Povežite se sa nama

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA:  Zaustaviti sunovrat

Objavljeno prije

na

Procesi klerikalizacije i militarizacije su daleko odmakli da bi moglo da se stvori išta moderno i napredno za jedan duži vremenski period. Treba nam sreće da bez fizičkog nasilja i destrukcije promijenimo bar još jednu vladajuću većinu. Strah prevladava u iščekivanju izbora u Nikšiću

 

MONITOR: Srbiju potresa afera o zlostavljanju žena, u Crnoj Gori smo imali nekoliko slučajeva koji pokazuju odnos prema ženama. Od karikature ministarke Bratić do napada na predsjednicu LP u Nikšiću. Naravno, kroz te priče provlače se i druge naše „boljke“. Kako vi sve to vidite?

KOVAČEVIĆ: Zadnjih nekoliko godina u svijetu, u okruženju a i kod nas, sve češće se otvara tema seksualnog uznemiravanja i nasilja nad ženama. Predugo traje nekažnjivo muško nasilje nad ženama u ovoj oblasti. Sa psihološkog stanovišta odnos prema seksualnosti u društvenoj zajednici mjera je odnosa prema slobodi ljudi, naročito žena. Prestanak ćutanja, svjedočnje, znači da su se žene osnažile da izađu iz uloge žrtve, da ulažu napore da se oslobode traume i da djeluju u zaštiti drugih žena u sličnoj poziciji. U Srbiji je ovo lično svjedočenje pokrenulo zajednicu i institucije. Ovo je revolucionaran čin u patrijarhalnoj sredini i trebalo bi da rezultira, ne samo osudom (kaznom) nasilnika već i prestankom moralizatorskog odnosa prema ženskoj  seksualnosti. Treba naglastiti da vjerske dogme (vidljiv uticaj crkve na ovim prostorima) opravdavaju ovaj vid nasilja muškim pravom da gospodari ženskim tijelom i da je pristanak na seksuanu potčinjenost ženina sveta dužnost. Ne čudi jak odjek u Hrvatskoj u kojoj crkva ima jake pozicije ali postoji i jak  emancipatorski potencijal civilnog društva. Mislim da je u Crnoj Gori po ovom pitanju mračnija situacija. Prije nekoliko godina Anima je imala Inicijativu za uvođenje seksualne edukacije u sistem obrazovanja koja je stopirana kod Odbora za rodnu ravnopravnost. Inicijativa je bila utemeljena na istraživanju na studentskoj populaciji sa poražavajućim rezultatima. Možda je ohrabrujuća vijest što se Fakultet dramskih umjetnosti na Cetinju pridružio inicijativi „Nisam tražila“ a ja bih bila još više ohrabrena da su oni koji su je pokrenuli prepoznali i značaj rodno senzitivnog jezika za smanjenje nasilja. Obradovalo bi me da makar jedna žena svjedoči, da bude ohrabrena i zaštićena.

Dva navedena slučaja nasilja nad ženama treba žustro osuditi ali kroz potenciranje njihovih rodnih pozicija zatvaraju se oči pred dodatnim i opasnim zlom koje stoji iza ovih napada a to je nacionalna i vjerska mržnja. Žene su tu instrument napada ili odbrane, dehumanizovane, bez empatije i  od „svojih“ i od „tuđih“ za njihovu psihološku patnju. Oba slučaja su poruke muškarcima iz suprotnog tabora, žene su „silovane“ ali koga je briga? U slučaju ministarke može se pročitati i rukopis službe koja to radi perfidno, u ovom drugom slučaju je slika situacije u Nikšiću gdje nasilje prelazi prag sigurnosti vlastitog doma.

MONITOR: Koliko se ovdje matrice ponašanja teško mijenjaju? Vidite li promjene na političkoj sceni nakon 30. avgusta? 

KOVAČEVIĆ: Promjena matrica ljudskog ponašanja podrazumijeva psihoterapijski tretman a na društvenom nivou znanje, razumijevanje i osvješćivanje. Proces je dug i težak. Kazne su nužno zlo ali ne rješavaju suštinu nasilja koje je duboko utkano u našu prošlost i sadašnjost. Prvi korak bi bio da sve ove istorijske priče shvatimo kao nasilje nad ljudima. U svakom tzv. pobjedniku čuči nasilnik spreman da eliminiše svakoga ko ugrožava ono što je on proglasio vrijednim, npr.: država, crkva, zastava, grb itd. U tom sistemu vrijednosti ljudski  život je bezvrijedan. Zbog  lažnih interesa ljudi zaboravljaju da je jedino ljudski život nepromjenjiva vrijednost a da sve drugo, navedeno, podliježe brzoj promjeni, moguće nekoliko puta u toku ljudskog života (imamo iskustva) ali patnja proizvedena u ime tih lažnih vrijednosti se prenosi s koljena na koljeno i onemogućava promjenu nasilne matrice koju živimo.

Preraspodjela vlasti se desila 30. avgusta. Osim činjenice da je vladajuća partija  izgubila aroganciju i nedodirljivost, ne vidim druge značajne promjene. Vidim napore da se uspostavi neki red, da se postave drugačiji principi funkcionisanja,  nekoliko ljudi koji nisu ideološki i nacionalistički ostrašćeni u čije namjere i ciljeve ne sumnjam, ali još jasnije vidim stepen posrnuća ljudskosti onih koji uzimaju pravo da zastupaju javne interese. Crnogorsko društvo od 2006, kada je definisalo granice države, ispustilo je da emancipuje društvo i razvije institucije. Nije istina da nije bilo dobrih inicijativa, naročito iz civilnog društva. Velik stepen odgovornosti nose svi oni iz Pokreta za nezavisnost koji su abolirali DPS od odgovornosti za rat, propustili suočavanje sa prošlošću, „spavali“ pod šinjelom  Mila Đukanovića konformistički i karijersitički i bude se sada kao „znalci“ ili nacionalisti. Zaustaviti sunovrat mogu samo oni koji nisu zadojeni nacionalizmom, koji nisu okusli privilegije, koji su za ravnopravnost i socijalnu pravdu, koji imaju dovoljno samopouzdanja i koji još žele da žive u ovoj zemlji.

MONITOR: Identitetska pitanja su još aktuelna. Insistiranje na njima vidi se i u predizbornoj atmosferi u Nikšiću. Ko je kriv što se te „bitke“ i dalje vode?

KOVAČEVIĆ: Identitetska pitanja su aktuelna onoliko koliko to žele najmoćnije partije (koalicije) – DPS i DF. I tu se ništa ne može uraditi u ovom trenutku. Mnogi se  zaklinju  u „građansko društvo“, neki to iskreno i misle, ali  je u proteklom periodu malo urađeno da imamo konsenzus oko toga što to porazmijeva a još manje je urađeno. Ono što smo nekritički prenosili tj. unosili iz Evropske unije radeći na tzv. demokratizaciji ostavilo je nedodirnutim unutrašnje podjele, nasilje na svim nivoima, dominaciju laži i licemjerstva a „bitka“ je i prije i poslije bila samo naša i kroz nju moramo proći na miran ili nasilan način. Gdje je ta društvena snaga koja bezuslovno osuđuje svaku vjersku, nacionalnu i rodnu mržnju u svakom momentu na svakom mjestu?

MONITOR: Čini se da se ta pitanja razrješavaju na pogrešan način. Diskriminacijom na diskriminaciju?

KOVAČEVIĆ: Mislim da se ta pitanja uopšte ne žele razriješiti  jer nesposobni  i nemoralni ljudi koji imaju moć stvaraju takav sistem. Nesreća društva je što je na tom nivou svijesti da još bira autoritarne (nasilne) ličnosti  vjerujući da će delegirajući vlastitu odgovornost drugome zaustaviti sveprisutno nasilje. To je  mentalna manjkavost okovana trogeneracijskim zločinima i bolovima. Na nivou smo leptirice koja bira svjetlost, stalno bira vještačko svjetlo iako ima iskustvo da će je to spržiti.

MONITOR: Promjene se nisu desile ni na opozicionoj sceni. Kako vidite ishod posljednjeg Kongresa DPS-a, te najave „promjena“ u SDP-u, ali i posljedice po crnogorsko društvo?

KOVAČEVIĆ: Desile su se promjene, sadašnja opozicija je mnogo agilnija nego prethodna, čak fokusiranija da očuvaju  institucije koje su vlastitim činjenjem urušili. Kongres DPS je jasna slika manipulacije na izdisaju. Stidno je gledati tu hordu zavisnih ljudi kako pokorno primaju kritike i povlađuju umornom čovjeku.  Partija lijevog centra! Sreća što je Duško Vuković ovu bezočnu laž komentarisao jer sam pomislila da ne samo što su u DPS-u neznaveni nego je crnogorska intelektualna javnost zatupljena. Proglasiti DPS partijom lijevog centra je ludilo. To što nema ljevice u Crnoj Gori je još jedan znak političke ograničenosti a usuđujem se reći i mentalne. SDP Kongres dodatno je onespokojavajući. Od partije sa odgovornošću prema lijevim snagama i antifašizmu očekuje se minimum suočavanja sa vlastitom prošlošću i pozicijom bez očijukanja sa nacionalizmom.

MONITOR: Neki od izbora nove vlasti, prihvaćeni su široko. Poput izbora Vanje Ćalović Marković i Steva Muka u Nacionalni savjet za borbu protiv korupcije. Koliko je bilo važno, i da li je bilo moguće da se takvi ljudi nađu na važnim funkcijama, umjesto što opet miriše na partijsko zapošljavanje i nepotizam?

KOVAČEVIĆ: Skoro je dirljivo to što istinske napore, znanje, principijelnost, autonomiju prepoznaju i cijene ljudi u Crnoj Gori bez obzira na različitosti. Ljudi prepoznaju odgovorne, posvećene i sposobne osobe. Zašto onda tim vrijednostima ne mjerimo naše političke i druge izbore? Nije suština da navedeni ljudi budu naše vođe nego da vrijednosti koje oni posjeduju (ili vjerujemo da posjeduju) budu mjerilo društvenih vrijednosti. To zahtijeva od vlasti mnogo više od kooptiranja takvih pojedinaca/ki, tešku borbu za eliminaciju siromaštva i straha.

Poštujem što su se ljudi iz civilnog društva uključili u rad institucija. Ipak, znam da je sa svakim uklučivanjem civilnih aktivista u sistem vlasti civilno društvo više gubilo nego što je društvo u cjelini dobilo. Bliža sam stanovištu da ljudi iz civilnog društva ostanu kritički korektiv institucijama i vlasti  sa inicijativama koje  institucije prihvataju i sprovode ukoliko prepoznaju interes za cjelokupno društvo.  U dosadašnjem radu kroz politike EU, civilne organizacije su više  zloupotrebljavane u interesu vlasti sa ubjeđenjem da doprinose „popravci sistema“ i u tom procesu su instrumentalizovane a značajno i institucionalizovane, što mi se ne čini pravi put za razvoj civilnog  društva. Naslušali smo se pohvala civilnog društva od strane DPS-a i nagledali petnaestominutnog prisustva njihovih ministara na skupovima. Efekti su vidljivi, oslabljeno civilno društvo i uništene institucije. Dugo je trajao taj ples. I tada i sada o promjenama je odlučivala politička volja ljudi na vlasti, a nje nije bilo. Bilo im je dobro. Žao bi mi bilo da ova vlast zloupotrijebi kredibilitet civilnih aktivistk/kinja, ali prihvatam i razumijem odgovornost koja ih je navela na uključivanje.

MONITOR: Hoće li šansa koju je Crna Gora dobila 30. avgusta biti iskorišćena?

KOVAČEVIĆ: Ono što je izgubljeno od 2006. godine teško je nadokadivo jer su tada i spoljašnje i unutrašnje okolnosti bile pogodnije za razvoj. Zadatak ove vlasti je da očuva osnovnu supstancu društva (ljudske živote) u opustošenoj zemlji i nakaradnom sistemu uprkos svih otpora i osporavanja. Procesi klerikalizacije i militarizacije su daleko odmakli da bi moglo da se stvori išta moderno i napredno za duži vremenski period. Ne znači da nema i drugačijih glasova i da se drugačije ideje i inicijative neće razvijati, ali još dugo će biti u manjini. Treba nam sreće (u svijest i savjest se više ne mogu pouzdati) da bez fizičkog nasilja i destrukcije promijenimo bar još jednu vladajuću većinu. Strah prevladava u iščekivanju izbora u Nikšiću.

Milena PEROVIĆ

Komentari

INTERVJU

SRĐA PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Netaknut sistem vladanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlast nije učinila ono što je mogla, a što je ne košta ama baš ništa – decentralizovati sistem i postati mnogo transparentnija. Jasno je da ona neće ići tim putem, a razlog je jasan: želite zadržati poluge moći uz kozmetičke izmjene kojim bi zapravo zamaskirali činjenicu da je sistem vladanja ostao netaknut 

 

MONITOR: Šta je poruka rezultata hercegnovskih izbora? Smatrate li da je to još jedna poruka prethodnom režimu?

PERIĆ: Herceg-Novi je atipičan iz više razloga, kako sa demografske tako i sa političke tačke gledišta, pa je dosta teško izvlačiti dosljedne paralele sa političkom scenom na državnom nivou. Posebnost ovim izborima je dala lokalna Novska lista koja je pokazala i vitalnost i snagu, čime je u praksi dokazala da postoje i drugačije platforme političkog okupljanja u odnosu na stranačke. Ne ulazeću u ideološku profilaciju ove liste, govoreno na ravni principa, kada god je demokratija bliža građaninu, ona je životnija.

MONITOR: Šta je sa novom vlašću? Jasno je da se nijesu mogle očekivati brze promjene i jednostavno demontiranje Đukanovićevog režima, ali da li se ide u dobrom pravcu?

PERIĆ: Nova vlast na samom početku pokazuje zabrinjavajuću tendenciju neuvažavanja i nipodaštavanja onih koji joj ne aplaudiraju. Oni kao da žele da im jedina opozicija bude DPS, koji je veoma lako kritikovati sa stanovišta koruptivnih praksi u prošlosti, a sada je već izvjesno da će biti nemilosrdni ne samo prema partijama, već i prema pojedincima koji ne pripadaju ni ovoj ni prošloj vlasti. Strategija je vrlo prosta: ako želite dugoročno trajanje na vlasti idealno je da imate „počišćen” teren od bilo kakve ozbiljne alternative. Pristup etiketiranja onih koji nisu sa novom vlašću može da dovede do toga da ljude koji bi bili korisni za javni život gurne u apatiju, jer niko ozbiljan ne žudi za tim da ga provlači kroz blato neki zadihani partijski aparatčik koji je u odbrani novostečenih privilegija spreman da ide jako daleko.

MONITOR: Kako vidite prošlonedjeljnu izjavu premijera Zdravka Krivokapića da ne postoji samo ovozemaljski život i da njegova vlada neće kažnjavati sveštenike, pa ni kad krše zdravstvene mjere?

PERIĆ: Premijer se pokazao dosljedan u jednoj stvari: sopstvenoj nedosljednosti. To da li je on vjernik, gnostik, agnostik, ateista, ne bi trebalo da određuje njegov javni diskurs. Kod aktuelnog premijera to nije slučaj. On ima prenaglašenu potrebu da govori o temi vjere, o svojoj etičkoj superiornosti, o tome da je Vlada koju predvodi narodna i slične stvari. Živimo u vremenu profanisanja svega i svačega, pa premijer daje svoj doprinos opštem trendu. Ipak, njegova pozicija je veoma vezana za, njegovim rječnikom rečeno, „zemaljske“ teme i treba insistirati na tome, a svako skretanje sa toga kolosjeka valja tumačiti kao dio političke strategije. Možda i prođe kod određenog broja ljudi, ali dugoročno to ne doprinosi progresu zajednice, a čini mi se da ne kristališe ni duboke teološke misli.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JELICA MINIĆ, PREDSJEDNICA EVROPSKOG POKRETA U SRBIJI: Ne možemo pobjeći od Evropske unije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Napetosti u regionu rastu, a zaštitni mehanizmi su prilično paralisani. Neko mora da pokaže put i da povede. Da li će EU opet ostaviti region na cjedilu, vidjećemo. Učiniti to dva puta u kratkom periodu bilo bi možda i za nju fatalno

 

MONITOR: Pored opasnosti od novog prekrajanja granica i stava da raspad Jugoslavije još nije završen, postoji i očigledno nezadovoljstvo stanjem u BiH i međunarodne zajednice i građana, ali i zamor, usljed dosadašnjih očiglednih neuspjeha u pregovorima oko Kosova. Kako izaći iz tog ćorsokaka?

MINIĆ: BiH i Kosovo su svojevrsni međunarodni protektorati. Kako stvoriti uslove da protektorati postanu funkcionalne i napredne države? O tome ima puno teorija. Pandemija je usporila mnoge dinamične regionalne mehanizme koji su doprinosili artikulaciji zajedničkih interesa u regionu, stvarali zdrave međuljudske kontakte i obećavali normalizaciju života i rada institucija. Ipak, proces pomirenja kako u regionu, tako i unutar ova dva protektorata ide vrlo sporo. Napetosti u regionu rastu, a pomenuti zaštitni mehanizmi su prilično paralisani. Evropska perspektiva je i dalje maglovita, lovci iz daleka stvaraju svoj politički kapital. Neko mora da pokaže put i da povede. Da li će EU opet ostaviti region na cedilu, videćemo. Učiniti to dva puta u kratkom periodu bilo bi možda i za nju fatalno.

MONITOR: Nova metodologija podrazumijeva i neku vrstu usklađivanja politika sa EU, a ne samo „prepisivanja“ zakonodavstva. Veoma se insistira i na djelotvornosti pravosuđa i odgovarajućoj pravosudnoj praksi… Da li se tu očekuje neki „slučaj Sanader“ kao zalog da pravna država postoji?

MINIĆ: Pa, ako ljudi od najvećeg poverenja, kao Belivuk i njegova banda, čuveni Jutka iz Brusa kome jedna afera smenjuje drugu, verovatno i nezamenjivi Palma iz Jagodine i njima slični budu zaista žrtvovani na oltaru pravde i pravosuđa, ako su učinjeni makar i mali ustupci ljudima koji brane reke, šume, vazduh i zemlju od štetnih projekata bezočnih pojedinaca – znači da su argumenti Brisela bili ubedljivi, pa ćemo i mi građani malo odahnuti. Ako se to ne desi, onda je poruka da smo svi njihove potencijalne žrtve, a onda je to za vlast opasno.

MONITOR: Predsjednik Srbije je povodom Dana pobjede i Dana Evrope izrekao, poslije dužeg vremena, neku vrstu pohvale odnosa EU prema Srbiji i zaključio da je članstvo u EU cilj Srbije koji se može ostvariti uz „kompromis oko Kosova“. Zašto se, međutim, daleko srdačnije obraća predstavnicima i narodima drugih zemalja?

MINIĆ: Pa, evropska integracija dođe kao „nužno zlo“ za obe strane, pa se i jedni i drugi prema njoj tako ophode – bez entuzijazma. Od nje, ipak, ne možemo pobeći. Srbija ekonomski, kulturno, istorijski gravitira ka Centralnoj Evropi.To je znao još Knjaz Miloš. Jednom će oživeti najveće bogatstvo Srbije – Dunav, pa će se to mnogo bolje videti. Može nam se sviđati, biti korisna, možemo je voleti kao mitsku „majku Rusiju“, njenu naftu i gas i vojnu industriju, možemo dobro sarađivati sa Turskom koja nam nije nepoznati partner, možemo koristiti kineske interese u Evropi da od toga i sami profitiramo, ali baš svi ključni parametri ekonomskog, socijalnog, tehnološkog i kulturnog razvoja zavise nam od evropskih zemalja i institucija i tamo živi najveći broj naših građana. Uz to, prognozira se dramatičan uspon Poljske i Turske u ovom veku, a mi smo tačno između.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIHAILO JOVOVIĆ, NOVINAR: Novinare biju jer govore istinu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek me nervira kada političari, pa  i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu

 

MONITOR: Vlada je osnovala četvrtu po redu Komisiju za praćenje postupanja nadležnih organa u istragama napada na novinare, a Vi ste izabrani za predsjednika. Prethodne tri, konstatovala je i Akcija za ljudska prava, nijesu bile naročito uspješne. Mislite li da ova može biti uspješnija? Šta je to što je remetilo uspješnost prethodnih komisija, i da li je još prisutno?

JOVOVIĆ: Desetak sati nakon što je Đukanovićeva Vlada formirala Komisiju na sjednici u četvrtak 26. decembra 2013, poslije velikog pritiska domaće javnosti i međunarodne zajednice, eksplodiralo je blizu pola kila TNT ispod prozora redakcije Vijesti . Mafija je time pokazala šta misli i o Vladi i o Komisiji. Naravno da počinioci tog napada, a kamoli  nalogodavci, nisu pronađeni. Kao ni najvećeg broja drugih slučajeva teškog nasilja nad novinarima i imovinom medija.

Sramota je ove države i društva da će uskoro biti 17 godina od ubistva Duška Jovanovića,  14 od prebijanja Tufika Softića, tri godine od ranjavanja Olivere Lakić, da nabrojim samo neke slučajeve, a da nema ni uspješnih istraga, ni optužnica, a kamoli presuda.

Nije Komisija u ova tri mandata kriva za to. Ona ne saslušava, ne hapsi osumnjičene, podiže optužnice, ne sudi. Njena nadležnost svodi se na istragu istraga, da pokuša da utvrdi da li je u istragama bilo propusta, namjernih ili iz neznanja, zašto  toliko traju a rezultata nema, kao i da preporuči Vladi, policiji, tužilaštvu i drugima organima šta bi trebalo da urade da istrage krenu sa mrtve tačke.

Komisija je u svojim javnim izvještajima i onima označenim stepenom tajnosti dala veliki broj preporuka za konkretne slučajeve u kojima smo našli propuste u istrazi, ali nijedna nije ispunjena, da ja znam. Tužilaštvo nikad nije ni odgovorilo šta je sa preporukama koje smo im slali. Policija je u odgovorima Komisiji sve prebacila na unutrašnju kontrolu, a unutrašnja kontrola je ćutala.

Niko još nije odgovarao za vođenje nedjelotvornih istraga ili za „istrage“ čiji je cilj bio da se, opravdano sumnjam, nikad ne završe, iako u našim izvještajima postoje i imena ljudi koji su učestvovali u takvim istragama. Većina takvih policajaca, tužilaca i sudija je napredovala u karijeri.
Komisija je sabotirana na razne načine. Godinama smo od policije dobijali  cenzurisane dokumente, čak i bez imena policajaca koji su ih potpisivali, Agencija za nacionalnu bezbjednost je dostavljala dokumentaciju samo prve godine, na dozvole članovima Komisije za pristup tajnim podacima, bez kojih nema pristupa u sobu gdje se oni čuvaju, čekalo se i po pola godine.  Kod prethodne vlasti nije bilo političke volje za rješavanje ovih napada, posebno onih za koje s pravom sumnjam da su povezani sa moćnicima i kriminalcima bliskim vrhu DPS-a, da je bilo te volje ne bi im trebala ni Komisija,  našli bi i napadače i nalogodavce. Odnosno, politička volja je bila da se ti slučajevi ne rješavaju. Dokaz je i to što su lokalne siledžije, koje su bile akteri nekih napada, vrlo brzo otkrivane i hapšene,  dok napadi koji su očigledno bili organizovani čame godinama u tužilačkim i policijskim fiokama.

Sadašnja vlast je iskazala političku volju, naročito imenovanjem državnog sekretara MUP-a za člana Komisije, ministar je došao na dvije sjednice i pružio podršku. Tu volju moraju dokazati i brzim konkretnim pomacima u istragama svih nezavršenih slučajeva.  Oni su sada vlast, ne može biti izgovora, makar za postupanje policije. Dobro bi bilo za početak da nadležni u Vladi i ,,po dubini” pažljivo pročitaju naše dosadašnje izvještaje i postupe po preporukama koje smo dali. Da pokrenu postupke protiv odgovornih za propuste u istragama, ili ako je kasno za to, da ih barem uklone sa svih pozicija sa kojih mogu uticati na buduće istrage.

MONITOR: Od početka godine, u kratko vrijeme,  desilo se više napada na novinare.  Dosadašnji napadi uvijek su bili u vezi sa određenom društveno političkom situacijom, i svjedočenjem o njoj.  Zašto je ovo trenutak pojačanog nasilja nad novinarima?

JOVOVIĆ: Mi smo stalno u čudnim ,,društveno-političkim situacijama“, a sadašnja je tenzičnija nego obično. Atmosfera nekažnjivosti za dosadašnje napade doprinosi da ti ljudi misle da je dopušteno frustracije iskaliti na novinarima, koji su „neprijatelji“ jer im se ne sviđa to što pišu. Nije isključeno ni da su i neki od nedavnih napada organizovani sa ciljem da se napadnuti novinari i njihove kolege zastraše. Jedno je sigurno, ko god da je na vlasti, većinom napadaju nas iz „medijske mafije“. I do sada je najveći broj slučajeva nasilja bio nad novinarima profesionalcima, koji rade važne stvari u javnom interesu, dok one koji nisu takvi gotovo niko i ne dira. Uvijek me nervira kada političari pa čak i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu, a ta istina nekome nanosi štetu. To ne znači da one koji lažu treba tući.

MONITOR: Kako vidite reakciju nadležnih organa na te napade?

JOVOVIĆ: Prvi utisak je da je to bilo uglavnom korektno, ali rano je za  zaključak.

MONITOR: Ima li se šta proslaviti na ovaj Svjetski dan slobode medija?

JOVOVIĆ: Neriješeni napadi na novinare su glavni razlog  što smo i dalje na začelju regiona. Daleko smo od dobre situacije, ali je dobro što građani u Crnoj Gori i dalje mogu u medijima naći najrazličitija mišljenja, iz gotovo svih segmenata društva. Problem je što je mnogo građana koji ne umiju da razluče činjenice od spina, ili to ne žele, nego vole da čitaju i gledaju samo ono što se poklapa sa onim što  misle. I samo tome vjeruju.

Drago mi je što su novinari iz Đukanovićevih propagandističkih medija, ne svojom zaslugom i željom, dobili priliku da osjete kako je to kad kritikuješ vlast, odnosno ponašaš se kao normalan medij u demokratskom društvu. Oni to sada rade manje ili više uspješno, manje ili više profesionalno, ali se nadam da će im bar nešto od tog osjećaja ostati i ako se DPS vrati na vlast. DF-ovi mediji se nijesu promijenili. Profesionalni mediji i novinari su to uglavnom i ostali, iako je utisak da nekima na početku nije bilo lako da se naviknu da su poslije 30 godina neki drugi ljudi sada najodgovorniji za sve što nam se dešava. Porazno je što mnogi novinari i dalje loše žive.

MONITOR:  Dugo svjedočite o  crnogorskoj zbilji. Jesu li se desile promjene?

JOVOVIĆ: Tek treba da se dese. Crna Gora je 2006. dobila šansu da se promijeni, ali do suštinskih promjena nije došlo i ta šansa je propuštena. Naprotiv, siromaštvo i socijalno raslojavanje su povećani. Novu šansu je društvo dobilo 30. avgusta prošle godine. Nova vlast je obećala korjenite promjene, ali se Vlada u tome još ne snalazi dobro, mislim da je to zbog  političkog neiskustva i ideoloških prepreka u nekim glavama, uključujući i premijerovu. Pored toga, problem joj je ne samo agilni DPS koji sada žestoko kritikuje ono što je sam godinama radio, nego i najmanje pola parlamentarne većine, koja uz zdušnu Vučićevu podršku marljivo priprema teren i  čeka priliku da Vladu obori ili da izdejstvuje njenu rekonstrukciju a sebi fotelje, a da ne bude optužena da daje šansu DPS-u za povratak. Mnoge stvari bitne za život građana tapkaju u mjestu jer se loši zakoni ne mijenjaju a novi ne donose „dok se ne smijeni Katnić“.

Nova šansa za napredak polako  curi i nestaće kada nestane nada velikog broja ljudi da su konačno dočekali bolje dane. Ono malo političara i funkcionera kojima je, vjerujem, preči javni od privatnog interesa, pod najvećim je pritiskom a od toga koliko će još izdržati zavisi i brzina napretka društva. Ali, i da se karte ponovo promiješaju, nestao je istorijski teret nesmjenjivosti vlasti na izborima, pa će napretka od toga sigurno biti.

MONITOR: I dalje su na sceni podjele, identitetska pitanja, tenzije. Koliku odgovornost za to snosi prethodna, a koliku nova vlast?

JOVOVIĆ: Prethodna vlast snosi 30-godišnju odgovornost. Isto toliku i njihovi partneri iz dijela bivše opozicije a sadašnje vlasti koji su taj tango sa DPS-om igrali kad god im je to zatrebalo, i jednima i drugima. Jedni tvrde da brane navodno ugroženu državu i crnogorski identitet, drugi navodno ugroženo srpstvo i da se bore za srpski i ruski svet. DPS mi je jasan, vrh te partije je na razne načine pljačkao Crnu Goru krijući se iza zastave i podstičući podjele uvijek kada im je to trebalo da zadrže vlast i nastave sa pljačkom. Sada to rade da bi se vratili na vlast. Ovi drugi su navodno ginuli u borbi protiv ovdašnjeg diktatora, a istovremeno su podržavali,  i  podržavaju, iste takve ili gore diktature u Srbiji i Rusiji.  I oni sve vrijeme žive bolje od većine građana.

Nije mi jasno zašto toliko glasača ne vidi licemjerstvo i jednih i drugih „patriota“, dok sami jedva spajaju kraj s krajem.  Glasači  DF-a i DPS-a treba da znaju da se nezavisnost NATO članice Crne Gore, njen građanski karakter, državni simboli i gotovo sve drugo oko čega se ove stranke i njihovi mediji glože mogu promijeniti samo izmjenama Ustava kvalifikovanom većinom u parlamentu, koja nije na vidiku, jer većine za to nema ni među građanima. Osim ako se DPS ne predomisli, ne bi im bio prvi put.

MONITOR: Nasleđe prethodnog režima je skoro netaknuto. Institucije zarobljene, kapital  u rukama privilegovanih. Šta to znači za budućnost zemlje?

JOVOVIĆ: Još se nadam da će se to nasljeđe razobličiti, da će se pokradeno vratiti građanima, na ključna mjesta doći pošteni i stručni, da institucije neće zavisiti od toga ko je na vlasti,  iako to i dalje zvuči kao bajka. Nema ništa lakše od toga, mada sam svjestan da neće doći brzo.

MONITOR: Do kad će Crna Gora biti zemlja iz koje se odlazi?

JOVOVIĆ: Dok ne nađemo naftu. Šalim se. Kad većina građana shvati da im plate, penzije, bolnice, škole, auto-puteve itd, ne poklanjaju ni premijer ni predsjednik, već da je to od para koje su zaradili. Kada budu glasali za one za koje misle da će im uz manje poreze omogućiti da zarade veće plate i penzije, naprave nove škole i bolnice, obezbije čistiju vodu i vazduh, da neće krasti, a ne da im bude najbitnije koji su kandidati za premijera ili predsjednika nacije ili vjere. I tako nekoliko puta. Bolje bi nam bilo da do toga dođemo prije nego što Crna Gora uđe u EU, jer ako nas čudom ovakve prime, tek će onda da nastane bježanija.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo