Povežite se sa nama

OKO NAS

MLJEKARA ZORA BERANE: ČIST PROMAŠAJ: Opljačkana donacija

Objavljeno prije

na

Odbor direktora beranske mljekare AD Zora pohvalio se ovih dana da je ta fabrika za dvije godine, sa deset radnika, preradila oko milion i po litara mlijeka. I to, punih pet godina nakon privatizacije i petnaest godina od kada je fabrika izgrađena stranim donacijama vrijednim preko deset miliona eura.

„U 2014. godini prerađeno je 452.503 litra, a u 2015. i 2016. preko 1,6 miliona litara mlijeka. Mljekara trenutno proizvodi četiri proizvoda koji se prodaju preko veleprodajnih sistema i maloprodajnih objekata na domaćem tržištu, pod robnom markom Mljekare Lazine”, saopštio je predsjednik odbora direktora AD Zora i suvlasnik Lazina Milutin Đuranović.

Ovi podaci mogli bi biti utješni, kada se ne bi znalo kako je trebalo da bude. Za one koji su zaboravili, treba se prisjetiti da je beranska mljekara, kada je pravljena, projektovana za dnevnu proizvodnju od pedeset hiljada litara, što bi značilo da bi ovih „uspješnih” milion i po litara za dvije godine, bilo prerađeno za samo jedan mjesec.

Odbor direktora AD Zora razljutilo je to što je prethodno bilo napisano da su očekivanja od privatizaciji beranske mljekare bila prevelika. Ugovoru o prodaji Zore danilovgradskoj kompaniji Šimšić Lazine 2012. godine prisustvovao je tadašnji premijer Igor Lukšić, koji je rekao da se „trasira put kako bi trebalo raditi u budućem periodu”.

„Mislim da je to najbolji odgovor na ono što je ekonomsko-socijalna problematika ovog područja, koje je vrlo pogođeno ne samo tranzicijom već i aktuelnom ekonomskom krizom. Bez obzira na to što možemo reći da bilježimo rezultate koji su mnogo bolji nego u regionu ili drugdje u Evropi, ne treba da budemo zadovoljni samo stabilizacionom politikom. Ono što nam je bitno jeste razvoj i vjerujem da nam je to osnova da na ovom području možemo iskoristiti potencijale kojima raspolažemo”, kazao je tada Lukšić.

Mljekara Zora trebalo je zaista da bude veliki privredni potencijal Berana i čitavog sjeveroistoka Crne Gore. Kada se izvedu računi, ispada, međutim, da deset ili više miliona eura potrošenih kroz međunarodni projekat Mednem, predstavljaju promašenu investiciju.

Nije nepoznato da su mljekaru Zora donirale razvijene članice Evropske unije, i da je cilj bio pospješiti zapošljavanje crnogorskih građana koji su u to vrijeme deportovani iz Luksemburga.

Zajedničko za projekte u oblasti poljoprivrede koji su bili zasnovani na donacijama, bile su nerealne procjene. Stručnjaci su na to na vrijeme upozoravali.

Kada je građena mljekara Zora, to je sada potpuno jasno, bio je cilj prikazati što više muznih grla. Tako se fingiranim popisom došlo do brojke od jedanaest hiljada, dok su precizne računice govorile da ni tada ni danas na području beranske opštine nije bilo više od dvije-tri hiljade krava.

Ti lažni parametri, međutim, bili su presudni i bitno su uticali na to da luksemburgška vlada razvije projekat Mednem, koji je podrazumijevao razvoj mljekarstva na sjeveroistoku Crne Gore, u startu vrijedan, kako se zvanično saopštavalo, sedam miliona eura. Kasnije je donirano još četiri miliona.

Te podatke svojevremeno je u javnost iznio posljednji međunarodni rukovodilac ovog projekta i direktor Zore, Njemac Hans Joakim Zilken, koji je rekao da ta sredstva nijesu uzalud uložena jedino u slučaju da se postigne rentabilnost.

,,Uložena sredstva opravdana su pod uslovom da imamo profit. Vjerovatno nije tajna da sada nema profita. Ali mislim da je moguće imati profit do kraja 2006. godine, kazao je Zilken u oktobru 2005. godine. To se, međutim, nikada nije ostvarilo.

Okosnicu projekta je činila mljekara Zora, s ukupnim dnevnim kapacitetom od skoro pedeset hiljada litara mlijeka, ili sedam-osam hiljada litara na sat. Mljekara je imala i više otkupnih centara raspoređenih po sjeveroistoku države.

Skoro da je i laicima bilo jasno da je fabrika sa tim kapacitetima u Beranama bila osuđena na neuspjeh. Tako je jedina fabrika dugotrajnog mlijeka u državi radila sa minimalnim kapacitetima, a već početkom 2010. godine proizvodnja je zbog velikih gubitaka i dugovanja novca seljacima za sirovinu, kao i stalnih kvarova na staroj i komplikovanoj UHT liniji, morala stati.

Bio je tu kraj pljačke ove velike strane donacije. Ta pljačka nikada nije do kraja rasvijetljena, a za malverzacije i zloupotrebe odgovarao je i osuđen samo jedan strani državljanin, prvi rukovodilac projekta Mednem, Holanđanin Tom Hodž, dok je njegova crnogorska logistika, bez koje to nije mogao realizovati, ostala nerazotkrivena i nekažnjena.

Milionska donacija konstantno je pljačkana i topila se na očigled javnosti koja je upozoravala da stvari od samog početka nijesu bile na svom mjestu. Poznata je priča o tome kako je uz velike malverzacije nabavljena polovna oprema za ovu fabriku, da bi bila prikazivana kao nova.

Nakon učestalih kvarova i zastoja stručnjaci su upozorili da su mašine koje su kupljene za ovu fabriku stare i do trideset godina. Takođe su objasnili da je velika greška bio izbor mašina i proizvođača, odnosno da nije poznato da još neka mljekara ili fabrika sokova u regionu radi sa austrijskim ‘kombi-blokom’, to jest da svi koriste mašine marke ‘tetra-pak’ za koje ima i rezervnih djelova, a i mnogo su jeftinije.

Osim probnog perioda i još godinu-dvije nakon toga, fabrika Zora nije više proizvodila dugotrajno mlijeko. Crna Gora tako nije dobila jedinu fabriku dugotrajnog mlijeka, što je bio cilj milionske donacije.

Stranci su odlučili da se povuku. Vladi Crne Gore u vlasništvo su prenijeli 99,05 akcija, dok su lokalnim stočarima ostavili tek pola procenta. Tako je nakaradno kompanija ipak ostala akcionarsko društvo u kojem se farmeri pitaju koliko, narodski rečeno, svitac sa zadnjim krajem.

Pokušaj prve privatizacije nije uspio. U jesen 2012. prodata je za dvjesta pedeset hiljada eura preduzeću Šimšić Lazine. Vlada je tada preuzela i dug fabrike od preko osamsto pedeset hiljada eura.

Mljekara Zora deceniju i po poslije udaranja temelja radi zanemarljivim kapacitetom i potpuno drugačije od zamišljenog projekta.

Direktor fabrike Vladan Rakonjac kazao je u telefonskom razgovoru da nije ovlašten da daje informacije o broju zaposlenih i proizvodnji, te da će proslijediti broj telefona vlasnika ili nekoga iz službe za medije ali na pozive i SMS poruke više nije odgovarao.

Nakon toga oglasio se odbor direktora, koji ne želi da prizna da je fabrika u koju su zvanično uloženi milioni eura svedena očigledno na obični centar za otkup mlijeka sa sjevera i njegovu distribuciju prema jugu.

Oni koji su učestvovali u projektu Mednem željeli bi da preko sireva robne marke Lazine, starim ili mladim kajmakom, zamažu oči crngorskoj javnosti, koja ima pravo da zna punu istinu gdje je uloženo deset miliona eura stranih donacija i šta je na kraju, bez ikakvih sankcija, rezultat svega.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

SPORT: GASI LI SE ŽRK BUDUĆNOST: Da ne bude kao Đekna

Objavljeno prije

na

Objavio:

ŽRK Budućnost, najtrofejniji crnogorski sportski klub, od 1. jula je bez generalnog sponzora i prema najavama  boriće se za golu egzistenciju. U toj situaciji takmičarske ambicije niko ne pominje

 

 

Gasi li se najtrofejniji crnogorski sportski klub? Da li će nastupati i u kojem takmičenju? Hoće li Glavni grad, novcem građana, od propasti spašavati nekadašnjeg evropskog giganta? Hoće li se naći još neko da pomogne? Sve su ovo pitanja koja ovih dana pune stupce crnogorskih novina i portala, boreći se za čitanost rame uz rame sa EP u fudbalu.

Prvog jula, kad je istekao sponzorski ugovor sa ŽRK Budućnost, saopštenjem se oglasila kompanija Bemax: „ Bila je čast što smo u prethodne tri sezone bili generalni sponzor brenda kao što je ŽRK Budućnost. Uspjeli smo da riješimo nagomilane finansijske probleme, doprinesemo formiranju tima za narednu sezonu i klub ostavimo bez ijedne neizmirene obaveze iz prethodnih sezona, uključujući i nedavno završenu 2023/24“, napisali su tim povodom.

Uslijedila je rekacija iz kluba. Podgorički Dan je 7. jula objavio tekst sa naslovom Maja Bulatović: Klub se gasi. Ljubiteljima sporta ne treba objašnjavati da je u pitanju najtrofejniji crnogorski sportski klub, osvajač dvije titule prvaka Evrope, tri Kupa pobjednika kupova, jednog Kupa EHF, nebrojeno regionalnih i domaćih trofeja. Jedini šampion Crne Gore od njene nezavisnosti.

„Na današnji dan klub se gasi. Nažalost, nije ni prvi ni posljednji, ali to je sudbina koja nas je sačekala“,  kazala je legenda Budućnosti, jugoslovenskog i crnogorskog rukometa Maja Bulatović, koja je izvršni direktor kluba. Bulatovićka je dalje objasnila da je klub ostao bez glavnog sponzora, da je u pitanju goli opstanak, da se sad intenzivno radi na tome da se troškovi i eventuralni penali minimizuju. Sa najavljenim pojačanjima raskinuće se ugovori. Sve će igračice biti slobodne… Dodala je i da je dosadašnji generalni sponzor Bemaks pokrio troškove za prošlu sezonu, ali su ostale obaveze za šesti i sedmi mjesec – od stanarina, avio karata, igračica koje su trebalo da dođu. Za Monitor nije željela da bilo šta detaljnije objašnjava.

Milivoje KOVAČEVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

SEZONA SKUPLJANJA ŠUMSKIH PLODOVA: Gledanje u nebo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Država bi morala da se organizovanije uključi i pomogne privatne preduzetnike u oblasti otkupa pečurke i drugih šumskih plodova. Najbolji način je, smatraju zainteresovani, razvijanje prerađivačkih i skladišnih kapaciteta

 

 

U narednih desetak dana moglo bi se znati kakva će biti sezona pečurke na sjeveru, nakon obilnih kiša koje su ovaj dio Crne Gore zahvatile u prethodnom periodu. Jedan od najvećih otkupljivača i prerađivača pečurke i šumskih plodova iz Rožaja, Feho Kalač, kaže da toliko vremena treba da se vidi da li će pečurka, sada kada je ugrijalo, krenuti i da li će je biti na početku ove sezone.

Kalač prije svega misli na vrganj i lisičarku koji su u inostranstvu najviše traženi. „Nešto vrlo malo što je bilo smrčka, to su ljudi brali za svoje potrebe ili su prodavali na primorju. Sada nam ostaje samo da čekamo i da u narednim danima vidimo hoće li ove godine biti vrgnja i lisičarke, ili će se ponoviti loša godina kao što je bila prošla.“

Kada se radi o drugim šumskim plodovima, prvenstveno borovnici i malini, on ocjenjuje da je godina vrlo loša, ali se zato nada da će uspjeti da plasira zalihe borovnice od prošle godine koje ima u svojim hladnjačama. „U nižim planinskim predjelima roda borovnice skoro da nema. Vidjećemo u vrhovima kakav će biti rod, gdje malo kasnije zrijeva, ako je neki grad ne pokosi“, objašnjava Kalač. Ovogodišnje cijene pečurke, dodaje, još nisu formirane, i to će se znati početkom avgusta, kada će, ako bude roda, berba biti u punoj sezoni.

Kalač, vlasnik preduzeća K.D. Sloga,   podsjeća da je prošlogodišnja sezona berbe  pečurke na sjeveru Crne Gore potpuno propala, i gaji nadu da se to ove godine neće ponoviti.

Tada se pokazalo da nedostatak državne strategije u ovoj oblasti dovodi na ivicu opstanka jednu značajnu privrednu granu, otkupljivače i prerađivače, ali i obične građane, odnosno berače, koji od toga ostvaruju značajne prohode. Kalač, kao iskusni privrednik u oblasti otkupa i prerade pečurki i šumskih plodova, ističe da je uspio da prošlu godinu premosti otkupom kleke i jagode.

Samo godinu ranije, 2022., pečurka je bila prerodila da se nije imala gdje skladištiti, odnosno da nije bilo dovoljno hladnjača u kojima bi se mogla sačuvati, da bi 2023. bila potpuno obrnuta situacija. Monitor je pisao kako je vrganj 2022. godine „prerodio“ i da su otkupljivači uzimali samo najkvalitetniju klasu, i to po cijeni od svega 1,5 eura, zbog malih kapaciteta privatnih hladnjača na sjeveru, dok je ona slabije klase trunula u šumama. Prošle godine vrgnja, kao se to obično kaže, nije bilo ni za lijek, a kilogram je dostizao cijenu od 13 eura.

Na stranu nedostatak skladišnih kapaciteta, kažu otkupljivači. Crna Gora, prema njihovim riječima, sve ove godine nije učinila ništa da stimuliše razvoj prerađivačkih pogona za pečurku. Pokazalo se da su otkupljivači pečurke i drugih šumskih plodova ostavljeni sami sebi. Država im nije mogla pomoći ni kada su im hladnjače ostale pune malina. Nije im mogla pomoći ni da smjeste tržišne viškove pečurke.

„Ne smijemo biti prepušteni vremenskim uslovima i rodu pečurke i šumskih plodova od godine do godine. Potrebne su nam fabrike za preradu tržišnih viškova u godinama kada robe ima mnogo. Preradi se, sačuva se do povoljnog trenutka i povoljne cijene na tržištu, i onda nema stihije“, kažu privrednici u ovoj oblasti.

Zato vlasnik K.D. Sloga iz Rožaja kaže da im ostaje da u narednih deset dana gledaju u nebo i čekaju da vide kakav će ove godine biti rod pečurke. „Ako ne rodi, svi smo na gubitku, od berača, preko otkupljivača do izvoznika“, kaže Feho Kalač.

Na sjeveru Crne Gore je značajan broj i individualnih domaćinstava, koja nijesu privredno registrovana, a bave se berbom i osnovnom preradom. Ta domaćinstva su toliko razvila posao da su počeli sami da prerađuju pečurku u kućnoj radinosti i manjim pogonima, i najčešće sušeći je, čuvaju do trenutka kada će biti bolja potražnja i cijena. U jednom takvom domaćinstvu Monitoru su kazali da sa velikim nestrpljenjem čekaju kakva će biti ova godina kada se radi o vrgnju.

„Ko hoće, može da zaradi. Jedan berač može za samo dan da skupi trideset do četrdeset kilograma vrgnja i drugih pečurki prve klase. Ako je više berača u porodici, to je znači više novca. Tolike dnevnice nema nigdje“, kažu u tom domaćinstvu.

Sezona branja pečurke, tako nije ni počela, a u lancu od berača, do otkupljivača, prerađivača i izvoznika, svi su kao na trnju.  Vrganj iz naših krajeva posebno je tražen na inostranom tržištu, prije svega italijanskom, a sezona branja, kada ga ima, traje sve do prvih snjegova.

Zbog ranije privatizacije i propasti nekih velikih poljoprivrednih preduzeća, kakvo je, na primjer, bilo beransko Agropolimlje, kada je uništena najveća hladnjača na sjeveru, sada se osjeća veliki nedostatak skladišnih prostora i hladnjača. Sagovornici Monitora slažu se da privatni preduzetnici, kojih nije malo, ipak nijesu nadosmjestili tu hladnjaču koja je pretvorena u jedan hipermarket.

Iz godine u godinu sve više se pokazuje da bi država morala da se organizovanije uključi, i da pomogne privatne preduzetnike u oblasti otkupa pečurke i drugih šumskih plodova. Najbolji način za to je, smatraju, razvijanje prerađivačkih, ali isto tako i skladišnih kapaciteta u kojima bi sirovina mogla da se čuva.

Za sada, sve se svodi na pogled uprt u nebo.

                                                               Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

ULCINJ JOŠ NEĆE DOBITI VELIKU SOLARNU ELEKTRANU: Daleko su paneli na Briskoj gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nada da će Ulcinj dobiti još jedan veliki objekat za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora, uz vjetropark na Možuri, sve je dalje iako se prvobitno planiralo da ona proradi još krajem 2021. godine. U međuvremenu je potpisano pet aneksa za produženje roka za zakup zemljišta

 

 

Nova tenderska komisija Vlade Crne Gore za projekat solarne elektrane Briska gora u Ulcinju poništila je prošle sedmice odluku o rangiranju kandidata koja je usvojena prije šest godina. Na taj način čitav postupak je vraćen na početak, pa će se još dugo čekati na gradnju najveće solarne elektrane u Evropi.

U najnovijoj odluci Tenderske komisije, sve ponude su proglašene nevažećima, uglavnom zbog tehničkih nepravilnosti, poput nedostatka prevoda dokumentacije. Prema rang-listi iz 2018. godine, prvorangirani ponuđač je bio konzorcijum državne Elektroprivrede Crne Gore (EPCG), državne firme Fortum iz Finske i kompanije Sterling & Wilson International Solar FZCO. (Fortum i EPCG po 49%, a S&W dva odsto).

Upravni sud Crne Gore je odluku prethodne Komisije o rangiranju kandidata poništio u septembru 2022. godine na prigovor jednog od ponuđača, konzorcijuma Montesolar. Onda se čekalo na izmjene Prostornog plana Crne Gore, sve do ove odluke Tenderske komisije. Nada da će Ulcinj dobiti još jedan veliki objekat za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora, uz vjetropark na Možuri, sve je dalje, iako se prvobitno planiralo da ona proradi još krajem 2021. godine. U međuvremenu je potpisano pet aneksa za produženje roka za zakup zemljišta.

I ekološki aktivisti smatraju da mnogo opreznije treba ulaziti u ovako velike projekte, posebno ako ne postoji procjena stanja biodiverziteta na tom području. “Već šest godina traje lutanje sada već nekoliko vlada Crne Gore u pokušajima da se izmjenom prostorno-planske dokumentacije, bez poštovanja zakonskih procedura, obezbijede uslovi da se preko 6,6 miliona kvadratnih metara površine karakterističnog pejzaža Briske gore iskrči i oslobodi vegetacije, te da se na nju postave solarni paneli”, kaže za Monitor čelnica Green Home Azra Vuković. „Treba preispitati opravdanost lokacije na kojoj je planirana solarna elektrana na Briskoj gori, kako bi se izbjegla trajna degradacija ključnih vrijednosti ovog područja kroz uništavanje pejzaža, sječu šuma i negativne uticaje na ptice, biodiverzitet, kulturno nasljeđe i lokalno stanovništvo.“

Vuković navodi da je Briska gora područje izuzetnih prirodnih, ali i kulturnih vrijednosti, koje uključuje rijeku Bojanu, Šasko jezero i Knete. “Izgradnja solarne elektrane na Briskoj gori je još jedan u nizu velikih infrastrukturnih projekata u realizaciji kojih je primijenjen pogrešan redosljed koraka. Pošto je prije zaključivanja ugovora sa investitorom i izrade izmjena i dopuna važeće prostorno – planske dokumentacije neophodno bilo sprovesti procjenu stanja biodiverziteta na predmetnom području”, dodaje Vuković.

Čitav ovaj posao vrijedan preko 210 miliona eura do zadnjih dana svog tehničkog mandata vodila je vlada premijera Duška Markovića. Tako je, na primjer, izmjenama i dopunama Prostorno-urbanističkog plana opštine Ulcinj od kraja oktobra 2020. godine stvorila sve pretpostavke za početak radova. Tim dokumentom je bilo predviđeno da se zona za izgradnju solarne elektrane poveća za gotovo dva puta, sa prvobitno planiranih 4,7 na 6,6 pa potom na čak 9,25 miliona metara kvadratnih, odnosno da se kapacitet tog energetskog objekta poveća sa 118 megavata (MW) na čak 262 MW. Isticalo se da bi planirana godišnja proizvodnja iznosila oko 450 gigavat sati (GWh) električne energije godišnje.

„Ova solarna elektrana biće najveća ovog tipa u Evropi”, poručivali su predstavnici prvorangiranog konzorcijuma i navodili da će ona zapošljavati 226 radnika.

Prema saopštenju tadašnje crnogorske vlade, izgradnjom solarne elektrane na Briskoj gori, Crna Gora daje značajan doprinos borbi sa globalnim klimatskim promjenama i pravi iskorak prema većoj energetskoj efikasnosti i nezavisnosti, a izgradnja takvog objekta dovodi do poboljšanja ukupnog elektroenergetskog sistema Crne Gore.

Ulcinjsku vlast niko nije pitao za ove planove. Nije to bilo ni potrebno, jer je ključni faktor u lokalnoj samoupravi bila DPS, tadašnja Markovićeva stranka. Činjenica je takođe da bi, iako je riječ o ogromnom području, opština Ulcinj trebalo samo od zakupnine na zemljište godišnje da dobija oko dva miliona eura. Za lokalnu samoupravu čiji je budžet oko 16 miliona eura, riječ je o značajnoj sumi.

U Ulcinju su se ponadali da bi izgradnjom ovakvih kapaciteta Ulcinj postao centar proizvodnje obnovljive energije u Crnoj Gori. Uostalom, tako mu nešto pripada po prirodnim potencijalima: prosječno godišnje sijanje sunca (insolacija) u Ulcinju dostiže čak 218 dana. To je više od 2.700 časova godišnje ili dnevno 7,4 časova. U toku ljeta taj pokazatelj je veći za 50 odsto (11,5 časova dnevno).

Poznati ulcinjski ekolog Dželal Hodžić kaže za Monitor da obzirom na izvanredne mogućnosti i čist solarni potencijal, Ulcinj i Primorje, pa i čitava država, sve svoje potrebe za električnom energijom mogu lako i jednostavno zadovoljavati gotovo isključivo od sunca. “Posebno ako se zna da se veliki dio struje u našim domaćinstvima koristi za zagrijavanje vode!?”, navodi on napominjući da u ovom slučaju treba svakako treba uzeti u obzir primjedbe renomiranih organizacija civilnog društva kakva je Green Home.

Crna Gora je u decembru prošle godine dobila prvu solarnu elektranu izgrađenu na zemlji – Čevo solar, snage 4,4 MW. Država je, inače, izdala urbanističko-tehničke uslove za gradnju 30 velikih elektrana za zelenu energiju, najvećim dijelom solarnih postrojenja, snage 4.000 MW, ali realizacija na terenu, što se najbolje vidi na primjeru Briske gore, ide prilično sporo.

        Mustafa CANKA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo