Povežite se sa nama

PERISKOP

Njegova ekselencija

Objavljeno prije

na

Kako je Grujica Spasović,  ambasador Srbije u BiH , u Sarajevu  postao naša raja

 

Upoznao sam tokom svoga ne malo pustolovnog života brojne ambasadore iliti veleposlanike,po hrvatski kazano. Nedavni susret pred sarajevskom popularnom galerijom Paleta inspirisao je ovaj intimni zapis.

Neposredno nakon agresije na državu Bosnu i Hercegovinu tadašnji predsjednik Republike Srbije poslao je u Sarajevo ambasadora imenom Grujica Spasović,dotadašnjeg osnivača i glavnog urednika beogradskog lista Danas.Ni pametnijeg ni mudrijeg poteza Borisa Tadića. Tek što je došao u Sarajevo Grujica Spasović uspostavio je toliko ljudski toplih mostova sa najrazličitijim profilima Sarajlija.

A onaj ko zna mentalitet i ćud autentičnih stanovnika grada podno Trebevića svjestan je da se nova faca iznimno teško prima u ovom prelijepom gradu. Grujica Spasović je svojim šarmom i gospodstvom, svojom neposrednošću i divnim toplim osjećanjem za svakodnevnu druželjubivost,  potencijarujući da je autentični Srbijanac, vrlo brzo uklanjao barijere u kontaktima, postajao iz dana u dan sve više Sarajlijom, postajao naš Gruja, raskidao onu opnu Njegove ekselencije, a ostvarivao imponirajuću dozu životnosti i nadasve prirodnosti u sarajevskom svakodnevlju.

Bilo da smo drugovali na sarajevskim ulicama i trgovima, bilo da smo slušali njegovu mudru, veleposlanički duboko oljuđenu riječ na sesijama Asocijacije nezavisnih intelektualaca Krug 99 ili na najobičnijim kafanskim druženjima, sarajevskim, Grujica Spasović je svakim danom, sve više i sve čvršće učvršćivao ljudski tople odnose dviju do jučer suprotstavljenih država. Postajao je među sarajevskim intelektualcima ono što je u Sarajevu najteže postići, postajao je naša raja.

Kada sam poslije više nego uspješnog Spasovićevog mandata predstavljao u Sarajevu njegovu knjigu u kojoj je pokazao borbu za demokratske procese u Srbiji, bio sam ljudski ganut što mi je poklonio povjerenje da promoviram njegovu dragocjenu knjigu.

U domu Spasovićevih u prijatnom ambijentu uz rijeku, opet osjećao sam  otmjenost, gospodstvo i rijetku toplinu. Taj novobeogradski dom pamtim kao oazu rijetke harmonije i dominantnog čovjekoljublja.
Ne sreću se često ljudi kojima njegova ekselencija smeta. Grujica Spasović ili naša raja Gruja koji je u jednom po Srbiju tamnom dobu osmislio demokratski prozor u svijet kroz svoj i naš list Danas ostavio je zadužbinski trag praveći više ljudske,a manje kruto diplomatske mostove dviju susjednih država.

Na najboljim tradicijama diplomatije, one na tragu Crnjanskog i Dučića, Grujica Spasović zaorao je duboku brazdu razumjevanja, ljudskosti i čovjekoljublja između Bosne i Hercegovine i Srbije.
Dok ispisujem ove retke priželjkujem da na beogradskim ulicama, u teatru ili u kafani susretnem široki osmijeh veličanstvenog drugoplanog, a tako dejstvenog diplomate sa imponirajućim novinarskim legitimitetom.
Svaki novi susret sa Spasovićem doživljavam kao blagotvornost koja preporađa. Svaki dan kad čitam njegovo čedo Danas razmišljam koliko je mudar državnik bio Boris Tadić šaljući Gruju u Sarajevo.

Gruja, naša raja ostaće u pamćenju sviju nas koji smo ga poznavali. I družili se s njim.

Bosanci imaju specifičan izraz: mi smo sa Grujicom Spasovićem i suprugom mu u njega, gospođom Mirjanom, ljudovali!!!

Neka ostane tako!

 

Gradimir GOJER

Komentari

PERISKOP

Sjećajući se

Objavljeno prije

na

Objavio:

Odlučih sebi prirediti putovanje uspomenama. Ispunjavam ovaj Periskop vremenom lutkarske republike koju smo u doba jugoslavensko gradili u Bugojnu.   Velim, lutkarska republika. Najuzornije napravljena asocijacija teatara u Jugoslaviji, Zajednica profesionalnih pozorišta BiH  stvorila je  Bijenale jugoslovenskog lutkarstva.Vrilo je u republici lutkarstva

 

Dok našim životima dominira strah od nevidljivog neprijatelja, Kovida 19, i vrlo vidljivog neprijatelja oličenog u sljedbenicima ustaške ideologije, koji namjeravaju u sarajevskoj katedrali Srca Isusova komemorirati blajburške žrtve (čitaj: ustaške zločince!), a potom vjerovatno uskrsavati mitologiju baziranu na koljačkoj filozofiji u rasponu od Maksa Luburića do samog poglavnika Ante Pavelića, nisam mogao izdržati taj karusel grozničavih slika života koji nam je suđen.

Odlučih samom sebi prirediti putovanje uspomenama, ispunjeno dragim ljudima i stvarnim junacima i protagonistima života po mjeri čovjeka. Ispunjavam ovaj Periskop vremenom lutkarske republike koju smo u doba jugoslavensko, prije  nesretnih ratova, gradili u Bugojnu, bosanskom gradu sa do tada neviđenim razvojnim usponima, s privredom koja je imponirala, s logikom zajedničkog života i međusobnim razumjevanjem  građana, bez ijednog ozbiljnijeg problema. Iz današnje perspektive sve to izgleda kao nestvarni san.

Velim, lutkarska republika. Najuzornije napravljena asocijacija teatara u Jugoslaviji, Zajednica profesionalnih pozorišta Bosne i Hercegovine, stvorila je prvo Susrete pozorišta lutaka BiH, a potom Bijenale jugoslovenskog lutkarstva.

Magija lutkarstva  opsjedala je i mlado i staro, Bugojanci su se naprasno zaljubili u čarobni svijet lutkarizirane mašte, odnosno lutkarski ostvarenih snova na sceni. Ponosan sam što sam bio selektorom i umjetničkim direktorom Prvog bijenala jugoslovenskog lutkarstva, jer mala čuda lutke donosili su majstori ove drevne umjetnosti iz Zadra, Beograda, Ljubljane, Sarajeva, Niša… Lutkarska republika širila se po okolnim gradovima, nije ostala tek i samo privilegijom izvrsnih domaćina – Bugojanaca. Zapamtio sam nazive nekih sela, poput Ćipuljića, u koje je magija teatarsko-lutkarske umjetnosti došla prvi put u istoriji tih malih bh. varošica.

Sedam dana od ranog jutra, pa opet do sljedećeg još ranijeg jutra, trajale su predstave, radionice, okrugli stolovi, savjetovanja, lutkarski seminari, druženja, izložbe, poetske i prozne književne seanse. Strujala je energija u koju su svi ansambli, sudionici festivala, unosili goleme emocije i radost stvaranja. Mala lutkarska čuda Velimira Hitila, Ante Hrkača, Nevenke Filipović, Nene Rodić slijevala su se u mozaik lutkarstva in continuo.

Nezaborav su činili teoretski simpozijski razgovori o fenomenu ove grane teatarske umjetnosti.

Sa sjetom se sjećam ozbiljnih ljudi koji su stajali iza niza lutkarskih, spektaklom ispunjenih soareja. Široki osmijeh Adema Krivdića, neiscrpna energija organizatora Radoslava Zoranovića, Nede Pozderac, ozbiljnost i seriozna priprema svakog događaja Edija Majarona, Branislava Kravljanca, redovito prisustvo nenadmašnog direktora tadašnjeg Jugoslavenskog festivala djeteta iz Šibenika, Drage Putnikovića, ništa manje redoviti Podgoričani, Beli i Vanja Popović, sve je to  lučilo šarm jugoslovenske kulturne šarenice i predanost da svi zajedno što više učimo i naučimo od naših gostiju iz Poljske, Bugarske, Češke. Vrilo je u republici lutkarstva, bugojanskoj.

Svi smo bili u funkciji jednog jedinog cilja: unaprijediti lutkarstvo podjednako na svim jugoslovenskim prostorima.

I trajalo je to sve dok surovi bogovi rata nisu napravili fajront u najljepšoj republici lutkarstva koju su djeca voljela, a odrasli se beskrajno zaljubljivali u ta lutkarska čuda.

Nema više Dalibora, Zorana, Adema, Nevenke…

Ni Bugojno nije što je nekada bilo.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Moja raja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ganuo me poziv s nepoznatog broja. Neki sa kojima sam posljednjih godina mnogo više drugovao nisu se javili. A javila se moja mostarska raja. U zlom vremenu sjetio se jedan Gaga svoga Gradimira. Nije sav svijet nehuman, nije sve beznadežno

 

Čudna vremena živimo. Vremena, kazao bi pjesnik, tuge i opomene.

Novi korona virus opominje nas na najtužniji mogući način da bismo trebali biti više ljudi, da bismo svoje življenje trebali znatno više oljuditi nego što to u svakodnevnom životu činimo. Kada mi i na javi i u snu pred oči dođu prizori umirališta, u šta je korona virus pretvorio evropske i svjetske bolnice, propitujem u jednom trenu čitav svoj život…

Pred oči dolaze prizori u kojima sam bio čovjek, ali i oni drugi, kada sam prema nekim ljudima griješio i nisam bio na nivou ljudskosti kojoj sam učen, kako sam vaspitavan u djetinjstvu i najranijoj mladosti. Nevidljivi je neprijatelj sve nas, građane ove planete imenom Zemlja, doveo u katarzična stanja, u kojima krhki i slabašni, puni strahova, svakodnevnih strepnji, odmotavamo filmove svojih života, unatrag. Počinjemo se prisjećati i gotovo bizarnih i za sve nas, nekada, nevažnih detalja.

U sivom, koronskom svakodnevlju iz neveselih misli prenuo me je jedan telefonski poziv. Nepoznat broj, do toga dana apsolutno nepoznat. Javlja se moj komšija iz dana mostarskog djetinjstva, negdanji fudbaler mostarskog Veleža, Ismet Gaga Šemrd, sadašnji uspješan ugostitelj i vlasnik popularnog kafe kluba Boemi. Nismo se mi mnogo družili. Rastavio nas život, pa dugo nismo kontaktirali. Prije nekoliko godina došao sam u Gagine Boeme. Dočekali su me kao svog najrođenijeg, a i kako bi drugačije, kad smo odrastali zajedno, dijelili zlo i dobro.

Nakon tog susreta opet je nastala vremenska pauza, opet smo bili svak na svojoj strani svijeta… I onda iznenadan poziv. Zove predobri Gaga i veli: Zovnem prijatelje u ovom zlom vremenu samo da pitam kako su…

Do suza me doveo ovaj neočekivani poziv. Neki sa kojima sam posljednjih godina mnogo više drugovao nisu se javili. A javila se moja mostarska raja. U zlom vremenu sjetio se Gaga svoga Gradimira. Nije sav svijet nehuman, nije sve beznadežno.

U godinama sam kad zbrajam pluseve i minuse života, pa bih volio da se Gaginim primjerom jave i ostala draga mi raja: i Enver Marić što je iz mog dvorišta u Radićevoj otišao da hara bjelosvjetskim fudbalskim arenama, da brani jedanaesterce velikom Mileru, i Ćela Topić, i glumac Tahir Nikšić, i muzičar i vrsni fotograf Stojan Stole Lasić, i mnogi drugi iz te moje raje…

Nenadani Gagin poziv odjednom me u zlehudom vremenu podsjetio da se moramo češće držati za ruke. Biti bliski u poznim godinama kakvi bijasmo u mladosti…

Eto kako opasni virus i jedan nenadani telefonski poziv mijenjaju  razmišljanja. Vraćajući me u djetinjstvo i mladost okatarzuju me.

Hvala Gagi Šemrdu što me je oljudio na čudesan način. Samo mostarskoj raji nalik…

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Forum Tomizza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kulturno trodržavlje izvedeno kroz umjetničke manifestacije i razgovore Foruma Tomizza u Umagu prepoznato je na kulturnoj karti Mediterana i Europe.  Milan Rakovac, Irena Urbič i Neven  Ušumović su duše dana u kojima se sjećamo Tomizze, a propagiramo umjetnost Hrvatske,  Italije i Slovenije

 

Jednoga dana na moj mejl stigao je poziv da budem sudionikom manifestacije Forum Tomizza u Umagu.

Slušao sam i čitao o toj nisci događanja koje je estetski, ali i organizacijski zatemeljio odlični istrijanski pisac, Milan Rakovac, a danas više nego uspješno vode žurnaliskinja Irena Urbič  i direktor knjižnice u Umagu, preduzetni a samozatajni Neven Ušumović.

Naravno da mi je poziv komplimentirao, a uzeo sam učešća i na simpozijskim dijalozima o temi o granicama i svojevrsnim limitima, tako izazovnoj u svim vremenima.

Naravno, govorio sam iz perspektive življenja u Bosni i Hercegovini. Toliko sam osobno bio osupnut prijemom domaćina, respektirajući ozbiljno prozno, poetsko i dramatičarsko djelo Milana Rakovca da sam već prilikom boravka u Umagu donio odluku da svoju knjigu politički angažiranih proza Šapat Bosne i Hercegovine posvetim ovom književniku, dugogodišnjem uredniku zagrebačke TV i HRT-a, angažiranom intelektualcu i sinu narodnog heroja.

Zašto je ova manifestacija, uostalom kao i međunarodni festival Zlatni lav, koji se takođe odvija u Umagu, toliko prirasla mome srcu? Prije svega zbog toga što se uspomena na izvrsnog pisca Fulvija Tomizzu ovom umjetničkom manifestacijom čuva kroz nizove artističkih sadržaja u sve tri države u kojima je Tomizza živio i stvarao (Hrvatska, Slovenija i Italija). Brižljivo birani programi i vrhunski nivo izvedbe tih sadržaja afirmirali su ovu manifestaciju među najkvalitetnije kulturne i umjetničke događaje. Umješnost strpljive gradnje polimedijske festivalske manifestacije sagledava se kroz angažman Rakovca i Urbičeve, a posebno praktični svakodnevni graditeljski rad Nevena Ušumovića, kao izvršnog producenta i ustanove na čijem je čelu, Knjižnice iz Umaga, kao kuće u kojoj i oko koje se koncentrirara najveći dio sadržaja Foruma Tomizza.

Kulturno trodržavlje izvedeno kroz umjetničke manifestacije, razgovore i okrugle stolove Foruma Tomizza nije ostalo neprepoznato na kulturnoj karti Mediterana i Europe. Dapače, osobno sam se uvjerio da Forum Tomizza ima rijetko konceptualno precizno profiliran program sa jasnim intencijama finog prepleta kultura Hrvatske, Italije i Slovenije. Zato ovaj Periskop i posvećujem Rakovcu, Urbičevoj i Nevenu  Ušumoviću koji su duše i motorna snaga dana u kojima se sjećamo Tomizze, a propagiramo umjetnost triju država!

Kontekstualizacija Foruma Tomizza u kulturu svake od tri države nikada nije bila problem iz prostog razloga što svaka od ove tri pojedinačne kulture obiluje, i u tradicijskom kao i u smislu suvremenosti, gamom sadržaja već etabliranih u evropski kulturni krug da je njihovim povezivanjem i ukrštanjem trojac Rakovac, Urbič, Ušumović dosegao razinu manifestacijske harmoniziranosti neophodnu za predikatizaciju ozbiljne procjene dosad postignutog u svakoj od tri kulturne raznoslojnosti, ali u isto doba Forum svojom maksimalno pozicioniranom europocentričnošću gura procese razvoja i bori se protiv okoštalih formi u svakoj pojedinačnoj kulturi.

Posebno imponira da Forum Tomizza iz svih južnoslavenskih sredina nalazi i producira ono što je tangentno europskoj uljudbi u najboljem smislu!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo