Ambasador u odbrani imperijalne politike
(Vladislav Maslenikov, „Ukrajinsko žito išlo je u „situ“ Evropu“, Monitor br. 1725)

Uvaženi veleposlanik Ruske Federacije, gospodin Vladislav Maslenikov je u prošlom broju poslao, treću po redu, reakciju na pisanje Monitora o ruskoj agresiji na Ukrajinu. Zahvalni smo Nj.E. g. Maslenikovu što je saopštenje konačno potpisano i kraće je sadržine za razliku od prva dva reagovanja.

U potpunosti razumijem dužnost gospodina ambasadora da zastupa i brani imperijalnu politiku svoje zemlje uz tradicionalne boljševičke kvalifikacije i neprovjerljive tvrdnje. Nepostupanje po uputama Moskve može biti opasno, ne samo po karijeru, već po zdravlje i život – što je čest slučaj od početka Specijalne vojne operacije.

U saopštenju nije ponuđena ni jedna činjenica da je bilo koji navod u mome tekstu netačan. Činjenice o relokaciji ruske flote, njenim gubicima i gubicima kopnene vojske su lako provjerljive sa snimaka satelita, dronova i Google Earth-a.  Nasuprot tome imamo insistiranje da je sve što Kremlj i Ljubljanka kažu tačno – dok isto kasnije ne poreknu. .

S poštovanjem
Jovo MARTINOVIĆ

Ukrajinsko žito išlo je u „situ“ Evropu
(„Bitka za crnomorske trgovačke rute“, autor Jovo Martinović.  Monitor br.  1723)

Sa interesovanjem  sam se upoznao sa fantazijama novinara Jova Martinovića naslovljenim „Bitka za crnomorske trgovačke rute“ objavljenim u Monitoru 27. oktobra o.g. Dok niz zapadnih medija i političara sve glasnije priznaje neuspjeh pokušaja kontraofanzive vojske Ukrajine, g. Martinović priča o valjda „značajnim uspjesima“ Ukrajine na moru. Sama po sebi to je hrabra izjava na račun Kijeva koji je već faktički lišen ratne mornarice. Koliko se može  shvatiti riječ je o napadu ukrajinske vojske na Sevastopolj 22. septembra o.g. raketama i projektilima dopremljenim od strane zemalja NATO-a. Ovaj napad, koji je oštetio staru zgradu sjedišta Crnomorske flote Rusije, nesumnjivo je planiran uz angažovanje zapadnih obavještajnih sredstava – NATO satelita i izviđačkih aviona te izvršen na sugestiju i u bliskoj koordinaciji sa službama SAD i Velike Britanije. Cilj ovog napada, kao i terorističkih napada kijevskog režima na civilne i socijalne objekte na teritoriji Rusije, uključujući i čin nuklearnog terorizma 26. oktobra (napad dronovima na nuklearnu elektranu u Kursku), jeste jasan – da se skrene pažnja sa neuspjeha ukrajinske kontraofanzive, u koju je Zapad polagao veliku nadu, da se posije panika u našem društvu i da se destabilizuje unutrašnja politička situacija u Rusiji. Takođe je jasno da niti Kijev niti njegovi zapadni sponzori neće uspjeti u tome.

Isporuke Kijevu zapadnih naoružanja na čijem nastavku insistira g. Martinović ne opravdavaju očekivanja kolektivnog Zapada. Po zapadnim procjenama, barem petina tehnike koja je dopremljena za ofanzivu, je već uništena ili oštećena, ukrajinska vojska tokom borbenih dejstava nije uspjela ni čak da se domogne glavne odbrambene linije ruskih snaga. Dok g. Martinović pokušava da ubijedi čitaoce da ruska vojska ima ogromne gubitke i „samoubilački“ koristi ljudstvo, situacija je u stvarnosti sasvim drugačija. Upravo je ukrajinska komanda, izbjegavajući korišćenje vojne tehnike zbog njenog značajnog gubitka, prešla na taktiku „mesnatih juriša“: na minska polja prvo se usmjerava pješadija koja  po cijenu sopstvenog života pokušava da prodre u rusku odbranu i da sačuva zapadno naoružanje. Uprkos Ženevskoj konvenciji 1949. godine o postupanju s ratnim zarobljenicima za deminiranje koriste zarobljene ruske vojnike. Osim toga, ukrajinske naciste angažuju i svoje povrijeđene vojnike kao biološki materijal da bi se vadili organi za potrebe transplantacija.

Što se tiče navedenih izjava g. Vladimira Zelenskog o „postepenom odlasku“ ruske Crnomorske flote sa Krima, preporučimo g. Martinoviću da se upozna sa priznanjima iz kruga šefa kijevskog režima u časopisu Time od 30. oktobra. Ispalo je da je „skoro mesijanska“ ubijeđenost Zelenskog u pobjedu nad Rusijom već uznemirava čak i njegove savjetnike. Kako jedan od njih kaže: „Vara on sebe… ne pobjeđujemo mi. Ko proba to mu da kaže“.

Na isto mesijanstvo miriše i izjava Zelenskog koju je citirao g. Martinović o važnosti Crnomorske rute izvoza žita po globalnu prehrambenu bezbjednost. Bacimo pogled na statistiku. U godini dana važenja „crnomorska inicijativa“ iz luka Odesa, Černomorsk i Južni izvezeno je oko 33 miliona tona pšenice. Pri tome, ukupan svjetski izvoz žita iznosi 422,4 miliona tona, odnosno 205,6 miliona tona pšenice. Ukrajinsko, pretežno prehrambeno žito išlo je u „situ“ Evropu. Evropske zamlje su koristile „crnomorsku inicijativu“ isključivo u komercijalnom interesu radi izvoza ukrajinske hrane da bi se ona preradila i preprodala po višoj cijeni. Američke korporacije koje su odkupile 30 odsto ukrajinskih oranica bogatile su se na „inicijativi“ izvozom i preradom ukrajinskog žita. U pogođene zemlje Afrike – Džibuti, Somaliju, Sudan, Libiju i Etiopiju – poslato je tek 976 hiljada tona, odnosno 3,1% od ukupnih isporuka. Pored toga, kijevski režim je morski humanitarni koridor koristio za oružane provokacije i terorističke napade na Sevastopolj i Krimski most, diverzije protiv naših vojnih i civilnih brodova. U blizini spremišta žita uspostavljeni su pogoni za proizvodnju dronova i morskih navođenih aparata kojima se izvode udari na strogo civilne infrastrukturne objekte na Krimu.

Ukoliko je ukrajinsko žito od životnog značaja po svjetsku prehrambenu bezbjednost, zašto su njen izvoz blokirale 4 zemlje EU: Mađarska, Slovakija, Hrvatska i čak veliki prijatelj Kijeva Poljska? Evo gdje se zaista vodi rat za tržište!

Napokon, što se tiče citiranih prijetnji g. Amira Vaitmana prema Rusiji, nisam uspio da nađem da on ima ikakvu zvaničnu državnu funkciju.

Vladislav MASLENIKOV,
ambasador Rusije u Crnoj Gori

Kritika vlasti koja vodi lošu politiku je obaveza

(Dezinformacije o Rusiji, njenom rukovodstvu i oružanim snagama – Odsjek za odnose sa javnošću Ambasade Rusije u Crnoj Gori – Monitor 1664)

Poštovana gospoda iz ambasade Ruske Federacije poslala su još jedno kilometarsko saopštenje, bez potpisa, sa nizom kvalifikacija i optužbi na račun mojih tekstova u Monitoru. Da bih odgovorio na sve optužbe, trebao bih isto toliko prostora i više. Svi moji tekstovi su dostupni online i lako provjerljivi preko otvorenih izvora i u javnom domenu. Ovdje ću samo pomenuti tvrdnje cijenjenog veleposlanstva da je Budimpeštanski memorandum iz 1994. godine „politička deklaracija, koja nema obavezujuću pravnu snagu“. Tekst se može pročitati online na engleskom, ruskom, ukrajinskom i francuskom i svako može vidjeti na šta su se obavezale zemlje potpisnice, kojima su se kasnije pridružile Francuska i Kina u donekle blažoj formi.

S obzirom na to da je Ambasada u oba saopštenja udijelila komplimente Monitoru, malo je vjerovatno da osoblje ne zna da je Monitor nezavisan i kritički nedjeljnik još od svoga osnivanja početkom 90-ih i da ne slijedi državnu politiku i propagandu, pogotovo kada se ljudski životi uništavaju. Zbog toga su i Monitor i moja malenkost imali velikih problema u prošlosti. Mi nismo, za razliku od poštovane gospode, državni službenici i nismo obavezni braniti bilo koju vladu na planeti, ni sviju. Pogotovu ne, kada vrši agresiju na drugu državu.

Kada se Crna Gora kao satelit Srbije i predvođena sadašnjim predsjednikom pridružila agresiji na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu 1991. godine u Monitoru je jednako kritikovano crnogorsko rukovodstvo kao i sada rusko. Kritika režima, pogotovo kad se radi o njihovim javnim izlivima mržnje prema Hrvatima, Ukrajincima, Jevrejima… nikako ne znači neprijateljstvo prema Crnoj Gori, Rusiji ili bilo kome. Naprotiv, oni koji vole Rusiju i cijene njene izvanredne kvalitete i pozitivne doprinose čovječanstvu imaju pravo i obavezu kroz činjenice dovesti u pitanje sadašnju politiku Kremlja i njihovu tzv. specijalnu vojnu operaciju. Tim prije što različite kremaljske administracije imaju potpuno drugačiju sliku o događajima iz prošlosti.  Isplivala je istina o groznim događajima iz doba Lenjina, Staljina, Brežnjeva i drugih. Sami istorijski obrazac iz vremena komunizma i kasnijeg nacionalističkog jednoumlja u kome smo mi u Crnoj Gori živjeli i sa kojim se još borimo, nam daje za pravo da sumnjamo u zvanično servirane verzije sličnih režima.

U regovanju se navodi da se nikad nisam zvanično obratio ambasadi radi njihovih komentara i tumačenja događaja Ukrajini, sa ove distance. U svojim tekstovima sam redovno prenosio zvanične stavove Rusije i njenih najviših funkcionera u vezi  agresije na Ukrajinu jer smatram da je važno prenijeti ruski stav. Stoga sumnjam da je ruska strana ostala uskraćena za njenu verziju događaja. Isto tako u Monitoru sam, radi istine i korektnosti, nekoliko puta naglašavao ključnu vanjskopolitičku ulogu Rusije u obnovi crnogorske državnosti 2006. i kritički ukazivao na farsične detalje navodnog državnog udara 2016. godine. Ako ambasada želi pojasniti neke stavove oko rata i sankcija ili bilo čega, naravno da stojim na raspolaganju uz uvjeravanja da će biti tačno preneseni.

Jovo MARTINOVIĆ