Odbor direktora beranske mljekare AD Zora pohvalio se ovih dana da je ta fabrika za dvije godine, sa deset radnika, preradila oko milion i po litara mlijeka. I to, punih pet godina nakon privatizacije i petnaest godina od kada je fabrika izgrađena stranim donacijama vrijednim preko deset miliona eura.

„U 2014. godini prerađeno je 452.503 litra, a u 2015. i 2016. preko 1,6 miliona litara mlijeka. Mljekara trenutno proizvodi četiri proizvoda koji se prodaju preko veleprodajnih sistema i maloprodajnih objekata na domaćem tržištu, pod robnom markom Mljekare Lazine”, saopštio je predsjednik odbora direktora AD Zora i suvlasnik Lazina Milutin Đuranović.

Ovi podaci mogli bi biti utješni, kada se ne bi znalo kako je trebalo da bude. Za one koji su zaboravili, treba se prisjetiti da je beranska mljekara, kada je pravljena, projektovana za dnevnu proizvodnju od pedeset hiljada litara, što bi značilo da bi ovih „uspješnih” milion i po litara za dvije godine, bilo prerađeno za samo jedan mjesec.

Odbor direktora AD Zora razljutilo je to što je prethodno bilo napisano da su očekivanja od privatizaciji beranske mljekare bila prevelika. Ugovoru o prodaji Zore danilovgradskoj kompaniji Šimšić Lazine 2012. godine prisustvovao je tadašnji premijer Igor Lukšić, koji je rekao da se „trasira put kako bi trebalo raditi u budućem periodu”.

„Mislim da je to najbolji odgovor na ono što je ekonomsko-socijalna problematika ovog područja, koje je vrlo pogođeno ne samo tranzicijom već i aktuelnom ekonomskom krizom. Bez obzira na to što možemo reći da bilježimo rezultate koji su mnogo bolji nego u regionu ili drugdje u Evropi, ne treba da budemo zadovoljni samo stabilizacionom politikom. Ono što nam je bitno jeste razvoj i vjerujem da nam je to osnova da na ovom području možemo iskoristiti potencijale kojima raspolažemo”, kazao je tada Lukšić.

Mljekara Zora trebalo je zaista da bude veliki privredni potencijal Berana i čitavog sjeveroistoka Crne Gore. Kada se izvedu računi, ispada, međutim, da deset ili više miliona eura potrošenih kroz međunarodni projekat Mednem, predstavljaju promašenu investiciju.

Nije nepoznato da su mljekaru Zora donirale razvijene članice Evropske unije, i da je cilj bio pospješiti zapošljavanje crnogorskih građana koji su u to vrijeme deportovani iz Luksemburga.

Zajedničko za projekte u oblasti poljoprivrede koji su bili zasnovani na donacijama, bile su nerealne procjene. Stručnjaci su na to na vrijeme upozoravali.

Kada je građena mljekara Zora, to je sada potpuno jasno, bio je cilj prikazati što više muznih grla. Tako se fingiranim popisom došlo do brojke od jedanaest hiljada, dok su precizne računice govorile da ni tada ni danas na području beranske opštine nije bilo više od dvije-tri hiljade krava.

Ti lažni parametri, međutim, bili su presudni i bitno su uticali na to da luksemburgška vlada razvije projekat Mednem, koji je podrazumijevao razvoj mljekarstva na sjeveroistoku Crne Gore, u startu vrijedan, kako se zvanično saopštavalo, sedam miliona eura. Kasnije je donirano još četiri miliona.

Te podatke svojevremeno je u javnost iznio posljednji međunarodni rukovodilac ovog projekta i direktor Zore, Njemac Hans Joakim Zilken, koji je rekao da ta sredstva nijesu uzalud uložena jedino u slučaju da se postigne rentabilnost.

,,Uložena sredstva opravdana su pod uslovom da imamo profit. Vjerovatno nije tajna da sada nema profita. Ali mislim da je moguće imati profit do kraja 2006. godine, kazao je Zilken u oktobru 2005. godine. To se, međutim, nikada nije ostvarilo.

Okosnicu projekta je činila mljekara Zora, s ukupnim dnevnim kapacitetom od skoro pedeset hiljada litara mlijeka, ili sedam-osam hiljada litara na sat. Mljekara je imala i više otkupnih centara raspoređenih po sjeveroistoku države.

Skoro da je i laicima bilo jasno da je fabrika sa tim kapacitetima u Beranama bila osuđena na neuspjeh. Tako je jedina fabrika dugotrajnog mlijeka u državi radila sa minimalnim kapacitetima, a već početkom 2010. godine proizvodnja je zbog velikih gubitaka i dugovanja novca seljacima za sirovinu, kao i stalnih kvarova na staroj i komplikovanoj UHT liniji, morala stati.

Bio je tu kraj pljačke ove velike strane donacije. Ta pljačka nikada nije do kraja rasvijetljena, a za malverzacije i zloupotrebe odgovarao je i osuđen samo jedan strani državljanin, prvi rukovodilac projekta Mednem, Holanđanin Tom Hodž, dok je njegova crnogorska logistika, bez koje to nije mogao realizovati, ostala nerazotkrivena i nekažnjena.

Milionska donacija konstantno je pljačkana i topila se na očigled javnosti koja je upozoravala da stvari od samog početka nijesu bile na svom mjestu. Poznata je priča o tome kako je uz velike malverzacije nabavljena polovna oprema za ovu fabriku, da bi bila prikazivana kao nova.

Nakon učestalih kvarova i zastoja stručnjaci su upozorili da su mašine koje su kupljene za ovu fabriku stare i do trideset godina. Takođe su objasnili da je velika greška bio izbor mašina i proizvođača, odnosno da nije poznato da još neka mljekara ili fabrika sokova u regionu radi sa austrijskim ‘kombi-blokom’, to jest da svi koriste mašine marke ‘tetra-pak’ za koje ima i rezervnih djelova, a i mnogo su jeftinije.

Osim probnog perioda i još godinu-dvije nakon toga, fabrika Zora nije više proizvodila dugotrajno mlijeko. Crna Gora tako nije dobila jedinu fabriku dugotrajnog mlijeka, što je bio cilj milionske donacije.

Stranci su odlučili da se povuku. Vladi Crne Gore u vlasništvo su prenijeli 99,05 akcija, dok su lokalnim stočarima ostavili tek pola procenta. Tako je nakaradno kompanija ipak ostala akcionarsko društvo u kojem se farmeri pitaju koliko, narodski rečeno, svitac sa zadnjim krajem.

Pokušaj prve privatizacije nije uspio. U jesen 2012. prodata je za dvjesta pedeset hiljada eura preduzeću Šimšić Lazine. Vlada je tada preuzela i dug fabrike od preko osamsto pedeset hiljada eura.

Mljekara Zora deceniju i po poslije udaranja temelja radi zanemarljivim kapacitetom i potpuno drugačije od zamišljenog projekta.

Direktor fabrike Vladan Rakonjac kazao je u telefonskom razgovoru da nije ovlašten da daje informacije o broju zaposlenih i proizvodnji, te da će proslijediti broj telefona vlasnika ili nekoga iz službe za medije ali na pozive i SMS poruke više nije odgovarao.

Nakon toga oglasio se odbor direktora, koji ne želi da prizna da je fabrika u koju su zvanično uloženi milioni eura svedena očigledno na obični centar za otkup mlijeka sa sjevera i njegovu distribuciju prema jugu.

Oni koji su učestvovali u projektu Mednem željeli bi da preko sireva robne marke Lazine, starim ili mladim kajmakom, zamažu oči crngorskoj javnosti, koja ima pravo da zna punu istinu gdje je uloženo deset miliona eura stranih donacija i šta je na kraju, bez ikakvih sankcija, rezultat svega.

Tufik SOFTIĆ