Da li je dobro za Crnu Goru, da njen predsjednik, ovako nespreman na suočavanje s prošlošću, ode u Srebrenicu? . Na mjesto Magnum Crimena. Koji on zove masakr a tek pod prinudom voditelja i genocid. Ako se odlučio nakon dvije i po decenije na to suočavanje, onda bi bio red da ode i klekne u Srebrenici

“Ja bih se zamislio da li je Slobodan Milošević zaista donio odluku o onom masakru u Srebrenici, ali bih sve nas zapitao je li uopšte bila potrebna ta odluka… “

Ne znam na koga je mislio predsjednik Đukanović,  ali mora da mu se omakla ova  konstatacija u intervjuu sarajevskoj Face TV. Jer na spisku “svih nas” moralo bi se naći i njegovo ime. U vrijeme masakra bio je premijer ravnopravne članice tadašnje SRJ i član Vrhovnog savjeta odbrane.

Ne prvi put, Đukanović pokušava da amnestira Miloševića pošto time amnestira i sebe, makar moralne i političke odgovornosti. Dakle, kada se  bolje zamisli,  Đukanoviću za zločin  u Srebrenici ispadaju krivi “lažni heroji koji su se utrkivili da naprave masakr”. Kasnije će u istom intervjuu naš predsjednik priznati da se u Srebrenici ipak desio genocid a da je njegovo masakr – “vjerovatno neodgovarajući supstitut”!

Ako bi se sada “svi mi” duboko zamislili mogli bi zaključiti da je prebacivanje odgovornosti za zločin u Srebrenici na lažne heroje poput Karadžića i Mladića  “neodgovarajući supstitut” za stvarnog i najvećeg krivca. To je režim zločina koji je nakon 8. sjednice uspostavljen u Srbiji. I koji je personifikovao Milošević.  Čiji je dio bio i Đukanović. Puno godina.

Prije svega zbog onoga što je u istom intervjuu sjajno objasnio Predsjednik,  govoreći  o predstavi  čiji su režiseri “morali računati da proizvode određene posljedice koje nažalost jako puno koštaju države i njihove narode”. Baš tako. Genocid u Srebrenici je nastao kao posljedica i završni čin predstave koju je Miloševićev režim  uz pomoć brojnih pomagača, priredio na prostoru bivše Jugoslavije. Prvi čin te predstave je trajao od 8. Sjednice CK Srbije do ispraćaja tenkova iz Beograda za Vukovar!  U tom činu Đukanović je zagovarao SSRN “kao optimalni oblik višepartizma” a potom i “razgraničenje sa ustašama za sva vremena”, da bi  zlokobna predstava u završnom činu porodila i “lažne heroje koji su se utrkivali da naprave masakr”. Proizvodeći na taj način i “određene posljedice koje nažalost jako puno koštaju države i njihove narode”. Do današnjeg dana.

To je istina Predsjedniče – sve ostalo je “neodgovarajući supstitut”!

I onda se, ako se duboko zamislimo, postavlja pitanje: da li je dobro za Crnu Goru, da njen predsjednik, ovako nespreman na suočavanje s prošlošću, ode u Srebrenicu. Na mjesto Magnum Crimena. Koji on zove masakr a tek pod prinudom voditelja i genocid. Ako se odlučio nakon dvije i po decenije na to suočavanje, onda bi bio red da Đukanović ode i klekne u Srebrenici. Poput Branta u Aušvicu. Uz bitnu razliku. Brant nikada nije bio Hitlerov izvođač radova. Ali odlučio se na taj čin da bi skinuo dio sramote sa naroda kojeg predstavlja.

To bi bilo Predsjedniče pošteno – svaki drugačiji motiv za odlazak bio bi neodgovarajući suptitut. Čak u tolikoj mjeri da bi, ako se duboko zamislimo, mogli zaključiti da vi ne idete u Srebrenicu zbog suočavanja sa tamnim stranicama vaše a i naše prošlosti već zbog izborne godine i bremenitih problema. Da zadužite Bošnjake za još jedno glasanje za vašu stranku, koaliciju  i vašu privatnu državu!? Jer ako ne glasaju za vas na jesen, mogla bi im se ponoviti neka  Srebrenica!? Ispalo bi tako da Predsjednik opet dijeli i svađa građane iako bi trebao biti predsjednik svih. I da ih bodri i miri.

Đukanović je davno trebao otići u Srebrenicu. I kleknuti. Umjesto sto se pravio neupućen  ili sto je u najboljem slucaju izrazavao zaljenje zbog genocida, pokusavajuci da u Potočare posalje nedogovarajući supstitut u liku Filipa Vujanovića.

Srebrenica je velika šansa za našeg predsjednika.  Bar da se on za početak suoči sa najtamnijim stranama politike kojoj je tako zdušno pripadao. Bio bi to prvi korak ka suocavanju i građana, sa težinom tog zločina. Što je dosad izostalo. I ne  samo u  CG, upravo zbog političkih elita koje su rođene u vrijeme genocida u Srebrenici ili danas drže vlast na tekovinama tog zločina.

Kada Đukanović otkloni sve dileme vezane za donosioca odluke o masakru, onda neće imati problema ni sa definicijom lažnih heroja a jos manje kvalifikacijom zlocina. Time bi otvorio oči svojim podanicima, i onima koji šetaju i tako se kako reče protive njegovom evropskom Zakonu, kao i onima koji sjede kuće, podržavajući tako Zakon. Svi oni su pripadnici naroda koji do danas trpi posljedice predstave koju je režirala neodgovorna grupa političara čiji je pristaša, bio Đukanović.

Željko IVANOVIĆ