Povežite se sa nama

Izdvojeno

PARALELE: Igre moći

Objavljeno prije

na

Sličnosti konkordatske krize 1937. i nedavne ekskomunikacije pripadnika crnogorske vlasti, pravoslavne vjeroispovijesti, koji su podržali Zakon o slobodi vjeroispovjesti

 

Nedavno usvajanje Zakona o slobodi vjeroispovijesti kojim se država opredijelila da liši Mitropoliju crnogorsko-primorsku i dvije eparhije SPC-a na teritoriji Crne Gore imovine kojom je raspolagala nekadašnja Pravoslavna Mitropolija crnogorska do 1. decembra 1918. podstaklo je Episkopski savjet SPC-a u Crnoj Gori da 29. decembra 2019. donese odluku o ekskomunikaciji (izopštenju) iz crkve kakvu Evropa nije često gledala od Drugog svjetskog rata. Njome su udaljeni iz crkve (i sveštenstvu zabranjeno da im činodejstvuje osim ukoliko se javno pokaju) svi poslanici Skupštine i ministri u Vladi pravoslavne vjeroispovijesti koji su podržali zakon. Premijer i Predsjednik, kako nisu kršteni, nisu ni mogli biti ekskomunicirani ali je u njihovom slučaju Episkopski savjet naložio da im se odbije krštenje, iako ga nisu ni tražili. Neupitno je da većinu njih privatno ne pogađa ekskomunikacija jer nisu vjernici ali su političke posljedice ovog čina sasvim izvjesne.

Sa katoličke strane jugoslovenskog plota najviše je odjeknula papska ekskomunikacija Tita i katoličkog dijela jugokomunističkih vlasti koji su učestvovali u montiranom suđenju zagrebačkom nadbiskupu i kasnije kardinalu Alojziju Stepincu 1946. Međutim mnogo poznatija i opasnija klerikalno-politička kriza zadesila je predratnu Kraljevinu Jugoslaviju i dovela je do granice građanskog sukoba u osvit Drugog svjetskog rata. Kriza je doživjela vrhunac kada je Arhijerejski Sinod SPC-a 1. avgusta 1937. izopštio sve pravoslavne članove kraljevske vlade Jugoslavije, uključujući i premijera Milana Stojadinovića i poslanike u parlamentu koji su glasali za ratifikaciju Konkordata (temeljnog ugovora između pape i strane države o položaju Katoličke crkve u dotičnoj državi).

Konkordat je  bio projekat kralja Aleksandra koji je stvorio Srpsku pravoslavnu crkvu 1920. i isposlovao njen tomos iz Carigrada par godina kasnije. Kralj je dugo vremena pregovarao sa Vatikanom čiji je finalni nacrt već bio gotov 1931. ali se čekao povoljan politički trenutak zbog složenih italijansko-francuskih odnosa čiji interesi u Jugoslaviji su bila jedna od tačaka sporenja. Kasniji dolazak anti-klerikalnog Hitlera na vlast je dodatno usporio proces.

Kralj Aleksandar je konkordatom htio da prije svega riješi hrvatsko nacionalno pitanje koje je dugo bilo glavni teret novostvorene države i koje on nije uspio riješiti pendrecima, zastrašivanjima, a kasnije i otvorenim državnim terorizmom po uvođenju 6.januarske diktature 1929.

Aleksandar neće doživjeti potpisivanje Konkordata jer će ga  radikalni hrvatski i makedonski nacionalisti ubiti u oktobru 1934. tokom zvanične posjete Francuskoj. Kraljev rođak Pavle Karađorđević je preuzeo vlast kao namjesnik dok kralj Petar ne postane punoljetan. Knez Pavle će ubrzo dati upute kraljevskoj vladi da završi čitavu priču oko sporazuma direktno sa Vatikanom zaobilazeći hrvatske biskupe i političare od kojih su mnogi bili protivnici Konkordata. Jedni su bili razočarani zbog vatikanske podrške Musolinijevom projektu italijanizacije hrvatskog i slovenačkog stanovništva u Istri i Rijeci i pretenzijama prema Dalmaciji. Drugi su bili uvjerenja da dominantno srpska vlast u Jugoslaviji neće poštovati uredbe Konkordata isto kao što ni Hitlerova Njemačka nije poštovala njihov Konkordat. Treća grupa su bili tvrdokorni hrvatski nacionalisti koji se plažili da će Konkordat zacementirati postojanje Jugoslavije i zbližiti Srbe i Hrvate jer je jedna od uredbi Konkordata izričito dopuštala glagoljično pismo i mise na staroslovenskom. Sarajevski nadbiskup Šarić je otvoreno istupao sa nacionalističkih pozicija protiv Vatikana za šta je dobio ukor papskog nuncija u Beogradu.

Sporazum je potpisan u Vatikanu 25. jula 1935.godine od strane kraljevskog ministra pravde Ljudevita Auera i kardinala Eugenia Pačelija (koji će kasnije postati Papa Pio XII). Konkordatom je Katolička crkva dobila prava u obrazovanju katoličke mladeži, jamčena je njena imovina i pravo na pravično obeštećenje imovine oduzete u agrarnoj reformi, sveštenstvo je dobilo garanciju da će im se poštovati čuvanje svete tajne ispovjesti (da ono što čuju od vjernika na ispovijesti nisu dužni prenijeti policiji i tajnoj službi) i crkveni brak je priznat pred zakonom. Takođe je jamčeno da djeca iz mješovitih brakova sklopljenih u katoličkoj crkvi će biti odgojena kao katolici. Vatikan se obavezao da sarađuje sa Jugoslavijom oko izbora i postavljenja biskupa. Biskupi će položiti zakletvu lojalnosti Jugoslaviji pred kraljem i osigurati da sveštenstvo bude lojalno i da se pridržava svih zakona u zemlji. Granice katoličkih dioceza (eparhija) će pratiti državne granice a sveštenstvu će biti zabranjeno bavljenje politikom i politička agitacija. Takođe, katoličke mise su dopuštene na staroslovenskom jeziku umjesto latinskog- što je bilo u službi približavanja pravoslavnih i katolika a na užas srpskih i hrvatskih nacionalista.

Da bi stupio na snagu, Konkordat je trebao proći i ratifikaciju u jugoslovenskoj Skupštini i Senatu Kraljevine. Srpska crkva je polovinom septembra iste godine uputila primjedbe vladi Milana Stojadinovića koji je odlučio sačekati ratifikaciju dok ne dobije blagoslov Srpske crkve. U međuvremenu je htio isposlovati dobre ugovore sa anti-katolički nastrojenim režimom u Njemačkoj  i umiriti protestantsku Veliku Britaniju kojoj se nije svidjelo Stojadinovićevo približavanje Njemačkoj , Italiji i Vatikanu. Engleska crkva je gajila bliske odnose sa Srpskom crkvom i školovala i pomagala njeno sveštenstvo nakon što je Rusija pala pod komunističku vlast.

Nakon neuspjelih pokušaja da odobrovolji srpsku patrijaršiju Stojadinović je poslao Konkordat, uz odobrenje kneza Pavla, u Skupštinsku proceduru krajem 1936. U međuvremenu su kritike sa srpske strane postojale sve oštrije i zapaljiva retorika, koju je lansirao tadašnji crnogorsko-primorski mitropolit Gavrilo Dožic, je počela izmicati kontroli. Počelo se sa pričom da je Katolička crkva dobila prava i privilegije kakva nema ni jedna druga vjerska zajednica. Pogotovo se izvrtao dio teksta u kome se jamči Katoličkoj crkvi da vrši svoju „misiju“ slobodno i javno. Jastrebovi na srbijanskoj strani su to tumačili kao dozvolu Rimu da prozelitira i pokrštava pravoslavne iako je pravoslavna crkva slobodno i uz podršku države javno prozelitirala među katolicima, a onima koji bi prešli na pravoslavlje država je nudila povlastice pri zapošljavanju i dodjeli zemlje (po istom modelu po kome je ranije Austro-Ugarska podsticala prelaske u suprotnom smjeru).

Za nastupajuću 1937,  patrijarh Varnava je napisao poslanicu čije objavljivanje je vlada zabranila zbog govora mržnje ali su je crkveni krugovi svakako rasturali po parohijama i među narodom. Patrijarh je optužio vladu da je napravila „ugovor sa crnim poglavarom crne internacionale (tj.papom)“ kojim vlada hoće „da do srži zatruje naš zdravi svetosavski nacionalizam“, da su se Srbi i Turci borili protiv latinske najezde i da je ropstvo pod Turcima bio blagoslov jer su Osmanlije branile „pravoslavlje“ i „neka je čast Turcima“. Patrijarh je pozvao na zbijanje protiv Rima „u redove kao vojska Božija protiv vojske satanske“. Ubrzo su nakon Nove godine krenuli protesti, molebani i litije po Beogradu, Mladenovcu, Kragujevcu, Užicama. Širene su paranoične priče da je Konkordat „aždaja koja guta i da kroz 50 godina neće biti Srba ni pravoslavlja“.

Na ponudu Stojadinovića da vlada unese u temeljni sporazum sa SPC sve što patrijaršija misli da je uskraćena u odnosu na katolike odgovoreno je bujicom uvreda na račun „izdajničke vlasti“. Crkveni velikodostojnici su u  priču uveli i prokletsva Svetog Save i Njegošev Gorski Vijenac- „Konkordaši proklete vam duše“. Opozicija je tu vidjela priliku za političku dobit pa se i ona uključila. Shvativši do koje mjere je došla kriza Sinod SPC-a se javno ogradio od političkog djelovanja bilo koje stranke.

Indirektna podrška borbi SPC-a protiv Konkordata će stići i od strane Ustaškog pokreta Ante Pavelića iz emigracije za koje je ratifikacija i stupanje na snagu značila političku smrt. Zahvaljujući dobrim odnosima koje je Stojadinović izgradio sa Musolinijem italijanska vlada je pohapsila i internirala skoro sve ustaše na njenoj teritoriji.

Vlada je 9.jula pred raspravu u parlamentu unijela klauzulu uz Konkordat da isti ugovor može biti zaključen i sa bilo kojom drugom vjerskom zajednicom u Jugoslaviji ne bi li pacificirala dio SPC-a. Rasprava je počela 19. jula 1937. Prije početka rasprave svim pravoslavcima u parlamentu je zaprijećeno odstranjenjem iz crkve ako glasaju za ratifikaciju. Crkva je pokušala organizovati litiju koja bi prošla Skupštinom istog dana. Formalni razlog je bio molitva i procesija za ozdravljenje teško bolesnog patrijarha Varnave. Uprava grada Beograda se pozvala na kanone SPC da se litija ne može organizovati mimo crkvenih praznika i svetkovina ali su ipak dozvolili litiju pod uslovom da prođe drugom rutom. Kako je procesija ipak htjela da dođe pred Skupštinu došlo je do sukoba žandarmerije i demonstranata gdje su nekolicina sveštenika i šabački episkop Simeon pretučeni.  Nakon žučne rasprave u parlamentu Konkordat je prošao komotnom većinom (167 prema 129) a u noći između 23. i 24. jula patrijarh Varnava je umro. Pronijele su se glasine da je otrovan od strane vlade a kao krivci su označena dva ruska emigranta (jedan jeromonah a drugi kuvar) koji su brinuli o patrijarhu i koji su odmah nakon smrti nestali. Za novog patrijarha je izabran Gavrilo Dožić.

Stojadinović će  uvidjeti da su prepreke Konkordatu prevazišle njegova očekivanja i moć ubjeđivanja i na kraju godine će odustati od slanja Konkordata pred Senat na finalnu ratifikaciju. SPC će u februaru 1938. poništiti ekskomunikaciju pravoslavnih članova vlade i parlamenta. Jugoslavija će se, zahvaljujući nezaliječenim podjelama, 1941. raspasti u rekordnom roku a ustaški i kleronacionalistički saveznici SPC-a u borbi protiv Konkordata će postati, sa osnivanjem „nezavisne“ Hrvatske pod Musolinijem i Hitlerom, krvavi progonitelji i zatirači Srpske crkve.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

FOKUS

DVANAEST LISTA ZA JEDANAESTE IZBORE: Još po jednom, pa da zapjevamo

Objavljeno prije

na

Objavio:

DPS pred izbore troši budžet i povjerenje koje je proljetos stekao NKT.  Ono od čega vlast strahuje – nezadovoljstvo zbog Zakona o slobodi vjeroispovijesti – pokušaće da iskoriste opozicione koalicije koje predvode Demokratski front i Demokrate

 

Šest političkih partija i šest koalicija prikupilo je potrebne potpise i predalo liste za učešće na predstojećim parlamentarnim izborima. Dok čekamo da Državna izborna komisija (DIK) i formalno potvrdi predate liste, politički analitičari i istraživači javnog mnjenja već iznose prve prognoze.

Prognozeri su saglasni makar u tome da će na rezultat glasanja 30. avgusta uticati mnoštvo, što starih što novih, faktora. Od epidemije korona virusa, koja ograničava kampanju i može značajno uticati na izlaznost glasača; preko preraspodjele glasova među glasačima nacionalnih i partija tzv. građanskog bloka, zbog koje bi neki od prijavljenih učesnika mogli ostati ispod cenzusa; do motivacije i kondicije birača partija i koalicija koje će na izbore ići zaogrnuti plaštom čuvara nacionalnih, procrnogorskih i prosrpskih, interesa (DPS i SDP, odnosno, koalicije okupljene oko DF i Demokrata). Nepoznanica je, konačno, i koalicioni potencijal partija i koalicija koje bi nakon izbora mogle uzeti učešće u formiranju buduće vlasti. Kao što je neizvjestan i opstanak predizbornih koalicija u slučaju da njihov savez ne učvrsti zajedničko učešće u vlasti.

Prema analizama i prognozama, ni na ovim izborima nećemo imati apsolutnog pobjednika. Predviđanja govore da će, pojedinačno, najviše glasova osvojiti lista koja nosi ime čovjeka koji na izborima ne učestvuje – Mila Đukanovića. On je  odlučio da raspiše izbore u jeku epidemije. Analitičari vjeruju da se predsjednik DPS na taj potez odlučio kako bi njegova partija na glasanje izašla prije nego se nastupajuća ekonomska kriza pokaže u punom svjetlu.

Vlast će  pokušati da zadobije povjerenje glasača samohvalama o uspješnoj borbi protiv epidemije korona virusa. Na način na koji su to već uradile nove-stare vlasti u Hrvatskoj i Srbiji. O tome svjedoči i očekivano pozicioniranje direktora Kliničkog centra i jednog od najviše eksponiranih članova NKT Jevta Erakovića među nosioce (prvih 10) liste Odlučno za Crnu Goru!

Ipak, najteži teret sa kojim se u susret izborima suočava DPS je prošlogodišnji Zakon o slobodi vjeroispovijesti. On je protiv vlasti okrenuo SPC, veliki broj njenih vjernika ali i dio građana drugih vjeroispovijesti (pa i agnostika i ateista) koji su iskoristili priliku da učešćem u vjersko-političkim protestima iskažu nezadovoljstvo ukupnim stanjem u državi. Analitičari smatraju da su sporni Zakon i protesti koji su ga pratili, računajući i odluku Episkopskog savjeta da predlagače Zakona i poslanike koji su ga podržali isključi iz crkvenog života, DPS-u odnijeli dio glasača.  Koliko – još je rano za ozbiljne procjene. Nije sve jedno da li će glasači, koji eventualno odstupe od DPS preći u apstinente ili će svoj glas dati nekoj drugoj listi.

Zoran RADULOVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka sedmog avgusta ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PREDIZBORNO ZAPOŠLJAVANJE U MINISTARSTVIMA: I trostruko više honoraraca u julu nego u januaru

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlada Crne Gore, ministarstva i većina opština nijesu željeli da odgovore na pitanja Monitora u vezi sa znatnim povećanjem zaposlenih po osnovu ugovora o djelu

 

Još od afere Snimak, i pravila „jedan zaposleni, četiri glasa“, jasni su mehanizmi Demokratske partije socijalista – zapošljavanja u zamjenu za podršku na glasačkom listiću. Akcije udomljavanja  birača, najčešće u državnim organima i javnim preduzećima, sudeći po tadašnjem snimku šestočasovne sjednice, praksa su uoči svakih izbora.

Više nezvaničnih izvora Monitora tvrde da se u javnoj upravi masovno zapošljavaju ljudi po osnovu ugovora o djelu, koje popularno nazivaju „honorarcima“. Za razliku od honoraraca koji se zapošljavaju radi obavljanja povremenih i privremenih poslova, ovi ljudi rade regularne poslove u ministarstvima, opštinama i javnim preduzećima, uz puno radno vrijeme i obaveze.  Za razliku od ugovora o radu (na određeno ili neodređeno vrijeme), ugovor o djelu se može raskinuti u bilo kojem trenutku voljom bilo koje ugovorne strane bez pravnih posljedica. To je, tvrde,  idealano  za kontrolu zaposlenih, koji u svakom trenutku mogu da izgube „državni posao“.

Prema saznanjima Monitora, državna uprava je u prvoj polovini godine značajno povećala broj zaposlenih po osnovu ugovora o djelu. U nekim resorima je u julu (mjesec pred parlamentarne izbore) bilo duplo više, a negdje i tri puta više, zaposlenih po osnovu ugovora o djelu, nego u januaru.

Najdrastičnije uvećanje bilo je u Ministarstvu poljoprivrede i ruralnog razvoja, na čijem je čelu potpredsjednik Vlade Milutin Simović. U tom resoru je u januru bilo zaposleno njih 18 po osnovu ugovora o djelu, a u julu 58 – više od tri puta.

U Ministarstvu održivog razvoja i turizma u julu je bio 61 zaposleni po osnovu ugovora o djelu, a na početku godine  duplo manje – 29. Ministarstvo kulture u januaru je imalo devet zaposlenih „honoraraca“, a u julu ih je bilo 23. U Ministarstvu saobraćaja i pomorstva broj zaposlenih po istom osnovu porastao je sa šest na 14, dok ih je u Ministarstvu prosvjete u julu bilo 76, a početkom godine 52 zaposlena po osnovu ugovora o djelu. Isto se, prema informacijama Monitora, događa u organima uprave i u opštinama.

U posljednjem presjeku predizbornih zapošljavanja (4. avgust) objavljenom na sajtu Agencije za sprječavanje korupcije, nijesu upisana zapošljavanja po osnovu ugovora o djelu, iako su, prema saznanjima Monitora, mnogi od ovih ugovora zaključeni u julu, nakon raspisivanja izbora (20. juna). Prema Zakonu, ukoliko organi javne uprave zapošljavaju nakon raspisivanja izbora, odluke o zapošljavanju, sa kompletnom pratećom dokumentacijom, moraju dostaviti Agenciji. U to spadaju i zapošljavanja po osnovu ugovora o djelu, odnosno obligacionim odnosima. Državnom organu koji prekrši taj član zakona slijedi novčana kazna u iznosu od 5.000 do 20.000 eura.

Nijedno od 17 ministarstava, niti Vlada Crne Gore, od petka ne odgovaraju na pitanja Monitora u vezi sa zapošljavanjem po osnovu ugovora o djelu.

PR službe gotovo svih ministarstava, kao i Vlade Crne Gore, uputile su novinara Monitora da odgovore na postavljenja pitanja potraži podnošenjem zahtjeva za slobodan pristup informacijama, iako su ranije bez problema odgovarali na novinarska pitanja. Odgovore na ova pitanja je i besmisleno tražiti na osnovu Zakona o slobodnom pristupu informacijama, jer nije riječ o gotovoj informaciji sačinjenoj u formi dokumenta, ili o dokumentaciji, zbog čega je jasno da su PR službe samo izbjegle da odgovore na pitanja.

Da je riječ samo o odugovlačenju i izbjegavanju odgovora pokazala je situacija sa Ministarstvom finansija, koje je u januaru imalo osam,  a u julu 21 potpisan ugovor o djelu. Nakon što su ga uputili na slobodan pristup informaciji, novinar Monitora je podnio zahtjev svim ministarstvima, pa i resoru zaduženom za finansije, kojim upravlja ministar Darko Radunović. Iz službe za slobodan pristup informacijama u Ministarstvu finansija u ponedjeljak su potvrdili da postavljenj pitanja nijesu za njih već za PR službu.

„Pitanja uputite PR službi Ministarstva finansija, jer se po Zakonu o slobodnom pristupu informacijama ne odgovara na pitanja već se dostavlja gotova informacija odnosno dokumentacija (kopija)“, navodi se u odgovoru službe tog resora.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka sedmog avgusta ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

MUTNE RIJEKE: Tara opet pretvorena u kaljugu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Informacije o novom ekološkom zlodjelu na Tari obišle su region, ekološki aktivisti zahtijevali hitnu reakciju i pisali UNESKO-u, rijetki turisti razočarano odustajali od raftinga… Nadležni su za  sudbinu Tare saznali iz medija

 

Inspekcija za vode utvrdila je da je do najnovijeg  zamućenja rijeke Tare, posljednjeg dana jula,  došlo zbog radova na Bjelojevićkoj rijeci – pritoci Tare, i to na izgradnji regionalnog puta, čiji je investitor Direkcija za saobraćaj, a izvođač kompanija Bemaks. Iz Uprave za inspekcijske poslove su pojasnili i da je rijeka  zamućena od zemljanih radova, koji se izvode na dionici puta Mojkovac – Vragodo.

Kažu i da za te radove nije potrebno sprovoditi postupak procjene na životnu sredinu,  jer se radi o putu dužine od nešto preko jedanaest kilometara. Kako objašnjavaju,  „uredbom o projektima za koje se vrši procjena uticaja na životnu sredinu propisano je da se takva procjena može tražiti jedino za magistralne i regionalne puteve u dužini od preko 20 kilometara“.

Najvećim dijelom toka kroz Crnu Goru, od  Mojkovca do Šćepan Polja, rijeka je u petak 31. jula tekla potpuno mutna, a kako tvrde ekološki aktivisti, sedmicama prije toga  prilično zamućena.

Krajem jula mutna Tara, kažu u turističkim agencijama, obesmislila je  reklame kojima se ljubitelji raftinga pozivaju na tu rijeku.  Rijetki turisti nijesu htjeli da se spuste niz „rijeku koju su zatekli u užasnom stanju“. Na primjer,  grupa  turista iz Belgije, kako je novinarima ispričao predsjednik Udruženja raftera i stanovništva NP Durmitor, Veljko Ostojić, otišli su u ubjeđenju da su prevareni.

„Reklamiramo Taru kao rijeku čija se voda može piti. Takođe, turistima kažemo i da je pod dvostrukom zaštitom – kao svjetska kulturna i prirodna baština UNESCO-a i  pod zaštitom programa Man of biosphere (čovjek i biosfera). Na našim reklamnim fotografijama je plavozelena rijeka… Sreća u nesreći je što ovih dana nemamo najavljene grupe za rafting, inače,  ode i obraz i poslovni ugled. Ovo je užasno“, kazali su Monitoru u jednoj od kolašinskih turističkih agencija.

Ispod mojkovačkog starog mosta, umjesto bistre  vode, i 5. avgusta,  tekla je kaljuga. Nadležni su za  mutnu Taru, priznaju, saznali iz medija.

,,Ministarstvo održivog razvoja i turizma je danas odmah  povodom informacija,  koje smo dobili putem medija,  o zamućenju rijeke Tare na potezu od Mojkovca do Šćepan Polja, poslalo pisani zahtjev Upravi za inspekcijske poslove da u najhitnijem roku uputi nadležne inspekcije na teren, u cilju utvrđivanja činjeničnog stanja”, sopštili su iz tog ministarstva 31. jula Radiju Slobodna Evropa (RSE).

Iz civilnog sektora su za  ekocid na Tari, prije inspekcijskog nalaza,  optužvali uglavnom  investitore malih hidroelektrana (mHE). Kažu da  izgradnja pristupnih puteva do mHE dovodi do ispiranja hiljada tona šljunka, zemlje i otpada u samo korito Tare.

O najnovijem ubijanju rijeke  nevladina Koalicija za održivi razvoj (KOR)  obavijestila je i  UNESCO.  Fotografije  i video zapisi uništavanja Tare  biće poslati i   Delegaciji Evropske unije u Crnoj Gori.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka sedmog avgusta ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo