FOKUS
NOVA KRIZA VLASTI: Vladimir ili vlada

Objavljeno prije
4 godinena
Objavio:
Monitor online
Jedva je pet dana od kada je premijer saopštio odluku o smjeni ministra pravde, manjinskih i ljudskih prava, a glasnogovornici skupštinske većine su odgovorili da neće podržati taj prijedlog. Izgledalo je tada da je to najveći izazov pred kojim su se našle izvršna i zakonodavna vlast. Već danas čini se da i jedni i drugi imaju i mnogo većih problema. A i mi skupa sa njima
Još nema naznaka kada bi se na dnevnom redu Skupštine Crne Gore mogao naći prijedlog premijera Zdravka Krivokapića o razrješenju ministra pravde, manjinskih i ljudskih prava Vladimira Leposavića. Zato je sve izvjesnije da se i u Vladi i u parlamentu nadaju da izjašnjavanja na tu temu neće biti neophodno, već da će se Leposavić smilovati, vjerovatno je preciznije – nagoditi, i podnijeti ostavku. Kako bi aktuelna većina, uz neslaganja kojima sve češće svjedočimo, sačuvala makar jedinstvo u matematičkom iskazu trenutnog odnosa snaga vlasti i opozicije u Skupštinu (41:40)
O svojoj „najtežoj odluci“ Krivokapić nas je obavijestio u ponedjeljak, objašnjavajući da sa ministrom Leposavićem pregovara već nedjelju dana, pokušavajući da ga privoli da podnese ostavku, odnosno „da se sam vadi za ono što je sam uradio“. Pošto je ministar premijeru odbio poslušnost – u pitanju je vanredno rijetka prilika da svjedočimo takvom postupku – Krivokapić se obratio javnosti i parlamentu. Istog jutra kada je sa svojom odlukom upoznao i ostale članove Vlade.
Formalni razlog za prijedlog o razrješenju ministra pravde, manjinskih i ljudskih prava, naveo je Krivokapić, bilo je njegovo odbijanje da prihvati i potvrdi kako je u Srebrenici 1995. izvršen genocid. Takav stav je u suprotnosti sa obavezujućim presudama Haškog tribunala i Međunarodnog suda pravde i deklaracijama/rezolucijama Skupštine Crne Gore i Evropskog parlamenta. Uz to, prisjetio se premijer, Leposavić je već pravio probleme Vladi.
Prvi put nedugo po izboru za ministra pravde, kada je najavio da bi nepravosnažno osuđeni akteri afere državni udar, u slučaju da njihova osuda postane pravosnažna, mogli biti amnestirani. Pa su to mnogi protumačili kao direktan pritisak resornog ministra na pravosuđe. I, opet, kada je u ime Vlade prihvatio prijedloge tzv. tužilačkih zakona koje su pripremili predstavnici skupštinske većine. Da bi se pokazalo kako ti prijedlozi ni formom ni suštinom ne odgovaraju standardima na čije poštovanje se Crna Gora obavezala tokom pregovora o pristupanju EU. Tako je, uz kritike Venecijanske komisije, dodatno produbljena kriza na relaciji izvršna – zakonodavna vlast.
Iz premijerovog obraćanja u ponedjeljak nijesmo mogli sa sigurnošću zaključiti da se njegovo lično mišljenje suštinski razlikuje od onoga što je javnosti predočio Vladimir Leposavić. Zato je bilo očigledno da on ministru pravde spočitava da Vladi kvari započete poslove. „Vlada, čiji sam predsjednik, ne pretenduje da sudi o događajima koji su se odigrali dvije i po decenije prije njenog konstituisanja“, rekao je Krivokapić, uz objašnjenje: „Ne ulazeći u lično mišljenje koje Vladimir Leposavić ima o ratnim događajima u bivšoj Jugoslaviji, smatram da je bio dužan da, kao ministar zadužen za oblast pravde i manjinskih prava, iskaže poseban senzibilitet za pravosnažne sudske odluke i osjećanja manjinskih naroda u Crnoj Gori“.
Potom je, u obrazloženju zahtjeva upućenog Skupštini, Krivokapić svom ministru spočitao: da doprinosi porastu međuetničkih tenzija u Crnoj Gori; narušava obaveza Crne Gore iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (puna saradnja sa Haškim tribunalom); ne poštuje Rezoluciju Evropskog parlamenta o Srebrenici i Deklaraciju o njenom prihvatanju koju je 2009. usvojila Skupština Crne Gore; ugrožava međunarodni ugled države i Vlade kojoj pripada.
Dok je Krivokapić Leposavića ubjeđivao da podnese ostavku, dio opozicionih partija obratio se tužilaštvu, zahtjevom da ispitaju da li je ministar pravde, relativizujući presude o genocidu u Srebrenici, prekršio zakon. Konkretno član 370 Krivičnog zakonika (Izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje) koji propisuje da će se zatvorskom kaznom, od šest mjeseci do pet godina, kazniti onaj ko „javno odobrava, negira postojanje ili značajno umanjuje težinu krivičnih djela genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina, ukoliko su ta krivična djela utvrđena pravosnažnom presudom suda u Crnoj Gori ili međunarodnog krivičnog suda“.
Još Krivokapićev prijedlog o razrješenju Leposavića nije stigao u parlament, a započelo je izjašnjavanje. Prvo na ulicama. Od Bara do Pljevalja, preko Podgorice, Nikšića i Berana, manje ili veće grupe, uglavnom pristalica koalicije Za budućnost Crne Gore, stali su u odbrani lika i djela ministra Leposavića ali i zločinaca iz Srebrenice. „Ako padne Vlado, neka padne i Vlada”, čitamo sa transparenata. Ili „Crna Goro gorska vilo genocida nije bilo”. Ko je pročitao: „Zbog Srebrenice sa funkcije se Srbin skida, upamtite nije bilo genocida”, znao je šta slijedi. Zdravko Krivokapić je izdao, zaključili su pokupljeni na ovdašnjim ulicama. A potom i mediji pod kontrolom Aleksandra Vučića. Pa se neko prisjetio kako je Aleksa Bečić, neki dan, koleginici sa Kosova čestitao izbor za predsjednicu Skupštine. Tako se proširio krug izdajnika kojima se na ulicama pjevaju pogrdne pjesme.
Prebrojavanja su nastavljena i u Skupštini.
„Svaki Srbin u Crnoj Gori dijeli Leposavićevo mišljenje (da u Srebrenici nije bilo genocida)”, uputio nas je poslanik Slaven Radunović tvrdeći nešto što je, očigledno, neistina. I saopštio da DF neće glasati za razrješenje odmetnutog ministra. Što je i bilo očekivano. Kako zbog njihovog prepoznatog stava o tim događajima („Vi plamtite kad se govori o Srebrenici i još nekim zločinima, koji nisu genocid“, spočitava kolegama iz opozicije poslanik DF Jovan Vučurović, predsjednik skupštinskog Odbora za ljudska prava i slobode). Tako i zbog odluke DF da neće podržati nijedan vladin prijedlog prije usvajanja tužilačkih zakona koji omogućavaju smjenu glavnog specijalnog tužioca Milivoja Katnića i preuzimanje kontrole nad tužilaštvom.
I iz PzP su se izjasnili protiv Krivokapićevog prijedloga, ocjenjujući da to nije način da se dođe do optimalnog rješenja. „Krivokapić će sigurno naći nekoga da smijeni ministra, ali kako će izabrati novoga? Još veći problem stvara”, konstatovao je poslanik Branko Radulović. I ponovio: „Ova Vlada je po mnogim stvarima defektna, bilo da je u pitanju sama organizacija, bilo da je u pitanju program, ili ličnosti koje će pokriti tu organizaciju”.
Na drugoj strani, iz nacionalnih partija Bošnjaka i Albanaca, SD, SDP i URA potvrđeno je da će oni glasati za razrješenje ministra pravde. Pa je ostalo da se vidi šta će o Krivokapićevom prijedlogu da kažu Demokrate i DPS. A oni su riješili da pažljivo izvagaju političke posljedice svoje odluke.
Demokrate su, na prvu loptu, saopštile da neće podržati zahtjev za smjenu ministra pravde ukoliko se po tom pitanju ne postigne dogovor u vladajućoj koaliciji. Pošto, pokušali su da objasne, ne žele da glasaju isto što i DPS!? Onda se postavilo pitanje njihovih budućih odnosa sa premijerom Krivokapićem, koji su, nakon lokalnih izbora u Nikšiću, podignuti na poseban nivo. Demokratama je problem bio i zatečeni obrazac prema kome je prihvatanje međunarodnih presuda o Srebrenici znak veleizdaje i neoborivi dokaz tinjajućeg antisrpstva. Pa bi i glas za smjenu Leposavića bio ozbiljan udar na njihov imidž. Baš kao što bi i podrška problematičnom ministru bacila sjenku na proklamovane građanske i proevropske stavove. Tako su Demokrate shvatile da njihova poslovična neopredijeljenost, oličena u izjavi „nećemo ga braniti ali ni smjenjivati sa DPS“, ovog puta ne pije vodu.
DPS se vodio drugom računicom. Njih je interesovala procjena da li će neprijateljima na vlasti veću štetu nanijeti smjena jednog ministra, uz protivljenje značajnog dijela većine koja je izabrala vladu, ili propast premijerove inicijative u Skupštini. Uz ostanak nepodobnog ministra na čelu resora koji bi morao biti nosilac najavljenih, i neophodnih, reformi.
Krivokapić se otvorenim pismom obratio „narodu Crne Gore“. Ne građanima.
Zapravo, samo „dragim saborcima“. Da bi im objasnio kako je odluku o razrješenju Leposavića donio teška srca. „Ali sam je donio da bih vas sačuvao, a ne da bih vas izdao. To možda ne razumijete danas, ali ćete jednog dana, siguran sam, razumjeti u kakvom položaju smo se nalazili u ovom istorijskom trenutku. A taj položaj je takav da poništava bitnost svakog pojedinca pred strateškim ciljem razvlašćivanja DPS-a, što neminovno podrazumijeva ako ne saglasnost, a onda bar razumijevanje jednog dijela međunarodne zajednice…“. Premijer je pismom potvrdio da „pred strateškim ciljem“ pravi „kompromise koji ne moraju uvijek biti jasno uočljivi časnom i poštenom svijetu“. Ali nije ponovio tvrdnje da se njegova vlada ruši iznutra. Svjestan da su na ulicama upravo glasači onog dijela vladajuće koalicija koja njega i njegovu vladu psuje od srca a glasa iz nužde, u strahu od gubitka teško stečene vlasti.
Aleksa Bečić je bio pragmatičniji. Pa je, uz podsjećanje na sve navodne izdaje koje su njemu i njegovim Demokratama spočitane od osnivanja partije do danas, predložio i način za izlazak iz postojeće pat pozicije. Jednostavno koliko i efikasno: da Vladimir Leposavić, ipak, podnese ostavku. „Ostavka nije znak slabosti. Ostavka je znak mudrosti i spremnosti na žrtvu zarad opšteg dobra. Nijedna ostavka nije vrednija od slobodne, pomirene i uređene Crne Gore“, preporučuje predsjednik Skupštine. „Zato svaki pojedinac, ko god bio, počevši od mene do svakog ministra, ne smije biti iznad potrebe očuvanja volje naroda, očuvanja odnosa unutar Vlade i parlamentarne većine“.
Zaludu se trudio predsjednik parlamenta. „Nemam pravo da podnesem ostavku, iako sam uvijek spreman, kao što sam to već učinio, da se izvinim svakome koga su moje riječi povrijedile“, odgovorio je Leposavić na javno izrečen poziv. I pritvrdio da ni za milimetar ne odstupa od stavova koji ga – razumio on to ili ne – diskvalifikuju sa mjesta ministra pravde. „Iznio sam jasan stav i stručno utemeljen komentar o onome što su drugi spremni da napuste i pri najmanjoj prijetnji ostavljajući društvu da se vječito nosi sa manipulacijama, nametanjem krivice i neprijateljstvom“, nadovezao se ministar na već definisanu podjelu na nacionalne heroje i kukavice/izdajnike. Pa ponovio: „Nastaviću da vršim dužnost dokle god mi Skupština Crne Gore daje to povjerenje.”
Tek treba da vidimo na šta će to da liči. Dok DPS, sa satelitima, nastavlja da podstiče haos, nastojeći da dokaže kako su jedini koji mogu voditi državu. Tako su, prije nego smo ugrabili njihov stav o opozivu ministra pravde, otvorili novi problem. Pa, nakon optužbi o neadekvatnim mjerama za suzbijanje epidemije, nezakonitom zaduživanju, zakašnjelom budžetu, saradnji sa stranim agentima i otkrivanju njihovog identiteta, stiže nova „afera“: pitanje državljanstva za osobe koje u Crnoj Gori, uredno prijavljene, borave duže od decenije…
Kao rezultat te proizvodnje skandala i sukoba imamo potpuno odsustvo političkog i društvenog dijaloga o suštinskim problemima koji opterećuju našu prošlost, sadašnjost i budućnost. Od ratnih zločina u kojima Crna Gora nije bila neutralni posmatrač, preko sudbine tada izbjeglih i raseljenih koje vlast tretira u skladu sa procjenom njihove političke (nacionalne) opredijeljenosti, do zdravstvene i ekonomske krize. Umjesto razmjene argumenata, DPS se opet pozvao na zakon sile i na ulice izveo pristalice novoformiranih komitskih i patriotskih udruženja. „Otvoriti kavez da zvijeri izađu“, preporučuje potpredsjednica DPS Sanja Damjanović na pitanje „Šta nam je činjeti?“. I eto, opet, policijski kordoni i metalne rešetke pred Skupštinom i vladom. Samo su demonstranti, valjda, drugi.
Sa dan ili dva zakašnjenja, oglasili su se i iz Vlade, „povodom dezinformacija koje su se pojavile kao sredstvo sabotaže rada Vlade i narušavanja mira u zemlji“. Pa kažu da oni, zapravo, i nijesu imali u planu da danas (četvrtak) u dnevni red sjednice Vlade uvrste Prijedlog odluke o kriterijumima za utvrđivanje uslova za sticanje crnogorskog državljanstva. Samo se nijesu dosjetili potrebe da nam to kažu na vrijeme. Dok su ministri pred novinarima obrazlagali pripremljenu Odluku.
Jedva je pet dana od kada je premijer saopštio želju da smijeni ministra pravde, manjinskih i ljudskih prava, a glasnogovornici skupštinske većine odgovorili da neće podržati taj prijedlog. Izgledalo je tada da je to najveći izazov pred kojim su se našle izvršna i zakonodavna vlast. Već danas čini se da i jedni i drugi imaju i mnogo većih problema. A i mi skupa sa njima. Dok DPS ne odustaje od nauma da, po svaku cijenu, brani svoje švercerske zabrane. I preostale čuvare prvilegija u sistemu.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari

Državna preduzeća u Crnoj Gori, uz decenijama gomilane probleme i dodatni teret modela raspodjele vlasti po dubini , odnosno talas zapošljavanja zaslužnih članova partije, simpatizera i svojti, sve vidljivije pokazuju znake ozbiljne slabosti
Skupština akcionara Crnogorske plovidbe (100 odsto u državnom vlasništvu) prihvatila je Vladin zahtjev i potvrdila odluku o hitnoj prodaji oba broda u vlasništvu kompanije. Kotor i 21. maj promijeniće vlasnika i zastavu (a vjerovatno i imena), potvrdio je Jovan Šćekić, državni sekretar u Ministarstva pomorstva, kog je Vlada zadužila da zastupa državu na ovonedjeljnoj Skupštini akcionara kotorske kompanije.
Prethodno je ministar Filip Radulović ustvrdio da prodaja brodova nije samo logičan, nego jedini potez koji je ostao. “Zakoni su takvi da više nema pomoći države. I zbog toga smo donijeli odluku da stavimo ta dva broda na prodaju. Ideja je da se sačuva što se sačuvati može”, kazao je ministar.
Šta se to “sačuvati može”, nije znao da kaže Vladimir Tadić, izvršni direktor Crnogorske plovidbe u kojoj je zaposleno devet lica (angažovani mornari nijesu na popisu stalno zapošljenih). “Imali smo sistem koji nije funkcionisao. Nema svrhe da se ostavi jedan brod da plovi, jer to ne bi moglo da podmiri troškove. Vidjećemo šta će Vlada kao vlasnik na kraju odlučiti, ne znamo da li će biti neko restrukturiranje”, kazao je Tadić Pobjedi. Potvrđujući da se brodovi ne prodaju zbog lošeg stanja, već nedostatka novca. Odnosno, lošeg upravljanja kompanijom.
“Sve tehničke neispravnosti na brodu su riješene, na osnovu toga imamo zeleno svjetlo da isplovimo, ali ne možemo zbog dugova. Zato je donijeta odluka da se stavi zaloga na brod Kotor, kao garancija da će dugovi biti izmireni. Uključili su se advokati i osiguravajuća društva”, kazao je Tadić.
Povodom odluke o prodaji brodova, nijesu se oglašavali iz Barske plovidbe. Imali su dobar razlog. Po nalogu vlade, Barani su proljetos sa Kotoranima potpisali ugovor o poslovno tehničkoj saradnji vrijedan milion eura. Tim ugovorom je predviđeno da Barska od Crnogorske plovidbe uzme brodove u zakup, dok bi Kotorani dobijeni novac iskoristili za isplatu dugova pomorcima, dobavljačima i Prvoj banci (kredit od 400.000 eura dospio je na naplatu zbog neažurnosti Vlade, koje nije potvrdila dogovor o produženja roka za vraćanje kredita). “Na taj način Crnogorska plovidba se spašava od stečaja, niko od zaposlenih neće ostati bez posla, niti ćemo izgubiti brodove vrijedne 30 miliona eura, za koje je posljednja rata banci isplaćena u januaru”, pohvalio se sredinom maja ministar Radulović. Dva mjeseca kasnije – “više nema pomoći”.
Prije ovonedjeljne Skupštine akcionara Crnogorske plovidbe koja, praktično, znači upokojenje te kompanije, oglasilo se Udruženje pomorskih kapetana Crne Gore (UPKCG), zahtijevajući od premijera Milojka Spajića da hitno smijeni ministra pomorstva. UPKCG ocjenjuje da odluke ministra Radulovića “direktno ugrožavaju brodarsku industriju, međunarodni ugled Crne Gore i bezbjednost pomorske plovidbe”. Potom se navode ključne greške i promašaji: postavljanje nestručnih kadrova na najodgovornija mjesta u sistemu, od Ministarstva do čelnih pozicija u pomorskim kompanijama; izbor nekompetentnih kompanija i osoba bez pomorskog znanja za izradu programa restrukturiranja Crnogorske plovidbe; nejasan status brodova i onoga ko upravlja njima.
Kao “vrhunac pogubne politike“ iz Udruženja potenciraju odluku o prodaji brodova, podsjećajući da su u pitanju relativno novi (izgrađeni 2012.) i nedavno otplaćeni brodovi, koji su “u narednim godinama trebalo da počnu da donose profit državi”.
Potpisnici pisma UPKCG insistiraju da je “ministar Radulović upozoren na sve posljedice, ali je ignorisao struku. Sada snosi odgovornost za gašenje Crnogorske plovidbe, koja je nekad bila simbol pomorske moći naše države (nekadašnja Jugooceanija)”, uz zaključak da je „pomorstvo stvaralo država i stručni ljudi, a sada ga gase politika i nestručnost“.
Apelu za smjenu ministra Radulovića pridružilo se i Udruženje saobraćajnih inženjera i tehničara Crne Gore. “Ovo je krajnji momenat da se nešto preduzme u cilju spašavanja onog što se još može spasiti”, navodi se u saopštenju koje je potpisao izvršni direktor Udruženja Nenad Babić. “Neko ko je imao priliku, a nije ništa uradio, sigurno ne bi trebao da ima više podršku Premijera, i morao bi pod hitno da bude smijenjen, te naravno da snosi odgovornost za stanje resora kojim je rukovodio. Brod Kotor je samo slika stanja saobraćajnih preduzeća, prvenstveno željeznice, naših luka i brodarskih kompanija, a takvom stanju je u mnogome doprinio ministar Radulović”.
Loše vijesti stižu i sa drugih strana.
Ono o čemu se, nezvanično, govori mjesecima pa i godinama, uskoro bi moglo dobiti i zvaničnu potvrdu: Željezara u Nikšiću neće proizvoditi čelik- još uvijek, ako će ikada više – pošto je aranžman sa “švajcarskom” kompanijom 8B Capital u vlasništvu Igora Šamisa propao. Zakupac, prema još uvijek nezvaničnim potvrdama iz EPCG i Ministarstva energetike i rudarstva, nije ispunio nedavno obećanje i uplatio makar dio duga za zakup Čeličane i Kovačnice, koji se trenutno procjenjuje na 650-700 hiljada eura. A sve po ugovoru o 50-to godišnjem zakupu koji je potpisan prije godinu dana.
“Kompanija 8B Capital je pokazala veliku upornost da upravlja pogonima u Željezari i ja svim srcem želim da makar dio te upornosti pretoče u značajan i vrijedan poslovni rezultat. I to će biti dovoljno za kvalitet i napredak Elektroprivrede i ekonomiju Crne Gore”, kazao je na potpisivanju ugovora o zakupu tadašnji ministar energetike Saša Mujović. “Ispunjen sam zadovoljstvom i ponosom što jedan veliki trud ostaje iza nas, ispunjen nadom da će ovaj ugovor donijeti dobro. Međutim, imam i određenu dozu opreza jer su prethodne privatizacije ovog kolektiva bile ne toliko uspješne, makar ne u onoj mjeri u kojoj smo mi priželjkivali”.
Milutin Đukanović, predsjednik Odbora direktora EPCG koja je u njegovom mandatu postala vlasnik Željezare (20 miliona eura + trošak nezarađenih plata) mudro ćuti. Kao da nije bio jedan od glavnih promotera i protagonista tog posla. Ima “njegova” EPCG dovoljno problema i pored kupovine Željezare i, već višegodišnje, isplate zarada tada zatečenim i novozapošljenim radnicima. Od ekstremnog pada profita u matičnoj EPCG, pored toga što se dio troškova zarada knjiži kao investicije, očiglednog finasiranja političkih obećanja njegove NSD resursima EPCG (nepotrebno zapošljavanje, neracionalne subvencije i sponzorstva), do sve glasnijih upozorenja na nesvrsishodnost postojanja i nezakonito poslovanje ćerke firme EPCG –Solar gradnja.
Državna revizorska institucija (DRI) dala je negativno mišljenje na finansijski izvještaj i pravilnost poslovanja Solar gradnje za 2024. godinu. Prethodno je sprovedena revizija kojom su utvrđena “materijalna i prožimajuća pogrešna prikazivanja i odstupanja od zakonskih i podzakonskih propisa”. Zbog toga su, kako su saopštili iz DRI, Izvještaj o reviziji dostavili Odboru direktora Solar gradnje, Elektroprivredi CG kao osnivaču, Ministarstvu finansija, Odboru za ekonomiju, finansije i budžet Skupštine Crne Gore i Vrhovnom državnom tužilaštvu (VDT).
Ako smo pažljivo pratili, reakcija na taj postupak stigla je, za sada, samo iz VDT. Saopštili su da im materijal iz DRI još nije stigao.
Uskoro bi se, na istoj adresi (VDT), mogao naći još jedan državni projekat prvog reda: ugovor o koncesiji za aerodrome u Podgorici i Tivtu. Taj posao nije završen ni šestu godinu, ali su se svim onim što je novoformirana Tenderska komisija postigla od proljetos, ispunili uslovi da se započeto produži. Nakon Ministarstva saobraćaja i Vlade, pred sudovima. Domaćim i međunarodnim.
Potencijalne žalbe najavili su, za sada, dva od tri ponuđača zainteresovana za koncesiju. Istovremeno, putnici iz Crne Gore putuju preko Tirane i Beograda, a ovdašnja turistička privreda trpi zbog nemogućnosti gostiju da dođu u Crnu Goru. A država zbog manjka prihoda.
Kad smo kod turizma, nedavno je proslavljen mali ali izuzetno neslavan jubilej. Grad hotel Sveti Stefan, jedan od turističkih simbola nekadašnje SFR Jugoslavije pa i cijelog Mediterana, ostao je zatvoren petu sezonu. Pokazale su se preuranjene optimističke najave iz aprila da će elitni hotel biti otvoren ovog ljeta. Upućeni su (portal investitor.me) čitaocima ponudili i detalje sporazuma koji je čekao “samo” da ga parafiraju u Vladi. Dogovor, pisali su, postignut uz posredovanje Novaka Đokovića i mogućnost da se on uključi u taj posao, predviđao je da: Vila Miločer, Aman SPA i restoran Olive budu otvoreni najkasnije 45 dana od potpisivanja sporazuma; Plaže Sveti Stefan Istok, Zapad i Kraljeva plaža budu otvorene do 75 dana, a ostrvo Sveti Stefan najkasnije 105 dana od potpisivanja ugovora. Istovremeno, zamrznula bi se arbitraža u Londonu. Za početak, na šest mjeseci.
Od svega navedenog ostala je – arbitraža. I mogućnost da Crna Gora pretrpi i znatnu finansijsku štetu, bude li proglašena odgovornom za nepoštovanje ugovora o zakupu Svetog Stefana.
Umjesto priče o tome trebaju li elitni (državni) hoteli na primorju da budu otvoreni pet, osam ili 12 mjeseci godišnje, mi tražimo krivca za zapuštene plaže bez zakupaca. Dok se Morsko dobro i lokalne samouprave spore oko preuzimanja odgovornosti i nadležnosti za (ne)učinjeno. Što goda da se utvrdi – strani posjetioci teško da će imati razumijevanja za domaće šlamperaje. Bilo da je njihova posljedica nemar, neznanje ili, a ni to ne treba isključiti, loša namjera prema Crnoj Gori i njenim resursima.
Da li bi odgovorna i verzirana vlast tek tako prešla preko spoznaje da nekadašnji ponos crnogorske poljoprivrede, Plantaže AD, preživljavaju prodajući zemljište i preprodajući tuđa vina!? Ili da u zemlji koja je najvećim dijelom pod šumama, nemamo primjenjljiv zakon o šumarstvu. Dok uvozimo drvene gajbe za pakovanje voća…
Državna preduzeća u Crnoj Gori, uz decenijama gomilane probleme i dodatni teret modela raspodjele vlasti po dubini, odnosno talas zapošljavanja zaslužnih članova partije, simpatizera i svojti, sve vidljivije pokazuju znake ozbiljne slabosti. Negdje se stanje može popraviti, negdje ne . Kratkoročnim poslovnim potezima (prodaja brodova, zemljišta, davanje u koncesiju) pokušava se stvoriti lažna slika uspjeha. Dok neko od povjerilaca ne podnese zahtjev za uvođenje stečaja.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari

Ako se uzmu u obzir vrijednosti ovogodišnjih dobitnika Trinaestojulske nagrade, i želje dijela vlasti da se po njima ubuduće mjerimo, 13. jul postaće antipod samom sebi. Još je teže stanje nego što izgleda. Problem sem vlasti, njihovog prekrajanja istorije i veličanja zločinaca, je i onaj antifašizam koji odbija da vidi koliko je Đukanovićev režim trasirao put u ove dane
U susret Trinaestom julu slavilo se mnogo štošta, a najmanje antifašizam i antifašističko nasleđe. Ono se uglavnom krečilo. Sedmicu uoči Dana ustanka obilježila je dodjela Trinaestojulske nagrade, koja je možda bolje od ičega ogolila vrijednosti vlasti moderne Crne Gore. Što bi rekao predsjednik parlamenta Andrija Mandić na dodjeli nagrada u Vili Gorica: „Djela ovogodišnjih dobitnika nagrade, simbol su onoga što 13. jul treba da bude u 21. vijeku“. Lelek.
Ako se uzmu o obzir vrijednosti ovogodišnjih dobitnika Trinaestojulske nagrade, i želje dijela vlasti da se ubuduće mjerimo po njima, 13. jul može postati antipod samom sebi. Nagradu su ove godine, po volji Žirija, odnosno parlamentarne većine koja ga je birala u parlamentu, dobili pjesnik Bećir Vuković i grafičar Veljo Stanišić. Nagradu je dobio i muzičar Miloš Karadaglić, ali je odbio da je primi „u ovim okolnostima“. Žiri su činili predsjednik Nikola D. Rakočević i članovi Želidrag Nikčević, David Kalaj, Radoslav Stanišić, Miodrag Živković, Danilo Marunović i Dragan Koprivica.
Vuković je javnosti, više nego po poeziji, poznat po negiranju crnogorske nacije. „Smatramo da je ova odluka nagrada onima koji otvoreno negiraju postojanje crnogorske nacije i identiteta”, navodi se u peticiji pokrenutoj za oduzimanje nagrade Vukoviću. Društvene mreže i mediji preplavljeni su njegovim izjavama na tu temu, od kojih je najčuvenija ona u kojoj kaže da su crnogorsku naciju izmislili Milovan Đilas i Kominterna, a Crnu Goru naziva nesrećnicom koju treba cimnuti za mrtve nogare.
„Kad je Crna Gora kažnjena istorijskom ironijom? Onda kad je Kominterna krenula da izmišlja nacije. Đilas je Crnoj Gori oko vrata namako omču. Na tim vješalima do danas ljulja se potonja udovica Kominterne. Grana je suva, samo treba cimnuti nesrećnicu za mrtve nogare da se strovari na zemlju, i pregrnuti lopatom zemlje”, pisao je svojevremeno. Tu je i Vukovićev poetski uzlet: „Četnici su gospoda, bili i ostali“.
Osim što je ovjenčan ovogodišnjom Trinaestojulskom nagradom, Vuković je 2021. izabran i za predsjednika Žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade. Na to su ga mjesto preporučili glasovi bivšeg DF, a od sedam članova Administrativnog odbora, šest je glasalo za tu odluku. Protiv je bila samo Kenana Strujić-Harbić. Godinu ranije predložen je za člana žirija, a iz DPS-a su podršku tom predlogu obrazlagali kao pokušaj „zdravog dijaloga“ unutar parlamenta. Danas, kažu iz te partije, Vuković zaslužuje prezir.
Za razliku od Vukovićevih mrziteljskih izjava, podatak o tome da li je i gdje je objavio knjigu za koju je ove godine nagrađen, nije lako pronaći. Radi se o zbirci poezije Kuće beskućnika. Da knjiga postoji, što je dobar dio javnosti problematizovao, Vuković se potrudio da dokaže na dodjeli u Vili Gorica, podižući jedan primjerak u zrak. Prethodno su mediji objavili da zbirka nije registrovana u skladu sa propisima. Vijesti su objavile da do petka, 4. jula, knjiga nije bila katalogizovana u COBISS.CG. Pretragom COBISS.CG mogla se pronaći samo knjiga istoimenog naziva Benamina Isovića iz 1969. Vuković nije očito bio ni mnogo originalan. Vijesti su objavile i da je istog dana ustanovljeno da je zapis u sistemu COBISS.SR izmijenjen, koristeći prethodno formiran zapis od 2. aprila 2025. Vukovićeva knjiga je tada registrovana kao „u štampi“, uz napomenu da nijedna biblioteka u sistemu COBISS.SR ne posjeduje njen primjerak.
“Moja knjiga je registrovana u Srbiji, ovo je antisrpska histerija” ,uzvratio je Vuković. Dal je antisrpska histerija zaposjela i Srbiju, tek je i Narodna biblioteka Srbije potvrdila da ne posjeduje primjerak Vukovićeve knjige.
Dok Vuković dobija svu javnu pažnju, drugi ovogodišnji laureat, grafičar Veljo Stanišić, bio je van fokusa. Pažnju javnosti izazvalo je tek njegovo televizijsko gostovanje gdje je Karadaglićevo odbijanje da primi nagradu, okvalifikovao kao „ciganisanje“. Reagovale su civilne organizacije i ombudsman, ocjenjujući da je Stanišićeva izjava govor mržnje i diskriminatorska. Stanišić se potom izvinio i zatražio oproštaj od braće Roma. „Da bismo razumjeli na šta mislim, molim da se romske organizacije raspitaju kod nikšićke braće, ko je i kakav Vojo Stanišić“, kazao je. Kao biva, njemu je ova izjava koja odiše duboko utkanimm predrasudama, tek uzrečica. Inače je dobar komšija.
Stanišić je u emisiji izjavio i da Karadaglić nije dostojan Trinaestojulske nagrade. O Karadagliću se svakako ne mora raspitivati u Nikšiću, obzirom da ima međunarodnu muzičku karijeru i reputaciju. Mnogi izražavaju poštovanje prema njegovom odbijanju nagrade. No neki podsjećaju da je javno podržao Đukanovića u političkoj kampanji 2018, odnosno bio njen dio.
Stanišić je Karadaglićevo odbijanje Trinaestojulske nagrade, objasnio je naknadno, doživio kao uvredu i ambiciju da ponizi njegov narod i njega. „Kao što to prikriveno ili otvoreno sprovodi jedan određeni broj nevladinih organizacija i političkih partija. Mi smo crni, a oni su bijeli, mi smo traktordrajversi, a oni građani. Da li smo mi koji ne pripadamo javnoj sceni, u njenoj vještačkoj performativnosti, uopšte priznati kao jednaki njima? Mora li se to nazvati aparthejd?”, zapitao se Stanišić. Kandidujući se tako da dobije još jednu nagradu za redefinisanje pojma „aparthejd“. Po Stanišiću kritika onih koji veličaju krvave ideologije i ratne zločince zove se aparthejd.
Karadaglić je u obraćanju u kom kaže da ne može da primi nagradu kazao da je neizmjerno zahvalan na odluci da bude predložen i izabran za dobitnika najvećeg crnogorskog priznanja – Trinaestojulske nagrade.
„Tu odluku doživljavam ne samo kao priznanje za dosadašnji rad, već još više kao obavezu za buduće vrijeme. Moja namjera je bila da sav novčani iznos nagrade usmjerim u Fondaciju koju sam osnovao radi pomoći mladim umjetnicima i talentima iz Crne Gore. Nažalost, u okolnostima na koje nijesam mogao uticati, ja ovo izuzetno priznanje ne mogu primiti i nadam se da će ukupna crnogorska javnost imati razumijevanje za ovaj moj čin”, naveo je.
Fondaciju koju je Karadaglić osnovao i u koju je htio da donira novac od nagrade, javno je 2022, trošeći posljednje dane mandata predsjednika Crne Gore, podržao Milo Đukanović. Nakon sastanka sa Karadaglićem, Đukanović je tada poručio da će ta fondacija biti most između Crne Gore i svijeta. Nesporno je Karadaglićevo pravo na politički stav. Ali ne treba prećutati: međunarodno ugledni muzičar nije se nikada osvrnuo na ulogu Đukanovićevog režima u krvavim devedesetim kada je istorija takođe prekrajana, proganjani svjedoci ratnih zločina i mirovni aktivisti, a predmeti ratnih zločina duboko skrivani u tužilačkim fiokama, kako bi se odgovornost vlasti zaboravila.
U javnosti i na društvenim mrežama brojni su glasovi da se Vukoviću oduzme nagrada. Trinaestojulska je ove godine svakako oduzeta od sebe same i antifašizma koji treba da simbolizuje. Na dodjeli, posebno mjesto zauzeo je, u tom duhu, mitropolit Joanikije. Svaki govornik na svečanosti, od predsjednika parlamenta kao domaćina proslave, do laureata, govor bi započinjao obraćanjem mitropolitu, te sveštenstvu koje je takođe bilo prisutno na zabavi. Mitropolit je svojim nedavnim izjavama o ratnom zločincu Pavlu Đurišiću kao „heroju nepobjedivog karaktera“ otvorio novu sezonu veličanja četničkog pokreta kod kuće, te njihovog predstavljanja kao antifašista. Antifašisti se prevrću u grobovima. Nastavile su i druge kolege iz MPC. Domaćin dodjele Trinaestojulske nagrade, Mandić to je nedavno definisao slobodom govora. Ostatak vlasti i dalje ćuti.
Trinaestojulsko slavlje, povodom dodjele nagrade u Vili Gorica bilo je u stvari tek nastavak politike koja pokušava izjednačiti fašiste i antifašiste, kroz brižljivo odabrane riječi govornika, raznorazne ansamble i njihove igre, te odabir zvanica. Na proslavi su osim sveštenstva, mahom bili prisutni predstavnici Mandićevog dijela parlamentarne većine. Dobar dio vlasti nije bio na proslavi, niti su se uključivali u polemike oko dodjele nagrade.
Znakovito: na tri decenije od genocida u Srebrenici, koji se desio 11. Jula 1995. godine, u žiriju koji je dodijelio Trinaestojulsku nagradu bio je i savjetnik predsjednika parlamenta, Želidrag Nikčević, član žirija koji je 1993. godine dodijelio nagradu Risto Ratković Radovanu Karadžiću.
Na proslavi nije bilo ni opozicije, ali je jedan dio opozicionih poslanika bio među protestantima ispred Vila Gorica. Mediji su objavili da je protestovalo više stotina građana. Policija ih je spriječila da dođu do vile upotrebom biber spreja, dok je interventna jedinica upotrijebila i silu.
Policija nije dozvolila Danilu Marunoviću, članu Žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade, da prođe ka Vili Gorica zbog toga što je, kako su naveli, pozvao građane da probiju kordon.
Marunović je, navodno zbog svoje kolumne, nedavno priveden na informativni razgovor BIA dok je boravio u Beogradu, gdje je gostovala njegove pozorišna predstava Gospoda Glembajevi. „Ne može se završiti na ovome“, poručio je na protestu ispre Vile Gorica.
Marunović je u javnosti prepoznat kao blizak bivšem režimu. „Bemax je posljednja linija odbrane Crne Gore“, pisao je svojevremeno u jednoj od svojih kolumni. Đukanovića je poređivao sa kraljom Nikolom. Proglašavao ga simbolom, svetionikom u mraku…
Još je teže stanje nego što izgleda. Problem sem vlasti, njihovog prekrajanja istorije i veličanja zločinaca, je i onaj antifašizam koji odbija da vidi koliko je Đukanovićev režim trasirao put u ove dane. Zato, nemamo se mnogo čime pohvaliti. Na djelu je raskućivanje.
Milena PEROVIĆ
Komentari

Različite su spekulacije zbog čega političkoj grupaciji bivšeg DF smeta aktuelni šef policije i njegov izvještaj o radu. Od toga da nijesu zadovoljni načinom procesuiranja slučaja bratanića predsjednika parlamenta, do pominjanja potencijalno sumnjivih poslova na koje Šćepanović ne bi žmurio. Čini se, ipak, da je suština svakog sukoba na relaciji djelova vlasti oko bezbjednosnog sektora – pokušaj da se nad tim sektorom preuzme i učvrsti politička kontrola
Visoki tonovi i škakljive teme otvorene na sjednici Odbora za bezbjednost održanoj prethodne sedmice zaglušili su zidovi gluve sobe parlamenta. Čija je uloga upravo da službene tajne to i ostanu. Poneki detalj sa sjednice, ipak, je isplivao u javnost.
Objavljeno je da poslanik Nove srpske demokratije Jovan Vučurović nije glasao, odnosno da je bio suzdržan u odnosu na izvještaj o radu policije koji je na sjednici predstavio vršilac dužnosti direktora Uprave policije Lazar Šćepanović. Radi se o posebnom Izvještaju o rezultatima u borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije za period od 1.12.2024. godine do 27.05.2025. godine.
Djelovi tog izvještaja već su objavljeni u javnosti. U dokumentu se navode rezultati policije kada su u pitanju pranje novca, podaci o stopostotnom uspjehu u tom periodu u rasvjetljavanju djela protiv tjela i života, statistika o prijavama protiv organizovanih kriminalnih grupa i bezbjednosno interesantnih lica, te hapšenjima zbog šverca cigareta u nekoliko velikih akcija. U policijskom vrhu tvrde da je to jedan od najboljih izvještaja do sada.
Vučurović je na sjednici problematizovao to što policija nije riješila blokade puteva širom Crne Gore, zbog čega će navodno patiti turistička sezona.
Prema riječima Monitorovih sagovornika, visokopozicioniranih u bezbjednosnom sektoru, to ne može biti zvanični, odnosno legitiman razlog za uzdržanost. Oni ukazuju da se izvještaj odnosi isključivo na rezultate u oblasti borbe protiv kriminala i korupcije, te da pitanje blokada puteva ni ne može biti tretirano tim dokumentom.
Šćepanović je na sjednici navodno burno reagovao, saopštivši da neće biti beskičmenjak, da neće dozvoliti da policija bude zloupotrebljena u političke svrhe, i da s njom rukovode ljudi bez kičme. Navodno je kazao poslanicima da je njihov problem to što bi na čelu policije “htjeli da vidite čovjeka koji će raditi kako vama odgovara”.
Po zakonu, parlament može da ne usvoji izvještaj o radu policije i da nakon toga predloži ministru policiije razrješenje direktora UP. To u ovom slučaju gotovo nije opcija, jer je Šćepanović nedavno reizabran uz svesrdnu podršku ministra policije Danila Šaranovića iz Demokrata. Zato se reakcija poslanika Vučurovića vidi ne samo kao poruka dijela vlasti ( bivši DF) da im novi šef policije nije po mjeri i da na tom mjestu žele nekog svog, već i kao političko trvenje između Demokrata Alekse Bečića, koje kontrolišu bezbjednosni sektor i političke grupacije oko predsjednika parlamenta Andrije Mandića. Mediji su nešto ranije, u susret ponovom izboru Šćepanovića, izvještavali i da oko Šćepanovića i dalje tinja spor na relaciji PES – Demokrate, te da su Demokrate Šćepanovićev reizbor uslovile glasanjem za sporazume sa Ujedinjenim arapskim emiratima u parlamentu.
Vlada je 16. juna ove godine, bez održavanja sjednice i, kako se navodi u vladinom dokumentu „uz pribavljenu saglasnost većine članova“, donijela rješenje kojim je Šćepanović opet određen za vršioca dužnosti Uprave policije, na narednih šest mjeseci. Za tu poziciju, opet ga je predložio ministar policije Danilo Šaranović, koji za Šćepanovića i njegove rezultate ima samo riječi hvale. U predlogu za produženje Šćepanovićevog mandata, Šaranović između ostalog navodi da su rezultati aktuelnog šefa UP „ bez presedana u savremenom radu Uprave policije”.
Šćepanović je bio Šaranovićev kandidat, na kome je insistirao nakon što je tu poziciju napustio bivši direktor policije Zoran Brđanin. Zbog Šćepanovića on je ušao u svojevremeni sukob sa Spajićevim PES-om oko kontrole bezbjednosnog sektora, tokom prethodnog izbora novog šefa policije.
Nije prvi put da nove vlasti nakon avgusta 2020., upravo preko izvještaja o radu policije, mimo zakona, disciplinuju vrh policije, odnosno pokušavaju uspostaviti i učvrstiti kontrolu nad bezbjednosnim sektorom. Izvještaji o radu policije bili su povod za smjenu Brđanina, koji je za direktora Uprave policije izabran u avgustu 2021, u mandatu vlade Zdravka Krivokapića. Brđanina je više naknadnih vlada smjenjivalo a sud vraćao na poziciju šefa policije. Na kraju je na sopstveni zahtjev krajem prošle godine napustio to radno mjesto.
Skupštinski Odbor za bezbjednost i odbranu svojevremeno je dao negativno mišljenje na dva Brđaninova izvještaja o radu UP. Izvještaji su razmatrani nakon zakonskog roka, zakašnjelo, iako se po mišljenju suda smatra da su izvještaji koje Odbor nije razmatrao na vrijeme, u stvari usvojeni. To nije omelo parlamentarnu većinu. I ti izvještaji su u jednom periodu od strane vlasti predstavljani kao „istorijski“, po rezultatima.
Ministar Šaranović, čijeg je kandidata za šefa UP sada uzeo na zub dio parlamentarne većine na čelu sa Mandićem, tada je izjavio da će tražiti razrješenje Brđanina ukoliko parlament ne usvoji njegove izvještaje. Ignorišoći uputstvo suda da se izvještaji u stvari već smatraju usvojenim.
Brđanin je tada odbio da prisustvuje sjednici na kojoj su razmatrani njegovi izvještaji, saopštivši da se neblagovremenim razmatranjem izvještaja samo „fingirala“ njegova zakonita smjena. On je više puta u javnosti govorio o tome da ni nova vlast, nakon pada DPS-a, na toj poziciji ne želi profesionalca, već nekog kog može da kontroliše.
Lideri bivšeg DF su tražili smjenu Šćepanovića ali i kompletnog bezbjednosnog sektora, nakon klanovskog ubistva na Cetinju u septembru prošle godine. Njihova suzdržanost bila je očigledna i tokom produženja Šćepanovićevog mandata u junu ove godine. Ministri iz Nove srpske demokratije (NSD) glasali su za Šćepanovića tek nakon zaključenja glasanja, dok iz Demokratske narodne partije (DNP) Milana Kneževića nijesu uopšte.
Različite su spekulacije zbog čega političkoj grupaciji bivšeg Demokratskog fronta smeta novi šef policije. Govori se i o tome da nijesu zadovoljni načinom procesuiranja slučaja Mandićevog bratanića Danila Mandića, do pominjanja potencijalno sumnjivih poslova na koje Šćepanović ne bi žmurio. Čini se da je suština svakog sukoba na relaciji djelova vlasti oko bezbjednosnog sektora, i sada, kao i ranije – pokušaj da se nad tim sektorom preuzme politička kontrola.
Šćepanović je navodno na sjednici Odbora za bezbjednost u petak u gluvoj sobi parlamenta saopštio da “neki političari oko njega očekuju da procesuira Bemax, a da ih istovremeno pusti da prave Bemax2”. Šćepanović za Monitor nije želio da komentariše dešavanja u gluvoj sobi, pa ni šta je mislio pod tim Bemax 2. Ni drugi sagovornici koje je Monitor kontaktirao u vrhu policije nijesu željeli da odgovore ili nijesu imali odgovor na pitanje šta je Bemax2, odnosno šta je pod tim Šćepanović konkretno mislio.
Kako su nezvanično objavile Vijesti, pozivajući se na izvore iz vrha Vlade, a u kontekstu Šćepanovićevog pominjanja Bemax-a 2, neki poslovno kriminalni krugovi iz Srbije, bliski Aleksandru Vučiću, već su se infiltrirali na crnogorsko primorje, gdje navodno pokušavaju da operu velike količina novca.
“Mislim da je Šćepanović Bemax 2 pomenuo u kontekstu planova za sve poslove koje je pokrivao Bemax, a za šta trenutno postoji otvoren prostor”, kazao je za Monitor sagovornik iz vrha bezbjednosnog sektora.
Bemax je crnogorska moćna građevinska kompanija, koja se tokom prethodnog režima povezivala sa vrhom vlasti, u kontekstu ne samo unosnih građevinskih poslova, već i šverca. Aleksandar Mijajlović, koji se povezuje sa vlasništvom Bemaxa, uhapšen je u februaru prošle godine po nalogu SDT, kao dio kriminalne grupe koja se tereti za međunarodno krijumčarenje cigareta.
Predstavljajući se kao beskompromisni borci protiv organizovanog kriminala i korupcije, funkcioneri grupacije bivšeg Demokratskog fronta već neko vrijeme izražavaju nezadovoljstvo navodnom neažurnošću istražnih organa kada su u pitanju kriminal i visoka korupcija. Dok istovremeno osporavaju sve akcije policije i tužilaštva koje se povezuju sa njihovim članovima ili njima bliskim osobama, od hapšenja bivšeg gradonačelnika Budve Mila Božovića, do slučaja Mandićevog bratanića.
Ove sedmice poslanik Vučurović ponovio je za portal Borba, koji se vezuje za bivši DF, prethodno izraženo nezadovoljstvo Milana Kneževića navodnim nereagovanjem tužilaštva kada su u pitanju svjedočenja pred parlamentarnim Anketnim odborom o slučaju crnih trojki, koji je inicirao bivši DF, ali i drugim nerasvijetljenim aferama iz doba DPS.
„Pored svega što smo tamo čuli, tužilaštvo i dalje ćuti, što je zaista čudno i krajnje sumnjivo. Vidjećemo do kada će se to nastaviti i na osnovu njihovog ponašanja zauzećemo vrlo jasan stav,” kazao je Vučurović. Nakon što je pred Anketnim odborom o slučaju crne trojke svjedočio bivši visokopozicionirani policijski funkcioner Milan Paunović, tužilaštvo je saopštilo da je slučaj zastareo. Dio stručne javnosti kritike bivšeg DF na račun navodne neažurnosti tužilaštva oko svjedočenja pred Anketnim odborom vidi kao neprimjereni pritisak na pravosuđe.
Anketni odbor dobro dođe za političku reklamu. Praksa je i dalje depeesovska – stavi institucije pod svoju kontrolu, da služe našima.
Milena PEROVIĆ
Komentari
Kolumne

Novi broj


RAMIZ HADŽIBEGOVIĆ – SALAŠ (VII): Svjedok sudbine življenja

MILOŠ VUKANOVIĆ, ISTORIČAR: Manipulisanje istinom je isto što i laž

Ni kriva ni tužna
Izdvajamo
-
FOKUS3 sedmice
SLUŽBENI AUTOMOBILI, JAHTE , AVIONI…: Raskalašniji nego DPS
-
Izdvojeno2 sedmice
TRINAESTOJULSKA NAGRADA, DOBITNICI I OSPORAVANJA: Po formuli vlasti, opet
-
Izdvojeno3 sedmice
PROSTORNI PLAN CRNE GORE DO 2040.: Crnogorsko primorje kao turistički potencijal
-
FOKUS2 sedmice
DISCIPLINOVANJE VRHA POLICIJE: Tajne gluve sobe
-
DRUŠTVO4 sedmice
PROSTORNI PLAN CRNE GORE DO 2040. PRED USVAJANJEM PO HITNOM POSTUPKU: Spisak (ne)utemeljenih želja
-
Izdvojeno3 sedmice
UOČI GODIŠNJE SKUPŠTINE EPCG: Profit ispario, privilegije ostale
-
INTERVJU3 sedmice
DRAGOLJUB VUKOVIĆ, NOVINAR: Kuća nam vonja na mnogo šta što ne valja
-
DRUŠTVO4 sedmice
KOJE FAKULTETE UPISUJU CRNOGORSKI STUDENTI: Priprema za državni posao