Prije devet godina 21. maja – 26.434 građana Nikšića zaokružilo je ,,da” nezavisnoj Crnoj Gori. U noći objavljivanja rezultata crnogorskog referenduma za vraćanje državne samostalnosti ulicama Nikšića se nije moglo proći od automobila okićenih državnim zastavama i simbolima. Sa većine balkona zgrada i ispred kuća u predgrađima vijorila se toga dana crvena crnogorska zastava. Devet godina kasnije, pusti centar Nikšića ne govori da se bliži neki važan jubilej, dok televizijski snimci iz glavnog grada pokazuju ulice okićene, kako reče spikerka državne televizije, sa ni manje ni više nego – petsto zastava.
„Neće valjda kod nas da kvare idilu. A i neukusno je, brate, i nekako jezivo, eno Podgorica izgleda kao da su crveni kmeri zauzeli grad”, komentariše nedostatak dekoracije rodnoga grada dvadesetpetogodišnji Luka Nikčević, nezaposleni građanin.
Za devet godina nezavisnosti Nikšić je ostao bez desetak nekada uspješnih firmi, a radnici tih preduzeća pretvoreni su u korisnike socijalnog programa ili nezaposlene očajnike. Opštinska kasa je opterećena sa četrdeset miliona duga. Istina, otvorena je elektrificirana pruga Nikšić-Podgorica kojom Nikšićani lakše i jeftinije mogu pobjeći od svog rodnog grada. I kad se sve sabere, koga čudi što nema zastava na Trgu slobode.
„Da je Nikšić zaboravljen kao grad i da nije trenutak za slavlje govori i činjenica da se ne osjeća ni minimalna praznična atmosfera povodom obilježavanja Dana državnosti. Od 2006. pa do dana današnjeg ovaj grad nije mrdnuo sa nulte tačke što samo govori koliko se predizborna i referendumska obećanja ispunjavaju i koliko se mari za građane koji su davali podršku ovim obećanjima. Da nije zrelo naprijed pokazuje i moj Filozofski fakultet gdje se priprema gašenje odsjeka koji čini suštinu ove univerzitetske jedinice”, kaže student filozofije Vladan Raičević.
Po njemu postoji nešto što je još gore od užasne ekonomske situacije u gradu: podjele koje se za ovih devet godine nijesu uspjele prevazići. „Umjesto da rade na prevazilaženju podjela, vlast je svih ovih godina radila na njihovom produbljivanju tako da je još nemoguć razgovor ljudi koji su glasali za nezavisnost i onih koji su bili protiv, oni nijesu spremni da čuju jedni druge čak ni nakon svih ovih godina”, kaže Raičević.
Jedna od rijetkih zastava Crne Gore vijori se na jarbolu ispred stare kamene kuće Kovačevića ispod brda Žirovnica.
Jovan Andrijin Kovačević taj svečani ritual izvodi svake godine od kada je ostvaren njegov san o nezavisnosti Crne Gore. Svjestan je da će svojom zastavom, sakriven od puta i daleko od gradskog jezgra, samo rijetke podsjetiti na važni datum kakav je Dan nezavisnosti Crne Gore.
Svake godine 21. maja on i njegovi sinovi, sedamnaestogodišnji Stefan i dvanaestogodišnji Bojan podignu zastavu na jarbol ispred kuće stare više do jednog vijeka. U toj kući su se sakrivali komiti za vrijeme austrougarske okupacije Crne Gore. Njegova, priča, već odavno upokojena baba Joka prenijela mu je poštovanje prema svojoj zemlji.
„Žalosno je što se još, nakon devet godina, manipuliše pitanjem o promjeni državnih simbola. To su svetinje oko kojih nema kompromisa, ali ova naša vlast izgleda može da trguje sa svačim, sve je na prodaju”, kaže Jovan.
Dok sjedimo u hladu starog oraha Jovanu zvoni telefon. Javlja se prijatelj iz Kanade da čestita praznik. Čuje se himna Crne Gore. Prijatelj se žali Jovanu da nema jarbola da visoko podigne zastavu tamo u Kanadi. Jovan ima tri komada.
„Kada su mijenjali jarbole ispred zgrade Opštine bilo mi je žao da ih bace u staro gvožđe pa sam ih dovezao kod mene, kući. Jedan sam postavio ovdje a ovoj drugoj dvojici tražim dostojno mjesto, pa ako je ko zainteresovan nek mi se javi da mu ga poklonim, pod uslovom da mu namjena bude prava”.
Vijori se zastava i ispred kuće Kovačevića dok se iza nje, kao pozadina, vide čađavi dimnjaci hala Željezare Toščelik, mrtvi i bez tamnih dimova kojima su godinama bojili nebo iznad Nikšića.
Bato PEROVIĆ