Informacije da beranska mljekara Zora ne radi već godinu zbog kvara jedne od skupocjenih mašina, aktuelizovale su malo poznatu priču o tome kako je uz velike malverzacije svojevremeno nabavljena polovna oprema pa prikazivana kao nova za ovu fabriku, građenu milionskim sredstvima međunarodne donacije.
Izvršni direktor mljekare Vinko Purić otkrio je nedavno da jedina fabrika dugotrajnog mlijeka u Crnoj Gori ne radi zbog kvara takozvane pakerice i da je kompaniji potrebna finansijska pomoć za popravku mašine.
GOMILA GVOŽĐA: „Kvarom glavne mašine u Zori stala je proizvodnja”, rekao je Purić i dodao da se nada da će Ministarstvo poljoprivrede pomoći da se obezbijedi novac za popravku.
„Ukoliko se to ne desi, u ovakvom stanju više nijesmo u mogućnosti da radimo”, kazao je direktor Zore.
Kada je mnogo ranije, godinu-dvije nakon izgradnje fabrike, inženjer Dragan Miljković, jedan od domaćih stručnjaka zapošljenih u mljekari, nakon učestalih kvarova i zastoja, upozorio da su mašine stare i do trideset godina, našao se na udaru tadašnjeg poslovodstva. Miljković je ispričao kako su neki djelovi opreme kad su stigli bili potpuno neupotrebljivi i da su morali biti vraćeni.
„Umjesto nove opreme stigla nam je gomila gvožđa, koje ni remontom nije moglo da se stavi u funkciju. Glavna mašina kombi-blok, kada je uvezena već je bila odradila svoj radni vijek”, kazao je Miljković.
Prema njegovim riječima, velika greška bio je izbor mašina, odnosno proizvođača.
„Meni nije poznato da još neka mljekara ili fabrika sokova u regionu radi s austrijskim ‘kombi-blokom’. Uglavnom svi koriste mašine marke ‘tetrapak’ za koje ima i rezervnih djelova, a i mnogo su jeftinije”, rekao je ovaj inženjer.
On je upozorio da je ipak, kada je već „učinjena rabota”, trebalo odmah osposobiti domaće stručnjake, kako se ne bi dešavalo ono što je kasnije postala praksa, da se za najmanji kvar dovode majstori iz Austrije.
Inženjer Miljković iznio je još mnogo drugih informacija u vezi s nabavkom i montiranjem opreme i opasnim kvarovima na drugim mašinama kao, na primjer, onom zbog kojeg je isparavao vodonik peroksid, ugrožavajući zdravlje radnika. On je još tada čitav posao oko izgradnje fabrike nazvao kriminalom i dodao da će sve to jednog dana morati da se razotkrije. Miljković nije želio da trpi pritiske i napustio je fabriku, da bi se nedugo potom odselio iz Berana.
U PARTIJSKIM ŠTABOVIMA: Jedina fabrika dugotrajnog mlijeka u Crnoj Gori bila je donacija vlade Luksemburga i predstavljala dio šireg projekta pod nazivom MEDNEM – Razvoj mljekarstva na sjeveroistoku Crne Gore. Nije te 2002. godine Luksemburg bez neke donirao fabriku Beranama. To je trebalo da bude stimulans za povratak crnogorskih azilanata iz te razvijene zapadnoevropske zemlje. Azilanata je najviše bilo upravo iz beranske opštine, posebno s područja Bihora, tako da se u to vrijeme pričalo da fabriku zapravo treba graditi u Petnjici.
Nije izgrađena u Petnjici, niti je bila poseban stimulans za povratak crnogorskih azilanata koji su u tu zemlju u najvećem talasu ilegalnim kanalima stizali u vrijeme ratnih dešavanja na Kosovu 1999. godine i političke destabilizacije u okruženju. Sa smirivanjem prilika, azilanti su uglavnom na silu deportovani nazad, a u beransku mljekaru je slovom i brojem zapošljen – samo jedan. Već tada su spiskovi za zapošljavanje pravljeni u štabovima vladajućih partija. Nije to bilo lako. Za tridesetak mjesta u fabrici konkurisalo je preko hiljadu nezaposlenih Beranaca. Pala su mnoga prazna obećanja.
Projektom MEDNEM upravljao je u početku tim međunarodnih konsultanata na čijem čelu je bio škotlanđanin Tomas Hodž, koji je kasnije zbog razotkrivenih mahinacija i pljačke u ovoj fabrici pred crnogorskim sudovima u odsustvu, tačnije bjekstvu, osuđen na godinu zatvora. Škotlanđanin je vrlo autoritarno vodio posao i vrlo brzo rastjerao sve strane i domaće stručnjake koji su mu mogli biti smetnja u „poslu”.
Kada mu je postavljeno pitanje uvoza polovne opreme, za koju je stočarima i članovima borda direktora rečeno da je nova, Tomas je izjavio da to nije bio njegov posao već drugih konsultanata. Naravno da je malo ko povjerovao u tu priču, koja je ipak sve do danas ostala pod velom tajne. Poznato je samo da su mašine za beransku mljekaru uvezene preko holandske firme VM Inženjering.
LAŽNI PODACI: Na osnovu lažnih podataka o broju muznih grla u Beranama i regionu, fabrika je projektovana za dnevnu proizvodnju od 50 hiljada litara. Kada se ispostavilo da se u jeku sezone ne može dnevno prikupiti više od deset-petnaest hiljada litara sirovine, fabrika je počela da proizvodi gubitke. Povećanju stočnog fonda nije pomogao ni sumnjivi projekat uvoza steonih bavarki, koje su uglavnom završile u mesnoj industriji. Manjak krava u kombinaciji sa čestim kvarovima mašina, bila je prosta formula za neuspjeh u poslu.
Do trenutka dok su gubici pokrivani međunarodnom donacijom, kao što su plaćani i stručnjaci koji su svako malo dolazili da popravljaju opremu, crnogorske vlasti nijesu se previše sjekirale. Optimizam je iskazivan i onda kada je vlada Luksemburga zaključila donaciju tešku desetak miliona eura, i bezmalo čitav paket akcija ustupila Vladi Crne Gore.
Ubrzo se, međutim, pokazalo da crnogorska Vlada nije spremna da pokriva gubitke ove fabrike. Tako je mljekara došla u situaciju u kojoj se i danas nalazi. S velikim dugovanjim radnicima, stočarima i dobavljačima, na kapiju je još krajem 2009. godine stavljen katanac.
JEDINSTVEN PRIMJER: Jedina fabrika dugotrajnog mlijeka u državi, ispostavilo se, uz sve probleme koji su je pratili i veliku konkurenciju na tržištu, ne može da radi rentabilno. Upravo je tako saopštio aktuelni direktor Vinko Purić. Fabrika bi, prema njegovim riječima, osim dugotrajnog mlijeka morala da se preorijentiše na čitav lanac drugih proizvoda. Za sve to je potreban novac, a stranih donatora, da se muzu, više nema.
Mljekara je očigledno vruć krompir u rukama novog ministra poljoprivrede Tarzana Miloševića. O tome je najviše razgovarano prilikom njegove posjete Beranama prije dva dana. Ministar je rekao da će od marta upravljanje mljekare preuzeti novi menadžment, što znači da će stari biti smijenjen. On je dodao da će proizvodnja običnog mlijeka biti pokrenuta, dok će za proizvodnju dugotrajnog i privatizaciju fabrike biti tražen partner.
Do sada se, kao moguće rješenje, dok nezadovoljni radnici štrajkuju, stidljivo pominjao i stečaj. Bio bi to veliki „uspjeh” i jedinstven primjer. Uložiti u nešto deset miliona, a onda ga kroz stečaj prodati za neuporedivo manje?! Vjeruje se da novi ministar to neće dozvoliti.
Vlada Crne Gore u ovoj kompaniji ima 99,5 odsto akcija. Ostalih zanemarljivih pola procenta podijeljeno je na nekoliko udruženja stočara iz regiona. Ako bude stečaja, Petnjičani, na čijoj je muci ova fabrika napravljena, mogli bi lako ostati bez svojih nula zarez nula pet odsto akcija. Na toliko se, kroz MEDNEM, svela pomoć Luksemburga na silu deportovanim azilantima iz ovog kraja.
Tufik SOFTIĆ