Povežite se sa nama

FOKUS

NAKON UBISTVA SAŠE MARKOVIĆA: Rutina smrti

Objavljeno prije

na

Ponovo se Budva našla u naslovnim vijestima regionalnih medija. Prošlog petka, samo stotinjak metara od svoje kuće u bečićkom naselju Ivanovići, ubijen je Saša Marković (47), biznismen, bivši političar, geo-politički analitičar (autor knjige Manifest protiv imperije, prilog istoriji američkog (neo)imperijalizma), suprug i otac.

Markovića su ubice iznenadile na putu kući, u zasjedi postavljenoj na mjestu gdje je, zbog oštre krivine, morao da bezmalo zaustavi svoj automobil. Egzekutor je prišao i iz neposredne blizine, kroz šoferšajbnu i bočno staklo na vozačevim vratima, u nemoćnu žrtvu ispalio smrtonosni rafal. Udaljio se kroz obližnju šumu, po svoj prilici unaprijed pripremljenom i provjerenom trasom, uništavajući za sobom dokaze. Policija je dan nakon ubistva pronašla zapaljenu automatsku pušku iz koje je, pretpostavlja se, ubijen Marković. Rutina smrti u režiji profesionalaca.

Opet, ovo ubistvo je, i po crnogorskim standardima, sve samo ne rutinska stvar.

Jer što god da pročitamo u sjutrašnjim novinama, Saša Marković, prošlog petka, nije umro kao pripadnik organizovane kriminalne grupe, kontroverzni biznismen, novinar (urednik) spreman da piše o korupciji i kriminalu, policajac spreman da se suprotstavi banditima ili vozač i prijatelj spreman da pogine kako bi zaštitio napadnutog prijatelja (Srđan Vojičić)… Njega nema u bijelim i plavim knjigama crnogorske policije i ANB-a. Nema ga u privatizacionim i građevinskim aferama, tekstovima o švercu i tranzitu svega nezakonitog što donosi profit. Marković nije neko ko se uklapa u profil žrtve skoro 50-ak neriješenih ,,tranzicionih” ubistava počinjenih u Crnoj Gori u minulih četvrt vijeka.

Proguglajte ako ne vjerujete. Ili, jednostavno, pogledajte medijske izvještaje koji su, prvih dana nakon ubistva, pratili zločin u Budvi. Biografski podaci i – ništa više. Dok profesionalci iz službi nijesu krenuli da ,,kolegama” sa prstom na obaraču iz kriminale sjenke obezbijede, ne alibi, nego – motiv. Valjda da bi umirili i sopstvenu savjest.

Moguće i da premijer Milo Đukanović (jedini državni zvaničnik koji se oglasio povodom Markovićevog ubistva) isto pokušava jeftinim obećanjima: ,,Sve ovo nalaže potrebu dodatnog zaoštravanja odgovornosti, podizanje nivoa profesionalnosti i efikasnosti u radu nadležnih organa, kako bismo obezbijedili jednu od ključnih pretpostavki za kvalitetan život ljudi, a to je pravna sigurnost”, poručuje Đukanović.

Krajem 2013. godine Đukanović je slično govorio: ,,Očigledno da određene strukture u crnogorskoj državi smatraju da se mogu šegačiti sa državom. Policija i tužilaštvo će morati da pored deklarativne opredijeljenosti dokažu i kompetentnost da se suoče sa tim problemima. Ili će biti mijenjani… Ako nismo sposobni da stanemo tome na put, ostavljamo utisak da gubimo rat sa kriminalom”.

Gubimo li rat sa kriminalom ? Ili smo ga, možda, već izgubili? Bez borbe.

Samo u proteklih dvanaest mjeseci, po manje više istom šablonu, strijeljani su: u Podgorici Vinetu Strugar (50) i Milutin Radović (40); u Baru Armin Muša Osmanagić (39) a pred kapijom zatvora u Spužu i Osmanagićev blizak saradnik iz jedne od viđenijih barskih kriminalnih ekipa Andrija Mrdak (42). Sve njih su ubice pažljivo pratile, iznenada napale i, manje više, nesmetano se udaljile sa mjesta zločina, da bi ubrzo uništili vozila i oružje koje su koristili pri izvršenju ubistava.

Radović je, kažu, slučajna žrtva. Našao se u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu – sa Strugarom – a ubice nijesu htjele da bilo šta prepuštaju riziku. Osmanagić je znao da konkurencija sprema njegovo ubistvo. Znali su to, izgleda, i u crnogorskoj policiji pa je pokojni Baranin bio pod pojačanim policijskim nadzorom. Ili je makar trebalo da bude. Do danas nepoznati počinioci ipak su obavili krvavi posao i potom nestali bez traga i glasa.

Pokojni Mrdak je ranio jednog od napadača, što su sve snimile službene kamere koje pokrivaju ulaz u zatvor u Spužu. Ubice se tokom bjekstva na motoru mimoišle sa policijskom maricom i pored svega do danas ostale – nepoznate.

Jesu li te ubice iz zasjede, zaista, toliko vješte? Ili su oni što bi trebalo da ih identifikuju i gone nesposobni i(li) nezainteresovani?

Vratimo li se još godinu, dvije unazad, na stranicama crne hronike naći ćemo: riješena ubistva braće Gojačanin i Ćulafić; podatak da je Baranin Stefan Đukić (23) prijatelj i saborac Muše Osmanagića i Andrije Mrdaka ubijen početkom novembra 2013. iz zasjede postavljene pred zgradom u kojoj je živio. Policija traga za N. N. počiniocima. Ipak, ovaj period je obilježio niz ubistava koja su, pretpostavlja se, vezana za uspon i pad pljevaljskog narko klana pod komandom Darka Šarića.

Penzonisani kapetan duge plovidbe, jedan od najbogatijih i najmoćnijih ljudi u Kotoru i, pretpostavlja se, izuzetno važna karika u kokainskom narko lancu koji je Balkan povezivao sa Južnom Amerikom Dragan Fric Dudić (50) ubijen je 30. maja 2010. u Kotoru. Ubio ga je Ivan Vračar, navodno iz osvete – zbog ubistva svog prijatelja Dejana Đukovića (33) vlasnika kotorskog Red taksija, koji je ubijen u jesen 2009. godine, negdje u vrijeme kada je započeta akcija Balkanski ratnik. Tako je, makar, tvrdila policija. Ipak, za Đukovićevo ubistvo do danas niko nije optužen.

Nekadašnji Dudićev tjelohranitelj Darko Bugarin (33) ubijen je u junu 2013. ispred svoje kuće u Škaljarima. Njegov kolega Marko Vorotović u Spužu izdržava kaznu zbog šverca heroina, nakon što se nagodio sa srpskim pravosuđem u procesu protiv Darka Šarića i njegovih saradnika. Pretpostavlja se da je upravo ta nagodba bila povod za ubistvo njegovog brata Vidaka Vorotovića, likvidiranog krajem 2012. na parkingu kod Autobuske stanice u Nikšiću… Koji dan kasnije, (14. januar 2013.) na Žabljaku je ubijen Pljevljak Luka Popović. U njega je, u hotelskoj sobi, pucao Jovica Zindović, bivši Šarićev zet.

Niz smrti oko Darka Šarića vodi nas sve do aprila 2005. godine kada je iz snajperske puške, dok je prisustvovao ilegalnim borbama pasa, ubijen njegov blizak rođak, Baranin Novica Šarić.

Na listi žrtava profesionalnih ubica u Crnoj Gori našli su se i visokopozicionirani službenici državnih bezbjednosnih struktura. Još se traga za naručiocima i egzekutorima koji su ubili Gorana Žugića, savjetnika za bezbjednost tadašnjeg predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića (ubijen 31. maja 2000. godine) i Darka Belog Raspopovića, visokog funkcionera crnogorske službe državne bezbjednosti koji je u centru Podgorice ubijen u januaru 2002. Suđenje optuženima za ubistvo policijskog funkcionera Slavoljuba Šćekića koji je ubijen iz zasjede pred porodičnom kućom, u avgustu 2005. godine pretvoreno je u beskonačnu pravosudno-policijsku sapunicu, bez jasnog početka i kraja.

Do danas se ne znaju ni naručioci ubistva vlasnika i glavnog urednika Dana Duška Jovanovića (ubijen 27. maja 2004. godine). Nepoznanica su i saučesnici Damira Mandića, koji je jedini optuženi kao suizvršilac tog zločina. I Mandiću se do sada sudilo u nekoliko navrata, različite presude su obarane na različitim sudskim instancama. Policija, makar zvanično, još nema odgovor ni na pitanje ko je u oktobru 2006. napao književnika Jevrema Brkovića i tom prilikom ubio njegovog vozača Srđana Vojičića.

I tako – četvrt vijeka. Dok strah običnih građana raste iz dana u dan.

Parlamentarni Odbor za bezbjednost, kao institucionalni odgovor na ubistvo Saše Markovića, pokušaće da na kontrolnom saslušanju ministra unutrašnjih poslova Raška Konjevića, direktora Uprave policije Slavka Stojanovića, v. d. direktora Agencije za nacionalnu bezbjednost Dejana Peruničića i vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića dođe do podatka o trenutnom odnosu snaga između “snage države” i vojske pod kontrolom organizovanog kriminala. Samo najveći optimisti vjeruju da ti podaci mogu biti ohrabrujući.

Od riječi do pištolja

Fizičko, verbalno i pravno nasilje pod okriljem vlasti postaje dio naše svakodnevice. Uz jasnu demonstraciju različitih aršina prema pripadnicima vladajuće političko-ekonomske elite u odnosu na sve ostale, građane nižeg reda.

Samo dan prije prošlonedjeljnog ubistva u Budvi, nikšićki biznismen Veselin Pejović osuđen je na uslovnu kaznu od pet mjeseci zatvora zbog fizičkog napada na poslanika Nabojšu Medojevića.

Pejović je tokom suđenja priznao da je Medojevića napao, a njegovu suprugu psovao nakon što ih je sreo na beogradskom aerodromu. Tada je, pojasnio je na suđenju, poslanika pljunuo i ošamario ,,kao što se šamaraju dijete ili žena”. Time je, kaže, ,,htio da ga unizi, a ne da mu ugrozi život”. Potom je pred novinarima Pejović ponovio prijetnje na račun Medojevića: “Gdje god ga vidim, do kraja života, ja ću da ga pljunem i ošamarim, jer je to jedna žena, bolje da obuče suknju, nego što širi laži”.

Sutkinja Osnovnog suda u Podgorici Larisa Mijušković Stamatović sve ovo je prečula. Pejoviću je kao olakšavajuću okolnost uzela to što ranije nije osuđivan.

,,Ova presuda pokazuje stvarni odnos Vesne Medenice i njenih sudija prema parlamentu i instituciji poslanika, prema demokratiji i civilizacijskim vrijednostima i samo dodatno dokazuje moje tvrdnje da je ovaj režim objavio rat državi, društvu i svakoj normalnosti”, naveo je Medojević nakon presude.

Prethodno, u februaru 2010. Medojevića je pred ulazom zgrade u kojoj živi napao Nenad Mićunović, bratanić kontroverznog biznismena Branislava Mićunovića. On je predsjednika PzP udario uz prijetnje da će ga likvidirati ukoliko nastavi da pominje njegovog strica i porodične poslove. Mićunović je kažnjen prekršajno, sa 950 eura.

Treba li da začudi: premijer Milo Đukanović nije želio da komentariše uslovno kažnjavanje Veselina Pejovića. Ne bi, kaže, da se miješa u rad pravosuđa. Premijer je, ipak, naglasio kako su ukupna javnost i mediji skloni da analiziraju samo površinski dio problema. ,,Moramo malo dublje ući u problem i razmisliti šta sve uzrokuje pojave koje onda bivaju predmet pravosudnog sankcionisanja”, rekao je Đukanović.

Može se pretpostaviti kako je i njegova izjava vođena ličnim, odnosno, porodičnim iskustvom.

Premijerov brat Aco Đukanović je, skupa sa prijateljem, u junu 2000. godine u holu hotela Crna Gora napao Zorana Fekija Kljajića. Kljajić je zadobio dvostruku frakturu lobanje nakon što je pred desetinama očevidaca šutiran, tučen pesnicama i udaran drškom pištolja. Na presudu se čekalo sedam godina. Konačno, sud je oslobodio Đukanovića konstatujući da je optužba u međuvremenu zastarjela.

Da li je ovakva sudska praksa način da se smanji nasilje na crnogorskim ulicama?

 

Niz budvanskih nerasvijetljenih smrti

Krenemo li na početak krvavog niza neriješenih ubistava u Crnoj Gori, eto nas u Budvi ‘90-ih prošlog vijeka.

Niz zločina bez sudskog epiloga započet je u septembru 1991. kada je nedaleko od hotela Avala i Mogren, ubijen Kotoranin Vlastimir Zečević zvani Mićko Talijan. Braća Jugoslav i Petar Pajić oslobođeni su optužbe da su izvršili ovo ubistvo pošto su na suđenju povukli priznanje dato policiji.

U avgustu 1994. godine, u Budvi je od bombe aktivirane ispod njegovog automobile, na parkingu hotela Avala, ubijen Boro Nedović. Ubistvo je nerasvijetljeno.

Žestoki momci iz Bara, sa vezama u beogradskom podzemlju, Vaso Pavićević i Jovo Vujičić ubijeni su u noći između 24. i 25. aprila 1996. godine na putu Podgorica – Petrovac. Počinioci su, zvanično, ostali nepoznati.

U Budvi je, u ljeto iste godine, počinjeno jedno od prvih profesionalnih ubistava snajperskom puškom. Do danas nepoznati ubica likvidirao je Sašu Labovića dok je izlazio iz mora na prepunoj plaži na Svetom Stefanu. Labović je bio jedna od prvih žrtava crnogorske (balkanske) tranzicije koju su mediji opisivali sintagmom kontroverzni biznismen.

U ranu zoru, posljednjeg dana februara 1997. godine, na stepeništu hotela Mogren ubijen je Radoslav Stanišić zvani Raka Dilinger. Stanišić je pogođen rafalom iz koalašnjikova. Ubistvo je dovođeno u vezu sa kazinom Randevu čije je otvaranje, u hotelu Maestral, Stanišić planirao za to ljeto. U noći između četvrtog i petog avgusta, hicem iz snajpera ubijen je Stanišićev prijatelj Cetinjanin Đorđije Minja Bećir. Bećir je pominjan kao mogući nasljednik Stanišićevog dijela u kazinu koji je, u međuvremenu, izgorio. Speklulisalo se – u podmetnutom požaru. Tačno na godišnjicu Bećirovog ubistva, u Miločeru je nestao Nikola Stanišić, 24-godišnji sin Rake Dilingera. Skuter kojim se povezao sa miločerske plaže pronađen je, sjutradan, kod ostrva Sveti Nikola. I to je ostao jedini trag.

U jeku afere Nacional, odlazak u Budvu bio je koban za Podgoričanina Blagotu Baju Sekulića, jednog od ljudi koji su našao u žiži te priče. Sekulić je ubijen posljednjeg dana maja 2002. godine, jedan sat iza ponoći, sa 20 metaka koje je nepoznati ubica sasuo u njega dok je u svom grand čirokiju čekao zeleno svijetlo na semaforu.

Policija još traga i za plaćenicima koji su krajem januara 2011. godine, iz zasjede, ubili Ivana Šćepanovića (38). Prema nekim interpretacijama ubistvo Šćepanovića je posljedica višegodišnje netrpeljivosti između njegovog prijatelja i poslovnog partnera Ivana Delića i aktuelnog gospodara beogradskog podzemlja Luke Bojovića.

Ubistvo Dragana Bećirovića, kontroverznog suvlasnika hotela Avala i Bjanka u Budvi i Kotoru, počinjeno u aprili 2011. navodno je policijski riješeno. Ali, suđenje za taj zločin se još ne nazire.

A niz se nastavlja.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

POLITIČKE IGRE – KUSURANJE SA PRIJESTONICOM: Cetinjske magle

Objavljeno prije

na

Objavio:

Predsjednik DPS-a nije i ne može biti predvodnik pokreta koji se, istinski, bori za slobodnu, demokratsku i evropsku Crnu Goru. To nas uči trodecenijsko iskustvo. A sadašnje vlasti ne zaslužuju  ni djelić tog vremena. Cetinje je to pokazalo i jednima i drugima

 

Cetinje je ponovo u žiži sukoba vlasti i opozicije. Međusobnih i onih unutar koalicionih. Očekivano, obnovljena sporenja prelila su se i na ulicu, pa je pred Skupštinom Crne Gore održan novi protest.

Povod za okupljanje nezadovoljnih  bila je odluka Uprave za katastar i državnu imovinu, od 15. oktobra, kojom je vlasništvo nad Cetinjskim manastirom prenijeto sa Prijestonice na Mitropoliju crnogorsko primorsku SPC. O toj odluci medije su obavijestili v.d. direktora Uprave za katastar Koča Đurišić i koordinator pravnog savjeta Mitropolije Igor Balaban. Oni su objasnili kako je Područna jedinica Cetinje ,,samo ispravila grešku”, pošto je prethodno u kompjutersku bazu Uprave upisano da MCP ima pravo korišćenja Cetinjskog manastira, iako u pisanom dokumentu iz 1996. piše da je manastir sa pratećim objektima u njihovom vlasništvu. I da nezadovoljni imaju pravo žalbe na tu odluku.

Uvid u dokumenta pokazuje da je istina malo komplikovanija. Naime, „ispravka greške“ u Upravi za katastar nigdje ne pominje ni Mitropoliju ni SPC.

U tom Rješenju piše: „Vrši se ispravka greške nastale unosom podataka iz rješenja br. UP I 05-915 od 11. 04. 1996. godine u kompjutersku bazu podataka, u katastru nepokretnosti za KO Cetinje I, na način što će se umjesto upisanog prava ‘korišćenje’ upisati pravo ‘svojina’ Manastir Sveti Petar na objektima evidentiranim na katastarskim parcelama broj…“.

Dakle, Manastir Sveti Petar ima pravo svojine nad objektima Cetinjskog manastira. Prvi naziv je zvanično (crkveno) a drugi narodno ime istog objekta. Koji je, kako vidimo, postao vlasnik samoga sebe, iako ga zakon ne prepoznaje ni kao fizičko ni kao pravno lice. I to samo produbljuje konfuziju i zaoštrava  jednovjekovna sporenja o statusu SPC-a i njenoj imovini u Crnoj Gori, „preuzetoj“ nakon, od tada do današnjeg dana,  spornih odluka o  bezuslovnom prisajedinjenju  crnogorske države i crkve Srbiji i, nedugo zatim formiranoj, Srpskoj pravoslavnoj crkvi.

,,Na osnovu Rješenja nije Mitropolija crnogorsko primorska upisana kao vlasnik, već Manastir Sv. Petar, i ne može se ni po kojem osnovu poistovjetiti MPC sa imenom Manastira Sv. Petra kako se potencira u medijima”, saopštio je zamjenik gradonačelnika Prijestonice Cetinje Petar Marković, uz napomenu da je Cetinje ostalo upisano kao vlasnik manastirskog zemljišta. ,,Dva postupka po ovom zahtjevu su u toku, pri čemu je u jednom donijeto Rješenje kojim je odbijen zahtjev Mitropolije kao neosnovan”, naglašava Marković, ,,Prijestonica Cetinje će iskoristiti sve pravne ljekove u ovim postupcima i boriti se da Manastir Sv. Petra ostane cetinjski kao što je to bilo i vjekovima unazad”.

Sa druge strane, drugačiji stavovi. ,,S obzirom na to da MCP upravlja, koristi i održava ova dobra, njena svojina na objektima i zemljištu je nesumnjiva – pod uslovom nepostojanja pravnog osnova za svojinu nekog drugog fizičkog ili pravnog lica”, tvrdi advokatica Darka Kisjelica, insistirajući da su nedoumice tipa Manastir Sveti Petar nije isto što i Mitropolija posljedica površnog korišćenja nesavršenosti ranije evidencije nepokretnosti. ,,I taj, uslovno rečeno, pogrešni naziv Manastir Sv. Petar, ne ukazuje ni na bilo kog drugog vlasnika, drugo pravno ili fizičko lice – pogotovo ne na Prijestonicu ili ranije Opštinu Cetinje – osim na MCP. Ona kao pravno lice jedini je vlasnik crkvenih objekata u kojima obavlja svoju vjersku djelatnost i vlasnik crkvenog zemljišta koje joj služi za to”, rekla je Kisjelica Vijestima.

Zoran RADULOVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 22. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

GODINU POSLIJE: Čija je nula veća

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako ova Vlada sve više liči na DPS, makar u (ne)transparentnosti rada, (ne)poštovanju propisa, podsticanju podjela i favorizovanju partijskog na uštrb javnog interesa – da li je to ,,potreban i dovoljan uslov” da se njihovi prethodnici, u orginalu, vrate tamo odakle su otišli prije godinu dana. Ili je vrijeme da se pozabavimo alternativama

 

Aplauz socijalnih partnera za plan i predstojeće mjere ove Vlade najbolje pokazuje naš put, pohvalio se na Tviteru Milojko Spajić, ministar finansija u aktuelnoj/odlazećoj Vladi. Onda smo i od zvaničnika Unije poslodavaca i dvije reprezentativne sindikalne asocijacije čuli da oni podržavaju najavljeno povećanje zarada i smanjenje dažbina za poslodavce.

Tako su Spajić i ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, njegov najbliži saradnik u promociji tzv. Maršalovog plana za Crnu Goru, dobili formalne partnere sa kojima će podijeliti teret ali i odgovornost za eventualni (ne)uspijeh najavljenog eksperimenta. Ali smo, ponovo, ostali bez odgovora na nekoliko jednostavnih i izuzetno važnih pitanja bez kojih je nemoguće dati valjan sud o stvarnim dometima Spajićevog plana.

Recimo: kako će Vlada nadomjestiti smanjenje prihoda od 180 – 200 miliona eura po osnovu ukidanja doprinosa za zdravstveno osiguranje uz najavljeni rast izdataka za plate u javnom sektoru (zdravstvo, obrazovanje, pa redom…)? Šta će biti sa obećanim kapitalnim budžetom ,,najvećim u istoriji Crne Gore”? Da li će poslodavci, kada za to dođe vrijeme, bespogovorno prihvatiti ,,mali” rast troškova do koga će dovesti najavljeno povećanje minimalne i prosječne zarade i kako će se to odraziti na održivost njihovog biznisa? Kolika je vjerovatnoća da će neki od njih na povećane izdatke odgovoriti otpuštanjem radnika? Da li će najavljene mjere dovesti do nastavka trenda gašenja postojećih radnih mjesta, posebno na sjeveru zemlje?

Na kraju možda najvažnije – kako će armija penzionera i nezaposlenih preživjeti neminovni skok cijena koji je, makar to je jasno, neizbježan – što zbog globalnog rasta cijena hrane i energenata, što zbog Spajićeve namjere da sa sadašnjeg modela oporezivanja dohotka pređemo na oporezivanje potrošnje. Po uvećanim stopama poreza i dažbina (akcize…). Dok bi penzije i socijalne naknade ostale iste. Prema važećim propisima, usklađivanje sa najavljenim rastom zarada i cijena može uslijediti tek početkom 2023. godine.

Umjesto odgovora, množe se nedoumice o polaznim protpostavkama, ekonomskim i političkim, za realizaciju obećanog. Prezentujući svoj plan, prije dvadesetak dana, ministar Spajić je objavio ,,najnoviju nezvaničnu procjenu” Ministarstva finansija i socijalnog staranja prema kojoj će BDP Crne Gore u ovoj godini porasti 13 odsto. Sredinom nedjelje stigle su, takođe nezvanične, prognoze MMF-a, da će ovogodišnji rast ovdašnje ekonomije biti sedam odsto. Te procjene se razlikuju u 350-400 miliona eura. Prema mišljenju stručnjaka sa kojima smo razgovorali, bez uvida u potpune podatke kojima raspolažu jedni i drugi procjenitelji, većinu tog novca poješće inflacija (rast cijena) koju u Ministarstvu dodaju, a u MMF-u oduzimaju od prognoziranog stvarnog rasta crnogorske ekonomije. U oba slučaja, to nije dovoljno da se nadomjesti prošlogodišnji ekonomski sunovrat (pad od 15,3 odsto).

Slična je i priča o visini državnog duga. U prezentaciji Spajićevog plana piše kako je državni dug smanjen na 78 odsto procijenjenog bruto društvenog proizvoda. Ove nedjelje, iz Ministarstva finansija stiže saopštenje da je isti dug – 87,4 odsto istog BDP-a, odnosno 4,05 milijardi eura. Po svoj prilici, u prvoj računici dug je umanjen za iznos državnih depozita a u drugoj nije. Ali, ta pretpostavka  produbljuje konfuziju, pošto nam je u Spajićevom planu predočeno da se u državnom trezoru nalazi 600, dok iz ovonedjeljne informacije proizilazi da je u pitanju samo 400 miliona (oko deset odsto državnog duga). Neko se zabrojao ili je 200 miliona otišlo za nepunih mjesec dana!?

Priču bi mogli nastaviti pokušajem da dokučimo kako Vlada planira nadomjestiti manjak prihoda (zdravstveno osiguranje) i dodatne rashode (rast zarada u javnom sektoru) iz Spajićevog plana, ukoliko on zaista dobije neophodnu podršku Vlade i skupštinske većine. Ko god da to bude. Dodatni prihodi koje je ministar Spajić pomenuo – povećanje akciza na nezdrave proizvode, dodatni prihodi od igara na sreću, oporezivanje imovine koja nema pokriće u legalnim prihodima, dijelom su uračunati i u ovogodišnji budžet Fiskalnu strtegiju urađenu sredinom godine, skupa sa  14 miliona eura kojima su se u MFSS nadali po osnovu tzv. hemijskog markiranja goriva i smanjenju sive ekonomije u tom sektoru. Nijedan od neophodnih zakona nije usvojen, a sve i da jesu prihodi na koje je država računala po tom osnovu manji su od 120 miliona. Što je između polovine i, vjerovatnije je, trećine novih prihoda koje treba obezbijediti već naredne godine. Pod uslovom da se zakoni pripreme, upodobe – od Podgorice do Brisela – i usvoje. A koncesionari u oblasti igara na sreću ubijede da se odreknu sadašnjih važećih ugovora (važe, uglavnom, do 2025) i private dodatne državne namete.

Kao alternativni izvori za obezbjeđenje većeg dijela neophodnog novca, ekonomski analitičari navode mogućnost novog zaduženja, velike strane investicije koje trenutno nijesu ni na vidiku (sve da ima investitora nema gotovih projekata čija bi realizacija mogla početi u skorije vrijeme osim, možda, predaja Aerodroma CG u višedecenijski zakup, po modelu koji je započeo DPS), povećanje sadašnje stope PDV-a sa 21 na, recimo, 24 odsto ili privatizaciju državnih preduzeća koja bi mogla naći kupca u kratkom roku. Tu se, zbog neskrivenog interesovanja Srbije, nameće mogućnost prodaje Elektroprivrede i Luke Bar. Mada bi to više ličilo na ekonomsku kapitulaciju nego na privatizaciju.

I eto nas u političkom dijelu Spajićevog plana. Za sada, on nije predočen ni njegovim kolegama u Vladi. A sve i da jeste, niko u Crnoj Gori danas ne zna da li će aktuelna Vlada biti u prilici da predloži budžet za narednu godinu uz paket pratećih zakona neophodnih za realizaciju najavljenog. Odnosno, da li u parlamentu ima 41 poslanik voljan da sve to i podrži.

Nebojša Medojević je najavio da pet poslanika njegovog Pokreta za promjene neće podržati Spajića i njegov plan, pošto bi on mogao dovesti do bankrota države. ,,Radi se o čistom i jeftinom populizmu. Spajić osniva partiju i ovo je program njegove partije”, kaže on. ,,Nema prostora za povećanje zarada i prioriteti treba da budu nešto drugo”.

Vladi prijetnje i upozorenja stižu i iz drugih partija aktuelne vladajuće većine. Drugim povodom. ,,DF zahtijeva da naši lideri zauzmu ona mjesta u izvršnoj vlasti koja im je narod dao”, poručio je poslanik Jovan Vučurović objavljujući kako on ,,neće glasati niti podržavati” nijednu Vladu u kojoj ne bude Andrija Mandić. ,,Oko toga neće biti bilo kakvog pogađanja i dobro je da to sada znaju svi koji učestvuju u postizanju dogovora parlamentarne većine”.

Poznato je da se ulasku čelnika DF-a u Vladu protivi URA, ali izgleda kako ni premijer Zdravko Krivokapić nije oduševljen takvim zahtjevom. On je odbio da odgovori na pitanje da li je saglasan sa prijedlogom da u njegovu Vladu uđu lideri DF-a, prebacujući odgovornost u dvorište parlamentarne većine.  Međutim, njegova izjava ,,znam samo da se ništa nije promijenilo u odnosu na oktobar prošle godine”, ukazuje na odgovor. Lani je, podsjetimo se, Krivokapić izjavio kako bi lideri DF-a (Mandić, Medojević i Milan Knežević) bili preveliki teret za buduću Vladu i njena evropska stremljenja.

Zato Medojević već najavljuje da rekonstrukcija Vlade neće biti i da su vanredni izbori ,,izvjesni”. Iako pominje i mogućnost formiranja manjinske vlade.

Još nije vrijeme za tu priču, smatraju naši izvori iz svijeta politike. Ali, kažu, možda će biti nakon što se potpredsjednik Vlade Dritan Abazović vrati iz Vašingtona. Uz napomenu da ne može biti slučajno to što potpredsjednik Vlade ide u SAD u jeku pregovora o budućnosti izvršne i zakonodavne vlasti.  A na isti put ne ide premijer Krivokapić ili neki od lidera parlamentarne većine.

,,Nadam se da će postojati razumijevanje da ova Vlada traje – ne zbog političara, već zbog građana“, poručuje Krivokapić dok u opozicionom DPS-u neki već naglas razmišljaju o skorašnjim izborima. I povratku na vlast. Kako bi spašavali državu.

Treba li podsjećati šta bi to značilo? Ili se dovoljno sjetiti da su partija Mila Đukanovića i Vlada Duška Markovića svojim nasljednicima ostavili društvo polarizovano do ivice sukoba, praznu državnu kasu, osiljene kriminalne klanove, opustošena državna preduzeća, bezbrojne afere, rasplamsalu epidemiju korone bez ugovora o kupovini jedne jedine vakcine…

Prošlogodišnja turistička sezona bila je katastrofalna za razliku od, recimo, Hrvatske u kojoj je bila samo loša. Plantaže na ivici stečaja. Montenegroerlajns nije smio da podigne svoje avione pošto im je, zbog nagomilanih dugova, prijetila zapljena na bilo kom stranom aerodromu. Termoelektrana je za godine unaprijed potrošila radne sate koje joj je odobrila Evropska energetska zajednica, dok je EPCG od Veselina Pejovića kupovala CO2 kredite koje je ovaj, od Markovićeve Vlade, dobijao džabe.

Zato su besplatni udžbenici za osnovce, dječji dodatak, povećanje minimalne zarade sa 222 na 250 eura čekali novu Vladu. Koliko god da su to, zapravo, mali iznosi i za ovako poharanu državu.

Druga je priča što danas imamo dvije aviokompanije koje se međusobno glože i spotiču, umjesto da skupa rade u interesu vlasnika – države Crne Gore. Što se Ministarstvo kapitalnih investicija i EPCG spore po pitanju opravdanosti ugovorene modernizacije Termoelektrane, dok ministar finansija, izgleda, nezavisno i od jednih i od drugih, pokušava dogovoriti gradnju drugog bloka TE u zavičaju. Na gas. Bez bilo kakve pripreme, analize, planskog dokumenta. Dok nastavak auto-puta niko javno ne pominje.

A umjesto najavljene reforme javne uprave imamo v.d. stanje u institucijama, haos u pravosuđu, partijsko-rođačko zapošljavanje po dubini.  I imenovanog izvršnog direktora i odbora direktora društva sa ograničenom odgovornošću Montenegro works koje, prema nepisanoj viziji njegovog tvorca, treba da kontroliše državna i javna preduzeća preuzimajući posao Vlade (resornih ministara), Državne revizorske institucije i revizorskih odbora. Dok, recimo, Upravom za prihode i carine (više od hiljadu zapošljenih) i dalje rukovodi v.d. direktor bez jednog jedinog pomoćnika, pošto resorni ministar na sjednice Vlade ne donosi prijedlog za njihovo imenovanje, iako je kompletna zakonom propisana procedura već završena…

Ako ova Vlada sve više liči na DPS, makar u (ne)transparentnosti rada, (ne)poštovanju propisa, podsticanju podjela i favorizovanju partijskog na uštrb javnog interesa – da li je to ,,potreban i dovoljan uslov” da se njihovi prethodnici, u orginalu, vrate tamo odakle su otišli prije godinu dana. Na mjesto zločina. Treba li da računamo čija je nula veća. Ili da se pozabavimo alternativama.

 

Na opštinski račun

Iz Tuzi stiže signal da se neko iz sistema državne i lokalnih vlasti konačno pozabavio posljedicama onoga što bi mogao donijeti Spajićev plan. I usudio da o tome javno progovori. Potezi koje najavljuje ministar finansija za posljedicu će imati 15 procenata manji budžet Opštine Tuzi, saopštio je predsjednik Opštine Nik Đeljošaj.

,,Puna podrška najvljenom povećanju plata u Crnoj Gori, naši građani treba i zaslužuju i više, ali zbog javnosti želim da objasnim na koji način se to radi”, kaže Đeljošaj, ,,uvećanje plata građani će dobiti od opština u Crnoj Gori kojima će se smanjiti prihodi. Dakle, povećanje plata i minimalne zarade, po predlogu Vlade Crne Gore, ide na teret opština i dodatno – na manje razvijene opštine. Za tu moju tvrdnju postoje i konkretni argumenti…”.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

ĐUKANOVIĆI U JOŠ JEDNOJ MEĐUNARODNOJ AFERI: Odškrinuta Pandorina kutija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Poslovi Mila i Blaža Đukanovića su se našli u fajlovima koji su procurili iz vodeće advokatske kancelarije u Panami Alcogal koja ima predstavništva na svim poznatijim offshor destinacijama uključujući i Britanska Djevičanska Ostrva (BVI) preko kojih su vođeni poslovi porodice Đukanović. Šema firmi i poslova Đukanovća je napravljena tako da bude veoma komplikovana i za javnost teško razumljiva

 

U nedjelju 3. oktobra je odjeknula vijest na glavnim svjetskim medijima da je mreža Međunarodnog konzorcijuma istraživačkih novinara (ICIJ) sa sjedištem u Vašingtonu (SAD) objavila rezultate globalnog istraživanja sa svojim partnerima iz 117 zemalja o offshore poslovima raznih svjetskih lidera, državnika i poznatih ličnosti pod nazivom Pandorini papiri. Procurilo je skoro 12 miliona fajlova (dokumenata, fotografija, emailova, bilansa i dr.)  iz 14 offshore agencija. Podaci su pokazali da su mnoga poznata imena skrivala svoja bogatstva i izbjegavala plaćanje poreza preko svojih firmi i trastova na egzotičnim destinacijama koje su im jamčile diskreciju. U dokumentima su se našli premijer Češke, kraljevska kuća u Jordanu, predsjednici Ukrajine, Ekvadora, Rusije, bivši britanski premijer Toni Bler itd. Među njima, za sada, po skrivenom bogatstvu i broju transakcija vodi porodica autokratskog predsjednika Azerbejdžana Ilhama Alijeva koja je u zadnjih 15 godina prometovala oko 400 miliona funti (450 miliona eura) u raznim nekretninama po Velikoj Britaniji. U transakcijama je učestvovao i tada 11-godišnji sin Alijeva Hejdar sa vjerovatno fantastičnim smislom za biznis koji je naslijedio od oca. U dokumentima koji su procurili se našao i veliki prijatelj Alijeva – predsjednik Crne Gore Milo Đukanović sa sinom Blažom.

Mreža za afirmaciju nevladinog sekrora (MANS) je kao saradnik ICIJ-a objavila da su Milo i Blažo 2012. godine sklopili tajne ugovore o upravljanju njihovom imovinom „skrivajući se iza komplikovane mreže povezanih kompanija iz Velike Britanije, Švajcarske, Britanskih djevičanskih ostrva, Paname i Gibraltara“. Poslovi Đukanovića su se našli u fajlovima koji su procurili iz vodeće advokatske kancelarije u Panami Alcogal koja ima predstavništva na svim poznatijim offshor destinacijama uključujući i Britanska Djevičanska Ostrva (BVI) preko kojih su vođeni poslovi porodice Đukanović.

MANS navodi da je u dokumentaciji Alcogal-a pronašao ovjerene kopije ugovora o uspostavljanju trastova koje su Milo i Blažo Đukanović sklopili 21. juna 2012. godine sa kompanijom CM Skye 2 (PTC) Limited registrovanom na Britanskim Djevičanskim Ostrvima. Predsjednik Crne Gore je formirao Victoria Trust a njegov sin Capecastel Trust. Takođe trastovi su uspostavljeni na period od 80 godina, a kompanija koja njima upravlja je ovlašćena da za račun Đukanovića može kupovati i prodavati nekretnine i firme, otvarati nove kompanije i žiro račune, davati i uzimati kredite i obavljati razne druge poslove. Predsjednik je pri registraciji priložio kopiju svoga diplomatskog pasoša i račun za vodu sa adrese u Podgorici na kojoj živi dok je njegov sin priložio ličnu kartu i račun za iznajmljivanje stana u Londonu u kome je živio tokom studija. Blažo je 23. februara 2012. uz pomoć Alcogala-a (kako pokazuju interna dokumenta firme), a uz posredovanje tadašnjeg CM Management (Suisse) SA, na Britanskim Djevičanskim Ostrvima formirao kompaniju Victoria Bridge Finance Ltd. Inače Alcogal je osnovao skoro 15.000 kompanija.

Sedam dana nakon uspostavljanja Blažovog trasta, 28. juna 2012, njegova firma Victoria Bridge Finance zajedno sa Arcola International Ltd sa Britanskih Djevičanskih Ostrva, u Londonu osniva DGT Energy.

Prvo sjedište te kompanije je bilo na istoj adresi na kojoj se nalazila firma londonske advokatske kancelarije Charles Mia Limited, koja je ovjeravala Blažova i Milova lična dokumenta za potrebe osnivanja trastova.

U međuvremenu, 15. januara 2014. godine, Blažo Đukanović formira još jednu skrivenu kompaniju na Djevičanskim Ostrvima, Resilton Investments Ltd. Njeni direktori su isti kao i u drugim firmama vezanim za poslove Đukanovića, Cellar Limited i Clambake Limited, dok je poslovna dokumentacija čuvana na adresi u Švajcarskoj. Onda se dalje ređaju razne kompanije koje ili preuzimaju vođenja postojećih kompanija ili se osnivaju ćerke fime na drugim destinacijama. Resilton je jedan od osnivača i crnogorske firme Proenergy Montenegro osnovane10. aprila 2014. godine i nikada nije predavala finansijske izvještaje.

Cijela šema firmi i poslova je napravljena tako da bude veoma komplikovana i javnosti teško shvatljiva. Kod politički eksponiranih osoba i kriminalaca cilj je da se pravi vlasnici, njihova imovina i računi sakriju i ostanu tajni.

Samo po sebi, vlasništvo nad offshore firmama i trastovima ne predstavlja ništa nezakonito. Obične offshore firme daju sa jedne strane velike prednosti regularnim poslovnim ljudima. Njihovo osnivanje je jednostavno i brzo. Na većini tih destinacija korporativni porez je ili izuzetno nizak ili ga nema kao što je slučaj na Britanskim Djevičanskim Ostrvima. U većini zemalja EU korporativna taksa je između 20 posto i 32 posto. U Velikoj Britaniji je 19 posto, Americi 21 posto dok je u većini balkanskih zemalja oko 10 posto. U Crnoj Gori je 9 posto i njenom niskom stopom se dugo hvalio sadašnji predsjednik i raniji premijer. On i njegov tadašnji šef agencije za promociju investicija MIPA Petar Ivanović su se često hvalili da stvaraju „odlične uslove i povoljnosti za inostrane partnere kako bih ih privukli da investiraju u Crnu Goru“. No, sve te povoljnosti za „investitore“ nisu bili dovoljna garancija samom kreatoru „najpovoljnijeg biznis ambijenta u regionu“ Milu Đukanoviću koji se odlučio da svoje poslove i bogatstvo vodi preko inostranih advokatskih kuća, trustova i offshore-va i to još u vremenu kada je suvereno vladao Crnom Gorom. Naravno nikada ništa nije prijavio Agenciji za sprečavanje korupcije (ASK) iako mu je to bila dužnost, a Agencija nikada nije ništa uradila povodom svih otrkića.

Dugo se godina pričalo u javnosti i opozicija je optuživala Đukanovića da novac, za koji se vjeruje da je nelegalno stečen kroz pljačkaške privatizacije, namještene i naduvane tendere i šverc droge i cigareta, on sa kumovima i prijateljima iznosi iz Crne Gore na egzotične destinacije. Prvi opipljiv dokaz da Đukanović ima nešto neprijavljeno je došao od njegovog bivšeg saradnika i finansijera Duška Kneževića koji je dostavio dokumenta 2019. godine tadašnjem uredniku Dana Nikoli Markoviću. Marković je u televizijskom intervjuu pitao predsjednika da li je ikada osnivao firme i bavio se biznisom van Crne Gore, na šta je Đukanović decidno rekao „nigdje, nikada“. Nakon toga je Marković pokazao papire firme Vagor Investment Limited sa Kipra koju je Đukanović kupio od kompanije IONICS Nominees Ltd. poznate po šemama pranja novca. Njen direktor Kristodulos Vasiliades je slovio za eksperta pravljenja složenih šema utaje poreza i čije usluge je koristila i ruska mafija. Đukanović je kupio firmu od njega u decembru 2006. što je on malo kasnije u emisiji i priznao ali je rekao da firma nije radila ni dan. Knežević je tada optužio Đukanovića da je firma trebala da se pojavi kao „investitor“ vezano za bolnicu u Meljinama. Slični „investori“ sa Kipra su se pojavili i u slučaju Miloša Marovića, sina nekadašnjeg vladara Budve Svetozara Marovića. Milošev kiparski offshore Numerico Trading Limited je predstavljen kao „renomirana španska firma sa ogromnim iskustvom u izgradnji akva parkova“ kojoj je 2006. budvanska opština žirirala za kredit od 1.6 miliona eura za „investiciju“ i na kraju sama otplatila dok je novac ispario zajedno sa Marovićem.

Da je DPS-ovo rukovodstvo zaljubljeno u offshore poslovanje pokazuje to što su sve glavne privatizacije i pljačkaške „investicije“ urađene preko offshore sistema. Tako su Kombinat Aluminijuma Podgorica, Željezara Nikšić, Vjetroelektrana Možura i mnoga druga preduzeća i hoteli postali meta takvih „investitora“ koji su ta ista preduzeća ili uništili i/ili isisali stotine miliona eura i odnijeli vani kroz sistem državnih garancija i subvencija koje je Đukanović odobravao kao „podsticaj za biznis“.  

Vezano za Pandoru i nedavno objavljenja dokumenta, izgovor crnogorskog vladara i njegovog sina je bio isti kao i u televizijskoj emisiji 2019. Predsjednik je tvrdnje MANS-a nazvao „iskonstruisanom aferom“ i još jednim „u nizu pokušaja diskreditacije Predsjednika Crne Gore i članova njegove porodice“. Iz kabineta Predsjednika je pojašnjeno „da je tokom 2012. god., u vrijeme kada nije obavljao državne poslove, radio na uspostavljanju infrastrukture za otpočinjanje poslovnih aktivnosti zajedno sa sinom“. U to vrijeme osnovao je Victoria Trust, koji, „dok je on bio vlasnik, nije imao nikakvih poslovnih transakcija, nije otvorio niti jedan bankarski račun, jer jednostavno nikada nije ni aktiviran“. Takođe, nakon što se te iste godine „neplanirano vratio na funkciju Premijera, cjelokupno vlasništvo nad Victoria Trust-om prenio je na sina Blaža Đukanovića“. Blažo je istraživačkom timu odgovorio da se „sjeća da je bilo priče o njemu kao dijelu moguće poslovne strukture“ dok je živio u Velikoj Britaniji, ali se „ne sjeća da li je uspostavljen“. Ako jeste „ja nisam imao nikakve veze sa njim i sigurno je davno ugašen“. Procurjela dokumenta hvataju predsjednika i sina u pokušaju obmane javnosti jer papiri pokazuju da je, kako kaže MANS,  u novembru 2014. godine Milo Đukanović kao premijer „i dalje bio jedini vlasnik Victoria Trust-a, a njegov sin Capecastel Trusta. Dokumentacija švajcarske kompanije LJ Management (Suisse) svjedoči o tome. Takođe složena šema koju su Đukanovići napravili budi otvorene sumnje da su imali nešto da kriju jer za obično i zakonito preduzetništvo je takav model suvišan.

Ono što je dodatna karakteristika ciljano skrivenih poslova je da offshore kompanije ili one koje njima upravljaju njima često mijenjaju imena ili se nakon obavljenih sumnnjivih transakcija gase. Firma CM Skye 2 (PTC) Limited, koja je skrivala poslove Đukanovića, u aprilu 2013. godine promijenila je ime u LJ Skye 2 (PTC) Limited. Tako se prethodno zvala njena sestra kompanija koja je za samo sedam dana tri puta promijenila naziv. MANS navodi da je ravno mjesec nakon promjene vlasti u Crnoj Gori, 30. septembra 2020. godine, firma LJ Skye 2  (PTC) Limited koja je upravljala tajnim poslovima Đukanovića, pokrenula postupak dobrovoljne likvidacije i ubrzo je ugašena.

Kako na Britanskim Djevičanskim Ostrvima ne postoji obaveza dostavljanja finansijskih izvještaja offshore kompanija, nije bilo moguće dobiti ni podatke o poslovanju Đukanovića. Njihova poslovna dokumentacija se čuva kod Clambake Limited u Švajcarskoj, zemlji poznatoj po škrtosti u dijeljenju informacija sa vanjskim svijetom. Izuzetak je bio američki i njemački politički pritisak prije nekoliko godina kada su Švajcarci morali dati na uvid dokumentacije poreskih utajivača iz pomenutih zemalja.

U Velikoj Britaniji kompanije su dužne da daju finansijske izvještaje, pa je otkriven trag novca koji je išao iz Londona – firme DGT Energy koju je tamo Blažo osnovao sa dva hrvatska konsultanta za naftu i gas (Vedran Perše i Jasmin Umićević). Novac je slat Blažovoj firmi Victoria Bridge Finance Ltd na Djevičanskim Ostrvima u nekoliko navrata kao pozajmica u ukupnom iznosu od 132.500 eura. Kako je firma iz Londona ugašena, tako je i ukupan dug Blažovoj firmi na Karibima oprošten jer je novac koji je uzet kroz DGT korišćen za uspostavljanje neuspješnog biznisa pa je, po riječima Blaža Đukanovića, i otpisan. Isto je ptovrdio MANS-u i ICIJ-u i njegov partner Vedran Perše koji je naglasio da taj novac nije otišao gospodinu Đukanoviću, niti je on od njega imao lične koristi“ već je „potrošen za plaćanje početnih troškova eksternih stručnjaka – advokata, računovođa itd.

Vrlo je upitno koliko je onih i među najvatrenijim pristalicama lika i djela Mila Đukanovića, koji više vjeruju u njegove priče i objašnjenja. Stoga je Đukanović u srijedu veče odustao od pokušaja daljih „objašnjenja“ i prebacio narativ na njemu blizak teren direktnih uvreda i sijanja mržnje prema kritičarima. On je naglasio da se nije „povlačio po podu i lizao kašike (rugajući se pravoslavnom vjerskom obredu), širio pandemiju i iza toga raspoređivao ljude, svoje prijatelje vjerske fanatike iz te vjerske zajednice na odgovorna mjesta u državi“. Istina je da Đukanović, dok je mogao, nije na važne državne poslove raspoređivao svoje prijatelje koji su bili vjerski fanatici Srpske pravoslavne crkve ali su bili vjerski fanatici antičkih bogova novca i bogatstva – Janusa i Plutusa. U njihovom vjerskom zanosu Crna Gora je 30 godina vučena po podu i ostavljena sa malim izgledima da vrati ono što je odneseno na egzotična odredišta.

Jovo MARTINOVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo