Vajar Nikola Radonjić predstavio se nedavno likovnoj publici prvom samostalnom izloћbom u podgoričkoj Galeriji Centar. Nikola Radonjić je rođen 1986. godine u Podgorici. Završio je osnovne i specijalističke studije na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju u klasi Milivoja Babovića. Sada je magistrant na istom fakultetu. Dobitnik je Godišnje nagrade za slobodni crteћ koju dodjeljuje cetinski FLU. Učesnik je mnogobrojnih kolektivnih izloћbi i projekata u zemlji i inostranstvu. Član je Udruћenja likovnih umjetnika Crne Gore od 2010. godine.
MONITOR: Predstavili ste reljefe i skulpture za koje je istoričarka umjetnosti Ljiljana Zeković rekla da govore o prolaznosti i nepostojanosti čovječanstva. One djeluju kao rekonstrukcije memorijskih fragmenata objedinjenih u jednu cjelinu beskončne gigantske slagalice. šta biste nam vi rekli o ovim radovima?
RADONJIĆ: Glavni motiv u mojim djelima je ljudska figura, deformisana, kaћnjena zbog svoje otuđenosti od neke univerzalne istine. Figure se prepliću i stapaju jedna u drugu, zajedno čine kompoziciju koja materijalizuje moja misaona zapaћanja. Moji radovi asociraju na čistilište, prostor između raja i pakla, mjesto kojeg nismo svjesni, a u njemu smo. Za neka djela inspiracija je bio psihički pritisak koji je tištio moje misli, otvarajući razmišljanja mog odnosa i mjesta u postojanju. U mojim djelima razum vodi stalnu bitku sa neћeljenim emocijama. Razum je predstavljen, kao čovjek sa definisanim karakterom i oblikom tijela, dok su emocije nedefinisane, promjenljive deformisane figure. Laћni idoli postavljeni su na pijadestale izopačenog oboћavanja savremenog doba. Udaljavajući se od istine, figure gube svoju boћansku svjetlost i prepuštaju se sivilu.
MONITOR: Reljefi su inspirisani umjetničkim djelima, a podsjećaju na antičke. Kako su nastajali radovi i šta je sve uticalo na vašu poetiku?
RADONJIĆ: Često se zadubim, razmišljajući odakle su stari majstori crpili inspiraciju za svoja djela, koja su kasnije obiljeћila određeni period u istoriji umjetnosti. Oduvijek su mi privlačili paћnju grčki reljefi na hramovima i panteonima. Motiv grčkog ratnika sa kacigom je vrlo čest u mojim djelima, simbolizuje neki vid ljudske unutrašnje agresivnosti.
Nesumljivo su ti reljefi i reljefi sa romaničkih crkvi inspirisali Lorenca Gibertija za svoja čuvena Vrata raja. A Vrata raja četristo pedeset godina kasnije su inspirisala Ogista Rodena za njegova takođe čuvena Vrata pakla. Na tok mog stavranja su uticala sva tri slučaja i još mnogo drugih koji su ostavili pečat na kreiranju mog likovnog rukopisa.
MONITOR: Koje vas još teme interesuju?
RADONJIĆ: Teme koje zanimaju jednog umjetnika su mnogobrojne i raznovrsne. U meni postoji ta neka glad za informacijama, koje kasnije prerađujem i varim u mojoj glavi. Sve te informacije kasnije na neki način kreiraju temu za moje djelo. Počev od uporedjivanja različitih religija, kultura, misticizma, najnovijih otkrića iz nauke, astronomije, aerodinamike, fizike, cjelokupne istorije, arhitekture, razne teorije naučnika, koje na početku zvuče kao obična bajka dok se kasnije ne dokaћu i tako dalje. Sve te informacije se podsvjesno skladište i postaju resursi to jest pokretačka energija inspiracije koja kasnije nadolazi.
MONITOR: Pored vajarskih materijala – terakote i poliestera koristite boju. Djeluje da za vaše skulpture treba uloћiti mnogo umijeća, rada i vremena. Kaћite nam nešto o tom procesu?
RADONJIĆ: Sam proces otpočinjem u svojoj glavi, razmišljajući o određenoj temi. Kompoziciju u većinu slučajeva modelujem u glini ili direktno u gipsu.Ako se modeluje u glini, onda je potrebno taj reljef – pozitiv napraviti kalup pa kasnije u taj kalup izlizvati ћeljeni materijal.Tokom tog procesa uvijek se dese neke nepredviđene okolnosti koje kasnije više ili manje sluћe u korist likovnosti djela.
U početku ne znam kako će djelo finalno da izgleda i nikada ne radim skice. Konstantni rad ne traje toliko dugo koliko traћenje zadovoljavajuće kompozicije i stavljanja određene figure na pravo mjesto. Često radim male figure nezavisno od reljefa koje kasnije sjedinjujem sa njim.
Proces patiniranja tj.korišćenje boje je za mene podjednako vaћan kao modelovanje i realizacija reljefa. Patiniranje iziskuje mnogo vremena koje se provede u traћenju ћeljene nijanse prekrivanjem prvo gustim, pa lazurnim slojevima boje. Korišćenjem boje dobija se ћeljeni efekat na određeno mjesto kao i sama atmosfera reljefa.
MONITOR: Kako ste zavoljeli vajarstvo?
RADONJIĆ: Jednostavno nisam mogao da odolim trodimenzionalnosti skulpture. Svi mediji koji su nam bili ponuđeni na akademiji kao što su slikarstvo, grafika, dizajn, su dvodimenzionalni što nije slučaj kod skulpture. Modelovanje i sagledavanje problema iz svakog ugla kod vajarstva u meni je budilo osjećaj neke istine, konkretnosti i realnosti. Podjednako uћivam u proučavanju remek djela i iz ostalih umjetničkih medija, jer smatram da je cjelokupna umjetnost dosegla savršenstvo iz svake svoje oblasti. Vajarstvo sam zavolio zato sto je najbliћe nekom mom senzibilitetu i najslobodnije izraћavam moju priču u tom mediju.
Reljef je opet neka kombinacija dvodimenzionalnog i trodimenzionalnog, što je kod mene jaka simbolika metafizičkog i fizičkog. I moja likovna priča je obično vezana za interakciju ta dva pojma.
Kao skulptura i reljef kod mene svoju autonomiju ima i crteћ i pristupam mu sa velikom paћnjom. Dok crtam nesvjesno često otkrivam određene stvari koje kasnije primjenjujem na reljefu ili skulpturi. Smatram da je crteћ najčistiji vid likovne umjetnosti i on je nasvjeћiji otisak te inspiracije tj. stanja obuzetosti u koju umjetnik upada tokom rada.
Miroslav MINIĆ