Povežite se sa nama

OKO NAS

SJEĆANJE: ŠEJH TAHIR KANIĆI, VELIKAN SUFIJSKE PRAKSE: Trag čovjeka

Objavljeno prije

na

„Nikada nikog nijesam čuo da je nešto ružno rekao za šejha (duhovni vođa) Tahira Kanaćija (Tahir Kanaqi). Slušao sam samo riječi divljenja i hvale. Jer, zaista bio je to sveti čovjek, biljeg vjere, riznica tajni, koji je samom milošću Jedinog Boga povezivao ovaj i onaj svijet, kojemu je dato istinsko znanje, onako kako sam Gospodar svjetova kaže u Svojoj posljednjoj Objavi: „Bog na visoke stepene uzdiže one od vas koji su uzvjerovali i kojima je dato znanje” (58:11)”, kaže jedan od najboljih poznavalaca nauke tarikata (discipline kojom se postiže čišćenje duše) Sadik Pelinković.

Bio je veliki rufaijski šejh Tahir, rodom iz Krajine, ponad Skadarskim jezerom, gdje je i proveo gotovo čitav svoj ovozemaljski život, more znanja, raritet svoga doba, jedan od posljednjih velikana sufizma na ovom prostoru, tačnije šejh svih šejhova, autentičan proizvod sufijske misli i prakse, te velike filozofije života. A ona ima samo jedan cilj: biti što bolji čovjek uvijek svjestan Boga Svemoćnog. To znači: urediti na najljepši način svoj odnos prema Milostivom i prema Njegovim stvorenjima. „Blagošću i dobrotom svakome obradovati srce”, kako bi rekao šejh Tahir.

Završio je medresu u Skadru, kod duhovnih velikana svoga vremena, ali se odmah vratio u svoju Krajinu, svjestan da upravo tu mora dati svoj doprinos očuvanju vjere, te razvoju pismenosti i opšte kulture.

Zašto se onda čuditi šejhovoj smirenosti, skromnosti i iskrenosti, najljepšem moralu, njegovim nebrojenim dobročinstvima ljudima, bez obzira na pripadnost. Imao je običaj govoriti: „Sve vjere na ovom svijetu su kao cvijeće iz jednog ružičnjaka”, ili pak: „Svaka religija je svijetlo u mraku neznanja i svaka na svoj način pomaže koje god da je boje”.

„Dovoljno je, možda, bilo samo gledati u njegovo divno lice. To je bio ibadet. Sjedjeći sa njim i sa onima koje je on uveo u tarikat, mogli ste čuti govore živih bića, kao i govor mrtve prirode”, prenose njegovi učenici.

A dobri šejh je uvijek govorio blago i šalio se prefinjeno. Kad bi čuo lijep glas ili lijepu muziku, topio se od zanosa, što je obilježje stuba vremena. Naročito se divio himni albanskih muslimana – Mevludu hazifa Ali Riza Ulćinakua (Ali Riza Ulqinaku).

Da je stajao na najčvršćem temelju vjere govori činjenica da su se njemu neprestano dešavali kerameti (čuda) i neobičnosti, a nikad suvim učenjacima, odnosno šerijatskim (vjerskim) pravnicima. O njegovim kerametima bi se moglo napisati nekoliko debelih knjiga. Napomenućemo tek da je šejh svakom znao ime, a da mu to dotični nije ranije rekao!?

Pokazivao je šejh Tahir sve ono lijepo čime ga je Bog obdario, bilo da je riječ o znanju ili nekom moralnom postupanju. Ništa od toga nije tajio, sem ono što mu je bilo naređeno da taji, povodeći se za riječima Svedostatnog: „I o blagodati Gospodara svoga kazuj!” (93:11) Zato je postojala opšta saglasnost o njegovoj duhovnoj čistoći.

Živio je šejh Tahir u vremenu bremenitom, u vremenu smutnje, neznanja i gafleta (nemara). Zato mu je tako lijepo bilo u njegovoj Krajini. U Ulcinj bi tek rijetko dolazio i nikada ne bi ostajao duže od tri dana. Tek da obiđe bližnje i svoje prijatelje. Govorio je da je Ulcinj mjesto fesada (razvrata), jer ljudi su se tada bili udaljili od vjere, povodeći se za materijalnim. „Ništa nije bolje sada; možda je još gore! Jer, nema više ljubavi, solidarnosti, iskrenosti u odnosima među ljudima i u društvu. Vjera, ili tačnije čovječnost, je ostala u knjigama, a dobri vjernici su odavno pod zemljom”, kaže hroničar Ulcinja, prof. Ismet Karamanaga.

Nije bilo lako ljudima govoriti istinu u lice, ali uvijek blago, gledati ih kako srljaju, kako se posvećuju samo ovom životu i jasno vidjeti da će ih to samo uniziti. Oni koji imaju bar malo saznanja o dervišluku oduševiće se kada čuju da je ljudima poručivao: „Bane thiun kurban!” (Učini od svinje kurbana!) Što znači jedna ovakva poruka blagog šejha? To znači – pobijedi svoje strasti, svoj ego, svoju dušu sklonu zlu! Jer čovjek doista liči na životinju kada ga vode pohlepa, zavist, inat, mržnja, dvoličnost, oholost. Nema časnije borbe od borbe sa samim sobom, pa i izginuti na tom putu. Nepogrešivi liječnik srca, šejh Tahir, je to savršeno dobro znao i ljude pozivao da, u svom najdubljem interesu, tako postupaju. Znao je takođe da nema promjena u društvu bez promjena u dušama ljudi.

Svojim cjelokupnim životom dobri šejh je pokazao kako treba istinski živjeti na ovom prolaznom svijetu, da ne treba čeznuti za njegovim ukrasima, da ne treba ići kod vladara, jer je to bolje za čovjekovu vjeru. Kada bi mu neko došao sa poklonom rekao bi da je njemu Samilosni Bog dao dovoljno i da mu tako nešto nije potrebno. Zašto se onda čuditi što je odbijao svaki prijedlog o nekoj javnoj funkciji, ili se čuditi što su tadašnje vlasti željele da ga strpaju u zatvor. Naravno, nije se ni tada zabrinuo, jer je znao da je „Bog moj zaštitnik, koji Knjigu objavljuje, i On se o dobrima brine” (7:196).

Njegovom smrću ovi su krajevi ostali uskraćeni za svetla njegovog ogromnog znanja. Ali, razumni su oni koji se lijepo odnose prema učenjacima i svetim ljudima, i koji od njih preuzimaju i prenose znanje da bi se spasili na ovom i na budućem svijetu. Zato veliki broj ljudi, svih konfesija, posjećuje njegovo turbe (mauzolej) koji je sagrađen u Malom Ostrosu, u Krajini.

Mustafa CANKA

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo