Povežite se sa nama

OKO NAS

Kad neobaviještenost rađa strah

Objavljeno prije

na

Četiri osobe nestale su u Crnoj Gori za posljednjih petnaestak dana. Sredinom nedjelje ronioci su iz Morače izvukli tijelo dvadesetogodišnjeg studenta Ratka Nišavića iz Berana čiji je nestanak prijavljen krajem novembra.

Policija je početkom sedmice pronašla pedesetsedmogodišnjeg muškarca iz Bijelog Polja koga je zadržala srpska policija zbog prekršaja koji je počinio u toj zemlji. U Podgorici je, živ i zdrav, pronađen i tridesetjednogodišnji Podgoričanin G.M.

Još se traga za Antonom Tonijem Dedivanovićem (33) koji je 2. decembra izašao iz porodične kuće u podgoričkoj Staroj Varoši, nakon čega mu se gubi svaki trag. Porodica danonoćno traga za njim u nadi da će naći nekakav trag. Više puta je apelovala na državne organe da se aktivnije uključe u potragu za Antonom.

Četiri nestanka u kratkom razdoblju uzbunila su i zabrinula javnosti. Po internet portalima komentarisano je da su nestale osobe otete, sumnjalo se na sekte i trgovinu organima. Zabrinutost se povećala vijestima da je u Hrvatskoj za nedjelju dana nestalo čak 17 osoba.

Iz policije su se tek početkom ove sedmice uključili u priču pokušavajući da umire javnost. Medijima su nezvanično izjavljivali da nema mjesta panici, te da u Crnoj Gori ne postoji serijski ubica i da nemaju operativnih podataka o postojanju grupa koje trguju ljudskim organima.

Rukovodilac Grupe za potražnu djelatnost Odsjeka za suzbijanje opšteg kriminaliteta u Sektoru kriminalističke policije Saša Đurović izjavio je da su se četiri osobe koje su nestale u posljednjih petnaestak dana svojevoljno udaljile od kuća ili mjesta boravka.

Monitoru su iz Uprave policije proslijedili podatke da je od početka godine do 9. decembra u Crnoj Gori prijavljen nestanak ukupno 148 osoba. Pronađeno je njih 135. Policajci su uspjeli da pronađu 127 živih osoba, dok su u osam slučajeva pronašli tijela nestalih. Iz policije napominju da ni kod jednog od tih osam osoba smrt nije nastupila nasilnim putem već je riječ o samoubistvu. Za 13 nestalih osoba policija i dalje traga.

Raniji podaci iz Uprave policije govore da su se prošle godine potraživale 124 osobe, a 2011. prijavljen je nestanak 128 osoba. I dalje se traga za šest lica nestalih 2012, i devet 2011.

Nestale osobe su, ističe policija, u većini slučajeva pronađene i „vraćene porodici”. Njihove analize ukazuju da su nestale a kasnije pronađene osobe iz različitih razloga odlazile od kuće – socijalnih, emotivnih, finansijskih, porodičnih, te da je bilo i slučajeva da nestala punoljetna lica, po pronalasku, ne žele da se vrate porodicama.

Privatni detektiv Vladan Pavićević za Monitor objašnjava da je potrebno razdvojiti termine udaljavanje i nestanak. Kaže da se kod udaljavanja uglavnom radi o tinejdžerima i omladini koji se pod dejstvom alkohola i drugih opijata ne jave kući, a porodica prijavi nestanak. ,,Obično se dešava da im se isključi telefon, da prespavaju kod druga ili drugarice. Porodica digne paniku. Takve slučajeve srećom brzo riješimo”, kaže Pavićević.

On objašnjava da je sve više takvih slučajeva jer mladima je čak i u osnovnoj školi sve češće dostupan alkohol, tu su i droga, sumnjivo društvo, kockarnice, kladionice…

Iz prakse, kao zanimljiv, navodi slučaj čovjeka koji se poslije 10 godina vratio porodici. ,,Nikome nije polagao račune gdje je bio”, kaže.

Pavićević navodi da u dosadašnjoj praksi samo jedan slučaj vodi kao misteriozni nestanak. Radi se o slučaju nestanka 37-godišnje djevojke od prije tri i po godine koji još nije zaključen. ,,Tu ima elemenata da se vjeruje da se radi o nekoj organizaciji, sekti ili nečem sličnom”.

A na sajtu Potrage, regionalnog projekta koji objedinjuje tri platforme – TV, radio i internet, stoji: ,,Svake godine na teritoriji Srbije, Crne Gore, Hrvatske i Bosne i Hercegovine nestane više od hiljadu ljudi. Ponekada su u pitanju i žrtve trgovine ljudima, pa i otmica i ubistava. Ekipa Potrage, u saradnji s policijom, međunarodnim i lokalnim organizacijama pokušava da sazna šta se desilo sa onima koji su nestali”. Lični podaci i podaci o 19 osoba nestalih u Crnoj Gori nalaze se na ovom sajtu.

Traganje za nestalim osobama iziskuje dobru saradnju sa regionalnim policijama i Interpolom. Za 35 osoba čiji je nestanak prijavljen crnogorskoj Upravi policije u posljednjih pet godina i dalje se intenzivno traga ne samo na nacionalnom, već i na međunarodnom nivou.

Iskustva iz regiona govore da su mladima, uzrasta od 18 do 30 godina, izgovor za bjekstvo i nestanak poremećeni porodični odnosi, ljubavni problemi, loš uspjeh u školi… Među onima u srednjim godinama često se zbog dugova i finansijske krize izlaz nađe u bjekstvu. Dok su nemaština i bolest najčešći razlozi nestanka starijih od 50 godina. Najstariji nestanu i zbog demencije, odu od kuće i ne znaju da se vrate, niti da kažu podatke o sebi i adresu gdje žive.

Prema podacima MUP-a Srbije svakog dana u ovoj državi nestane po nekoliko ljudi, godišnje i do 1.300 osoba. Zvanično, na teritoriji Srbije nije zabilježen slučaj nestanka a da je bio povezan sa trgovinom organima.

U Hrvatskoj sajt www.nestali.hr sadrži Nacionalnu evidenciju nestalih osoba. Vijest koja je odjeknula i u Crnoj Gori je da je u posljednjih 15 dana u Hrvatskoj nestalo 17 osoba, od toga 10 maloljetnih. To je izazvalo živu polemiku u hrvatskim medijima. U Hrvatskoj godišnje nestane oko 700 djece, a njih oko 600 se ubrzo pronađe i to su uglavnom djeca koja su pobjegla iz svojih domova. Mnoga od njih seksualno su zlostavljana. Uz to oko 40-ak djece koja su nestala vode se nestalima još od 2010. Ističe se da je broj otmica dosta nizak u Hrvatskoj, no zato je veliki postotak zlostavljane djece koja zbog toga bježe iz vlastitih domova.

Upozoreno je da u Hrvatskoj ne postoji sistem uzbunjivanja koji se u SAD-u naziva Amber alert, a dobio je naziv po devetogodišnjoj djevojčici Amber Hagerman koja je ispred svoje kuće oteta dok se vozila na biciklu te nađena par dana kasnije mrtva. Nakon toga je u SAD-u pokrenut jedinstven sistem alarmiranja u slučajevima otmice djece. Svi mediji, sve autobuske i željezničke stanice, trgovine, te autoceste i aerodromi prenose vijest o otetom djetetu.

Nešto od ovih iskustava valjalo bi primijeniti i u Crnoj Gori. A svakako bi policija i nadležne službe trebalo da se hitrije uključe u potrage i u obavještavanje javnosti o rezultatima u potrazi za nestalim osobama da ih, kao ovog puta, ne bi preduhitrile priče o sektama, trgovini organima i otmicama.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo