Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Naše pare za njihove zločine

Objavljeno prije

na

Sedmorica bivših zatočenika logora Jugoslovenske narodne armije (JNA) Morinj kod Kotora, dobili su parnice protiv Crne Gore i obeštećeni su ukupnim iznosom od oko 200.000. eura. Presude su zavisno od stepena invalidnosti i broja dana provedenih u logoru, a na osnovu propisa Međunarodnog crvenog krsta. Obeštećeni i drugih 13 bivših logoraša, koji su takođe podnijeli tužbe, su državljani Bosne i Hercegovine.

Iz jedne od pravosnažnih presuda, koju je po žalbama izrekao Vrhovni sud (VS) Crne Gore (Rev.br.532/12 od 29. juna ove godine, Vijeće sudije Radoja Orovića), doznaje se da je oštećeni D.Š. iz Mostara, civil, bio zarobljenik JNA. Uhapsili su ga 4. aprila 1992, zatvorili u logoru Bileća, zatim od 23. maja 1992, „kada se JNA povukla iz BiH”, do 14. avgusta 1992. u Morinju.

„Za vrijeme boravka u zarobljeništvu u logoru Morinj D.Š. je bio izložen svakodnevnom fizičkom i psihičkom maltretiranju”, piše u presudi.

Prema tumačenju VS-a, pravni osnov obeštećenja je da je država Crna Gora „pasivno legitimisana u ovom sporu, a time i odgovorna da nadoknadi predmetnu štetu, jer je ista prouzrokovana nezakonitim postupanjem njenog organa”.

Naime, „štetu je počinila Vojska Jugoslavije zašto je bila odgovorna tadašnja Savezna Republika Jugoslavije”. Nakon proglašenja nezavisnosti, ocijenio je VS, Vojska Crne Gore i Ministarstvo odbrane – „odnosno država Crna Gora” je osim prava na vojnu imovinu „preuzela sve obaveze, kao i obavezu naknade eventualne štete koja je počinjena od strane bivše Vojske Jugoslavije na teritoriji Crne Gore, što istu čini odgovornim za naknadu predmetne štete”.

Pravosnažna obeštećenja zbog zatočeništva u Morinju tek treba očekivati. Najveći broj ratnih zarobljenika i civila, koji su od oktobra do avgusta 1992. prošli kroz taj logor, su državljani Hrvatske.

Proces protiv načelnika Službe bezbjednosti Komande pozadinske mornaričke baze i isljednika Mlađena Govedarice, isljednika Zlatka Tarlea, rezervnog oficira zaduženog za administrativne i intendantske poslove Iva Gojnića, vojnog policajca Špira Lučića, kuvara Iva Menzalina i stražara Bora Gligića nije pravosnažno okončan.

Optuženi se terete da su, kršeći pravila međunarodnog prava, naređivali i sprovodili mučenja, nečovječna postupanja i povrede tjelesnog integriteta, prema 169 ratnih zarobljenika i civila, koji su dovedeni sa dubrovačkog područja. Govedarica i Tarle su oslobođeni optužbi, dok su Gojnić, Lučić, Menzalin i Gligić osuđeni na ukupno 12 godina zatvora.

Kao i u drugim predmetima za ratne zločine, Vrhovno državno tužilaštvo (VDT) i sudstvo su i za Morinj krivotvorili činjenice i aktivno i pasivno radili na „amnestiranju” glavnih krivaca. Najmarkantniji je apsurd da je najteža kazna zatvora izrečena kuvaru Menzalinu.

Likom i djelom, u slučaj je upleten vrh pravosuđa. Vesna Medenica je 2007, u svojstvu šefice VDT-a, odobrila zahtjev za sprovođenje svega dan uoči posjete tadašnje glavne haške tužiteljke Crnoj Gori. Ispostavilo se da je Medenica, prema tvrdnjama branilaca optuženih, nakon što je izabrana za predsjednicu VS-a, Morinj oduzela sudiji Lazaru Akoviću i bez obavezujuće metode slučajne dodjele predmeta ga dala na postupanje Milenki Žižić.

Odbrana je bezuspješno tražila izuzeće sutkinje Žižić, koja sada sudi i u postupku za krivično djelo gdje je Medenica, zbog rodbinske veze sa ubijenim, zainteresovana za presudu optuženom za ubistvo. Žižićeva je, prije preuzimanja Morinja, kao i predmeta deportacija, prijedlogom Medenice, 7. oktobra 2009. od Vlade dobila službeni stan na korišćenje.

Zahtjev za sprovođenje istrage Višem sudu u Podgorici za Morinj je 7. jula 2007. podnijela tadašnja viša državna tužiteljka, Ranka Čarapić, koja za trojicu osumnjičenih kod hrvatskog tužilaštva „nije moglo ocijeniti da u odnosu na njih postoji osnovana sumnja”.

Čarapićeva nije preduzela ništa zbog teškog propusta postupajuće tužiteljke u Morinju, Lidije Vukčević, koja je izostavila u žalbi Apelacionom sudu da se žali na jedan dio presude, pa se optuženima u ponovljenom suđenju uopšte i ne sudi za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva.

Presuda Apelacionog suda od 6. jula o.g. predsjednice Vijeća Radmile Mijušković, kao da je pisana u vrijeme najcrnje propagande „rata za mir”. Navodi se da je Sabor Hrvatske 25 juna 1991, nakon sprovedenog referenduma, donio Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske „od kada se JNA tretira kao okupatorska vojska”.

U pomenutoj Deklaraciji ništa o tome ne piše. Čak i da piše, JNA na području Dubrovnika, s kojeg je najveći broj morinjskih zatočenika, nije ni mogla biti „tretirana kao okupatorske vojska”, jer se tamo 1991. nije ni nalazila – područje je još početkom 1970-ih bilo potpuno demilitarizovano.

Mijuškovićeva i članovi Vijeća u nastavku presude pišu da je Deklaracijom Hrvatska „sa najvećeg mogućeg tadašnjeg nivoa, praktično pozvala na sukob sa JNA”. Iz presude proizilazi da JNA, ni tadašnja vlast u Crnoj Gori, nemaju nikakvu odgovornost za rat u Hrvatskoj, pa je, po toj logici, npr. krivica za bombardovanje Dubrovnika na Hrvatskoj. Kao i u predmetu deportacija, potpuno je ignorisano obavezujuće međunarodno pravo – presude Tribunala u Hagu protiv oficira JNA zbog odgovornosti za bombardovanje Dubrovnika.

VDT nikada nije ni pokušalo da utvrdi što je u stvari bio Morinj i ko snosi komandnu odgovornost za ratni zločin?

U optužnici Morinj se benigno opisuje kao „centar za prihvat zarobljenika” ili „sabirni centar”, dok je za jednog od optuženih „centar za ispitivanje zarobljenika”.

Niti jednu od ovih ili sličnih formulacija ne poznaje tadašnje zakonodavstvo SFRJ. Područje naselja Morinja kod Kotora nije 1991. i kasnije tokom 1992. bilo ratom zahvaćeno područje i na njemu JNA nije imala ingerencije da sprovodi propise vojske i dovlači, ispituje i nezakonito drži svoje zarobljenike – za takve poslove su u to vrijeme postojali redovni vojni pritvori i zatvori, vojna tužilaštva i sudovi sa sjedištima na prostorima koji takođe nijesu bili zahvaćeni ratnim sukobima.

I vojno i civilno zakonodavstvo SFRJ je priznavalo kao krivična djela povrede protiv čovječnosti i međunarodnog prava, uključujući surovo postupanje sa zarobljenicima kakvo se odigralo u Morinju – koje je priznato pravosnažnim presudama za odštetu građanima BiH.

Zarobljenici JNA su mogli biti zadržani bez podizanja optužnice najduže do tri mjeseca, no u Morinju su ostajali i znatno duže. Nije poznato da je nekom od zatočenika Morinja suđeno pred vojnim pravosuđem.

Obavezujuća Naredba o primjeni odredbi međunarodnog ratnog prava u oružanim snagama SFRJ iz 1988. navodi odgovornost nadređenih i podređenih pripadnika JNA za pridržavanje zakona i običaja ratovanja. Za primjenu pravila su odgovorni komandanti jedinica – dakle, propisana je i utvrđena komandna odgovornost.

Vesna Medenica se ispred VDT-a još 2007. vajkala kako ima probleme sa dokumentacijom koja joj je u vojnim arhivima u Beogradu navodno nedostupna. Objasnila je da je dobila službeno objašnjenje da „vojna mornarica ističe da logor u Morinju nije bio pod njenom, već pod ingerencijom vojne komande u Beogradu”. Navodno, to su razlozi zbog kojih VDT nije moglo da utvrdi komandnu odgovornost.

Kako činjenično stoje stvari? Morinj je bio divlje mučilište u kojem je JNA – njena služba bezbjednosti (KOS), uz saučesništvo vlasti Crne Gore, držala svoje zarobljenike i s njima radila što je htjela: osim što su ih fizički i psihički maltretirali, takođe su ih vrbovali.

Optuženi i oslobođeni Mlađen Govedarica je na suđenju izjavio da su ispitivanje zarobljenika obavljali uz pomoć tehničara KOS-a, radi kompromitujućeg materijala. Isljednici su pravili „zapisnike sa saslušanja”.

,,Vrbovanje je težak posao, vrlo težak posao”, objasnio je Govedarica.

Status zarobljenika najslikovitije je, prije početka suđenja, opisao optuženi i oslobođeni Zlatko Tarle. „Mi smo ih tada zvali ,,lica u vlasništvu JNA” (neđeljnik Vreme, 7. februar 2008). Hrvatski izvori tvrde da su samo petina zatočenih bili pripadnici nekih od hrvatskih oružanih formacija – većina njih su bili civili.

„Najveći broj ljudi koji su dovedeni u Morinj”, kazao je Tarle Vremenu, „bili su zatečeni na licu mjesta, ili su kod njih prilikom pretresa ili legitimisanja nađeni članska iskaznica HDZ-a, predizborni plakat i sličan materijal, da ne kažem konzerva na kojoj je pisalo ‘čist hrvatski zrak’. Jako je mali broj onih ljudi koji su dovedeni u taj sabirni centar, a koji su zaista bili pripadnici neke regularne, tadašnje hrvatske vojne strukture”.

Tarle je, po ocjeni Višeg suda kojoj, kako piše „Apelacioni sud nema šta dodati”, potpuno nevin u pogledu terećenja od strane svjedoka B.D.-a „u vezi radnje ispitivanja”. Navodno, primoravao je svjedoka da prizna da je on na nekoj fotografiji, govorio da mu je poginuo otac „iako to nije bio slučaj, da bi od njega navodno iznudio iskaz”, ali za sve to Apelacioni sud tvrdi da se „ne može cijeniti torturom i prinudom primijenjenom radi pribavljanja informacija tokom ispitivanja”.

Apelacioni sud je i za M.Đ.-a, drugog svjedoka koji je teretio Tarlea, utvrdio da „nema dokaza”. M. Đ. je kazao da ga je Tarle ćerao da čupa travu, liježe na zemlju i tuče se sa bratom, udarao ga nogom i pendrekom po leđima, itd.

Tarle je, poput onih koje je „ispitivao”, nedavno takođe najavio tužbu zbog odštete – i njemu će, po svemu sudeći, platiti crnogorski poreski obveznici…

U međuvremenu, diskretno je najavljeno kako će, osim državljana BiH, takođe i hrvatski zatočenici Morinja od Crne Gore dobiti odštetu i van sudskog procesa. To im je usmeno obećao 2010. predsjednik Filip Vujanović tokom posjete Kotoru njegovog kolege Iva Josipovića i gradonačelnika Dubrovnika Andra Vlahušića.

Josipović je kazao da je tada „prvi put neki visoki crnogorski dužnosnik, predsjednik Vujanović izrazio spremnost na obeštećenje logorašima” i kako „treba sada pronaći model na koji način platiti odštetu”.

Filip Vujanović je 1992-1995. bio ministar pravde u Vladi Crne Gore. Tokom njegovog mandata nije pokrenuta istraga za Morinj, kao ni za deportacije i Bukovicu – premda su činjenice bile poznate.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

DRAŠKO VUKOVIĆ, BIVŠI ČLAN KARTELA DARKA ŠARIĆA, PONOVO UHAPŠEN: Bjegunac koji se godinama slobodno šetao Crnom Gorom  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zagrebačka policija uhapsila je Draška Vukovića po Interpolovoj potjernici iz Argentnine, raspisanoj 2009. godine. Vuković je bio svjedok saradnik u postupku koji se vodio protiv grupe Darka Šarića i ostalih optuženih za šverc 5,7 tona kokaina. Vuković je 2016. godine platio 1.700 eura kazne jer je priznao da je lažnom izjavom istragu napada na novinara Tufika Softića iz 2007. skrenuo u pogrešnom pravcu, da bi ona bila završena zbog nedostatka dokaza

 

Gotovo trinaest godina nakon međunarodne akcije Balkanski ratnik, u kojoj su uhapšeni članovi narko klana Darka Šarića, ponovo se pominje ime Draška Vukovića. On je nedavno uhapšen u Zagrebu, jer se nalazi na Interpolovoj potjernici od 2009. godine. Za njim je potjernicu raspisala Argentina zbog pokušaja dilovanja gotovo pola tone kokaina u toj južnoameričkoj zemlji.

Vuković se šetao centrom Zagreba, kada su mu pripadnici hrvatske policije stavili lisice na ruke. Smješten je u ekstradicioni pritvor i čeka suđenje po tom zahtjevu za izručenje.

U Crnoj Gori je poznat otkad je pobjegao iz zatvora u Danskoj. On je sredinom februara 2007. godine uhapšen u Kopenhagenu sa 38 kilograma kokaina, vrijednog nekoliko miliona eura, zajedno s još dvojicom državljana Srbije, a svi su kod sebe imali hrvatske pasoše. Krajem marta 2007. godine uspio je pobjeći danskoj policiji tokom prebacivanja u zatvor. Vuković je pobjegao u sačekuši automobila u kojem je bio, a akciju su navodno organizovali njegovi saradnici iz narko kartela koji su napravili zasjedu policijskog vozila.

Draško Vuković je bio svjedok saradnik u drugostepenom postupku koji se vodio protiv grupe Darka Šarića i ostalih optuženih za šverc 5,7 tona kokaina iz Južne Amerike u Evropu. Uhapšeni su u velikoj akciji kodnog imena Balkanski ratnik. Svjedočio je o tome kako su švercovali velike količine kokaina, da je sarađivao s Draganom Dudićem Fricom i Anatazijem Martinićem, ali ne i Šarićem, iako je ranije dao iskaz u kojem je tvrdio da je Šarić bio neprikosnoveni vođa.

Vuković je 2016. godine platio 1.700 eura kazne jer je priznao da je lažnom izjavom istragu napada na novinara Tufika Softića iz 2007. skrenuo u pogrešnom pravcu, da bi ona zatim bila završena zbog nedostatka dokaza. Istraga pokušaja ubistva Softića je obustavljena jer policija i tužilaštvo za osam godina nijesu obezbijedili dokaze.

Policija je, na osnovu iskaza Vukovića, podnijela krivičnu prijavu protiv Dragana Labudovića, Ivana Asanovića i Vladana Labudovića 2014, sedam godina nakon napada na Softića. To je učinjeno samo na osnovu usmenog iskaza Vukovića, bez ijednog materijalnog dokaza, što su potvrdili spisi predmeta.

Vuković je prethodno, kako se navodi u spisima, samoinicijativno policiji dao informaciju da mu je Dragan Labudović, prilikom posjete Argentini, ispričao da je za isnoz od po 500 eura angažovao Berance Vladimira Labudovića i Ivana Asanovića da fizički napadnu Softića. To je, navodno, urađeno jer je novinar pisao o kriminalu u Beranama, dovodeći u vezu sa tim Dragana Labudovića. Te navode Vuković je ponovio i pred ODT Berane, nakon čega je otvorena istraga protiv njih pred Višim tužiocem u Bijelom Polju i naložene mjere tajnog nadzora. Te mjere, međutim, nijesu obezbijedile dokaze za krivičnu prijavu.

Vuković je naknadno pred višim tužiocem rekao da nikada nije dao te izjave, te da je njegov potpis falsifikovan. On je to objasnio navodima da je zapisnik potpisan latinicom, a da on piše samo ćirilicom.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SLUČAJ NAPADA NA PREDRAGA SPASOJEVIĆA: Opšta opasnost ili pokušaj ubistva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Tužilaštvo uhapšene za napad na Predraga Spasojevića, bivšeg načelnika Istražnog zatvora Spuž, terete za „izazivanje opšte opasnosti“  i „nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materija“. Spasojević smatra da nadležno tužilaštvo nije uradilo svoj dio posla, i da se u konkretnom slučaju može raditi jedino o teškom ubistvu u pokušaju

 

Nekadašnji načelnik Istražnog zatvora Spuž Predrag Spasojević, na čiju je kuću prije dva mjeseca bačena bomba, poručio je da će svjedočiti u korist Željka Lakušića (34) i Filipa Popovića (21), uhapšenih u tom slučaju. On smatra da tužilaštvo nije na pravi način okvalifikivalo djela za koja tereti Lakušića i Popovića.

Iz tog tužilaštva Monitoru su odgovorili da je protiv Lakušića i Popovića podnijet optužni predlog zbog krivičnog djela  – „izazivanje opšte opasnosti“  i „nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materija“.

,,Ako će odgovarati za izazivanje opšte opasnosti, odbijam da svjedočim protiv njih, svjedočiću u njihovu korist jer smatram da nijesu počinili to krivično djelo, i treba ih odmah osloboditi“, ogorčeno poručuje Spasojević.

Ističe da nadležno tužilaštvo nije uradilo svoj dio posla, i da se u konkretnom slučaju može raditi jedino o teškom ubistvu u pokušaju.

,,Šta bi bilo da je prva bomba eksplodirala ili druga? Da li bi to bilo ubistvo ili izazivanje opšte opasnosti kvalifikovano težom posljedicom. Zna se šta je bomba i da je njena namjena uništenje neprijateljske žive sile. Ako se djelo koje je počinjeno na moju štetu i pored toga kvalifikuje kao izazivanje opšte opasnosti, onda ne znam u kojoj zemlji živimo. Smatram da tužilaštvo nije uradilo svoj dio posla, jer ja ovu dvojicu koja se terete i protiv kojih je podignut optužni prijedlog u životu nijesam vidio. Motiv se nalazi u Istražnom zatvoru i isključivo je vezan za moj rad. Djelo je naručeno direktno iz Istražnog zatvora, ističe Spasojević.

On dodaje da su kazne za djelo koje se Lakušiću i Popoviću stavlja na teret male, te da samim tim sistem nije pokazao ozbiljnost da se suprostavi kriminalu i ozbiljno kazni  počinioce koji vrše  krivična djela na štetu policijskih službenika.

Bivši načelnik Istražnog zatvora, pojašnjava da je na jednoj od sjednica Vlade označen kao štićena ličnost nakon čega mu je dodijeljena policijska pratnja odnosno obezbjeđenje.

„Do kada će to trajati zavisi od procjene bezbjednosti koju će uraditi Agencija za nacionalnu bezbjednost“, kazao je Spasojević.

Spasojević je saopštio da je kao načelnik imao prijetnji od određenog broja pritvorenika, samo zbog toga što je radio svoj posao.

Osnovno državno tužilaštvo podiglo je optužni prijedlog protiv pritvorenika Marija Miloševića zbog napada na Spasojevića.  S druge strane i Milošević je podnio prijavu protiv Spasojevića, optužujuži ga za lažno prijavljivanje. I ovaj predmet se nalazi kod podgoričkog Osnovnog tužilaštva.

Prvog dana decembra na kapiju od porodične kuće Spasojevića aktivirana je bomba. Tom prilikom pričinjena je manja materijalna šteta. Motiv, makar zvanično, ni do danas nije utvrđen.

Uporedo sa sudskim postupcima čeka se i odluka Disciplinke komisije koja je pokrenula postupak protiv Spasojevića i to zbog toga jer je tokom gostovanja u televizijskoj emisiji neovlašćeno iznio određene podatke koji se tiču bezbjednosti u zatvoru, uz činjenicu da za određene medijske nastupe nije tražio, niti dobio saglasnost starješine organa.

„Povodom medijskih istupa službenika Predraga Spasojevića, donijeta je Odluka o pokretanju disciplinskog postupka protiv imenovanog zbog težih povreda službene dužnosti. Zakonom o državnim službenicima i namještenicima propisano je da disciplinksi postupak za težu povredu službene dužnosti protiv državnog službenika vodi i Disciplinska komisija. U skladu sa navedenim, odluka o pokretanju disciplinskog postupka protiv službenika Predraga Spasojevića, dostavljena je Disciplinksoj komisiji na dalje postupanje, saopštio je Monitoru pomoćnik direktora UIKS-a Nebojša Janković.

Na sve ovo Spasojević ponavlja da nije kriv i da će to dokazati.

Spasojević je gostujući u istoj televizijskoj emisiji kazao i da vrlo brzo očekuje predsjednika Crne Gore i DPS-a Mila Đukanovića „kod njega i da će mu spremiti ćeliju po svim standardima“.

Povodom te izjave, reagovali su iz DPS-a i Kabineta predsednika države, ističući da je Spasojević na krajnje neprimjeren način nasrnuo na najvišu državnu instituciju, na predsjednika Crne Gore, te da se mora pokrenuti odgovarajući postupak pred državnim organima.

Menadžmet Uprave za izvršenje krivičnih sankcija odmah se ogradio od svih njegovih izjava, posebno onih koje sadrže bilo koji politički segment, a koje nijesu spojive sa poslovima i radnim zadacima državnog službenika i namještenika UIKS-a, kako su saopštili

Spasojević je smijenjen samo dva dana kasnije.

Svetlana ĐOKIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SLUČAJ UBISTVA RADOMIRA ĐURIČKOVIĆA: Klanovi ratuju transkriptima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na posljednjem ročištu u podgoričkom Višem sudu, kada je tužilaštvo predalo transkripte Skaj komunikacije, pala je sumnja na čitav slučaj, ali i advokaticu odbrane Nataliju Karadžić Perković i ključnog svjedoka Milorada Radulovića. Transkripti svjedoče kako pripadnici kavačkog klana pronalaze lažne svjedoke da bi se optuženi Mario Milošević proglasio nevinim

 

Ubistvo Cetinjanina Radomira Đuričkovića je među prvim likidacijama počinjenim u višegodišnjem sukobu dva zaraćena kotorska kriminalna klana. I pored činjenice da je za ovaj zločin, za razliku od više desetina sličnih slučajeva, došlo do podizanja optužnice, na posljednjem održanom ročištu u podgoričkom Višem sudu, pala je sumnja na čitav slučaj, ali i na same aktere događaja, počev od advokata odbrane do ključnog svjedoka Milorada Radulovića, na osnovu čijeg iskaza je tužlac u konačnom i zasnovao svoj optužni akt.

Sumnja je otvorena kada je tužilac Željko Tomković, s ciljem da dokaže umiješanost Podgoričanina Marija Miloševića u ovaj zločin, predao transkripte Skaj komunikacije, koji svjedoče kako pripadnici kavačkog klana pronalaze lažne svjedoke da bi se ovaj optuženi proglasio nevinim.

S druge strane i odbrana Miloševića je došla do transkripta komunikacije, ali suprotstavljenog škaljarskog klana, u kojima se govori o pokušaju da se namjeste dokazi koji će teretiti Miloševića za ubistvo. Tako je i počeo „rat“ komunikacija u ovom procesu.

Advokatica Miloševića Natalija Karadžić Perković 11. novembra prošle godine od suda zatražila je da se istraži ko je osoba koja pod šifrom ,,B20712“ putem Skaj aplikacije saopštava sagovorniku da će sve napraviti da njen klijent bude osuđen na 40 godina robije.

U toj komunikaciji između Miloša Đuričkovića i Milija Bajramovića preko Skaj komunikacije 6. marta 2020. godine se eksplicitno navodi: ,,Samo čekam suđenje da počne i kopam ga 40 godina samo ne spominji nikome“, ,,ma idu oni po 20 godina a mario 40“, ,,napraviću ja da je mario puca sve sam spremio ja“, „zabetoniraću ga“, ,,ma svi su zabetonirani“, ,,kraj je njima“, ,,neće ga kosti iznositi vidjećes“…

Postupajući tužilac Željko Tomković je nakon toga kontaktirao nadležne policijske organe od kojih je zatražio dostavljanje materijala koji se odnosi na optuženog Miloševića. Ali je dobio neočekivano. Sredinom decembra umjesto komunikacije Đuričkovića i Bajramovića dostavljene su mu komunikacije Marija Miloševića sa Slobodanom Kašćelanom iz perioda od početka decembra 2020. godine do sredine februara 2021. godine. U tim kominukacijama, a koje su javno objavljene, njih dvojica dogovaraju obezbjeđivanje lažnih svjedoka i lažnog alibija za Miloševića za dan kada je ubijen Đuričković. Tako Milošević saopštava Kašćelanu plan da pred sudom tvrdi da je u vrijeme ubistva Đuričkovića bio na Kosovu.

Ono što ovaj slučaj čini specifičnim je to da je, prema istoj komunikaciji, Milošević u čitavu priču oko sređivanja alibija uključio i svoju advokaticu Nataliju Karadžić Perković.

Iz prepiske proizilazi da je advokatica Karadžić Perković početkom februara 2021. godine išla u Prištinu gdje se susrela sa Miloševićevim kosovskim advokatom Arsimom Bilalijem, pripadnikom kavačkog klana Srđanom Juriševićem i lažnim svjedocima.

Poslovi za račun klijenta, sudeći prema komunikaciji, tu se ne završavaju. Advokatica preko Skaj aplikacije javlja da su lažni svjedoci i kolega advokata Bilalija prošli testiranje i da su spremni pred sudom da tvrde da su spornog dana bili sa Miloševićem. Na sugestiju advokatice Karadžić Perković, Milošević i Kašćelan obezbjeđuju i dokaze koji bi sudu potvdili da je večerao u jednom hotelu na Kosovu.

– Važno da se sve odradi perfektno, jer Viši sud može da traži službenim putem da se sve to provjeri – kaže u jednoj od poruka advokatica Karadžić Perković, koju su prenijeli mediji.

Reakcije na objavljene komunikacije, očekivano, bile su ekspresne, pa je tako Osnovno tužilaštvo saopštilo da će utvrđivati da li je u radnjama advokatice i drugih lica koja se pominju u Skaj komunikaciji vezano za dogovor oko obezbjeđivanja lažnog alibija Mariju Miloševiću, ostvareno obilježje nekog od krivičnih djela koja su u nadležnosti tog tužilaštva.

Skaj komunikacija dostavljena je i Advokatskoj komori Crne Gore na ocjenu da li je advokatica Karadžić Perković prilikom obavljanja predmetnih komunikacija postupala u skladu sa Zakonom o advokaturi, drugim zakonskim propisima, Kodeksom profesionalne etike advokata i Statutom Advokatske komore, odnosno da li ima osnova za pokretanje disciplinskog postupka protiv nje zbog teže povrede dužnosti advokata.

Advokatica Karadžić Perković na prošlom ročištu kažnjena je sa 1.000 eura jer se bez obrazloženja nije pojavila. Njen klijent Milošević nije prihvatio da ga po zamjeni brani advokat Srđan Lješković pa je sudija Veljko Radovanović odložio suđenje i sljedeće ročište zakazao za 23. januar.

Optužnica je u ovom predmetu nekoliko puta vraćana na dopunu istrage, a dokazi tužilaštva prihvaćeni su tek nakon nepune četiri godine od počinjenog zločina. Prvom optužnicom u kojoj je Milošević ,,samo“ bio zadužen za kupovinu automobila korišćenog u napadu, a hice ispalio Igor Mašanović, izmijenjena je nakon što je Milorad Radulović poslije tri i po godine od događaja, 12. marta 2020. godine, otišao u tužilaštvo i promijenio prvobitni iskaz koji je, sa nekim izmjenama, ponovio i pred sudom krajem oktobra prošle godine.

Radulović je pred sudom označio Miloševića za direktnog izvršioca ubistva Đuričkovića dok je Mašanović, kako je kazao, vozio automobil iz kojeg je pucano. Ustvrdio je da u autu nije vidio optuženog Vukana Vujačića, ali se na kraju suđenja ipak pridružio krivičnom gonjenju i protiv njega.

Svetlana ĐOKIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo