Povežite se sa nama

OKO NAS

MLJEKARA ZORA BERANE: ČIST PROMAŠAJ: Opljačkana donacija

Objavljeno prije

na

mljekara-zora

Odbor direktora beranske mljekare AD Zora pohvalio se ovih dana da je ta fabrika za dvije godine, sa deset radnika, preradila oko milion i po litara mlijeka. I to, punih pet godina nakon privatizacije i petnaest godina od kada je fabrika izgrađena stranim donacijama vrijednim preko deset miliona eura.

„U 2014. godini prerađeno je 452.503 litra, a u 2015. i 2016. preko 1,6 miliona litara mlijeka. Mljekara trenutno proizvodi četiri proizvoda koji se prodaju preko veleprodajnih sistema i maloprodajnih objekata na domaćem tržištu, pod robnom markom Mljekare Lazine”, saopštio je predsjednik odbora direktora AD Zora i suvlasnik Lazina Milutin Đuranović.

Ovi podaci mogli bi biti utješni, kada se ne bi znalo kako je trebalo da bude. Za one koji su zaboravili, treba se prisjetiti da je beranska mljekara, kada je pravljena, projektovana za dnevnu proizvodnju od pedeset hiljada litara, što bi značilo da bi ovih „uspješnih” milion i po litara za dvije godine, bilo prerađeno za samo jedan mjesec.

Odbor direktora AD Zora razljutilo je to što je prethodno bilo napisano da su očekivanja od privatizaciji beranske mljekare bila prevelika. Ugovoru o prodaji Zore danilovgradskoj kompaniji Šimšić Lazine 2012. godine prisustvovao je tadašnji premijer Igor Lukšić, koji je rekao da se „trasira put kako bi trebalo raditi u budućem periodu”.

„Mislim da je to najbolji odgovor na ono što je ekonomsko-socijalna problematika ovog područja, koje je vrlo pogođeno ne samo tranzicijom već i aktuelnom ekonomskom krizom. Bez obzira na to što možemo reći da bilježimo rezultate koji su mnogo bolji nego u regionu ili drugdje u Evropi, ne treba da budemo zadovoljni samo stabilizacionom politikom. Ono što nam je bitno jeste razvoj i vjerujem da nam je to osnova da na ovom području možemo iskoristiti potencijale kojima raspolažemo”, kazao je tada Lukšić.

Mljekara Zora trebalo je zaista da bude veliki privredni potencijal Berana i čitavog sjeveroistoka Crne Gore. Kada se izvedu računi, ispada, međutim, da deset ili više miliona eura potrošenih kroz međunarodni projekat Mednem, predstavljaju promašenu investiciju.

Nije nepoznato da su mljekaru Zora donirale razvijene članice Evropske unije, i da je cilj bio pospješiti zapošljavanje crnogorskih građana koji su u to vrijeme deportovani iz Luksemburga.

Zajedničko za projekte u oblasti poljoprivrede koji su bili zasnovani na donacijama, bile su nerealne procjene. Stručnjaci su na to na vrijeme upozoravali.

Kada je građena mljekara Zora, to je sada potpuno jasno, bio je cilj prikazati što više muznih grla. Tako se fingiranim popisom došlo do brojke od jedanaest hiljada, dok su precizne računice govorile da ni tada ni danas na području beranske opštine nije bilo više od dvije-tri hiljade krava.

Ti lažni parametri, međutim, bili su presudni i bitno su uticali na to da luksemburgška vlada razvije projekat Mednem, koji je podrazumijevao razvoj mljekarstva na sjeveroistoku Crne Gore, u startu vrijedan, kako se zvanično saopštavalo, sedam miliona eura. Kasnije je donirano još četiri miliona.

Te podatke svojevremeno je u javnost iznio posljednji međunarodni rukovodilac ovog projekta i direktor Zore, Njemac Hans Joakim Zilken, koji je rekao da ta sredstva nijesu uzalud uložena jedino u slučaju da se postigne rentabilnost.

,,Uložena sredstva opravdana su pod uslovom da imamo profit. Vjerovatno nije tajna da sada nema profita. Ali mislim da je moguće imati profit do kraja 2006. godine, kazao je Zilken u oktobru 2005. godine. To se, međutim, nikada nije ostvarilo.

Okosnicu projekta je činila mljekara Zora, s ukupnim dnevnim kapacitetom od skoro pedeset hiljada litara mlijeka, ili sedam-osam hiljada litara na sat. Mljekara je imala i više otkupnih centara raspoređenih po sjeveroistoku države.

Skoro da je i laicima bilo jasno da je fabrika sa tim kapacitetima u Beranama bila osuđena na neuspjeh. Tako je jedina fabrika dugotrajnog mlijeka u državi radila sa minimalnim kapacitetima, a već početkom 2010. godine proizvodnja je zbog velikih gubitaka i dugovanja novca seljacima za sirovinu, kao i stalnih kvarova na staroj i komplikovanoj UHT liniji, morala stati.

Bio je tu kraj pljačke ove velike strane donacije. Ta pljačka nikada nije do kraja rasvijetljena, a za malverzacije i zloupotrebe odgovarao je i osuđen samo jedan strani državljanin, prvi rukovodilac projekta Mednem, Holanđanin Tom Hodž, dok je njegova crnogorska logistika, bez koje to nije mogao realizovati, ostala nerazotkrivena i nekažnjena.

Milionska donacija konstantno je pljačkana i topila se na očigled javnosti koja je upozoravala da stvari od samog početka nijesu bile na svom mjestu. Poznata je priča o tome kako je uz velike malverzacije nabavljena polovna oprema za ovu fabriku, da bi bila prikazivana kao nova.

Nakon učestalih kvarova i zastoja stručnjaci su upozorili da su mašine koje su kupljene za ovu fabriku stare i do trideset godina. Takođe su objasnili da je velika greška bio izbor mašina i proizvođača, odnosno da nije poznato da još neka mljekara ili fabrika sokova u regionu radi sa austrijskim ‘kombi-blokom’, to jest da svi koriste mašine marke ‘tetra-pak’ za koje ima i rezervnih djelova, a i mnogo su jeftinije.

Osim probnog perioda i još godinu-dvije nakon toga, fabrika Zora nije više proizvodila dugotrajno mlijeko. Crna Gora tako nije dobila jedinu fabriku dugotrajnog mlijeka, što je bio cilj milionske donacije.

Stranci su odlučili da se povuku. Vladi Crne Gore u vlasništvo su prenijeli 99,05 akcija, dok su lokalnim stočarima ostavili tek pola procenta. Tako je nakaradno kompanija ipak ostala akcionarsko društvo u kojem se farmeri pitaju koliko, narodski rečeno, svitac sa zadnjim krajem.

Pokušaj prve privatizacije nije uspio. U jesen 2012. prodata je za dvjesta pedeset hiljada eura preduzeću Šimšić Lazine. Vlada je tada preuzela i dug fabrike od preko osamsto pedeset hiljada eura.

Mljekara Zora deceniju i po poslije udaranja temelja radi zanemarljivim kapacitetom i potpuno drugačije od zamišljenog projekta.

Direktor fabrike Vladan Rakonjac kazao je u telefonskom razgovoru da nije ovlašten da daje informacije o broju zaposlenih i proizvodnji, te da će proslijediti broj telefona vlasnika ili nekoga iz službe za medije ali na pozive i SMS poruke više nije odgovarao.

Nakon toga oglasio se odbor direktora, koji ne želi da prizna da je fabrika u koju su zvanično uloženi milioni eura svedena očigledno na obični centar za otkup mlijeka sa sjevera i njegovu distribuciju prema jugu.

Oni koji su učestvovali u projektu Mednem željeli bi da preko sireva robne marke Lazine, starim ili mladim kajmakom, zamažu oči crngorskoj javnosti, koja ima pravo da zna punu istinu gdje je uloženo deset miliona eura stranih donacija i šta je na kraju, bez ikakvih sankcija, rezultat svega.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

ŠTA ĆE BITI SA ZAPOSLENIMA MONTENEGROERLAJNSA: Ni na nebu, ni na zemlji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade Crne Gore

 

Nova nacionalna avio-kompanija poletjeće do početka ljeta, najavio je izvršni direktor ToMontenegro Predrag Todorović. Ne zna se gdje će i koliko često ToMontenegro letjeti, na koje aerodrome će slijetati, koliko će imati zaposlenih.

Umjesto toga, član borda nove kompanije Pavle Tripković obavijestio nas je da on i njegove kolege žele raditi besplatno, ukoliko postoji takva zakonska mogućnost. Budu li ipak morali da primaju naknadu, novac će proslijediti u humanitarne svrhe, saopštio je Tripković odluku borda. I obrazložio: „I na ovaj način želimo da se solidarišemo sa radnicima Montenegroerlajnsa (MA)“.

Zgodno zvuči, ali ostaje  strah da se ne potvrdi ona stara – koliko para toliko i muzike. A radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade.

Montenegroerlajns, akcionarsko društvo u većinskom vlasništvu Crne Gore (država posjeduje više od 99,98 odsto akcijskog kapitala) zapošljava oko 350 radnika. Dobar dio njih svakodnevno dolazi na posao. I radi. Neko čuva zgrade, radionice, magacine. Neko posprema prostorije ili kuva kafu. Računovođe spremaju završni račun za 2020. godinu… Dok oni koji trenutno nemaju baš nikakvog posla – letačko osoblje, prije svih – čekaju da im isteknu teško stečene licence.

Svi su posljednju platu (septembarsku) primili 15. oktobra (bez letačkog dodatka koji čini između trećine i polovine mjesečne zarade kabinskog osoblja). Penziono i zdravstveno osiguranje nije im plaćeno od 2017.  Ipak, zaposleni MA ne nalaze se na popisu djelatnosti i kompanija čijim radnicima Vlada pomaže da prežive (i bukvalno) tokom epidemije korone, uplaćujući im mjesečni minimalac od 222 eura. Na njih se ne odnosi ni odluka o privremenoj obustavi otplate kredita za one kojima je plata smanjena više od 10 odsto, pošto zaposlenima u MA nije smanjena platu. Samo je ne primaju već pet mjeseci. I to se ne (do)tiče ni njihovog poslodavca (država, odnosno Vlada), ni stanodavca, ni kreditora (banaka).

Avioni MA ne lete od 25. decembra prošle godine, nakon što je postala izvjesna opasnost da neki od njih bude zaplijenjen zbog  dugova.  Dva dana ranije iz nove Vlade je saopšteno da je kompanija osuđena na propast, pošto ne postoji zakonska mogućnost da se nastavi neophodna finansijska pomoć države. Do najavljenog stečaja još nije došlo, iako je račun MA  blokiran za iznos od blizu 20 miliona eura.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ISPOVIJESTI IZ PORODILIŠTA: U porođajnim mukama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su društvene mreže preplavljene ispovijestima porodilja koje najviše boli nehuman odnos medicinskog osoblja, u bolnicama žalbi skoro da i nema. Monitor je posjetio Kliniku za ginekologiju u KCCG, u kojoj je tokom prošle godine zabilježena samo jedna žalba na neljubaznost zdravstvenog radnika

 

„Imala sam rizičnu trudnoću i bilo je neophodno da budem prebačena u Klinički centar Crne Gore. Prevoz je bio loš i neuslovan. Vozila sam se starim kolima i potrebno je bilo da ležim i budem mirna u vozilu ali su kola bila stara. Kada sam stigla, porođaj je obavljen dobro, ali tretmanom kasnije nisam bila zadovoljna. Vidjela se razlika u odnosima prema različitim pacijentima”, priča za Monitor svoje iskustvo jedna Bjelopoljka.

Ispovjestima porodilja posljednjih nedjelje preplavljene su društvene mreže. „Oblači se da ti ne napravim treće!“; „Što si stisla noge, hoćeš da ti dođe Bred Pit pa da raširiš?“; „Au, ti kao da si stajala pored puta“; „Što kukaš, nijesi kukala dok si ga pravila“; „Spolja tako lijepa, a iznutra tako kvarna“… neki su od 300 komentara koje su primile administratorice Fejsbuk profila Vala, Ljeposava.

Ministarka zdravlja Jelena Borovinić-Bojović nedavno je odgovorila na pismo grupe građana koji su na društvenim mrežama podijelili svoja iskustva u oblasti ginekologije: „Iskustva u ginekologiji su užasavajuća, učinićemo sve da građankama obezbijedimo najoptimalnije uslove”, obećala je ministarka.

Na ova iskustva, pored ministarke, reagovala je i direktorka Kliničkog Centra Crne Gore Ljiljana Radulović. Najavili su da će na Klinici za ginekologiju i akušerstvo angažovati kliničkog psihologa i uputiti pacijente da se za neprimjereno postupanje medicinskog osoblja prijave zaštitniku prava pacijenata KCCG.

U petak smo posjetili Kliniku za ginekologiju i akušerstvo. Priatno smo izenađeni onim što smo zatekli – novom opremom, uslovima i higijenom.  Direktorica Klinike za ginekologiju i akušerstvo Vesna Čolaković za Monitor je objasnila da je taj dio KCCG renoviran od aprila do avgusta 2020. godine.

Zaštitnica prava pacijenata Alma Mutapšić nije krila iznenađenje iskustvima koja se ovih dana mogu pročitati na internetu. Kaže da ona objašnjava pacijentima da imaju pravo na prigovor. Čak i anonimno, ali  primjedbi skoro da nema.

Mutapšić za Monitor objašnjava da na svakoj klinici u sklopu KCCG obavljaju dobrovoljna i anonimna anketiranja koja sadrže pitanja koja se odnose na dužinu čekanja prijema u bolnici, informisanost o zdravstvenom stanju, informisanost o načinu i mogućnostima liječenja, odnosu ljekara i medicinskih sestara. U toku 2020. godine, od 7.851 pacijenta koji je primljen na Klinici za ginekologiju i akušerstvo, anketirano je 2.582. Žalilo se samo 92 pacijenta a samo jedna od njih se odnosila na neljubaznost zdravstvenih radnika.

U najnovijem izvještaju obrađenom u februaru, u koji je Monitor imao uvid, od 314 ispitanika samo troje su iskazale kritiku: primjedba na neudobnost ležaja, na neukusnu hranu i primjedba na nehigijenske uslove toaleta.

Jovana PETRIČEVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PODSTANARSTVO U CRNOJ GORI: Na rubu    

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori ne postoji registar podstanara. Zbog toga, subvencije koje daje država nemaju smisla niti mnogo efekta, a podstanari su prisiljeni da uglavnom iznajmljuju stanove bez ugovora. Dosadašnja stambena politika ne haje za ko zna koliko ljudi koji u strahu dočekuju jutro – hoće li biti izbačeni na ulicu ili od čega će platiti kiriju

 

„Od podstanarstva je teži samo zatvor, a o tome niko ne govori”, kaže jedan od članova NVO Udruženje podstanara Crne Gore – Moj Dom, novog udruženja, i jedinog te vrste u Crnoj Gori. Za svega par dana priključio mu se veliki broj članova.

,,Dvadeset dvije godine sam podstanar i 15 puta sam se selio. Država ne zna koliko ima podstanara, nema evidencije. Pokušano je da se 2014. godine situacija riješi Zakonom o sprečavanju nelegalnog poslovanja, ali – bezuspješno. Tada je izračunato da država, godišnje, na obračun srednje vrijednosti od samo 150 eura za stanarinu, gubi 3,5 miliona eura. Uglavnom je sve bez ugovora, a tako su svi na gubitku”, kaže za Monitor osnivač udruženja Dragan Živković.

Prema riječima Živkovića, hitno treba uspostaviti registar podstanara u Crnoj Gori. „On mora postojati. Mora se znati ko su podstanari u ovoj državi, jer jedino tako ona može prepoznati najugroženiju grupu i direktno joj pomoći. Samo na taj način će subvencije imati smisla i znatno više efekta. To je jedan od najprečih zadataka našeg udruženja. Nadamo se da ćemo naići na razumijevanje državnih organa. Do tada, držimo se koliko možemo i umijemo”.

„Podstanar sam sa suprugom u Herceg Novom 26 godina. Imamo dvoje djece. Radim u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Dva puta su me odbijali kada sam konkurisao za projekat za stanove Hiljadu plus, iako sam ispunjavao sve uslove. Ne može da me zapadne stan od 45 metara kvadratnih po cijeni od hiljadu eura, i to još da ga vraćam dok sam živ. U međuvremenu, supruga je oboljela od karcinoma. Nemam riječi da opišem šta me snašlo i kakve se sve namještaljke čine pri dodjeli stanova po tom projektu”, iskustvo je još jednog od članova Udruženja Moj Dom.

Posljednji dostupni podaci o broju podstanara u Crnoj Gori su iz Popisa stanovništva, domaćinstava i stanova iz 2011. godine, rečeno je Monitoru iz Uprave za statistiku Monstat. Prema tim podacima, u Crnoj Gori ima 192.242 domaćinstava. Prosječno ima tri člana. Od ukupnog broja domaćinstava, 78,2 odsto ili 150.288 su vlasnici ili suvlasnici stana u kome žive, dok kod roditelja, djece ili drugih rođaka stanuje 5,7 odsto ili 10.980.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo