Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Naše pare za njihove zločine

Objavljeno prije

na

Sedmorica bivših zatočenika logora Jugoslovenske narodne armije (JNA) Morinj kod Kotora, dobili su parnice protiv Crne Gore i obeštećeni su ukupnim iznosom od oko 200.000. eura. Presude su zavisno od stepena invalidnosti i broja dana provedenih u logoru, a na osnovu propisa Međunarodnog crvenog krsta. Obeštećeni i drugih 13 bivših logoraša, koji su takođe podnijeli tužbe, su državljani Bosne i Hercegovine.

Iz jedne od pravosnažnih presuda, koju je po žalbama izrekao Vrhovni sud (VS) Crne Gore (Rev.br.532/12 od 29. juna ove godine, Vijeće sudije Radoja Orovića), doznaje se da je oštećeni D.Š. iz Mostara, civil, bio zarobljenik JNA. Uhapsili su ga 4. aprila 1992, zatvorili u logoru Bileća, zatim od 23. maja 1992, „kada se JNA povukla iz BiH”, do 14. avgusta 1992. u Morinju.

„Za vrijeme boravka u zarobljeništvu u logoru Morinj D.Š. je bio izložen svakodnevnom fizičkom i psihičkom maltretiranju”, piše u presudi.

Prema tumačenju VS-a, pravni osnov obeštećenja je da je država Crna Gora „pasivno legitimisana u ovom sporu, a time i odgovorna da nadoknadi predmetnu štetu, jer je ista prouzrokovana nezakonitim postupanjem njenog organa”.

Naime, „štetu je počinila Vojska Jugoslavije zašto je bila odgovorna tadašnja Savezna Republika Jugoslavije”. Nakon proglašenja nezavisnosti, ocijenio je VS, Vojska Crne Gore i Ministarstvo odbrane – „odnosno država Crna Gora” je osim prava na vojnu imovinu „preuzela sve obaveze, kao i obavezu naknade eventualne štete koja je počinjena od strane bivše Vojske Jugoslavije na teritoriji Crne Gore, što istu čini odgovornim za naknadu predmetne štete”.

Pravosnažna obeštećenja zbog zatočeništva u Morinju tek treba očekivati. Najveći broj ratnih zarobljenika i civila, koji su od oktobra do avgusta 1992. prošli kroz taj logor, su državljani Hrvatske.

Proces protiv načelnika Službe bezbjednosti Komande pozadinske mornaričke baze i isljednika Mlađena Govedarice, isljednika Zlatka Tarlea, rezervnog oficira zaduženog za administrativne i intendantske poslove Iva Gojnića, vojnog policajca Špira Lučića, kuvara Iva Menzalina i stražara Bora Gligića nije pravosnažno okončan.

Optuženi se terete da su, kršeći pravila međunarodnog prava, naređivali i sprovodili mučenja, nečovječna postupanja i povrede tjelesnog integriteta, prema 169 ratnih zarobljenika i civila, koji su dovedeni sa dubrovačkog područja. Govedarica i Tarle su oslobođeni optužbi, dok su Gojnić, Lučić, Menzalin i Gligić osuđeni na ukupno 12 godina zatvora.

Kao i u drugim predmetima za ratne zločine, Vrhovno državno tužilaštvo (VDT) i sudstvo su i za Morinj krivotvorili činjenice i aktivno i pasivno radili na „amnestiranju” glavnih krivaca. Najmarkantniji je apsurd da je najteža kazna zatvora izrečena kuvaru Menzalinu.

Likom i djelom, u slučaj je upleten vrh pravosuđa. Vesna Medenica je 2007, u svojstvu šefice VDT-a, odobrila zahtjev za sprovođenje svega dan uoči posjete tadašnje glavne haške tužiteljke Crnoj Gori. Ispostavilo se da je Medenica, prema tvrdnjama branilaca optuženih, nakon što je izabrana za predsjednicu VS-a, Morinj oduzela sudiji Lazaru Akoviću i bez obavezujuće metode slučajne dodjele predmeta ga dala na postupanje Milenki Žižić.

Odbrana je bezuspješno tražila izuzeće sutkinje Žižić, koja sada sudi i u postupku za krivično djelo gdje je Medenica, zbog rodbinske veze sa ubijenim, zainteresovana za presudu optuženom za ubistvo. Žižićeva je, prije preuzimanja Morinja, kao i predmeta deportacija, prijedlogom Medenice, 7. oktobra 2009. od Vlade dobila službeni stan na korišćenje.

Zahtjev za sprovođenje istrage Višem sudu u Podgorici za Morinj je 7. jula 2007. podnijela tadašnja viša državna tužiteljka, Ranka Čarapić, koja za trojicu osumnjičenih kod hrvatskog tužilaštva „nije moglo ocijeniti da u odnosu na njih postoji osnovana sumnja”.

Čarapićeva nije preduzela ništa zbog teškog propusta postupajuće tužiteljke u Morinju, Lidije Vukčević, koja je izostavila u žalbi Apelacionom sudu da se žali na jedan dio presude, pa se optuženima u ponovljenom suđenju uopšte i ne sudi za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva.

Presuda Apelacionog suda od 6. jula o.g. predsjednice Vijeća Radmile Mijušković, kao da je pisana u vrijeme najcrnje propagande „rata za mir”. Navodi se da je Sabor Hrvatske 25 juna 1991, nakon sprovedenog referenduma, donio Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske „od kada se JNA tretira kao okupatorska vojska”.

U pomenutoj Deklaraciji ništa o tome ne piše. Čak i da piše, JNA na području Dubrovnika, s kojeg je najveći broj morinjskih zatočenika, nije ni mogla biti „tretirana kao okupatorske vojska”, jer se tamo 1991. nije ni nalazila – područje je još početkom 1970-ih bilo potpuno demilitarizovano.

Mijuškovićeva i članovi Vijeća u nastavku presude pišu da je Deklaracijom Hrvatska „sa najvećeg mogućeg tadašnjeg nivoa, praktično pozvala na sukob sa JNA”. Iz presude proizilazi da JNA, ni tadašnja vlast u Crnoj Gori, nemaju nikakvu odgovornost za rat u Hrvatskoj, pa je, po toj logici, npr. krivica za bombardovanje Dubrovnika na Hrvatskoj. Kao i u predmetu deportacija, potpuno je ignorisano obavezujuće međunarodno pravo – presude Tribunala u Hagu protiv oficira JNA zbog odgovornosti za bombardovanje Dubrovnika.

VDT nikada nije ni pokušalo da utvrdi što je u stvari bio Morinj i ko snosi komandnu odgovornost za ratni zločin?

U optužnici Morinj se benigno opisuje kao „centar za prihvat zarobljenika” ili „sabirni centar”, dok je za jednog od optuženih „centar za ispitivanje zarobljenika”.

Niti jednu od ovih ili sličnih formulacija ne poznaje tadašnje zakonodavstvo SFRJ. Područje naselja Morinja kod Kotora nije 1991. i kasnije tokom 1992. bilo ratom zahvaćeno područje i na njemu JNA nije imala ingerencije da sprovodi propise vojske i dovlači, ispituje i nezakonito drži svoje zarobljenike – za takve poslove su u to vrijeme postojali redovni vojni pritvori i zatvori, vojna tužilaštva i sudovi sa sjedištima na prostorima koji takođe nijesu bili zahvaćeni ratnim sukobima.

I vojno i civilno zakonodavstvo SFRJ je priznavalo kao krivična djela povrede protiv čovječnosti i međunarodnog prava, uključujući surovo postupanje sa zarobljenicima kakvo se odigralo u Morinju – koje je priznato pravosnažnim presudama za odštetu građanima BiH.

Zarobljenici JNA su mogli biti zadržani bez podizanja optužnice najduže do tri mjeseca, no u Morinju su ostajali i znatno duže. Nije poznato da je nekom od zatočenika Morinja suđeno pred vojnim pravosuđem.

Obavezujuća Naredba o primjeni odredbi međunarodnog ratnog prava u oružanim snagama SFRJ iz 1988. navodi odgovornost nadređenih i podređenih pripadnika JNA za pridržavanje zakona i običaja ratovanja. Za primjenu pravila su odgovorni komandanti jedinica – dakle, propisana je i utvrđena komandna odgovornost.

Vesna Medenica se ispred VDT-a još 2007. vajkala kako ima probleme sa dokumentacijom koja joj je u vojnim arhivima u Beogradu navodno nedostupna. Objasnila je da je dobila službeno objašnjenje da „vojna mornarica ističe da logor u Morinju nije bio pod njenom, već pod ingerencijom vojne komande u Beogradu”. Navodno, to su razlozi zbog kojih VDT nije moglo da utvrdi komandnu odgovornost.

Kako činjenično stoje stvari? Morinj je bio divlje mučilište u kojem je JNA – njena služba bezbjednosti (KOS), uz saučesništvo vlasti Crne Gore, držala svoje zarobljenike i s njima radila što je htjela: osim što su ih fizički i psihički maltretirali, takođe su ih vrbovali.

Optuženi i oslobođeni Mlađen Govedarica je na suđenju izjavio da su ispitivanje zarobljenika obavljali uz pomoć tehničara KOS-a, radi kompromitujućeg materijala. Isljednici su pravili „zapisnike sa saslušanja”.

,,Vrbovanje je težak posao, vrlo težak posao”, objasnio je Govedarica.

Status zarobljenika najslikovitije je, prije početka suđenja, opisao optuženi i oslobođeni Zlatko Tarle. „Mi smo ih tada zvali ,,lica u vlasništvu JNA” (neđeljnik Vreme, 7. februar 2008). Hrvatski izvori tvrde da su samo petina zatočenih bili pripadnici nekih od hrvatskih oružanih formacija – većina njih su bili civili.

„Najveći broj ljudi koji su dovedeni u Morinj”, kazao je Tarle Vremenu, „bili su zatečeni na licu mjesta, ili su kod njih prilikom pretresa ili legitimisanja nađeni članska iskaznica HDZ-a, predizborni plakat i sličan materijal, da ne kažem konzerva na kojoj je pisalo ‘čist hrvatski zrak’. Jako je mali broj onih ljudi koji su dovedeni u taj sabirni centar, a koji su zaista bili pripadnici neke regularne, tadašnje hrvatske vojne strukture”.

Tarle je, po ocjeni Višeg suda kojoj, kako piše „Apelacioni sud nema šta dodati”, potpuno nevin u pogledu terećenja od strane svjedoka B.D.-a „u vezi radnje ispitivanja”. Navodno, primoravao je svjedoka da prizna da je on na nekoj fotografiji, govorio da mu je poginuo otac „iako to nije bio slučaj, da bi od njega navodno iznudio iskaz”, ali za sve to Apelacioni sud tvrdi da se „ne može cijeniti torturom i prinudom primijenjenom radi pribavljanja informacija tokom ispitivanja”.

Apelacioni sud je i za M.Đ.-a, drugog svjedoka koji je teretio Tarlea, utvrdio da „nema dokaza”. M. Đ. je kazao da ga je Tarle ćerao da čupa travu, liježe na zemlju i tuče se sa bratom, udarao ga nogom i pendrekom po leđima, itd.

Tarle je, poput onih koje je „ispitivao”, nedavno takođe najavio tužbu zbog odštete – i njemu će, po svemu sudeći, platiti crnogorski poreski obveznici…

U međuvremenu, diskretno je najavljeno kako će, osim državljana BiH, takođe i hrvatski zatočenici Morinja od Crne Gore dobiti odštetu i van sudskog procesa. To im je usmeno obećao 2010. predsjednik Filip Vujanović tokom posjete Kotoru njegovog kolege Iva Josipovića i gradonačelnika Dubrovnika Andra Vlahušića.

Josipović je kazao da je tada „prvi put neki visoki crnogorski dužnosnik, predsjednik Vujanović izrazio spremnost na obeštećenje logorašima” i kako „treba sada pronaći model na koji način platiti odštetu”.

Filip Vujanović je 1992-1995. bio ministar pravde u Vladi Crne Gore. Tokom njegovog mandata nije pokrenuta istraga za Morinj, kao ni za deportacije i Bukovicu – premda su činjenice bile poznate.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

NAJAVE UVOĐENJA VJERONAUKE U DRŽAVNE ŠKOLE: Novo raspirivanje podjela

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako zaživi zamisao mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija o uvođenju vjeronauke u državne škole, stare i nove podjele među odraslima sele se i među djecu. Svih uzrasta. Ne može biti da mitropolit to ne zna. Samo, ne haje

 

Nanovo se raspiruju podjele u crnogorskom društvu. Priču o potencijalnom uvođenju vjeronauke u državne škole, prije nekoliko dana, pokrenuo je mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije.

„Uvođenje vjeronauke u škole bi bilo sporno iz više razloga. To bi predstavljalo još jedno u nizu miješanja vjerskih organizacija u rad države (i obratno), od čega konačno treba napraviti otklon shodno Ustavu Crne Gore. Sem toga, vjerske organizacije raspolažu sa dovoljno kako ljudskih, tako i prostornih kapaciteta za sprovođenje svojih učenja, na šta polažu pravo. Ipak, to ne znači da se u okviru redovnog školovanja ne treba učiti o religijama i vjeri“, kaže za Monitor kolumnista Milivoje Krivokapić.

Ideja o uvođenju vjeronauke u škole u Crnoj Gori nije nova. I ranije su postojale te inicijative. Ponovo je dospjela u žižu javnosti nakon što su Vijesti prije desetak dana objavile šta piše u nacrtu Temeljnog ugovora koji treba da potpišu država Crna Gora i Srpske pravoslavne crkve (SPC). U članu 16 tog dokumenta navodi se da će pravoslavna vjerska nastava u javnim školama biti regulisana posebnim ugovorom između strana ugovornica. Mitropolit Joanikije je, u nedavnom razgovoru za beogradsku Politiku, kazao da nema sumnje da pravo na vjeronauku spada u osnovna ljudska prava i prava djeteta na takvu vrstu obrazovanja. „Kao što je izvan svake sumnje da se Crna Gora ubraja među svega nekoliko evropskih zemalja koje nemaju nikakav oblik vjeronauke u svojim školama”, napomenuo je.

Opšti zakon o obrazovanju i vaspitanju propisuje svjetovni karakter javnih ustanova i ustanova kojima je dodijeljena koncesija za izvođenje javnog obrazovnog programa i zabranjuje religijsko djelovanje u školama, koje nisu licencirane kao srednje vjerske škole.

Slikarka-konzervatorka Svetlana Dukić protiv je uvođenja vjeronauke u državne škole. „Ništa nepametnije od toga nijesam čula. Vjeronauci nije tu mjesto, posebno u momentu kada smo, kao zajednica, nikad podijeljeniji. Njenim uvođenjem podjele bi počinjale od malih nogu. Svaki roditelj, ako želi, može dijete voditi u crkvu, džamiju ili sinagogu na časove vjeronauke. Umjesto nje, bolje bi bilo, kao obavezan predmet, vratiti prijeko potrebno – građansko obrazovanje. U školama, o religiji i vjeri djeca mogu saznati izučavajući druge predmete, od kojih neki već postoje”, kaže ona za Monitor.

Jedan takav, Istorija religije, ima status izbornog predmeta u pojedinim srednjim školama u Crnoj Gori, poput gimnazija. U okviru njega izučavaju se sve politeističke i monoteističke religije. Krivokapić ističe da bi i predmeti poput istorije, sociologije i filozofije trebalo detaljno da obrađuju temu religije u okviru svojih kurikuluma. „Bez takvog učenja bilo bi nemoguće na pravi način razumjeti istorijske tokove koji uključuju razvoj društva, civilizacija, umjetnosti i filozofske misli. Religija je krupan društveni fenomen, ostavila je i ostavlja značajan trag na čovječanstvo i kao takva mora naći svoje mjesto u obrazovanju, ali isključivo kroz objektivno izučavanje i kritičko promišljanje, a ne kroz afirmativni pristup kakav bi bio uvođenje predmeta vjeronauke. Obrazovanje mora biti sekularno i objektivno, što, između ostalog, znači da u okviru njega obavezno treba učiti činjenice o religijama, ali ne i religijska predanja kao činjenice”, objašnjava Milivoje Krivokapić.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

PROTEST KULTURNIH DJELATNIKA: Žigosani u kulturi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka Bratić kadriranjem u svojim resorima kao da namjerno doliva ulje na užarenoj političkoj sceni. Bila osnivačica ili samo kandidatkinja na listi ultradesnog pokreta Dveri, imenovanje direktorice Filmskog centra Aleksandre Božović izaziva podozrenje. Pogotovu što ovo nije prvi put da ministarka poseže za kadrovima veoma upitnih biografija. To je ove nedjelje gurpa građana i kulturnih djelatnika na protestu poručila Vladi

 

Kulturni djelatnici su u ponedjeljak ispred zgrade Vlade upriličili protest sa koga su poručili da traže smjenu ministarke prosvjete, nauke, kulture i sporta Vesne Bratić i novoizabrane direktorke Filmskog centra Crne Gore Aleksandre Božović.

U proglasu grupe građana, kulturnih aktivista i stvaralaca, koji je pročitan na protestu, navodi se da ministarki zamjeraju „otvorenu i očiglednu diskriminaciju prema građanima koji su po nacionalnosti Crnogorci“. Dodali su i vjersku diskriminaciju, animozitet prema svemu crnogorskom, otvoreni i beskrupulozni revanšizam prema svima za koje ona sumnja da su pripadali bivšem režimu, protiv bahatosti, svojeglavosti, nepristupačnosti i egoizma… ministarke Bratić. Za direktorku Filmskog centra traže razrješenje zato što nema državljanstvo Crne Gore, osporavaju njene stručne reference i navode da je pripadnica ideološki neonacističke partije.

„Mi se ovdje nismo okupili da branimo nijednu fotelju, niti partijsko-klanovsko-drugarsko zapošljavanje bivše vlasti. Naprotiv, takvih nam je preko glave. Ali smo promjenom vlasti upravo očekivali promjenu takvog sistema bezvrijednosti. A umjesto toga dobili revanšističko-osvetnički-jednovjerski resor››, naglašava se na početku proglasa.

Protestu je prethodilo pismo koje je preko 80 stvaralaca i kulturnih djelatnika uputilo premijeru Zdravku Krivokapiću, vicepremijeru Dritanu Abazoviću, ministarki Bratić, povodom, kako su kazali, nezakonitog imenovanja Božović za direktoricu Filmskog centra Crne Gore. Oni navode da „Zakon o kulturi propisuje da se na mjesto direktora ustanove kulture može imenovati afirmisani umjetnik, afirmisani stručnjak u kulturi ili afirmisani stručnjak iz oblasti društvenih djelatnosti.  Imenovana gospođa nije niti jedno niti drugo niti treće, čime je grubo prekršen Zakon o kulturi, a institucija Filmski centar i filmska struka poniženi. Po sopstvenom priznanju, gospođa Mandarić Božović je svoj dosadašnji radni vijek posvetila pretežno produkciji reklama“. Ističu i da je novoimenovana direktorica Mandarić Božović bila na listi  Dveri, političke organizacije koja otvoreno zastupa nacističku ideologiju, velikosrpski hegemonizam i negira postojanje crnogorskog naroda.

„Tako je, ja sam državljanka Republike Srbije, sa stalnim prebivalištem u Crnoj Gori na osnovu braka s državljaninom Crne Gore… Bojim se da je moja politička karijera u nekim medijima ozbiljno preuveličana. Tačno je da sam kao nestranački kandidat na izborima 2012. godine bila na listi Dveri, upravo zato što su smatrali da im mogu pomoći na polju kulturne politike i medija. Nikada nisam bila ni član, a kamoli osnivač Dveri“, kazala je Božović za Vijesti.

Ona je, kako je kazala, diplomirana filmska i televizijska producentkinja i filmskom, televizijskom i produkcijom reklama se bavim više od 15 godina. Od 2012. Bila je dio tima koji je vodio Kulturni centar Novog Sada, a najponosnija je na svoj rad na kandidaturi Novog Sada za Evropsku prijestonicu kulture 2021. i projekat digitalizacije kulturne baštine Novog Sada.

Otkada je u Crnoj Gori, Božović je bila saradnica u produkciji TV serije Grudi Marije Perović, koprodukciji RTCG-a i Meander filma iz Nikšića, producentkinja Malog festivala kulture življenja Jugoslavija Fest Nikšić, direktorka filmskog festivala Uhvati film Kotor koji prikazuje filmove koji se bave temom invaliditeta, a  kao saradnica Kulturnog centra Novog Sada za međunarodne odnose aktivno učestvuje na povezivanju kulturnih centara iz Srbije i Crne Gore.

Tokom protekle nedjelje DPS, tačnije Komisija za prosvjetu ove partije, je izdala saopštenje u kome se kaže: „Desant na Filmski centar ne smije proći!“ A portal CdM najavio je protest uz objašnjenje da Božović nema nikavog radnog iskustva na filmu, te da je jedna od osnivača nacionalističke stranke Dveri“.

„Bilo je tog pokušaja da DPS instruiše protest. Pojedini mediji su najavljivali protest protiv svih imenovanja, ali to nije uspjelo. Na protestu su se jasno tražila smjena Bratićke i Božovićeve“, kaže jedan od učesnika protesta koji je želio da ostane anoniman.

Nakon protesta IN4S je osuo paljbu po glumcu Zoranu Vujoviću koji je pročitao proglas. On je je 2019. na svom Fejsbuk profilu ispisao niz uvreda na račun sprskog naroda. Kasnije se izvinio javnosti.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

NA GODIŠNJICU EKOLOŠKE DRŽAVE, PRIVOĐENJE EKOLOŠKIH AKTIVISTA: Dok ignorišu dokaze protiv bahatih funkcionera

Objavljeno prije

na

Objavio:

Gomila službenih i privatnih automobila bila je nepropisno parkirana u šumi oko Crnog jezera, a policija je zbog performansa privela ekološke aktiviste Milorada Mitrovića i Huseina Pajevića

 

Aktivisti nevladine organizacije Breznica krenuli su ka Crnom jezeru. Tradicionalna svečana sjednica Skupštine Crne Gore povodom godišnjice od proglašenja prve ekološke države na svijetu počinje u dva sata. Ove godine riječ je o tridesetoj godišnjici.

Nezadovoljni stanjem u ekologiji i očuvanju životne sredine, aktivisti ove organizacije Milorad Mitrović i Husein Pajević raširili su transparent na kojem je crnim slovima ispisano: „30 godina kasnije, a tek smo na početku“. Nekoliko minuta prije početka sjednice Mitrović i Pajević su, takođe, tradicionalno sa gas maskama i u zaštitnim odijelima oglasili sirene za uzbunu.

Iako su cijeli performans odradili u dogovoru sa službenicima policije, poštujući većinu njihovih preporuka, nakon performansa su obojica odvedeni u stanicu policije. Zanimljivo je da su ih službenici policije pratili pored desetina službenih automobila, parkiranih po šumama i livadama strogo zaštićene zone Nacionalnog parka Durmitor. Većina funkcionera nije se udostojila da vozila parkiraju ispred rampe, na parkingu, i prepješače vekoliko stotina metara do mjesta gdje se održavala sjednica.

Službenicima policije, međutim, nije „bola oči“ gomila nepropisno parkiranih automobila među drvećem oko Crnog jezera, ali jeste performans ekoloških aktivista koji godinama ukazuju na devastaciju prirode. Mitrović i Pajević su privedeni u Centar bezbjednosti Žabljak, gdje su u svojstvu građana dali izjave povodom „remećenja javnog reda i mira“. Osnovna državna tužiteljka u Pljevljima Nataša Bajčeta donijela je odluku da u perfromansu Mitrovića i Pajevića nema elemenata krivičnog djela.

„Jedina razlika između ove i prošle vlasti jeste ta što su me prošli poslali u zatvor, a ovi još nijesu“, kazao je Mitrović za Monitor.

On kaže da su im, kada se završio performans, prišla dva uniformisana policajca i jedan u civilu da ih obavijeste da u žabljačkom Centru bezbjednosti moraju dati izjave povodom remećenja javnog reda i mira. Nakon što su dali izjave, Mitrović tvrdi da je on podnio krivičnu prijavu protiv NN lica za lažno prijavljivanje.

„Kada sam pitao policajca da li će postupiti po mojoj prijavi, on je rekao da će postupiti kroz nekoliko dana. Dakle, kada se ekološki aktivisti prijave – odmah se uzima izjava i odmah se procesuiramo. Što nije slučaj kada mi prijavimo nekog drugog“, kazao je Mitrović.

Mitrović vjeruje da su nekom od funkcionera ili gostiju zasmetali, pa je naredio policiji da ih privedu. On nije znao ko bi to mogao biti, ali vjeruje da se radi o nekome ko ima jak uticaj na policiju. Očito je drugo. Iako su partije, koje čine parlamentarnu većinu, u predizbornoj kampanji posebno isticale ekološke teme, na isti način tretiraju ekološke aktiviste kao i prethodna vlast. Pa tako na tridesetogodišnjicu od proglašenja ekološke države, državni službenici privode ekološke aktiviste zbog ekološkog performansa.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo