Povežite se sa nama

MONITORING

ONUFRIJE NA LITIJAMA: Nudi li se bivši ukrajinski model Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Ni jedna priča ni jednog aktera naše tekuće drame nema završen kraj. Iako su i Đukanović i mitropolit Amfilohije zaoštrili retoriku i poteze, obrt nije nemoguć.  I o tome svjedoči priča o ukrajinskom pravosljavlju koja se  koristi u domaćim odmjeravanjima.  Mitropolija je najavljujući posjetu mitropolita Onufrija na litijama,  posebno akcentovala da Ukrajinska pravoslavna crkva Moskovske partrijaršije, koju on vodi,  uživa veliku administrativnu autonomiju  od Moskve.  Da li je to bivši ukrajinski model,  jače autonomije Crkve od Beograda,  ono što Mitropolija  nudi?

 

Ukrajina, Rusija, Beograd, Kosovo –  ove su sedmice često ponavljane riječi  kada se govori o   Zakonu o slobodi vjerskih zajednica, koji je usvojen krajem godine, a koji je produbio krizu u zemlji i pokrenuo proteste i litije koje sedmicama predvodi Mitropolija crnogorsko primorska.  Ovdašnji Zakon se  sve češće pominje i koristi u pričama van Crne Gore.  Istovremeno stiče se utisak da se  rješenje koje se tiče  valjanosti Zakona,  i ne traži.   I da se on koristi u  nekim drugim, širim i većim političkim i geopolitičkim igrama.

Mitropolija još nije podnijela inicijativu Ustavnom sudu Crne Gore, radi ispitivanja ustavnosti Zakona, iako je još početkom januara najavljeno da će se to desiti „uskoro“.  Još čekamo I datum novog termina sastanka Mitropolije i Vlade, na kom bi se nastavio „dijalog“, i pokušalo naći rješenje koje bi zaustavilo krizu.  Na prvom sastanku, nije se mrdnulo ni milimetar s početnih pozicija.  Poslije su  mitropolit Amfilohije i predsjednik Milo Đukanović nastavili  da odmjeravaju snage, šaljući jedan drugom poruke sa skupova i preko medija.

Poreska Uprava je najavila da će naplatiti poreski dug Mitropolije,  Đukanović je na TV Face,  govoreći o Zakonu, pomenuo  velikosprske nacionaliste koji Crnu Goru hoće da „vrate pod kišobran Srbije i učine odgovornom Srbiji i sveslovenskim interesima čija je centrala u Moskvi“,  potom u  Ženevi saopštio da je država na udaru i da postoji „otvorna sprega crkve sa nacionalističkim  vansistemskim djelovanjem“. Mitropolit Amfilohije je na litiji u Risnu pozvao  vjernike  da ne glasaju za vladajuću partiju, uključivši se tako  u lokalnu političku utakmicu.  Čini se da su  Đukanović i Amfilohije udaljeniji ove sedmice nego prethodne  kada su  lideri DF obznanili da je mitropolit blagosiljao njihov ulazak u lokalnu izbornu trku u Tivtu. To se moglo tumačiti ustupkom Đukanoviću, pošto DPS-u odgovaraju izbori u ovakvim uslovima.   No, ni jedna priča ni jednog aktera naše tekuće drame nema završen kraj.  Zaoštravanje  odnosa ne znači da nije moguć obrt u odnosima  dva višedecenijska strateška partnera, već iskaljena  u proizvodnji krize I pružanje ruke kako bi očuvali svoja  zemljska carstva.  Đukanović ima u vidu da je je Mitropolija   najozbiljnija politička prijetnja DPS-u. I da su na litijama MPC i njegove pristalice.

Mitroplija je najavila i novitet:  u Crnu Goru ove sedmice  dolazi  „poglavar Ukrajinske Pravoslavne Crkve Blaženjejši Mitropolit Kijevski i cijele Ukrajine g. Onufrije”.

“On će, u pratnji nekoliko ukrajinskih arhijereja, zajedno sa vjernim narodom, sveštenstvom i monaštvom SPC u Crnoj Gori predvoditi Svetosimeonovsku litiju podgoričkim ulicama, od Hrama Vaskrsenja do Nemanjinog grada”, pojasnio je rektor Bogoslovije Gojko Perović.  Perović je zaboravio da napomene, da je Onufriju vaseljenski patrijarh Vartolomej oduzeo titulu i eparhije, iako formalno nije raščinjen. Onufrije je sada u stvari ruski mitropolit u Kijevu.  Da to potvrdi, oglasila se i ambasada Ukrajine u Crnoj Gori. Iz ambasade su saopštili i da “smatraju neprikladnim da predstavnik Ruske pravoslavne crkve – mitropolit Onufrije – komentariše unutrašnja pitanja Crne Gore u ime Ukrajinaca“

Vaseljenski patrijarh Bartolomej poslao je 2018. pismo mitropolitu  Onufriju, u kom mu je saopštio  da nakon Vijeća za ujedinjenje on neće moći nositi titulu “Kijevskog mitropolita i cijele Ukrajine”, jer će ta titula biti dodijeljena novoizabranom poglavaru crkve.  Titula poglavara Ukrajinske Pravolavne Crkve, Mitropolita kijevskog i sve Ukrajine je  gramatom Vaseljenskog Partrijarha Vartolomeja data mitropolitu Epifaniju Dumenku 15. decembra 2018.  On je tada postao poglavar nezavisne pravoslavne crkve Ukrajine.

Ukrajinsko pravoslavlje je do decembra  2018. bilo podijeljeno između dvije glavne pravoslavne Crkve. To su  Ukrajinska pravoslavna crkva Kijevske patrijaršije, koja je reformisana  uspostavljanjem nezavisne Ukrajine. Raspuštena je prije zasnivanja nezavisne Pravoslavne crkve Ukrajine (PCU), čiji je mitropolit Epifanije od decembra 2018.  Druga je Ukrajinska pravoslavna crkva Moskovske partrijašije, čiji je poglavar Onufrije, koji je izgubio milost Carigrada.

Osnivanje PCU označilo je istorijski raskid s Ukrajinskom pravoslavnom crkvom Moskovske patrijaršije, okončavši tako više od tri vijeka ruske kontrole nad dominantnom religijom u Ukrajini. To je izazvalo jedan od najvećih raskola u hrišćanstvu u posljednjem milenijumu. Ruska pravoslavna crkva (RPC) prekinula je, nakon priznanja PCU,  veze s Konstantinopoljem.

Srspka pravoslavna crkva je stala na stranu Rusije. Izjasnila da jedino priznaje jurisdikciju Moskovske patrijaršije, na čelu sa mitropolitom Onufrijem Berezovskim. Mitropolit Amfilohije je početkom godine u intervjuu Vijestima kazao da “ nakon najnovije odluke carigradskog patrijarha, Vaseljenska patrijaršija za Srpsku pravoslavnu crkvu više ‘apsolutno nije’ vrhovna crkvena vlast”. Na litijama se ipak vijorila  zastava Vaseljenske partrijaršije, no pozivom Onufrija u Crnu Goru,  postavlja se pitanje da li to Mitropolit Amfilohije  još otvorenije u ukrajinskom sporu staje na rusku stranu.  Dajući Đukanoviću podsticaj  za “odbranu države, od nacionalističkog vansistemskog djelovanja   s centralom u Moskvi“.

Đukanović tako želi da se prikaže kao garant stabilnosti u regionu, čuvar demokratskih  i prozapadnih vrijednosti.  U tom smjeru stigla je i izjava  pomoćnika američkog državnog sekretara i specijalng izaslanika za Zapadni Balkan Metjua Palmera.  On ne vidi problem u Zakonu, ali problem traži gdje i Đukanović.  “Dezinformacije koje se šire o Zakonu o slobodi vjeroispovjesti u Crnoj Gori su namjerna provokacija, za koju je prije svega odgovorna Moskva”, saopštio je Palmer u intervjuu za Glas Amerike.  Problem je samo u tome što se ono što Đukanović govori, ne poklapa sa onim što je Crna Gora postala pod njegovim vođstvom.  Od rata do korupcije i kriminala, i konačno zaustavljanja zemlje u procesu evropskih integracija. Do sada je svijet zatvarao oči pred tim faktima, tretirajući ga kao branitelja  zemlje i regiona od nacionalističkih nasrtaja iznutra i spolja.  Đukanović i sada igra  na oprobanu kartu.

Priča o ukrajinskom pravosljavlju koja se koristi u domaćim odmjeravanjima, ima i drugu dimenziju.  Rektor Bogoslovije Gojko Perović je,  najavljujući posjetu Onufrija,  posebno akcentovao autonomiju koju  ima Ukrajinska pravoslavna crkva Moskovske partrijaršije.  “ Autonomija koju ona ima u odnosu na Moskvu, spada u primjere najšire moguće autonomije u cijelom pravoslavlju. UPC ima svoj Sinod, svoga poglavara koga sama bira i ta Crkva djeluje isključivo unutar granica države Ukrajine. Njene veze sa Ruskom Pravoslavnom Crkvom jesu čvrste i jasne, ali su, u administrativnom smislu, malobrojne”, napisao je  Perović.  Da li je to bivši ukrajinski model jače autonomije Crkve u odnosu na Beograd   ono što Mitropolija  nudi ?   Da li to može da bude tačka susreta sa Đukavićevim ambicijama?

Da  mitropolit ima izvjesnih problema u odnosu sa službenim Beogradom oko pozcije MCP pokazali su i ovonedjeljni događaji.   Odluka Poreske uprave da se nekako sjeti poreskog duga Mitropolije, izazvala je paternalističku  reakciju predsjednika Srbije Aleksandra Vučića.  “Srbija će, ako treba, pomoći Srpskoj pravoslavnoj crkvi (SPC) u Crnoj Gori, da nam ne bi oduzimali svetinje”, izjavio je Vučić.  To što je  Crnu Goru sveo na srpski, ali prvenstveno njegov lični regiončić,  nije se dopalo  Mitropolitu.  Uzvratio je:  “Hvala našem dobrom predsjedniku Srbije, ja bih njega molio to što ima, da da nekom, da do posljednjeg dinara da za Kosovo”.  Poznate su razlike između mitrpolita i sprskog državnog popglavara, oko sudbine Kosova.   Amfilohije je Vučiću poručio da nije slučajno što se na litijama brane svetinje i ujedno pjevaju pjesme o Kosovu: “Ovaj narod je organski bitno vezan jer zna da je Kosovo naše vjekovno ognjište, i Srbije i Crne Gore i svega našeg naroda i treba Kosovo sačuvati, branti”.

Samo dan ranije Vučić je izjavio  kako  vjeruje da će Srbija dobiti zahtjev da prizna Kosovo, ako planira dalji put u Evropu.  Nekadašnji zagovornik ukidanja autnomije Kosovu, sada se zalaže za razgraničenje Srba   I Albanaca i diobu teritorija.  Poznata je njegova izjava: “Nećete etničke granice i razgraničenje sa Albancima? Nema problema, da se onda spremimo za Vranje za jedno 40 godina”.  Kako god, priča o Kosovu, opet se preliva na Crnu Goru.

Iako se predstavlja kao političko krilo litija i lider DF Andrija Mandić je stao na Vučićevu stranu.  Pozdravio je njegovu volju da vrati poreski dug MCP crnogorskoj državi.  Njemu nije smetalo to što širokogrudi  predsjednik Srbije,  MCP tretira kao istureno odjeljenje srpske crkve,  države i vlasti, na teritoriji Crne Gore.

Igra traje. Crna Gora je opet gurnuta u igre devedesetih.  U igre moćnih u kojima je uvijek gubila.

Milena PEROVIĆ KORAĆ

Komentari

Izdvojeno

BURNA UVERTIRA UOČI DODJELE TRINAESTOJULSKE NAGRADE: Duhovi vremena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Četnici su gospoda, tvrdi Bećir Vuković koji je predložen za predsjednika žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade. Bili i ostali, a poslije njih gospode i nema, obrazlaže dalje. Izbor Vukovića samo oslikava gdje smo. I do sada je dodjela ovog priznanja često bila praćena raznim tenzijama i oslikavala je duh vremena

 

Predlog da na čelu žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade, najvišeg državnog priznanja u Crnoj Gori, bude Bećir Vuković, pjesnik koji veliča četnički pokret, izazvao je buru.

Administrativni odbor Skupštine je pored Vukovića za članove žirija predložio prof. dr Dragana Koprivicu, mr Isidoru Damjanović, prof. dr Miletu Marka Ivanovića, dr Milenu Burić, Gorana Batrićevića i Miomira Vojinovića.

Iz DPS-a je ocijenjeno da se radi o još jednom „ekspertu u negiranju antifašističkih temelja Crne Gore.“ SDP je kritiku usmjerio na URU: „Sramotno je što je URA, a i ostale nazovi građanske partije, za komisiju koja slavi 13. jul, Dan državnosti i Dan ustanka crnogorskog naroda protiv fašizma izabrala osobu kojoj je ‘Draža vođa trećeg srpskog ustanka'“.

Predsjednik Administrativnog odbora je Milutin Zogović iz DF-a, a članovi su Luiđ Škrelja (DPS), Radoš Zečević (DF), Vladan Raičević (DF), Dragan Vukić (SNP), Momo Koprivica (Demokrate), Vladan Martinović (Demokrate), Miloš Konatar (URA), Daliborka Pejović (DPS), Suzana Pribilović (DPS), Damir Šehović (SD), Kenana Strujić-Harbić (Bošnjačka stranka) i Raško Konjević (SDP).

Kako je Vuković bio član ovog žirija i prošle godine, iz URE su odgovorili da SDP-u tada to nije smetalo. Iz DPS-a su prošlogodišnju podršku Vukoviću, koji je predložen od strane DF-a, obrazložili kao pokušaj „zdravog dijaloga“ sa jedinim djelom opozicije koji je tada učestvovao u radu parlamenta.

I ovom prilikom potvrdila se praksa nove vlasti koja uporno zanemaruje manjine. O predlogu Bošnjačke stranke da Suljo Mustafić bude član žirija, Odbor nije ni raspravljao. Objasnili su da je bio sedmi na listi, a oni biraju šest članova.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 11. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BITKA ZA AMBASADORE: Između (ne)podobnosti Vladi i Predsjedniku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Predsjednik Milo Đukanović nije saglasan da pojedini ljudi sa liste od 18 kandidata predstavljaju Crnu Goru kao ambasadori, zbog čega i dalje traju pregovori za imenovanja u diplomatskim predstavništvima Crne Gore. Obje strane ćute o konkretnim imenima a u javnosti se o njima masovno spekuliše

 

Prethodna smjena crnogorskih ambasadora izazvala je prve trzavice između Vlade Crne Gore i predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića. Bila je prvi test crnogorske kohabitacije. Nakon višednevnih medijskih prepucavanja obje strane su sjele za sto i dogovorile se. Sedam ambasadora je opozvano – ambasador Crne Gore u Kini Darko Pajović, ambasador u Srbiji Tarzan Milošević, ambasadorka u Ujedinjenim Arapskim Emiratima Dušanka Jeknić, ambasador pri Svetoj stolici Miodrag Vlahović, ambasadorka u Italiji Sanja Vlahović, ambasador u Bosni i Hercegovini Obrad Mišo Stanišić i ambasadorka u Njemačkoj Vera Kuliš.

Ministar vanjskih poslova Đorđe Radulović tada je obrazložio svoju odluku kazavši da su te diplomate svojim ponašanjem „nanijele štetu po ugled Crne Gore“. To je za opoziciju i dio javnosti bio nedovoljan argument za povlačenje.

Radulović sada povlači još šest ambasadora, a ovog puta bez ikakvih argumenata. On je najavio opoziv ambasadorke Crne Gore pri Ujedinjenim nacijama Milice Pejanović Đurišić, ambasadora u Hrvatskoj Bora Vučinića, ambasadora u Sloveniji Vujice Lazovića, ambasadora u Argentini Srđana Stankovića, ambasadora u Ujedinjenom Kraljevstvu Vladimira Beratovića i ambasadora Crne Gore pri Savjetu Evrope Zorana Jankovića. U većini slučaejva riječ je o tvrdim kadrovima Demokratske partije socijalista.

Kao što smo vidjeli prošlog puta, kod pitanja postavljanja i povlačenja ambasadora iz crnogorskih predstavništava u svijetu posljednju riječ ima predsjednik Crne Gore, u ovom slučaju lider Demokratske partije socijalista Milo Đukanović. To mu pravo daje član 95 Ustava Crne Gore – „Predsjednik Crne Gore postavlja i opoziva ambasadore i šefove drugih diplomatskih predstavništava Crne Gore u inostranstvu, na predlog Vlade i uz mišljenje odbora Skupštine nadležnog za međunarodne odnose“. Njegovu nadležnost pojačava i Zakon o vanjskim poslovima. U njemu piše da da Ministarstvo vanjskih poslova (MVP) obavještava Predsjednika o značajnim pitanjima iz oblasti vanjske politike i međunarodnih odnosa.

Đukanović je prethodni put tražio konkretne razloge za smjenu ambasadora, a isto traži i sada. Ministarstvo je prilikom traženja mišljenja od skupštinskog Odbora za međunarodne odnose i iseljenike pojasnilo da ambasadore smjenjuje sa ciljem „autentičnijeg zastupanja svojih politika“. Ukoliko Đukanović ne potpiše, MVP može (kao i prošlog puta) da povuče ambasadore u Crnu Goru „na konsultacije“, a da u tu zemlju pošalje takozvanog „otpravnika poslova“, koji bi vršio nadležnosti ambasadora. Ali to bi, kažu eksperti, u diplomatskom svijetu bilo nepoštovanje prema državi domaćinu.

Mnogo teža neslaganja Đukanović i Vlada imaju oko postavljenja novih ambasadora. Obje strane ćute o konkretnim imenima za ta mjesta, ali Đukanović je ranije rekao da mu je dostavljena lista od 18 kandidata za ambasadore.

„Dobio sam predlog za 18 ambasadora, usaglasili smo se oko jednog broja. Oko drugog dijela se nijesmo složili, vjerujem da se oko jednog nećemo ni složiti. Za ove za koje smo se složili tražićemo agremane“, kazao je Đukanović.

On je, međutim, u govoru provukao da su među predloženim ambasadorima ljudi koji su glasali protiv nezavisnosti Crne Gore ili u javnosti bili protiv države. Kazao je da takvi ljudi neće dobiti njegovu saglasnost.

„Ni u snu neću podržati bilo kog diplomatu koji je na bilo koji način ikada nešto radio ili govorio protiv Crne Gore. Oni koji su bili protiv obnove nezavisnosti nemaju moralno pravo da traže saglasnost države Crne Gore da budu njeni predstavnici”, istakao je Đukanović.

Ministar Radulović je u Skupštini kazao da Vlada mora da odlučuje i bude glavna u vođenju spoljne politike. Međutim, kaže da pojedini članovi DPS-a smatraju da riječ „postavlja“ (koja piše u Ustavu), daje za pravo Đukanoviću i da odlučuje o ambasadorima. Smatra da ustavni sud treba da se izjasni o nadležnostima predsjednika u ovom slučaju. Kazao je i da je postavljenje ambasadora do sada usaglašavano na spoljnopolitičkim konsultacijama predsjednika Crne Gore, predsjednika Skupštine i Vlade i ministra vanjskih poslova, te da se, iako nema formalno zakonsko utemeljenje, radi o dobrom i korisnom formatu i da ga u uslovima kohabitacije treba nastaviti.

I u Vladi i u kabinetu predsjednika za sada ćute o kandidatima za ambasadore. Prema nezvaničnim informacijama Monitora iz Ministarstva vanjskih poslova, dijelom je riječ o tome što lista kandidata koja je dostavljena Đukanoviću nije konačna, već se i dalje vode razgovori sa potencijalnim kandidatima. Iz kabineta ministra nijesu odgovorili na pitanja Monitora u vezi sa ovom temom, a obrazložili su da detalje neće komentarisati dok se o tome ne bude raspravljalo na sjednici Vlade.

Pojedini mediji objavili su da je, između ostalih, bivši savjetnik premijera Zdravka Krivokapića Srećko Crnogorac kandidat za ambasadora Crne Gore u Argentini. S druge strane, pisalo se da Đukanović ne želi da potpiše saglasnost za dugogodišnju novinarku i direktoricu Centra za istraživačko novinarstvo Milku Tadić Mijović. Ona je autor mnogih istraživačkih tekstova o navodnim koruptivnim radnjama porodice Đukanović, a jedna je od autorki dokumentarnog filma o predsjedniku. Dugogodišnja novinarka Monitora, za nezavisnost Crne Gore se zalagala i kad je Đukanović svom snagom bio protiv nje. Izvori Monitora kažu da se njih dvoje jesu pominjali na sastancima, ali nijesu sigurni da li su njihova imena i formalno predložena Đukanovićevom kabinetu.

Izvori Monitora tvrde da će među ambasadorima i specijalnim izaslanicima ponovo biti najmanje karijernih diplomata, iako je Vlada to obećala na početku mandata. Ponovo će se, čini se, diplomatske funkcije dijeliti „zaslužnim“ kadrovima, a ne onima koji su se godinama školovali da u svijetu zastupaju interese svoje zemlje.

 

Zbog ambasadora se ljulja podrška i u Skupštini

Situacija sa ambasadorima ne prijeti samo kohabitaciji, već ozbiljno može dodatno  uzdrmati povjerenje Vlade u Skupštini. To je pokazala i posljednja sjednica skupštinskog Odbora za međunarodne odnose i iseljenike.

Iako je odluka o opozivu šest ambasadora dobila pozitivno mišljenje odbora, gotovo svaki član tog tijela ozbiljno je kritikovao rad Ministarstva vanjskih poslova. Ministar Radulović je kritikovan jer se nije pojavio pred odborom, ali je ozbiljno kritikovana i smjena ambasadora bez formalnih kriterijuma.

Poslanik Pokreta za promjene Branko Radulović najavio je da više neće biti član tog tijela jer, kako je rekao, ne želi više da bude „taster poslanik“. On je kazao da ministar na mjesto smijenjenih ambasadora planira da dovede još gore, a on ne želi da bude dio toga. Kazao je da je riječ o „agenturama Milana Roćena i Vijesti“. Na kraju je kazao da „svim srcem“ želi da Vlada izgura četiri godine, ali da „ovako ne može“.

„Skida glave ljudima, postavlja ljude bez ikakvih kriterijuma, a ministra nema, tako da mi treba da vidimo što ćemo raditi kroz izmjene Zakona i drugih inicijativa kada da privedemo ministra ovdje“, rekao je Radulović.

Poslanik Demokratskog fronta Milun Zogović kazao je da se opozivu ovih ambasadora moralo pristupiti mnogo ranije, jer je riječ o „par ekselans“ političkom kadru DPS-a. Predstavnik Ministarstva kazao je da je državna uprava veoma spora u vezi sa tim pitanjem.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

IZBOR NASLJEDNIKA TRONA SVETOG PETRA CETINJSKOG: Šta se iza brda valja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prema sadašnjoj konstelaciji snaga, do izlaska ovog broja u štampu, najozbiljniji pretendent da zamijeni pokojnog vladiku Amfilohija je sadašnji administrator Mitropolije crnogorsko-primorske i episkop budimljansko-nikšićki Joanikije. Njegovi izgledi su u usponu od izbora patrijarha Porfirija. Iako je Joanikije ranije prokazan kao protivnik i neposlušnik predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, postoje ozbiljne indicije da je moguć dogovor sa državnim vrhom Srbije za njegov izbor usljed promjene geopolitičke situacije

 

Početak rada Svetog Arhijerejskog Sabora Srpske Pravoslavne Crkve u ponedjeljak 24. maja je privukao pažnju gotovo svih glavnih medija u regionu. Sabor kojim predsjedava nedavno izabrani patrijarh Porfirije nije do sada zvanično uvrstio u dnevni red izbor upražnjenih episkopskih katedri u Valjevu, Zagrebu i Cetinju. Međutim, iako episkopi zasijedaju, iza debelih zidova kripte kneza Lazara u Hramu Svetog Save daleko od očiju javnosti, u crkvenim, diplomatskim i političkim krugovima se uveliko barata sa imenima kandidata i utvrđuju pazari.

Prema sadašnjoj konstelaciji snaga, dok ovaj broj Monitora ide u štampu, najozbiljniji pretendent da zamijeni pokojnog vladiku Amfilohija je sadašnji administrator Mitropolije crnogorsko-primorske i episkop budimljansko-nikšićki Joanikije (Mićović). Njegovi izgledi i popularnost su u stalnom usponu od izbora patrijarha Porfirija. Iako je Joanikije ranije označavan kao protivnik i neposlušnik predsjednika Srbije Aleksandra Vučića postoje ozbiljne indicije da je sada moguć dogovor sa državnim vrhom Srbije za njegov izbor usljed promjene geopolitičke situacije. Raniji patrijarh Irinej Gavrilović i uticajni proruski jastreb episkop bački Irinej Bulović su tipovali na sadašnjeg episkopa kruševačkog Davida Perovića da zamijeni Amfilohija. Za takav izbor su navodno imali i većinu u Saboru i blagoslov srpskog suverena. Ipak, do realizacije nije došlo samo zbog bolesti i smrti patrijarha Irineja.

Pema informacijama Monitora, novi patrijarh se protivi politici nametanja izbora mitropolita Crnoj Gori suprotno njenoj volji, iako Patrijarh i Sabor imaju pravo da izaberu koga oni hoće – shodno postojećim kanonima. Porfirije je poznat i u beogradskim i zagrebačkim krugovima (gdje je stolovao do izbora za patrijarha) kao intelektualac i duhovnik sa suptilnim diplomatskim vještinama i neko ko razmišlja strateški.

U Patrijaršiji su veoma svjesni da episkop Joanikije uživa privrženost sveštenstva, monaštva i pravoslavnih vjernika u Crnoj Gori, a uz to ima i jaku podršku zvanične Podgorice i zapadnih zemalja, prevashodno Sjedinjenih Država i Velike Britanije. Njihove diplomate u Beogradu su se nedavno takođe uključile u razgovore oko kadrovskih rješenja koja se očekuju od Sabora, kako nam je rečeno iz Patrijaršije. Cilj je navodno postizanje što veće stabilnosti u Crnoj Gori kako bi se omogućilo da se sa što manje smetnji i potresa demisionira autokratski sistem predsjednika Mila Đukanovića. Nije tajna da bi jednostrano nametanje mitropolita od strane Beograda išlo naruku Đukanoviću i njegovim „patrijotama“ kojima treba okidač da zaustave opadajući uticaj i krivičnu odgovornost u slučaju da izgube kontrolu nad pravosuđem.

Jedini disidentski glasovi iz nove parlamentarne većine dolaze iz dijela rukovodstva Demokratskog fronta (DF) koji zamjera Joanikiju da je podržao njihove rivale iz redova Demokrata i Vlade Crne Gore na nedavnim lokalnim izborima u Nikšiću. Dio DF-a se pribojava da će Joanikije slijediti dosadašnju politiku njegovog prethodnika sa kojim nisu bili u dobrim odnosima, prije svega zbog kadrovskih kombinatorika pokojnog mitropolita Amfilohija oko izbora premijera i članova Vlade mimo ranijih dogovora sa njima. DF je kao kontratežu razvijao bliske odnosima sa pokojnim patrijarhom i oponentom mitropolita Amfilohija.

U čitavu igru ulazi i tema potpisivanja temeljnog ugovora između Vlade Crne Gore i SPC-a kojim će se regulisati odnosi između države i pravoslavne crkve. Prema najnovijoj izjavi premijera Krivokapića, u tom ugovoru više nema spornih članova (ranije su pominjana dva neusaglašena člana) i ugovor će navodno uskoro biti objavljen. Sinod je odustao od ranije pripremljene verzije mitropolita Amfilohija već je napravio novi nacrt koji je naknadno usaglašavan i poslat Vladi.

Interesantno je i da ugovor treba u ime SPC potpisati patrijarh, što je odstupanje od ranije prakse u Hrvatskoj i BiH da najstariji episkop ili predsjednik episkopskog savjeta u tim državama potpiše ugovor sa svjetovnim vlastima. Ostalo je nedorečeno da li je potpisivanje ugovora uslovljeno izborom kandidata Podgorice i Zapada za mitropolita ili je dio šire političke kombinacije kojom sadašnja Vlada nastoji osigurati političku podršku od strane crkve u Crnoj Gori u nedostatku podrške dijela parlamentarne većine.

Da još ima neizvjesnosti a možda i nervoze, vidi se i po izjavi episkopa Joanikija za dnevni list Dan pred početak Sabora, gdje sadašnji administrator cetinjske mitropolije naglašava da „sveti Kanoni propisiju da se bilo koja upražnjenja eparhija popunjava u roku od tri do šest mjeseci, odnosno da se administriranje istom ne odugovlači bez potrebe“. Takođe se i zahvalio novinaru što je „pomenuo proceduru izbora“ dodavši da je treba ispoštovati „da bi svaki izbor bio regularan i bez prigovora“.

Osim gore citiranog termina za izbor upražnjenog episkopskog mjesta, prema sadašnjim kanonima SPC-a, kandidat za episkopa mora biti isključivo iz reda monaha, bilo da je obični monah, jeromonah (monah sa sveštenim činom), iguman (nadstojnik manastira), arhimandrit (nadstojnik više manastira) ili episkop. Ranije je, kao što je i dalje slučaj u Grčkoj, kandidat mogao biti i običan pop koji je udovac (primjer patrijarha Germana ili ranijeg cetinjskog mitropolita Danila Dajkovića). Za razliku od izbora patrijarha, izbor episkopa/mitropolita se obavlja prostom većinom na Saboru gdje mora biti prisutno najmanje dvije trećine svih članova Sabora (od ukupno četrdesetak). Ako nijedan kandidat odmah ne dobije apsolutnu većinu prisutnih vrši se uži izbor kandidata. Ako u užem izboru dva kandidata dobiju jednak broj glasova onda patrijarh daje svoj „zlatni glas“ jednom od dvojice i time postaje poznat novi episkop ili mitropolit.

Kad je u pitanju vremenski termin za izbor mitropolita, period od tri do šest mjeseci nije imperativan, a u prošlosti Mitropolije stolica mitropolita je ostajala upražnjena i po nekoliko godina dok su se administratori mijenjali jedan za drugim. Tako je nakon svrgavanja i hapšenja mitropolita Arsenija Bradvarevića 1954. godine od strane crnogorskih komunista „zbog zavjere u rušenju narodnog režima i antidržavne djelatnosti“ Sveti arhijerejski sinod SPC-a u avgustu 1954. postavio za administratora Mitropolije crnogorsko-primorske episkopa Makarija iz tadašnje budimsko-polimske eparhije do juna 1955. kada je poslove administratora preuzeo pratrijarh Vikentije sve do smrti jula 1958. godine. Još četiri osobe su se smijenile kao administratori sve do 20. maja 1961. godine kada je konačno izabran novi mitropolit Danilo Dajković. SPC je prethodno dobila saglasnost i blagoslov svjetovnih vlasti Crne Gore u skladu sa vjekovnim principom cezaropapizma u zemljama sa pravoslavnom većinom (princip da svjetovna vlast ima primat nad crkvenom vlašću po pitanju kadrovske politike u Crkvi a nekad i po pitanju moralnih dogmi).

Vladika Joanikije se, osim doziranog protivljenja DF-a, i dalje susrijeće sa otvorenom opozicijom u vidu lobija oko bačkog episkopa Irineja Bulovića i prljavom kampanjom ljudi bliskih Buloviću, koju vode protiv njega. Na početku zasijedanja Sabora glasnuo se srpski bogoslov Dejan Mačković sa argumentacijom da vladika Joanikije ne bi trebao zauzeti katedru Svetog Petra Cetinjskog. Mačković je izjavio da je sadašnji administrator „brđanin i ruralni tip“ koji se „totalno ne uklapa u primorski i gradski štih pastve kojoj treba biti autoritet“ te da za novog mitropolita treba biti postavljen neko ko je „obrazovan i elokventan“ implicirajući da Joanikije to nije jer je „usko plemenskog shvatanja“. Mimo toga mu se privatno zamjera i bliskost sa Zapadom a samim tim je i njegovo srpstvo upitno.

Sve u svemu tri opcije su trenutno najviše u igri: odgoditi izbor mitropolita na godinu dana kako priželjkuje dio DF-a i dio ljudi oko predsjednika Vučića; izabrati Joanikija radi dobrih odnosa sa zvaničnom Podgoricom i unutrašnje stabilnosti crnogorske vlasti – kako traži Zapad, ili izabrati ranijeg vikarnog episkopa dioklijskog i sadašnjeg episkopa buenosajreskog i južnocentralnoameričkog Kirila Bojovića čije srpstvo i rusofilstvo se manje dovodi u pitanje. U srijedu je Kurir TV objavila da je i sam Irinej Bulović u igri za mitropolita a istog dana uveče Vidovdan je objavio da je moguće da će Irinej biti novi administrator na Cetinju. U četvrtak ujutro se glasnula Nevenka Ćirović iz Demokrata poručivši Irineju „da se ne igra igara“ jer ni „one oko Đeda (Amfilohija) nisu zaboravljene“.

Ipak, konačni stav će zavisiti od odluke vladara Srbije.

Jovo MARTINOVIĆ   

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo