Povežite se sa nama

Izdvojeno

PARALELE: Igre moći

Objavljeno prije

na

Sličnosti konkordatske krize 1937. i nedavne ekskomunikacije pripadnika crnogorske vlasti, pravoslavne vjeroispovijesti, koji su podržali Zakon o slobodi vjeroispovjesti

 

Nedavno usvajanje Zakona o slobodi vjeroispovijesti kojim se država opredijelila da liši Mitropoliju crnogorsko-primorsku i dvije eparhije SPC-a na teritoriji Crne Gore imovine kojom je raspolagala nekadašnja Pravoslavna Mitropolija crnogorska do 1. decembra 1918. podstaklo je Episkopski savjet SPC-a u Crnoj Gori da 29. decembra 2019. donese odluku o ekskomunikaciji (izopštenju) iz crkve kakvu Evropa nije često gledala od Drugog svjetskog rata. Njome su udaljeni iz crkve (i sveštenstvu zabranjeno da im činodejstvuje osim ukoliko se javno pokaju) svi poslanici Skupštine i ministri u Vladi pravoslavne vjeroispovijesti koji su podržali zakon. Premijer i Predsjednik, kako nisu kršteni, nisu ni mogli biti ekskomunicirani ali je u njihovom slučaju Episkopski savjet naložio da im se odbije krštenje, iako ga nisu ni tražili. Neupitno je da većinu njih privatno ne pogađa ekskomunikacija jer nisu vjernici ali su političke posljedice ovog čina sasvim izvjesne.

Sa katoličke strane jugoslovenskog plota najviše je odjeknula papska ekskomunikacija Tita i katoličkog dijela jugokomunističkih vlasti koji su učestvovali u montiranom suđenju zagrebačkom nadbiskupu i kasnije kardinalu Alojziju Stepincu 1946. Međutim mnogo poznatija i opasnija klerikalno-politička kriza zadesila je predratnu Kraljevinu Jugoslaviju i dovela je do granice građanskog sukoba u osvit Drugog svjetskog rata. Kriza je doživjela vrhunac kada je Arhijerejski Sinod SPC-a 1. avgusta 1937. izopštio sve pravoslavne članove kraljevske vlade Jugoslavije, uključujući i premijera Milana Stojadinovića i poslanike u parlamentu koji su glasali za ratifikaciju Konkordata (temeljnog ugovora između pape i strane države o položaju Katoličke crkve u dotičnoj državi).

Konkordat je  bio projekat kralja Aleksandra koji je stvorio Srpsku pravoslavnu crkvu 1920. i isposlovao njen tomos iz Carigrada par godina kasnije. Kralj je dugo vremena pregovarao sa Vatikanom čiji je finalni nacrt već bio gotov 1931. ali se čekao povoljan politički trenutak zbog složenih italijansko-francuskih odnosa čiji interesi u Jugoslaviji su bila jedna od tačaka sporenja. Kasniji dolazak anti-klerikalnog Hitlera na vlast je dodatno usporio proces.

Kralj Aleksandar je konkordatom htio da prije svega riješi hrvatsko nacionalno pitanje koje je dugo bilo glavni teret novostvorene države i koje on nije uspio riješiti pendrecima, zastrašivanjima, a kasnije i otvorenim državnim terorizmom po uvođenju 6.januarske diktature 1929.

Aleksandar neće doživjeti potpisivanje Konkordata jer će ga  radikalni hrvatski i makedonski nacionalisti ubiti u oktobru 1934. tokom zvanične posjete Francuskoj. Kraljev rođak Pavle Karađorđević je preuzeo vlast kao namjesnik dok kralj Petar ne postane punoljetan. Knez Pavle će ubrzo dati upute kraljevskoj vladi da završi čitavu priču oko sporazuma direktno sa Vatikanom zaobilazeći hrvatske biskupe i političare od kojih su mnogi bili protivnici Konkordata. Jedni su bili razočarani zbog vatikanske podrške Musolinijevom projektu italijanizacije hrvatskog i slovenačkog stanovništva u Istri i Rijeci i pretenzijama prema Dalmaciji. Drugi su bili uvjerenja da dominantno srpska vlast u Jugoslaviji neće poštovati uredbe Konkordata isto kao što ni Hitlerova Njemačka nije poštovala njihov Konkordat. Treća grupa su bili tvrdokorni hrvatski nacionalisti koji se plažili da će Konkordat zacementirati postojanje Jugoslavije i zbližiti Srbe i Hrvate jer je jedna od uredbi Konkordata izričito dopuštala glagoljično pismo i mise na staroslovenskom. Sarajevski nadbiskup Šarić je otvoreno istupao sa nacionalističkih pozicija protiv Vatikana za šta je dobio ukor papskog nuncija u Beogradu.

Sporazum je potpisan u Vatikanu 25. jula 1935.godine od strane kraljevskog ministra pravde Ljudevita Auera i kardinala Eugenia Pačelija (koji će kasnije postati Papa Pio XII). Konkordatom je Katolička crkva dobila prava u obrazovanju katoličke mladeži, jamčena je njena imovina i pravo na pravično obeštećenje imovine oduzete u agrarnoj reformi, sveštenstvo je dobilo garanciju da će im se poštovati čuvanje svete tajne ispovjesti (da ono što čuju od vjernika na ispovijesti nisu dužni prenijeti policiji i tajnoj službi) i crkveni brak je priznat pred zakonom. Takođe je jamčeno da djeca iz mješovitih brakova sklopljenih u katoličkoj crkvi će biti odgojena kao katolici. Vatikan se obavezao da sarađuje sa Jugoslavijom oko izbora i postavljenja biskupa. Biskupi će položiti zakletvu lojalnosti Jugoslaviji pred kraljem i osigurati da sveštenstvo bude lojalno i da se pridržava svih zakona u zemlji. Granice katoličkih dioceza (eparhija) će pratiti državne granice a sveštenstvu će biti zabranjeno bavljenje politikom i politička agitacija. Takođe, katoličke mise su dopuštene na staroslovenskom jeziku umjesto latinskog- što je bilo u službi približavanja pravoslavnih i katolika a na užas srpskih i hrvatskih nacionalista.

Da bi stupio na snagu, Konkordat je trebao proći i ratifikaciju u jugoslovenskoj Skupštini i Senatu Kraljevine. Srpska crkva je polovinom septembra iste godine uputila primjedbe vladi Milana Stojadinovića koji je odlučio sačekati ratifikaciju dok ne dobije blagoslov Srpske crkve. U međuvremenu je htio isposlovati dobre ugovore sa anti-katolički nastrojenim režimom u Njemačkoj  i umiriti protestantsku Veliku Britaniju kojoj se nije svidjelo Stojadinovićevo približavanje Njemačkoj , Italiji i Vatikanu. Engleska crkva je gajila bliske odnose sa Srpskom crkvom i školovala i pomagala njeno sveštenstvo nakon što je Rusija pala pod komunističku vlast.

Nakon neuspjelih pokušaja da odobrovolji srpsku patrijaršiju Stojadinović je poslao Konkordat, uz odobrenje kneza Pavla, u Skupštinsku proceduru krajem 1936. U međuvremenu su kritike sa srpske strane postojale sve oštrije i zapaljiva retorika, koju je lansirao tadašnji crnogorsko-primorski mitropolit Gavrilo Dožic, je počela izmicati kontroli. Počelo se sa pričom da je Katolička crkva dobila prava i privilegije kakva nema ni jedna druga vjerska zajednica. Pogotovo se izvrtao dio teksta u kome se jamči Katoličkoj crkvi da vrši svoju „misiju“ slobodno i javno. Jastrebovi na srbijanskoj strani su to tumačili kao dozvolu Rimu da prozelitira i pokrštava pravoslavne iako je pravoslavna crkva slobodno i uz podršku države javno prozelitirala među katolicima, a onima koji bi prešli na pravoslavlje država je nudila povlastice pri zapošljavanju i dodjeli zemlje (po istom modelu po kome je ranije Austro-Ugarska podsticala prelaske u suprotnom smjeru).

Za nastupajuću 1937,  patrijarh Varnava je napisao poslanicu čije objavljivanje je vlada zabranila zbog govora mržnje ali su je crkveni krugovi svakako rasturali po parohijama i među narodom. Patrijarh je optužio vladu da je napravila „ugovor sa crnim poglavarom crne internacionale (tj.papom)“ kojim vlada hoće „da do srži zatruje naš zdravi svetosavski nacionalizam“, da su se Srbi i Turci borili protiv latinske najezde i da je ropstvo pod Turcima bio blagoslov jer su Osmanlije branile „pravoslavlje“ i „neka je čast Turcima“. Patrijarh je pozvao na zbijanje protiv Rima „u redove kao vojska Božija protiv vojske satanske“. Ubrzo su nakon Nove godine krenuli protesti, molebani i litije po Beogradu, Mladenovcu, Kragujevcu, Užicama. Širene su paranoične priče da je Konkordat „aždaja koja guta i da kroz 50 godina neće biti Srba ni pravoslavlja“.

Na ponudu Stojadinovića da vlada unese u temeljni sporazum sa SPC sve što patrijaršija misli da je uskraćena u odnosu na katolike odgovoreno je bujicom uvreda na račun „izdajničke vlasti“. Crkveni velikodostojnici su u  priču uveli i prokletsva Svetog Save i Njegošev Gorski Vijenac- „Konkordaši proklete vam duše“. Opozicija je tu vidjela priliku za političku dobit pa se i ona uključila. Shvativši do koje mjere je došla kriza Sinod SPC-a se javno ogradio od političkog djelovanja bilo koje stranke.

Indirektna podrška borbi SPC-a protiv Konkordata će stići i od strane Ustaškog pokreta Ante Pavelića iz emigracije za koje je ratifikacija i stupanje na snagu značila političku smrt. Zahvaljujući dobrim odnosima koje je Stojadinović izgradio sa Musolinijem italijanska vlada je pohapsila i internirala skoro sve ustaše na njenoj teritoriji.

Vlada je 9.jula pred raspravu u parlamentu unijela klauzulu uz Konkordat da isti ugovor može biti zaključen i sa bilo kojom drugom vjerskom zajednicom u Jugoslaviji ne bi li pacificirala dio SPC-a. Rasprava je počela 19. jula 1937. Prije početka rasprave svim pravoslavcima u parlamentu je zaprijećeno odstranjenjem iz crkve ako glasaju za ratifikaciju. Crkva je pokušala organizovati litiju koja bi prošla Skupštinom istog dana. Formalni razlog je bio molitva i procesija za ozdravljenje teško bolesnog patrijarha Varnave. Uprava grada Beograda se pozvala na kanone SPC da se litija ne može organizovati mimo crkvenih praznika i svetkovina ali su ipak dozvolili litiju pod uslovom da prođe drugom rutom. Kako je procesija ipak htjela da dođe pred Skupštinu došlo je do sukoba žandarmerije i demonstranata gdje su nekolicina sveštenika i šabački episkop Simeon pretučeni.  Nakon žučne rasprave u parlamentu Konkordat je prošao komotnom većinom (167 prema 129) a u noći između 23. i 24. jula patrijarh Varnava je umro. Pronijele su se glasine da je otrovan od strane vlade a kao krivci su označena dva ruska emigranta (jedan jeromonah a drugi kuvar) koji su brinuli o patrijarhu i koji su odmah nakon smrti nestali. Za novog patrijarha je izabran Gavrilo Dožić.

Stojadinović će  uvidjeti da su prepreke Konkordatu prevazišle njegova očekivanja i moć ubjeđivanja i na kraju godine će odustati od slanja Konkordata pred Senat na finalnu ratifikaciju. SPC će u februaru 1938. poništiti ekskomunikaciju pravoslavnih članova vlade i parlamenta. Jugoslavija će se, zahvaljujući nezaliječenim podjelama, 1941. raspasti u rekordnom roku a ustaški i kleronacionalistički saveznici SPC-a u borbi protiv Konkordata će postati, sa osnivanjem „nezavisne“ Hrvatske pod Musolinijem i Hitlerom, krvavi progonitelji i zatirači Srpske crkve.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

FOKUS

PRAVOSUĐE IZ RUKE U RUKU: Pravda na ničijoj zemlji

Objavljeno prije

na

Objavio:

,,Pravosuđe u Crnoj Gori i dalje je podložno političkom uticaju, iako za njegovu nezavisnost uglavnom postoji pravni okvir”, ocjenjuje se u ljetošnjoj analizi Evropske komisije (EK).  Potvrde stižu svakodnevno

 

Vesna Medenica, bivša VDT i predsjednica Vrhovnog suda (u tri mandata, iako Ustav propisuje najviše dva), optužena za stvaranje kriminalne organizacije, protivzakonit uticaj i zloupotrebu službenog položaja, trenutno je na slobodi. Nakon što joj je, prije desetak dana, ukinut pritvor, puštena je iz pritvorske jedinice zatvora u Spužu. Gdje će Medenica biti do izlaska narednog broja Monitora,  teže je prognozirati nego rezultate na aktulenom Svjetskom prvenstvu u fudbalu.

Postalo je teško i ispratiti slijed događaja. Nakon podizanja optužnice protiv Medenice, Viši sud je 17. oktobra donio rješenje kojim joj je produžen pritvor, u kome se nalazi od 17. aprila. Apelacioni sud tu odluku ukida 10. novembra. Dan kasnije, Viši sud donosi rješenje kojim se Medenici ukida pritvor, pa ona napušta Spuž.   Potom, 20. novembra, Apelacioni sud donosi odluku kojom se ukida i ovo rješenje. Viši sud ponovo, 21. novembra, donosi rješenje kojim se Medenici ukida pritvor.

Specijalno državno tužilaštvo (SDT) uložilo je žalbu na najnovije rješenje Višeg suda.  Izvjesno je da će priča dobiti  nastavak. Ishod je neizvjestan. Kako i ne bi bio, kada je Viši sud za nešto više od mjesec na osnovu istih činjenica i pod istim okolnostima, i produžavao i ukidao pritvor Medenici. Da bi Apelacioni sud, potom, poništavao i jednu i drugu odluku.

Viši i Apelacioni sud, spadaju među rijetke ovdašnje sudove koji trenutno nijesu u v.d. stanju. Pošto imaju predsjednike u punom mandatu. Mušika Dujović (Apelacioni) i Boris Savić (Viši sud) imaju iskustva u sudnici. Pa i u tzv. pritvorskim predmetima. Poneko pamti kako je Savić svojevremeno izašao u susret zahtjevu Milivoja Katnića da se, zbog nesaradnje sa tužilaštvom, zatvore poslanici Nebojša Medojević i Milan Knežević, iako njihovo pritvaranje nije bilo moguće bez odluke parlamenta. Ipak može, odlučio je Savić, objašnjavajući da stavljanje u zatvor nije isto što i pritvor. I trajalo je, dok Ustavni sud nije „obustavio stavljanje u pritvor“.

Da slučaj Medenica nije presedan u crnogorskom pravosuđu, nego prije nepisano pravilo pokazuje i aktuelni slučaj Petra Lazovića, službenika Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB) pritvorenog zbog sumnji da je sarađivao sa jednim od zaraćenih kriminalnih klanova iz Kotora.

Njegova porodica i advokati su, krajem ljeta, sudu ponudili nekretnine i novac u vrijednosti oko 1,5 miliona eura, kao zalog da neće pobjeći ukoliko bude pušten da se brani sa slobode. Ponuda je u javosti naišla na navijački obojene, interpretacije  koje su, najčešće, zavisile od ličnog odnosa prema navodnim kriminalnim vezama i aktivnostima bivših DPS vlasti.

Jedni žale tajnog agenta koji je, kažu, rizikovao život boreći se protiv kriminalaca, da bi dočekao da ga progoni sopstvena država. Drugi se zgražavaju zbog mogućnosti da korumpirani policajac izađe iz pritvora uz jemstvo – novac i nekretnine stečene prljavim poslovima sa ubicama i švercerima narkotika i duvana.

Pod pritiskom (dijela) NVO sektora ali i političara aktuelne većine, Agencija za sprječavanje korupcije (ASK) saopštila je, početkom oktobra, kako je pokrenula postupak kontrole porijekla imovine koju je, kao zalog za Petrovo oslobađanje, ponudio njegov otac Zoran Lazović, jedan od kontroverznijih državih funkcionera (rukovodilac ANB-a i Uprave policije) koje je Crna Gora imala u ovom vijeku.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 25. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

TRAGEDIJA U ROGAMIMA, BUJICA ODNIJELA TRI ŽIVOTA PORODICE KORUGA: Nadgornjavanje neodgovornih

Objavljeno prije

na

Objavio:

Automobil, u kom je bila porodica Koruga sletio je, usljed nevremena i nabujale riječice, u Širaliju. Vlasti se nadgornjavaju ko je bio dužan da zatvori saobraćaj na tom dijelu puta

 

Od početka godine svjedoci smo više tragedija u Crnoj Gori, u kojima su stradale majke sa djecom. Često ne želimo da povjerujemo informaciji da je gotovo cijela porodica stradala u nesreći. Tako smo protekle sedmice u nevjerici čitali kako su se u potoku, nadomak Podgorice, utopili majka i dva sina.

Automobil, kojim su putovali, sletio je u potok Šaralije, u Rogamima. U ranim jutarnjim časovima, nakon obilnih padavina, bujica je odnijela automobil za čijim upravljačem je bio muškarac koji je isplivao i spasio se. Dva sata kasnije Širalija je bila kobna za tročlanu porodicu Koruga. Aleksandra Koruga (43) i njeni sinovi nijesu  uspjeli da se spasu iz nabujalog potoka.

Ronioci su više sati pretraživali dubine rječice, dok nijesu pronašli beživotna tijela stradalih.  Slična tragedija dogodila se i početkom oktobra kada su Jelena Vuković (27) iz Mojkovca i njeno dvoje djece smrtno  stradali u saobraćajnoj nesreći u kanjonu Tare na magistralnom putu Mojkovac – Pljevlja. Nakon nesreće iz provalije je izvučeno živo dijete, dok se danima tragalo za još dvoje djece. Majka je putovala sa svo troje djece, koja su bila uzrasta od dvije do šest godina.

U Rogamima se  po priči mještana, ,,samo čekala jedna ovakva nesreća”. Oni tvrde da je mostić preko potoka Širalija, u blizini drevnog grada Duklja, odavno ,,crna tačka” saobraćajne infrastrukture Rogama. Kažu i da gotovo svake godine, nakon jake kiše, neko sleti u potok, ali da se, srećom, nijedan nije završio ovako kobno.

Mještanin Radomir Šoškić kaže da u Rogamima živi 60 godina i pamti razne nezgode i i brojna auta koja su završila  u rijeci. Tvrdi da niko u most nije uložio, iako se stalno žale Glavnom gradu.

,,Da je most podignut dva metra u visinu ne bi bilo nikakvih problema i narod bi bezbjedno prolazio. Autobusi i kamioni jedva uspiju da uđu. Predsjednici mjesnih zajednica su se stalno mijenjali i mislim da o tome nijesu vodili računa. Da su vodili računa bar nešto bi se uradilo. Most je trebalo zatvarati za saobraćaj čim počnu veće kiše”, kaže Šoškić.

U Glavnom gradu istakli su da je u oktobru prošle godine komisija koju čine profesori Građevinskog fakulteta sačinila izvještaj o stanju mosta na Širaliji. Izvještajem je, tvrde, konstatovano da je opšte stanje puta preko rječice kod Duklje dobro, bez bitnih pojava koje bi negativno uticale na nosivost i trajnost objekta.

„Data je preporuka da se sljedeći glavni pregled organizuje nakon pet godina. Dana kada se desila nesreća nije došlo do negativnog uticaja na nosivost i trajnost objekta, a time ni do njegovog oštećenja, zbog čega stanje u kojem se most nalazi nije moglo uticati na tragičan ishod događaja, već je uzrok hidrometeorološkog porijekla (poplava, bujica)”, poručili su iz Glavnog grada.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 25. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD POKRETAČA „PREOKRETA“: Izbori su izlaz

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zar nije logično da ako postojeće strukture ne mogu da postignu dogovor koji gradi tropetinsku većinu prije svega za imenovanja u pravosuđu, a oko 30 posto građana želi političke opcije koje nisu u parlamentu, da idemo na izbore i provjerimo da li bi novi saziv mogao doći do većine potrebne za reforme

 

MONITOR: Politička kriza se ne razrješava, već zaoštrava. Opozicija je van parlamenta, i čvrsto stoji na svojim zahtjevima, kao i parlamentarna većina. Ako se i pomenu ustupci, na njih nema reakcije. Kako vidite današnju političku situaciju i političku klasu?

PERIĆ: Politička klasa osjeća sigurnost u postojećem stanju i strah od njegove promjene. Oni ne žele mijenati ovu startešku igru. Ugodno je stalno produkovati krize koje onda kao rješavate bez ikakvog obavezivanja šta ćete konkretno učiniti dok ste na nekoj poziciji.

Nažalost, koliko god ih kritikovali, svjesno ili ne, i onaj kritički orijentisani dio društva koji se nalazi u akademskoj zajednici i značajnom dijelu kredibilnih medija u ključnim momentima im pruža prećutni legitimitet, pristajući na pravila koja oni propisuju. Moguće da je to prvi korektivni faktor koji bi pomogao razvlašćivanju vladajućeg pogleda na politiku u Crnoj Gori – u kojem legitimaciju za bilo kakav politički stav smijete imati samo kroz već etablirane političke strukture. Tu se mora biti strpljiv jer je akademska zajednica kod nas prilično pasivna, a kredibilni mediji su često bili na udaru i žele neku vrstu sigurnosti. Oboje je razumljivo, ali ako se stvari nastave tako odvijati, zajednica će sve manje imati koristi od njih. S namjerom ili bez namjere, oni tako mogu postati dio političke klase. Želim da vjerujem da su prije svega u medijima svjesni ovog izazova koji je pred njima. Naglašavam da mislim na kredibilne medije, ne na pamflete ili žutu štampu.

MONITOR: Šta je izlaz iz političke krize?

PERIĆ: Izbori. Nema nikakve dileme da ovaj sastav parlamenta ne može i ne želi suštinski izlazak iz krize, jer se oni njome politički hrane. Zašto uljepšavati? Oni ne žele da mijenjaju igru koju su osmislili i u kojoj na više ravni odlično prolaze. To je za njih komfor zona. Jedni kao brane državu, drugi je kao napadaju, treći su kao za neko spasonosno rješenje – dakle svako ima svoju ulogu i svoju političku nišu. Dodatno, zar nije logično da ako postojeće strukture ne mogu da postignu dogovor koji gradi tropetinsku većinu prije svega za imenovanja u pravosuđu, a oko 30 oposto građana želi političke opcije koje nisu u parlamentu, da idemo na izbore i provjerimo da li bi novi saziv mogao doći do većine potrebne za reforme?

MONITOR: Vjerujete li da će doći do izbora sudija Ustavnog suda 28. novembra?

PERIĆ: Već smo čuli iz usta predstavnika nove vlasti da oni sada hoće kontrolu nad Ustavnim sudom. Opet, prethodna vlast ovu poziciju smatra dobrodošlom da koristi svoj ucjenjivački kapital. Ako sudite po tome, teško je očekivati taj izbor krajem novembra, ali neodgovornost je tolika da je teško predvidjeti šta kome može pasti na pamet i što partijski gledano može smatrati korisnim, drugim riječima kakvu nagodbu može sklopiti – i u skladu sa tim glasati.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 25. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo