Kako pokazuju snimci s javnih rasprava oko budućnosti religijskih kuća, na pomolu je (da upotrijebimo naslov hrišćanskoga filozofa Berđajeva) novi srednji vijek. Srpska pravoslavna crkva, čiji su sveštenici devedesetih kadili tenkove koji su išli da rovare po deponijama romantičarske mitologije, danas pod plaštom „čuvara tradicije i nasljeđa” zajedno s crnogorskim vlastima potpaljuje mržnju među crnogorskim građanima.

Jedno od najjačih crkvenih oružja kojima se muti naš logistikon jeste manipulisanje istorijom, tačnije istorijskom sviješću. Čarobnjačkom metodologijom upotpunjenom dozom misticizma, isihazma, svetosavlja, neoromantizma i iznad svega mirom povijesne patetike, crkveni velikodostojnici stvorili su instrumentarij nevjerovatne moći, koji generiše paralelnu istorijsku rekonstrukciju. Ta je istorija mnogo „ljepša”, od one koju nam nude profesionalni istoričari. Nemoguće je na malom prostoru razobličiti taj magloviti diskurs i izvrtanje činjenica, čija ,,naučna” održivost počiva na vjerničkom strahu i elokventnosti popa izgovarača; zato ćemo priložiti iščupak svetonikolajevskog (misli se na Hitlerova fana Velimirovića) tumačenja prošlosti u korist crkve, ovaj put iz usta prvoga čovjeka SPC u Crnoj Gori, koji u ćosićevsko-bećkovićkom nadahnuću pristupa jednoj crnogorskoj drami.

Kako prenose Vijesti, mitropolit je na liturđiji od 14. septembra ove godine u novootvorenom Hramu, komentarisao Nacrt zakona o slobodi vjeroispovijesti. Neka mi Bog oprosti, odavno na manjem mjestu nijesam naišao na više namjernog neznanja i faslifikata. Kao svaki demagog, mitropolit na početku priziva prošlost i poseže za povijesnim junacima, pozitivnim i negativnim. Kaže: „Današnja crnogorska država nije trinaestojulska već dvanaestojulska i njom vlada duh prokletog Sekule Drljevića”. Zasigurno je to prvi srpski mitropolit koji žali za tekovinama 13. jula. Svojedobno se Joanikije Lipovac zgražavao od tog istorijskog čina i pozivao ,,braću” da sarađaju s Italijanima u borbi protiv komunističke jereze. Ustaškoga plaćenika i crnogorskoga nacionalistu Sekulu Drljevića mitropolit naziva ,,prokletim”, što je možda jedino ispravno u čitavoj njegovoj pripovijesti, i optužuje današnje crnogorske vlasti da vladaju u duhu Petrovdanskoga sabora. Pa zar srpski kler iz Crne Gore nije Italijane dočekao svečano na Cetinju? Zar u prvom redu ispred Dvora kralja Nikole ne stoji pravoslavna kamilavka dok se likuje Musoliniju?

Biće da se mitropolit i izgubio u svojim atraktivnim konstrukcijama, jer niko drugi kao crkva ne bi trebao biti zadovoljan ,,dvanaestojulskom” sadašnjicom, budući da je ona jednodnevna Crna Gora bila skrojena po italijanskoj mjeri, koja je SPC-u bila prijatelj, saveznik, brat po oružju u pohodu protiv ,,agenata Kominterne”.

Mitropolit je istakao da se zakonom predviđa nova nacionalizacija imovine i hramova Mitropolije crnogorsko-primorske i ostalih drevnih episkopija koje ovdje postoje, te da se gradi na dubinskim raskolima Crne Gore. Kao neko ko od dolaska na svoju stolicu ,,gradi” na podjelama, mitropolit bi trebao biti potonja osoba koja nekog optužuje za taj čin, jer se često u javnom pojavljivanju očeše o neki istorijski događaj koji cijepa. O tome svjedoči ova njegova percepcija: ,,Oni koji su pobili branitelje ćivota Sveoga Vasilija Ostroškoga četrdeset i treće godine, oni sad hoće da Sveti Vasilije i njegov ćivot postanu državna svojina.” A što je Vasilije Ostroški za sve vjernike, pa i nevjernike, do kolektivna svojina, odraz etičke uzvišenosti? I muslimani znaju u nesreći otići na njegov ,,grob”.

Nije to otimanje oko Vasilija skandalozno, koliko je skandalozna patetizacija uloge ,,čuvara njegovog ćivota”. Znajući koliko je puk vezan za lik Vasilija Ostroškoga, mitropolit zbog borbe za parcele i zemljište iskrivljuje istorijsku sliku i kolaborantske popove iz ’43. pretvara u heroje i žrtve komunističko-sotonističkog zla. Ko bi sumnjao u to i odio po arhivima da provjeri mitropolitove navode? Niko. Niko nije lud da pomisli da jedan istinokazalac, kakav je mitropolit, ne zbori pravo, da navodi samo ono što njemu odgovara. Vjerovatno je to otisak misli Matije Bećkovića mitropolitova kopilota u vazduhoplovu nebeske Srbije, koji je znao reći da mu je draže biti sa svojim narodom, pa makar i na krivoj strani.

I mitropolit je na krivoj strani istorije. Prećutao je da kaže ko je čuvao ćivot Vasilija Ostroškoga u toku Drugoga svjetskoga rata? Podaci iz prošlosti govore o tome. Prilikom pośete Pircija Birolija manastiru Ostrog 1942., organizovan mu je srdačan doček od strane pravoslavnoga sveštenstva, a događaj je za okupatorske medije bio spektakl. Visokoga fašističkoga oficira, Lipovac će u gornjem manastiru pozdraviti riječima: ,,Mi smo maleni, siromašni i neznatni, po riječima Njegoševim ‘Jedna slamka među vihorove’ ali ljubitelji istine i pravde (…) Vaša Ekselencijo, u ime bratstva svete obitelji Ostroške, sveštenstva i naroda Bogom spasavane Mitropolije crnogorsko-primorske, pozdravljam vas sa pozdravom: Dobro nam došli.” Toplorječivost Lipovac je nastavio u donjem manastiru, đe je bio priređen svečani ručak. Čak je, prenosi okupacioni Glas Crnogorca, pozdravnu riječ uputio na italijanskom jeziku. Nakon panegirika vojnom režimu i iskazivanja zahvalnosti što je opštenarodni ustanak ugašen (a današnji mitropolit žali za 13. julom), uz par negativnih atributa na račun partizana, mitropollit je nazdravio Biroliju i njegovim uvaženim saradnicima. ,,Pijem braćo u zdravlje našega dragoga brata đenerala Blaža Đukanovića, komandanta nacionalnih trupa u Crnoj Gori, junaka i viteza, koji nalazeći se na neodložnom službenom putovanju u Sandžaku, nije mogao danas posjetiti s nama Sveti Ostrog, već je odredio svoga izaslanika hrabrog pukovnika brata Baja Stanišića, u zdravlje junaka i vitezova njegovih saradnika, koji predvode junake; u zdravlje, braćo, svih vas i u zdravlje mučeničkoga, krstonosnoga našega naroda.”

Mračne stranice saradnje SPC s fašističkim silama mitropolit nije otvarao pred svojim stadom u Hramu. Nije im govorio ni o popovima koji su macama ubijali civile. Apostrofirao je samo komunističke zločine i tako jednostrano reflektovao prošlost. Ionako zagrijani, vjernici nijesu imali kad da tumače mitropolitove poruke. Neposredno su ih usvajali udaljavajući sebe od antifašističke tradicije, a mitropolit i crkva su nastavili kraul ka rehabilitaciji ratnih zločinaca.

Pošto je bačio žišku, mitropolit je napravio prigodnu analogiju. ,,Danas vladaju nekrštena djeca krštenih komunista. Vladaju i pišu zakon oni koji ne vjeruju u Boga, koji ne znaju šta je crkva i šta je vjera.” Podražavajući žrtvu, ovaj crkveni dostojnik stvara atmosferu novog obračuna.

No tu se ponovo hvata u sopstvenu mrežu paralela. Poput proleterskog tribuna obrušava se na vlast ljevičarsko-hrišćanskom (?!) retorikom. Zapitao je upravljače đe su Obod, Košuta, nikšićka željezara, KAP i ostala preduzeća, ko ih je uništio i popljačkao. ,,Sve je razoreno, ali imate jednu grupu komunista, ali nekrštenih, koja je prebogata. Milijarde imaju. I imaju osirotjeli narod. Pa bi sad htjeli, pošto su sve ostalo uništili, i hramove i crkve Božje. Htjeli bi manastir ostroški, računaju – tu ćemo se obogatiti.” Vrvi od nelogičnosti. Mitropolit empatijom prema sirotinji liči na predrevolucionarnog Lenjina, korisi i gafove ,,lijevog” pape Franciska, a onda se komunističkim tekovinama obračunava sa ,,nekrštenim komunistima”! Pomenute fabrike podizali su komunisti, a zatvorili ih mitropolitova braća po Hristu, Marović & Co. Nego ćuti o tome mitropolit, kao što je ćutao i Marović kad su mu pohapsili pola familije.

Njegove vještice su ,,nekršteni komunisti”. Krštene komuniste mitropolit cijeni, jer kršteni komunist je kršten, pa bio on i neprikosnoveni ideolog KPJ i padre totalitarnog Agitpropa – Milovan Đilas, kojemu je mitropolit držao opijelo. Hagiografi će za nekih pola vijeka imati težak posao da razluče mitropolitovo viđenje krštenog i nekrštenog komunizma.

Zabrinjavajuća je prepredenost koju mitropolit pokazuje kad komentariše suparnika iz suśednog pravoslavnog ,,klana”. Veli da će se novim zakonom ,,svetinje božje” predati raspopovima, onima koji su prokleti od Carigradske patrijaršije. Mitropolit, koji nosi oreol obrazovanog čovjeka, bi morao znati da je ista ta patrijaršija, kaštigala i odbačila prvog crkvenog velikodostojnika koji slovi za osnivača Srpske patrijaršije, još u XIV vijeku, te da je Srpska crkva bila u njenoj nemilosti, raspopljena i prokleta. Nego u smutnim vremenima pravila metodologije istorijske nauke ne važe.

Tu je još jedan fenomen vezan za mitropolita. Iako gnijevan zbog eventualnog ,,ulaska” svoje crkve u zakonske okvire Crne Gore, čime bi se okončalo njeno paradržavno carovanje, mitropolit u žalopojkama ne spominje lidera vlasti ,,nekrštenih komunista” – Mila Đukanovića. Kao da postoji pakt o nenapadanju njih dvojice. Obojica neprikosnoveni vladari Crne Gore, ovaj svjetovni, ovaj duhovni, uvijek su se u teškim situacijama međusobno čuvali. I 1997. i 2006., a evo i danas.

Kako primijeti naš sociolog Bojan Baća u Facebook statusu: ,,Htjeli mi to ili ne, dvije najjače političke partije u Crnoj Gori su DPS i SPC. Ne samo da im je vrh isti (i u razmišljanju, i u postupku), no su im i simpatizeri podjednako laki na demonizovanju i linču ‘onih drugih’. I dok jedni brane ‘socijalističku’ Partiju (indirektno i Državu), a drugi ‘hrišćansku’ Crkvu (indirektno i Vjeru), čini mi se da nikad nisu bili udaljeniji i od tog socijalizma, i od tog hrišćanstva…” Znajući crnogorsko iskustvo, ne bi čudilo da je Nacrt zakona još jedna farsa duhovnih i svjetovnih vlasti. Kako reče Baća, postoji mogućnost da šarada završi referendumskim scenarijom – zakon se povlači a Amfilohije se kloni anti-Nato kampanje.

Engels je u Antidiringu rekao da nam kapital lomi kosti. Nama danas borba za crkveni kapital gnječi mozak. Gledajući scene iz Bijeloga Polja i Kotora, đe unezvijerena masa poziva na linč konkurentnih pravoslavaca, od kojih jedan sramotno šklapa ženu koja ga je pljuvala, čovjek se zapita da li se to oštre okrvavljeni noževi devedesetih? Bojim se da se ova farsa ne pretvori u novu tragediju.

Boban BATRIĆEVIĆ