Povežite se sa nama

MONITORING

MIŠLJENJE VENECIJANSKE KOMISIJE: Nit rješenje, nit miriše

Objavljeno prije

na

Situacija – nestvarna. Ima li smisla da država crkvi oduzima imovinu – nema. Ima li smisla da, na primjer, Cetinjski manastir ne pripada Crnoj Gori – nema. Jasno je da bi se čitava stvar morala regulisati pažljivo, uz međusobno poštovanje kakvo ni jedna ni druga strana nijesu spremne ni u naznaci da pokažu

 

Šahovska partija u kojoj ni jedan igrač ne može da pobijedi na kraju se, najćešće sporazumno, proglasi remijem. To je tačno ono što ni državna ni crkvena vlast u Crnoj Gori neće uraditi u partiji oko Zakona o slobodi vjeroispovijesti. Mišljenje Venecijanske komisije već služi i jednima i drugima da tvrde kako su pobijedili. Svako zna da pobjednika nema, ali jednima će laž poslužiti za pretkongresnu i predizbornu kampanju, drugima za učvršćivanje pozicije branitelja svetinja.

To što niko ništa neće reći o sporazumnom remiju, ne znači da sporazumijevanja nije bilo. Znakovite su, u tom smislu dvije izjave: jedna sveštenika Velibora Džomića i druga Žane Filipović, generalne direktorke Direktorata za odnose sa vjerskim zajednicama Ministarstva za ljudska i manjinska prava.

Nekoliko dana prije nego što je mišljenje objavljeno Venecijanske komisije, osvrćući se na vijesti iz vlade, protojerej-stavrofor Velibor Džomić je rekao: “Nije tačno da je usvojeno pozitivno mišljenje i u pitanju je najobičniji spin”. Precizirao je: “Venecijanska komisija nije podržala određene predloge eksperata. Imam stopostotno tačnu informaciju da su određena njihova mišljenja morala da budu zamijenjena prije plenarne sjednice i to što vam govorim je istina“.

Pokazalo se da je tako, a ljepota je u tome što je potvrda da su predlagači zakona nešto prepravljali stigla je iz vlade. Nakon što je mišljenje objavljeno generalna direktorka Direktorata za odnose sa vjerskim zajednicama kazala je da tvrdnje da je Venecijanska komisija svojim mišljenjem spriječila Vladu Crne Gore u namjeri da „jednostrano preknjižava ili otima crkve“ – naprosto nije tačno. “Prvo, to nikada nije bila namjera Vlade, a drugo, preporuka Venecijanske komisije koja se odnosi na zakonske odredbe o državnoj imovini upravo sadrži obrazloženje koje je Vlada Crne Gore zvanično uputila Venecijanskoj komisiji nekoliko dana prije održavanja plenarne sjednice”.

Šta je to tačno nekoliko dana prije plenarne sjednice vlada imala da javi Komisiji od koje je tražila mišljenje najprije 2015, a potom u maju ove godine – generalna sekretarka nije rekla.

Dok je papir sa objašnjenjima ispisivan, predjednik Crne Gore u javnosti žučno raspravljao s popovima. Druge su se stvari, sva je prilika, dešavale ispod žita. Tamo gdje se sračunalo da priča o Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi koja se stvara u okviru partijskog zadatka ne pije vodu. Tamo gdje su se prebrojali oni što su došli na Trojičindanski sabor i oni što su mogli doći. Tamo gdje se, ipak, zna da Crna Gora ima 620 hiljada stanovnika, a da je pravoslavaca u svijetu oko 260 miliona i da teško može crnogrska vlast preuređivati eparhije sve i kad bi svaki stanovnik Crne Gore bio pravoslavne vjere i glasao za vođu.

Kako god. Premijer Duško Marković je najavio da će zakon prepraviti u skladu sa preporukama Venecijanske komisije i da se nada da će se taj propis do kraja jula naći u parlamentu.  Kazao je i da je  Venecijanska komisija potvrdila kvalitet zakona.

Ako ćemo pravo, Venecijanska komisija je izričito pohvalila – namjeru vlade da donese zakon o slobodi vjeroispovijesti. Sve ostalo je: “mož da bidne, ne mora da znači”.

Predlogom zakona vlada je predvidjela da “vjerski objekti i zemljište koje koriste vjerske zajednice na teritoriji Crne Gore koje su izgrađene ili dobijene iz javnih prihoda države ili su bile u vlasništvu države do 1. decembra 1918. godine, i za koje ne postoje dokazi o vlasništvu vjerskih zajednica, kao kulturno nasljeđe Crne Gore, predstavljaju državnu imovinu”. To je član 62.

Članom 63 određeno je da će “organ državne uprave nadležan za imovinska pitanja utvrditi vjerske objekte i zemljište u vlasništvu države, u smislu člana 62. ovog zakona, izvršiti popis istih i podnijeti zahtjev za upis prava vlasništva države nad tom nekretninom u katastar nepokretnosti u roku od godinu dana od dana stupanja na snagu ovog zakona”. Onda bi katastar imao rok od 60 dana da državu kao vlasnika upiše.

Fakat da je Srpska pravoslavna crkva trenutno vlasniik velikog broja crkava i crkvenih imanja, vlada je objasnila pozivajući se na devedesete. Tad je, je li, bio haos.

Venecijanska komisija je, za početak, rekla da to nije njen posao. “Posao Venecijanske komisije nije da utvrdi istorijske činjenice i  kontekst, kao ni to da li su i koje su nepokretnosti pogrešno ili zloupotrebom prava upisivane u katastar tokom 90-tih, tako da bi se moglo smatrati da po crnogorskom zakonu pripadaju državi.”

Takođe, kažu,  nije na Venecijanskoj komisiji da foruliše i primjenjuje pravila o dokaznom postupku u vezi s tim pitanjem. To je dužnost crnogorskog zakonodavstva i crnogorske uprave i sudova.

Venecijanska komisija nema mogućnost da ispita pojedinačno svaki zakon o imovinskim pravima koji se može pojaviti kao relevantan u sprovođenju odredbi iz predloga zakona. Preciznije, Venecijanska komisija nije bila u poziciji da procijeni pomenute zakonske odredbe i sudsku praksu o prezumpciji vlasnišva nad svojinom upisanom u katastar, te o sticanju svojine održajem kao i o ograničenjima tih odredbi.

Svojina se, pravno je pravilo, može sticati i održajem. Član 54 Zakona o svojini predvidja da “savjestan” držalac svojine koja pripada nekom drugom postaje njen vlasnik nakon 20 godina.

Vlasti tvrde da svojina koja je držana nesavjesno, kroz krađu, nasilje ili zloupotrebu moći ne pruža valjan osnov za održaj, te da se ovaj član svakako ne odnosi na državnu svojinu. Za propise iz katastra kažu da se ne odnose na kulturno nasljeđe.

Sad država treba da dokaže da je SPC bila “nesavjesi” držalac, da je nešto varala ili slično. Sve i ako jeste, varanje treba da dokaže onaj ko ga je omogućio.

U mišljenju Komisije piše: “Vlasti su objasnile da prenos imovine vjerskih objekata i zemljišta u načelu neće uticati na upotrebu objekata od strane vjeskih zajednica. To, po mišljenju Komisije, predstavlja važnu garanciju da vjerske zajednice mogu nastaviti svoje vjerske aktivnosti u tim zgradama u skladu s njihovim pravom na slobodu vjeroispovijesti. Međutim, ova garancija se ne nalazi u predlogu zakona”.

Te, dakle ne može na časnu riječ.

Da ne bi došlo do teorijski moguće situacije da upravno tijelo odgovorno za katastar , po članu 63, upiše državu kao vlasnika imovine i potom izda upravni nalog za iseljenje, Venecijanska komisija preporučuje da zakon izričito propiše da sama činjenica da je država proglašena vlasnikom neke vjerske imovine neće automatski uticati na prethodno postojeće pravo na upotrebu takve imovine.

Kažu još da ovo ne bi trebalo da utiče na pravo države da nametne stroge zahtjeve za očuvanje i zaštitu kulturne baštine zemlje, uključujući i zahtjev da svaka izmjena imovine zahtijeva prethodno državno odobrenje. To je ionako propisano crnogorskim zakonima, samo je mitropolita bilo briga, i moglo mu je bit’.

“U vezi odredbe o crkvenoj imovini pokazalo se da smo istinu zborili kada smo rekli da nema saglasnosti VK za jednostrano preknjižavanje imovine crkava i vjerskih zajednica “, rekao je, nakon što je mišljenje Venecijanske komisije objavljeno, koordinator Pravnog savjeta Mitropolije crnogorsko-primorske Velibor Džomić. Većina pravnika saglasna je sa tim.

Iz Vlade su ponovili da “nema riječi o bilo kakvom ‘jednostranom oduzimanju crkava’ jer to Vlada nikada nije ni predlagala”.

“Ukoliko postoji sporenje o tome da li je neka imovina zakonito ili nezakonito uknjižena na ime određene vjerske zajednice, spor će se razriješiti na jedini način kako je to moguće – nikakvim jednostranim oduzimanjem, već primjenom važećih zakona, kao i u slučaju svih drugih imovinskih sporova”, saopšteno je iz Vlade.

Vlada, kao slučajno, ne pominje sudove, ali to je samo usputni manevar. Nema tog spora koji ova vlast pred ovakvim sudovima ne može da dobije. Vidjeli smo presudu za “državni udar”. Sve i da na osnovu sudske odluke upiše da je manastir Ostrog državni – šta će država da dobije? Oni koje su za mišljenje pitali, lijepo su im rekli da SPC ne mogu da istjeraju. A i da je istjeraju – koga će da dovedu?

Nije lako doučiti šta je u korijenu operacije pod šifrom “Državna crkva”. Je li riječ samo o dnevno političkoj upotrebi ili o zamisli predsjednika Crne Gore da uz oreol “obnovitelja države”, ponese i oreol “obnovitelja crkve”, nije lako procijeniti.

SPC čuva infrastrukturu Velike Srbije, devedesetih je prevarno upisala sebe kao vlasnika crkava, ne haje za crnogorsku baštinu – gordo zvuči, ne vrijedi ni groša. Hvala za vazda DPS-u sa predsjednikom na čelu što se predomislio, ali prošlost se ne briše tek tako. Ni SPC ni Mitropolija crnogorsko primorska neće se tek tako odreći ni zajedničkih poslova ni darova.

Kad čeljade isključi i pravo i vladu i SPC i katastre i sve ostalo jasno je da je situacija – nestvarna. Ima li smisla da država crkvi oduzima imovinu – nema. Ima li smisla da, na primjer, Cetinjski manastir ne pripada Crnoj Gori – nema. Jasno je da bi se čitava stvar morala regulisati pažljivo, uz međusobno poštovanje kakvo ni jedna ni druga strana nijesu spremne ni u naznaci da pokažu.

 

Jesu li Đurđevi stupovi turski?

 

Manastir Đurđevi stupovi kraj Berana napravio je, slažu se stručnjaci, jedan od Nemanjića 1212. godine. Tu je, kažu, bio centar Budimljanske episkopije od 1219. Da ne ulazimo u priču koja je to zemlja bila. Poslije nekih dva i nešto vijeka došli su Turci i ostali 500 godina. Poslije Balkanskih ratova i Berane i manastir su 1912. postali dio Crne Gore. Brat bratu – država Crna Gora je, prije datuma koji je sama odredila kao ključni, mogla da računa u svoj nekih šest godina. Što je manje od Turske za aproksimativno 494. Iz čega logično slijedi da država Turska ima nenadoknadivu prednost u odnosu na državu Crnu Goru.

Pa im piši pamet, što bi rekao predsjednik.

Kad je, prije sedam godina, obilježavano 800 godina Đurđrvih stupova, pare za proslavu dala je, pored ostalih, Vlada Srbije. Država Crna Gora čitavu stvar je uglavnom ignorisala. Tadašnji predsjednik Filip Vujanović došao je kao gost.

Da bi stekla pravo da priča čak i o zaštiti kulturnih dobara vlast u Crnoj Gori morala bi postati spremna da kaže: “Da, ovo su napravili Nemanjići i, da, to je dio crnogorskog nasljeđa”. Preozbiljan je to posao za njih ovakve.

Miloš BAKIĆ

Komentari

Izdvojeno

POSLIJE ZAPLIJENE BEZAKCIZNIH CIGARETA U LUCI BAR: Duvanski profit mijenja vlasnika

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uprava prihoda i carina zaplijenila oko 145.000 paketa cigareta u magacinima Slobodne carinske zone. Šta sad?

 

„Sa velikim stepenom sigurno kažemo da je šverc cigareta preko Luke Bar klinički mrtav“. Tako je premijer Dritan Abazović opisao zaplijenu oko 145.000 paketa cigareta, u magacinima barske Slobodne carinske zone.

„Plan Vlade je da se nakon oduzimanja stvori zakonski okvir i mogućnost da se cigarete izvezu iz zemlje, prodaju, a novac upumpa u budžet”, pojasnio je Abazović koji je prisustvovao početku utovara neocarinjenih cigareta.

Uprava prihoda i carina ranije je naložila Carinarnici Bar da oduzme duvanske proizvode, vrijedne više desetina miliona eura, prethodno ne produživši rok za njihovo skladištenje u Slobodnoj carinskoj zoni. Cigarete su oduzete zbog isteka rokova za izmještanje iz skladišta.

Abazović ističe da je šverc bio najunosniji posao u Crnoj Gori. Tvrdi da je riječ o poslu koji je težak 500 miliona eura godišnje. Kaže da želi da vrati kredibilitet Upravi carina i Luci Bar, nakon čije podrške je država dosla u situaciju da bude vlasnik preko 100.000 paketa duvana.

„Ovo nikada nije bio državni posao. To je velika prevara koja se plasirala. Mi danas završavamo sa ovim procesom. Počinje proces transporta koji će trajati nekoliko dana. Kao što smo obećali, izborićemo se sa svim vidovima kriminala i mafije”, rekao je Abazović.

Premijer je najavio mogućnost da dug Fonda za zdravtsveno osiguranje od 60 miliona eura pokriju iz sredstava od prodaje zaplijenjenih cigareta.

Ministar finansija Aleksandar Damjanović kaže da je intencija da se nakon što se popiše roba koja je pronađena i koja će se izmjestiti, izveze iz Crne Gore. On smatra da Luka Bar i Slobodna zona, koje su bile pod ružnim imidžom, treba da dobiju novo lice. Tvrdi da zaplijenjene cigarete ne mogu biti plasirane na našem tržištu.

„Dolazimo do nivoa da je ostalo malo prostora za nelegano tržište. Prvo ćemo da nađemo mehanizme akciznog opterećenja, kako bi imalo smisla da se pod punim nadzorom države iznese iz Crne Gore. Na taj način ćemo prihodovati ozbiljna sredstva. Ukoliko bi se sadašnja zakonska opterećenja, koja su sada na tržištu, primijenila na ovu robu, koja je nižeg kvaliteta, ona ne bi imala neku ekonomsku prohodnost”, kazao je Damjanović.

Izvršna direktorica Mreže za afirmaciju nevladinog sektora (MANS) Vanja Ćalović Marković smatra da je problem u tom planu to što dio tih cigareta uopšte ne može biti prodat. Pojasnila je da u švercu duvana postoje tri vrste cigareta koje se krijumčare.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PRAVOSUĐE, BANKE I ZLOUPOTREBA MOĆI: Falsifikatom do bogatstva?

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve više je povoda za sumnje u presude sudova pod komandom Vesne Medenice, tokom trajanja njene funkcije i nakon odlaska sa nje. I Dragan Senić tvrdi da je presudom zasnovanom na falsifikovanom dokumentu (mjenici AA 0889562) oštećen za ogroman novac. Pa traži reviziju i čeka odluku Tužilačkog savjeta

 

Širi se istraga o zloupotrebama nekadašnje predsjednice Vrhovnog suda i Vrhovne države tužiteljke Vesne Medenice. Više nije o riječ o dva već o četiri predmeta u kojima je, sumnja se, presuđeno tako što su sudije u postupku izvršile njeno naređenje. Ne mareći za činjenice i pravdu.

O načinu na koji je funkcionisalo pravosuđe pod komandom Medenice nedavno je, u Tužilaštvu, svjedočio sudija Osnovnog suda u Herceg Novom Jovan Stanković. Novinarka TV Vijesti Svetlana Đokić predočila nam je dio njegovog iskaza o tome kako je postupio nakon što je Medenica, tada već bivša predsjednica Vrhovnog suda, od njega naručila presudu vršeći, jezikom krivičnog prava, nezakonit uticaj.

„U tom trenutku sam se našao u veoma nezahvalnoj poziciji. Da sam odbio, zamjerio bih joj se, shvatio sam da mi može vrlo lako stvoriti goleme probleme u pravosuđu, a s druge strane otvorio bih prostor za dalje pritiske da se taj predmet što prije završi, a koji bi sigurno uslijedili čim se ona za njega zainteresovala”, objasnio je Stanković u svom iskazu. „I donio sam tu (traženu – prim. Monitora) odluku, smatrajući to u tom trenutku najjednostavnijim rješenjem, da sklonim taj predmet iz kancelarije, a što je najvažnije da skinem nju sa dnevnog reda”.

U zapisniku sa saslušanja zapisano je i opravdanje hercegnovskog sudije. On se, kaže, kaje a nezadovoljne stranke mogu da se – žale.

„Ja, kao i sve sudije parničari u Crnoj Gori, predmete često lomim preko koljena…  U tim uslovima se ponekad donose odluke sa jasnim falinkama samo da bi se predmet riješio”. Pravdajući svoje postupke sudija-svjedok saopštio je da nije mogao da se odupre pritisku Vesne Medenice, ali jeste drugima koji su dolazili iz Višeg ili Apelacionog suda. Sa tih adresa je „u najmanje dva navrata”, dobijao direktne naloge kako da postupi u određenim predmetima. Ali ih, kaže, nije izvršio.

Možemo samo da razmišljamo o tome koliko je sličnih presuda donijeto u crnogorskim sudnicama. Po predočenom modelu: predmet sklonim iz kancelarije, moćnika skinem s dnevnog reda. A možemo i da se zapitamo šta je sa onima kojima su takve presude, jednostavne i efikasne, nanijele nepravdu i, nerijetko, donijele velike egzistencijalne probleme. Posebno ako pretpostavimo, a za to već postoji jak osnov sumnje, da se niz presuda donijetih pod pritiskom onih koji mogu da naruče ili kupe pravdu protezao od najnižih do najviših sudskih instanci. Odnosno, od osnovih do Vrhovnog suda.

Iz arhiva sumnjivih slučajeva izdvojimo jedan. On je dio priče o švajcarskim kreditima koje je nekadašnja Hypo Alpe Adria Banka (HAAB) svojim klijentima isplaćivala u domaćoj valuti (eurima) a nominalno obračunava u švajcarskim francima. Da bi naknadno, na kursnim razlikama, ostvarila ogromnu razliku. Gurajući u probleme i bijedu nekoliko stotina svojih klijenata u Crnoj Gori. I hiljade njih u regionu.

„Poslovanje Hypo Alpe Adria Grupe u Jugoistočnoj Evropi najveći je kriminalni akt nakon Drugog svjetskog rata”, ocijenio je Kristijan Bohler, inspektor austrijske policije i vođa posebnog tima zaduženog za istraživanje afere Hypo u Beču.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. maja ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PREDSJEDNIK PRIVREDNOG SUDA – VOĐA ORGANIZOVANE KRIMINALNE GRUPE?: Od Vrhovnog suda do ZIKS-a

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iskustvo  uči da bi do pravosnažnog okončanja postupka protiv Blaža Jovanića i Vesne Medenice mogle proći godine. Crnogorsko pravosuđe još će se duže nositi sa posljedicama njihove vladavine. Ako dobije priliku da se oporavi

 

Nedugo za Vesnom Medenicom, nekadašnjom VDT i višestrukom predsjednicom Vrhovnog suda, u pritvorsku jedinicu spuškog zatvora (ZIKS, ili po novom, UIKS) stigao je predsjednik Privrednog suda Blažo Jovanić. Direktno iz kancelarije nakon što je, prema nezvaničnim informacijama, osumnjičen da je zloupotrijebio položaj i formirao kriminalnu organizaciju koja je, u makar desetak stečajnih postupaka, stranke oštetila za iznose koji se mjere milionima eura.

I površno upućeni u višedecenijska dešavanja u pravosuđu prepoznali su, u tom spletu okolnosti, još jedno preklapanje u biografijama dvojca koji je, godinama, vedrio i oblačio ovdašnjim sudnicama. I blisko sarađivao – formalno i, sumnja se, neformalno – na predmetima od zajedničkog interesa.

Kada je Blažo Jovanić, sa mjesta parničara i sudije Osnovnog suda u Podgorici, u aprilu 2014, neočekivano izabran za predsjednika Privrednog suda, preskačući uobičajenu dinamiku napredovanja u sudskoj hijerarhiji, analitičari nijesu imali dileme o uzrocima njegovog profesionalnog uzleta. Baš kao ni u ocjeni da je za tu odluku, operativno, najzaslužnija bila Vesna Medenica. Razlike su bile samo u interpretativnim finesama.

Jedni su  imenovanje Jovanića cijenili kao „pokušaj Medenice da zaštiti predmete koji se direktno tiču članova i poslova uže familije Đukanović“, dok su drugi bili direktniji, tvrdeći da je Jovanić „doveden na tu odgovornu funkciju direktno po nalogu Aca i Mila Đukanovića, a sve u cilju da se kontroliše prodaja imovine Kombinata aluminijuma u stečaju“.

Slijed događaja potvrdio je ova predviđanja. Ali i pokazao da se Jovanićeve ambicije nijesu zadržavala samo na zaštiti interesa  prve familije.

Pronevjera novca iz blagajne Vrhovnog suda, 2006. godine, dovela je Jovanića u fokus interesovanja javnosti. On je tada, kao šef  kabineta tadašnjeg predsjednika Vrhovnog suda Ratka Vukotića osumnjičen da je zloupotrijebio položaj i učestvovao u pronevjeri skoro 330 hiljada eura iz sudske kase.  Jovanić, tada već sudija Osnovnog suda, oslobođen je sumnji usljed nedostatka dokaza (ceh je platila blagajnica).

O kolopletu veza i uticaja svjedoči i epizoda iz poslovne biografije njegovog brata Bora Jovanića. On je, kao carinik, osuđen na godinu zatvora zbog primanja mita u vrijeme kada je Blažo već bio sudija Osnovnog suda. Nakon pola izdržane kazne pomilovao ga je tadašnji predsjednik Filip Vujanović. Na prijedlog Duška Markovića, ministra pravde iz tog doba. Javnost je, zahvaljujući NVO MANS, saznala da je Jovanić vraćen na posao u Upravu carina, suprotno svim zakonskim propisima. Podigla se prevelika prašina, Jovanić je napustio Upravu carina i novi posao našao kod Aca Đukanovića.

Kao sudija Osnovnog suda Blažo Jovanić je opravdao očekivanja svojih zaštitnika i promotera. Po tužbi Stanka Subotića osudio je Monitor. Kada je propao pokušaj da nas osudi za nanošenje duševnog bola kontroverznom tužiocu (čije je saslušanje odbio) Jovanić je Monitor proglasio krivim zato što, navodno, Subotićevo reagovanje nije objavljeno na zakonom propisan način.

Vijesti je osudio zbog prenošenja izjave poslanika Nebojše Medojevića koji je kritikovao (tadašnju) privatizaciju Željezare u Nikšiću i doveo u pitanje kredibilitet njenih novih vlasnika. Isti su, da pomenemo, kasnije pobjegli iz Nikšića ostavljajući dugove a odnoseći sa sobom svu vrjedniju pokretnu imovinu kompanije.

Konačno je dara prevršila mjeru, pa je Jovanić, kao sudija u postupku po tužbi kompanija Lutrija i Džek pot (Sava Grbović i Branislav Mićunović) protiv Daily Pressa (izdavač Vijesti) i MANS-a, izuzet zbog pristrasnosti. Tek nakon trećeg zahtjeva tuženih.

Prelazak na dužnost u Privredni sud, pozicionirao je Jovanića na skali uticaja. Kao što je višestruko uvećao štetu koju je on, sa nove pozicije, proizvodio ovdašnjoj privredi, ali i cijelom društvu.

Njegovim odlukama nepristrasnim sudijama su oduzimani predmeti, nepodobni su premještani sa sistemski važnih funkcija, a protiv nesalomivih su pokretani discilinski postupci s naumom da se, uz pomoć Medenice i njenog Sudskog savjeta, istjeraju iz sudnice.

Jovanić je mandat u Privrednom sudu započeo pomenutom aferom KAP. Kao stečajni sudija u postupku morao je biti u toku prodaje imovine bankrotirale firme. A ona je Veselinu Pejoviću i njegovom Unipromu prodata uz kršenje praktično svih postojećih pravila i procedura.

Stečajni upravnik Veselin Perišić prodao je imovinu koja nije pripadala KAP-u;  Kupac godinama nije platio „kupljeno“; Država i Opština Podgorica častile su ga, nakon potpisivanja kupoprodajnog ugovora, sa nekih 2,5 miliona kvadrata građevinskog zemljišta uz oproštene komunalije, uz sumnje da je taj aranžman ugovoren ranije, mimo znanja drugih potencijalnih kupaca; Stečajni upravnik je novom vlasniku iznajmljivao radnike i iz stečajne mase plaćao fizičko obezbjeđenje (stražare) prodate imovine, a stečaj je okončan tek krajem prošlog ljeta. Povjerioci su namirili manje od 10 odsto svojih (priznatih) potraživanja a Pejović je nekoliko mjeseci kasnije zaustavio proizvodnju u svojoj fabrici.

Nabrojati sve one koji su podnijeli krivične prijave zbog (ne)postupanja stečajnog sudije i upravnika zahtijevalo bi još jedan, makar ovoliki, pasus. Ne znamo, ipak, da li su i  za slučaj KAP  Jovanić i grupa njegovih saradnika privedeni u ponedjeljak. Čekamo zvanične informacije iz SDT-a.

Jovanić, uporedo sa poslom predsjednika Privrednog suda obavlja, ili je obavljao, posao stečajnog sudije u KAP-u, Boksitima, Radoju Dakiću, Vektri Boki, Brodogradilištu Bijela, Onogoštu, uz još nekoliko stotina stečajnih postupaka manje vrijednosti. Karakteristično za većinu njih  je da se radi o kompanijama koje su bile, ili su prešle, u vlasništvo nekog od ovdašnjih pobjednika tranzicije. I da su stečajni postupak u njima pratile sumnje i optužbe zbog brojnih, velikih, zloupotreba.

Veselin Pejović je, uz KAP, kupio i imovinu Boksita u stečaju ali i njihovu koncesiju za kopanje crvene rude. Opet uz brojne kontroverze.

Veselin Barović nije uspio u naumu da državno zemljište, 1,5 miliona kvadrata u zaleđu Velike plaže, urbanizuje i proda kao svoje vlasništvo. Iako je stečajni upravnik Žarko Ostojić (Jovanićev kum i kolega iz afere pljačka Vrhovnog suda) u više navrata oglašavao prodaju tog zemljišta. Znajući da ono ne pripada Solani.

Dragan Brković, vlasnik HTP Boka uhapšen je prošlog ljeta zbog sumnji da je novac dobijen prodajom imovine svog preduzeća u stečaju, umjesto povjeriocima, distribuirao sebi bliskim kompanijama iz nekadašnjeg sistema Vektra (bankrotirala i promijenila vlasnika). Prethodno je, uz pomoć Blaža Jovanića, godinama blokirao  uvođenje stečaja koji su tražile banke kojima je dugovao. Bivši radnici Boke godinama su upozoravali na zloupotrebe ali Jovanić i stečajni upravnik koga je imenovao (navodno, još jedan njegov kum)  nijesu imali sluha za njih. Dok se nije umiješalo SDT.

Kao što je i Vesna Medenica ostajala slijepa na njegove propuste i, moguće, nezakonite radnje.

Udruženje za zaštitu interesa manjinskih akcionara DKP-a (njih je bilo 3.600), nezadovoljno načinom na koji je proveden stečajni postupak u njihovom preduzeću, uložilo je u novembru 2015.  Privrednom sudu zahtjev za reviziju postupka. I ako je u pitanju postupak koji bi trebalo da se rješava po ubrzanoj proceduri, njihov zahtjev čamio je, skriven, sve do jula 2020. Tek tada, nakon skoro pet godina,  proslijeđen je na postupanje Vrhovnom sudu. Sporna imovina je do data trajno izgubljena. Reakcije Medenice nije bilo.

Na krivičnu prijavu koju su protiv Jovanića državnom tužilaštvu podnijeli predstavnici Udruženja još nije bilo zvanične reakcije.

Zanimljiva je i priča sa predmetom vezanim za odluku EPCG-a da od Aca Đukanovića i italijanske A2A kupi većinski paket akcija Rudnika uglja u Pljevljima. Jovanić je taj predmet oduzeo sudiji Nataši Bošković nakon što je ona, dva puta, donosila mjeru privremene zabrane sprječavajući da se taj posao pravno okonča dok se ne razriješe kontroverze koje su ga pratile. I krivične prijave dijela manjiskih akcionara EPCG-a ostale su bez reakcije tužilaštva ali i Sudskog savjeta.

Nabrajanje bi moglo potrajati. Ipak, tek treba da saznamo za šta, konkretno, SDT sumnjiči Jovanića i njegove saradnike. Onda treba napisati optužnicu koju, opet, mora da potvrdi nadležni sud. Odnosno, neko od Jovanićevih kolega – on je i dalje sudija i predsjednik Privrednog suda. Kad sve to prođe predviđenu proceduru predmet treba dovesti do pravosnažne presude.

Iskustvo uči (suđenja za aferu Telekom, Koverta (Slavoljub Stijepović), Carine (Miomir Mugoša) da bi do okončanja tog postupka mogle proći godine. Uz mogućnost da se predmet okonča plaćanjem odštete optuženim pa pravosnažno oslobođenim (Šarić, Kalići…).

Crnogorsko pravosuđe još će se duže nositi sa posljedicama vladavine Medenice, Jovanića i njima sličnih. Ako dobije priliku da se oporavi.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo