Povežite se sa nama

OKO NAS

Na kraju puta

Objavljeno prije

na

Da li se, poslije četiri godine potrage, konačno približio trenutak hapšenja odbjeglog narkobosa Darka Šarića? Koordinator svih službi bezbjednosti u Srbiji i potpredsjednik srpske Vlade Aleksandar Vučić tvrdi da jeste. Srpski dnevnik Blic objavio je ovih dana kako se, navodno, specijalni timovi bezbjednosnih službi nalaze „na korak od hapšenja Šarića” i kako se očekuje da ovaj svjetski bjegunac broj jedan bude priveden pravdi do kraja decembra.

Ovaj list piše da će odbjegli Pljevljak biti samo dio do sada najveće policijske akcije protiv mreže trgovaca drogom na prostorima Balkana. Prema izvorima Blica specijalni tim koji je potpuno zatvoren i sa čijim je sastavom upoznat samo Vučić, prvi put se u istragama približio poznatom narko-bosu, optuženom za šverc više tona kokaina iz Južne Amerike.

,,Tim je oformljen tajno kako bi se izbjeglo da informacije cure u javnost. Dešavalo se da i do samog Šarića dođu informacije koje nisu smjele i zbog toga je Vučić odlučio da oformi grupu u koju ima potpuno povjerenje i koja bi ovaj posao trebalo da privede kraju. Takođe, na ovaj način je izbjegnuto da se na policajce vrši bilo kakav pritisak”, rekao je dobro obaviješteni sagovornik tog lista.

Šarić je ranije, zahvaljujući „curenju informacija”, u više navrata uspio da izbjegne hapšenje, ali su oni koji sada rade na njegovom identifikovanju i lociranju, uvjereni da se to neće dogoditi. Ukoliko tako bude, postoji mogućnost da jedan od najvećih izazova s kojim su srpske bezbjednosne službe suočene bude riješen do kraja godine.

,,Sprema se najveća akcija u borbi protiv trgovine narkoticima i organizovanog kriminala do sada. Spremni su registri, sve neophodne informacije i čeka se pravi trenutak”, naveo je izvor Blica.

Razbijanje Šarićevog narko-klana počelo je prije skoro pet godina akcijom Balkanski ratnik, koju je započela urugvajska policija, u saradnji sa srpskom BIA i američkom DEA. Tada je zaplijenjeno više od dvije tone kokaina, a uhapšeno je više članova Šarićeve ekipe.

Beogradska policija u isto vrijeme je uhapsila Šarićeve saradnike, koji su se zatekli u Srbiji, dok je potjernica za Pljevljakom raspisana krajem januara 2010. Deset mjeseci kasnije, 16. oktobra 2010, u Crnoj Gori je uhapšen Darkov mlađi brat Duško Šarić zbog optužbe da je u Italiji bio organizator grupe koja je preprodavala kokain.

Potraga za starijim Šarićem tako traje već skoro četiri godine, a za to vrijeme mogle su se čuti razne špekulacije o tome gdje se on krije. Španska policija je, najprije, 2011. godine otkrila i zaplijenila njegov apartman u Marbelji, pa se sumnjalo da je, između ostalog, i tu boravio. Početkom 2012. policija u Južnoj Africi navodno je locirala osobu koja je odgovarala opisu Darka Šarića. U januaru ove godine pojedini mediji su pisali da je Darko u Švajcarskoj i da odatle pokušava da se premjesti u zemlje balkanskog regiona.

Da je vođa ovog jedinog kartela na Balkanu utočište pronašao na relaciji Bosna i Hercegovina – Albanija, pisalo se u januaru 2013. godine, da bi u oktobru iste, to jest ove godine, u medijima osvanula infomracija da se Šarić krije u Crnoj Gori.

Nije Darku Šariću bilo teško da šeta i da se uspješno krije četiri godine. Monitor je odavno otkrio da odbjegli narkobos posjeduje čak jedanaest pasoša, od kojih su srpski i slovački na njegovo ime, dok su svi ostali s lažnim identitetom. Tako, na primjer, hrvatski pasoš glasi na ime Josip Vrhovec, a italijanski na ime Domenik Petroneli. Bugarski pasoš je pod imenom Emil Nikolaj, a grčki pod lažnim identitetom Kalirometis Kristofor Nestor. Pored ovih, Šarić posjeduje pasoše još najmanje pet država, među kojima su Litvanija, Rusija, Švajcarska i Južnoafrička Republika. Sve pasoške fotografije su različite, a na nekima je mijenjao i izgled, kao na primjer, na italijanskom pasošu, gdje ima dužu kosu vezanu u rep.

Upravo zbog toga ne treba da čudi što iz različitih izvora i dalje stižu potpuno oprečne informacije o tome gdje se trenutno krije i kuda se u posljednjih nekoliko godina kretao jedan od trojice najtraženijih balkanskih bjegunaca. Dok jedni kažu da je ovaj narkobos u regionu, ili da je odatle otišao prema istoku, drugi ga traže na zapadu, u trouglu Sen Galen – Cirih – Ženeva.

Prema Monitorovoj, veoma pouzdanoj informaciji, Darko Šarić je iz Crne Gore izašao 10. oktobra 2009. godine, kada je s podgoričkog aerodroma odletio u Ženevu, istim avionom u kojem je navodno bilo i crnogorskih državnih zvaničnika. Za taj let iskoristio je slovački pasoš. U prvom navratu sklonio se kod svog drugara i drugara crnogorskih vlasti, švercera duvana Stanka Subotića.

Nakon toga, 20. decembra iste godine Šarić je otišao u Pariz. Poslije dvadesetak dana, 16. januara 2010. godine, vratio se u Švajcarsku, u Cirih. Samo pet dana kasnije, 21. januara otišao je u Italiju, na skijanje.

„Šarić je u Južnu Afriku otputovao 3. aprila 2011. godine, s grčkim pasošem. U toj zemlji boravio je oko godinu dana. Poslije toga vratio se u Švajcarsku gdje se skrivao u trouglu Sen Galen – Cirih – Ženeva. Neki obavještajni izvori tvrde da je još uvijek tamo”, kaže naš izvor iz policije.

Taj izvor navodi da sve govori u prilog tome kako su odbjeglom narkobosu čitavo vrijeme na tragu bili agenti američke Agencije za borbu protiv droge (DEA), i da je on, dok je boravio u Južnoafričkoj Republici sarađivao s njima, obezbijedivši im neke vrlo važne informacije.

Ovaj izvor ranije je ispričao da je odbjegli narkobos bio na meti svjetskih obavještajnih agencija mnogo prije pokretanja akcije Balkanski ratnik, i ta akcija je u stvari bila kruna obavještajno-operativnog praćenja pomoću najsavremenije tehnologije, ali i ljudi na terenu, od Balkana i Evrope, do Sjedinjenih Američkih Država i Južne Amerike.

Monitorov izvor iz crnogorske policije kaže da su starijeg Šarića američka Agencija za borbu protiv droge (DEA) i srpska Bezbjednosno informativna agencija (BIA) počele da prisluškuju čak šest-sedam godina prije pokretanja akcije i početka hapšenja saradnika ovog odbjeglog kriminalca, čije se hapšenje sada najavljuje do kraja mjeseca.

„Po zamolnici BIA-e Darka Šarića je pratila i francuska obavještajna služba, odnosno Direkcija za nadzor teritorije (DST), za vrijeme njegovog boravka u toj zemlji. DEA je pratila kontakte klana Šarić u Argentini i Urugvaju, odnosno Montevideu. Ubačeni operativci američke Agencije za borbu protiv droge bili su čak angažovani i sudjelovali u jednoj akciji doturanja kokaina, sve u cilju prikupljanja dokaza za pokretanje akcije Balkanski ratnik nekoliko godina nakon toga”, priča naš izvor.

Sve govori u prilog tome da je narko banda Darka Šarića po svemu na Balkanu bila jedina s odlikama kartela, po uzorima na južnoameričke narko kartele, odnosno da je imala internacionalni i međunarodni karakter.

„Sve drugo na Balkanu ima odlike organizovanih kriminalnih grupa. Kartela nema čak ni u Albaniji, ni na Kosovu. Sve druge narko bande, u odnosu na Darkov kartel, imale su niži stepen organizacije, s odlikama organizovanih kriminalnih grupa”, objašnjava Monitorov izvor.

Za razbijanje kartela Darka Šarića bilo je potrebno mnogo obavještajnog rada. Vjerovatno će strani agenti prije nas saznati ko je na vrhu piramide koju danas zovemo kartelom Darka Šarića. U svakom slučaju s nestrpljenjem se očekuje kraj godine i najava Šarićevog hapšenja. Ako, na kraju puta, ovaj narkobos progovori, moglo bi biti potresa na Balkanu. Ko je bio na vrhu piramide možda bi se moglo znati po tome gdje će biti epicentar tog zemljotresa. Simbolično ili ne, ovih dana se treslo u Spužu.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo