Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Naše pare za njihove zločine

Objavljeno prije

na

morinj

Sedmorica bivših zatočenika logora Jugoslovenske narodne armije (JNA) Morinj kod Kotora, dobili su parnice protiv Crne Gore i obeštećeni su ukupnim iznosom od oko 200.000. eura. Presude su zavisno od stepena invalidnosti i broja dana provedenih u logoru, a na osnovu propisa Međunarodnog crvenog krsta. Obeštećeni i drugih 13 bivših logoraša, koji su takođe podnijeli tužbe, su državljani Bosne i Hercegovine.

Iz jedne od pravosnažnih presuda, koju je po žalbama izrekao Vrhovni sud (VS) Crne Gore (Rev.br.532/12 od 29. juna ove godine, Vijeće sudije Radoja Orovića), doznaje se da je oštećeni D.Š. iz Mostara, civil, bio zarobljenik JNA. Uhapsili su ga 4. aprila 1992, zatvorili u logoru Bileća, zatim od 23. maja 1992, „kada se JNA povukla iz BiH”, do 14. avgusta 1992. u Morinju.

„Za vrijeme boravka u zarobljeništvu u logoru Morinj D.Š. je bio izložen svakodnevnom fizičkom i psihičkom maltretiranju”, piše u presudi.

Prema tumačenju VS-a, pravni osnov obeštećenja je da je država Crna Gora „pasivno legitimisana u ovom sporu, a time i odgovorna da nadoknadi predmetnu štetu, jer je ista prouzrokovana nezakonitim postupanjem njenog organa”.

Naime, „štetu je počinila Vojska Jugoslavije zašto je bila odgovorna tadašnja Savezna Republika Jugoslavije”. Nakon proglašenja nezavisnosti, ocijenio je VS, Vojska Crne Gore i Ministarstvo odbrane – „odnosno država Crna Gora” je osim prava na vojnu imovinu „preuzela sve obaveze, kao i obavezu naknade eventualne štete koja je počinjena od strane bivše Vojske Jugoslavije na teritoriji Crne Gore, što istu čini odgovornim za naknadu predmetne štete”.

Pravosnažna obeštećenja zbog zatočeništva u Morinju tek treba očekivati. Najveći broj ratnih zarobljenika i civila, koji su od oktobra do avgusta 1992. prošli kroz taj logor, su državljani Hrvatske.

Proces protiv načelnika Službe bezbjednosti Komande pozadinske mornaričke baze i isljednika Mlađena Govedarice, isljednika Zlatka Tarlea, rezervnog oficira zaduženog za administrativne i intendantske poslove Iva Gojnića, vojnog policajca Špira Lučića, kuvara Iva Menzalina i stražara Bora Gligića nije pravosnažno okončan.

Optuženi se terete da su, kršeći pravila međunarodnog prava, naređivali i sprovodili mučenja, nečovječna postupanja i povrede tjelesnog integriteta, prema 169 ratnih zarobljenika i civila, koji su dovedeni sa dubrovačkog područja. Govedarica i Tarle su oslobođeni optužbi, dok su Gojnić, Lučić, Menzalin i Gligić osuđeni na ukupno 12 godina zatvora.

Kao i u drugim predmetima za ratne zločine, Vrhovno državno tužilaštvo (VDT) i sudstvo su i za Morinj krivotvorili činjenice i aktivno i pasivno radili na „amnestiranju” glavnih krivaca. Najmarkantniji je apsurd da je najteža kazna zatvora izrečena kuvaru Menzalinu.

Likom i djelom, u slučaj je upleten vrh pravosuđa. Vesna Medenica je 2007, u svojstvu šefice VDT-a, odobrila zahtjev za sprovođenje svega dan uoči posjete tadašnje glavne haške tužiteljke Crnoj Gori. Ispostavilo se da je Medenica, prema tvrdnjama branilaca optuženih, nakon što je izabrana za predsjednicu VS-a, Morinj oduzela sudiji Lazaru Akoviću i bez obavezujuće metode slučajne dodjele predmeta ga dala na postupanje Milenki Žižić.

Odbrana je bezuspješno tražila izuzeće sutkinje Žižić, koja sada sudi i u postupku za krivično djelo gdje je Medenica, zbog rodbinske veze sa ubijenim, zainteresovana za presudu optuženom za ubistvo. Žižićeva je, prije preuzimanja Morinja, kao i predmeta deportacija, prijedlogom Medenice, 7. oktobra 2009. od Vlade dobila službeni stan na korišćenje.

Zahtjev za sprovođenje istrage Višem sudu u Podgorici za Morinj je 7. jula 2007. podnijela tadašnja viša državna tužiteljka, Ranka Čarapić, koja za trojicu osumnjičenih kod hrvatskog tužilaštva „nije moglo ocijeniti da u odnosu na njih postoji osnovana sumnja”.

Čarapićeva nije preduzela ništa zbog teškog propusta postupajuće tužiteljke u Morinju, Lidije Vukčević, koja je izostavila u žalbi Apelacionom sudu da se žali na jedan dio presude, pa se optuženima u ponovljenom suđenju uopšte i ne sudi za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva.

Presuda Apelacionog suda od 6. jula o.g. predsjednice Vijeća Radmile Mijušković, kao da je pisana u vrijeme najcrnje propagande „rata za mir”. Navodi se da je Sabor Hrvatske 25 juna 1991, nakon sprovedenog referenduma, donio Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske „od kada se JNA tretira kao okupatorska vojska”.

U pomenutoj Deklaraciji ništa o tome ne piše. Čak i da piše, JNA na području Dubrovnika, s kojeg je najveći broj morinjskih zatočenika, nije ni mogla biti „tretirana kao okupatorske vojska”, jer se tamo 1991. nije ni nalazila – područje je još početkom 1970-ih bilo potpuno demilitarizovano.

Mijuškovićeva i članovi Vijeća u nastavku presude pišu da je Deklaracijom Hrvatska „sa najvećeg mogućeg tadašnjeg nivoa, praktično pozvala na sukob sa JNA”. Iz presude proizilazi da JNA, ni tadašnja vlast u Crnoj Gori, nemaju nikakvu odgovornost za rat u Hrvatskoj, pa je, po toj logici, npr. krivica za bombardovanje Dubrovnika na Hrvatskoj. Kao i u predmetu deportacija, potpuno je ignorisano obavezujuće međunarodno pravo – presude Tribunala u Hagu protiv oficira JNA zbog odgovornosti za bombardovanje Dubrovnika.

VDT nikada nije ni pokušalo da utvrdi što je u stvari bio Morinj i ko snosi komandnu odgovornost za ratni zločin?

U optužnici Morinj se benigno opisuje kao „centar za prihvat zarobljenika” ili „sabirni centar”, dok je za jednog od optuženih „centar za ispitivanje zarobljenika”.

Niti jednu od ovih ili sličnih formulacija ne poznaje tadašnje zakonodavstvo SFRJ. Područje naselja Morinja kod Kotora nije 1991. i kasnije tokom 1992. bilo ratom zahvaćeno područje i na njemu JNA nije imala ingerencije da sprovodi propise vojske i dovlači, ispituje i nezakonito drži svoje zarobljenike – za takve poslove su u to vrijeme postojali redovni vojni pritvori i zatvori, vojna tužilaštva i sudovi sa sjedištima na prostorima koji takođe nijesu bili zahvaćeni ratnim sukobima.

I vojno i civilno zakonodavstvo SFRJ je priznavalo kao krivična djela povrede protiv čovječnosti i međunarodnog prava, uključujući surovo postupanje sa zarobljenicima kakvo se odigralo u Morinju – koje je priznato pravosnažnim presudama za odštetu građanima BiH.

Zarobljenici JNA su mogli biti zadržani bez podizanja optužnice najduže do tri mjeseca, no u Morinju su ostajali i znatno duže. Nije poznato da je nekom od zatočenika Morinja suđeno pred vojnim pravosuđem.

Obavezujuća Naredba o primjeni odredbi međunarodnog ratnog prava u oružanim snagama SFRJ iz 1988. navodi odgovornost nadređenih i podređenih pripadnika JNA za pridržavanje zakona i običaja ratovanja. Za primjenu pravila su odgovorni komandanti jedinica – dakle, propisana je i utvrđena komandna odgovornost.

Vesna Medenica se ispred VDT-a još 2007. vajkala kako ima probleme sa dokumentacijom koja joj je u vojnim arhivima u Beogradu navodno nedostupna. Objasnila je da je dobila službeno objašnjenje da „vojna mornarica ističe da logor u Morinju nije bio pod njenom, već pod ingerencijom vojne komande u Beogradu”. Navodno, to su razlozi zbog kojih VDT nije moglo da utvrdi komandnu odgovornost.

Kako činjenično stoje stvari? Morinj je bio divlje mučilište u kojem je JNA – njena služba bezbjednosti (KOS), uz saučesništvo vlasti Crne Gore, držala svoje zarobljenike i s njima radila što je htjela: osim što su ih fizički i psihički maltretirali, takođe su ih vrbovali.

Optuženi i oslobođeni Mlađen Govedarica je na suđenju izjavio da su ispitivanje zarobljenika obavljali uz pomoć tehničara KOS-a, radi kompromitujućeg materijala. Isljednici su pravili „zapisnike sa saslušanja”.

,,Vrbovanje je težak posao, vrlo težak posao”, objasnio je Govedarica.

Status zarobljenika najslikovitije je, prije početka suđenja, opisao optuženi i oslobođeni Zlatko Tarle. „Mi smo ih tada zvali ,,lica u vlasništvu JNA” (neđeljnik Vreme, 7. februar 2008). Hrvatski izvori tvrde da su samo petina zatočenih bili pripadnici nekih od hrvatskih oružanih formacija – većina njih su bili civili.

„Najveći broj ljudi koji su dovedeni u Morinj”, kazao je Tarle Vremenu, „bili su zatečeni na licu mjesta, ili su kod njih prilikom pretresa ili legitimisanja nađeni članska iskaznica HDZ-a, predizborni plakat i sličan materijal, da ne kažem konzerva na kojoj je pisalo ‘čist hrvatski zrak’. Jako je mali broj onih ljudi koji su dovedeni u taj sabirni centar, a koji su zaista bili pripadnici neke regularne, tadašnje hrvatske vojne strukture”.

Tarle je, po ocjeni Višeg suda kojoj, kako piše „Apelacioni sud nema šta dodati”, potpuno nevin u pogledu terećenja od strane svjedoka B.D.-a „u vezi radnje ispitivanja”. Navodno, primoravao je svjedoka da prizna da je on na nekoj fotografiji, govorio da mu je poginuo otac „iako to nije bio slučaj, da bi od njega navodno iznudio iskaz”, ali za sve to Apelacioni sud tvrdi da se „ne može cijeniti torturom i prinudom primijenjenom radi pribavljanja informacija tokom ispitivanja”.

Apelacioni sud je i za M.Đ.-a, drugog svjedoka koji je teretio Tarlea, utvrdio da „nema dokaza”. M. Đ. je kazao da ga je Tarle ćerao da čupa travu, liježe na zemlju i tuče se sa bratom, udarao ga nogom i pendrekom po leđima, itd.

Tarle je, poput onih koje je „ispitivao”, nedavno takođe najavio tužbu zbog odštete – i njemu će, po svemu sudeći, platiti crnogorski poreski obveznici…

U međuvremenu, diskretno je najavljeno kako će, osim državljana BiH, takođe i hrvatski zatočenici Morinja od Crne Gore dobiti odštetu i van sudskog procesa. To im je usmeno obećao 2010. predsjednik Filip Vujanović tokom posjete Kotoru njegovog kolege Iva Josipovića i gradonačelnika Dubrovnika Andra Vlahušića.

Josipović je kazao da je tada „prvi put neki visoki crnogorski dužnosnik, predsjednik Vujanović izrazio spremnost na obeštećenje logorašima” i kako „treba sada pronaći model na koji način platiti odštetu”.

Filip Vujanović je 1992-1995. bio ministar pravde u Vladi Crne Gore. Tokom njegovog mandata nije pokrenuta istraga za Morinj, kao ni za deportacije i Bukovicu – premda su činjenice bile poznate.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

DVADESET OSMA GODIŠNJICA ZLOČINA U ŠTRPCIMA: Do posljednjeg će se boriti da se sazna istina

Objavljeno prije

na

Objavio:

Porodice žrtava zločina u Štrpcima i ovog 27. februara obilježili su godišnjicu stradanja njihovih najbližih, i dalje čekajući da se pronađu tijela većine pobijenih i da se osude zločinci

 

Kada se u Crnoj Gori pomenu Štrpci, svi znaju da se tamo dogodio zločin u toku rata u  Bosni  i Hercegovini. Znaju i da je iz voza na pruzi Beograd – Bar 27. februara 1993. godine oteto 20 putnika, koji su kasnije krvnički ubijeni i da većini tijela još nijesu nađena. Čuli su vjerovatno i da je to učiniila zloglasna jedinica Vojske Republike Srpske „Osvetnici“, kojom je komandovao ratni zločinac Milan Lukić, osuđen na doživotni zatvor za druge ratne zločine u okolini Višegrada, ali ne i za onaj u Štrpcima. Nakon gotovo trideset godina otmica u Štrpcima se pominje kao zločin iz prošlosti, a na isti način ga kroz formalna, godinama gotovo identična saopštenja, pominju državni zvaničnici i političke partije.

Među stradalima su: Esad Kapetanović (19), Ilijaz Ličina (43), Fehim Bakija (43), Šećo Softić (48), Rifat Husović (26), Halil Zupčević (49), Senad Đečević (16), Jusuf Rastoder (45), Ismet Babačić (30), Tomo Buzov (53), Adem Alomerović (58), Muhedin Hanić (27), Safet Preljević (22), Džafer Topuzović (55), Rasim Ćorić (40), Fikret Memović (54), Fevzija Zeković (54), Nijazim Kajević (30), Zvjezdan Zuličić (24) i jedno nepoznato lice. Od njih dvadeset, deset je bilo iz Crne Gore, najviše iz Bijelog Polja.

Zločin u Štrpcima, međutim, nije nešto što se dogodilo nekada davno i danas ga se treba sjećati kao opomene na zle ideologije. To je zločin koji traje. Zločin prema porodicama žrtava koje trideset godina čekaju na sudsku pravdu i pravičan tretman države. Većina ne zna za grob svog bližnjeg, ne znaju ko je bio nalogodavac zločina. Dio članova porodica davno je napustio Crnu Goru i mir potražio u sređenijim zemljama. Oni koji su ostali, pored patnje koju nose godinama, bori se i sa nemaštinom i drugim životnim nedaćama. Država Crna Gora ih nikada nije priznala kao civilne žrtve rata i obezbijedila im u skladu sa tim  socijalnu naknadu. Država nikada nije pokazala ni zainteresovanost za suđenja u regionu i da obezbijedi porodicama žrtava da prate suđenja osumnjičenim za zločin nad njihovim bližnjima. A i nikada se nije interesovala ni da se nađu tijela pobijenih u Štrpcima.

Roditelji devetnaestogodišnjeg Esada – Hasib i Vera Kapetanović nekada su, ne znajući njegovu sudbinu, čekali sina da se vrati kući, danas čekaju bilo kakvu vijest o njegovim posmrtnim postacima. Nakon što je 2009. godine pronađeno tijelo stradalog Zupčevića, nada da će ubrzo pronaći i posmrtne ostatke nihovog  sina bivala je sve jača. Nađeni su djelovi posmrtnih ostataka još tri žrtve zločina u Štrpcima, ali ne i njenog sina.

„Prije nego što smo saznali da nije živ, majka je znala put kojim je Esad dolazio kući i ujutru bi izašla da ga čeka. Često se budila sa nekim osjećajem i govorila – ’Danas bi trebao da dođe’. Samo mi znamo kako nam je bilo. Svakakve glasine su dolazile do nas tih godina, a pošto je ona iz kraja gdje su ubijeni, išla je tamo ne bi li mu našla grob. Sve je obišla gdje je čula da su se strašni događaji dešavali. Uzalud. Meni su i otac i majka gluvonijemi, pa često mora da im se objasni šta se dešava vani. I prije nekoliko dana kada smo se vratili kući sa obilježavanja godišnjice, pitali su me  – ’Ima li šta novo?’, ja kažem – ’Nema ništa, sve se isto ponavlja’. A znam da me ne pitaju to, nego ima li šta novo što se tiče posmrtnih ostataka“, priča za Monitor njen sin i mlađi brat pokojnog Esada – Alija Kapetanović.

On je diplomirani pravnik i živi na relaciji Bijelo Polje (gdje radi) – Bar (gdje mu živi supruga sa djecom). Najmlađe dijete mu je rođeno prijevremeno, što je ostavilo posljedice po zdravlje, zbog čega su doktori preporučili primorsku klimu. Svaki put do Beograda, na medicinske preglede za dijete, platio je sam – bez ičije pomoći. Supruga mu je nedavno ostala bez posla u državnoj upravi i teško žive, ali se bore. Roditelji žive od skromnih penzija, dok mu sestra živi u inostranstvu. Od države ne očekuju mnogo, a odavno, kaže, ne očekuju mnogo ni od sudskih procesa koji se razvlače u nedogled. On i njegovi roditelji najviše žele da po običajima sahrane svog Esada, kako bi mu se „znalo groba“.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

ZLOČINI, FILM, STVARNOST: Žrtve Jasenovca u raljama poltike

Objavljeno prije

na

Objavio:

Logor Jasenovac je bio obavezno štivo u istorijskim knjigama iz doba socijalističke Jugoslavije i mjesto nebrojenih đačkih ekskurzija. Međutim, različite interpretacije zločina, umanjivanje i uvećavanje broja žrtava, postale su jedan od glavnih detonatora srpskog i hrvatskog nacionalizma. Film Dara iz Jasenovca srpskog reditelja Predraga Antonijevića je ponovo uzburkao balkanske  nacionalističke duhove

 

Nedavna premijera igranog filma Dara iz Jasenovca srbijanskog reditelja Predraga Antonijevića je ponovo uzburkala balkanske duhove. Naime, srpski zvaničnici su se pohvalili da je „konačno“ snimljen film o koncentracionom logoru Jasenovac u Hrvatskoj iz Drugog svjetskog rata. Logor je zvanično progutao oko 83.000 ljudi tokom četiri godine postojanja. Najviše su stradali Srbi (gotovo 50.000) uz rasno nepodobne Jevreje i Rome i politički nepodobne Hrvate antifašiste. Logor Jasenovac je bio obavezno štivo u istorijskim knjigama iz doba socijalističke Jugoslavije i mjesto nebrojenih đačkih ekskurzija. Međutim, tokom vremena je postao i politički bič za nacionalističke Hrvate kojima je režim spočitavao kolektivnu krivicu za smrt, kako su tada tvrdili, čak 700.000 mahom Srba. Srpki nacionalisti su uvećavali brojke ubijenih i do milion i sto hiljada (iako je čitava Jugoslavija ukupno imala milion žrtava) i optuživali komuniste da nisu dovoljno oštri prema Hrvatima. Hrvatska desnica je spuštala brojke stradalih na svega nekoliko hiljada i optuživala komuniste da im se preko Jasenovca nameće izgovor za srpsku dominaciju. Komunističko balansiranje između dva ekstrema i gušenje dijaloga je na kraju dovelo da Jasenovac postane jedan od glavnih detonatora srpskog i hrvatskog nacionalizma, koji će uvesti Jugoslaviju u krvavi raspad  90-ih.

Politika je ušla u film od počekta. Prvo je premijerno prikazan u Gračanici, srpskoj enklavi na Kosovu, „jer je položaj Srba na Kosovu i Metohiji sličan onome u logoru“ – po riječima reditelja Antonijevića. Predrag Antonijević je takođe najavio da se želi „dotaknuti i Kosova“ u svom filmskom radu a najavljena su i snimanja o hrvatskoj operaciji „Oluja“ 1995.

Bolji znalci jugoslovenske kinematografije su nakon prikazivanja Dare odmah primijetili njezinu nevjerovatnu sličnost sa likom Rade iz „Djece Kozare“ čiji scenario je napisao Arsen Diklić još davne 1986.  Film je trebao raditi čuveni jugoslovenski i hrvatski reditelj Lordan Zafranović poznat po nekoliko kultnih igranih filmova na temu ustaških zločina. Zafranović je takođe i autor dokumentarnog filma Krv i pepeo Jasenovca iz 1985. godine, kojim je kasnije izazvao gnjev mnogih desničara po dolaska HDZ-a na vlast i primorao ga da se privremeno odseli iz Hrvatske.

Zafranović je bezuspješno tri puta konkurisao kod Filmskog centra Srbije da dobije sredstva za svoj film. Predsjednik filmske komisije Žarko Dragojević je nakon poništenog prvog konkursa, i prvog odbijanja Zafranovića, podnio ostavku zbog stava i ponašanja drugih članova komisije prema Zafranovićevom projektu. Dragojević je rekao medijima da bi realizacija Djece Kozare zasjenila sve što je do tada viđeno na temu Drugog svjetskog rata. Ipak nekoliko mjeseci kasnije na ponovljenom konkursu finansijska sredstva će dobiti Antonijevićev projekat. Interesanto je da je prije toga, krajem 2018. godine, Predrag Antonijević bio na čelu komisije Filmkog centra Srbije kada je Zafranovićev projekat odbijen po drugi put zbog „ograničenih sredstava“. Inače Antonijević je izjavio srpskim medijima da mu se ideja za film o Jasenovcu javila tokom snimanja filma Zaspanka za vojnika, koji je premijerno prikazan na stotu godišnjicu završetka Prvog svjetskog rata. Scenario za Daru će napisati Nataša Drakulić koja je kao dijete prebjegla iz Krajine u Srbiju nakon ofanzive hrvatske vojske 1995.

Međutim, ne samo likovi, nego i skripta Drakulićeve u globalu je imala po nekim kritičarima previše podudarnosti ako ne i identičnosti sa Diklićevim scenariom koji je Zafranović želio da snimi. Beogradski Danas je objavio 24. februara ove godine da Antonijević i Drakulićeva nisu odgovarali na pozive i poruke njihovih novinara da objasne toliki broj podudarnosti između Rade iz Jasenovca i jos nesnimljene Djece Kozare.

Odgovor vjerovatno leži u oduševljenju predjednika Srbije Aleksandra Vučića koga je raniji Antojevićev film, po riječima samog reditelja, doveo „na ivicu suza“ i koji je onda upitao njegovu ekipu da li bi željeli da urade i film o jasenovačkim žrtvama. Sam Vučić slavodobitno izjavljuje dan nakon premijernog televizijskog prikazivanja Dare u Srbiji, Republici Srpskoj i Crnoj Gori, da je on inicijator filma, što je ponovio dva puta, i da je ponosan na to „jer se konačno neko setio da napravi film o mestu najvećeg srpskog stradanja“. Pohvalama filmu odmah poslije TV premijere pridružio se i gospodar Republike Srpske Milorad Dodik koji je primio glumce i rekao da će snimanje takvih filmova postati i „program Vlade Republike Srpske“. Dodik je dodao, ne trepnuvši, da je „priča o Jasenovcu skrivana od strane Titovog režima i oni su veći zločinci i saučesnici u zločinu nego se moglo i pretpostaviti“.

Vučić i Dodik ne vide nikakav problem u tome što su sljedbenici ideologije čija je četnička vojska rame uz rame sa ustašama i pod njemačkom komandom učestvovala u ofanzivi na partizansku Kozaru odakle potiče i glavna junakinja filma Dara Ilić. Nakon povlačenja partizanske vojske sa Kozare u ljeto 1942. god. preko 60.000 stanovnika Kozare i Potkozarja će završiti po logorima od kojih je Jasenovac bio najčuveniji po zlu i sadizmu kakvog nije bilo ni u nacističkim logorima smrti. Glavna junakinja gubi majku i starijeg brata, koje ustaše ubijaju po dolasku u Jasenovac. Njena misija je podređena pukom preživljavanju i čuvanju svoga brata kome daje zavjet da ih ništa neće razdvojiti usred užasa logora kojim vladaju krvožedni ustaški oficiri. Njima je pridružen i raščinjeni franjevački fratar Miroslav Filipović poznat kao Fra Sotona po ranijem pokolju 37 djece u seoskoj školi blizu Banja Luke u proljeće 1942. Na kraju Daru i njenog brata Buda spašava Crveni križ i organizacija Diane Obekser Budisavljević, Austrijanke udate za srpskog hirurga i načelnika zagrebačke hirurške klinike Julija Budisavljevića.

Filmska kritika je generalno ocijenila odličnim glumu Biljane Čekić (Dare) i ostalih logorašica. Priča je puna emotivnog naboja, ali po mišljenju mnogih, izostala je bolja dokumentarna i režijska podloga glavnih negativaca čije ponašanje na prvi pogled daje dojam da se radi o neubjedljivim horor scenama. Većina kritičara koji su oduševljeni filmom će priznati da film nije istorijski posve tačan jer su zapravo mučenja i ubijanja u logoru bila i gora od prikazanih u filmu. Njemačka vojska je opisala upravnika logora Vjekoslava Maksa Luburića kao „neurotičnu i patološku ličnost“ koji je dva puta hapšen na njemački zahtjev zbog sadističkih zločina nad civilima i čije je javno vješanje zagovarao njemački vojni predstavnik u Hrvatskoj. Takođe, nedavno preminula Višnja Pavelić, ćerka ustaškog lidera i ratnog zločinca Anta Pavelića, je u svom zadnjem intervjuu pred smrt opisala Luburića kao „umno bolesnog čovjeka koji je ubijao ljude i koga nitko nije mogao kontrolirati“. Luburićevi pomoćnici Ljubo Miloš, Ante Vrban, polusestra Nada i drugi su bile osobe sličnog profila.

Inostrana filmska kritika je različito dočekala još jedan film o genocidu iz Drugog svjetskog rata. Prestižni magazin Variaty i njegov autor Džej Vajsberg kao i Los Anđeles Tajms su napali film kao „prikrivenu propagandu koja cinično koristi Holokaust“ kako bi „održavala postojeće raskole između Srbije i njenih susjeda dok se naslađuje vizualizacijom sadizma naspram dječje nevinosti“. Ovakve ocjene su izazvale ljutite reakcije srpskih zvaničnika koji su poručili da će film svuda prikazati.

Film takođe ima, po kritičarima, i određeni antikatolički prizvuk. Scena u kome časna sestra (kojih inače nije ni bilo u Jasenovcu ali jeste u nekim drugim logorima) objašnjava kozaračkoj pohrvaćenoj djeci u školskoj učionici da su zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac i Poglavnik Ante Pavelić dva najveća velikana čije slike vise jedna do druge, suptilan je pokušaj režisera i scenariste da spočita Hrvatima bliskost između vrha Katoličke crkve i ustaškog režima. Odnos Pavelića i Stepinca bio je sve samo ne blizak i prijateljski. Dnevnik Diane Budisavljević ukazuje kako je zahvaljujući Stepincu, poslije njegovog početnog kolebanja, došlo do široke akcije spasavanja skoro 10.000 kozaračke djece iz kandži Maksa Luburića i njegovih koljača.

Britanski istoričar Rori Jeomans u pozitivnom komentaru na film odbacuje kritike za antikatolicizam i antihrvatstvo ističući da već u prvoj sceni žena Hrvatica spašava jedno srpsko dijete od sigurne smrti i da je film „ozbiljan pokušaj prikazivanja fašističke represije“ u datom vremenu. Jeomans kritikuje određene scene koje su malo vjerovatne da su se desile kao što je gozba Luburića i njemačkih oficira dok uz muziku gledaju pokolj logoraša.

Film je nominovan za Oskara kao najbolji film sa neengleskog govornog područja ali nije uspio ući u uži izbor. IMDB portal je nakratko ukinuo davanje rejtinga filmu nakon što je otkriveno da se organizovano davala najbolja ocjena ili najgora, zavisno da li se pripada ekstremnom srpskom ili hrvatskom taboru a da nisu pogledali film uopšte.

Poslije Dare će ipak slijediti i Zafranovićev film u možda prepravljenoj skripti nakon što mu je Filmski centar Srbije u julu 2020. odobrio 255.000 eura. Snimanje na istu tematiku najavljuje i Emir Kusturica.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

NEVLADINIM ORGANIZACIJAMA PRODIČNO NASILJE PRIJAVILO  40 ODSTO VIŠE ŽENA: Žrtve nasilja tokom pandemije postale lakša meta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Preko 400 žena prijavilo je nasilje organzacijama Centar za ženska prava, SOS telefon Podgorica i Sigurna ženska kuća, dok policija bilježi isti broj prijava

 

Zimska noć na sjeveru Crne Gore bivala je sve hladnija dok je ona sa djecom stajala pred zaključanim vratima svoje kuće. Tek je došla iz policije nakon što je, poslije duže istorije nasilja, prijavila supruga. Kada je policije došla, on je zaključao kuću i uzeo ključ sa sobom, znajući da tako njegova supruga i djeca neće moći da uđu. Policijski čas, odnosno početak zabrane kretanja van doma se bližio, a molbe policiji da joj donesu ključ od supruga bile su bezuspješne. Policajci su se pravdali da imaju mnogo posla usljed epidemija i da nemaju slobodnih vozila. Bezuspješne su bile i molbe podgoričkog Centra za ženska prava, sve dok se predstavnici te NVO  nijesu čule sa starješinom. Tada je on odredio patrolu koja joj je konačno donijela ključ i omogućila ulazak u svoju kuću.

Ovo je jedan od primjera porodičnog nasilja koje trpe žrtve u doba pandemije virusa COVID-19, koja će biti upamćena i po povećanju broja žrtava porodičnog nasilja. Restriktivne mjere su doprinijele da žrtve provode više vremena sa nasilnicima, pa je stoga za oko 40 odsto porastao broj poziva za pomoć, pokazuju podaci crnogorskih nevladinih organizacija koje se bave ovim problemom.

Centru za ženska prava (CŽP) tokom 2020. godine je 120 žena tražilo pomoć zbog pretrpljenog nasilja u porodici. Riječ je o, kažu iz te NVO, oko 80 žena više u odnosu na prethodnu godinu. Za to vrijeme su pružili preko 3.500 usluga psihološke i pravne pomoći. Direktorica Maja Raičević tvrdi da gotovo svakog dana imaju novi slučaj gdje im se žrtve nasilja obraćaju za pomoć.

„Ne znam o čemu je riječ. Naša pravna pomoć je bila dosta efikasna i koristila je mnogima koji su nam se obratili, pa se možda i pročulo ili se broj žrtava nasilja baš povećao. Trenutno razmišljamo kako da se organizujemo i da pružimo adekvatnu pomoć svima koji se jave“, kazala je Raičević za Monitor.

Znatno veći broj prijava zaprimile su i organizacije SOS telefon Podgorica i Sigurna ženska kuća. SOS telefonu Podgorica za pomoć su se obratile 132 žene, dok je Sigurna ženska kuća imala 165 slučajeva pružanja pomoći.

Biljana Zeković, direktorica SOS telefon Podgorica, je istakla da je uz podršku UNDP-a kancelarije došlo do reorganizacije rada. Uvedeno je  dvadesetčetvoročasovno dežurstvo na telefonu i osim dva postojeća, aktiviran je još jedan mobilni broj dostupan klijentkinjama.

Cjelodnevno dežurstvo na telefonu uveli su i organizacije SOS telefoni Berane, Bijelo Polje, Ulcinj i Plav. „Ženama žrtvama nasilja je, zbog stalne prisutnosti partnera, u velikoj mjeri bila otežana mogućnost da pozovu u pomoć. SOS je pokrenuo kampanju na društvenim mrežama radi motivisanja građana da prijave nasilje za koje čuju ili kojem svjedoče, što je dalo značajne rezultate. SOS telefon je u periodu trajanja pandemije imao povećan broj prijavljenih slučajeva nasilja u porodici za 40 odsto više nego u istom periodu ranijih godina. Promijenjena je i priroda pomoći koja se traži. Psihičko nasilje koje karakterišu svađe i konflikti među partnerima, ali i roditeljima i djecom, posebno adolescentima, došlo je do izražaja“, kaže Zekovićeva.

Ona ističe da su karakteristični pritisci porodice, rodbine i prijatelja na žene „da nije vrijeme da prijavljuju nasilje, jer sada je prioritet sačuvati zdravlje i život porodice”. Kod njihovih korisnica dominantno su bili zastupljeni psihičko i fizičko nasilje, a imali su i slučajeve sajber nasilja, vršnjačkog, seksualnog nasilja, zanemarivanja, trgovine ljudima, ekonomskog nasilja, mobinga…

Direktorica Sigurne ženske kuće Ljiljana Raičević tvrdi da je od septembra do danas 165 žena tražilo pomoć zbog porodičnog nasilja.

„Preko četrdeset žena je došlo u naše sklonište, a trenutno se u njemu nalazi njih 13. U toku prethodne godine bilo je oko 400 poziva za pomoć, ali se dešavalo da više ljudi zove zbog istog slučaja. Žrtve su zbog restriktivnih mjera provodile više vremena u kući sa nasilnicima pa je stoga dolazilo do povećanja slučajeva nasilja“, ocijenila je Raičević. Ona pojašnjava da su žrtve u toku policijskog časa tjerane iz stana ili kuće, zbog čega su ih ohrabrivali da ukoliko moraju da bježe da ne obraćaju pažnju na policijski čas već potraže spas ili kod njih ili u policiji. Veliki broj žrtava koje su tražile pomoć od Sigurne ženske kuće često su u veoma nezavidnom ekonomskom položaju, što ih dodatno sprečava da potraže pomoć, jer su zavisne finansijski od nasilnika.

Pandemija je u slučajevima, gdje su ženama smanjenje zarade ili su ostale bez posla, povećala tu zavisnost. Maja Raičević navodi nedavni primjer žene koja je nakon pretrpljenog nasilja bila je prinuđena da pođe na bolovanje, a zbog čega ju je u firmi, gdje je radila 5 godina sačekalo rješenje o prestanku radnog odnosa zbog smanjenja obima posla u toku pandemije. Poslodavac je očito prekršio zakon jer je po broju godina staža bio obavezan da transformiše njen ugovor o radu. Centar za ženska prava, kaže Raičevića, će pored pomoći koju joj pruža zbog pretrpljenog porodičnog nasilja, pružiti i pravnu pomoć da sudski goni preduzeće u kojem je radila.

Evidentno je da žrtve nasilja mnogo više vjeruju nevladinim organizacijama koje se bave tom problematikom nego institucijama. Iako NVO sektor bilježi značajno povećanje prijavljenih slučajeva nasilja, policijske statistike kažu da je stanje ujednačeno kao i prošle godine. Crnogorska policija je od 1. januara do 30. novembra prošle godine (2020) registrovala 226 krivičnih djela – nasilje u porodici ili u porodičnoj zajednici i 48 krivičnih djela koja su drugačije kvalifikovana, ali se dovode u vezu sa nasiljem u porodici. U istom periodu, prethodne (2019) godine policajci su u Crnoj Gori registrovali 267 krivičnih djela nasilje u porodici ili u porodičnoj zajednici i 34 krivična djela koja su drugačije kvalifikovana, ali se takođe dovode u vezu sa nasiljem u porodici.

Iz Uprave policije od ponedjeljka ne odgovaraju na pitanja Monitora o broju prijavljenih i procesuiranih slučajeva porodičnog nasilja u posljednjih godinu dana. To pokazuje i njihov odnos prema ovoj temi, ali i evidentno nepovjerenje koje u njih i ostale institucije imaju žrtve porodičnog nasilja. Dok se taj odnos ne popravi, teško možemo govoriti o napretku u rješavanju ovog problema.

 

Zanemaruju se djeca u slučajevima porodičnog nasilja

Maja Raičević pojašnjava da se niko ne bavi djecom i kako se ona nose u slučajevima kada im je jedan roditelj, najčešće majka, žrtva porodičnog nasilja. Oni su, kaže, potpuno zapostavljeni i sami, a možemo da nagađamo kako će gledanje takvih scena nasilja uticati na njihovo odrastanje.

U slučajevima koje prati Centar za ženska prava česte su pojave da suprug posredstvom djece nastavlja nasilje prema ženi. Metode su razne – od toga da ne dozvoljava pristup djeci do toga da okreće djecu protiv majke. Žena se nosi sa posljedicama nasilja, sudskim procesima, obezbjeđivanjem alimentacije, i u svemu je sama. I pored svih ovih prepreka, samohrane majke najčešće uspijevaju da svojoj djeci pruže solidan život.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo