Povežite se sa nama

OKO NAS

OPUSTOŠENE FABRIKE NA SJEVERU: Goli zidovi, mašine van zemlje

Objavljeno prije

na

Tek goli zidovi fabričkih hala svjedoče o velikim poduhvatima majstora organizovanog kriminala. Osam godina nakon katastrofalne privatizacije beranske fabrike kože i kožne galanterije Polimka, i nesumnjive pljačke milionski vrijednih mašina i opreme iz ove nekada svjetski poznate kompanije, bivši radnici kao podnosioci krivičnih prijava nijesu dobili odgovor od državnih institucija na pitanje da li ova privatizacija miriše na organizovani kriminal.

Nekadašnji sindikalni lider Dušan Veljić pita kako da se onda vjeruje državnim organima koji pozivaju na borbu protiv korupcije, a pri tome ne postupaju po prijavama građana.

„Oni te pozive upućuju očigledno pod pritiskom Evropske unije. Evo, mi ovim putem obavještavamo predstavnike EU u Crnoj Gori da smo podnijeli prijavu, a da ništa po tom pitanju nije urađeno, odnosno, urađeno je tako što je prijava odbijena”, kaže Veljić.

Poslije nekoliko bezuspješnih pokušaja i višegodišnjeg traženja odgovarajućeg partnera, Polimka je u drugoj polovini 2008. godine prodata podgoričkom preduzeću KIPS, koje je fabriku zatvorilo, a u dijelu prostorija otvorilo prodajni salon građevinskog materijala, opreme za kuću i drugih stvari, potpuno nevezanih s kožarskom industrijom.

Industrija kože AD Polimka Berane, pod kojim nazivom se kompanija još uvijek vodi u registru Centralne depozitarne agencije, prodata je više nego bratski, za simboličnih hiljadu eura, odgovarajući socijalni program i obavezu investicionih ulaganja od milion.

Sve bi to moglo zvučati lijepo, kada se ne bi znalo da su samo dvije glavne mašine za preradu kože, koje su ostale u fabrici bile, kako radnici tvrde, vrijedne dva miliona, a u magacinu milion eura robe na zalihama.

„Te mašine su bile ispravne i konzervirane, i uz manji remont, mogle su biti stavljene u funkciju. Mi sumnjamo da su ih prodali i da su od tih para, u stvari, izmirivali sve obaveze”, kaže Veljić.

Prema nekim informacijama, kožarske mašine iz Berana preprodate su na Kosovu, gdje uspješno rade. Bivši radnici Polimke prosto ni danas ne mogu da vjeruju kako je njihova fabrika, nekada četvrta u tom rangu u Evropi, uništena i zašto joj je promijenjena djelatnost. Oni pitaju da li je moguće da nije mogao da se nađe kupac koji bi nastavio da radi u toj branši.

Sudbina beranske fabrike papira zapečaćena je prodajom papir mašina, koje su „otputovale” na Bosfor. Nepoznatom kupcu iz Turske prodate su obje vrijedne papir mašine, zatim razmontirane do posljednjeg šarafa i izvučene iz fabričkih hala, gdje su stajale punih pet decenija.

Beogradski biznismen pljevaljskog porijekla Radoje Gomilanović tako je doveo do kraja pljačkanje vitalnih mašina i opreme fabrike papira Nova Beranaka, bez kojih nije moguć proces proizvodnje. On je svojevremeno izjavljivao da iz fabrike ne odnosi ništa što je bitno za proces proizvodnje, već samo nepotrebne stvari za koje „nema razloga da kupe koroziju”.

Poslije mnogih drugih djelova fabričke opreme, koji su već prodati i izneseni iz Crne Gore, koroziju tako više neće kupiti ni najvitalnije komponente nekadašnjeg velikog privrednog sistema i jedine fabrike papira u Crnoj Gori.

„To je bilo jasno već s prodajom i otuđivanjem parnog kotla, a sada je već sasvim izvjesno da ova fabrika u Beranama više nikada neće prodraditi, iako je kroz stečaj privatizovana da bi proces proizvodnje bio ponovo pokrenut. Umjesto toga imaćemo još jedan spomenik tranzicije”, kaže jedan od bivših radnika.

Fabriku papira je 2004. godine kupio kroz stečaj beogradski biznismen pljevaljkog porijekla Radoje Gomilanović, s velikim obećanjima. Kompanija se danas nalazi u bezizlaznoj situaciji a otuđivanjem mašina i opreme stavljena je tačka na ovu pljačku i nadanja u evenutalno ponovno pokretanje proizvodnje.

Ni beranska fabrika za protektiranje guma Gumig nije proradila s novim vlasnicima, nakon privatizacije 2003. godine. Nedugo potom svi radnici su upućeni na biro rada, a iz fabrike je izneseno sve što je vrijedno. Glavne mašine za protektiranje završile su u Podgorici kod jednog privatnika.

„Izvlačeni su čak i bakarni kablovi iz zidova i prodavani kao stari materijal. Od trafostanice u krugu fabrike, koja je bila naše vlasništvo, svojevremeno postavljene i projektovane za još nekoliko pogona, ostala je samo cigla. Sve što je bilo vrijedno iznutra, odnešeno je. Iz hale nije odnešena jedino presa teška pet tona. Vjerovatno nijesu mogli da joj priđu i da je podignu, inače bi i ona završila u starom gvožđu. Nestali su svi rezervni djelovi i tri tone aluminijuma”, prisjećaju se danas neki od radnika.

Nije bez značaja činjenica da se sve to dešavalo u trenutku dok je postojala sudska zabrana otuđivanja imovine, zbog postupka koji su radnici poveli i dobili, potražujući na ime plata oko 220 hiljada eura.

„Policija je znala da se to radi. Sud je znao. Niko nije ništa preduzeo da spriječi pljačkanje. Interesuje nas kako je taj koji je prodavao mogao to da čini pored sudske zabrane. Nosilo se i danju i noću. Očigledno da je imao debelu zaštitu”, pričaju bivši radnici.

Euroturist, na čijem čelu je zvanično bio Borislav Dvoržak iz Berana, i Monte-adria slovenačkog berzanskog mešetara Damjana Hoste, kupili su većinski paket akcija Gumiga za jedva trideset hiljada eura, iako je njena nominalna vrijednost bila preko milion.

Šest nevladih organizacija, među kojima i Mreža za afirmaciju nevladinog sektora (MANS), još prije više godina objavile su izvještaj o privatizaciji kroz stečaj nosilaca privrede u Beranama, koji je pokazao da su fabrika papira Beranka i ciglana Rudeš, dovedene namjerno do propasti, te da je uz pomoć državnih institucija ljudima koji su ih privatizovali dozvoljeno da se obogate na štetu nekada vodećih preduzeća u ovom gradu.

U tom izvještaju je istaknuto da novim vlasnicima obnavljanje proizvodnje od samog početka nije bilo u planu, te da su djelove imovine prodali i unovčili dok su na ostatak stavili hipoteke za kredite koje ne vraćaju.

„Na taj način novim vlasnicima se ne samo vratio ukupni iznos kupoprodajne cijene već i milionska dobit što je kompanije dovelo do potpunog uništenja. Za to vrijeme državni organi niti su insistirali na sprovođenju obaveza definisanih ugovorima o privatizaciji niti su preduzimali mjere da spriječe otuđivanje imovine”, navedeno je u izvještaju.

U Bijeliom Polju za sedam miliona eura rasprodate su vrijedne mašine iz fabrike Vunko, a mašina u tom gradu više nema ni u jednoj drugoj kompaniji, osim u fabrici mineralne vode Rada. Vlasnici andrijevačkog Soko štarka mašine iz ove fabrike prenijeli su u Srbiju. U tom gradiću mašina nema ni u Termoventu niti u Andrimeru. U plavskoj opštini mašine su ponesene iz pogona Titeks iz Murina i Gusinja. Mašina nema u brojnim fabrikama u Rožajama i Pljevljima, Kolašinu i Mojkovcu…

Sasvim je na mjestu konstatacija da je sjever Crne Gore u pogledu industrijalizacije vraćen na početak devetnaestog vijeka. Ostaje zato i dalje aktuelan i otvoren poziv MANS-a i još nekoliko nevladinih organizacija da Državno tušilaštvo utvrdi odgovornost pojedinaca za uništavanje i pljačku. Ostaje i pitanje kako je sva ta oprema iznesena bez problema iz Crne Gore.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

IZMJENE ZAKONA O TUŽILAŠTVU: Odlučno ali ne ishitreno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Tužioci smatraju da je glavni cilj predloženih izmjena da se smijeni glavni specijalni tužilac Milivoje Katnić, predstavnici vlasti kažu da žele osloboditi tužilaštvo od političkih uticaja i korupcije, nevladin sektor preporučuje oprez

 

Način izbora vršioca dužnosti rukovodioca Vrhovnog državnog tužilaštva (VDT), koji ne bi morao da bude tužilac, jedna je od ključnih zamjerki koju tužioci imaju na nacrt izmjena Zakona o državnom tužilaštvu. Među primjedbama su i zakonsko rješenje kojim je definisan prestanak funkcije rukovodioca tužilaštva „ispunjenjem uslova za penziju”, kao i to da bivši državni tužilac ne može biti član Tužilačkog savjeta.

„Ovakav pristup Vlada ima samo sa jednim ciljem – da smijeni glavnog specijalnog državnog tužioca Milivoja Katnića.“ To je izjavio v.d. vrhovnog državnog tužioca Ivica Stanković na javnoj debati povodom nacrta zakona, zakazanoj na brzinu, u maniru prethodne vlasti. Potpredsjendik Vlade Dritan Abazović, koji je objelodanio da je nacrt pisan u njegovom kabinetu, tvrdi da predloženi dokument nije usmjeren personalno protiv bilo koga.

„Crnoj Gori treba veća vladavina prava. Ako neko budućnost Crne Gore i njenih integracionalnih procesa veže za sebe lično, pravi veliku grešku i državi veliku štetu. Niko ne može biti iznad nacionalnih interesa. Zakonska rješenja treba da tražimo u duhu sistematskih rješenja nagomilanih problema“, kazao je Abazović.

Iz nacrta zakona jasna je namjera za promjenama u državnom tužilaštvu, ali, ima upozorenja da promjenu prati potreba za većom kontrolom skupštinske većine nad tim državnim organom. Prošli nacrt tužilačkih zakona je kritikovala Venecijanska komisija. Uz stav da se ne može mijenjati tužilački sistem kako bi se smijenio pojedinac. Ni novi nacrt nije uvažio sve preporuke Venecijanske komisije. Abazović kaže da bi radije da rizikuje „packe“ od EU, ako to znači da će imati bolje rezultate u borbi protiv organizovanog kriminala. „Mi moramo da isporučimo rezultate. Ova zemlja se davi u procedurama“, kazao je Abazović.

Vlast tek treba da odluči o formi podnošenja ovog dokumenta na glasanje u Skupštini. Ukoliko predlagač nacrta bude Vlada, dužna je da zakaže javnu raspravu u trajanju od najmanje 20, a najviše 40 dana. Ukoliko bi Skupština bila predlagač – nije obavezna da organizuje javnu raspravu.

Nacrtom se predlaže se da se nakon izbora novog Tužilačkog savjeta, u kome tužioci više ne bi imali većinu, imenuje novi v.d. VDT-a koji ne mora biti iz Vrhovnog tužilaštva. VDT Ivica Stanković u maju stiče uslove za starosnu penziju, a nakon njegovog odlaska Tužilački savjet (TS) treba da imenuje nekoga iz VDT-a da bude vršilac dužnosti. Sve to do usvajanja novog zakona i izbora novog savjeta.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SDT SE SJETILO DRŽAVNIH GARANCIJA ZA KOMBINAT ALUMINIJUMA: Aprilske šale

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nema istine o KAP-u bez saslušanja Đukanovića, Gvozdenovića, Lazovića, Lukšića, Vujanovića, Brkovića, Žugića, Jelića… Sve drugo je zabava za lakovjerne. I zataškavanje

 

Branko Vujović, nekadašnji ministar ekonomije u jednoj od vlada Mila Đukanovića i dugogodišnji direktor Agencije za prestrukturiranje privrede i strana ulaganja, priveden je u ponedjeljak na saslušanje u Specijalno državno tužilaštvo (SDT). Vujović je sa još desetak bivših službenika Ministarstva ekonomije i Ministarstva finansija saslušan zbog izdavanja državnih garancija nekadašnjim vlasnicima Kombinata aluminijuma (KAP) za pet kredita ukupne vrijednosti 135 miliona eura.

Privedeni su nakon saslušanja otišli kući. SDT nije tražilo njihovo zadržavanje pošto su, prenose mediji, „tokom izviđaja prikupili sve dokaze”. Sumnjamo u istinitost tih navoda. Iako, zvanično, izviđaj o nezakonitim kreditnim garancijama za KAP traje od 2014, godine. A evo i zašto.

Sporni posao je osmišljen krajem 2009, kao dio Ugovora o poravnanju između Vlade  i tadašnjih vlasnika Kombinata, Centralno evropske aluminijske kompanije (CEAK), firme do danas nepoznate vlasničke strukture registrovana na Kipru, preko niza povezanih firmi u većinskom vlasništvu Olega Deripaske. Iako je njene interese u Crnoj Gori najčešće i najubjedljivije branio dugogodišnji Putinov ministar za vanredne situacije Sergej Šojgu.

Prethodno je, uoči prvomajskih praznika 2009, tadašnji premijer Đukanović izjavio da će o budućnosti KAP-a odlučivati radnici i Vlada, pošto većinski vlasnik nije u stanju da ispuni obaveze preuzete Ugovorom o privatizaciji iz 2005.  Isto je, sredinom maja, potvrdio i Branko Vujović: „Ispunjeni su uslovi da Vlada pokrene raskid kupoprodajnog ugovora”. Zapravo, to je bio nastavak priče iz marta iste godine, kada je potpredsjednik Vlade i potpisnik privatizacionog ugovora o prodaji KAP-a Branimir Gvozdenović saoštio kako je vladin ekspertski tim pripremio tužbu protiv CEAK-a i elektronskom poštom je uputio Arbitražnom sudu u Frankfurtu. Kao odgovor na tužbu koju su Deripaskini saradnici pripremili godinu ranije, zahtijevajući od Crne Gore odštetu od 300 miliona eura. Doduše, njegov kolega, potpredsjednik Vlade i predsjednik komisije koja je pripremala odštetni zahtjev,

Vujica Lazović tada je izjavio da je priprema tužbe tek „u završnoj fazi”. Ali i precizirao da je CEAK Crnoj Gori nanio štetu „od minimum 200 miliona eura”.

I sve je to palo u zaborav.

Zainteresovani su još tada znali kako nema priče o propasti Kombinata pod upravom CEAK-a bez svjedočanja pomenutog trojca – Đukanović, Gvozdenović, Lazović. Nakon čega bi se utvrdio i njihov status u predmetu (svjedoci ili optuženi). Plus Milan Roćen i Zoran Bećirović, kao najzaslužniji za dolazak Olega Deripaske u Podgoricu, na čuveni susret u kafeu Grand. Gdje je, kažu uz čivas, utanačena sudbina nekadašnje lokomotive industrijskog razvoja Crne Gore. Morali su toga postati svjesni i u SDT, u nekom momentu proteklih osam godina koliko, navodno, traje njihov izviđaj. Ipak, ništa.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BUDVA SE KANDIDUJE ZA EVROPSKU PRIJESTONICU KULTURE: Ambicija u (ne)skladu sa mogućnostima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mnoge je iznenadila najava Marka – Bata Carevića o učešću Budve u trci za osvajanje titule EPK, ocjenjujući je populističkom, jer je Budva platila visoku cijenu periodu tranzicije, privatizacije i divlje  urbanizacije, u kojem je izgubila mnoge kulturne institucije i objekte

 

Budva će se kandidovati za titulu Evropska prijestonica kulture za 2028, odlučili su u lokalnoj upravi. Pripreme na inicijativu predsjednika Opštine, Marka – Bata Carevića, uveliko su počele. Ideja je da se u proces uključe i Kotor, Tivat i Herceg Novi, kako bi se na najbolji način svijetu predstavilo kulturno blago kojim raspolažu ovi primorski gradovi.

„Ukoliko grad Budva osvoji ovu laskavu titulu, otvaraju se velika vrata za dalji razvoj grada, ali i cijele primorske, odnosno Bokokotorske regije“  istaknuto je u tekstu postavljenom na sajtu Opštine.

Već je potpisan protokol o saradnji na ovom projektu sa opštinama Tivat i Herceg Novi. Carević se početkom mjeseca susreo sa ministarkom za kulturu, prosvjetu, nauku i sport, Vesnom Bratić, od čijeg Ministarstva očekuje da pripremi  informaciju  za Vladu Crne Gore, kako bi dobili  podršku države za projekat čiji je naziv izmijenjen u „Budva – Boka 2028 – Evropska prijestonica kulture“, kako bi i zvanično podnijeli kandidaturu. Ukoliko Vlada podrži ideju Carevića, bio bi to kulturni projekat od nacionalnog značaja.

Zamisao Carevića je da čitav proces vodi najbogatiji grad Boke, odnosno Opština Budva, procjenjujući da je za njegovu realizaciju u toku narednih šest godina potrebno oko 64 miliona eura, koliko je novca utrošio Novi Sad, koji je ovu prestižnu titulu ponio prošle godine.

Od navedene sume oko 35 miliona eura Novi Sad je utrošio na izgradnju infrasturkture a oko 30 miliona na kulturne programe, pojasnio je Carević u dopisu koji je dostavio ministarki Bratić. Prema propozicijama najveći dio finansiranja snosi grad organizator, država i regija na koju se odnosi.

Kako se nezvanično saznaje u lokalnoj upravi u Kotoru nisu raspoloženi da učestvuju u ovom projektu iz više razloga. Jedan je  nedostatak novca za tu vrstu priznanja i slave, za grad koji predstavlja elitu u pogledu kulture i graditeljskog nasljeđa  u odnosu na Budvu i Tivat, te nikako ne mogu biti zaleđina i pratnja u tom takmičenju. Kotor ima tri upisa na listu UNESCO-a, od kojih je 1979.  područje Kotora, kao jedinstvena univerzalna prirodna i kulturna vrijednost. Kotorski srednjevjekovni bedemi upisani su zasebno, 38 godina kasnije, odnosno 2017. Ove godine biće upisana Bokeška mornarica kao nematerijalna baština svjetskog značaja. Kotorani će pružiti svu vrstu podrške kandidaturi Budve, ali neće učestvovati u programu.

Mnoge je iznenadila najava Carevića o učešću Budve u trci za osvajanje titule EPK, ocjenjujući je populističkom, jer je Budva prepoznata kao grad u kome nema značajnije kulturne infrastrukture, nema prostora neophodnih za kulturna događanja i raznovrsne programe. Budva je platila visoku cijenu periodu tranzicije, privatizacije, i divlje  urbanizacije, u kojem je izgubila mnoge kulturne institucije i objekte, kao nijedan grad u zemlji.

Država je prodala Zeta film, filmsku kuću od nacionalnog značaja, radi zgrade u centru grada, koja je srušena i na njeno mjesto napravljen ružni soliter sa stanovima za prodaju od 11 spratova. Zgrada Zeta filma bila je dom i za gradski Dom kulture sa pozorišnom i bioskopskom salom, koje su nestale da bi ustupile mjesto diskoteci i kockarnici.

Država je prodala i gradsku tvrđavu Citadela, dio spomeničkog područja Starog grada, jedinu pozorišnu scenu na kojoj se održavao program festivala Grad teatar, koji je pledirao da dobije tretman kulturne manifestacije od nacionalnog značaja. Od tada se pozorišne predstave odigravaju po školskim dvorištima, brdima i zaravnima okolnih sela. Budva nema prostore za kulturu, nema sale, galerije, koncertne dvorane…

Branka PLAMENAC
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo