Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Patrijarh Đukanović

Objavljeno prije

na

Svaki dan duže ove grupacije na vlasti, opasnost je više za zemlju okupiranu endemskim konfliktom interesa njenog predsjednika, jer je građani sve manje  doživljaju svojom i najrađe bi da je napuste

 

Crnoj Gori danas glavna opasnost ne prijeti ni od Vučićeve Srbije ni od Putinove Rusije, ni od SPC, ni od takozvane antidržavne opozicije i navodnih  unutrašnjih neprijatelja kojih, kao što vidimo, ima svakim danom sve više. Budućnost naše zemlje je neizvjesna prije svega zbog naopakog Đukanovićevog sistema u čijem je temelju nije vladavina prava i socijana pravda.

Crna Gora nije funkcionalna država. Prema svim relevantnim međunarodnim izvještajima nema snažne i nezavisne institucije. Na krhotinama starog, jednopartijskog poretka, iznikao je hibridni sistem u čijem je srcu korupcija i organizovani kriminal, a na čijem je čelu potkupljiva politička klasa  – i to u svim granama vlasti.  Nekoliko ključnih ljudi rukovodi  državom, finansijskim i privrednim operacijama, institucijama od ASK-a do Vrhovnog i Specijalnog državnog tužilaštva, sudovima, propagandom…i mafijom. Podjela vlasti koja je u temelju demokratije, ovdje nikada faktički nije zaživjela.

Koliko je samo krivičnih prijava podnijeto zbog korupcije na najvišem nivou, zbog koje su nestale cijele privredne grane, zatvorene fabrike, cementirana obala, poharane šume, zagađene rijeke, uništeni kanjoni i najljepši predjeli pod zaštitom UNESCO-a, a desetine hiljada ljudi ostalo bez posla, otišlo iz zemlje, ili životari na margini. Istovremeno privilegovani su se enormno bogatili preuzimajući jedan po jedan društveni resurs u fingiranim privatizacijama i sumnjivim transakcijama, u kojima su oprane stotine miliona eura.

U ovoj zemlji gotovo ni jedan naopaki posao nije zaustavljen, niti je mafija obuzdana, naprotiv razgranala se jer posjeduje državu. Ali su zato intenzivirane kampanje patriota protiv onih koji su se usudili da objelodane korupciju i pišu o organizovanom kriminalu. Pred redakcijama su pucale bombe, a mnogi novinari i civilni aktivisti bile su žrtve fizičkog i verbalnog nasilja, čiji su počinioci ostali uglavnom nekažnjeni.

Nije tajna: iza gotovo svakog velikog posla  – od Tivta do Šavnika, od Bara do Boljara, od Kotora do Kolumbije – stoje interesi grupacije koja je zarobila zemlju i koja njom upravlja već 30 godina.

Iluzije da bi nakon otvaranja pregovora sa EU tužilaštvo, zajedno sa policijom i sudstvom, moglo da obuzda ključne generatore problema davno su razbijene. A krhke nade nazirale su se kad je cio vrh organizovane  kriminalne grupe iz Budve procesuiran. Sada, nekoliko godina nakon što je slučaj okončan, postavlja se pitanje da li je taj proces, čiji su glavni akteri na slobodi, bio zaista obračun sa organizovanim kriminalom, ili je to samo bio način da se oslabi jedna frakcija unutar DPS-a koja je zbog narasle finansijske i organizacione moći mogla da konkuriše onoj glavnoj struji u vladajućoj partiji – Đukanoviću.

Tužilačke istrage i sudski procesi se uglavnom fingiraju. Brojni akteri korupcije i organizovanog kriminala – od lokalnog nivoa do vrha – nikad nijesu ni procesuirani. Kao što je poznato, nema ni udaljenih sumnji da su za slučaj Telekom, prvi milion, aferu koverat, odgovorni predsjednik države, njegovi srodnici i prijatelji, uprkos dokumentima američkog pravosuđa, video snimcima, pa čak i javnom priznanju lidera DPS-a da je ova stranka finansirana na nelegalan način, da dio novca, ne samo od Kneževića, nikada nije prijavljen, iako je završavao u blagajni partije. Tužilaštvo se nije uhvatilo ni u obračun sa narko kartelima, dok društvo propada, a broj žrtvi se povećava iz dana u dan. Šariću i Kalićima se vraća oteta imovina, od naših para.

Ali se zato kažnjavaju oponenti ove vlasti, i to na osnovu iskaza kompromitovanih svjedoka i sumnjivih dokaza.

Zakonom o slobodi vjeroispovijesti Đukanović je u izbornoj godini pokušao da skrene pažnju sa ključnih stvari – zarobljene države ogrezle u kriminalu. Sije podjele i govori da nas Amfilohije vraća u mračni srednji vijek teoističke države. A teokratija nije kad predsjednik DPS-a na kongresu formalno lijeve partije najavljuje kao ključnu tačku – obnovu autokefalnosti CPC. Sa njim kao patrijarhom.

Svaki dan duže ove grupacije na vlasti, opasnost je više za zemlju okupiranu endemskim konfliktom interesa njenog predsjednika, jer je građani  sve manje  doživljavaju svojom i najveći broj bi da je napusti. Pa i oni koji bi samo koju godinu ranije ginuli za nju. Ako ključni ljudi ovog naopakog sistema ne budu odgovarali, ako ne zavlada pravo, Crna Gora nema budućnosti.

Milka TADIĆ MIJOVIĆ

Komentari

DANAS, SJUTRA

DANAS, SJUTRA:  Teror

Objavljeno prije

na

Objavio:

Umjetničkom direktoru Nikšićkog narodnog pozorišta  postalo je dosadno od terora priče o diskriminaciji nad ženama. Zato je odbio gostovanje predstave IzloŽene. To mu je izlizano. On preferira  priče o  teroru nad Srbima. Valjda ne primjećuje da je postalo prilično izlizano  da se o diskriminaciji nad Srbima sada mahom govori sa pozicija vlasti. Dobijenih zahvaljujući bliskosti Mitropoliji

 

Predstava “IzloŽene” neće igrati u Nikšićkom pozorištu jer je umjetničkom direktoru te institucije Janku Jeliću tema rodne ravnopravnosti, kojom se ova predstava bavi – izlizana. I ne samo to, po Janku u stvari – “žene diskriminišu”.

Umjetnički direktor Nikšićkog pozorišta je dao i nepobitne naučne dokaze za svoje tvrdnje, u pismu koje je uputio Nezavisnoj teatarskoj sceni Bunt, koja izvodi predstavu “IzloŽene”:

„ Uvažene koleginice, uz svo poštovanje prema vašem umjetničkom pregnuću ne nalazim nijedan opravdani razlog da do beskonačnosti razvlačimo izlizanu temu o ženskoj obespravljenosti i o tome kako žene neko diskriminiše, iskorišćava i ponižava. Igrom slučaja, ženjen sam, imam živu majku, u komšiluku mi živi udata sestra i oženjen brat, a usput sam zapamtio i babu, poznajem komšije, družim se sa kumovima i poznanicima… Ni u jednom od pomenutih primjera nijesam primijetio diskriminaciju žena, čak naprotiv, mislim da žene diskriminišu“.  Blagoš majci, i ženi.  Na Jankovom sokolovom oku, izoštrenom  da vidi i prepozna diskriminaciju.

Jelić je, veli, igrom slučaja ženjen. Igrom slučaja nije, međutim, umjetnički direktor Nikšićkog pozorišta. Na tu poziciju izabran je nakon avgusta 2020. najprije kao vršilac dužnosti.  Zvanične reference su mu svršene studije srpskog jezika i književnosti u Nikšiću, knjiga poezije Pobuna stvari, roman Bilježnica preobražaja, zbirka  priča Zlatni čovjek, za koju je dobio nagradu Radoje Domanović…  Pisao je  i nakon postavljenja. Objavio je nedavno  knjigu Braća na lomači, u kojoj se nalazi „17 momačkih priča“. Kako prigodno. Još prigodnije je što je promociju Jankove knjige organizovalo društvo Sveti Đorđe, a o njoj je na promociji govorio protojerej Mirko Vuković.

Sad se već malkice naziru Jelićeve nešto važnije reference.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Godine prolaze, zaludu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vrijeme prolazi a sistem zasnovan na nepravdi opstaje. I, ponekad se učini, jača. Samo se u tom kontekstu može razumjeti da Milo Đukanović i  DPS danas uživaju veću podršku anketiranih građana nego u vrijeme predsjedničkih i parlamentarnih izbora koji su označili njegov odlazak sa vlasti

 

 

Prije godinu Milo Đukanović je, nakon ubjedljivog poraza u drugom krugu predsjedničkih izbora, okončao vladavinu dužu od tri decenije. Ubrzo se povukao i sa mjesta predsjednika DPS, mada se  osnovano pretpostavlja da je njegov uticaj u partiji, sada opozicionoj, i dalje dominantan.

Nedavno objavljeno istraživanje javnog mnjenja pokazuje da je Đukanović  i dalje jedan od najpopularnijih političara u Crnoj Gori.  Ispred su samo predsjednik Milatović, premijer Spajić i potpredsjednik vlade Aleksa Bečić. Tome su, vjerovatno, doprinijele i „zaboravljene“ afere koje su Đukanoviću i njegovim sljedbenicima predstavljale ozbiljan teret dok su bili na vlasti. A sada se, gotovo, i ne pominju. Makar ne sa adresa nadležnih za njihovo razrješenje i, eventualne, sudske presude

Šverc i tranzit koji je stvorio klasu tranzicionih pobjednika, uništavanje Kombinata aluminijuma, spašavanje Prve banke, sporne privatizacije – od hotelskih preduzeća i drvoprerađivačke industrije do Jugopetrola i Telekoma – nezakonito finansiranje DPS-a po principu „interesne dobrovoljnosti“, milionski poslovi sa bratom, sestrom, sinom, školskim drugovima i kumovima, firme skrivene u inostranstvu, laži o višemilionskom kreditu iz Londona, plava torba…

Sjećate li se te priče? Prošle su četiri godine kako je, uz pregršt drugih optužbi o partijskom finansiranju, zajedničkim poslovima upitne legalnosti, korupciji i iznudi, odbjegli biznismen Duško Knežević ustvrdio kako posjeduje snimak na kome Đukanoviću predaje torbu sa novcem. “Imam pored snimka plave torbe još materijala, imam podatke i o Milovim sredstvima u inostranstvu, a sve će biti objavljeno u dogovoru sa mojim advokatskim timom. Ne znam kada će to biti”, najavljivao je Knežević uoči izbora 2020. Umjesto obećanih dokaza o učešću Đukanovića u  nezakonitim poslovima, Knežević se nakon promjene vlasti posvetio pokušajima da sa sebe skine teret nekoliko aktivnih optužnica koje ga terete za ogromne finansijske zloupotrebe. I, kako se šapuće među upućenima, izgleda kako mu ne ide loše u tom poslu.

Tri godine su prošle i od kako su iz tadašnje Vlade, prve nakon detronizacije DPS-a, izašli sa paketom optužbi na račun Petra Ivanovića, nekadašnjeg ministra poljoprivrede, savjetnika predsjednika države (Mila Đukanovića) i poslanika DPS. Suđenje je počelo nedavno, nakon višegodišnje istrage u kojoj su postupajući tužioci uspjeli da naprave i neke diletantske greške (na primjer: saslušanje svjedoka bez prisustva advokata) koje su  usporile postupak utvrđivanja istine. Zato do pravosnažne presude mogu proći godine.

Ostalim čelnicima nekadašnjih vlasti koji su bili sinonimi za sumnjive poslove iz sive zone partnerstva državnih funkcionera i kontroverznih biznismena sa raznih strana, praktično se gubi trag. Branimir Gvozdenović, Predrag Bošković, Ivan Brajović, Miomir Mugoša… postaju dio mita o nedodirljivosti onih „što su se snašli“ u vrijeme kada je ta snalažljivost podrazumijevala spremnost da se krše pisani i nepisani zakoni na kojima počiva društvo. Svetozar Marović je tu priču podigao na viši nivo, potvrđujući svojim primjerom prekogranično jedinstvo „kontroverznih“.

„Nasljednici“ na vlasti vode permanentne borbe za fotelje. Svakodnevno pokazujući da im DPS prakse nijesu strane i da nekadašnja borba protiv režima nije, makar kod nekih, bila iskreni otpor sistemskoj nepravdi i neslobodi, nego težnja da se zauzmu pozicije koje garantuju privilegije i moć.

Danas sa tih pozicija utiču ne samo na budućnost građana ove zemlje. nego i na interpretaciju bliže i dalje prošlosti Crne Gore i nekadašnje SFRJ.  U toj priči „naši“ su vječite žrtve ali i pobjednici. A „njihovi“ prevrtljivci i zlikovci. Kada činjenice nijesu u saglasju sa mitovima i poluistinama, nove ih vođe baš kao i stare, ignorišu. Trudeći se da ih što prije predaju zaboravu.

Vrijeme prolazi a sistem o(p)staje. I, ponekad se učini, jača. Samo se u tom kontekstu može razumjeti da Milo Đukanović i DPS danas uživaju veću podršku anketiranih građana nego u vrijeme predsjedničkih i parlamentarnih izbora koji su označili njegov odlazak sa vlasti. Sliku o Đukanovićevim vremenima ne može poporaviti on, već ovi koji su došli poslije njega, i koji nemilice troše nadu, da sve u ovoj zemlji može biti drugačije. Bolje.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Staro za novo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nove vlasti su se javno obavezale da će jedan od osnovnih principa međusobne saradnje biti „uvažavanje modela argumentovanja i stručnosti prilikom političkog odlučivanja“ . Rade suprotno

 

U Sporazumu 11 partija članica vladajuće koalicije, koji je potpisan uoči formiranja parlamentarne većine i vlade, kao jedan od osnovnih principa međusobne saradnje navedeno je „uvažavanje modela argumentovanja i stručnosti prilikom političkog odlučivanja“.

Svjedočimo kako je bilo lakše napisati nego sprovesti.

Tek što je Vlada saopštila odluku da na mjesto predsjednika borda Investiciono-razvojnog fonda (IRF) imenuje Predraga Drecuna, oglasio se Milan Knežević. Bolje bi bilo, poručio je predsjednik DNP, da su na čelo IRF imenovali Aca Đukanovića nego što su postavili nekadašnjeg direktora njegove banke. „On je ‘96. pitao đe su pare, i ‘95. i ‘94… I onda je, očigledno, našao pare kad je postao izvršni direktor Prve banke. Evo mu prilika da sa institucionalnog nivoa otkrije đe su sve one pare koje je tražio devedesetih, pa ih je zaboravio kad je došao na čelo Prve banke“, kazao je Knežević.

Mediji navode da ga je Drecunovo imenovanje toliko naljutilo da, u znak protesta, nije došao na redovni sastanak čelnika vladajuće koalicije. I, navodno, tamo neće ići „do daljnjeg“.

Mimo mandata glavnog izvršnog direktora u Prvoj banci, Drecun je, kao član nekadašnje Narodne stranke, bio i ministar rada i socijalnog staranja u vladama Filipa Vujanovića i direktor Universal kapital banke (UCB) Petrosa Statisa, biznismena bliskog bivšim DPS vlastima. To ga, makar iz ekonomskog ugla, kvalifikuje za povjereni posao, kako god gledali na njegovo „vratite pare“ nekad i sad.

Nekim novim kadrovskim rješenjima nedostaje ispunjavanje i tog  kriterijuma. Uz davno poznate biografske detalje i učinke.

Novoimenovana predsjednica Upravnog odbora EPCG Solar gradnja je Marina Jočić, funkcionerka i dugogodišnja poslanica DF. Nakon promjene vlasti 2020. godine Marina  Jočić se oprobala kao predsjednica Upravnog odbora Nacionalnih parkova, direktorica Prve TV i predsjednica Upravnog odbora JU Muzeji i galerije u Podgorici. Ništa od navedenog ne preporučuje je za rukovodeću funkciju u državnoj energetskoj kompaniji (Solar gradnja je dio sistema EPCG).

Braneći njeno imenovanje, predsjednik borda EPCG Milutin Đukanović kaže da je riječ o velikom radoholiku. Ali Marina Jočić nije samo to. „Za krst časni  i slobodu zlatnu daćemo sve: makar to bili naši životi, životi  naše braće i naše djece“, objašnjavala je tadašnja predsjednica Kola srpskih sestara u Podgorici Monitoru  (mart 1995.) odlučnost da se brane Šešeljeve granice Velike Srbije (Karlobag – Ogulin – Karlovac – Virovitica).  Ubojito precizna bila je pred izbore 2020. godine , kada je uz fotografiju salonki poručila: „Nove, pobjedničke, da gazim mafiju i bezbožnike. Sad ili nikad”. Odlazak sa prve od navedenih državnih funkcija Jočić je objasnila konstatacijom da je smijenjena zato što je tadašnjeg premijera, Zdravka Krivokapića nazvala „izdajnikom crkve i srpskog naroda“.

Minuli rad sporan je, prema navodima Demokrata, i kod novog  vršioca dužnosti direktora Uprave policije. Partija iz koje dolazi i aktuelni ministar MUP-a spočitava Aleksandru Radoviću da je „kadar Veselina Veljovića“. Iako, valjda, znaju da je za imenovanje na čelnu funkciju Uprave policije neophodan uslov da kandidat „ima najmanje pet godina na rukovodećim radnim mjestima u policiji, sudu, državnom tužilaštvu ili ANB-u“. Prema tome, svi potencijalni kandidati još makar godinu dana moraju biti „kadrovi Veselina Veljovića“. Ili, kao jedna od malobrojnih alternativa, Vesne Medenice.

Dok se vlast bavi kadrovanjem, bivša ministarka evropskih integracija Jovana Marović upozorava kako je sve što je aktuelna vlast postigla u EU integracijama „rezultat pakta sa đavolom čiju naplatu čekamo“.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo