Povežite se sa nama

Izdvojeno

OSVAJANJE TUŽILAŠTVA: SDT na prinudnom, neka se spremi TOKK

Objavljeno prije

na

Zvuči cinično da se izmjene/preimenovanje SDT-a pravda pozivanjem na Izvještaj o napretku EK u kome se konstatuje „da je tužilaštvo osjetljivo na političko uplitanje“, dok se političarima vladajuće većine daje potpuna kontrola nad cijelom tužilačkom organizacijom. Ali to može biti efikasno

 

Malo su se, kao, snebivali a onda prelomili: usvajanjem predloženog zakona o tužilaštvu za organizovani kriminal i korupciju i izmjenama Zakona o državnom tužilaštvu, nova većina će preuzeti potpunu kontrolu nad tužilačkom organizacijom. Vanredna sjednica parlamenta na kojoj će se naći predloženi zakoni zakazana je za 18. februar.

Ako zanemarimo finese, suština predloženih izmjena je u tome što će preimenovanjem Specijalnog tužilaštva u Tužilaštvo za organizovani kriminal i korupciju (TOKK) parlamentarna većina okončati nedavno započeti drugi mandat Milivoju Katniću i svim njegovim saradnicima. „Stupanjem na snagu ovog zakona glavni specijalni tužilac i specijalni tužioci izabrani u skladu sa Zakonom o specijalnom državnom tužilaštvu imaju status neraspoređenih tužilaca“, predviđa predloženi propis. O njihovom daljem angažmanu u tužilaštvu odlučivaće Tužilački savjet. Na njemu je da im, u roku od šest mjeseci, pronađe novi raspored u tužilaštvu, za šta „nije potreban pristanak državnog tužioca koji se raspoređuje“.

I eto prilike  da se bivši specijalni tužilac koji ne bude po volji većini u Tužilačkom savjetu, nađe u osnovnom tužilaštvu u Pljevljima, Plavu ili Ulcinju (đe mu bude najdalje od kuće). Alternativa je otkaz i odlazak u advokate.

Vlast želi da se pobrine i za odgovor na pitanje ko će se, a ko neće, svidjeti Tužilačkom savjetu (TS) koji bira sve tužioce od osnovnog do glavnog specijalnog, odnosno po novom, rukovodioca TOKK, i imenuje vršioca dužnosti Vrhovnog državnog tužioca. Izmjenama Zakona o državnom tužilaštvu planirano je da se u TS smanji broj članova biranih iz reda tužilaca (sa pet na četiri) a poveća broj onih koje parlament bira iz reda uglednih pravnika (sa četiri na pet). Deseti član dolazi iz Ministarstva pravda, a predsjednik TS je Vrhovni državni tužilac, ili vršilac dužnosti VDT. Konačan rezultat tužioci – ostali 5:6.

Tako se većina u Tužilačkom savjetu iz ruku tužilaca seli političarima. Predlagači izmjena (formalno to su predstavnici sve tri koalicije članice vladajuće većine) ovako pravdaju svoj naum: „Razlog za ovakvu izmjenu je da se funkcionisanje državno-tužilačke organizacije upodobi odredbi člana 2 stav 3 Ustava Crne Gori kojom je propisano da svaka vlast treba da proističe iz slobodno izražene volje građana na izborima, u skladu sa zakonom“.

Lako bi se saglasili sa predlagačima kada bi oni pokazali gdje to Ustav Crne Gore ili neki drugi zakon Državno tužilaštvo prepoznaje kao granu vlasti. Ovako, zvuči cinično da se izmjene/preimenovanje SDT-a pravda pozivanjem na Izvještaj o napretku EK u kome se konstatuje „da je tužilaštvo osjetljivo na političko uplitanje“, dok se, suštinski, političarima (proste) vladajuće većine daje potpuna kontrola nad cijelom tužilačkom organizacijom.

I prethodni ministar pravde Zoran Pažin žalio se kako tužilaštvo ima povlašćen položaj, odnosno višak nezavisnosti koji im ne pripada – pošto nijesu grana vlasti (Ustav prepoznaje zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast). „Državno tužilaštvo je po Ustavu samostalan i jedinstven državni organ. Naglašavam, državni organ, a ne grana vlasti. Međutim, onako kako je tužilaštvo danas pozicionirano u našem političkom i pravnom sistemu jeste kao da jeste grana vlasti“, objašnjavao je Pažin. „Po nekim atributima vladavine prava ima više nezavisnosti nego što to ima sudska vlast, koja mora da bude nezavisna u svakoj demokratskoj državi“.

DPS nije pokušao da u svoje ruke povrati formalnu kontrolu nad Tužilačkim savjetom. Možda nijesu bili zainteresovani da poremete  skladnu kohabitaciju čelnika vladajuće partije i tužilaštva. Nova većina sada radi baš to.

Nije tajna da aktuelna vlast ima više motiva za takav potez. Sukob na relaciji lideri DF-a (Andrija Mandić, Milan Knežević, Nebojša Medojević) – Milivoje Katnić, odavno je postao i ličan. I beskompromisan. Mandić i Katnić su nepravosnažno osuđeni na pet godina zatvora, dok se Medojeviću sudi za pranje novca. Katnić je, u međuvremenu, lidere sadašnjih vlasti stavljao u pritvor, progonio  njihove advokate (slučaj Rodić), pokušavao da im nađe mjesto u aferama vezanim za Duška Kneževića i Atlas banku. Tamo gdje je, očigledno, mjesto bilo liderima bivših vlasti, prije svega čelnicima DPS-a. Za šta je Katnić, opet, tvrdio da „nema ni udaljene sumnje“.

Dok se Katnić nadao da će Apelacioni sud potvrditi presudu u slučaju državni udar, pozitivno ocjenjujući kvalitet onoga što je dominantno obilježilo njegov angažman na mjestu glavnog SDT-a, DF je preuzeo inicijativu.

Model je poznat. Na isti način, kozmetičkim izmjenama zakona da bi skratili mandate nepodobnima, svojevremeno su se Milo Đukanović i Igor Lukšić (kao premijer i ministar finansija) razračunali sa guvernerom CBCG Ljubišom Krgovićem. I preuzeli kontrolu nad jednom od rijetkih, koliko – toliko, nezavisnih institucija u zemlji. Kao posljedicu takvog ponašanja dobili smo slučaj Atlas banka i aferu Radović.

Sada je vlast koalicija Za budućnost Crne Gore, Mir je naša nacija i Crno na bijelo krenula sličnim putem. Njihovo opravdanje je razumljivo: ovako ustrojeno i personalno organizovano tužilaštvo bilo je važna poluga očuvanja vlasti DPS-a i njenih saveznika. Argumenti koje ovih dana slušamo, a tiču se moguće blokade tužilaštva u periodu tranzicije (izbora novih tužilaca TOKK) i golemim posljedicama koje bi ta paraliza mogla proizvesti ne stoje. Iz prostog razloga –  sadašnje tužilaštvo je već blokirano. Namrtvo.

O tome svjedoče afere Snimak, Telekom, Limenka, Koverta, Prvi milion, Dubai, Atlas, Plantaže, VDT, činjenica da šefovi kotorskih, podgoričkih, barskih kriminalnih grupa nijesu procesuirani za svoja nedjelja, a da su braća Kalić, Duško Šarić, Jovica Lončar… dobili sudski ovjerene potvrde o legalnom porijeklu svog bogatstva. I novčanu naknadu iz državnog budžeta. Konačno, tu su i desetine manjih predmeta koje su tužioci čuvali u fiokama. Sada ih  istresaju pokušavajući da novim vlastima pokažu kako i koliko i njima mogu biti od koristi. Zato se bivši ministri, ambasadori, direktori državnih institucija privode, pritvaraju i pokušavaju procesuirati za ono što su radili prije tri, pet pa i više godina. I što je uredno prijavljeno ko zna kada. I stavljeno na čekanje.

Za primjer možemo uzeti slučaj Ramada, jednu od rijetkih koruptivnih afera, koja je dobila svoj pravosudni epilog. Nakon što je sa liste osumnjičenih skinut tadašnji predsjednik parlamenta Ivan Brajović.  V.d. vrhovnog državnog tužioca Ivica Stanković ima pun registar urgencija, podsjećanja i molbi kojima se od njegovih saradnika traži samo jedno: da rade svoj posao. A od njega da sankcioniše one koji to neće ili ne umiju. Ništa nije preduzeto. Sem što je neko, možda, kakvom varijabilom nagrađen za nerad.          

Opet, iskustvo uči,  da to što su promjene neophodne (i u tužilaštvu) ne znači da će one biti obavljene na valjan i društveno koristan način. Nije riječ samo o novom jačanju političkog uticaja na i onako nesamostalno tužilaštvo, dok se nešto slično može očekivati i kada je u pitanju razrješenje stanja u pravosuđu. Postavlja se pitanje i koliko su, ako su uopšte, pripemljeni potezi koordinisani sa parterima iz EU. Iz predloženih zakona i njihovog obrazloženja stiče se utisak da –  nijesu.

Na to sluti i obraćanje njemačkog ambasadora Roberta Vebera. „Ubijeđen sam u to da nova Vlada, kad vrši izmjene tog zakona (misli na Zakon o državnom tužilaštvu), to radi u bliskoj koordinaciji sa evropskim partnerima. Jer, mi smo rekli da je to centralna oblast za pitanje da li se Crna Gora kreće ka EU, ili stagnira, ili ide čak korak unazad. I to je zaista važno pitanje…”, ocijenio je Veber. U Podgorici – tišina. Čuju se samo policijske sirene. SDT opet hapsi.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

FOKUS

BESKONAČNO TRAJANJE SUDSKIH PROCESA: Dok nas smrt ne rastavi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Neke istine odavno su jasne. Samo pravosuđe nije u stanju da ih saopšti. Usled beskonačnih istraga i sudskih procesa koji se pokatkad okončaju smrću okrivljenih ili zastarom

 

Objavljeno je ove sedmice – preminuo je Željko Vuković, optuženi za saučesništvo u ubistvu Srđana Vojičića i pokušaj ubistva književnika Jevrema Brkovića 2006. godine. To je na suđenju zakazanom za ovu sedmicu saopštila njegova advokatica Aleksandra Rogošić.  Sada se čeka od Ministarstva unutrašnjih poslova da po zahtjevu Višeg suda u Podgorici potvrdi ovu informaciju. Ukoliko ona bude tačna proces se obustavlja. U prevodu, nakon skoro 20 godina od ubistva Vojičića i napada na Brkovića, proces će se okončati ne presudom i rasvijetljenim slučajem, već smrću jedinog osumnjičenog. U međuvremenu je preminuo i književnik Jevrem Brković.

Na ovonedjeljnom  ročištu advokatica  Rogošić je saopštila da je od Vukovićeve majke dobila informaciju da je preminuo: “Dobila sam informaciju od majke okrivljenog da je preminuo 1. aprila. Istu informaciju je dobio sud od policije. Do narednog pretresa, sud će tu informaciju da potvrdi, kako bi se postupak obustavio”, kazala je Rogošić.

Puniša Vojičić, stric ubijenog Srđana,  saopštio je da sumnja da je Vuković “ubijen ili sklonjen u inostranstvo”. On je sudu predložio da zatraži ispitivanje da li je tijelo koje se nalazi u grobnici zaista Vukovićevo.  Vojićić smatra da je Vuković bio prijetnja nalogodavcima zločina.

Vijesti su u februaru ove godine objavile  transkript razgovora odbjeglog policajca Ljuba Milovića i šefa kavačkog kriminalnog klana Radoja Zvicera o tome “da je jedan podgorički biznismen” organizovao napad na književnika, kada je ubijen  Vojičić. Brković je više puta tvrdio da je motiv napada i likvidacije njegov roman Ljubavnik Duklje, u kojem je pisao o vezama bivše crnogorske vladajuće političke i poslovne klase s organizovanim  kriminalom.

Vuković je uhapšen u oktobru 2019., a suđenje je počelo naredne godine – četrnaest godina nakon ubistva. I istrage koja je tapkala u mjestu. A onda je nastavljeno tapkanje u sudnicama.

Viši sud je Vukovića u novembru 2022.godine proglasio krivim za saizvršilaštvo u pokušaju ubistva i osudio na tri i po godine zatvora. Međutim u aprilu prošle godine Apelacioni sud je  predmet vratio na ponovno suđenje. Vuković je pušten da se brani sa slobode.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

EKONOMIJA VLASTI: Državna preduzeća – partijsko vlasništvo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Službena saopštenja iz državnih kompanija, nerijetko, otkrivaju i najnovija pomjeranja na ovdašnjoj političkoj mapi. Neke ljubavi se gase, neke razbuktavaju. A neke traju

 

Još ne postoji zvaničan podatak o broju preduzeća koja su u većinskom vlasništvu države Crne Gore ili neke od ovdašnjih 25 opština. Iz Instituta alternativa potrudili su se i napravili svoju listu. Ona, u stvarnosti, ne može biti kraća. Samo duža. Prema njihovim podacima, imamo 55 državnih i 123 lokalna preduzeća sa, makar, 20.515 zapošljenih. Čiji broj u kontinuitetu raste.

Makar neki od donosioca odluka u prebrojanim državnim  preduzećima ne osjećaju se kao dio tog sistema. Odnosno, ne prihvataju pripadajuće obaveze o javnosti rada. Tako su iz pljevaljskog Rudnika uglja (dio sisetama EPCG) odbili da NVO MANS dostave podatke o zapošljavanju i poslovnim aranžanima vezanim za prodaju uglja kompanijama iz Srbije. Poslovna tajna, objasnili su.

„Kada smo tražili kopiju pravilnika o poslovnoj tajni, odgovoreno nam je da ova kompanija nije obveznik Zakona o slobodnom pristupu informacijama (SPI), jer Rudnik nije u vlasništvu države“, objasnili su iz MANS-a novinarima Vijesti. I predočili dokument – odgovor koji su dobili iz Rudnika uglja. Tamo stoji: „U smislu citirane zakonske odredbe (dio Zakona o SPI, primjedba Monitora), a imajući u vidu činjenicu da je Rudnik uglja, kao jednočlano akcionarsko društvo u 100 odsto vlasništvu EPCG, a ne države Crne Gore, smatramo da ne postoji zakonska obaveza Rudnika uglja za postupanje“.

To što je EPCG skoro pa u sto postotnom vlasništvu države – nema veze. Da je važno, valjda bi neko od nadležnih iz izvršne vlasti ili regulatornih i nadzornih agencija reagovao na objavljene tvrdnje. Ovako, stvari su sada postavljene na sledeći način: Rudnik uglja nije državno nego vlasništvo Elektroprivrede, pa se na njega ne odnosi Zakon o slobodnom pristupu informacijama. Pride, pošto im je resorni ministar Saša Mujović to završio, ubuduće će „sva nabavka uglja EPS-a od RUP-a ići na osnovu bilateralne saradnje dvije kompanije“. Tako će se, pojasnili su iz Ministarstva energetike dogovor Mujovića i izvršnog direktora EP Srbije Dušana Živkovića, „izbjegnuti nepotrebni troškovi trećih lica, posrednika u trgovini, smanjiti mogućnost manipulacija i postigli maksimalni benefiti za kompanije“. Možda. Ali će se tako takođe izbjeći i javno oglašavanje prodaje, nadmetanje potencijalnih kupaca koje bi moglo donijeti bolju cijenu prodavcu (iz perspektive Crne Gore to nam je u interesu) i bilo kakva kontrola poslova ugovorenih bilateralnom saradnjom. Čija se tajnost, vrlo je vjerovatno, podrazumijeva.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO VRIJEME, STARI NAČIN: Posao sa malim HE cvjeta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlasnici  33 mHE koje su sagrađene po osnovu šeme podsticaja koju plaćaju građani ubiraju milionske profite. Oni kojima je spriječena gradnja traže od države milionski odštetu. Nacrtom zakona o obnovljivim izvorima predviđaju se brojne olakšice, pa se prekaljeni biznismeni već  organizuju da prigrabe nove subvencije

 

 

Deset firmi koje gazduju sa 22 male hidroelektrane (mHE), od biznisa prodaje struje u prethodnim godinama, pa do kraja prošle godine, prikazalo je dobit od preko 21,5 miliona eura, saopštili su iz Akcije za socijalnu pravdu (ASP).

Iz ove organizacije podsjećaju da su biznis mHE razvile vlade Demokratske partije socijalista. Do poslova su došli uglavnom bliski vrhu te partije po političkom, rodbinskom, kumovskom-prijateljskom ključu.

Podsticaj za mHe, kao obnovljive izvore energije, plaćaju građani. Prema zvaničnim podacima na terenu imamo 33 mHE koje su sagrađene po osnovu šeme podsticaja. Biznis šema je obuhvatala dodjelu koncesija za proizvodnju struje iz mHE na period od 27 do 30 godina, a koncesionar dobija pravo na subvencije u prvih 12 godina, koje plaćaju potrošači kroz račune na struju, a dio se izdvaja iz državne kase, naveli su iz ASP.

Male HE uglavnom se nalaze na nerazvijenom sjeveru, gdje mještani godinama ukazuju da su im uništile rijeke. Ilustrativan je primjer Andijevice na čijoj teritoriji se nalazi deset malih HE, devet privatnih i samo jedna opštinska. Godišnje vlasnici mHE sa područja ove opštine od njih zarade oko četiri miliona eura, a budžet Andijevice je 2,5 miliona. No u ovoj opštini su donekle zadovoljni jer su se izborili za procenat od šest odsto koje naplaćuju malim HE za koncesuju na vode. U drugim opštinama taj je procenat svega 0,5 odsto. Koncesije se naplaćuju preko Ministarstva finansija, a 70 odsto pripada lokalnim samoupravama, dok 30 odsto ide u državni budžet. Prema projekcijama mHE će u tri decenije, koliko će biti u privatnom vlasništvu, zaraditi oko 120 miliona eura. Opštini Andijevica će u tom periodu pripasti samo devet miliona eura.

U susjednim Beranama Hidroenergija Montenegro je razgranala posao sa  malim hidroelektranama. ,,Hidroenergija Montenegro, koja gazduje sa osam mHE, a do kraja prošle godine je nagomilala dobiti oko devet miliona eura“, navode iz ASP-a.

Ova kompanija je u vlasništvu Olega Obradovića i Ranka Radovića, kome su vlasništvo ustupili Ranko Ubović i Aleksandar Mijajlović, nezvanični vlasnici kompanije Bemaks.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo