Povežite se sa nama

FOKUS

Mračne tajne drugova u zločinu

Objavljeno prije

na

Dobitnik ordena Radovana Karadžića, aktuelni svjedok Momir Bulatović (1992. predsjednik Predsjedništva Crne Gore) u procesu protiv optuženih za deportaciju, sačekaće oslobađanje obaveze čuvanja državne tajne o kojoj će odlučiti Skupština. Predsjednici vijeća Specijalnog suda, Milenki Žižić, saopštio je 27. septembra poentu eventualnog svjedočenja: „Za deportaciju nijesu krivi državnih organi Crne Gore”.

Njegovi drugovi iz epohe „mladih, lijepih i pametnih” takođe su dali iskaze. No, Milo Đukanović ( 1992. premijer) i Svetozar Marović (1992. član Predsjedništva), za razliku od Bulatovića nijesu pozvani za svjedoke. Juna 2008. dali su iskaze bez prisustva advokata optuženih. Uporede li se ključne tvrdnje Đukanovića, Marovića i Bulatovića, zaključak je da svi, nezavisno (svako za sebe) ili usaglašeno (ne pominji me, ne pominjem te), nolens-volens, govore isto.

Đukanović je objasnio da „crnogorski državni vrh nije imao saznanja o deportacijama” i „da su one zaustavljene kada je državni vrh saznao za njih”. Ni Đukanović ni Bulatović ne pominju datum kada su saznali za deportacije. Marović u svojoj izjavi na pola strane A4 formata tvrdi da „niko iz Crne Gore nije poslao te ljude u smrt, niti je to bilo kome bilo i u primisli”.

Premijer, ondašnji i sadašnji, veli: „Ako su pojedinci iz MUP-a smatrali da, eventualno, imaju saglasnost ministra, a to znači i saglasnost Vlade, to je njihov problem”. U razgovoru za TV Hajat 2004. i Bulatović tvrdi da je akcija, navodno, „zaustavljena od strane državnog rukovodstva u trenutku kada smo za nju saznali” a odgovornost svaljuje na optuženog Milorada Ivanovića, načelnika CB Herceg Novi, itd.

Tvrdnje o nevinosti crnogorskih vrhovnika i samovolji ili „nesnalaženju” jednog ili više policijskih službenika su u sukobu sa svim poznatim činjenicama. Hapšenja bosanskohercegovačkih izbjeglica proljeća 1992. nije bila interni napad ludila šefova lokalnih centara bezbjednosti, odnosno, „uniformisane policije” iz sastava Službe javne bezbjednosti MUP-a Crne Gore. Niti su izolovana samo na Herceg-Novi, mada se primjeri iz ovoga grada najčešće javno fokusiraju; hapsilo se, prema svjedočenjima, u Ulcinju, Baru, Podgorici, Nikšiću, Pljevljima…

Što je crnogorska policija radila proljeća 1992. nikada nije bile tajna za bilo koga, niti je bilo ko bio naivan što će se sa nesrećnim izbjeglicama desiti kada ih izruče. Na primjer, državno glasilo Pobjeda u tekstu Mobilnost za mir iz Herceg Novog 8. juna 1992. navodi slučaj Avda Štedimlije koji je „nakon ‘obrade’ u CB izručen vlastima Srpske Republike BiH. Isto je postupljeno i sa 50 ostalih lica”. U tekstu piše: „U proteklim danima radnici CB Herceg Novi ‘češljaju’ spiskove izbjeglica… otkrili su 48 ekstremista muslimanske nacionalnosti, koji su privremeno utočište ispred zaslužene kazne našli na ovom području” (podvukao V.J.).

Premijer Đukanović u to vrijeme nije čitao Pobjedu, ali ga je več neko morao obavijestiti što piše u Dnevnom biltenu događaja, internoj policijskoj publikaciji koja je uredno registrovala aktivnosti oko deportacije. Ipak, on je 16 godina kasnije, juna 2008. kazao istražnom sudiji da njegovi policijski službenici „nijesu ništa učinili sa predumišljajem” i da „nijesu mogli znati” da će deportovani Bošnjaci biti pobijeni. Zbog čega su onda u Vladi, odnosno MUP-u, bili zabrinuti za bezbjednost policajaca koji su deportovali izbjeglice u Foču? Nikola Pejaković, do sredine 1992. zamjenik a onda ministar unutrašnjih poslova, u aktu br. 278/2 od 8. aprila 1993. opisuje ondašnje okolnosti u BiH koje su navele crnogorski MUP na zaključak da „obim i širina ratnih dejstava na području bivše BiH dovode u pitanje bezbjednost naših radnika milicionara određenih za sprovođenje ovih lica”, pa je „dogovoreno da radnici SUP-a Srebrenica dođu u Herceg Novi gdje je izvršena primopredaja”.

Zbog čega su ljudi hapšeni i izručivani? Pejaković u aktu br. 105/3 od 12. oktobra 1992. tvrdi da se postupalo po zahtjevima „Srpske Republike BiH”. Kome su ti zahtjevi upućivani – naravno, sjedištu Ministarstva unutrašnjih poslova Vlade Crne Gore a ne pojedinim centrima bezbjednosti po opštinama. Iz sjedišta MUP-a Crne Gore je potom upućena svim centrima bezbjednosti famozna cirkularna depeša (ili više njih) da se ljudi hapse i izručuju.

Hrabri svjedok, bivši policijski inspektor Slobodan Pejović iz Herceg Novog, godinama je izložen šikaniranju i diskvalifikacijama. On je izjavio kako je svojim očima vidio depešu koju je potpisao Pavle Bulatović. „Evo, dobili smo de­pešu od ministra policije Pavla Bulatovića. Treba noćas da privedete sve Muslimane”, kazao mu je Damjan Turković, maja 1992. zamjenik načelnika CB-a.

Iz MUP-a, odnosno Uprave policije, do danas nijesu potvrdili da je depeša postojala. Nju pominje i sada optuženi policijski komandir Milorad Šljivančanin u potvrdama da su Sadik Damirović i Enes Bičo predati „radnicima Stanice milicije Foča u Sabirni centar” (vidi faksimile). Svjedok Milan Paunović, bivši policijski funkcioner, 29. septembra je pred Specijalnim sudom kazao da je „telegram sa memorandumom SUP-a Foča bio sa spiskom 168 Muslimana koje treba uhapsiti i stigao je na ruke ministra unutrašnjih poslova Crne Gore”.

Tužilaštvo je juna 2005. zahtijevalo izjašnjenje MUP-a (Uprava policije je tada bila u njenom sastavu) o dokumentaciji u vezi deportacije jedne od žrtava. Odgovoreno je da se obrate CB Herceg Novi. Tamo je saopšteno da ne posjeduju nijedan dokument u vezi deportacije izbjeglica!

Slično je i sa Skupštinom. Pravnim zastupnicima porodica žrtava sekretar Skupštine Milan Radović, sadašnji direktor ZIKS-a, priznao je da su ključni dokazi o zločinu uništeni sa obrazloženjem da su to dokumenti MUP-a, pa da Skupština nije obavezna da ih čuva. Radi se o dva važna dokaza: Informacija o mjerama preduzetim prema raseljenim licima iz 1992. i Odgovoru na poslaničko pitanje iz 1993. godine. Odobrenje za uništenje dato je 7. jula 2004. godine, tri dana pošto je u emisiji Otvoreno TVCG pokrenuto pitanje odgovornosti za deportaciju. Predsjednik Skupštine je bilo isto lice kao i sada – Ranko Krivokapić.

Uništenje arhiva je izvan domašaja sadašnjih optuženika za deportaciju koji su – da li je u pitanju koincidencija? – uglavnom bili opozicija Đukanoviću nakon raskola 1997. DPS-a. Ni u Upravi policije, ni u Skupštini, nikada nijesu pokrenuti postupci utvrđivanje odgovornosti zbog uništavanja dokumenata – dokaznog materijala. Ali, još značajnije je da odgovornost sada optuženih nije utvrđivana još od davne 1992, kada je premijer Milo Đukanović, po službenim i neslužbenim linijama informisanja, morao biti obaviješten o svim aspektima deportacije -o čemu postoje dokazi.

Premijer juna 2008. ocjenjuje da je u slučaju „deportacije prekršeno međunarodno pravo, jer je BiH u međuvremenu postala nezavisna država”, da su „odgovorna lica u MUP-u Crne Gore bila neinformisana” i da „nijesu znala za ovu činjenicu”. Rekao je da se „u ovom slučaju radi o nesnalaženju grupe ljudi koja je bila na visokim i odgovornim funkcijama u MUP-u Crne Gore”, navodno to je ,,plod promjene sistema rada, jer se do tada funkcionisalo na centralizovanom sistemu bezbednosti dotadašnje SFRJ”.

Ove tvrdnje ne drže vodu. O tome da je BiH postala međunarodno priznata država „odgovorna lica u MUP-u Crne Gore” je trebalo da informiše upravo i Đukanović, predsjednik Vlade koja, po Ustavu, vodi spoljnu i unutrašnju politiku. SRJ, federalna država sastavljena od republika članica Srbije i Crne Gore, svečano je, na sva zvona, proglašena 27. aprila 1992. Svima je – valjda i „odgovornim licima u MUP-u Crne Gore” – veoma dobro poznata bila činjenica da ta država u svom sastavu nije imala teritoriju BiH, pa izručenja i hapšenja, „sistem rada”, nije više mogao, kako tvrdi premijer, da funkcioniše „na centralizovanom sistemu bezbjednosti dotadašnje SFRJ” u kojem, uostalom, nikada i nije postojala izvjesna „Srpska Republika BiH”. Izručivali smo građane druge države jednoj nepoznatoj tvorevini koja, ni onda, ni danas, nije međunarodno priznata država.

Kao nezavisna država, BiH je postala članica UN 22. maja 1992; prethodno su je 6. aprila 1992. priznale članice tadašnje Evropske zajednice a SAD narednog dana. Nikola Pejaković, ministar druge Đukanovićeve Vlade, u svom odgovoru na poslaničko pitanje 1993. operiše netačnim podatkom da je BiH priznata 19. maja 1992, ali da je MUP, svejedno, nastavio sa deportacijama zaključno sa 27. majem iste godine?!

Drugi izvori, poput bivšeg poslanika Ćazima Lukača (člana parlamentarne komisije koja je 1992. pokušala da istraži slučaj, članovi i Asim Dizdarević, Mićo Orlandić i Ranko Jovović) tvrdi da su hapšenja prestala 6. juna 1992. nakon što je na Skupštini saopštio vijest o deportacijama.

Milo Đukanović je kazao da je prvi put za deportaciju čuo na sastanku sa Momirom Bulatovićem i predsjednikom Skupštine Ristom Vukčevićem: „Tada sam prvi put čuo od Vukčevića da je na primorju vršeno privođenje, da su obavljeni informativni razgovori i da su deportovana lica”. Kakav je to premijer čijih stotine službenika širom Crne Gore, od Ulcinja do Pljevalja, neđeljama hapse i izručuju između 83 (službeni podatak) i 143 (podaci nezavisnih istraživača) građana susjedne države a on o tome doznaje od šefa parlamenta?

Još 1992. Đukanoviću se obratila Danijela Stupar-Tintorić iz Beograda sa zahtjevom da joj objasni gdje joj je muž Alenko Tintorić i zbog čega je uhapšen. Umjesto premijera, odgovorio je 12. oktobra 1992. aktom br. 905/3 njegov ministar policije Nikola Pejaković.

„Vaš suprug, Tintorić Alenko iz Novog Sarajeva je uhapšen 26. maja 1992. godine u Herceg Novom”, piše Pejaković, pa je „predat ovlašćenim radnicima SUP-a Srebrenice”. SUP Srebrenice su u to vrijeme kontrolisali Bošnjaci, jer je grad bio pod njihovom kontrolom, sve do jula 1995. godine. „Ovlašćeni radnici” SUP-a Srebrenice su po uhapšene došli pravo u Herceg Novi a “prevoz ovih lica prema Srebrenici” obavili su, izvještava Pejaković (u aktu br. 278/2), vozilom firme Drina d.d.?!

Epilog: Vlada Crne Gore, preko svog MUP-a, uhapsila i izručila namanje 81 čovjeka koji su pogubljeni.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

USTAVNI SUD PO PARTIJSKIM KVOTAMA: Lako je Vatikanu, oni biraju samo jednog

Objavljeno prije

na

Objavio:

Deblokada Ustavnog suda  je bila neophodna. Zbog  toga se danas pozdravlja dogovor političkih stranaka oko nedostajućih kandidata za sudije tog suda, pa makar i po kvotama. No,  stvar neće biti riješena sve dok Ustavni sud ne prestane da  bude predmet  političke trgovine, već postane  nezavisna i kredibilna institucija

 

Djelimičan dogovor parlamentarnih stranaka oko sudija Ustavnog suda, kako bi se taj sud odblokirao, postignut je sredinom sedmice. Vodio se iza zatvorenih vrata Vile Gorica, a ne u parlamentu, baš kao da se dogovaraju ministarska mjesta, a ne sudije. To je dodatno pojačalo utisak koji se političkim klasama zamjera – da nedostajuće sudije Ustavnog suda biraju po modelu – naši i njihovi. Ni sami se parlamentarci nijesu libili da saopšte da se izbor odvija po principu partijskih kvota. ,,Pregovara se da od četvoro novih sudija, dvoje bude aktuelne većine, jedan DPS-a, jedan manjina“, nezvanično su objašnjavali mediji situaciju u kojoj političke klase biraju nedostajuće sudije Ustavnog suda.

Poslanici vlasti i opozicije, za sada su se dogovorili oko tri od četiri nedostajuće sudije Ustavnog suda. Izbor jednog sudije dovoljan je da se odblokira rad tog suda, ali nedovoljan za donošenje važnih odluka. Parlamentarne stranke za sada su postigle dogovor oko ovih imena:  zamjenica ombudsmana Snežana Armenko, sutkinja kotorskog Osnovnog suda Momirka Tešić i bivša zaštitnica imovinsko pravnih odnosa Dragana Đuranović.  Kandidatkinja Đuranović se tokom saslušanja u parlamentu izjasnila da je članica DPS-a, ali da će ukoliko bude izabrana za sutkinju Ustavnog suda, vratiti člansku kartu. I tokom prethodnih konkursa prijavljivala se za sutkinju Ustavnog suda i dobijala glasove DPS-a i LP-a. Ako se primijeni model – „dvoje parlamentarne većine, jedan DPS-a i jedan manjina“, s početka priče, jasno je da je Đuranović kandidatkinja DPS-a. Ona, međutim, ima još šest mjeseci do penzije, zbog čega, smatra se, parlamentarna većina nije kočila dogovor. Ono, ima i dovoljno vremena da utiče na određene važne odluke.

Prema nezvaničnim informacijama Vijesti, Tešić protežiraju  poslanici Demokrata, a Armenko Demokratski front.  Ni sutkinja Tešić nije prvi put kandidatkinja za Ustavni sud. U maju prošle godine dobila je dva glasa  – Demokrata. Poslanik Marko Milačić tada je problematizovao njenu kandidaturu podsjećajuči da je zbog sumnje u njenu nepristrasnost bila izuzeta iz predmeta pomorske nesreće u Budvi, u kojoj je stradala policijska službenica Maja Šljivančanin.  Presudom Osnovnog suda u Kotoru, maloljetni M.S. je bio osuđen na najduže 120 sati društveno-korisnog rada.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

STANJE REDOVNO: Ne vide, ne čuju, tvituju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako o tuđem trošku idete na trke Formule 1u Abu Dabi, kao premijer  Abazović ili, poput predsjednika Đukanovića, novogodišnje praznike provedete u  u švajcarskom mondenskom odmaralištu Sent Moric, makar dijelom u državnom trošku, onda vam i naša svakodnevica može izgledati sasvim prihvatljivo.  Uprkos stvarnosti

 

Sve je u najboljem redu. „Ja ne znam šta se ovdje vanredno dešava”, predočio je, neki dan, premijer Dritan Abazović. ,,Volio bih da me neko ubijedi koji dio crnogorskog sistema ne funkcioniše ili ne pruža one usluge koje je pružao. Ako izuzmemo Ustavni sud…“.

Izjava je došla kao neka vrsta odgovora  na javne kritike  zapadnih partnera. Vrijedi ih ponoviti pošto se nešto slično rijetko može čuti u jeziku diplomatije.

„Od zemlje koja je bila najuspješnija na putu ka EU, Crna Gora sada postaje zemlja problem”, poručila je ministarka vanjskih poslova Slovenije Tanja Fajon. ,,Crna Gora ostaje rak rana EU”, dodala je uz poruku ,,obavezali smo se da ćemo dalje pomagati Crnoj Gori”. Slična upozorenja stigla su i sa one strane Atlantika. ,,Crna Gora je u veoma dubokoj krizi. Blizu je institucionalnog kolapsa kakvog skoro nisam vidio u bilo kojoj zemlji”, saopštio je specijalni izaslanik SAD-a za Zapadni Balkan Gabrijel Eskobar upozoravajući na  ,,mnogo mogućih posljedica” takvog stanja.

Abazović, kazao je, ne osjeća odgovornost . ,,Da kažem da ne osjećam odgovornost zvučaću arogantno, ali da osjećam ono što neki ljudi nameću – ne osjećam. Vlada je završila sve svoje obaveze. Da nisu srušili Vladu i ove obaveze iz evropske agende bile bi završene”, predočio je premijer pomalo zatečenim novinarima. ,,I zašto  bih osjećao odgovornost? Tehnička Vlada radi bolje nego ona koja je bila u punom mandatu”.

Sve je, dakle, u osjećajima. Odnosno, percepciji. Pa ako o tuđem trošku idete na trke Formule 1u Abu Dabi, kao premijer (,,hvala domaćinima što su mi ispunili jedan od dječačkih snova”) ili, poput predsjednika Mila Đukanovića, novogodišnje praznike provedete u luksuznom hotelu Kempinski u švajcarskom mondenskom odmaralištu Sent Moric, makar dijelom u državnom trošku (nije nas udostojio komentara), onda svakodnevica može izgledati sasvim prihvatljivo.  Uprkos stvarnosti.

Nedavno smo iz Instituta za javno zdravlje dobili informaciju – alarmantno upozorenje  – da je dvoje od petoro (40 odsto) djece predškolskog uzrasta u Crnoj Gori nevakcinisano. Ili, da se ograničimo samo na mandat aktuelne (odlazeće, tehničke) Vlade: u 2022. godini vakcinisano je tek svako deseto dijete (11 odsto) rođeno prethodne godine. Vakine su tu, propisi su jasni, nedostajala je snaga države, ako nas već ima toliko koji više vjerujemo Guglu i Tviteru nego ljekarima.

Bez najave, prošlog petka Vlada je odložila početak drugog polugođa školske 22/23. Zvanično, kako bi omogućila bolju zaradu turističkim poslenicima sa sjevera!? Nezvanično, problem je bilo to što tek kupljeno gorivo (mazut) nije dopremljen do školskih kotlarnica, pa bi đake prošlog ponedjeljka dočekale hladne učionice.

Samo je do najupornijih doprla vijest da je Jugopetrol,  tek početkom nedjelje,  distribuirao neophodno gorivo. Alibi je bio mnogo glasniji. ,,Ako nema grijanja u školama, obratite se onima koji su planirali prethodni budžet (za 2022. godinu – prim. Monitora) i koji su zakinuli stavku vezanu za grijanje u školama u Ministarstvu prosvjete”, saopštio je premijer krajem novembra. Isto smo mogli čuti i od njegovih ministara zdravlja i prosvjete Dragloslava Šćekića i Miomira Vojinovića.

Svi skupa zaboravljaju da je ova Vlada prvi rebalans prošlogodišnjeg budžeta radila još prošlog proljeća. I, da su registrovali manjak novca za grijanje škola, imali su vremena da reaguju.  Pride, direktor Uprave za katastar i državnu imovinu Koča Đurišić  je, krajem prošle godine, na listu razloga zbog kojih njegova Uprava kasni sa tenderom za nabavku mazuta dodao i pomalo zaboravljene sajber napade na dio Vladinih sajtova. Uglavnom, grijanje je zakasnilo.  Za to, po  prilici, nijesu krivi ni DPS ni Moskva ili Brisel.

Ova Vlada je, sjetimo se, i u septembru pomjerila početak školske godine za pet dana. Ministar Vojinović je tada objašnjavao kako će to ,,doprinijeti kvalitetnijoj pripremi za nove školske obaveze i produžetku, odnosno nastavku uspješne turističke sezone u našoj državi”. O kvalitetu obrazovanja ni ljetos ni sada nije bilo riječi.

Svako malo saznamo kako pacijenti u Crnoj Gori ne mogu doći do neophodnih ljekova. Na neočekivanoj muci našli su se onkološki pacijenti, dijabetičari, srčani bolesnici a nedostajalo je i antibiotika za djecu, terapija za HIV pacijente, liječene zavisnike… Čak su i iz KBC-a  pacijente ili njihovu rodbinu slali u  apoteke da kupe nedostajući lijek, gazu, vatu, ubruse  ili hidrogen. Umjesto izvinjenja premijer nudi – samohvalu. I nova obećanja. Vlada će, prvi put, formirati fond za liječenje rijetkih bolesti a u ovu godinu smo, opet prvi put, ušli bez prenesenih dugova Fonda za zdravstvo. Pa će, sve skupa, jednom biti bolje.

Borba protiv kriminala i korpupcije je na vrhu liste. Nesporno je da su rezultati 42. i 43. Vlade na tom planu neuporedivo bolji od DPS-ovih. Što nije bilo ni malo teško. Ali, prošle su dvije godine kako se Petar Ivanović, poslanik, nekadašnji ministar poljoprivrede i kreator afere Abu Dabi fond našao na naslovnim stranama. Prošlo je godinu dok mu nije skinut imunitet. Pa još godinu da saznamo kako istraga nije završena iako su rokovi za podizanje optužnice istekli. Treba saslušati još neke svjedoke. Produžen je rok za podizanje optužnice i u slučaju Plantaže. Iz sličnih razloga.

Krstovići, otac i ćerka, oslobođeni su optužbi za učešće u švercu kokaina koji je za ishod imao rekordnu zapljenu narkotika na teritoriji Crne Gore. Drugih optuženih nema. Kokain iz Volijevog magacina  zaplijenjen je bez optuženih.

Od svih švercera duvana o kojima pričamo decenijama uhapšen je – Abazovićev partijski saradnik i bivši  v.d. direktor Uprave prihoda i carina Rade Milošević. I par vozača kamiona sa ilegalnim teretom.  Dokumenta, navodno povjerljiva, koja je objavio Raško Konjević sugerišu da su u švercu učestvovali ili makar za njega znali još neki funkcioneri URA-e. Zaboravili smo, sve je prilika, aferu televizor ali i ljetošnje hapšenje ruskih špijuna. Od kako je Abazović  smijenio direktora ANB-a Sava Kenteru ni o toj  aferi nije progovorena ni riječ.

Maji Jovanović, vršiocu dužnosti VDT-a drugi, prema zakonu posljednji,  v.d. mandat ističe 5. februara. Pokušavajući da nađu način za njegovo produženje iz Vlade su inicirali izmjene Zakona. O njima će se raspravljati 4. februara. U minut do 12.  Kako sada stoje stvari, makar DF i DPS glasaće protiv. To znači da Jovanović neće dobiti novi mandat, pa će tužilaštvo dobiti novog v.d. starješinu za narednih šest mjeseci. Pa onda sve ispočetka.

Politički predvodnici su jednako uspješni  i na zadatku normalizacije odnosa u regionu. Nemamo ambasadora ni u jednoj od zemalja sa kojom se graničimo. Ministri Aleksandar Damjanović i Marko Kovač ,,unaprijedili” su odnose sa BiH nedavnim odlaskom na svečanost povodom neustavnog Dana Republike Srpske. Milan Knežević je najavio povlačenje odluke o priznanju Kosova (šta ako Aleksandar Vučić, u međuvremenu, taj problem skine sa dnevnog reda?). Svetozar Marović još čeka izručenje, samo što ga iz Podgorice, izgleda, više niko ne traži. Nema ni najavljene normalizacije platnog prometa između dvije države. Teško je banke nagovoriti da se odreknu višemilionskog prihoda koji je, ujedno, potpuno nepotreban trošak za privrednike iz Crne Gore i Srbije. Koji, u krajnjem, plate njihovi potrošači.

Politička normalnost u Crnoj Gori priča je za sebe.

Aktuelno je iščuđavanje nad prijedlogom Branke Bošnjak da se, nakon političke selekcije i eliminacije dijela kandidata za sudije Ustavnog suda, upražnjena mjesta popune nekom vrstom žrijeba/lutrije. ,,Srećne dobitnike”, predlaže Bošnjak, izvlačio bi neko od predstavnika međunarodne zajednice, kako bi se izbjegle sumnje u nepristrasnost. U javnosti je ideja dočekana sa nevjericom i podsmjehom. Mnogo većim nego što ga je izazvala nedavna izjava potpredsjednika Vlade Vladimira Jokovića prema kome aktuelnoj parlamentarnoj većini pripada i većina u Ustavnom sudu. Zapalo ih.

Oktobarski izboru u Šavniku još nijesu završeni. Glasaće se – ko zna kada. I to nije do Ustavnog suda. Vlada našim novcem ulazi u neke nedefinisane projekte u Nikšiću i Baru (EPCG je kupila imovinu Željezare, država kupuje akcije Luke). Najavljuje se, istovremeno, prodaja Budvanske rivijere. Abazović i njegovi ministri u tehničko mandatu ne shvataju da nemaju mandate za dugoročne projekcije bilo koje vrste.

Čekamo primopredaju vlasti u Podgorici i Pljevljima. Parlamentarna većina se zavadila i oko planiranih izmjena Zakona o lokalnoj samoupravi. Naum  je bio da Vlada uvede prinudnu upravu u tim opštinama kako bi razvlastila izborne gubitnike Ivana Vukovića i Rajka Kovačevića. Zapelo je, izgleda, oko imenovanja v.d. upravnika. Ili je riječ o tome što  dio vladajućih (Demokrate) priprema koaliciju sa Evropa sad, koji slovi za nezvaničnog pobjednika podgoričkih izbora, a to nekima ne odgovara pred dolazeće parlamentarne izbore.

Pošto su pregovori o formiranju vlade Miodraga Lekića propali, parlament bi, po slovu Ustava, trebalo da bude raspušten sredinom marta. Par dana pred prvi krug predsjedničkih izbora. Tako postaje upitna i ideja po kojoj bi predsjednica Skupštine Danijela Đurović mogla postati v.d. predsjednika države u slučaju da se predsjednički izbori zakomplikuju, a hoće ne bude li funkcionalnog Ustavnog suda,  pa ne budu završeni prije nego Đukanoviću istekne mandate (sredina maja).

Uostalom, još traje septembarska sjednica parlamenta na kojoj je DF inicirao smjenu predsjednice parlamenta. Pauza je u toku, evo četvrti mjesec.

Ima tu još sitnica koje bi se mogle pomenuti. Inflacija, Aerodromi, nacionalna avio-kompanija, auto-put, pohara rijeka i šuma, partijsko i porodično zapošljavanje, izostanak obećanih zakona o nelegalno stečenoj imovini, lustraciji, Vladi, Skupštini… Inače je sve u najboljem redu.  ,,Crna Gora pokreće svoj svemirski program”, obznanio je premijer na ovonedjeljnoj sjednici Vlade. Kao stvoreno za Tviter. Polijećemo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KROJENJE CRNOGORSKE POLITIKE: Model KVINTA, proljeće 2023

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve strateške odluke i trase u novijoj crnogorskoj istoriji su morale biti donesene uz posredovanje i krojenje od strane Amerike, Evrope i Rusije i stoga ne čudi duboko usađeno vjerovanje u narodu da su promjene u Crnoj Gori moguće „tek kada stranci odluče to“ . Rat u Ukrajini promijenio dinamiku postupanja Kvinte (Amerika, Britanija, Francuska, Njemačka i Italija) koja je sada očigledno aktivnija, i vidljivo i nevidljivo, u regionalnim političkim procesima

 

Da su Crna Gora i Zapadni Balkan politički trusno područje koje nije baš sposobno brinuti o sebi,  odavno je poznato. Mimo perioda Titove Jugoslavije malo je bilo vremena kada neko sa strane nije morao uređivati odnose u našem dvorištu. Sve strateške odluke i trase u novijoj crnogorskoj istoriji su morale biti donesene uz posredovanje i krojenje od strane Amerike, Evrope i Rusije i stoga ne čudi duboko usađeno vjerovanje u narodu da su promjene u Crnoj Gori moguće „tek kada stranci odluče to“.

Uslovi, pitanje i prag od 55 odsto neophodne većine za referendum o nezavisnosti 2006. godine je postavila administracija EU usljed nemogućnosti lokalnih političkih aktera da se sami dogovore. Neka kasnija rješenja iz Ustava su takođe morala biti diktirana od strane EU ili njenih glavnih članica uz „mišljenja i asistencije“ Venecijanske komisije (VK). Upravo zahvaljujući „medijaciji“ briselske administracije i VK, donesene su procedure izbora čelnih ljudi pravosuđa koji su se sada pokazali potpuno jalovim i bez deblokirajućih mehanizama. I dok institucije zemlje klize u v.d. stanje ili disfunkcionalnost jedna za drugom, sve je jasnije da tešku političku i institucionalnu krizu nije moguće riješiti bez ponovne medijacije i „usluga“ međunarodnog faktora. Nedavno je slovenačka vanjska ministarka Tanja Fajon po drugi put bila u Podgorici u mjesec dana urgirajući da se što prije izaberu sudije Ustavnog suda bez kojeg ne može biti ni izbora. Prva posjeta je upriličena krajem decembra pred gregorijanski Božić zajedno sa njenin austrijskim kolegom grofom Aleksanderom Šalenbergom. Tada je poslato jasno upozorenje da bi nova vlada sa mandatarom Miodragom Lekićem izglasana na osnovu novog i široko osporavanog Zakona o predsjedniku, bila „korak unazad“. Tada je Lekić poručio da skupštinska većina „ne želi konfrontacije s međunarodnom zajednicom, ali ni pretvaranje države u eksperimentalnu laboratoriju protektoratskog tipa“.

Slovenija kao dio bivše Jugoslavije i Austrija, nekadašnji vladar više od polovine prostora bivše zemlje,  izabrane  su da prenesu poruke kao neko ko najbolje razumije crnogorske kompleksnosti i političke mahinacije. Tanja Fajon je ranije radila u Evropskoj komisiji (EK) kod komesara za proširenje i ima veliko iskustvo sa Zapadnim Balkanom. Za nekoliko dana, tačnije 23. januara, Fajon treba predati izvještaj vanjskim ministrima članica EU. Ona je tokom druge posjete upozorila da ukoliko se ne osposobi Ustavni sud, u sada šestom pokušaju, da „postoji velika prijetnja da EU zaustavi pristupne pregovore sa Crnom Gorom”. Može se pretpostviti da je Fajon upozorenjem ciljala više na crnogorsku javnost nego političare kojima je jasno da su pristupni pregovori odavno defakto zaustavljeni, kako zbog nesposobnosti i nevoljnosti crnogorskih pregovarača tako i zbog umora u Evropi. Prošle godine u junu se navršila decenija mlitavih pristupnih pregovora koje je otpočela vlast odlazećeg predsjednika Mila Đukanovića i njegove Demokratske partije socijalista (DPS). Tokom 10 godina pregovora DPS je od 33 poglavlja neophodnih za ulazak u EU uspio privremeno zatvoriti samo tri i time je Crna Gora osim formalnog liderstva u evrointegricijama postala i lider u najdužim jalovim pregovorima. Međutim, formalni prekid, tj. obustava pristupnih pregovora bi svakako loše odjeknuo u javnosti dok bi za ostale zemlje u regionu takva objava bila dodatno obezhrabrujuća.

Slovensko-austrijski dvojac je bio pristutan i na sastanku sa liderima Zapadnog Balkana na marginama Svjetskog ekonomskog foruma u Davosu, Švajscarska. Cilj je jačanje integracija prema EU kako je na twitteru objavio v.d. premijer Dritan Abazović rekavši da je „cijelom regionu potrebno više eurooptimizma“. Bosna i Hercegovina je takođe u unutarnjoj blokadi. Predsjednik RS Milorad Dodik postaje sve drskiji u izjavama. Otvoreno je podržao rusku agresiju na Ukrajinu i njeno komadanje uz davanje ordena ruskom diktatoru Vladimiru Putinu. Dodik ne skriva da mu je želja da i BiH nestane. Nedavni nacionalistički izgredi na fudbalskom turniru u Sarajevu i napadi na roditelje mladih igrača iz Srbije podgrijavaju nacionalističke strasti uprkos brzoj akciji policije i privođenju krivaca. Makedonija i Albanija nikako da počnu pristupne pregovore zbog blokade Bugarske. Makedonci odbijajaju da prihvate bugarsko tumačenje njihovog nacionalnog i jezičkog identiteta. Odnosi između Srbije i Kosova koje je i dalje u međunarodnom poluprotektoratu su posljednjih mjeseci doveli maltene do usijanja i samo je direktna intervencija Evropske komisije i zemalja Kvinte/Petorke spriječila otvorenu eskalaciju i sukobe.

Rat u Ukrajini promijenio je dinamiku postupanja Kvinte (Amerika, Britanija, Francuska, Njemačka i Italija) koja je sada očigledno aktivnija, i vidljivo i nevidljivo, u regionalnim političkim procesima. Pogotovo se vidi jači uticaj anglo-saksonskog dijela Petorke (Amerikanci i Britanci) i rastući angažman Francuske. Nekadašnja praksa Zapada da da primat stabilokratiji nad demokratijom u regionu je dovedena u pitanje. Trpljenje autokrata u Republici Srpskoj, Srbiji, Crnoj Gori i Albaniji samo da bi se dobila kratkoročna stabilnost se vremenom pokazala kontraproduktivnom jer su moćnici počeli da se ponašaju kao nedodirljiva božanstva.

Britanski interes u cilju obuzdavanja šverca cigareta i preko Luke Bar je već neko vrijeme jasno i javno definisan sa aktivnim angažmanom britanskih finansijskih i obavještajnih službi pri državnim organima u Podgorici. U utorak je objavljena informacija da je v.d. direktor Uprave prihoda i carina Vladan Bulatović imao sastanak sa ambasadorkom Karen Medoks i britanskim oficirom za vezu za privredni i finansijski kriminal. Glavni specijalni tužilac Vladimir Novović je pred gregorijanski Božić posjetio London službeno radi jačanja saradnje „u oblasti borbe protiv korupcije i teškog i organizovanog kriminala na Zapadnom Balkanu i u Evropi“. Interesantno je da se ta posjeta poklapa sa hapšenjem bivšeg direktora Uprave prihoda i carina Rada Miloševića.

Valja se podsjetiti da su Anglosaksonci takođe bili uključeni i u raniji izborni proces u Crnoj Gori koji je doveo do pada DPS vlasti na sličan način na koji je i Slobodan Milošević uklonjen u oktobru 2000. godine, ali uz mnogo manje buke. Bez pomoći britanskih i američkih organizacija i njihovih konsultanata ujedinjavanje tadašnje crnogorske opozicije bi bilo teško zamislivo. U vrijeme kada je sadašnji specijalni američki izazlanik za Balkan Gabrijel Eskobar bio otpravnik poslova američke ambasade u Beogradu kafići i restorani u relativnoj blizini ambasade bili su puni gostiju iz Demokratskog fronta (DF) koji su dolazili na konsultacije i instrukcije, uglavnom uz pomoć prevodilaca. Navodno su i zadnja vrata ambasade često primala posjetioce. Slične scene su nekad viđane u Budimpešti sa osobama Demokratske opozicije Srbije (DOS) koji su pripremani za savezne izbore u jesen 2000. godine. Kakva je bila euforija nakon izborne pobjede 30. avgusta 2020. godine je opisao Andrija Mandić, jedan od DF lidera, na sjednici skupštinskog Odbora za bezbijednost 28. oktobra rekavši da je  „nosilac naše liste (Zdravko Krivokapić) jedva dočekao da utrči u američku ambasadu i pita šta treba da radi“. Naknadna grabež za pozicijama u novoj vlasti i izvrdavanje pojedinih dogovora je kasnije dovela i do američkog stava da „za sada“ DF nije partner u procesima u Crnoj Gori.

Za razliku od prilično jedinstvenog stava Anglosaksonaca, emisari koji dolaze iz Brisela su različitijih boja ali možda i uticaja. Stavovi Berlina su puno puta na odstojanju od Vašingtona i Londona a nekad bliži Moskvi nego što se i misli.

Miroslav Lajčak je odigrao veliku ulogu kao izaslanik EU tokom crnogorskog referenduma 2006. godine za čiji uspjeh je od vanjskih faktora jedino Moskva bila decidno zainteresirana i uključena da pomogne režimu Đukanovića. Lajčak je bivši komunistički diplomac MGIMO akademije u Moskvi čija diplomska slika stoji tik do slike ruskog vanjskog ministra Sergeja Lavrova i smatra se da nije slučajno što je on imao presudnu ulogu da referendum prođe kako je planirano. Nebojša Medojević ga je nedavno nazvao „starim agentom KGB-a“ i plaćenikom Đukanovićevog kartela. Lajčak je bio i ministar inostranih poslova u vladi Roberta Fica kada je ubijen slovački novinar Jan Kučijak i njegova vjerenica. Fico je u nedavnom intervjuu za prestižni švajcarski list NZZ osudio sankcije prema Rusiji dok je pomoć u oružju za odbranu Ukrajine označio kao „javni ratni zločin“. Lajčak koji je i sada čest službeni gost u Crnoj Gori je ovu skandaloznu izjavu svog partijskog šefa odćutao. Tonino Picula kao izvjestilac Evropskog parlamenta za Crnu Goru je lijevi kadar i bivši hrvatski vanjski ministar. Njegova Socijaldemokratska partija kojoj pripada i predsjednik Zoran Milanović je  blokirala obuku ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj. Picula je u svojim izjavama puno puta bio na liniji stavova DPS-a.

Ostaje da se vidi hoće li se Kvinta dogovoriti ili će svako na svoj način raditi na razrješenju krize u Crnoj Gori i krojenju njenog daljeg strateškog pravca. Tanja Fajon je tokom druge posjete Podgorici izjavila „od Crne Gore očekuje da isporuči rezultate“ i da povodom toga „ima dobar osjećaj“.

 

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo