Povežite se sa nama

FOKUS

NOVA KRIZA VLASTI: Vladimir ili vlada

Objavljeno prije

na

Jedva je pet dana od kada je premijer saopštio odluku o smjeni ministra pravde, manjinskih i ljudskih prava, a glasnogovornici skupštinske većine su odgovorili da neće podržati taj prijedlog. Izgledalo je tada da je to najveći izazov pred kojim su se našle izvršna i zakonodavna vlast. Već danas čini se da i jedni i drugi imaju i mnogo većih problema. A i mi skupa sa njima

 

Još nema naznaka kada bi se na dnevnom redu Skupštine Crne Gore mogao naći prijedlog premijera Zdravka Krivokapića o razrješenju ministra pravde, manjinskih i ljudskih prava Vladimira Leposavića. Zato je sve izvjesnije da se i u Vladi i u parlamentu nadaju da izjašnjavanja na tu temu neće biti neophodno, već da će se Leposavić smilovati, vjerovatno je preciznije – nagoditi, i podnijeti ostavku. Kako bi aktuelna većina, uz neslaganja kojima sve češće svjedočimo, sačuvala makar jedinstvo u matematičkom iskazu trenutnog odnosa snaga vlasti i opozicije u Skupštinu (41:40)

O svojoj „najtežoj odluci“ Krivokapić nas je obavijestio u ponedjeljak, objašnjavajući da sa ministrom Leposavićem pregovara već nedjelju dana, pokušavajući da ga privoli da podnese ostavku, odnosno „da se sam vadi za ono što je sam uradio“. Pošto je ministar premijeru odbio poslušnost – u pitanju je vanredno rijetka prilika da svjedočimo takvom postupku – Krivokapić se obratio javnosti i parlamentu. Istog jutra kada je sa svojom odlukom upoznao i ostale članove Vlade.

Formalni razlog za prijedlog o razrješenju ministra pravde, manjinskih i ljudskih prava, naveo je Krivokapić, bilo je njegovo odbijanje da prihvati i potvrdi kako je u Srebrenici 1995. izvršen genocid. Takav stav je u suprotnosti sa obavezujućim presudama Haškog tribunala i Međunarodnog suda pravde i deklaracijama/rezolucijama Skupštine Crne Gore i Evropskog parlamenta. Uz to, prisjetio se premijer, Leposavić je već pravio probleme Vladi.

Prvi put nedugo po izboru za ministra pravde, kada je najavio da bi nepravosnažno osuđeni akteri afere državni udar, u slučaju da njihova osuda postane pravosnažna, mogli biti amnestirani. Pa su to mnogi protumačili kao direktan pritisak resornog ministra na pravosuđe. I, opet, kada je u ime Vlade prihvatio prijedloge tzv. tužilačkih zakona koje su pripremili predstavnici skupštinske većine. Da bi se pokazalo kako ti prijedlozi ni formom ni suštinom ne odgovaraju standardima na čije poštovanje se Crna Gora obavezala tokom pregovora o pristupanju EU. Tako je, uz kritike Venecijanske komisije, dodatno produbljena kriza na relaciji izvršna – zakonodavna vlast.

Iz premijerovog obraćanja u ponedjeljak nijesmo mogli sa sigurnošću zaključiti da se njegovo lično mišljenje suštinski razlikuje od onoga što je javnosti predočio Vladimir Leposavić. Zato je bilo očigledno da on ministru pravde spočitava da Vladi kvari započete poslove. „Vlada, čiji sam predsjednik, ne pretenduje da sudi o događajima koji su se odigrali dvije i po decenije prije njenog konstituisanja“, rekao je Krivokapić, uz objašnjenje: „Ne ulazeći u lično mišljenje koje Vladimir Leposavić ima o ratnim događajima u bivšoj Jugoslaviji, smatram da je bio dužan da, kao ministar zadužen za oblast pravde i manjinskih prava, iskaže poseban senzibilitet za pravosnažne sudske odluke i osjećanja manjinskih naroda u Crnoj Gori“.

Potom je, u obrazloženju zahtjeva upućenog Skupštini, Krivokapić svom ministru spočitao: da doprinosi porastu međuetničkih tenzija u Crnoj Gori; narušava obaveza Crne Gore iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (puna saradnja sa Haškim tribunalom); ne poštuje Rezoluciju Evropskog parlamenta o Srebrenici i Deklaraciju o njenom prihvatanju koju je 2009. usvojila Skupština Crne Gore; ugrožava međunarodni ugled države i Vlade kojoj pripada.

Dok je Krivokapić Leposavića ubjeđivao da podnese ostavku, dio opozicionih partija obratio se tužilaštvu, zahtjevom da ispitaju da li je ministar pravde, relativizujući presude o genocidu u Srebrenici, prekršio zakon. Konkretno član 370 Krivičnog zakonika (Izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje) koji propisuje da će se zatvorskom kaznom, od šest mjeseci do pet godina, kazniti onaj ko „javno odobrava, negira postojanje ili značajno umanjuje težinu krivičnih djela genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina, ukoliko su ta krivična djela utvrđena pravosnažnom presudom suda u Crnoj Gori ili međunarodnog krivičnog suda“.

Još Krivokapićev prijedlog o razrješenju Leposavića nije stigao u parlament, a započelo je izjašnjavanje. Prvo na ulicama. Od Bara do Pljevalja, preko Podgorice, Nikšića i Berana, manje ili veće grupe, uglavnom pristalica koalicije Za budućnost Crne Gore, stali su u odbrani lika i djela ministra Leposavića ali i zločinaca iz Srebrenice. „Ako padne Vlado, neka padne i Vlada”, čitamo sa transparenata. Ili „Crna Goro gorska vilo genocida nije bilo”. Ko je pročitao: „Zbog Srebrenice sa funkcije se Srbin skida, upamtite nije bilo genocida”, znao je šta slijedi. Zdravko Krivokapić je izdao, zaključili su pokupljeni na ovdašnjim ulicama. A potom i mediji pod kontrolom Aleksandra Vučića. Pa se neko prisjetio kako je Aleksa Bečić, neki dan, koleginici sa Kosova čestitao izbor za predsjednicu Skupštine. Tako se proširio krug izdajnika kojima se na ulicama pjevaju pogrdne pjesme.

Prebrojavanja su nastavljena i u Skupštini.

„Svaki Srbin u Crnoj Gori dijeli Leposavićevo mišljenje (da u Srebrenici nije bilo genocida)”, uputio nas je poslanik Slaven Radunović tvrdeći nešto što je, očigledno, neistina. I saopštio da DF neće glasati za razrješenje odmetnutog ministra. Što je i bilo očekivano. Kako zbog njihovog prepoznatog stava o tim događajima („Vi plamtite kad se govori o Srebrenici i još nekim zločinima, koji nisu genocid“, spočitava kolegama iz opozicije poslanik DF Jovan Vučurović, predsjednik skupštinskog Odbora za ljudska prava i slobode). Tako i zbog odluke DF da neće podržati nijedan vladin prijedlog prije usvajanja tužilačkih zakona koji omogućavaju smjenu glavnog specijalnog tužioca Milivoja Katnića i preuzimanje kontrole nad tužilaštvom.

I iz PzP su se izjasnili protiv Krivokapićevog prijedloga, ocjenjujući da to nije način da se dođe do optimalnog rješenja. „Krivokapić će sigurno naći nekoga da smijeni ministra, ali kako će izabrati novoga? Još veći problem stvara”, konstatovao je poslanik Branko Radulović. I ponovio: „Ova Vlada je po mnogim stvarima defektna, bilo da je u pitanju sama organizacija, bilo da je u pitanju program, ili ličnosti koje će pokriti tu organizaciju”.

Na drugoj strani, iz nacionalnih partija Bošnjaka i Albanaca, SD, SDP i URA potvrđeno je da će oni glasati za razrješenje ministra pravde. Pa je ostalo da se vidi šta će o Krivokapićevom prijedlogu da kažu Demokrate i DPS. A oni su riješili da pažljivo izvagaju političke posljedice svoje odluke.

Demokrate su, na prvu loptu, saopštile da neće podržati zahtjev za smjenu ministra pravde ukoliko se po tom pitanju ne postigne dogovor u vladajućoj koaliciji. Pošto, pokušali su da objasne, ne žele da glasaju isto što i DPS!? Onda se postavilo pitanje njihovih budućih odnosa sa premijerom Krivokapićem, koji su, nakon lokalnih izbora u Nikšiću, podignuti na poseban nivo. Demokratama je problem bio i zatečeni obrazac prema kome je prihvatanje međunarodnih presuda o Srebrenici znak veleizdaje i neoborivi dokaz tinjajućeg antisrpstva. Pa bi i glas za smjenu Leposavića bio ozbiljan udar na njihov imidž. Baš kao što bi i podrška problematičnom ministru bacila sjenku na proklamovane građanske i proevropske stavove. Tako su Demokrate shvatile da njihova poslovična neopredijeljenost, oličena u izjavi „nećemo ga braniti ali ni smjenjivati sa DPS“, ovog puta ne pije vodu.

DPS se vodio drugom računicom. Njih je interesovala procjena da li će neprijateljima na vlasti veću štetu nanijeti smjena jednog ministra, uz protivljenje značajnog dijela većine koja je izabrala vladu, ili propast premijerove inicijative u Skupštini. Uz ostanak nepodobnog ministra na čelu resora koji bi morao biti nosilac najavljenih, i neophodnih, reformi.

Krivokapić se otvorenim pismom obratio „narodu Crne Gore“. Ne građanima.

Zapravo, samo „dragim saborcima“. Da bi im objasnio kako je odluku o razrješenju Leposavića donio teška srca. „Ali sam je donio da bih vas sačuvao, a ne da bih vas izdao. To možda ne razumijete danas, ali ćete jednog dana, siguran sam, razumjeti u kakvom položaju smo se nalazili u ovom istorijskom trenutku. A taj položaj je takav da poništava bitnost svakog pojedinca pred strateškim ciljem razvlašćivanja DPS-a, što neminovno podrazumijeva ako ne saglasnost, a onda bar razumijevanje jednog dijela međunarodne zajednice…“. Premijer je pismom potvrdio da „pred strateškim ciljem“ pravi „kompromise koji ne moraju uvijek biti jasno uočljivi časnom i poštenom svijetu“. Ali nije ponovio tvrdnje da se njegova vlada ruši iznutra. Svjestan da su na ulicama upravo glasači onog dijela vladajuće koalicija koja njega i njegovu vladu psuje od srca a glasa iz nužde, u strahu od gubitka teško stečene vlasti.

Aleksa Bečić je bio pragmatičniji. Pa je, uz podsjećanje na sve navodne izdaje koje su njemu i njegovim Demokratama spočitane od osnivanja partije do danas, predložio i način za izlazak iz postojeće pat pozicije. Jednostavno koliko i efikasno: da Vladimir Leposavić, ipak, podnese ostavku. „Ostavka nije znak slabosti. Ostavka je znak mudrosti i spremnosti na žrtvu zarad opšteg dobra. Nijedna ostavka nije vrednija od slobodne, pomirene i uređene Crne Gore“, preporučuje predsjednik Skupštine. „Zato svaki pojedinac, ko god bio, počevši od mene do svakog ministra, ne smije biti iznad potrebe očuvanja volje naroda, očuvanja odnosa unutar Vlade i parlamentarne većine“.

Zaludu se trudio predsjednik parlamenta. „Nemam pravo da podnesem ostavku, iako sam uvijek spreman, kao što sam to već učinio, da se izvinim svakome koga su moje riječi povrijedile“, odgovorio je Leposavić na javno izrečen poziv. I pritvrdio da ni za milimetar ne odstupa od stavova koji ga – razumio on to ili ne – diskvalifikuju sa mjesta ministra pravde. „Iznio sam jasan stav i stručno utemeljen komentar o onome što su drugi spremni da napuste i pri najmanjoj prijetnji ostavljajući društvu da se vječito nosi sa manipulacijama, nametanjem krivice i neprijateljstvom“, nadovezao se ministar na već definisanu podjelu na nacionalne heroje i kukavice/izdajnike. Pa ponovio: „Nastaviću da vršim dužnost dokle god mi Skupština Crne Gore daje to povjerenje.”

Tek treba da vidimo na šta će to da liči. Dok DPS, sa satelitima, nastavlja da podstiče haos, nastojeći da dokaže kako su jedini koji mogu voditi državu. Tako su, prije nego smo ugrabili njihov stav o opozivu ministra pravde, otvorili novi problem. Pa, nakon optužbi o neadekvatnim mjerama za suzbijanje epidemije, nezakonitom zaduživanju, zakašnjelom budžetu, saradnji sa stranim agentima i otkrivanju njihovog identiteta, stiže nova „afera“: pitanje državljanstva za osobe koje u Crnoj Gori, uredno prijavljene, borave duže od decenije…

Kao rezultat te proizvodnje skandala i sukoba imamo potpuno odsustvo političkog i društvenog dijaloga o suštinskim problemima koji opterećuju našu prošlost, sadašnjost i budućnost. Od ratnih zločina u kojima Crna Gora nije bila neutralni posmatrač, preko sudbine tada izbjeglih i raseljenih koje vlast tretira u skladu sa procjenom njihove političke (nacionalne) opredijeljenosti, do zdravstvene i ekonomske krize. Umjesto razmjene argumenata, DPS se opet pozvao na zakon sile i na ulice izveo pristalice novoformiranih komitskih i patriotskih udruženja. „Otvoriti kavez da zvijeri izađu“, preporučuje potpredsjednica DPS Sanja Damjanović na pitanje „Šta nam je činjeti?“. I eto, opet, policijski kordoni i metalne rešetke pred Skupštinom i vladom. Samo su demonstranti, valjda, drugi.

Sa dan ili dva zakašnjenja, oglasili su se i iz Vlade, „povodom dezinformacija koje su se pojavile kao sredstvo sabotaže rada Vlade i narušavanja mira u zemlji“. Pa kažu da oni, zapravo, i nijesu imali u planu da danas (četvrtak) u dnevni red sjednice Vlade uvrste Prijedlog odluke o kriterijumima za utvrđivanje uslova za sticanje crnogorskog državljanstva. Samo se nijesu dosjetili potrebe da nam to kažu na vrijeme. Dok su ministri pred novinarima obrazlagali pripremljenu Odluku.

Jedva je pet dana od kada je premijer saopštio želju da smijeni ministra pravde, manjinskih i ljudskih prava, a glasnogovornici skupštinske većine odgovorili da neće podržati taj prijedlog. Izgledalo je tada da je to najveći izazov pred kojim su se našle izvršna i zakonodavna vlast. Već danas čini se da i jedni i drugi imaju i mnogo većih problema. A i mi skupa sa njima. Dok DPS ne odustaje od nauma da, po svaku cijenu, brani svoje švercerske zabrane. I preostale čuvare prvilegija u sistemu.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

FOKUS

NOVA TRAGEDIJA NA CRNOGORSKIM PUTEVIMA: Drumovi straha

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ovonedjeljna nesreća na putu Cetinje – Budva ponovo je aktuelizovala pitanje odgovornosti za neprekinut niz tragičnih udesa na našim putevima. Samo policija ne može mnogo kada na jednoj strani imamo stara vozila, upitne drumove i odsustvo vještine, iskustva i saobraćajne kulture kod vozača, a na drugoj nedostatak kadra i opreme

 

Stručnjaci pokušavaju da utvrde zašto je autobus firme Papović, bez kontakta sa drugim vozilima, najmanje 15 metara udarao u odbojnu bankinu na krivini, prije nego je probio zaštitnu ogradu i sa 30 putnika sletio u provaliju. Nesreća se dogodila prije nekoliko dana na Obzovici, mjestu između Cetinja i Budve. Dvoje putnika izgubilo je život, jedan je i dalje životno ugrožen, a još dvadesetak putnika i vozač autobusa zadobili su teže i lakše povede. Vozač je uhapšen.

Razmjere tragedije najvjerovatnije bile bi i mnogo veće da gusto granje i šiblje nijesu amortizovali pad i zaustavili autobus da se, nakon slijetanja, surva još dublje u provaliju.

Istog dana u udesu na Žabljaku povrijeđen je motociklista, dok je prethodnog dana na teritoriji Crne Gore registrovano 16 saobraćajnih nezgoda. Iz Operativno-komunikacionog centra Uprave policije kazali su da se tog dana u Podgorici dogodilo deset, u Baru pet i u Nikšiću jedna saobraćajna nezgoda. Izdato je 326 naloga za uplatu novčanih kazni i podnijeto 77 prekršajnih prijava. Policija je oduzela dva para registarskih tablica.

Crnogorski putevi i dalje liče na ratište. Samo prošle godine poginulo je gotovo 60 osoba i pored formalno pooštrenih kazni za prekršaje u saobraćaju.

U svijetu gotovo 1,3 miliona godišnje pogine u saobraćaju, procjena je Svjetske zdravstvene organizacije. Riječ je o deset puta većem broju od stradalih u ratovima – Globalni indeks mira (Global Peace Index) procijenio je da je u ratnim konfliktima prošle godine stradalo 238 hiljada ljudi. To nije utjeha, već upozorenje.

Najteža saobraćajka u ovom vijeku kod nas se dogodila prije deset godina (2013) u kanjonu Morače. Autobus sa 46 putnika sletio je sa mosta, kod Manastira Morača. Prevozio je rumunske turiste u Crnu Goru,  stradalo je 18 osoba, njih 29 je povrijeđeno. Rumunski autobus kretao se dvostruko brže od dozvoljene brzine na toj dionici magistrale. Desetak godina ranije, na granici sa Kosovom, u saobraćajnoj nesreči poginulo je deset osoba, uključujuci dvoje djece, dok je 31 osoba povrijeđena. Autobus sa 40 putnika je saobraćao na realciji Ulcinj – Kosovo, kada je sletio s puta i prevrnuo se niz liticu.

Saobraćajni inženjer Mirko Đurović ističe da je najčešći uzrok saobraćajnih nezgoda u Cnoj Gori nepoštovanje brzine i da vozači nijesu dovoljno iskusni. On upozorava i da je previše saobraćajnih nesreća  na ovom malom prostoru.

“Na putu od Podgorice do Budve dosta se brzo vozi. Put nije loš, ali vozači precjenjuju svoje mogućnosti i voze maksimalnom brzinom. Ako se desi neki kiks on u toj situaciji ne može da se snađe i onda šeta ne cesti, lijevo – desno i najčešće se tada desi saobraćajna nezgoda”, pojasnio je Đurović. On kaže da naši vozači „nijesu baš iskusni“ jer imaju vrlo malo pređenih kilometara u toku godine.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 22. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NADMOĆ MAFIJE: Tunel usred mraka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve u vezi našeg tunela, zasad  ostaje u sjenci saznanje da je neko – spreman, spretan i organizovan – tajno prokopanim tunelom stigao do jedne od državnih institucija koja bi, da je reda, spadala u dio najbolje čuvanih i najbezbjednijih u Crnoj Gori. I provalio u njen najčuvaniji dio. Sve to se dešava u neposrednoj blizini zgrada u kojima su sjedišta Vlade, Skupštine, Predsjednika države, Centralne banke…Niko iz njihovog obezbjeđenja i kompletnog sistema državne bezbjednosti nije primijetio ogromnu prijetnju

 

U ponedjeljak je stigla vijest o pljački u depou Višeg suda u Podgorici koja je prijavljena nakon što su službenici suda primijetili da je dio uskladištenog materijala raspakovan i ispreturan. U tom depou čuva  se gotovo sav dokazni materijal iz sudskih postupaka koji su u toku– od dokumenata do zaplijenjene robe, droge i oružja, pa je vijest pobudila veliku pažnju javnosti. Laičke i stručne.

Ćutali su samo oni kojima je posao bio da javnost  obavijeste šta se, kada i kako desilo. Te podatke nijesmo dobili, osim  informacije da se ulaz u depo sa dokaznim materijalom nalazi pod stalnim video nadzorom i ima fizičko obezbjeđenje (mada ima upućenih koji tvrde da su čuvari depoa na njegovom ulazu samo tokom radnog vremena Višeg suda). Naknadno smo saznali kako u depou sa dokazima nema ni jedna sigurnosna kamera. Pravosuđe nema novca za takve investicije.

Sjutradan je priča o mogućoj krađi u depou dobila neočekivan obrt. Izgleda kako su, nakon višesatnog uviđaja policije, službenice suda krenule da pospreme nastali rovaš pa su, tragajući za izvorom neuobičajene promaje u prostoriji, otkrile poveliku rupu u zidu. Iza nje – svježe prokopan tunel koji, ispod Njegoševe ulice, vodi do stana u zgradi preko puta.

Kako tunel nije otkriven tokom uviđaja provale u sudski depo za sada nije poznato. Ali je, eto, moguće. Tako je počela priča koja podsjeća na zaplete iz krimi filmova.

Prve procjene iz policije bile su da je na tunelu rađeno oko mjesec dana, a da se sa kopanjem i bušenjem počelo krajem jula ili u avgustu, tokom godišnjih odmora u javnoj upravi. Kao zgodan paravan poslužili su i radovi na rekonstrukciji zgrade Višeg i Vrhovnog suda u Podgorici. Počinioci su, kako sumnjaju u policiji, iznajmili stan u prizemnoj zgradi preko puta suda i odatle započeli radove čiji krajnji cilj tek treba utvrditi. O motivima se, za sada, samo nagađa. Krađa (uništenje) deponovanog dokaznog materijala, priprema nečijeg bjekstva ili ubistva, najčešće su pretpostavke.

Za sada, sve to ostaje u sjenci, saznanje da je neko – spreman, spretan i organizovan – tajno prokopanim tunelom stigao do jedne od državnih institucija koja bi, da je reda, spadala u dio najbolje čuvanih i najbezbjednijih u Crnoj Gori. I provalio u njen najčuvaniji dio. A, da stvar bude gora, sve to se dešava u neposrednoj blizini zgrada u kojima su sjedišta Vlade, Skupštine, Predsjednika države, Centralne banke… Ipak, niko iz njihovog obezbjeđenja i kompletnog sistema državne bezbjednosti nije primijetio ogromnu prijetnju. Dok nije dunula promaja.

Zato se sada igra igra  prebacivanja odgovornosti i minimalizacije štete.

Po otkriću upada u sudski depo i načina na koji su provalnici do njega stigli, predsjednik Višeg suda Boris Savić kazao je da je pregledom i popisom dokaza iz najvažnijih predmeta konstatovano kako “gotovo ništa ne nedostaje”.

Na pitanje kako su za kratko vrijeme uspjeli da popišu imovinu i da izmjere količine droge koje se čuvaju u depou, pojasnio da se tu nalazi ogroman broj fizičkih predmeta i da prvo traže da li nedostaju osjetljivi predmeti. Detaljan pretres bi, ističe, trajao mjesecima.

Regovao je potom vršilac dužnosti direktora Uprave policije Nikola Terzić. “Za razliku od predsjednika Višeg suda, koji je saopštio da gotovo nijedan dokaz iz depoa ne nedostaje, mislim da niko nije uložio toliki trud i napor zbog rekreacije, iako bih volio da je on u pravu, a da ja griješim. Plašim se da će istina biti drugačija”, kazao je Terzić.

Poslednje informacije govore da je iz depoa nestalo više pištolja za koje se sumnja da su korišćeni za izvršenje krivičnih djela. Njihov broj za sada nije poznat javnosti a možda ni istražiteljima. “Još nije poznato o kojim se predmetima radi“, saopštio je Monitoru izvor blizak istrazi.

Nezvanično, odnešeno oružije dovodi se u vezu sa procesima u kojima se sudilo pripadnicima tzv. kavačkog klana. Izgleda da je dokazni materijal iz predmeta u kome se sudi njihovom navodnom šefu  Slobodanu Kašćelanu, privukao najveću pozornost provalnika.

Sudija Savić nije želio da komentariše navode o nestalom oružju. „Ne mogu da komentarišem aktuelne istrage“, kazao je Monitoru.

Iz Biroa za operativnu koordinaciju organa obavještajno-bezbjednosnog sektora (BOK) nakon sjednice održane u srijedu saopšteno je da se traga za šest osoba, koje se sumnjiče da su učestvovale u iskopavanju tunela. U međuvremenu je pronađeno kombi vozilo koje je, vjerovatno, korišteno tokom zemljanih radova u Njegoševoj ulici. Mogući nalogodavci operacije tunel još nijesu poznati.

Ovih se dana inenzivno nagađa. Između ostalog i o tome  da li su “rudari” u centru Podgorice pravili tunel za bjekstvo ili potencijalni atentat na nekog od viđenijih protivnika, tokom njihovog boravka u Višem sudu. Takozvana soba za pritvorena lica u kojoj  pritvorenici (zatvorenici) iz Spuža borave nakon dovođenja u Sud, dok čekaju na suđenje ili saslušanje, nalazi se u neposrednoj blizini poharanog depoa. Dijeli ih samo hodnik, a šefovi ovdašnjih kriminalnih klanova i njihovi izvršioci već su pokazali da ne prezaju od bilo kakvih izazova kako bi ostvarili svoj  naum.

To je, službeno, potvrđeno i saopštenjem sa ovonedjeljnog sastanka Biroa za operativnu komunikaciju službi bzebjednosti. “Zaključeno je da je riječ o aktivnostima sa visokim nivoom organizacije i profesionalizma, koja je podrazumijevala učešće većeg broja lica različite profilacije”  navodi se u saopštenju BOK-a.

Tunel je postao svojevrsna turistička atrakcija za zanimaciju najviših vladinih  funkcionera predvođenih premijerom Dritanom Abazovićem. Skupa sa ministrom pravde Markom Kovačem i  MUP-a i odbrane Filipom Adžićem Abazović je obišao tunel, sa obije strane, kako bi “stekao neposredan uvid”, dok su policijski forenzičari još vršili uviđaj, pokušavajući da prikupe dokaze o počiniocima i njihovim namjerama. Mišljenja su podijeljena na temu da li su zvaničnici izvršne vlasti, šetajući po mjestu zločina, ugrozili posao istražitelja.

Političari su iskoristili priliku da, slikajući se pored rupe u zidu Višeg suda, iznesu stav kako su kriminalci imali pomoć “iznutra”. Potom je njima, u zajedničkom saopštenju Višeg i Vrhovnog suda, spočitano  da su na edukativno-promotivnu ekskurziju stigli bez odobrenja i u vrijeme trajanja uviđaja. Pride su, prebacujući odgovornost na državne službe koje kontrolišu Abazović i Adžić (Uprava policije, ANB…), iz Vrhovnog i Višeg suda podsjetili da su upravo zaposleni u sudu otkrili prokopani tunel, nakon izvršenog uviđaja službi bezbjednosti.

“Olako iznošenje ozbiljnih optužbi bez ikakvih dokaza ne bi trebalo biti način postupanja visokih državnih funkcionera. Ovo naročito, ako se uzme u obzir da premijer svakako zna čija je nadležnost obezbjeđivanja objekata, a to je Sektor za obezbjeđenje ličnosti, objekata i diplomatskog korpusa. Premijer dakle propušta da istakne da li postoji odgovornost nekih drugih organa za sve ono što se dešavalo u periodu iskopavanja tunela i ko je trebalo da prepozna te aktivnosti”, navode u zajedničkom saopštenju Vrhovni sud i Viši sud.

Abazović je prećutao kritike na račun rada službi bezbjednosti. Odgovorio je kako je  imao odobrenje predsjednika Višeg suda, te da ne zna zašto se Vrhovni sud miješa u tu priču (Vrhovni sud je za pravosuđe ono što je Vlada za izvršnu vlast u državi). Ponovo  je reagovao Boris Savić: premijer i njegovi ministru od njega nijesu tražili dozvolu, samo su ga obavijestili da će doći “u posjetu” sudskom depou…

I laička javnost je dosad mogla  da stekne osnovnu predstavu o tome kako je moguće da neko, u centru Podgorice i, fizički, glavnom čvorištu izvršne, zakonodavne i sudske vlasti prokopa nekoliko desetina metara tunela, vršlja po dokaznom materijalu iz “najosjetljivijih” predmeta kojima se trenutno bavi crnogorsko pravosuđe i, možda, pripremi teren za neki još teži zločin. I svo to vrijeme ostane neprimijećen.

Tunel ispod Njegoševe ulice samo je otkrio nadmoć mafije u Crnoj Gori.  Kriminalci su, još jednom, pobijedili državu. Istraga treba da pokaže da li je utakmica bila namještena.

 

Uzaludna upozorenja

N: Na sjednici BOK-a je konstatovano i da obijanje depoa Višeg suda u Podgorici predstavlja “najznačajniji i najopasniji udar na institucije države i pravosudni sistem”. Takođe su razmatrana pitanja bezbjednosti i mjera zaštite objekata i prostorija organa za sprovođenje zakona, “sa posebnim fokusom” na događaj u Višem sudu.

Nije prvi put da se ova tema nađe na dnevnom redu nadležnih iz izvršne vlasti. Po pravilu, uvijek je to bilo s nekim povodom i, po pravilu, sve se završavalo na praznim obećanjima.

Marta ove godine,  Podgoričanin Mladen Bulatović na ulazu u zgradu Osnovnog suda u Podgorici, aktivirao je ručnu bombu. On je poginuo a više osoba je lakše i teže ranjeno. Dvije godine ranije, u zgradi Osnovnog tužilaštva na Cetinju, jedan stanovnik Prijestonice izvršio je samoubistvo ručnom bombom u kancelariji tužioca.

Nadležni su, u oba slučaja, postavljali pitanje bezbjednosti zaposlenih u sudovima i tužilaštvima. Problem očigledno nije riješen.  Da je to trebalo davno uraditi pokazuje i istorija kriminalnih dešavanja u crnogorskim kućama pravde.

U novembru 2002. godine u hodniku Suda za prekršaje u Podgorici Rajko Stajović je usmrtio Miomira Ćetkovića iz Podgorice i teško ranio Smiljanu Jovićević.

Tri godine kasnije u barskom Osnovnom sudu ubijena je sutkinja Milorija Pejović. Nju je usmrtio Baranin Batrić Đuković, a nakon toga je ranio advokata Đorđa Jankovića. Poslije ubistva Đuković je otrčao do kancelarije sudije Željka Šupljeglava i pokušao da i njega ubije. Pištolj nije opalio, pa ga je izudarao po glavi.

Iz sudova se i bježalo. Prije tri godine albanski državljanin Ardijan Muka pobjegao je iz Višeg suda nakon što mu je sudija za istragu odredio ekstradicioni pritvor. On je tada po izlasku iz zgrade suda, dok su ulcinjski policajci namjeravali da ga uvedu u službeno vozilo, iskoristio to što nije bio vezan i pobjegao… Ubrzo je uhapšen.

Pored ovog neuspješnog bjekstva bilo je i mnogih onih uspješnih, ali uglavnom iz zatvora. Iz zatvora u Spužu i Bijelom Polju u poslednje dvije decenije pobjeglo je dvadeset zatvorenika koji su izdržavali višegodišnje zatvorske kazne zbog izvršenja teških krivičnih djela.

Prvo “veliko” bjekstvo izveo je Podgoričanin Vladeta Vlatko Milačić 1995. godine kada je pobjegao iz Spuža, gdje je izdržavao zatvorsku kaznu zbog ubistva 21-godišnjeg mladića na putu Podgorica-Cetinje.

U medijima je objavljeno da je zidine spuškog zatvora napustio uz asistenciju nekog od službenika obezbjeđenja. Navodno, Milačić je izveden iz ćelije i prebačen do Skadarskog jezera, odakle je pobjegao u Albaniju. On je poslije više od decenije uhapšen u Makedoniji zbog iznude, gdje je i služio zatvorsku kaznu za to djelo. Prema zvaničnim informacijama, 2007. godine je ponovo oslobođen ili otet na putu od zatvora do klinike u Skoplju. Kako je tada izvijestila makedonska štampa, sanitetsko vozilo su presrele maskirane i naoružane osobe i sa sobom odvele Milačića.

Šest godina kasnije, 18. juna 2001. godine, iz spuškog zatvora je pobjegao i Nikšićanin Veselin Batica Vlahović, koji je, pod nadzorom čuvara, uspio da dođe u zabranjenu zonu unutar spuškog zatvora i preskoči zid visok 3,70 metara, a zahim i da pobjegne preko limenog krova. Tadašnji direktor ZIKS-a Željko Jočić rekao je Monitoru kako je ubijeđen da je Vlahović pri bjekstvu imao pomoć zatvorskih čuvara. Kasnije je uhapšen u Španiji, a trenutno se nalazi na izdržavanju višedecenijske robije u Sarajevu zbog ratnih zločina. Nekoliko dana nakon Vlahovića, iz Spuža je pobjegao i Dragoljub Laketić, koji je izdržavao 12-godišnju kaznu za ubistvo.

Četiri godine kasnije, iz spuškog zatvora je pobjegao Beranac Smajo Babić. I on je izdržavao dugogodišnju kaznu zbog svirepog ubistva. Njegov leš ubrzo je nađen u Krupačkom jezeru pokraj Nikšića. Sa Babićem su pobjegli i osuđenici Milan Ristić i Stevo Poček, ali su se oni ubrzo predali.

Zatvorenik Jovica Zindović, koji je osuđen na 15 godina robije zbog ubistva Luke Popovića, pobjegao je iz bjelopoljskog zatvora 7. oktobra 2015. godine. Zbog toga su suspendovani tadašnji načelnik bjelopoljskog zatvora i nekoliko službenika.

Nedugo poslije toga, 24. decembra, iz istog zatvora pobjegao je i Podgoričanin Ivan Vujović, koji je služio kaznu zbog ubistva Radomira Savovića. Navodno, Vujović je prije bjekstva razoružao policijske čuvare i pobjegao automobilom koji ga je čekao ispred zatvora.

Bježalo se i iz policijskih stanica. Tako je u decembru 2016.godine iz kotorske policije pobjegao uhapšeni pripadnik škaljarskog klana Jovan Jovanović. Do danas nije pronađen, a postoje sumnje da je ubijen u ratu sa suprotstavljenim kavačkim kriminalnim klanom.

Rešetke ne samo da nijesu spriječile bjekstva ozloglašenih kriminalaca već nisu bile ni prepreka za nove zločine. Tako je jedan od ključnih ljudi „škaljaraca“ Dalibor Đurić ubijen 22. septembra 2016. godine na filmski način – likvidiran je snajperskim hicem iza zidina spuškog zatvora, dok je trenirao u dvorištu poluotvorenog odjeljenja zatvora.

Planovi za likvidaciju zatvorenika i pritvorenika otkrivani su i narednih godina. Tako je spriječen pokušaj likvidacija vođe škaljaraca Jovana Vukotića (ubijen prošlog septembra u Turskoj) dok je bio u zatvoru u Spužu. Dio tog plana predviđao je upotrebu drona koji je sada, kako čujemo, bio posebno interesantan provalnicima u depo Višeg suda.

Ivan ČAĐENOVIĆ / Svetlana ĐOKIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

CIJENE LETE U NEBO: Vlada trlja ruke

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok čuvari državne kase zadovoljno trljaju ruke zbog nenadanih prihoda, a premijer objašnjava da smo postali skupa destinacija, više od pola miliona ljudi kojima Crna Gora nije izletište nego dom, sve teže sastavlja kraj sa krajem

 

Upropastismo li mi to i euro? Ili neko upropaštava nas?

Kilogram paradajza tri eura. Toliko košta i deset domaćih jaja ili 2,5 kilograma krompira na pijaci. Litar mlijeka euro, kilogram pljevaljskog sira – osam, približno toliko i kilogram (jeftinijeg mesa). Za pet eura sipate tri litra goriva… Mjesečni zakup garsonjere/jednosobnog stana vrijedi makar 60 – 80 odsto minimalne zarade (450 eura). Za najam dvosobnog, namještenog stana na boljim lokacijama u Podgorici ili na primirju morate izdvojiti više od prosječne plate u državi (oko 800 eura). Nerijetko, i platu I po.

Četvoročlanoj porodici u Podgorici za život je potrebno 1.802 eura, bez troškova rente,  pokazali su januarski podaci sa internet stranice Numbeo, koja se bavi analizom troškova života u zemljama i gradovima širom svijeta. U maju smo, sa iste adrese dobili podatak da su nam troškovi porasli na 1.917 eura. A u avgustu smo probili magičnu granicu od dvije hiljade (2.039 eura). U Podgorici. Budva je, recimo, bila skuplja za nekih 200 eura.

Detaljniji uvid u ponuđene podatke pokazuje da su troškovi porodičnih druženja u restoranima i kafićima/kafanama, centrima za rekreaciju i ustanovama kulture/zabave vjerovatno precijenjeni u Numbeovoj analizi (oko 500 eura mjesečno) u odnosu na stvarne navike i mogućnosti prosječne četvoročlane porodice u glavnom gradu Crne Gore. Ali su neki drugi izdaci možda potcijenjeni (školovanje, cijena elektronskih komunikacija…). Svakako, troškovi života manji su u Crnoj Gori od onih u Sloveniji i Hrvatskoj, za trećinu odnosno petinu, a veći od svih ostalih u regionu.

Visoke cijene koje, čini se, rastu iz dana u dan, nedjeljama su glavna tema razgovora i medijskih priloga. I to ne samo u Crnoj Gori.

Rast cijena, posebno hrane, postao je globalni problem. Kroz istoriju, ljudi su razvili strah od epidemija smrtonosnih bolesti, ratova i velikih elementarnih nepogoda i katastrofa. Unazad četiri godine, praktično uporedo, Evropu su zadesili pandemija korone, rat u Ukrajini, razorni zemljotresi, požari, poplave i suše. A to je donijelo manjak hrane i njenu otežanu distribuciju.

Svjetski program za hranu UN (WFP) upozorava da cijene hrane, poslije kraće stagnacije, ponovo rastu. Širom Evrope građani i sindikati organizuju proteste zbog rasta troškova života i pada standarda. Španska Vlada obznanila je da traži rješenje problema  nastalog nakon što je maslinovo ulje iz Andaluzije krajem avgusta poskupjelo na 8,20 evra po litru.  “To ga čini gotovo nepristupačnim za domaćinstva srednje klase”, navodi se u saopštenju. Sličnu priču u Crnoj Gori odavno nijesmo čuli. Vlada ne mari, sindikati tihuju, udruženja potrošača praktično ne postoje. Partije broje mandate.

Prema nedavno objavljenim podacima Monstata hrana u Crnoj Gori je, od jula 2019, poskupjela za 44 odsto. Pa smo dobili evropske cijene koje i dalje rastu.  Plate i penzije ostale su naše.

Rebus preživljavanja može se postaviti i ovako: u proljeće 2018, kada je prosječna zarada u Crnoj Gori bila 510 eura, hranu neophodnu za preživljavanje četvoročlane porodice (minimalna količina potrebna za neophodan unos kalorija) trebalo je platiti 256 eura. Ili pola plate. Ovog juna za istu hranu trebalo je platiti 387 eura. Opet pola tadašnje prosječne plate.

Samo što je 2018. većinu tada bio strah ili stid da priznaju kako su na ivici gladi. Sada nas vlast ubjeđuje kako nam nikada nije bilo bolje.

Premijer Dritan Abazović se, neki dan, pohvalio kako je njegova Vlada obezbijedila najveće zarade koje je Crna Gora ikada imala. Evidentan pad kupovne moći građana Crne Gore premijer nije pominjao. Možda ga je previdio po povratku sa “privatnog putovanja” u Manilu (Filipini), kako je saopšteno iz njegovog kabineta, gdje je gledao utakmicu svjetskog prvenstav u košarci između Crne Gore i SAD. I bio, vjerovatno, jedini navijač kome je nakon utakmice omogućen ulazak u svlačionicu jedne ekipe.

“Razumijem da postoje i mediji i analitičari koji žele da omalovaže neke rezultate, ali Crna Gora je energetsku i generalno krize menadžirala na način na koji to niko nije uradio“, samozadovoljan je Abazović. Za nastale probleme on i njegovi saradnici optužuju druge. Ponajprije uvoznike i trgovačke lance koji su, po njima, neodgovornim i sebičnim podizanjem trgovačkih marži uslovili talas poskupljenja kojima svjedočimo.

„Cijene se formiraju slobodno, ali postali smo jako skupa destinacija”, lamentira Abazović, “pokušaćemo da nastavimo sa kampanjom (aprilaka akcija stop inflaciji, prim. Monitora), a moj je apel privrednicima da i oni ponesu dio odgovornosti. Razumijem turističku sezonu i potrebu privrednika da možda napravi ekstra profit, ali sada izlazimo iz glavne sezone i moj je predlog da pokušamo da pomognemo crnogorskim građanima.“

Slično govori i ministar finansija Aleksandar Damjanović. Nedavno, u Bojama jutra TV Vijesti,  on je saopštio da “crnogorski oligarsi”, vlasnici maloprodajnih lanaca, imaju najveće trgovačke marže u Evropi. “Enormne marže i profiti koji se vide u bilansima pokazuju prihodi maloprodajnih lanaca koji drže 85 odsto tržišta u Crnoj Gori nikad nisu bili veći”, kazao je Damjanović ,pa nas obavijestio kako u Vladi rješenje problema galopirajućeg rasta cijena vide u dolasku još jednog međunarodnog maloprodajnog lanca. Petog koji bi poslovao u Crnoj Gori. “Lidl svi očekujemo, jer tamo gdje Lidl  rekao je ministar finansija.

Njegov kolega Goran Đurović, ministar ekonomskog razvoja i turizma (trgovina je takođe u njegovoj nadležnosti) okrenuo se vedrijim temama, uz konstatciju da crnogorska ekonomija bilježi sjajne rezultate.  I to potvrdio podatkom o “196 miliona eura suficita budžeta za osam mjeseci”.

Pošto izgleda kako su ministri pobrkali resore, pa se onaj zadužen za trgovinu bavi državnom kasom, a onaj nadležan za finansije trgovačkim maržama i maloprodajnim lancima, ostali smo bez relevantnog odgovora na nekoliko bitnih pitanja. Ona se, sva do jednoga ,odnose na evidentno odsustvo volje izvršnih vlasti da utiču na aktuelni rast cijena.

Zašto je aktuelna tehnička vlada odustala od smanjenja akciza na gorivo, iako su  naftni derivati ove godine poskupjeli 11 puta? A sledeće ozbiljno poskupljenje stiže već narednog utorka. Da li  je Vlada morala da ukine poreske olakšice na prehrambene proizvode uvedene prošle godine, nakon početka rata u Ukrajini i zašto nije pokušala da ih vrati? Mnogi artikli iz minimalne potrošačke korpe danas su znatno skuplji nego što su tada bili. Ko je odgovoran što je proljetošnja akcija stop inflaciji zaustavljena nakon mjesec dana? Početak turističke sezona i želja da se uzme novac stranim gostima, računajući tu i državljane Ukrajine, Rusije i Turske koji zbog problema u domovini trenutno žive, a mnogi i rade, u Crnoj Goori? Ili je većina iz vlade, nakon rezultata parlamentarnih izbora i izvjesnog odlaska u opoziciju, zaključila da se ne treba pretjerano truditi kako bi građanima makar malo olakšali sve težu ekonomsku situaciju?

Posebno je ugrožena egzistencija desetina hiljada stanovnika Crne Gore koji žive kao podstanari. Po Evropi su pokušali da im pomognu – negdje subvencijama, negdje administrativnim ograničenjem rasta stanarina (pokazalo se da to nije baš efikasna metoda), negdje pokušavajući da osmisle i realizuju dugoročno održiva rješenja. A država Crna Gora ne zna ni koliko ima podstanara. Kao što nema ni registar stanodavaca. Pa oni, u velikoj većini, ne plaćaju ni euro poreza na prihode koje ostvaruju. Siva zona.

U nedostatku zvaničnog odgovora možemo pokušati da analiziramo podatke koji se tiču državnih finansija za osam mjeseci ove godine. Oni, za početak,  ukazuju da maloprodajni lanci i njihovi vlasnici nijesu jedini koji su profitirali od enormnog rasta cijena tokom ove godine.

Iz Uprava prihoda i carina (UPC) nedavno je saopšteno da su od januara do avgusta naplatili 330 miliona eura državnih prihoda više nego za isti period prošle godine, odnosno 260 miliona ili 18 odsto više nego što je planirano ovogodišnjim budžetom.

Prihodi od poreza na dodatu vrijednost veći su od očekivanih za 82 miliona, ili 12 odsto. Još 33 miliona nenadanih prihoda (12 odsto više od plana) donijele su akcize. Dakle, rast cijena je doprinio da država “zaradi” makar 110 miliona. Postoji mogućnost da je rast prihoda posljedica povećane potrošnje, ali mnogo toga ne ide u prilog toj tezi. Između ostalog i tvrdnje građana Crne Gore da sve češće idu u nedjeljnu/mjesečnu nabavku u trgovine neke od susjednih zemalja (BiH, Hrvatska, Albanija), i činjenica da međunarodni prevoznici, već neko vrijeme, gorivo tankuju na pumpama u okruženju pošto je ono tamo – jeftinije.

Dok čuvari državne kase zadovoljno trljaju ruke, a premijer objašnjava da smo postali skupa destinacija, više od pola miliona ljudi kojima Crna Gora nije izletište nego mjesto  života ,sve teže sastavlja kraj sa krajem. Strahujući da će prva sledeća nevolja preliti čašu. I gurnuti ih u neizdrživo siromaštvo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo