Povežite se sa nama

HORIZONTI

NAKON POTPSIVANJA TEMELJNOG UGOVORA, NE PRESTAJE ZAPALJIVA RETORIKA: SPC i DPS opet o patriotama i izdajnicima

Objavljeno prije

na

Ispada da jedino ljubav prema Putinu i Rusiji ponovo može spojiti dva zavađena bloka u Crnoj Gori. DPS i Đukanović su „novu evropsku Crnu Goru“ gradili po Putinovim standardima i sistemima vrijednosti dok SPC-u nikada nije smetao model takvog surovog društva dok god su crkveni interesi bili zaštićeni i glavni arhijereji finansijski namireni

 

Uzalud se nadao dio javnosti i političke scene da će potpis na Temeljni ugovor (TU) između Srpske pravoslavne crkve (SPC) i Vlade Crne Gore umiriti retoričke strasti, makar kada je crkva u pitanju, koja je dobila skoro sve što je tražila uključujući i priznanje da SPC navodno postoji osam vijekova. DPS i satelitske partije su, kako su ranije najavili, pokrenule proceduru izglasavanja nepovjerenja Vladi u Skupštini Crne Gore i obećale da će kad oni dođu na vlast odmah staviti van snage potpisani dokument. Crnogorski predsjednik i lider Demokratske partije socijalista (DPS) Milo Đukanović je u autorskom tekstu naglasio da oni koji su podržali TU su zapravo za „srednjevjekovnu, teokratsku državu“ koja je dobrim dijelom slična njegovom feudalnom konceptu države, samo bez popova i sa njim kao apsolutnim vladarem.

Na Cetinju su priređeni hepeninzi kačenja crnogorskih zastava na ograde Cetinjskog manastira, Vlaške crkve i Crkve Sv. Jovana u Bajicama uz noćnu digitalnu video projekciju zastave na apsidi manastira. Povod je bio navodno skidanje državne zastave i bacanje na zemlju od strane monahinje S.S. sa ograde manastira, na koji je zastava bila improvizirano zakačena. Na objavljenom video snimku se ne vidi da je monahinja bacila zastavu već je samo skinula i smotala. Policija je, reagujući po prijavi građana o skrnavljenju zastave, podnijela krivičnu prijavu protiv monahinje „za povredu ugleda Crne Gore“ a radnje gonjenja je potom preuzeo osnovni tužilac na Cetinju. Sredinom jula je ministar vanjski Ranko Krivokapić na otvaranju manifestacije 540 godina od osnivanja grada izjavio da će zastava Crnojevića biti vraćena i na manastir na kom se od prvog dana vijorila.

Potpisivanje TU je prokomentarisao i poglavar kanonski nepriznate Crnogorske crkve (CPC) Mihailo nazvavši ga „ciganski posao“. Tim je  izazvavo reagovanja  romskih udruženja koja su ga optužila za diskriminaciju i omalovažavanje romske zajednice.  Izvinjenje episkopa Mihaila nije uslijedilo. Nadležni se nijesu oglašavali.

Tužilaštvo i država ne reaguju ni na sistematske govore mržnje i provokacije čelnika SPC-a. Vrelo ljeto i razne komemoracije u regionu (genocid nad Bošnjacima u Srebrenici, etničko čišćenje Srba u tzv. Srpskoj Krajini i prepucavanje srpskih i hrvatskih lidera oko istorije) kao da doprinose i vrelini kod kuće. Dan nakon potpisivanja TU sa Vladom, na RTCG je gostovao Mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije Mićović. Izgledalo je kao da će mitropolit da spusti loptu uz objašnjenja da SPC  kroz Temeljni ugovor nije dobila ni više ni manje nego druge vjerske zajednice. Isto je Mitropolija istakla u posebnom saopštenju. Međutim, u drugom dijelu intervjua mitropolit je upitan o nedavno održanom parastosu u Grblju za četničkog vođu i osuđenog ratnog zločinca Dragoljuba Dražu Mihailovića i njegovog komandanta za Crnu Goru Pavla Đurišića. Mitropolit Joanikije se tada vratio na fabrička podešavanja kao apologeta četničkog pokreta. Vladika je istakao nepobitnu činjenicu da je general Mihailović rukovodio akcijom spašavanja i izvlačenja anglo-američkih pilota koji su bili oboreni nad Jugoslavijom i da je zbog toga odlikovan od tadašnjeg američkog predsjednika Harija Trumana. Samo spašavanje pilota u ranu jesen 1944. godine je bio potez koji je trebao četnicima donijeti političku korist u trenutku kada su ubrzano gubili naklonost zapadnih saveznika zbog saradnje sa fašističkim okupatorima sa kojima su se borili protiv Titovih partizana. Četnici su takođe otvoreno sarađivali i sa hrvatskim ustašama u borbi protiv partizana iako su ranije po osnivanju marionetske Hrvatske ustaše zvjerski ubile na desetine hiljada srpskih civila. Joanikije nije govorio niti riječ, niti ga je novinar RTCG-a htio pitati, o masovnim četničkim zločinima nad hrvatskim i muslimanskim civilima kao i nad Srbima i Crnogorcima antifašističke orijentacije. Četnička ideologija krvi i tla je jasno artikulirana kroz ekspozee Dražinog saradnika Stevana Moljevića i odluka tzv. Svetosavskog kongresa u selu Ba krajem januara 1944. godine, u kojima se poziva na stvaranje Velike Srbije i uništenje  Crne Gore, Makedonije i čišćenje velikih djelova Hrvatske i cijele BiH od nesrpskih elemenata. O četničkoj ideologiji mitropolit Joanikije nije rekao ni riječ ali je zato izjavio da je „Draža Mihailović pravoslavni hrišćanin, on se nikada nije odrekao svoje vjere i ima pravo na parastos, ne vidim ništa sporno u tome“. Ostalo je i nedorečeno da li mitropolit gleda na vjeru kroz nečija djela, kako Jevanđelje uči i koje on navodno (ne)propovijeda, ili samo na verbalno ispovijedanje. Ako je ovo zadnje slučaj, onda su i Adolf Hitler, Hajnrih Himler i drugi iz toga doba takođe zaslužili parastose „jer se nikada nisu odrekli svoje vjere“ – verbalno. Za razliku od Srbije i Hrvatske, gdje mnogi crkveni velikodostojnici gledaju na Dražu Mihailovića i Antu Pavelića kao „mučenike“, u Njemačkoj i Austriji nikom ni ne pada na pamet da drži parastose Hitleru, Himleru i ostalim masovnim ubicama, a tamošnja crkva to ne bi ni u ludilu dozvolila.     

Mitropolit je takođe izjavio da je njegova ranija izjava kako je Crnu Goru „donekle zahvatio ustašluk“ – „pogrešno protumačena“ i da je on navodno mislio tu na crnogorskog publicistu Savića Markovića Štedimliju koji je bio saradnik Anta Pavelića i čiju argumentaciju za rušenje kapele na Lovćenu je prihvatila komunistička vlast. Komunisti su Štedimliju osudili i poslali na dugogodišnju robiju a sva njegova djela su proskribovana tako da mitropolitovo sabiranje baba i žaba više ispada kao nevješt pokušaj izvlačenja iz blata ranijih izjava.

Da mitropolit Joanikije ne ispadne usamljeni četnički apologeta se potrudio i njegov kolega piskop budimljansko-nikšićki Metodije Ostojić nekoliko dana kasnije kada je u selu Gornje Zaostro kod Berana održao parastos „komandantima“ Đurišiću, Mihailoviću i drugima. Inače u tom selu je jedno vrijeme tokom Drugog svjetskog rata bio štab Pavla Đurišića. Đurišić se u svojoj depeši generalu Draži Mihailoviću hvalisao 13. februara 1943. godine da su njegove jedinice „za vreme operacija pristupile potpunom uništavanju muslimanskog življa bez obzira na pol i godine starosti“ i da su ubile „do 8 hiljada žena, staraca i dece“ u Sandžaku. Na četničku žalost, „jedan deo je uspeo da umakne preko Drine pre nego što su određene jedinice izvršile presecanje mogućih odstupnih pravaca na tom sektoru. Sve ostalo stanovništvo je uništeno”. Na parastosu je vladika Metodije istakao da su Đurišić i Mihailović „služili Bogu znajući da će dobiti nagradu“. Mnogi od okupljenih „vjernika“ su nosili četnička obilježja, zastave sa mrtvačkom lobanjom i kostima. Nakon što ih je Metodije pričestio, organizovana je pijanka u postavljenom šatoru gdje su se pjevale nacionalističke pjesma tipa „leleču Turci, kukaju bule“. Neki od prisutnih su nosili majice sa likom ruskog predsjednika Vladimira Putina čiji obožavalac je i mitropolit Joanikije iako javno tobože poziva na otklon od „komunizma, koji je, nažalost, pomračio mnogo, i misao i pamet i savjest Crne Gore“.

Joanikije se nakon početka ruske agresije na Ukrajinu „proslavio“ izjavama da je rat u Ukrajini „posljedica bezbožništva koje se tamo bilo ukorijenilo“ dok je isto tako eksluzivno otkrio da je „zlo bezbožništva, ateizma i komunizma došlo iz protestantske Evrope“. Mitropolit je istovremeno odćutao pravu golgotu kroz koju prolazi, za SPC sestrinska, Ruska pravoslavna crkva u Ukrajini (UPC-MP) čije hramove i vjernike vojska resovjetizirane Ruske Federacije nemilice ruši i ubija. Poglavar UPC-MP mitropolit Onufrije je ranije podržao litije i lično učestvovao u njima kao protest protiv Zakona o slobodi vjeroispovjesti kojim je predsjednik Milo Đukanović pokušao oteti crkvenu imovinu.

Mitropolit Joanikije nije jedini ljubitelj bogoboračkog ruskog boljševizma i diktatora Vladimira Putina. Samo dan prije potpisivanje Temeljnog ugovora u Podgorici, srbijanski patrijarh Porfirije Perić je poslao Episkopa pakračko- slavonskog Jovana Ćulibrka u Moskvu „sa blagoslovom“ da u centru Moskve, u Crkvi Svetog Proroka Ilije saslužuje u obilježavanju 92. godišnjice od stvaranja Vazdušno-desantnih snaga (VDV) Ruske Federacije. Jedinice VDV su do sada počinile brojne zločine u Ukrajini, pogotovo u oblastima sjeverno od Kijeva. Ruski patrijarh Kiril (u doba Sovjetskog Saveza doušnik i kasnije agent zloglasnog KGB-a) je podržao Putinovu „specijalnu vojnu operaciju“. Ćulibrk je, prije nego što ga je 1993. godine zamonašio pokojni mitropolit Amfilohije, bio pripadnik 63. padobranske brigade iz Niša.

Na kraju, ispada da jedino što može ponovo spojiti dva zavađena bloka u Crnoj Gori je ljubav prema Putinu i Rusiji. Putin je bio glavni inostrani sponzor crnogorske nezavisnosti 2006. godine. DPS i Đukanović su „novu evropsku Crnu Goru“ gradili po Putinovim standardima i sistemima vrijednosti dok SPC-u nikada nije smetao model takvog surovog društva dok god su crkveni interesi bili zaštićeni i glavni arhijereji finansijski namireni.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

HORIZONTI

KREMLJ KLIZI U TOTALITARIZAM: Putinova mobilizacija i zveckanje nuklearnim naoružanjem

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok zvanična Moskva sve glasnije prijeti atomskim oružjem, većina analitičara ne vjeruje da će započeta mobilizacija riješiti probleme ruske armije u doglednoj budućnosti pošto, osim Ukrajine, Rusija ima sve veći problem i u centralnoj Aziji

 

U srijedu ujutro Kremlj je pustio unaprijed snimljenu televizijsku poruku ruskog predsjednika Vladimira Putina čija objava se očekivala već u utorak. Putin je objasnio da se obraća zbog toka „specijalne vojne operacije“ u cilju oslobađanja Donbasa od „neonacističkog režima koji je 2014. zgrabio vlast u Ukrajini nakon oružanog državnog udara“.

Kremaljski car se obratio i „braći i sestrama u Donjeckoj i Luhanskoj narodnoj republici, Hersonskoj i Zaporoškoj oblasti i drugim krajevima koji su oslobođeni od neonacističkog režima“. Optužio je Zapad da je kriv za sve i da je gurnuo Ukrajince u rat protiv Rusije još 2014. koristeći ih kao „topovsko meso“. U svom govoru riječ neonacisti ili nacisti Putin je upotrijebio ravno 10 puta i opisivao zločine genocida i sva druga varvarstva koji su prema „oslobođenom narodu“ sprovodili grozni Ukrajinci. U istom govoru ruski predsjednik priznao je da njegova akcija „oslobađanja“ ne ide baš po planu jer su se branitelji dobro ukopali i utvrdili pa bi „direktni napad protiv njih doveo do velikih gubitaka“. Zato njegove trupe idu „korak po korak u oslobađanju Donbasa“ i „pomažu narodu koje je Kijevski režim pretvorio u taoce i ljudske štitove.“

Drugi razlog zbog kojeg se njegova „oslobodilačka“ akcija na teritoriji zapadnog susjeda ne odvija po planu je zbog toga što Zapad pumpa moderno oružje Ukrajini, šalje strane plaćenike i nacionaliste koje obučavaju i kojima naređuju zapadni savjetnici pa je stoga neophodna „djelimična mobilizacija“ u Rusiji. Zbog ugroženosti Majke Domovine.

Putin je uz to, ne trepnuvši, izjavio da „Vašington, London i Brisel javno ohrabruju Kijev da neprijateljstva prenese na našu teritoriju“ i da su navodno „neki visoki predstavnici NATO zemalja davali izjavi o mogućnosti i prihvatljivosti upotrebe“ nuklearnog oružja protiv Rusije. Stoga je Putin objasnio da Rusija ima isto takvo ili bolje oružje od NATO-a i da će ga upotrijebiti ako se osjeti ugroženom. Naglašavajući  da njegove riječi „nisu blef“.

Takođe je definisao šta će podrazumijevati pod odbranom ruske „teritorije“. Naime parlamenti „narodnih republika“ i drugih „oslobođenih krajeva“ su se obratili Moskvi „za podršku“ kako bi organizovali referendume o priključenju Rusiji, a imperator je obećao učiniti „sve što treba da se stvore bezbjedni uslovi kako bi narod mogao izraziti svoju volju na ovim referendumima“. Moskva će, potom, „podržati izbor“ većine stanovnika Donjetska, Luhanska, Zaporoške i Hersonske oblasti.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitor od petka 23. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

UKRAJINSKA KONTRAOFANZIVA: Ruši se mit o snazi ruske armije – nacionalisti krive Putina

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najavljivana ofanziva ka jugu bila je velika „maskirovka“. Ruski komandanti su se upecali i prebacili znatna pojačanja na toj liniji kontakta. Ukrajinski kontranapad je snažno krenuo iz pravca Harkiva. Sva silina udara se sručila na elitnu Prvu gardijsku tenkovsku armiju (1GTA) koja se ubrzo počela raspadati i povlačiti u rasulu. Po izvještajima britanskog Ministarstva odbrane, 1GTA je formacijski bila zadužena za odbranu Moskve i bila je predviđena kao udarna pesnica u slučaju rata sa NATO

 

Ljetošnja serija ruskih ofanziva na slobodne djelove Donbasa i Harkovske oblasti je za mnoge Ukrajince djelovala deprimirajuće. U teškim višenedjeljnim borbama ruska armija i njene plaćeničke formacije su polako ali sigurno zauzimale grad za gradom koristeći veliku nadmoć u ljudstvu i tehnici. Rusija je na kraju slavodobitno izjavila da je „oslobodila“ čitavu Luhansku oblast koju je pred početak rata priznala kao „suverenu i nezavisnu državu“ i objavila da se dejstva nastavljaju prema dijelu Donjetske oblasti koja je još pod ukrajinskom kontrolom.

Ukrajinci su, po vlastitom priznanju, gubili dnevno između 100 i 200 vojnika sa još tri puta toliko ranjenih. Pojavio se i jezivi snimak kastriranja ukrajinskog zarobljenika od strane ruskih vojnika koji je postao viralan na ruskim društvenim mrežama i izazvao opšte zgražavanje i bijes širom planete. S druge strane, rusko napredovanje je odavno izgubilo odlike blitzkrieg-a i svelo se na maltene poziciono rovovsko ratovanje. Ruska vojna mašinerija se na kraju zamorila usljed velikih gubitaka, lošeg morala i uništenja mnogih skladišta municije raketnim sistemima HIMARS koje su Amerikanci isporučili Ukrajini. Zbog uništenja skladišta u pozadini, ruske linije snabdijevanja su postale fragmentirane i duže. Istovremeno je ukrajinska strana dugo najavljivala ofanzivu na jugu prema Hersonu i gominje trupa. Ukrajinci su napravili male pomake na frontu i otežali snabdijevanje ruske armije u Hersonu porušivši ili onesposobivši dva glavna mosta preko rijeke Dnjepar. Istovremeno je došlo do velike čistke i lova na ruske krtice u tradicionalno korumpiranoj službi bezbjednosti (SBU) i ograničen je medijski pristup linijama fronta. Na kraju je ispalo da je najavljivana ofanziva ka jugu bila velika „maskirovka“ i da su se ruski komandanti upecali na udicu i prebacili znatna pojačanja na toj liniji kontakta.

Ukrajinski kontranapad je snažno krenuo iz pravca Harkiva, drugog po veličini grada u zemlji. Sva silina udara se sručila na elitnu Prvu gardijsku tenkovsku armiju (1GTA) koja se ubrzo počela raspadati i povlačiti u rasulu. Po izvještajima britanskog Ministarstva odbrane, ta armija je formacijski bila zadužena za odbranu Moskve i bila je predviđena kao udarnu pesnica u slučaju rata sa NATO paktom. Prva gardijska tenkovska armija je početkom rata bila zadužena za osvajanje Černihiva ali su joj ukrajinski branitelji nanijeli teške gubitke i kasnije je povučena sa tog dijela ratišta nakon što je propalo munjevito osvajanje Kijeva i instaliranje marionetskog režima. Po izvještajima zapadnih službi, u trenutku početka ofanzive 1GTA se nalazila u prilično lošem stanju i nepopunjenosti usljed ranijih gubitaka.

Ukrajinska vojska je oslobodila Balakleju (25.000 stanovnika) i strateški važan Izijum (50.000) koji je bio baza sjevernih kliješta kojima je trebao biti opkoljen slobodni dio Donbasa i uništene tamošnje elitne ukrajinske Združene operativne snage (JFO). Ubrzo su oslobođeni gradovi Volčansk (na samoj granici) i Kupijansk u kom su ruski vojnici pri povlačenju ostavili veliku količinu municije i tehnike.  Ukrajinska armija je takođe opet prodrla u Luhansku oblast. Kupijansk je nakon njegovog zauzeća 5. jula tada posjetio Andrej Turčak i ushićeno izjavio da „Rusija ovdje ostaje zauvijek i nikada neće otići“. Turčak je senator iz Pskovske oblasti i generalni sekretar vladajuće Jedinstvene Rusije ruskog predsjednika Vladimira Putina. Turčak je inače najeksponiranija figura Moskve na teritorijama koje je Rusija okupirala od 24. februara.

Portparol ruskog Ministarstva odbrane general-poručnik Igor Konašenkov je pokušao relativizirati situaciju i objasnio da je došlo do „pregrupisanja“ vojnih snaga kako bi se „fokusirali na napore u Donbasu“. Konašenkov je dalje objasnio kako je pri planiranom povlačenju ruska armija nanijela velike gubitke Ukrajincima i stranim plaćenicima bez snimaka kojima bi potkrijepio svoje tvrdnje. Na internetu se mogu vidjeti brojni snimci uništene ili zarobljene ruske tehnike. Analitički vojni portal Oryx objavio 14. septembra sa fotografijama da je u posljednjih sedam dana kontranapada vizuelno potvrđeno uništenje 101 ruskog tenka, ne računajući druga brojna oklopna vozila. Oryx do sada ima najbolji pregled ratnih gubitaka u tehnici i ruske i ukrajinske strane izvještavajući samo ono što se može vizuelno ili iz zvaničnih priznanja potvrditi kao gubitak.

Konašenkove izjave su izazvale bijes i ruskih nacionalista i vojnih blogera koji su razočarani dosadašnjim traljavim vođenjem rata i koji traže agresivnije i odlučnije korake Kremlja. Čak se čulo i nekoliko glasova protiv samog kremaljskog imperatora. Sedam odbornika Sankt Petersburške opštine Smoljni je poslalo javni apel ruskoj Dumi da optuži predsjednika Putina za „veleizdaju“ zbog odluke da pokrene invaziju na Ukrajinu. Narednog dana su morali da se jave policiji radi davanja izjava. Većina drugih se uzdržava od kritike Putina i za sada usmjerava bijes na ruske generale. Jedan od glavnih kremaljskih propagandista Vladimir Solovjev je javno pozvao na pogubljenje ruskih komandanata koji su krivi za ovakav razvoj situacije na terenu. Da je stvari idu loše po Kremlj vidi se i po dokumentu ruskog Ministarstva finansija, koji je objavio odbjegli ruski tajkun i neprijatelj Kremlja Mihail Hodorkovski. Naime, u dokumentu stoji da je porodicama poginulih vojnika do 28. avgusta isplaćeno 361.4 milijarde rublji. Za svakog poginulog vojnika država plaća 7.4 miliona rublji (nepunih 125.000 eura) što znači da je do sada poginulo 48.759 vojnika ne računajući vojnike tzv. Luhanske i Donjetske „narodne republike“ i plaćenike Wagnera i drugih paravojski koji ratuju za Kremlj. Nisu uračunati ni oni koji se za sada vode kao nestali.

Na uspjehe ukrajinske vojske je odgovoreno raketnim napadima na civilnu infrastrukturu i rezidencijalne četvrti mnogih gradova na istoku uključujući i napad na hidroelektranu čija brana je nakon pogotka raketom izazvala poplavu u rodnom gradu predsjednika Volodimira Zelenskog.

U međuvremenu se pojavio i snimak koji navodno prikazuje vlasnika PMC Wagner Jevgenija Prigožina kako vrbuje kriminalce u kažnjeničkoj koloniji u republici Mari El da ratuju za njegovu paravojnu formaciju u Ukrajini. Prigožin je smatran nestalim ili teško ranjenim nakon ukrajinskog raketnog napada početkom avgusta na njegov štab u okupiranoj Popasni kojem je došao u posjetu. Snimak Prigožinove „regrutacije“ je objavio tim utamničenog ruskog opozicionara Alekseja Navaljnog.

Za sada se predsjednik Putin uzdržava od opšte mobilizacije i pokušava održati privid normalnosti života u najvećim gradovima Rusije. Zapadni analitičari smatraju da bi pozivanje rezervista ruske armije (zvanično ih je preko dva miliona) izazvalo promjenu raspoloženja jer je kod mlađe populacije najveće protivljenje ratu. Sem toga Rusiji će trebati vremena da ponovo obuči i opremi rezerviste i nadoknadi uništenu i zarobljenu ratnu tehniku. Zbog toga je Rusija ponovo aktivirala stare i dekomisionirane tenkove T-62 i T-34 (koji datiraju iz vremena Drugog svjetskog rata). Američki zvaničnici su izjavili da je Kremlj dogovorio kupovinu velike količine oružja i municije sovjetskog kalibra od Sjeverne Koreje. Američka strana je objavila nove kontigente modernog oružja koje će biti isporučeno ukrajinskim braniteljima.

Osim ukrajinskog ratišta, situacija na Kavkazu zadaje nove brige Rusiji. Jermenija je prije dva dana aktivirala Član 4 Organizacije zemalja ugovora o kolektivnoj bezbjednosti (CSTO), što je slično Članu 5 NATO saveza u slučaju napada na jednu njenu članicu. Jermenija je optužila Azerbejdžan da je izvršio prethodnih dana agresiju na djelove njene međunarodno priznate teritorije i da su vlasti u Jerevanu morale evakuisati stanovništvo iz jednog broja pograničnih mjesta. Ministarstvo odbrane Jermenije je objavilo i da je do sada 105 njenih vojnika poginulo u azerbejdžanskim napadima.

Azerbejdžan je optužio Jermeniju za provokacije i tvrdi da je stradalo preko 50 njihovih vojnika u sukobima. Jermenija i Azerbejdžan su do sada vodili dva rata oko pretežno Jermenima naseljene enklave Nagorno-Karabah koja je međunarodno priznata kao dio Azerbejdžana. U drugom ratu, koji je vođen 2020. godine, Jermenija je doživjela težak poraz, dijelom zahvaljujući turskim borbenim dronovima TB-2, koje i Ukrajinci uspješno koriste protiv ruske armije. Jermenija se spasla totalnog gubitka Nagorno-Karabaha samo zahvaljujući ruskoj intervenciji i raspoređivanju 2.000 ruskih vojnika u samoj enklavi koji održavaju krhki mir. Teritorija oko enklave koja je spaja sa Jermenijom je morala biti vraćena Azerbejdžanu osim uskog koridora Lačin koji kotrolišu ruski mirovnjaci. Rusija takođe ima vojnu bazu u Jermeniji i glavni je garant njenog suvereniteta i opstanka. Na zapadu se Jermenija graniči sa Turskom koja je podržala zvanični Baku u ratu, dok je rusko rokovodstvo za sada samo pozvalo na smirivanje situacije.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

BALKANSKA TRKA PUŽEVA KA  EU I UKRAJINSKA KRIZA: Da li su pristupni pregovori izgubili smisao?

Objavljeno prije

na

Objavio:

Po analizi nevladinog istraživačkog instituta iz Berlina- Evropske stabilizacione inicijative (ESI)- formalni proces evropskih intergracija je odavno izgubio moć da transformiše balkanske zemlje što pokazuju i ocjene Evropske komisije

 

Kada je krajem aprila ove godine izabrana manjinska Vlada premijera Dritana Abazovića naglašeno je da je jedan od glavnih prioriteta nove Vlade da se odblokira i ubrza proces pristupnih pregovora sa Evropskom komisijom (EK) koji je već neko vrijeme bio u ćorsokaku. Podsticaj ubrzanju evrointegracija je dala i ruska agresija na Ukrajinu kao i ukrajinska aplikacija za članstvo u evropskom bloku jednog dana. Crnogorski i zvaničnici drugih zemalja su isticali da je Evropi potrebno jedinstvo i solidarnost. Haotično i v. d. stanje u pravosuđu je navedeno kao glavna prepreka u dobijanju završnih mjerila za početak zatvaranja poglavlja.

Ne nazire se kraj izboru Vrhovnog državnog tužioca (VDT), sudija Ustavnog suda, predsjednika Vrhovnog suda, članova Sudskog savjeta…  U junu ove godine se navršilo deset godina od početka pristupnih pregovora sa EU gdje Crna Gora drži neslavni rekord kao zemlja koja najduže pregovara, ako se izuzme vlada u Ankari. Smatra se da se Turska još samo formalno kotira kao zemlja kandidat. Umjesto ubrzavanja evropske agende Crna Gora se vratila na identitetska pitanja i Temeljni ugovor sa Srpskom pravoslavnom crkvom (SPC) koji je, kao formalni izgovor, iskorišten za obaranje Vlade nakon malo više od tri mjeseca od njenog izbora.

Ni druge zemlje regiona se ne mogu pohvaliti napretkom. Polovinom jula predsjednica EK Ursula fon der Lajen je prilikom posjete Skoplju pred makedonskim poslanicima svečeno uvjeravala poslanike makedonskog Sobranja da ih EU želi u svom sastavu. Sjeverna Makedonija je prije 17 godina dobila status zemlje kandidata ali pristupni pregovori su morali čekati okončanje spora oko imena sa Grčkom. Nakon toga Makedonci su naišla na bugarsku blokadu oko identitetskih pitanja. Sofija insistira da Skopje prizna bugarske etničke i jezičke korijene. Spor bi trebao, uz francusku asistenciju, da bude prevaziđen ustavnim promjenama gdje bi se u jednom dijelu izašlo u susret Bugarima. Makedonska opozicija prijeti da će skupiti dovoljan broj potpisa za održavanje referenduma kojim bi se odbacio sporazum o prijateljstvu iz 2017. godine sa Bugarskom. Ako bi referendum prošao (pod uslovom da više od polovine upisanih glasa za) identitetski sporovi bi se vratili na početak. Mnogi su kritikovali Bugarsku zbog takvog stava i ukazivali da se  Bugarskoj puno progledalo kroz prste prilikom njenog ulaska u EU 2007. godine, dijelom i zbog toga da bi se zemlja koja se nekad slovila kao 16. republika Sovjetskog Saveza lakše otrgnula od „bratskog“ zagrljaja resovjetizirane Rusije.

U Bosni i Hercegovini srpski član predsjedništva zemlje je uskratio davanje agremana novom njemačkom ambasadoru zbog nezadovoljstva politikom visokog predstavnika za BiH Njemca Kristijana Šmita. To bi po nekim navodima moglo dovesti do novog odlaganja da se BiH konačno dodijeli status zemlje kandidata za EU.

Po analizi nevladinog istraživačkog instituta iz Berlina- Evropske stabilizacione inicijative (ESI)- formalni proces evropskih intergracija je odavno izgubio moć da transformiše balkanske zemlje što pokazuju i ocjene Evropske komisije. ESI se metodički bavi zemljama jugoistočne Evrope još od 1999. godine fokusirajući se na pitanja politike proširenja i evropskih integracija. Analize ESI-ja objavljene ovog ljeta pokazuju da je u vezi uspješnosti evropskih integracija postalo irelevatno da li je određena zemlja u procesu pristupnih pregovora ili je van njega. Ni činjenica da li je neka zemlja samo kandidat ili je započela i pristupne pregovore ne nosi težinu koju je nekada imala.

EK ima dobro poznat sistem evaluacije koliko je koja zemlja napredovala na putu ka EU gdje se ocjene kreću od 1 (veoma napredovala) do 5 (početni stadijum) po mjerilima svih 33 pregovaračkih poglavlja koja treba zatvoriti prije ulaska u EU.

Po ocjenama Evropske komisije Sjeverna Makedonija, čije otvaranje pristupnih pregovora je pod blokadom još od 2009. godine, je jednako spremna, ili je jednako napredovala u ključnim poljima, kao i Crna Gora i Srbija koje su u procesu pregovora. Albanija po dostignutim standardima gotovo u stopu prati pomenute države.

Prosječna ocjena dostignuća u 33 pregovaračka poglavlja i spremnosti za članstvo za Crnu Goru je 2,9 što je puno bliže „umjerenoj“ pripremljenosti nego „dobrom nivou“. Odmah slijede Srbija i Sjeverna Makedonija sa istom prosječnom ocjenom 3 iako je Srbija u fazi pristupnih pregovora već 8 godina.

Sistem ocjenjivanja Evropske komisije
Veoma napradovala  (1)
Dobar nivo pripremljenosti   (2)
Umjereno pripremljena   (3)
Donekle pripremljena  (4)
Početni stadijum  (5)

2021 – Gdje stoje zemlje kandidati po pitanju fundamentalnih načela iz vladavine prava

Prioritetne oblasti reformi S. Makedonija CG Albanija Srbija Turska
Funkcionisanje pravosuđa 3,5 3 3 4 5
Borba protiv korupcije 3,5 4 4 4 5
Borba protiv org. kriminala 4 3.5 4 4 4
Sloboda govora 3,5 4 3.5 4 5
Zbirno 14,5 14,5 14,5 16 19

 

Kada se pogledaju ocjene iz domena funamentalnih načela vladavine prava čija poglavlja 23 i 24 su zadnja koja će biti zatvorena (ako se uopšte ikada i zatvore) vidi  se da Crna Gora nakon 10 godina pregovora ima identičnu prosječnu ocjenu kao i Sjeverna Makedonija i Albanija koje nisu ni počele pristupne pregovore. Albanci i Makedonci imaju bolju prosječnu ocjenu od Srbije koja već 8 godina pregovara. Po mjerilima i ocjenama EK  ispada da domaća priča o „liderstvu Crne Gore u evropskim integracijama“ pada u vodu.

Evropska stabilizaciona inicijativa  postavlja suštinsko pitanje u svom julskom izvještaju:  „Šta je poenta osmogodišnih pristupnih pregovora sa Srbijom i desetogodišnjih sa Crnom Gorom ako susjedne zemlje koje nikada nisu ni otpočele iste pregovore su jednako spremne za članstvo kao i ove dvije i da li će se ovi pregovori ikada završiti?“. Dalji ESI navodi da su „sve zapadnobalkanske zemlje zaglibile i njihov proces pristupanja liči na autobus bez točkova, sa Sjevernom Makedonijom koja pregovara uslove da se prebaci sa zadnjih sjedišta ka prednjim unutar autobusa koji ne ide nigdje“.

 

Status pristupnih pregovora
Dužina pregovaranja za ulazak u EU (zaključno sa junom 2022.godine)

Država Dužina pristupnih pregovora u mjesecima Status
Letonija, Litvanija, Slovačka 34 Završeno – ušli u EU
Estonija, Poljska, Slovenija 56 Završeno – ušli u EU
Bugarska, Rumunija 58 Završeno – ušli u EU
Hrvatska 68 Završeno – ušla u EU
Srbija 101 Zatvorena 2 poglavlja
Crna Gora 120 Zatvorena 3 poglavlja
Turska 200 Zatvoreno 1 poglavlje

 

ESI upozorava na nevjerovatnu dužinu pregovora pojedinih država bez naznake da bi moglo doći do istinske transformacije i ulaska u EU, opet sa izuzetkom Turske koja je još samo formalno u pristupnom procesu.  Po tabeli dužine pregovora se vidi da će sa ovim tempom  Crnoj Gori trebati decenije i decenije pregovora da zatvori sva poglavlja.

Iako je S.Makedonija članica Savjeta Evrope od 1995. godine, članica NATO-a od marta 2020. godine i kandidat za članstvo u EU od 2005. godine izgledi za njeno članstvo nisu nimalo izgledni, kako zbog problema sa Bugarskom, tako i zbog standarda i mjerila Evropske komisije. Ipak, ESI primjećuje da je po mjerilima Komisije S. Makedonije danas jednako ili bolje spremna za članstvo od Crne Gore u 23 od 33 poglavlja iako je Crna Gora otvorila sva poglavlja u pregovorima.

ESI primjećuje da je Crna Gora u Savjetu Evrope od 2007., u NATO-u od 2017. Nakon decenije pregovora ne postoji računica kad bi Crna Gora mogla postati 28. članica evropskog bloka, pod uslovom da ispuni sve kriterije. Kao pozitivna strana pristupnog procesa se navodi mala teritorija i broj stanovnika čiji ulazak EU ne bi ni osjetila. Crna Gora nema problema sa susjedima, nacionalnim manjinama i dosljedno implementira sve odluke Suda za ljudska prava iz Strazbura. U indeksu medijskih sloboda Crna Gora se drastično popravila na listi Reportera bez granica (RSF) i dospjela je na 63. mjesto (od ukupno 180) sa nekadašnjeg 104. mjesta. Na RSF-ovoj listi se puno gore kotiraju neke zemlje EU kao Kipar, Malta, Poljska, Mađarska itd. Stoga ESI smatra da EU treba pronaći način da stavi do znanja da je članstvo u EU i zaista moguće ukoliko zemlje kandidati ispune kriterije.

Nekoliko zapadnih diplomata u neformalnom razgovoru za Monitor ističu da se traži model kojim bi se Crnoj Gori pomoglo u „suštinskim a ne simuliranim reformama“ kako je uveliko bio slučaj u zadnjih 10 godina i da bi „u slučaju da se pokažu održivi rezultati moglo doći do konkretnih koraka ka članstvu“. Evropski zvaničnici su nekoliko puta do sada stavili do znanja da zbog ruske agresije na Ukrajinu EU neće zažmuriti na pravila i standarde koje balkanske zemlje trebaju implementirati i da vladavina prava sa borbom protiv organizovanog kriminala i korupcije ostaje suštinski kriterijum.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo