Povežite se sa nama

MONITORING

MIŠLJENJE VENECIJANSKE KOMISIJE: Nit rješenje, nit miriše

Objavljeno prije

na

Situacija – nestvarna. Ima li smisla da država crkvi oduzima imovinu – nema. Ima li smisla da, na primjer, Cetinjski manastir ne pripada Crnoj Gori – nema. Jasno je da bi se čitava stvar morala regulisati pažljivo, uz međusobno poštovanje kakvo ni jedna ni druga strana nijesu spremne ni u naznaci da pokažu

 

Šahovska partija u kojoj ni jedan igrač ne može da pobijedi na kraju se, najćešće sporazumno, proglasi remijem. To je tačno ono što ni državna ni crkvena vlast u Crnoj Gori neće uraditi u partiji oko Zakona o slobodi vjeroispovijesti. Mišljenje Venecijanske komisije već služi i jednima i drugima da tvrde kako su pobijedili. Svako zna da pobjednika nema, ali jednima će laž poslužiti za pretkongresnu i predizbornu kampanju, drugima za učvršćivanje pozicije branitelja svetinja.

To što niko ništa neće reći o sporazumnom remiju, ne znači da sporazumijevanja nije bilo. Znakovite su, u tom smislu dvije izjave: jedna sveštenika Velibora Džomića i druga Žane Filipović, generalne direktorke Direktorata za odnose sa vjerskim zajednicama Ministarstva za ljudska i manjinska prava.

Nekoliko dana prije nego što je mišljenje objavljeno Venecijanske komisije, osvrćući se na vijesti iz vlade, protojerej-stavrofor Velibor Džomić je rekao: “Nije tačno da je usvojeno pozitivno mišljenje i u pitanju je najobičniji spin”. Precizirao je: “Venecijanska komisija nije podržala određene predloge eksperata. Imam stopostotno tačnu informaciju da su određena njihova mišljenja morala da budu zamijenjena prije plenarne sjednice i to što vam govorim je istina“.

Pokazalo se da je tako, a ljepota je u tome što je potvrda da su predlagači zakona nešto prepravljali stigla je iz vlade. Nakon što je mišljenje objavljeno generalna direktorka Direktorata za odnose sa vjerskim zajednicama kazala je da tvrdnje da je Venecijanska komisija svojim mišljenjem spriječila Vladu Crne Gore u namjeri da „jednostrano preknjižava ili otima crkve“ – naprosto nije tačno. “Prvo, to nikada nije bila namjera Vlade, a drugo, preporuka Venecijanske komisije koja se odnosi na zakonske odredbe o državnoj imovini upravo sadrži obrazloženje koje je Vlada Crne Gore zvanično uputila Venecijanskoj komisiji nekoliko dana prije održavanja plenarne sjednice”.

Šta je to tačno nekoliko dana prije plenarne sjednice vlada imala da javi Komisiji od koje je tražila mišljenje najprije 2015, a potom u maju ove godine – generalna sekretarka nije rekla.

Dok je papir sa objašnjenjima ispisivan, predjednik Crne Gore u javnosti žučno raspravljao s popovima. Druge su se stvari, sva je prilika, dešavale ispod žita. Tamo gdje se sračunalo da priča o Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi koja se stvara u okviru partijskog zadatka ne pije vodu. Tamo gdje su se prebrojali oni što su došli na Trojičindanski sabor i oni što su mogli doći. Tamo gdje se, ipak, zna da Crna Gora ima 620 hiljada stanovnika, a da je pravoslavaca u svijetu oko 260 miliona i da teško može crnogrska vlast preuređivati eparhije sve i kad bi svaki stanovnik Crne Gore bio pravoslavne vjere i glasao za vođu.

Kako god. Premijer Duško Marković je najavio da će zakon prepraviti u skladu sa preporukama Venecijanske komisije i da se nada da će se taj propis do kraja jula naći u parlamentu.  Kazao je i da je  Venecijanska komisija potvrdila kvalitet zakona.

Ako ćemo pravo, Venecijanska komisija je izričito pohvalila – namjeru vlade da donese zakon o slobodi vjeroispovijesti. Sve ostalo je: “mož da bidne, ne mora da znači”.

Predlogom zakona vlada je predvidjela da “vjerski objekti i zemljište koje koriste vjerske zajednice na teritoriji Crne Gore koje su izgrađene ili dobijene iz javnih prihoda države ili su bile u vlasništvu države do 1. decembra 1918. godine, i za koje ne postoje dokazi o vlasništvu vjerskih zajednica, kao kulturno nasljeđe Crne Gore, predstavljaju državnu imovinu”. To je član 62.

Članom 63 određeno je da će “organ državne uprave nadležan za imovinska pitanja utvrditi vjerske objekte i zemljište u vlasništvu države, u smislu člana 62. ovog zakona, izvršiti popis istih i podnijeti zahtjev za upis prava vlasništva države nad tom nekretninom u katastar nepokretnosti u roku od godinu dana od dana stupanja na snagu ovog zakona”. Onda bi katastar imao rok od 60 dana da državu kao vlasnika upiše.

Fakat da je Srpska pravoslavna crkva trenutno vlasniik velikog broja crkava i crkvenih imanja, vlada je objasnila pozivajući se na devedesete. Tad je, je li, bio haos.

Venecijanska komisija je, za početak, rekla da to nije njen posao. “Posao Venecijanske komisije nije da utvrdi istorijske činjenice i  kontekst, kao ni to da li su i koje su nepokretnosti pogrešno ili zloupotrebom prava upisivane u katastar tokom 90-tih, tako da bi se moglo smatrati da po crnogorskom zakonu pripadaju državi.”

Takođe, kažu,  nije na Venecijanskoj komisiji da foruliše i primjenjuje pravila o dokaznom postupku u vezi s tim pitanjem. To je dužnost crnogorskog zakonodavstva i crnogorske uprave i sudova.

Venecijanska komisija nema mogućnost da ispita pojedinačno svaki zakon o imovinskim pravima koji se može pojaviti kao relevantan u sprovođenju odredbi iz predloga zakona. Preciznije, Venecijanska komisija nije bila u poziciji da procijeni pomenute zakonske odredbe i sudsku praksu o prezumpciji vlasnišva nad svojinom upisanom u katastar, te o sticanju svojine održajem kao i o ograničenjima tih odredbi.

Svojina se, pravno je pravilo, može sticati i održajem. Član 54 Zakona o svojini predvidja da “savjestan” držalac svojine koja pripada nekom drugom postaje njen vlasnik nakon 20 godina.

Vlasti tvrde da svojina koja je držana nesavjesno, kroz krađu, nasilje ili zloupotrebu moći ne pruža valjan osnov za održaj, te da se ovaj član svakako ne odnosi na državnu svojinu. Za propise iz katastra kažu da se ne odnose na kulturno nasljeđe.

Sad država treba da dokaže da je SPC bila “nesavjesi” držalac, da je nešto varala ili slično. Sve i ako jeste, varanje treba da dokaže onaj ko ga je omogućio.

U mišljenju Komisije piše: “Vlasti su objasnile da prenos imovine vjerskih objekata i zemljišta u načelu neće uticati na upotrebu objekata od strane vjeskih zajednica. To, po mišljenju Komisije, predstavlja važnu garanciju da vjerske zajednice mogu nastaviti svoje vjerske aktivnosti u tim zgradama u skladu s njihovim pravom na slobodu vjeroispovijesti. Međutim, ova garancija se ne nalazi u predlogu zakona”.

Te, dakle ne može na časnu riječ.

Da ne bi došlo do teorijski moguće situacije da upravno tijelo odgovorno za katastar , po članu 63, upiše državu kao vlasnika imovine i potom izda upravni nalog za iseljenje, Venecijanska komisija preporučuje da zakon izričito propiše da sama činjenica da je država proglašena vlasnikom neke vjerske imovine neće automatski uticati na prethodno postojeće pravo na upotrebu takve imovine.

Kažu još da ovo ne bi trebalo da utiče na pravo države da nametne stroge zahtjeve za očuvanje i zaštitu kulturne baštine zemlje, uključujući i zahtjev da svaka izmjena imovine zahtijeva prethodno državno odobrenje. To je ionako propisano crnogorskim zakonima, samo je mitropolita bilo briga, i moglo mu je bit’.

“U vezi odredbe o crkvenoj imovini pokazalo se da smo istinu zborili kada smo rekli da nema saglasnosti VK za jednostrano preknjižavanje imovine crkava i vjerskih zajednica “, rekao je, nakon što je mišljenje Venecijanske komisije objavljeno, koordinator Pravnog savjeta Mitropolije crnogorsko-primorske Velibor Džomić. Većina pravnika saglasna je sa tim.

Iz Vlade su ponovili da “nema riječi o bilo kakvom ‘jednostranom oduzimanju crkava’ jer to Vlada nikada nije ni predlagala”.

“Ukoliko postoji sporenje o tome da li je neka imovina zakonito ili nezakonito uknjižena na ime određene vjerske zajednice, spor će se razriješiti na jedini način kako je to moguće – nikakvim jednostranim oduzimanjem, već primjenom važećih zakona, kao i u slučaju svih drugih imovinskih sporova”, saopšteno je iz Vlade.

Vlada, kao slučajno, ne pominje sudove, ali to je samo usputni manevar. Nema tog spora koji ova vlast pred ovakvim sudovima ne može da dobije. Vidjeli smo presudu za “državni udar”. Sve i da na osnovu sudske odluke upiše da je manastir Ostrog državni – šta će država da dobije? Oni koje su za mišljenje pitali, lijepo su im rekli da SPC ne mogu da istjeraju. A i da je istjeraju – koga će da dovedu?

Nije lako doučiti šta je u korijenu operacije pod šifrom “Državna crkva”. Je li riječ samo o dnevno političkoj upotrebi ili o zamisli predsjednika Crne Gore da uz oreol “obnovitelja države”, ponese i oreol “obnovitelja crkve”, nije lako procijeniti.

SPC čuva infrastrukturu Velike Srbije, devedesetih je prevarno upisala sebe kao vlasnika crkava, ne haje za crnogorsku baštinu – gordo zvuči, ne vrijedi ni groša. Hvala za vazda DPS-u sa predsjednikom na čelu što se predomislio, ali prošlost se ne briše tek tako. Ni SPC ni Mitropolija crnogorsko primorska neće se tek tako odreći ni zajedničkih poslova ni darova.

Kad čeljade isključi i pravo i vladu i SPC i katastre i sve ostalo jasno je da je situacija – nestvarna. Ima li smisla da država crkvi oduzima imovinu – nema. Ima li smisla da, na primjer, Cetinjski manastir ne pripada Crnoj Gori – nema. Jasno je da bi se čitava stvar morala regulisati pažljivo, uz međusobno poštovanje kakvo ni jedna ni druga strana nijesu spremne ni u naznaci da pokažu.

 

Jesu li Đurđevi stupovi turski?

 

Manastir Đurđevi stupovi kraj Berana napravio je, slažu se stručnjaci, jedan od Nemanjića 1212. godine. Tu je, kažu, bio centar Budimljanske episkopije od 1219. Da ne ulazimo u priču koja je to zemlja bila. Poslije nekih dva i nešto vijeka došli su Turci i ostali 500 godina. Poslije Balkanskih ratova i Berane i manastir su 1912. postali dio Crne Gore. Brat bratu – država Crna Gora je, prije datuma koji je sama odredila kao ključni, mogla da računa u svoj nekih šest godina. Što je manje od Turske za aproksimativno 494. Iz čega logično slijedi da država Turska ima nenadoknadivu prednost u odnosu na državu Crnu Goru.

Pa im piši pamet, što bi rekao predsjednik.

Kad je, prije sedam godina, obilježavano 800 godina Đurđrvih stupova, pare za proslavu dala je, pored ostalih, Vlada Srbije. Država Crna Gora čitavu stvar je uglavnom ignorisala. Tadašnji predsjednik Filip Vujanović došao je kao gost.

Da bi stekla pravo da priča čak i o zaštiti kulturnih dobara vlast u Crnoj Gori morala bi postati spremna da kaže: “Da, ovo su napravili Nemanjići i, da, to je dio crnogorskog nasljeđa”. Preozbiljan je to posao za njih ovakve.

Miloš BAKIĆ

Komentari

Izdvojeno

100 GODINA ODĆUTANOG ZLOČINA NAD BOŠNJACIMA( MUSLIMANIMA) ŠAHOVIĆA: Može li Crna Gora pogledati sebi u oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rezolucijom koju su u ime  Odbora za obilježavanje stogodišnjice genocida u Šahovićima potpisali Reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat Fejzić i  akademik  Šerbo Rastoder, traži se  da parlament osudi zločin, omogući obilježavanje 100 godina od masakra i podizanje spomen-obilježja stradalima. Zločin u Šahovićima, navodi se, treba unijeti u obrazovne i nastavne programe Traži se i da se pomenu osobe pravoslavne vjere koje su tada spasile jedan broj svojih susjeda muslimana

 

Početkom februara Skupštini Crne Gore i svim poslaničkim klubovima je poslat prijedlog rezolucije koji je uputio  Odbor za obilježavanje stogodišnjice genocida u Šahovićima (današnje Tomaševo) 1924. Potpisnici su predsjednik i potpredsjednik Odbora – Reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat Fejzić i istoričar i akademik  Šerbo Rastoder. Da bi formalno ušao u skupštinsku proceduru, neophodna su najmanje četiri potpisa poslanika.

U izjavi za Radio Slobodna Evropa (RSE) Rastoder je istakao da je Prijedlog rezolucije o genocidu, kako je zvanično nazvana, „pitanje časti sojske i čojske Crne Gore, njenog građanskog karaktera i multinacionalne politike“.

Rezolucijom se traži da parlament osudi zločin, omogući obilježavanje 100 godina od masakra i podizanje spomen-obilježja stradalima. Zločin u Šahovićima treba unijeti u obrazovne i nastavne programe kao “nedopustivu pojavu u civilizovanom društvu”. Traži se i da se posebno pomenu osobe pravoslavne vjere koje su tada spasile jedan broj svojih komšija muslimana od pogroma razularene mase koja je brojala oko dvije hiljade ljudi došlih uglavnom iz Polja, Mojkovca, ali i iz okolnih mjesta u Vraneškoj dolini.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 23. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PRED 31. GODIŠNJICU ZLOČINA U ŠTRPCIMA: Otmica istine u produženom trajanju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ostala je nepoznanica da li su vlasti u Podgorici bile obaviještene o onome što se sprema na pruzi Beograd – Bar. A mogle su biti. U tadašnjoj saveznoj vladi premijera Milana Panića na poziciji ministra unutrašnjih poslova bio je DPS kadar – Pavle Bulatović

 

Narednog utorka, 27. februara, navršiće se 31 godina kako su iz brzog voza 671 Lovćen na liniji Beograd –Bar, u stanici Štrpci na teritotiji BiH, pripadnici interventne čete Višegradske brigade Vojske Republike Srpske pod nazivom Osvetnici, oteli 20 putnika. Zarobljene su odveli, opljačkali pa ubili. Njihova tijela bacili su u Drinu. Do danas su, u jezeru Perućac, pronađeni ostaci četiri žrtve. Za ostalima se, navodno, traga.

Žrtve planirane i, pokazaće se, najavljene otmice dominantno su bili državljani Srbije i Crne Gore (sedmorica ubijenih) bošnjačke i muslimanske nacionalnosti. Stradali su: Esad KapetanovićIljaz LičinaFehim BakijuŠećo SoftićRifat HusovićHalil ZupčevićSenad ĐečevićJusuf RastoderIsmet BabačićAdem AlomerovićMuhedin HanićSafet PreljevićDžafer TopuzovićRasim ĆorićFikret MemovićFevzija ZekovićNijazim KajevićZvjezdan Zuličić i jedna neidntifikovana osoba. Među žrtvama je i Tomo Buzov, prenzionisani oficir i Hrvat po nacionalnosti, koji se, jedini, usprotivio odvođenju putnika. Pitao je uniformisane otmičare  “Ljudi šta to radite?”.

Njihova otmica praktično je bila najavljena. Pripadnici Osvetnika četiri mjeseca ranije, na gotovo identičan način, oteli su 16 Bošnjaka (15 muškaraca i jedna žena) iz sela Sjeverin (Srbija) koji su autobusom pošli u Priboj, gdje su pozvani da nakon tri mjeseca prime platu. Autobus je išao uobičajenom (jedinom) trasom i zaustavljen je u selu Mioče (opština Rudo, BiH). Putnici bošnjačke nacionalnosti su izvedeni i kamionom odvezeni u motel Vilina vlas u Višegradu. Tu su, nekoliko dana kasnije, ubijeni, a njihova tijela bačena u Drinu.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 23. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

REFORMSKI KURS MANDIĆEVE NOVE: Slavljenje komšijskih praznika i kriminala

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za Daria Vraneša, gradonačelnika multietničkih i viševjerskih Pljevalja,  Pljevlja su  „srpska zemlja i rasadnik srpskog naroda kroz vjekove“. Ta srpska zemlja „još uvijek ima mnogo neprijatelja …i nije slučajno što je srce srpskih zemalja odvajkada podijeljeno granicama koje su utvrđivali dušmani… a sa svake strane te tromeđe živi od iskona isti narod.“    Ove misli izrekao je na proslavi Dana državnosti Republike Srbije , koji je organizovala pljevaljska opština

 

 

U srijedu veče je u Pljevljima, u organizaciji Opštine Pljevlja, u sali Centra za kulturu održana Svečana akademija povodom 220 godina od Prvog srpskog ustanka i 189 godina od donošenja Sretenjskog ustava Knjaževine Srbije. Pozivnice za  događaj je potpisao gradonačelnik Dario Vraneš. Skup je počeo intoniranjem srbijanske himne Bože pravde, a onda je mileševski episkop  Atanasije Rakita, u čijoj jurisdikciji su Pljevlja, blagoslovio prisutne. Gradonačelnik Vraneš je podsjetio na značaj ustanka u Srbiji 1804. i da je u četvrtak „i praznik pljevaljskih Srba, nas koje od naše etničke matice dijeli prevoj koji se zove Jabuka (na granici sa Srbijom)“.

Na praznik Sretenja 15. februara Karađorđe Petrović je u Orašcu podigao ustanak protiv otomanske vlasti. Na isti dan je 1835. proglašen ustav tadašnje Srbije a od 2002. godine se slavi i kao Dan državnosti Republike Srbije.

„U čast tog dana i mi smo se ovdje večeras okupili da kažemo i pokažemo da je ovaj praznik zajednički praznik, a himna Bože pravde zajednička himna svih Srba ma gdje živjeli“ istakao je prvi čovjek Pljevalja. Za njega su  multetnička i viševjerska Pljevlja „srpska zemlja i rasadnik srpskog naroda kroz vjekove“. Ta srpska zemlja „još uvijek ima mnogo neprijatelja …i nije slučajno što je srce srpskih zemalja odvajkada podijeljeno granicama koje su utvrđivali dušmani… a sa svake strane te tromeđe živi od iskona isti narod“.

Četiri dana ranije Vraneš je na TV Vijesti rekao da se nada da će se taj srbijanski praznik „u Pljevljima proslavljati vječno“ i da se time ne podriva ustavni poredak Crne Gore. Dan nakon toga Vraneš je odćutao pitanje Vijesti koliko će novca građane koštati proslava srbijanskog državnog praznika. Umjesto toga pitao je novinara „zašto se bruka“ i da treba da „radi neki časni posao“ – očigledno smatrajući  novinarstvo nečasnim zanimanjem kad nije u službi njegovih političkih mentora iz Beograda.

Vraneš je doktor medicine po struci i specijalizirani hirurg opšte prakse, što je plemenito zanimanje.  No istovremeno se opredijelio i za politiku i  služenje  srbijanskoj autokratiji. Izabran je za gradonačelnika Pljevalja krajem aprila 2023. godine na listi Nove srpske demokratije (NSD) čiji predsjednik je Andrija Mandić  aktuelni šef Skupštine Crne Gore. Vranešov izbor je podržao i Pokret Evropa Sad (PES) i Demokrate sa kojima je u koaliciji u lokalnoj skupštini.

Vraneš se nakon izbora brzo bacio na identitetska pitanja. Najavio je podizanje spomenika i pravljenje trga Patrijarhu Varnavi na istoimenoj ulici jer se radi o „jednom od najvećih pravoslavnih duhovnika“ i „najslavnijem Pljevljaku svih vremena“. Patrijarh Varnava Rosić je bio drugi patrijarh Srpske crkve (SPC) od njenog osnivanja 1921. godine i stolovao je od 1930. do 1937.  Umro je pod nerazjašnjenim okolnostima (i optužbama da je otrovan) kao srpski ultranacionalista i oponent Vlade Milana Stojadinovića.  Vlada je nastojala stvoriti političku stabilnost u višenacionalnoj Kraljevini Jugoslaviji tako što bi dala jednaka prava Katoličkoj crkvi kroz potpisivanje posebnog ugovora sa Vatikanom (konkordat). Varnava Rosić je nesporno  (na osnovu njegovih intervjua štampi tog vremena) bio antisemita i vatreni podržavalac Adolfa Hitlera i njegove nacističke stranke.

Vraneš je kasnije položio vijenac na mjesto gdje su partizani strijeljali 25 četnika i nacističkih kolaboracionista 1944.godine rekavši prošlog ljeta da je opština odala poštu i da su se „pomolili Bogu i zapalili svijeću za sve heroje koji su bili u četničkom pokretu i koji su život dali za slobodu“. Četnici su, služeći fašistima, u pljevaljskom kraju tokom rata počinili brojne zločine protiv civilnog stanovništva, pogotovo protiv muslimana.

Vraneš je pokušao promijeniti i Dan opštine sa 20.novembra (kada je 1944. oslobođen od nacista) na vjerski praznik Svete Petke (27. oktobar) kada je u 1918. u grad ušla srbijanska vojska. Na dan srbijanskih (vrlo vjerovatno pokradenih) izbora 17. decembra „brat Dario Vraneš, predsednik opštine Pljevlja, (je) dao snažnu podršku listi Aleksandar Vučić-Prijepolje ne sme da stane“ stoji u objavi Opštinskog odbora Srpske napredne stranke (SNS) u Prijepolju uz objavljene fotografije. Njegov partijski šef Andrija Mandić je  skoknuo do Beograda da lično čestita izbornu „pobedu“ srbijanskom vođi Aleksandru Vučiću.

Mandić je rekao da je pozvan od Vučića i za Dan državnosti i da će se „naravno odazvati“ pozivu ne odgovorivši da li tamo ide u državnom ili partijskom svojstvu. I Mandićev koalicioni partner, predsjednik Demokratske narodne partije (DNP) Milan Knežević je najavio prisustvo nakon poziva Vučića. DNP je u saopštenju objavila da je „savremena Srbija dostojna svojih slavnih predaka (i) nastavlja slobodarsku politiku odbrane nacionalnih interesa i teritorijalnog suvereniteta“.

Na posljednje izlive srpstva Vraneša pljevaljska podružnica PES-a je odgovorila da „opština Pljevlja nema nadležnosti da slavi praznike drugih država pa ni naše komšijske i drage Srbije“ te da Vraneš „kao gradonačelnik Pljevalja, ima obavezu da se fokusira na rješavanje nagomilanih lokalnih problema u našem gradu, i prestane da stvara nepotrebne krize i tenzije, sa svrhom da sitno politički poentira“.

I PES i Demokrate su rekle da ih niko nije konsultirao oko proslave srbijanskog  praznika. Demokrate su naglasile da „obilježavanje datuma iz istorije i kulturnog nasljeđa svih naroda koji žive u opštini mora biti isključivo uz poštovanje Ustava Crne Gore“, uz obazrivo „trošenju javnog novca u dijelu kulturnih događaja“. Premijer Milojko Spajić, koji je rodom iz ovog grada, se do sada nije oglasio, kao ni Mandić kao predsjednik parlamenta.

Pljevlja grcaju u nevoljama. Enormno zagađenje vazduha – među najvećim u Evropi, raseljavanje osiromašenog stanovništva i njegovo korištenje  kao regrutni centar za narko kartele čiji neki od glavnih operativaca su iz ovog grada  predstavljaju ogromni izazov kojim se Mandićeva stranka ne bavi, makar na vidljiv način.

Posebno je zabrinjavajući i indikativan  njihov odnos prema prirodi režima u Srbiji. Vučićeva vlast je istog (i sada vjerovatno goreg) karaktera nego doskorašnja vlast njegovog prijatelja i saveznika – Mila Đukanovića. Đukanovićev režim je  proganjao NSD i Demokratski front (DF) nekad uz Vučićevu  pomoć. Montirana afera Državni udar protiv Mandića i Kneževića je dobila na legitimitetu nakon što su policijski doušnici i saradnici vlasti u Srbiji svjedočili protiv njih, a u korist režima Đukanovića. Prvi sporazumi o „priznanju krivice“ su sklopljeni sa srbijanskim molerima, nadničarima, i šoferima koji su dovučeni iz Srbije, da navodno zauzmu Skupštinu.  Priznanja su uslijedila nakon što je srpska ambasada pritisnula svoje građane u pritvoru da potpišu lažna priznanja krivice kao jedini način izlaska na slobodu. Rukovodstvo bivšeg DF-a dobro zna da su stradali upravo etnički Srbi čije osude su dogovorile i sredile vlasti „dva oka u glavi“.

Slučaj osuđenog vođe kriminalne organizacije i ranijeg vladara Budve Svetozara Marovića je svima poznat. Ni Mandić niti bilo ko iz prosrpskog bloka se nisu nikada usudili uputiti poziv Vučiču da prestane štititi kriminalca i da ga pošalje na izdržavanje zatvorske kazne. Nedavna objava prepiske sa SKY aplikacije koje je Crnoj Gori poslao Europol o poslovima Andreja Vučića, brata srbijanskog predsjednika, i narko bosa Zvonka Veselinovića (po procurjelim izvještajima same srpske policije) i proslava njihove prve zarađene milijarde je izazvala osude Milana Kneževića i ad hominem napade na Vijesti jer su se usudili tako nešto objaviti.

Odlasci DF-ovih političara u Beograd na skupove SNS političara i ministara koji otvoreno sarađuju sa narko bosovima i koji su upleteni u veliki broj korupcionaških afera u najmanju ruku izaziva sumnju da njihova borba protiv kriminalne Đukanovićeve vladavine nije vjerodostojna. Prozivanje Đukanovića za Pandora papire a istovremeno ćutanje na iste takve  kada su u pitanju Vučićevi ljudi je simptomatično.

Ponašanje NSD-a i manjih srpskih partija u slučaju uhapšenog gradonačelnika Budve Mila Božovića zbog članstva u kriminalnoj organizaciji i trgovine narkoticima još više problematizira njihovu deklarativnu borbu za pravnu državu. Poslanik NSD-a Jovan Vučurović je ne nedavnoj sjednici skupštinskog Odbora za odbranu i bezbjednost ponovo probao preseliti slučaj iz sudnice (čiji glavni pretres tek treba početi) u medije i skrenuti pažnju sa gorućih problema. Vučurović je optužio tužilaštvo, koje slučaj bazira na istim prepiskama sa SKY aplikacije kao i protiv osoba bliskih DPS-u, da je hapšenje Božovića „politički motivisano“ i da „iza toga svega stoje strane adrese koje su tu odigrale najvažniju ulogu“. Vučurevićeva „poruka Vladimiru Novoviću je da se prestane sa progonom Mila Božovića, kao da je okorjeli kriminalac“.

Na kraju će mnogi zaključiti  da bivši DF i nema problem sa kriminalom koliko ima problem sa crnogorskim prefiksom. Srpski kriminal i jednopartijska država koja krade izbore, štiti OKG bosove i oslobađa ubice novinara je prihvatljiva alternativa DPS-u.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo