Procesi klerikalizacije i militarizacije su daleko odmakli da bi moglo da se stvori išta moderno i napredno za jedan duži vremenski period. Treba nam sreće da bez fizičkog nasilja i destrukcije promijenimo bar još jednu vladajuću većinu. Strah prevladava u iščekivanju izbora u Nikšiću

MONITOR: Srbiju potresa afera o zlostavljanju žena, u Crnoj Gori smo imali nekoliko slučajeva koji pokazuju odnos prema ženama. Od karikature ministarke Bratić do napada na predsjednicu LP u Nikšiću. Naravno, kroz te priče provlače se i druge naše „boljke“. Kako vi sve to vidite?

KOVAČEVIĆ: Zadnjih nekoliko godina u svijetu, u okruženju a i kod nas, sve češće se otvara tema seksualnog uznemiravanja i nasilja nad ženama. Predugo traje nekažnjivo muško nasilje nad ženama u ovoj oblasti. Sa psihološkog stanovišta odnos prema seksualnosti u društvenoj zajednici mjera je odnosa prema slobodi ljudi, naročito žena. Prestanak ćutanja, svjedočnje, znači da su se žene osnažile da izađu iz uloge žrtve, da ulažu napore da se oslobode traume i da djeluju u zaštiti drugih žena u sličnoj poziciji. U Srbiji je ovo lično svjedočenje pokrenulo zajednicu i institucije. Ovo je revolucionaran čin u patrijarhalnoj sredini i trebalo bi da rezultira, ne samo osudom (kaznom) nasilnika već i prestankom moralizatorskog odnosa prema ženskoj  seksualnosti. Treba naglastiti da vjerske dogme (vidljiv uticaj crkve na ovim prostorima) opravdavaju ovaj vid nasilja muškim pravom da gospodari ženskim tijelom i da je pristanak na seksuanu potčinjenost ženina sveta dužnost. Ne čudi jak odjek u Hrvatskoj u kojoj crkva ima jake pozicije ali postoji i jak  emancipatorski potencijal civilnog društva. Mislim da je u Crnoj Gori po ovom pitanju mračnija situacija. Prije nekoliko godina Anima je imala Inicijativu za uvođenje seksualne edukacije u sistem obrazovanja koja je stopirana kod Odbora za rodnu ravnopravnost. Inicijativa je bila utemeljena na istraživanju na studentskoj populaciji sa poražavajućim rezultatima. Možda je ohrabrujuća vijest što se Fakultet dramskih umjetnosti na Cetinju pridružio inicijativi „Nisam tražila“ a ja bih bila još više ohrabrena da su oni koji su je pokrenuli prepoznali i značaj rodno senzitivnog jezika za smanjenje nasilja. Obradovalo bi me da makar jedna žena svjedoči, da bude ohrabrena i zaštićena.

Dva navedena slučaja nasilja nad ženama treba žustro osuditi ali kroz potenciranje njihovih rodnih pozicija zatvaraju se oči pred dodatnim i opasnim zlom koje stoji iza ovih napada a to je nacionalna i vjerska mržnja. Žene su tu instrument napada ili odbrane, dehumanizovane, bez empatije i  od „svojih“ i od „tuđih“ za njihovu psihološku patnju. Oba slučaja su poruke muškarcima iz suprotnog tabora, žene su „silovane“ ali koga je briga? U slučaju ministarke može se pročitati i rukopis službe koja to radi perfidno, u ovom drugom slučaju je slika situacije u Nikšiću gdje nasilje prelazi prag sigurnosti vlastitog doma.

MONITOR: Koliko se ovdje matrice ponašanja teško mijenjaju? Vidite li promjene na političkoj sceni nakon 30. avgusta? 

KOVAČEVIĆ: Promjena matrica ljudskog ponašanja podrazumijeva psihoterapijski tretman a na društvenom nivou znanje, razumijevanje i osvješćivanje. Proces je dug i težak. Kazne su nužno zlo ali ne rješavaju suštinu nasilja koje je duboko utkano u našu prošlost i sadašnjost. Prvi korak bi bio da sve ove istorijske priče shvatimo kao nasilje nad ljudima. U svakom tzv. pobjedniku čuči nasilnik spreman da eliminiše svakoga ko ugrožava ono što je on proglasio vrijednim, npr.: država, crkva, zastava, grb itd. U tom sistemu vrijednosti ljudski  život je bezvrijedan. Zbog  lažnih interesa ljudi zaboravljaju da je jedino ljudski život nepromjenjiva vrijednost a da sve drugo, navedeno, podliježe brzoj promjeni, moguće nekoliko puta u toku ljudskog života (imamo iskustva) ali patnja proizvedena u ime tih lažnih vrijednosti se prenosi s koljena na koljeno i onemogućava promjenu nasilne matrice koju živimo.

Preraspodjela vlasti se desila 30. avgusta. Osim činjenice da je vladajuća partija  izgubila aroganciju i nedodirljivost, ne vidim druge značajne promjene. Vidim napore da se uspostavi neki red, da se postave drugačiji principi funkcionisanja,  nekoliko ljudi koji nisu ideološki i nacionalistički ostrašćeni u čije namjere i ciljeve ne sumnjam, ali još jasnije vidim stepen posrnuća ljudskosti onih koji uzimaju pravo da zastupaju javne interese. Crnogorsko društvo od 2006, kada je definisalo granice države, ispustilo je da emancipuje društvo i razvije institucije. Nije istina da nije bilo dobrih inicijativa, naročito iz civilnog društva. Velik stepen odgovornosti nose svi oni iz Pokreta za nezavisnost koji su abolirali DPS od odgovornosti za rat, propustili suočavanje sa prošlošću, „spavali“ pod šinjelom  Mila Đukanovića konformistički i karijersitički i bude se sada kao „znalci“ ili nacionalisti. Zaustaviti sunovrat mogu samo oni koji nisu zadojeni nacionalizmom, koji nisu okusli privilegije, koji su za ravnopravnost i socijalnu pravdu, koji imaju dovoljno samopouzdanja i koji još žele da žive u ovoj zemlji.

MONITOR: Identitetska pitanja su još aktuelna. Insistiranje na njima vidi se i u predizbornoj atmosferi u Nikšiću. Ko je kriv što se te „bitke“ i dalje vode?

KOVAČEVIĆ: Identitetska pitanja su aktuelna onoliko koliko to žele najmoćnije partije (koalicije) – DPS i DF. I tu se ništa ne može uraditi u ovom trenutku. Mnogi se  zaklinju  u „građansko društvo“, neki to iskreno i misle, ali  je u proteklom periodu malo urađeno da imamo konsenzus oko toga što to porazmijeva a još manje je urađeno. Ono što smo nekritički prenosili tj. unosili iz Evropske unije radeći na tzv. demokratizaciji ostavilo je nedodirnutim unutrašnje podjele, nasilje na svim nivoima, dominaciju laži i licemjerstva a „bitka“ je i prije i poslije bila samo naša i kroz nju moramo proći na miran ili nasilan način. Gdje je ta društvena snaga koja bezuslovno osuđuje svaku vjersku, nacionalnu i rodnu mržnju u svakom momentu na svakom mjestu?

MONITOR: Čini se da se ta pitanja razrješavaju na pogrešan način. Diskriminacijom na diskriminaciju?

KOVAČEVIĆ: Mislim da se ta pitanja uopšte ne žele razriješiti  jer nesposobni  i nemoralni ljudi koji imaju moć stvaraju takav sistem. Nesreća društva je što je na tom nivou svijesti da još bira autoritarne (nasilne) ličnosti  vjerujući da će delegirajući vlastitu odgovornost drugome zaustaviti sveprisutno nasilje. To je  mentalna manjkavost okovana trogeneracijskim zločinima i bolovima. Na nivou smo leptirice koja bira svjetlost, stalno bira vještačko svjetlo iako ima iskustvo da će je to spržiti.

MONITOR: Promjene se nisu desile ni na opozicionoj sceni. Kako vidite ishod posljednjeg Kongresa DPS-a, te najave „promjena“ u SDP-u, ali i posljedice po crnogorsko društvo?

KOVAČEVIĆ: Desile su se promjene, sadašnja opozicija je mnogo agilnija nego prethodna, čak fokusiranija da očuvaju  institucije koje su vlastitim činjenjem urušili. Kongres DPS je jasna slika manipulacije na izdisaju. Stidno je gledati tu hordu zavisnih ljudi kako pokorno primaju kritike i povlađuju umornom čovjeku.  Partija lijevog centra! Sreća što je Duško Vuković ovu bezočnu laž komentarisao jer sam pomislila da ne samo što su u DPS-u neznaveni nego je crnogorska intelektualna javnost zatupljena. Proglasiti DPS partijom lijevog centra je ludilo. To što nema ljevice u Crnoj Gori je još jedan znak političke ograničenosti a usuđujem se reći i mentalne. SDP Kongres dodatno je onespokojavajući. Od partije sa odgovornošću prema lijevim snagama i antifašizmu očekuje se minimum suočavanja sa vlastitom prošlošću i pozicijom bez očijukanja sa nacionalizmom.

MONITOR: Neki od izbora nove vlasti, prihvaćeni su široko. Poput izbora Vanje Ćalović Marković i Steva Muka u Nacionalni savjet za borbu protiv korupcije. Koliko je bilo važno, i da li je bilo moguće da se takvi ljudi nađu na važnim funkcijama, umjesto što opet miriše na partijsko zapošljavanje i nepotizam?

KOVAČEVIĆ: Skoro je dirljivo to što istinske napore, znanje, principijelnost, autonomiju prepoznaju i cijene ljudi u Crnoj Gori bez obzira na različitosti. Ljudi prepoznaju odgovorne, posvećene i sposobne osobe. Zašto onda tim vrijednostima ne mjerimo naše političke i druge izbore? Nije suština da navedeni ljudi budu naše vođe nego da vrijednosti koje oni posjeduju (ili vjerujemo da posjeduju) budu mjerilo društvenih vrijednosti. To zahtijeva od vlasti mnogo više od kooptiranja takvih pojedinaca/ki, tešku borbu za eliminaciju siromaštva i straha.

Poštujem što su se ljudi iz civilnog društva uključili u rad institucija. Ipak, znam da je sa svakim uklučivanjem civilnih aktivista u sistem vlasti civilno društvo više gubilo nego što je društvo u cjelini dobilo. Bliža sam stanovištu da ljudi iz civilnog društva ostanu kritički korektiv institucijama i vlasti  sa inicijativama koje  institucije prihvataju i sprovode ukoliko prepoznaju interes za cjelokupno društvo.  U dosadašnjem radu kroz politike EU, civilne organizacije su više  zloupotrebljavane u interesu vlasti sa ubjeđenjem da doprinose „popravci sistema“ i u tom procesu su instrumentalizovane a značajno i institucionalizovane, što mi se ne čini pravi put za razvoj civilnog  društva. Naslušali smo se pohvala civilnog društva od strane DPS-a i nagledali petnaestominutnog prisustva njihovih ministara na skupovima. Efekti su vidljivi, oslabljeno civilno društvo i uništene institucije. Dugo je trajao taj ples. I tada i sada o promjenama je odlučivala politička volja ljudi na vlasti, a nje nije bilo. Bilo im je dobro. Žao bi mi bilo da ova vlast zloupotrijebi kredibilitet civilnih aktivistk/kinja, ali prihvatam i razumijem odgovornost koja ih je navela na uključivanje.

MONITOR: Hoće li šansa koju je Crna Gora dobila 30. avgusta biti iskorišćena?

KOVAČEVIĆ: Ono što je izgubljeno od 2006. godine teško je nadokadivo jer su tada i spoljašnje i unutrašnje okolnosti bile pogodnije za razvoj. Zadatak ove vlasti je da očuva osnovnu supstancu društva (ljudske živote) u opustošenoj zemlji i nakaradnom sistemu uprkos svih otpora i osporavanja. Procesi klerikalizacije i militarizacije su daleko odmakli da bi moglo da se stvori išta moderno i napredno za duži vremenski period. Ne znači da nema i drugačijih glasova i da se drugačije ideje i inicijative neće razvijati, ali još dugo će biti u manjini. Treba nam sreće (u svijest i savjest se više ne mogu pouzdati) da bez fizičkog nasilja i destrukcije promijenimo bar još jednu vladajuću većinu. Strah prevladava u iščekivanju izbora u Nikšiću.

Milena PEROVIĆ