DRUŠTVO
Na čekanju
Baš u ovo vrijeme, u rano proljeće 2008. godine, činilo se da je članstvo Crne Gore u Sjevernoatlantskoj alijansi na dohvat ruke. „Ulazak Crne Gore u program Intenzivnog dijaloga sa NATO je važan korak ka punopravnom članstvu u toj organizaciji”, poručivao je tadašnji premijer Milo Đukanović, uvjeren da se tako nešto može desiti brzo. Već 2009. godine su u članstvo NATO primljene Hrvatska i Albanija, sa kojima je Crna Gora, uz mentorstvo SAD, bila u Jadranskoj inicijativi. Očekivalo se da će poziv za članstvo naša zemlja dobiti na nekom sljedećem samitu, kako bi bio zatvoren „sigurnosni prsten na Jadranu”. Crna Gora dugo slovi kao „prva naredna zemlja na listi članica”.
Međutim, ove je sedmice u Briselu premijeru Igoru Lukšiću ostalo tek da čeka „ohrabrujuću poruku” sa narednog sastanka čelnika NATO država iz Čikaga. „ U Čikagu se ne očekuju nova proširenja”, rekao je generalni sekretar Alijanse Anges Fog Rasmusen Lukšiću, u srijedu.
Bitku za ubrzan prijem u NATO, Crna Gora je izgubila na svom terenu. Suštinski, njena vlast nikada nije ni htjela da brzo uđe u tu organizaciju, jer joj je to bio još jedini preostali adut sa kojim je mahala pred SAD i EU. Navodno, samo je ona bila u stanju da osigura većinsku podršku ovdašnjeg građanstva za pristupanje toj organizaciji. Ankete javnog mnjenja pokazivale su doskoro – crnogorski građani većinski nijesu raspoloženi za ulazak u Alijansu. Na čelu nekakvih vladinih timova koji su sprovodili komunikacione strategije za ulazak u NATO nalazili su se činovnici bez ikakvog političkog uticaja.
No, geografija, ekonomija i kampanja koju su u protekle dvije godine na terenu sprovodile neke NVO (Forum 2010 i Alfa centar), izbila je iz ruku vlasti i taj adut. I neke značajne opozicione partije su shvatile manipulaciju vlasti ovim pitanjem, pa su se njihovi visoki funkcioneri, pred američkim ambasadorom pri NATO-u u Briselu, saglasili da će podržati članstvo naše zemlje u toj organizaciji. Kao rezultat tih akcija crnogorskoj javnosti je krajem prošle godine prevladao broj onih koji žele da Crna Gora postane članica Alijanse.
Dokumenta koja je objavio Vikiliks pokazuju da su proteklih godina Amerikanci postali veoma kritični u ocjenama ponašanja zvanične Podgorice prema Rusiji. Smatrali su da je crnogorska vlast širom otvorila vrata ruskim investicijama i da se na taj način učvršćuje njihov uticaj u Crnoj Gori i usporavaju evroatlantski procesi. Često pojavljivanje u Podgorici ministra za vanredne situacije Ruske federacije Sergeja Šojgua, bliskog saradnika Vladimira Putina, kao i aktivnosti generala KGB-a po Primorju, dodatno su podsticali nepovjerenje SAD prema Đukanoviću i njegovim saradnicima. Problem su takođe predstavljale netransformisane crnogorske službe bezbjednosti i imenovanje na ključne pozicije u tom sektoru osoba od najvećeg povjerenja „ministra sveruskih integracija” Milana Roćena, a posebno informacije da su se prisluškivale diplomate zapadnih zemalja.
Kao naročito štetno soliranje Podgorice ocijenjeno je povezivanje DPS-a sa Putinovom Jedinstvenom Rusijom. U Briselu se smatra da bi pobjeda Srpske napredne stranke Tomislava Nikolića na predstojećim izborima u Srbiji, (a koji je nedavno boravio u Crnoj Gori i srdačno razgovarao sa Đukanovićem), mogla destabilizovati napore EU u regionu, odnosno da bi Srbija, Crna Gora i Republika Srpska lakše mogle napraviti svojevrstan link prema Rusiji, pa čak i savez. Upravo je investicijama i pritiskom Moskva prethodnih godina odvraćala Beograd i Podgoricu da se približe NATO-u.
Crnogorski zvaničnici nijesu razumjeli da se kriterijumi vezani za ulazak u NATO mnogo više odnose na cjelokupno stanje u zemlji nego na stanje vojske. „U NATO idu država i društvo sa svim svojim kapacitetima – demokratskim, pravnim, a nakon toga odbrambenim”, kaže analitičar geopolitike general Blagoje Grahovac.
Rasmusen je u julu prošle godine poručio crnogorskim zvaničnicima da pravosuđe mora da da svoj maksimum u borbi protiv organizovanog kriminala, na, kako je rekao, bilo kom nivou on bio, te da je važan uslov za ulazak u tu alijansu borba protiv korupcije.
Operativci američke agencije za strateška istraživanja Stratfor su 2009. godine izveli još oštriji zaključak: „Želimo da znamo što organizovani kriminal i Vlada rade i do koje je mjere ona zainteresovana da se bori protiv organizovanog kriminala, koji, u stvari, vodi Vladu Crne Gore!”. U situaciji kada je dnevno postalo vidljivo da je korupcija na najvišem nivou poremetila na duži rok makroekonomsku stabilnost zemlje, a da organizovani kriminal prijeti da podrije i političku stabilnost, logičnim se doima odluka NATO-a da Crna Gora još neko vrijeme bude u čekaonici.
Izostanak poziva za ulazak NATO, na određen način usporava put Crne Gore ka EU. Od kada je EU formirana bilo je nepisano pravilo da zemlja prethodno uđe u NATO.
Poniženja
Nepovoljne ocjene Amerikanaca crnogorska vlast je nastojala da potre prihvatanjem ponižavajućeg SOFA sporazuma (o neizručivanju američkih vojnika) ili slanjem vojnika u misiju u Avganistan. Tako je trenutni premijer izračunao da je sa 39 pripadnika Crna Gora, „ako bi se računala veličina angažovanih trupa u odnosu na BDP, srazmjerno na 9. mjestu kontributora”!?
Ni taj „krunski” argument mu nije pomogao u ubjeđivanju generalnog sekretara Alijanse Anders Fog Rasmusena da ubrza ulazak Crne Gore u NATO, kako bi neuspješnoj vladi obezbijedio bar malo vanjskog legitimiteta.
Mustafa CANKA
Komentari
Veljko Belivuk, Marko Miljkovići njihova kriminalna grupa se pred Specijalnim sudom u Beogradu terete , za sada, za sedam teških ubistava, silovanje, posjedovanje oružja, dilovanje droge i zločinačko udruživanje. Crnogorsko Specijalno državno tužilaštvo ih tereti da su ilegalno ušli u Crnu Goru u drugoj polovini 2020. gdje su izvršili ubistvo Damira Hodžića, Adisa Spahića i otmicu Mila Radulovića zvanog Kapetan iz Škaljarskog klana, koji je kasnije likvidiran i tajno zakopan na Lovćenu
Skidanje zabrane ulaska u Crnu Goru dvojici elitnih beogradskih kriminalaca 28. decembra 2020. godine je nedavno koštalo slobode dvojicu možda najvažnijih menadžera bivšeg režima Demokratske partije socijalista (DPS). Veljko Belivuk, Marko Miljković i njihova kriminalna grupa se suočavaju sa ozbiljnim optužbama pred Specijalnim sudom u Beogradu. Terete se, za sada, za sedam teških ubistava, silovanje, posjedovanje oružja, dilovanje droge i zločinačko udruživanje.
Crnogorsko Specijalno državno tužilaštvo (SDT) ih tereti da su ilegalno ušli u Crnu Goru u drugoj polovini 2020. gdje su izvršili ubistvo Damira Hodžića, Adisa Spahića i otmicu Mila Radulovića zvanog Kapetan iz Škaljarskog klana. Radulović je kasnije takođe likvidiran i tajno zakopan na Lovćenu. Ova ubistva su dotični komentirali preko SKY aplikacije. Belivuk i Miljković su na ove okolnosti prvi put saslušani u Beogradu krajem 2021. godine od strane tadašnjeg Glavnog specijalnog tužioca (GST) Milivoja Katnića i njegovog zamjenika Saše Čađenovića. Obojica su sada u pritvoru. I Belivuk i Miljković su negirali djela tvrdeći da tada nisu bili u Crnoj Gori jer su imali zabranu ulaska u zemlju.
Međutim, oni su godinama imali podršku osoba iz vrha dva bratska režima – vučićevskog i đukanovićevskog. Suđenje Belivuku i Miljkoviću za ubistvo bivšeg karate reprezentativca Vlastimira Miloševića (upucanog i “overenog u glavu” 30. januara 2017. u centru Beograda) je ogolilo zarobljenost srpskog pravosuđa i države. Maskirani ubica se lagodno ponašao ne obazirući se ni na svjedoke ni na ulični video-nadzor. Terenski operativci srbijanske policije su prikupili obilje dokaza među kojima i tri uzorka DNK Belivuka – jedan na vratima zgrade gdje je živio pokojni Milošević, drugi na vozilu korišćenom za bjekstvo (po policijskoj pretpostavci), dok je navodno treći uzorak nađen na tijelu ubijenog. Zahvaljujući kamerama policija je rekonstruirala rutu kojom su se kretali likvidatori dok je snimak bio dovoljnog kvaliteta da se odradi i antropološko vještačenje. Policija je Belivuku i Miljkoviću oduzela mobilne telefone prilikom hapšenja pet dana nakon ubistva.
Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. aprila ili na www.novinarnica.net
Komentari
U premijerovom obećanju o “mogućoj” plati većoj od EU prosjeka nema preciznijih rokova pa bi se moglo pokazati da smo mi, a ne Milojko Spajić nepopravljivi optimisti. Dok on to samo vješto koristi
Premijer Milojko Spajić ostaje nepopravljivi optimista. Ili je čovjek sa rijetko viđenim talentom da relativizuje činjenice. Uglavnom, umjesto ispunjenja prošlogodišnjih, predizbornih, obećanja dobili smo nova. Ljepša, bolja, veća. “Do vremena kad Crna Gora bude bila predložena za članicu Evropske unije, mogla bi da ima prosječnu zaradu veću od prosjeka EU”, prenijeli su mediji premijerovu izjavu datu pred Odborom za spoljne poslove Evropskog parlamenta.
Spajić je ovo rekao odgovarajući na pitanja evropskih poslanika. To mu, začudo, nije bilo “gubljenje vremena”. Dolazak u parlament u kome je izabran i gdje je dužan da, makar s vremena na vrijeme, podnosi račune – jeste. Ali, da se vratimo ljepšim temama: kako ćemo trošiti tih skoro 2.200 eura, koliko danas iznosi prosječna neto zarada u Evropskoj uniji? Čim ih zaradimo (uzajmimo) – mi ili država.
Jedni su na ove najave veselo trljali ruke, drugi zbunjeno slijegali ramenima, a traći pokušali racionalizovati premijerovo obećanje. Tražeći odgovor na pitanja kad i kako. I ko će to da plati. A ko da vrati (kredit).
Pomalo bajati podaci s kraja 2022. pokazuju da je prosječna zarada u privatnom sektoru bila za skoro 160 eura manja od prosječne (555 naspram 712 eura, koliko je tada iznosila prosječna neto zarada). Pa kako smo onda dobacili do prosjeka?
Da je broj zaposlenih u javnom i privatnom sektoru jednak, a nije, to bi značilo da je zaposleni koji je platu primao iz državnog ili nekog od lokalnih budžeta, ili je zarađivao u nekom državnom (javnom) preduzeću, prije dvije godine, u prosjeku, primao zaradu za 300 eura veću od zaposlenog u privatnom sektoru. Pošto je odnos broja zaposlenih u javnom i privatnom sektoru ipak nešto drugačiji (više je zapošljenih u privatnim firmama), to znači da je razlika u zaradama jednih i drugih bila još veća. U korist tzv. budžetskih korisnika.
Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. aprila ili na www.novinarnica.net
Komentari
Izbor su pratile brojne primjedbe i sumnje na nepravilnosti. Bratićeva protivkandidatkinja Tanja Bakić tvrdi da Vijeće Filološkog niti Senat nisu sankcinisali Komisiju za pisanje izvještaja o kandidatima, iako su dva člana predala potpuno identične tekstove
Senat Univerziteta Crne Gore je 15. marta ove godine izabrao dr Vesnu Bratić u akademsko zvanje redovne profesorica iz oblasti Anglistika – Anglofona književnost i civilizacija i Engleski jezik na Filološkom fakultetu Univerziteta Crne Gore. Bratić je od kraja 2020. do kraja aprila 2022. bila ministarka prosvjete, nauke, kulture i sporta u 42. Vladi. Bratić nije bila jedina kandidatkinja, pored nje na konkursu za izbor u akademsko zvanje iz navedenih oblasti, koji je raspisan u junu prošle godine, prijavila se i dr Tanja Bakić.
Sam tok konkursa i izbor zanimljivi su zbog brojnih primjedbi i sumnje na nepravilnosti koje su se dešavale tokom njegovog trajanja.
U septembru 2023. imenovana je Komisija za razmatranje konkursnog materijala i pisanje izvještaja u sastavu prof. dr Radojka Vukčevič sa Filološkog fakulteta u Beogradu, prof. dr Janko Andrijašević sa Filološkog fakulteta UCG i prof. dr Zoran Paunović sa Filološkog fakulteta u Beogradu. Nakon što je Andrijašević u oktobru iz zdravstvenih razloga odustao od rada u komisiji, za novog člana je imenovana prof. dr Vesna Lopičić sa Univerziteta u Nišu.
Krajem prošle godine u Biltenu UCG objavljeni su izvještaji o kandidatima članova Komisije. Sva tri člana Komisije pozitivno su ocijenili kandidatatkinju Bratić i dali preporuku da se Bratić izabere.
Prigovor na recenzije, u januaru ove godine, Vijeću Filozofskog fakulteta UCG, upućuje Tanja Bakić. Ona u njemu kao apsurd ocjenjuje da su dva člana komisije potpisala istovjetne recenzije. Dr Bakić tvrdi da su izvještaji prof. dr Zorana Paunovića i prof. dr Radojke Vukčević potpuno identični: ,,Jedina razlika je u tome što je dr Paunović, redovni profesor Univerziteta u Beogradu, koji izvorno govori ekavicu, pokušao da ekavizira tekst profesorke Vukčević, izvorno napisan na ijekavici. Nažalost, u tome nije savim uspio, ostavivši znatan dio predatog teksta u ijekavici”, napisala je dr Bakić.
Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. aprila ili na www.novinarnica.net
Komentari
HAPŠENJE ZORANA LAZOVIĆA I MILIVOJA KATNIĆA: Odoše drugovi, samo njega nema
KRIMINAL U SLUŽBI DRŽAVE I OBRNUTO: Belivuk i Miljković – državni vojnici oba oka u glavi
PREMIJER OBEĆAVA JOŠ VEĆE PLATE: EU da nam zavidi
-
INTERVJU3 sedmicePAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISTKINJA: Osokoljeni nacionalistički šerifi se ne boje institucija sistema
-
FOKUS4 sedmicePOLITIKA I DEGRADACIJA PROFESIJE: Ko su policajci zbog kojih je uzdrmana Vlada
-
FOKUS2 sedmiceFAMILIJA ĐUKANOVIĆ NAKON GUBITKA VLASTI: Manje moći, manje profita, ali poslovi traju
-
DRUŠTVO4 sedmiceDRAMA OKO SMJENE DIREKTORA MONTEFARMA: Politički i drugi lobiji
-
DRUŠTVO3 sedmiceHAPŠENJE IGORA KRSTOVIĆA: Jedna lasta ne čini proljeće
-
DRUŠTVO4 sedmiceKOLAPS ZIMSKE TURISTIČKE SEZONE: Uzdanje se u nebo i državnu kasu
-
Izdvojeno4 sedmiceKAKO JE IBAR SPASIO VLADU: Političarenje
-
Izdvojeno3 sedmiceKRIZE VLASTI OD LOKALA DO VRHA: Puca po dubini