeća se Vladana saradnje sa slikarkom Vesnom Sušić.

Istu slikarsku školu, u pripremi za Akademiju, prošle su i njene dvije  koleginice. Isidora je tokom srednje škole rado crtala. Kod Vesne je počela slikati bojom. I danas je, kaže, ponosna na taj prvi rad. Iako svjesna talenata za crtanje, Milena je razmišljala o studiju italijanskog ili književnosti. I onda, prelama, i upisuje Akademiju. Mislila je da će to biti dizajn jer je, kaže,  isplativiji, ali Vesna Sušić, kod koje se spremala za prijemni ispit, predložila je slikarstvo. Pravi put, mislila je iskusna slikarka, za Milenin talenat. „Slikarstvo je ipak traganje za nekim dubljim istinama. Dizajn bi me ograničio, jer je vezan za potrošačko društvo“, razmišlja Milena danas.

Nastavile su da tragaju za dubljim istinama predstavljajući nam svjetove svojih osjećanja i sjećanja.

Taj, umjetniku svojstven proces krojenja duha, Vladana opisuje kao razgovor sa sobom. „Šta god da se dešava, dobro ili loše, koju god emociju da nosim, prenosim je na ono što stvaram“.

Milena – kao most između podsvjesnog i svjesnog dijela, odnosno srca i intelekta. „U umjetničkom procesu smo mi, odnosno taj svjesni dio, samo posmatrači onoga što se dešava u podsvijesti, a ostvaruje se kroz našu kreaciju. Razum bira materijal i tehnički proces, da bi ispunio tu unutrašnju potrebu da se kreacija ostvari. Više kao neki energetski poziv, za koji nema objašnjenja“.

Isidora je dugo tražila, do sada neprepoznat, umjetnički izraz. A onda je stari filmoskop, koji je njen djed donio sa puta u Rusiju, pokazao put. Radila je kratke filmove, a od njih dijapozitive. Raspoređujući ih na podlozi od platna ili papira, a potom intervenišući ostalim tehnikama, poput olovke, pastela, tuša ili akrila, Isidora prati svoju unutrašnju misao stvarajući likovno kvalitetan rad. Nedavno odžana izložba u auli Filozofskog fakulteta u Nikšiću, na kojoj je Isidora predstavila svoje radove, oduševila je publiku. Kritika je konstatovala: Umjetnica na nekonvencionalan način ostvaruje konekciju između djela i umjetnika, djela i posmatrača, a samim tim umjetnika i posmatrača. Uvodi nas u svoj spoznajni svijet i otvara nam vrata našeg svijeta.

Rado se sjećaju studentskih dana. Vrijeme slobode. Četiri godine posvećene sebi i svom radu. Ovdje su upoznavale umjetničke uzore, vremenom ih i mijenjale. Od prvih radova, preko majstora renesanse, baroka, ekspersionista… Živjele su za odlazak na predavanja. Sarađivale sa sjajnim predavačima. Sa Ankom Gardašević, Sretenom Milatovićem i Ilijom Burićem nastavile su da sarađuju i dalje. Ujutro, otvarale su vrata fakultetskih ateljea i sate provodile ispred štafelaja. Bile su tamo gdje su željele da budu.

Diplome su donijele spoznaju da će biti nemoguće potpuno se posvetiti ovom pozivu. „Bio bi to atak na egzistenciju“, tvrdi Milena. „Učiti djecu kreativnom procesu dio je umjetničkog poziva, ali jedno je prenositi znanje, a drugo je kontinuirano raditi na sebi i na svom dograđivanju.“

Donedavno su se borile i za adekvatan prostor za rad. „Naravno, potreban je i novac kako bismo obezbijedili potreban pribor. Poslije se suočavamo sa publikom. Sa onima koji od nas očekuju da radimo klasično i tradicionalno, ali i onima koji traže nešto moderno“, napominje Isidora.

Prilike da češće izlažu i prikažu svoje radove, rijetke su. Jedina gradska galerija u nikšičkom muzeju adaptira se, a galerijski prostori u glavnom gradu, nedostupni su, kako tvrde, za one „koji nemaju vezu“.

„Nikšić, Cetinje i gradovi na sjeveru, poput Kolašina imaju slikarsku tradiciju i publiku za slikarstvo. Iz ovih gradova potekli su slikari koji su nosioci crnogorskog slikarstva, oni koji su postavljali standarde u razvoju likovne misli i poetike. I danas u Nikšiću postoji veliki umjetnički potencijal, ali je teško predstaviti ga. Postoji lobi, organizacija među umjetnicima, mreža u kojoj treba tražiti pukotinu i ući. A onda je tu pitanje da li imaš karakterne osobine kako bi pristao na ovaj put. Ili, prosto ne želiš da ulaziš u bilo koji sistem, nego gradiš svoj put“, kaže Milena Krivokapić.

Sa ciljem da se poboljša ukupan stvaralački ambijent, u Nikšiću je u toku  realizacija projekta Start and art. Autorka projekta je dr Ana Miljkovac, profesorica na Filozofskom fakultetu na predmetima iz oblasti likovne umjetnosti. Vladana Mirković, saradnica je na projektu, a Milena Krivokapić i Isidora Sarić, zajedno sa još desetak mladih slikara i slikarki, nosioci projekta  Start and art. Predviđeno je da projekat traje šest mjeseci i da se svakog mjeseca održi po jedna aktivnost. Par aktivnosti već su održane, poput izložbe Isidore Sarić kao i oslikavanje murala na zidovima Filozofskog fakulteta, a najavljene su i izložbe akademskih grafičara Aleksandre Božović i Stefana Ševaljevića. Sve da se kreira povoljan ambijent za stvaralštvo i predstavljanje mladih ljudi stručnjacima i publici.

„Mislim da je projekat već uspio. Počeli smo sa sedam mladih umjetnika, a sada nas je već 13. Svi žele da učestvuju i da se pojavljuju. Ovo je sjajna prilika da svi zajedno uradimo nešto dobro. Nije poenta uraditi mural, nego prije svega upoznati grad sa našim postojanjem“, objašnjava Vladana Mirković.

Projekat finansira lokalna uprava, a podršku pruža JU Muzeji i galerije Nikšić i Filozofski fakultet.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

SUSRETI

VLADIMIR PEŚO MRVALJEVIĆ, INŽINJER, KARATE TRENER: Nikšić, rasadnik vrhunskih karatista

Objavljeno prije

na

Objavio:

Karate je, kaže danas Vladimir Peśo Mrvaljević, prepoznao kao lijep i moćan sport. Vještina, koja i onima koji nisu veliki i snažni, omogućava da se odbrane i zaštite

 

Treninge karatea počeo je na studijama u Mostaru. Potom nastavio da prva znanja prenosi sugrađanima u rodnom Nikšiću. Karate, kaže danas, mašinski inžinjer Vladimir Peśo Mrvaljević, prepoznao je kao lijep i moćan sport. Vještina, koja i onima koji nisu veliki ni snažni, omogućava da se odbrane i zaštite.

Prvi karate klub u Nikšiću osnovao je Dragoslav Božović 1971. Svjetsko ime u karateu, kapiten reprezentacije i višestruki prvak SFRJ u teškoj kategoriji i dva puta vicešampion Evrope. Sa Božovićem, po završetku studija, par godina kasnije, Mrvljavić će nastaviti da razvija i omasovljava  karate sport. „Trenirali smo ispod Trebjese“, sjeća se naš sagovornik . Napominje: „Božović je najbolji karatista kojeg je ovaj grad iznjedrio.“

Razgovaramo u njegovom restoranu Arkada. Prostoru u kojem su održane brojne promocije i izložbe, gostovala poznata imena estradne scene, a kuhinja restorana prepoznata i van grada pod Trebjesom. Otvaranjem Arkade krajem devedesetih, inžinjer Mrvaljević okončao je sedamnaest godina dug staž u Željezari Boris Kidrič. Radio je na poslovima šefa mašinske automatike i  formirao prvu službu za hidrauliku, pneumatiku i sistem za podmazivanje. S ponosom se sjeća da je i autor više inovacija u željezari Nikšić, zahvaljujući kojima su postignute velike uštede u radu. Kada je shvatio da od plate ne može  zamijeniti petnaest godina staru zastavu, okončao je rad u društvenom sektoru. Iste godine „objesio“ je i kimono i prestao sa aktivnim treninzima.

Kao šef stručnog štaba Karate kluba Nikšić, u periodu od 1976. do 1989. godine,  trenirao sve selekcije – seniore, juniore i rekreativce. Bilo je to vrijeme u kojem se prvo trebalo pobrinuti da se obezbijedi sala za treninge. Podrumski prostor u zgradi Željezarine desetke, prepun uglja i starih mašina, zahvaljujući Mrvaljevićevom entuzijazmu dobio je tu ulogu.

„Zamolim Branka Bulajića iz Željezare da mi ustupe ovaj podrum, a on pita hoćeš li ti da ti se narod sprda. Uz pomoć kolega uveli smo struju, postavili parkete, napravili čak i kancelarije i namjestili ih zahvaljujući fabrici Šik Javorak. Sportski centar je otvoren uz nevjerovatan publicitet.

Počela je slavna istorija karate sporta u Nikšiću. U ovim prostorijama trenirao je Radojicu Kneževića, Zorana Maksimovića,  Dragana Bata Ognjenovića, Dragoslava Božovića, Miodraga Vušovića, Ranka Karadžić, Željka Đokovića, Radoslava Božovića. Oni su 1982. godine osvojili prvo mjesto u ligaškom nadmetanju u SFRJ.

„Konkurencija je bila izuzetno velika. Beograd sa četdeset pet registrovanih klubova i poznatim asovima karate sporta poput Ilije i Vladimira Jorge. Bosna iz Sarajeva sa 2.500 aktivnih karatista, jaka Vojvodina iz Novog Sada, Budućnost iz Titograda, Mladost iz Tuzle… Mi, iz malog Nikšića, i sve ih potučemo. Prvo mjesto u Prvoj saveznoj ligi. I prva titula koja je za Crnu Goru osvojena na tom nivou“ – s ponosom priča trener Vladimir Peśo Mrvaljević

Sljedeće godine ekipa osvaja drugo mjesto, da bi, u izmijenjenom sastavu, jer je prva postava u međuvremenu napustila klub, Nikšićcani  1986. ponovili uspjeh. Titula prvaka na saveznom nivou.

„Treniralo se uz veliku disciplinu i rad“, priča Mrvaljević. Uz finansijsku pomoć uglednih Nikšićana i lokalnih privrednika. Često nedovoljnu, pa se ekipa na prvenstvo u Marsej u Francuskoj, odvezla grdaskim autobusom. I danas se sjeća metalnih šipki koje su žuljale u leđima tokom putovanja, ali i momaka koji su na nastup došli bosi i u kimonima. „Novca za trenerke i patike nije bilo dovoljno u klubu. Ali, bilo je mnogo ljubavi prema zemlji koju smo predstavljali…“

Mrvaljević je terenirao i slavnog Dragana Bata Ognjenovića, petostrukog prvaka Crne Gore u teškoj kategoriji, dva puta prvaka SFRJ, učesnika četiri evropska i dva svjetska prvenstva. „U klub je došao kao srednjoškolac, ali odmah sam shvatio da je ne samo snažan i dugonog, nego i izuzetno uporan“. O slavnom meču održanom na Malom stadionu u Nikšiću 1986. između Ognjenovića i svjetskog prvaka u ful kontaktu Branka Cikatića iz Splita, Mrvaljević se sjeća sa puno emocija.

„O čemu pričaš, jadan“, pitao je Ognjenovića, kada mu je ovaj rekao da hoće u ring sa svjetskim šampionom sporta, o kome ni mladi karatista, a ni njegov trener nisu imali puno predstave. Ipak, pristao je da ga sprema.

„Svjestan rizika ove borbe, nisam spavao cijelu noć. Ne samo Nikšić, cijela Jugoslavija čekala je taj meč. Pet hiljada ljudi na tribinama, a grobna tišina. „Evo ti prilika“, rekao sam mu, „radi ono što smo vježbali dva i po mjeseca“. U prvoj rundi Ognjenović udara nogom Cikatića u grudi. Publika urla. Slijedi šamar, ali nedovoljno jak… Pa udarac nogom u glavu, od kojeg Cikatić pada. Uspijeva da ustane, nastavlja se borba. U momentu kada se protivnici nađu u klinču, sudija zaustavlja borbu. Bato spušta ruke, ali Cikatić ga krošeom obara. Publika bijesno kreće prema ringu… Sudija diskvalifikuje svjetskog šampiona ful kontakta i Ognjenović pobjeđuje.“

Nakon ovog meča Ognjenović će nastaviti uspješnu karijeru i u ful kontaktu i kik boksu. Krate sport u Nikšiću nastaviće neki novi momci. Među njima i Dragoljub Fatić, višestruki prvak Crne Gore, SFRJ i SRJ u polusrednjoj kategoriji, ali i dobitnik brojnih priznanja na evropskoj i svjetskoj sceni. Danas je trener karate kluba Onogošt. Da je Nikšić rasadnik karate sporta potvrda je i zlatna medalja Danila Lučića osvojena 2010, ali i osvajači evropskih medalja u juniorskoj konkurenciji Filip Vujadinović i Simo Lučić.

Vladimira Mrvaljevića, na osnovu postignutih rezultata u sportu, dva mandata biraće za predsjedavajućeg SOFK Nikšić, za člana predsjedništva republičke SOFK- e. Predsjednik Karate saveza Crne Gore bio je od 2010. do 2014. godine a 2013. je biran za potpredsjednika Balkanske karate federacije.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PETAR AĐANSKI, GOLMAN: Igrao bih fudbal i da me nisu plaćali

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bio je na golu Sutjeske, Trepče, Borca, holandskog Eindhovena… Sreli  smo se prije dvadesetak godina u njegovom restoranu u Eindhovenu. Nedavno, u prostorijama nikšićkog Hotela Onogošt pričali smo sa Petrom Ađanskim, ponovo

 

Stariji će se sjetiti Petra Ađanskog i one davne 1966. godine kada je iz beogradske  Crvene zvezde prešao u nikšičku Sutjesku. Osam sezona branio je gol Nikšićana. Vrijeme kada se ovaj tim upisao među prvoligaše. Fudbalsku karijeru nastavio je u Trepči iz Kosovske Mitrovice, potom u banjalučkom Borcu. Te godine u Banjaluci pamti kao najljepši period karijere. Od 1975. godine golman je holandskog Eindhovena. Karijeru će nastaviti u Holandiji u klubu Viljem II. Par godina trenirao je i holandske golmane PSV-a.

Mlada generacija naših ljudi, oni koje u Holandiji nazivaju druga generacija, Ađanskog prepoznaju kao simbol  uspjeha i bogatstva. Ađanski sa smiješkom objašnjava. „Imam nešto novca, ali zaista sam mogao biti mnogo bogatiji”. Poneki loš poslovni potez i prevara bliskog čovjeka, koštali su ga. S ponosom ističe da je sve što je postigao rezultat je rada i upornosti. „Znao sam da moram da uspem”.

Petar Ađanski se rodio u beogradskom naselju Žarkovo. Dijete radnika je, mašinbravara, i majke domaćice. Želio je na more. „Zaradi”,  rekao je otac. Prvi novac zaradio je utovarajući ugalj. I otišao na more. „Bez džempera”, napominje uz osmijeh.

Sreli smo se prije dvadesetak godina u jednom od, u to doba, dva njegova restorana. Dvospratno zdanje, u Eindhovenu, gdje su specijalitete Mediterana, srpskog roštilja i ruske kuhinje probala slavna imena jugoslovenskog i svjetskog fudbala, odbojkaši, stonoteniseri, reprezentativci, političari, novinari i brojni manje znani gosti.Te večeri u gostima je bio Matija Kežman sa djevojkom.

U prostorijama Hotela Onogošt pričamo sa Petrom Ađanskim, ponovo. Voli da dođe u Nikšić, kaže. U ovom gradu je i upoznao i sahranio suprugu Branku. Jednu od najljepših žena u gradu pod Trebjesom, kaže Petar, ali i oni koji su je poznavali. Uz neminovno podsjećanje na prošle dane, Ađanski počinje priču o, za to vrijeme, „nevjerovatnom transferu” koji su Holanđani platili, a jugoslovenska štampa senzacionalistički objavila. Klubu iz kojeg je „kupljen” 150.000 dolara.

„Ja sam dobio oko 50.000 maraka, ali novac mi nije bio prioritet. Igrao sam fudbal jer sam to voleo. Igrao bih i da me nisu plaćali. Danas je sve drugačije. Manje je emocije. Cifre koje fudbaleri dobijaju računaju se milionima. Borio sam se kao lav da dobijenu šansu i iskoristim je. Znao sam da ću uspeti.”

Trenirao je tri puta dnevno, na terenu bio i srijedom, dok su drugi odmarali. I uspio da u holandskom fudbalu ostane do kraja karijere. U Holandiju je otišao u vrijeme kada tamo Jugovića gotovo da nije ni bilo. Holandski je učio od jedne Slovenke, koja nije znala srpskohrvatski. On nije znao slovenački, ali za početak je „išlo“.  Vremenom je naučio jezik, otvorio restoran u Helmundu, potom i drugi u Eindhovenu, kupio kuću… Na kraju fudbalske karijere i nakon deset godina provedenih u Holandiji, o povratku u Jugoslaviju više nije razmišljao.

„Imali smo nešto novca, mladost i želju za uspehom. Bilo je to vreme kada je turizam cvetao, a restorani sa našom kuhinjom ovde bili jako popularni. Žena i ja smo otvorili restoran, iako u početku nisam znao ni pivo da otvorim. Ali, mnogo smo radili i uspeli. Mislio sam radiću ovo do četrdesete, ali prošle su godine…“

U međuvremenu Ađanski je prodao kuću i jedan od dva restorana u Holandiji. Brigu o restoranu u Helmundu preuzeo je njegov jedinac, Igor. Petar, u sedmoj deceniji, živi negdje između kuće u Beogradu, budvanskog stana, dragog Nikšića i druge domovine Holandije. „Valjda ta nostalgija dolazi s godinama“,  sjećam se da mi je Ađanski pričao prije dvadesetak godina. I danas misli isto.

Gdje se osjeća kao kod kuće, pitamo golmana tokom nikšičkog druženja. „Kad sam tek stigao u Holandiju putovanje u domovinu zvali smo – idemo kući, vremenom smo odavde išli kući u Holandiju… Čini mi se i danas, kad bih pola godine ostao ovde, imao bih osećaj kao da tamo nikad nisam ni odlazio“.

A odlaska „tamo“ živo se sjeća. I susreta sa tadašnjim trenerom Keesom Rijversom. Ponio je sa sobom album prepun isječaka, u novinama objavljenih tekstova o njemu. „Ovo je bilo tamo, vidjećemo kako će biti kod nas“, kratko je rekao Rijvers.

Sa 37 godina igrao je za klub iz Helmunda koji je te godine ušao u Prvu ligu. Te godine će se i formalno oprostiti od fudbala. Ali, ljubav i veza sa fudbalom nikad prestala nije. Svoja iskustva, kao trener dijelio je par godina sa fudbalerima PSV-a, ali i bio podrška igračima sa YU prostora koji su igrali u Holandiji – Matiji Kežmanu, Dejanu Govedarici, Dariju Kaleziću, Spasoju Samardžiću, Ivici Kralju, Nenadu Grozdiću, Tomiju Juriću…

Svakom novom igraču koji je dolazio pokušavao je da objasni mentalitet Holanđana. Učio ih na šta treba da obrate pažnju da bi ih bolje prihvatili. „Kežmanu sam govorio: ‘Ti si profesionalac, sportista, ali i radnik kluba. To što te plaćaju moraš i da opravdaš. U svakom trenutku moraš biti spreman da se odazoveš ako navijači žele da te vide, da se slikaju sa tobom ili dobiju tvoj autogram. Spreman na intervju kad god zatraže, nasmejan. Na treningu moraš dati sve od sebe′. Govorio sam mu i da ne bude prznica, da bude kolegijalan sa igračima, a da će trener prepoznati njegove kvalitete.“

Matija Kežman potpisao je ugovor sa PSV-om davne 2000. Transfer je plaćen, priča naš sagovornik, 25 miliona eura. Kao igrač opravdao je svaki cent, ubijeđen je Ađanski. Dva puta stijelac Holandije i jedom evropski.

„Petre, evo ti ga. Od danas si mu kao ćale“ – rekao mu je Kežmanov otac kad je „mali“, kako ga Ađanski zove, potpisao ugovor sa PSV-om na pet godina. Ostao je četiri. Da je izdržao do kraja dobio bi holansko državljanstvo. Pričalo se da se za njega raspituje Barcelona. Ali, na nagovor nekog menadžera, potpisao je za Čelzi. Tamo se nije snašao. Odatle prelazi u Madrid, potom u Istanbul… Poslije povrede u Turskoj, šutnu ga…“ – tvrdi Ađanski.

„Mali“ se vratio u Beograd. Pozvao je Ađanskog i zamolio ga da mu potraži neki klub u Holandiji. U holandskom gradu Breda, bilo je slobodno mjesto centrafora. „Zovem ga i obaveštavam da su pristali. Rekao je da će doći za par dana. Sutradan zove i kaže da neće. Ide za Belorusiju. Odigrao je tri-četiri utakmice, a potom se vratio u Beograd…“ Prijateljstvo je prekinuto. Ostale su fotografije, kao sjećanje na zajedničko druženje.

Družio se i sa Ivicom Kraljem u vrijeme kad je ovaj branio gol PSV-a. „Ovo je veliki klub, rekao sam Kralju kada je došao, a ti treba da budeš jedan od najboljih golmana“. Govorio sam mu da na terenu ne sme da ima milosti, da brani čvrsto, tvrdo“.  Kralj je bio velika nada PSV-a, ali nije mu išlo. Ugovor potpisan na pet godina, raskinut je nakon dvije.

I jedno posebno, prigodno sjećanje. Legenda jugoslovenskog fudbala, kako ga Ađanski zove, Ivica Osim posjetio je njegov restoran u Eindhovenu 1998. sa fudbalerima austrijskog Šterna. Igrači su, pred sjutrašnji meč, pili šljivovicu. Osim nije reagovao. Na čuđenje Ađanskog, Osim je odgovorio. „Mogu da piju koliko hoće, ali ako sjutra na utakmici podbace, znaju šta ih čeka. Biće sklonjeni na mjesec dana.“

Fudbal. Jedan čitav svijet.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NADA MATOVIĆ, PJESNIKINJA: Svjetlost nastaje tek kada prezremo mrak

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nada Matović je rođena 1996. godine u Beranama. Godinama se bori sa cerebralnom paralizom. Dar za pisanje pronašla je u procesu prihvatanja sebe. Kako kaže, nikada nije lako imati bilo koju vrstu nedostatka, ali ljudi, tokom svih godina dok stvara, grade o njoj mnogo drugačiju sliku

 

„Poezija je ljubav. Ona treba da bude spona koja povezuje ljude, nevidljiva isprekidana žica. Bilo bi lijepo kada bi se važnim datumima, poput nedavno minulog Svjetskog dana poezije, davalo više pažnje, a umjetnicima sloboda da se prikažu u javnosti, kako njihovi radovi ne bi čamili u fiokama. U društvu bez umjetnosti život je čudan i prazan”, kaže za Monitor pjesnikinja Nada Matović.

Rođena je 1996. godine u Beranama. Godinama se bori sa cerebralnom paralizom. Dar za pisanje pronašla je, kaže, u procesu prihvatanja sebe. „Nikada nije lako imati bilo koju vrstu nedostatka, naročito onda kada se trudimo da budemo korisni članovi zajednice, ravnopravni u svemu sa drugima. Mislim da ja to jesam, bez obzira na problem koje mi invaliditet nameće, kako u obrazovanju, tako i u društvu. Nijesam imala mnogo prijatelja ni u osnovnoj, ni u srednjoj školi, jer su me svi gledali sa nekom dozom straha. To me je podstaklo na pisanje i stvaranje”, priča Nada.

Studentkinja je Pravnog fakulteta Univerziteta Crne Gore u Bijelom Polju. Pravo voli, ali žali zbog toga što nije imala mogućnost da upiše Fakultet za jezik i književnost, koji je bio njena prvobitna želja. Maštala je da postane profesorica književnosti. „Pribjegla sam tome da studiram u gradu koji je bliži mom rodnom mjestu. Nažalost, fakultet u Bijelom Polju nije uslovan za osobe sa invaliditetom. Ispite polažem na prizemlju i nemam mogućnost interakcije sa kolegama. Međutim, ne gledam sebe kroz različitost, ni u životu, ni u pjesništvu. Ja sam običan čovjek sa posebnim darom”, ističe pjesnikinja.

Poeziju piše od drugog razreda srednje škole. Presudan trenutak bio je kada je od profesorice dobila savjet da pročita Blago cara Radovana Jovana Dučića. Tada je shvatila da želi da postane spisateljica. Motiva je bilo više. Tragala je za razumijevanjem problematike ljubavi i mladih, a inspirisali su je svakodnevica i okolnosti koje nameće.

Nedavno je objavljena njena četvrta zbirka pjesama – Na krilima poezije. „U njoj obrađujem mnoštvo tema, od slobodnog stiha, ljubavi koja treba da bude naš lajt motiv. Trudim se da zbirka bude što inovativnija, s elementima savremenog izraza”, kaže ona.

U prvoj zbirci pjesama, pod nazivom Oda mojoj radosti, napravila je prvi iskorak ka svijetu imaginacije, koji joj je donio nešto magično. Na drugoj – Sunčani život radila je oko dvije godine. Pjesme u njoj govore o ljubavi, položaju žene u društvu, prihvatanju života, svakog kao jednakog. „Potrebno je mnogo rada prilikom pisanja. Objavljivanje zbirke košta, a teško je naći nekog ko prepoznaje talenat, cijeni trud i ima želju da to finansijski potpomogne”. Sada, priprema novu koja će se zvati Kofer izgubljenih riječi.

Nada Matović je dobitnica mnogih književnih nagrada i učesnica više književnih olimpijada. Jedan od radova joj je uvršten u Zbornik čuvara prirode. Nositeljka je i priznanja Pjesnik – Svetionik. U februaru ove godine nagradio ju je Klub umjetničkih duša Mrkonjić grad, na 21. javnom konkursu ljubavne poezije Pjesme nad pjesmama povodom Dana zaljubljenih, u kategoriji Mlade nade ljubavnog pjesništva. Napisala je pjesmu na temu Hoćemo li na put ljubavi? „Priznanja mi potvrđuju da se poezija ipak cijeni i motivišu me da nastavim da radim. No, bilo bi dobro da država pokaže više interesovanja za kulturu i pružanje podrške pjesnicima. Pojedine nevladine organizacije se trude da nam pomognu koliko mogu. Uslovi u kojima trenutno stvaramo su neuporedivi sa onim u državama regiona. U Srbiji, na primjer, ima mnogo književnih klubova. U Crnoj Gori tako nešto gotovo da ne postoji, što je poražavajuće”, ističe Nada.

Očekivala je da će obrazovne ustanove koje rade sa djecom i mladima pronaći način da upriliče Svjetski dan poezije, koji se obilježava 21. marta a koji je UNESCO ustanovio još 1999. godine. „Mislim da bi talentovanoj djeci bilo lakše da se odluče da pišu ako imaju priliku da komuniciraju sa pjesnicima. Nadala sam se da će barem neke škole odgovoriti na moje molbe da upriliče simboličan događaj u ime Dana poezije. Niko mi nije odgovorio. Imajući u vidu da u pojedinim školama nema ni literarnih sekcija, to i ne iznenađuje”.

Trudi se da svoj rad na što više načina učini dostupnim javnosti, kako putem društvenih mreža, tako i kroz donacije ustanovama kulture i đačkim domovima. „Osjećaj je neopisiv kada znate da možete doprinijeti obrazovanju i razvijanju ljubavi prema pisanoj riječi kod djece i mladih. Baviti se bilo kojom vrstom umjetnosti je dragocjeno. Imam potrebu da uradim nešto dobro za društvo, i da ga mijenjam. Nada uvijek postoji da će kultura u Crnoj Gori biti na nivou na kom zaslužuje”.

Najviše joj se dopada savremena poezija. „Na mene je poseban utisak ostavila pjesma Rekvijem, uvažene profesorice i mlade pjesnikinje Dijane Tiganj jer u sebi sadrži ljubav i sve ono sve što čini životnu svakodnevicu jedne žene. Ona je u ovoj pjesmi dokazala koliko je bitna savremenost u poeziji, te da umjetnik, i pored brojnih prepreka sa kojim se suočava, uvijek može svoj rad da učini drugačijim od drugih”.

Od pisanja i poezije se, ističe Nada Matović, ne može živjeti i zarađivati. No, ona joj je uljepšala život. „Bez nje je on prazan. Najsnažniju podršku dobijam od porodice, prijatelja, pa i profesora, a za sve ove godine dok stvaram, ljudi grade mnogo drugačiju sliku o meni”.

Drugima poručuje da nikada ne odustaju od sebe, ma koliko bilo teško postati vidljiv u nimalo svijetlim uslovima. „Svjetlost će jednog dana doći, ona nastaje tek onda kada prezremo mrak”.

                                                                                                                                  Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo