Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Put u Srebrenicu

Objavljeno prije

na

Da li je dobro za Crnu Goru, da njen predsjednik, ovako nespreman na suočavanje s prošlošću, ode u Srebrenicu? . Na mjesto Magnum Crimena. Koji on zove masakr a tek pod prinudom voditelja i genocid. Ako se odlučio nakon dvije i po decenije na to suočavanje, onda bi bio red da ode i klekne u Srebrenici

 

Ja bih se zamislio da li je Slobodan Milošević zaista donio odluku o onom masakru u Srebrenici, ali bih sve nas zapitao je li uopšte bila potrebna ta odluka… “

Ne znam na koga je mislio predsjednik Đukanović,  ali mora da mu se omakla ova  konstatacija u intervjuu sarajevskoj Face TV. Jer na spisku “svih nas” moralo bi se naći i njegovo ime. U vrijeme masakra bio je premijer ravnopravne članice tadašnje SRJ i član Vrhovnog savjeta odbrane.

Ne prvi put, Đukanović pokušava da amnestira Miloševića pošto time amnestira i sebe, makar moralne i političke odgovornosti. Dakle, kada se  bolje zamisli,  Đukanoviću za zločin  u Srebrenici ispadaju krivi “lažni heroji koji su se utrkivili da naprave masakr”. Kasnije će u istom intervjuu naš predsjednik priznati da se u Srebrenici ipak desio genocid a da je njegovo masakr – “vjerovatno neodgovarajući supstitut”!

Ako bi se sada “svi mi” duboko zamislili mogli bi zaključiti da je prebacivanje odgovornosti za zločin u Srebrenici na lažne heroje poput Karadžića i Mladića  “neodgovarajući supstitut” za stvarnog i najvećeg krivca. To je režim zločina koji je nakon 8. sjednice uspostavljen u Srbiji. I koji je personifikovao Milošević.  Čiji je dio bio i Đukanović. Puno godina.

Prije svega zbog onoga što je u istom intervjuu sjajno objasnio Predsjednik,  govoreći  o predstavi  čiji su režiseri “morali računati da proizvode određene posljedice koje nažalost jako puno koštaju države i njihove narode”. Baš tako. Genocid u Srebrenici je nastao kao posljedica i završni čin predstave koju je Miloševićev režim  uz pomoć brojnih pomagača, priredio na prostoru bivše Jugoslavije. Prvi čin te predstave je trajao od 8. Sjednice CK Srbije do ispraćaja tenkova iz Beograda za Vukovar!  U tom činu Đukanović je zagovarao SSRN “kao optimalni oblik višepartizma” a potom i razgraničenje sa ustašama za sva vremena”, da bi  zlokobna predstava u završnom činu porodila i lažne heroje koji su se utrkivali da naprave masakr”. Proizvodeći na taj način i “određene posljedice koje nažalost jako puno koštaju države i njihove narode”. Do današnjeg dana.

To je istina Predsjedniče – sve ostalo je “neodgovarajući supstitut”!

I onda se, ako se duboko zamislimo, postavlja pitanje: da li je dobro za Crnu Goru, da njen predsjednik, ovako nespreman na suočavanje s prošlošću, ode u Srebrenicu. Na mjesto Magnum Crimena. Koji on zove masakr a tek pod prinudom voditelja i genocid. Ako se odlučio nakon dvije i po decenije na to suočavanje, onda bi bio red da Đukanović ode i klekne u Srebrenici. Poput Branta u Aušvicu. Uz bitnu razliku. Brant nikada nije bio Hitlerov izvođač radova. Ali odlučio se na taj čin da bi skinuo dio sramote sa naroda kojeg predstavlja.

To bi bilo Predsjedniče pošteno – svaki drugačiji motiv za odlazak bio bi neodgovarajući suptitut. Čak u tolikoj mjeri da bi, ako se duboko zamislimo, mogli zaključiti da vi ne idete u Srebrenicu zbog suočavanja sa tamnim stranicama vaše a i naše prošlosti već zbog izborne godine i bremenitih problema. Da zadužite Bošnjake za još jedno glasanje za vašu stranku, koaliciju  i vašu privatnu državu!? Jer ako ne glasaju za vas na jesen, mogla bi im se ponoviti neka  Srebrenica!? Ispalo bi tako da Predsjednik opet dijeli i svađa građane iako bi trebao biti predsjednik svih. I da ih bodri i miri.

Đukanović je davno trebao otići u Srebrenicu. I kleknuti. Umjesto sto se pravio neupućen  ili sto je u najboljem slucaju izrazavao zaljenje zbog genocida, pokusavajuci da u Potočare posalje nedogovarajući supstitut u liku Filipa Vujanovića.

Srebrenica je velika šansa za našeg predsjednika.  Bar da se on za početak suoči sa najtamnijim stranama politike kojoj je tako zdušno pripadao. Bio bi to prvi korak ka suocavanju i građana, sa težinom tog zločina. Što je dosad izostalo. I ne  samo u  CG, upravo zbog političkih elita koje su rođene u vrijeme genocida u Srebrenici ili danas drže vlast na tekovinama tog zločina.

Kada Đukanović otkloni sve dileme vezane za donosioca odluke o masakru, onda neće imati problema ni sa definicijom lažnih heroja a jos manje kvalifikacijom zlocina. Time bi otvorio oči svojim podanicima, i onima koji šetaju i tako se kako reče protive njegovom evropskom Zakonu, kao i onima koji sjede kuće, podržavajući tako Zakon. Svi oni su pripadnici naroda koji do danas trpi posljedice predstave koju je režirala neodgovorna grupa političara čiji je pristaša, bio Đukanović.

Željko IVANOVIĆ

Komentari

DANAS, SJUTRA

Evropski, pa se ne vidi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Treba poslušati predsjednika Đukanovića kad kaže premijeru Abazoviću da Open Balkan nije dobra opcija kao alternativa Evropskoj uniji. Put u EU, ispravno tumači Predsjednik, od nas traži  ispunjavanje evropskih standarda. Nego, kad jednom ispunimo te standarde, hoće li i tada o njima moći da drže govore oni koji su ih nemilosrdno i temeljno satirali. Decenijama. Naočigled Brisela

 

Stigao je još jedan non paper dokument Evropske komisije o borbi Crne Gore protiv korupcije i organizovanog kriminala. U dokumentu su, uobičajeno, i pohvale i kritike. Baš kao što su stizale i u doba Đukanovića dok su institucije zarobljavane, rastao organizovani kriminal i cvjetala korupcija. Slušajući ovdašnje zvaničnike, čovjek bi mogao pomisliti da najnoviji dokument iz Brisela pokazuje da se u međuvremenu desio suštinski napredak. Da više nijesmo ona zemlja u   kojoj pravda još nije pokucala na svačija vrata, u kojoj su ratni zločini na čekanju, a institucije politizovane.

Savjetnik premijera Abazovića i doskorašnji ministar unutrašnjih poslova Sergej Sekulović, komentarišući non paper, saopštio je da je zadovoljan pohvalama. Konstatovao je da su „stvoreni zdravi temelji za sistemsku borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala”. Velike riječi za malo rezultata.

Pohvale smo, inače, primili za hapšenja pripadnika kriminalnih  klanova. U periodu na koji se odnosi non paper, od juna prošle do aprila ove godine, Specijalnim državnim tužilaštvom je najvećim dijelom rukovodio Milivoje Katnić, lično, koji je u februaru otišao u penziju. Tako bi se moglo reći da pohvale iz Brisela pripadaju ne samo policiji nakon avgusta 2020. godine i pada DPS-a, nego i dugogodišnjem čelniku specijalnog tužilaštva, koji je postao sinonim za selektivnu pravdu, i u čije su doba kažnjavani samo oponenti Đukanovića. Katnićevi rezultati na polju organizovanog kriminala dosezali su tek do kriminalnih grupa, iako po definiciji organizovani kriminal podrazumijeva i podršku politike i političkog sistema. Toliko i o pohvalama iz Brisela, ali i o našim „zdravim temeljima”.

Kritike su uobičajene. Podsjećanje da nismo ništa uradili na polju ratnih zločina, da su institucije i dalje pod poltičkim uticajem, i da se i dalje mora raditi na nezavisnosti pravosuđa. Gotovo identične onima u doba Đukanovića.

Ne govori premijer Abazović zato slučajno u budućem vremenu na sastanku u Briselu. On je nakon sastanka sa kopredsjedavajućim Parlamentarnog odbora za stabilizaciju Evropske unije Vladimirom Bilčkikom, kazao da se u Briselu osjeća pozitivna energija prema Crnoj Gori i poručio da „smo uvjereni da će opipljivi rezultati koje ćemo postići u Crnoj Gori kada je u pitanju vladavina prava rezultirati brzim napretkom na putu integracija“. Još samo da ih postignemo.

U budući non paper, svakako ćemo ubilježiti posljednja hapšenja predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice, predsjednika Privrednog suda Blaža Jovanića, te istrage novog tužilaštva o vezama policajaca sa organizovanim kriminalom. Biće to novi povod za samohvale. No, pitanje odgovornosti za sistem u kom je predsjednica Vrhovnog suda mogla godinama neometano da radi za sebe i kumove, pa i iz penzije da diktira sudijama presude, kako sada to svjedoči, niko ne postavlja. Ni Evropa, ni domaći zvaničnici. A dok pravda ne zakuca na vrata svih onih koji su takav sistem učinili mogućim, hranili ga i održavali, ništa od naših „zdravih temelja”.

Tvorac režima, opjevani gospodar svega postojećeg u Crnoj Gori, u ove pretprazničke dane evo brigu brine o evropskoj budućnosti poharane zemlje. Treba poslušati predsjednika Đukanovića kad kaže premijeru Abazoviću da Open Balkan nije dobra opcija za Crnu Goru kao alternativa Evropskoj uniji. Put u EU, ispravno tumači Predsjednik, od nas traži ispunjavanje evropskih standarda. Nego, kad jednom ispunimo te standarde, hoće li i tada o njima moći da drže političke govore oni koji su ih nemilosrdno i temeljno satirali. Decenijama.  Naočigled Brisela.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Saučesnici

Objavljeno prije

na

Objavio:

Administracije SAD i EU i crnogorska mafiokratija

 

Dokumenti Europola o integraciji vrhova vlasti i vrhova organizovanog kriminala u Crnoj Gori, samo potvrđuju ono na što su autor ove kolumne i Monitor, i drugi, mada ne toliko brojni, ukazivali godinama, pa i decenijama. Ali razloga za zadovoljstvo nema. Zbog čega? Umesto podrobnijeg obrazloženja, slede samo tri plus tri kratka pitanja, i tri plus tri kratka, veoma kratka odgovora.

Prvo, da li je moguće da Milo Đukanović, naš Vrhovnik, vrh svih vrhova u našoj maloj i jedinoj, u poslednjih trideset godina, o svemu ovome nije ništa znao? Ili, preciznije, da li je moguće, da on, i u svemu ovome, nije bio sami vrh, ili, još preciznije, dvostruki vrh, istovremeno vrh vlasti i vrh organizovanog kriminala? Moguće, mada malo, veoma malo verovatno, ako ne i nemoguće.

Drugo, da li je moguće da Europol ima sve za sve, u našoj maloj i jedinoj, od bivše vrhovne sutkinje, do poslednjeg policajca, a da nema ništa, baš ništa, za našeg Vrhovnika? Moguće, mada malo, veoma malo verovatno, ako ne i nemoguće. (I, ovde, još samo jedno kratko potpitanje, ako Europol ovo ima i za našeg Vrhovnika, a sa time ipak ne izlazi u javnost, da li je to zbog toga što ovoga čuva za kraj, ili zbog toga što ga čuva za još trideset godina?)

I treće, da li je moguće da je ovakvo (malo je reći nedosledno) ponašanje Europola i EU i SAD (jer Europol je samo deo administracije EU), zaista motivisano vladavinom prava i drugim sjajnim vrednostima Zapada, a ne njihovom ograničenom realpolitikom i geopolitikom, koja našeg Vrhovnika koristi kao alat za NATO i ostalo? Moguće, mada malo, veoma malo verovatno, ako ne i nemoguće. Ima nas koji nikada nećemo zaboraviti, da je za njih, i sam Slobodan Milošević, u mračnim 1990-im, zbog sličnih razloga, dugo, nedopustivo dugo, bio „glavni faktor mira na Balkanu“.

Na prethodna tri, logično se nadovezuju, još najmanje tri isto tako kratka pitanja i odgovora. Prvo, da li je moguće da vrhovi administracija SAD i EU ne znaju, da pružanjem zaštite i nekažnjivosti našem Vrhovniku, i sami postaju njegovi saučesnici, kao pomagači, ako ne i na neki drugi način? Naravno da ne. Znanja iz oblasti krivičnog materijalnog prava o saučesništvu pomaganjem i na drugi način, spadaju u elementarna pravnička znanja, kojima mora da vlada, čak i svaki diplomirani pravnik, a kamoli specijalist ili ekspert, kakvih je u rečenim administracijama tušta i tma.

Drugo, ako je već ovako, da li je moguće da administracije SAD i EU rade direktno protiv samih sebe, tako što sebe svesno izlažu krivičnopravnoj odgovornosti za saučesništvo pomaganjem za neka od najtežih krivičnih dela iz oblasti ratova, ratnih zločina i zločina organizovanog kriminala? Naravno da ne. I to zbog toga što su one i za sebe same obezbedile status nekažnjivosti. Nepriznavanjem nadležnosti Stalnog međunarodnog krivičnog suda pored ostalog. Administracija SAD otvoreno, administracija EU de fakto. (Tako da administracija Putinove Rusije svoje rivale i u ovome samo sledi.)

I treće, da li isticanje saučesništva visokih takozvanih spoljnih faktora, pre svega SAD i EU, za produžavanje tridesetogodišnje nekažnjivosti vrha crnogorske vlasti i mafiokratije, znači negiranje odgovornosti takozvanih unutrašnjih crnogorskih faktora, društva, institucija, građana, za ovo isto? Naravno da ne. Naša unutrašnja odgovornost je najveća. Samo što pri tome moramo znati, da je danas u svetu, sve, pa i ovo, glokalno, dakle istovremeno globalno i lokalno, a ne ni samo globalno, ni samo lokalno. Pa se samo tako, dakle glokalno, može i rešavati. Ali su za ovo i ovakvo rešavanje potrebni drugačiji, principijelniji i bolji partneri. I lokalni i globalni.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Seniori i juniori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za to što Đukanovićev sistem nije demontiran, odgovorni su avgustovski pobjednici, svi do jednog. Pemijer Abazović danas ne misli da je stanje u bezbjednosnom sektoru u rasulu, već sasvim suprotno. Da, odlično je. U njemu su sinovi funkcionera koji se igraju kriminala. Da ga valjda usavrši, Abazović na čelo ANB-a dovodi Sava Kenteru, koji trideset godina nije zucnuo protiv DPS-a

 

Nikad se ne hapse vlastiti agenti, podijelio je sa nama bivši specijalni tužilac  Milivoje Katnić još jednu tužnu višedecenijsku istinu crnogorskog pravosuđa. Mogao je još da doda: ne hapse se ni vlastite predsjednice Vrhovnog suda, državne tužiteljke, predsjednici države i njihove sestre, ministri. Hapsi se samo Svetozar Marović, kad prtisnu Evropa i šef, pa se onda pusti, i sitna boranija.

Katnić je, dakle, odlučio da ne procesuira policijske službenike koje je Europol još prije više mjeseci označio kao saradnike kriminalnih grupa, jer su bili na tajnom zadatku. Čudan tajni zadatak, u kom visoki policijski službenici nesakrivenih identiteta pomažu mafiji da razgrana posao. I sami zarade po pedesetak miliona eura.

Još jedna stvar je zanimljiva. Istražni organi i prethodna vlada već neko su vrijeme imali podatke Europola, koji inkriminišu visoke policijske službenike i bivšu predsjednicu Vrhovnog suda. Dok ih podgorički portal Libertas nije objavio, niko nije rekao ni riječ.

„Tri crnogorska policajca na računima koje su identifikovale partnerske službe imaju po 50 i više miliona eura, rečeno je prije nepuna dva mjeseca članovima Vlade Zdravka Krivokapića na zatvorenom sastanku”, potvrdio je bivši državni sekretar Andrej Milović. Istrage o njihovim finansijama – nema.

Nemamo ni Zakon o porijeklu imovine, iako je bilo jasno i u avgustu 2020, kada je pao DPS, da je to jedan od ključnih mehanizama za demontiranje tridesetogodišnjeg sistema koji je vrh te partije kreirao, u kom su institucije postale ispostava poltike, a politika ispostava kriminala. U kom su predstavnici policije, pravosuđa i politike, svoju djecu pustila da se igraju kriminalaca. Sa kodnim imenima Komandos, Junior i slično.

Dugo se čekalo i na novo tužilaštvo, zakon o lustraciji prestao je i da se pominje. Čekalo se, u stvari, na sve suštinske promjene, neophodne za demontažu Đukanovićevog sistema. Popunjavane su dubine, bavili smo se crkvenim pitanjima, odvijao se ljuti boj za funkcije. Zato je Đukanovićev DPS danas u parlamentu, isti i netaknut, i spreman da opet popuni – dubine i širine.  Za to su odgovorni avgustovski pobjednici, svi do jednog, uključujući i novog premijera Dritana Abazovića, koji danas kaže da ne misli da je stanje u bezbjednosnom sektoru u rasulu, već sasvim suprotno. Da, odlično je.

Abazović dovodi za direktora ANB-a Sava Kenteru, dugogodišnjeg predsjednika Atlanskog saveza, u čijem su Upravnom odboru bili DPS-ovi kadrovi. Čovjeka koji trideset godina nije zucnuo protiv DPS-a. Koji je u DPS pravosuđu prošao nekažnjen u slučaju smrti pješaka. I čiju su fotografiju sa Duškom Golubovićem, kontroverznim policijskim funkcionerom i saradnikom Zorana Lazovića čiji se sin pominje u Europolovm spisima, objavljenim u medijima prije koji dan. Kentera se tim povodom nije oglašavao. Ni premijer.

Srećne promjene.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo