Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Zaboravljeni

Objavljeno prije

na

Na veliko razočaranje približno 130 hiljada penzionera i priličan broj onih koji sa nestrpljenjem čekaju usvajanje najavljenih izmjena Zakona o PIO kako bi u penziju otišli pod povoljnijim uslovima, vlada i njena parlamentarna većina odbijaju ozvaničenje dogovorenog. I mi znamo zašto

 

Opet ništa. Poslanici vladajuće većine još jednom su odbili da u dnevni red zasijedanja parlamaneta uvrste i izmjene Zakona o penzijsko invalidskom osiguranju. Ni vlada ne žuri da se izjasni o tom dokumentu i Skupštini na usvajanje proslijedi predložene izmjene. Iako su one, navodno,  prije nekih godinu ipo usaglašene na sjednicama Socijalnog savjeta, među pregovaračima iz reprezentativnih sindikata, Unije poslodavaca i vlade.

Navodno pošto postaje očigledno kako vlada ne želi, ili ne može, da dogovoreno pretoči u stvarnost. Na razočaranje približno 130 hiljada penzionera i priličan broj onih koji sa nestrpljenjem čekaju usvajanje najavljenih izmjena Zakona o PIO kako bi u penziju otišli pod povoljnijim uslovima. Ko je dočeka.

Bude li usvojeno ono što je i dogovoreno u jesen 2018. novi Zakon o PIO bi omogućuo povećanje minimalne penzije, odlazak u mirovinu sa manje godina života (61 umjesto 65 uz 40 godina radnog staža), povoljniji obračun buduće penzije pošto bi se iz računice isključilo deset godina radnog staža sa najnižim doprinosima i novu, kažu za penzionere povoljniju, formulu za usklađivanje penzija sa zaradama i troškovima života. Dogovoreno je, takođe, da se granica za odlazak u starosnu penziju nakon godina i godina dizanja ljestvice konačno zaustavi na 66 godina života,  sa više od petnaest godina staža,  za muškarce (a ne 67 kao što je predlagala Vlada), odnosno, 64 godine za žene.

Tu starosnu granicu ne treba uzimati zdravo za gotovo pošto su izmjene Zakona o PIO u Crnoj Gori prečeste da bi se na bilo koju odredbu tog propisa moglo dugoročno računati. Kada i ako budu usvojene dogovorene dopune i izmjene Zakona o PIO to će biti šesnaesta ozbiljnija promjena tog propisa od 2003. .

Dogovor iz Socijalnog savjeta vezan za izmjene i dopune Zakona o PIO odavno je prekršen. Prvobitno je planirano da se već u budžetu za 2019. predvidi novac za povećanje nominalnog iznosa minimalne penzije. Ali, prema onome što smo čuli iz druge ruke, od članova Savjeta, „vlada je inisitirala da ove godine (misli se na 2019.) ne bude novih budžetskih opterećenja“. Zato minimalna penzija danas iznosi mrvicu više od 128 eura, i najmanja je u regionu. Baš kao što je i minimalna zarada (222 eura) u Crnoj Gori, uz albansku, na evropskom dnu.

Kada su posumnjali da je ministar rada i socijalnog staranja Kemal Purišić izgubio ključeve fioke u kojoj je utamničen nacrt novog zakona, Sindikalci su prošlog ljeta izašli sa zahtijevom da se on usvoji „po hitnom postupku” ili, „u najgorem slučaju“, do planiranja budžeta za 2020.  I ništa. Sad tinja nada, podsticana glasinama koje stižu iz DPS, da bi se željno čekani poropis mogao naći u proceduri do sredine godine. Koliko je to očekivanje realno?

Sredstva za dogovoreno povećanje minimalne penzije od 20 odsto nijesu planirana u ovogodišnjem budžetu. To bi bio samo dio troškova koje bi vlada morala namiriti iz državne kase, nakon što su njene prethodnice opustošile  Fond PIO. Možemo pretpostaviti da u Markovićevom kabinetu imaju jasnu računici o novim troškovima koje bi proizvelo usvajanje izmjena i dopuna Zakona o PIO. Još jednom napomenimo – odavno dogovorenih. Slijedeće praksu da je sve što se tiče rashodne strane budžeta manja ili veća tajna, mi o tim kalkulacijama ne znamo dovoljno.

Uporno odlaganje šalje poruku: premijer Marković i njegovi saradnici znaju da je stanje državnih finansijane mnogo gore od onoga u šta žele ubijediti javnost. I da se, suprotno njihovim pričama o brzom rastu i razvoju, u skorijoj budućnosti slika neće promijeniti na bolje.

Predstojeći izbori, možda, budu razlog da se  dolazeći problemi privremeno prikriju, uz pomoć domaćih i stranih prijatelje iz sive zone globalne ekonomije. Čas sučeljavanja sa stvarnošću ne može se izbjeći. Sve jedno šta će poslužiti kao izgovor: korona, globalno otopljavanje, litije, Rusija… Pred nama su, što bi u Briselu rekli, ozbiljni izazovi.

Sve to ne znači da u jednom trenutku, kao jedan od poslednjih predizbornih aduta, vladajuća koalicija neće usvojiti i ovakav Zakon o PIO. Od njega će vajde imati samo oni koji će njegove benefite moći da iskoriste brzo, u relativno kratkom vremenskom intervalu koji će nas dijeliti od novih izmjena tog propisa. DPS zna kako. A i drugi brzo uče.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

DANAS, SJUTRA

Vrijednosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Suština je u tome na kojim temeljima ćemo graditi ovo društvo. Obično sjećanje moglo bi pomoći da prepoznamo obrasce i modele. I one odličnike koji su nas sve ove godine gurali u ambis. A sada traže novu priliku

 

Na ostrvu Visu otkrivena je spomen ploča admiralu JNA Vladimiru Baroviću. U Hrvatskoj nijesu zaboravili oficira, Crnogorca, koji je odbio da ubija civile. Zamjenik komandanta Vojno-pomorske oblasti je sebi oduzeo život. Metkom u sljepoočnicu. Istog dana kada je preuzeo dužnost.

Admiral je kao komandant 5. vojno-pomorskog sektora u Puli, dogovorio i realizovao povlačenje oko 12.000 vojnika JNA sa područja na kome su, voljom političara i politike, postali nepoželjni. „Ovdje neće biti razaranja dok sam ja zapovjednik, a ako ipak budem prisiljen da naredim razaranje Pule i Istre, mene tada više neće biti”, saopštio je tada Barović.

Samo dan-dva nakon smrti admirala, tadašnji DPS je izvršio naređenje Slobodana Miloševića i njegovih poslušnika iz Generalštaba i otpočeo osvajačko-pljačkaški pohod na Dubrovnik. Rat za mir.

Ravno četvrt vijeka zvanična Crna Gora nije proslovila o admiralu Baroviću. Onda se, u jeku predizborne kampanje 2016, tadašnji predsjednik Filip Vujanović odlučio da admirala posthumno odlikuje Ordenom za hrabrost. Porodica je odbila da učestvuje u toj predstavi, orden je predat zvaničnicima Vojske CG. „Admiral nije želio da izda naredbu da se razaraju dalmatinski gradovi i naselja, da se ubijaju nevini ljudi, shvatio je da mu crnogorska etika i vrijednosti to ne dopuštaju”, kazivao je Vujanović. Sebe i svoje partijske saborce iz tog vremena nije pominjao.

Zato svake godine iz Brisela i Strazbura podsjećaju da ratni zločini počinjeni na teritoriji Crne Gore još nijesu dobili adekvatan sudski epilog.

I SPC je ovih dana dijelila odlikovanja. Jedno od njih dobio je Vojislav Šešelj, u Hagu presuđeni ratni zločinac. „Ja sam ponosan na sve svoje pripisane ratne zločine i zločine protiv čovečnosti i u budućnosti sam spreman da ih ponovim”, izjavio je Šešelj komentarišući presudu.

I drugi su ponosni na njegova zlodjela. Orden koji mu je, u ime kolega iz Sjeverne Amerike, predao vladika Irinej, treće je odlikovanje SPC „profesoru, doktoru, četničkom vojvodi i pobedniku Haškog tribunala”. (Citat iz jednog od obrazloženja.)

Odlikovao ga je i Amfilohije Radović. On je Šešelju 2015. godine uručio Orden zlatnog lika Svetog Petra II Lovćenskog Tajnovidca. Povod je bio Šešeljev povratak iz Haga nakon nepravosnažne oslobađajuće presude (preinačena u osuđujuću). U obrazloženju stoji da je Šešelj orden zaslužio „za kosovsko rvanje i služenje Zakonu Svetom Božije Pravde u odbrani od ‘pravde’ Haškog suda, kojem tragovi smrde nečovještvom“. Amfilohije i njegovi nasljednici iz Mitropolije crnogorsko-primorske sličnim riječima blagosiljaju zlodjela i na redovnim parastosima Pavlu Đurišiću, Draži Maihailoviću i njihovim sljedbenicima iz ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

„Jedini metak ispaljen u ovom ratu, na koji Crna Gora može biti ponosna jeste onaj admirala Vladimira Barovića”. Tako je 1996.  godine, svu ovu priču u jednu rečenicu, za sva vremena, sažeo književnik Momir M. Marković.

Zašto su nam danas admiral Barović i vojvoda Šešelj toliko važni? O čemu svjedoči način na koji se kao država i društvo odnosimo prema njima i njihovim djelima? I gdje nas je to dovelo?

„Uvažavajući doprinos SPC u društvenom, kulturnom i obrazovnom razvoju Crne Gore”, naša Vlada i SPC su ljetos potpisale Temeljni ugovor. Prethodno je prva (Krivokapićeva) vlada tzv. većine od 30. avgusta dogovarana u odajama Ostroškog manastira. Pod patronatom pokojnog mitropolita. Svjedočimo pokušajima da se obnovi tada ugovoreni „brak iz računa” avgustovske većine. Vidimo koliko je u tom poslu sebičnih, alavih, ciničnih. Koji, izgovarajući se državnim i nacionalnim brigama, vode računa isključivo o vlastitim interesima. Dok se država i njene institucije urušavaju jedna po jedna. Ove nedjelje smo, zvanično, ostali i bez Ustavnog suda. Odlaskom Miodraga Iličkovića u penziju Ustavni sud više nema kvorum za održavanje sjednica.   

Na drugoj strani – đaci iste škole. Dok organizuje koaliciju suverenista pokušavajući da povrati vlast, Milo Đukanović u inostranstvu pravda svoj lanac ofšor kompanija iz Pandora papira. Objašnjavajući da je prirodno to što privatni biznis želi voditi sa mjesta gdje su porezi manji nego u državi koju je trideset godina vodio i pljačkao.

Kad se zbroji, suština je u tome na kojim temeljima ćemo graditi ovo društvo. Pamćenje bi moglo pomoći da prepoznamo obrasce i modele. I odličnike koji su nas sve ove godine gurali u ambis. A sada traže novu priliku.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Pamćenje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Problem je što  Đukanović još nije politička istorija. Bez obzira na to  što su se najbrutalniji napadi na medije desili u njegovo, a ne Abazovićevo doba, on se danas predstavlja kao branitelj medijskih sloboda. Baš kao što se nakon ratnih devedesetih, predstavljao mirotvorcem. To mu je pošlo za rukom, jer je ovo društvo spremno na zaborav. A oni koji  ga smjenjuju ne mijenjaju njegove obrasce

 

„Abazovićeva Vlada biće upamćena po najbrutalnijim napadima na slobodu govora i medija”, saopštio je ove sedmice predsjednik države Milo Đukanović. U čije su se vrijeme dešavali najbrutalniji napadi na slobodu govora i medija. I ostali nerasvijetljeni.

U doba Đukanovićevog DPS-a ubijen je Duško Jovanović, dogodili su se brojni napadi na imovinu, novinare, urednike i osnivače medija koje nije mogao da kontroliše – Monitor,Vijesti, Dan… Nijedan od tih napada nikada nije ni verbalno osudio. Medije i kritičare koje nije mogao da kontroliše nazivao je ,,medijskom mafijom”, i miševima koje treba deretizovati . Pod njegovom kontrolom, dio medija pretvorio se u batinu za deretizaciju nepodobnih. Njegove vlade dijelile su novac iz državne kase podobnim medijima. Njegovi prijatelji i članovi porodice sipali su tužbu za tužbom protiv kritičkih medija, kako bi ih ekonomski iscrpile.

Problem je, međutim, što  Đukanović, bez obzira na sve to, još nije politička istorija. Danas se predstavlja kao branitelj medijskih sloboda i Evropejac. Baš kao što se nakon ratnih devedesetih, u kojima je takođe bio na vlasti i odgovoran, predstavljao mirotvorcem i faktorom mira i stabilnosti u regionu. I što mu je to pošlo za rukom. Bez obzira na deportacije bosanskih izbjeglica, agresiju na Dubrovnik i brojne druge ratne zločine koji su ostali nekažnjeni. Jer je ovo društvo spremno na zaborav.

Đukanović ni danas, bez obzira na avgustovske izbore i pad DPS-a, nije politička istorija. Ne samo zbog toga što i dalje vrši jednu od najvažnijih funkcija. Nego zbog toga što politička alternativa, avgustovski pobjednici, nijesu demontirali njegov tridesetogodišnji sistem, ali ni ponudili istinsku alternativu Đukanovićevom načinu vladanja. Zadržali su političko zapošljavanje, nepotizam, identitetska trvenja.. Bavili se identitetskim pitanjima a ne onim od kojih se živi i istinskom demokratizacijom društva, i pokazali, baš poput Đukanovića, da im je na prvom mjestu politički rejting i interes.

Ni u njihovo doba nijesu riješeni brojni slučajevi napada na medije i novinare. A dogodili su se novi. Ni u njihovo doba nije promijenjen mehanizam koji omogućava političku kontrolu javnog servisa. I oni znaju da javno kažu da neki medij treba ugasiti. Kao onda kada se premijer Abazović našalio da treba ugasiti Gradsku televiziju.

Da su se dogodile istinske promjene, danas se Đukanović ne bi mogao praviti da je neko drugi. Baš kao što se avgustovski pobjednici prave da  za ovo društvo planiraju neki potpuno drugačiji sistem od Đukanovićevog.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Utemeljeni

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izjava  Vladimira Jokovića, lidera SNP-a i potpredsjednika pale Vlade, o bezvrijednosti onih koji nemaju djecu, koliko god ogavna, mogla bi doprinijeti  potpunijem razumijevanju zašto dvije godine nakon promjene vlasti, stojimo kao ukopani, leđima okrenuti budućnosti

 

Godišnjicu avgustovskih izbora, dvije godine od pada DPS-a, zasjenio je jedan od avgustovskih pobjednika Vladimir Joković, lider SNP-a i potpredsjednik Vlade. Govoreći  na Srpskoj televiziji na temu izlaza iz posljednje u nizu političkih kriza, Joković je spustio granicu dna u našem javnom govoru.

,,Ne možete glasati za nekoga da vodi vašu djecu ko nema svoju djecu. Ni kučeta, ni mačeta… Kakva odgovornost, prema kome? Pasoš u džep, mogu gdje god hoće da odu, a mi smo utemeljeni tu. Više ja i naš potpredsjednik Dragoslav Šćekić imamo djece nego čitav poslanički klub Demokrata”, kazao je naš državnik.

Joković bi nakon ovakve izjave, u svakoj demokratskoj zemlji bio bivši  političar, kojeg se ponekad treba sjetiti kao opomene šta bi nas sve moglo snaći.  Kod nas se to neće desiti. Njegova izjava biće samo otužno svjedočanstvo da je možda vrijeme,  po Jokovićevom receptu,  da glasamo za jedinstveni DPS.  I SNP i DPS su, što bi rekao lider SNP-a, mahom porodični ljudi,  ,,utemeljeni” ovdje decenijama. Ne moramo da strahujemo da bi uzeli pasoš i negdje pošli. Ništa im ni ovdje ne fali.

Nezapaženo i nezasluženo je prošao  drugi dio Jokovićeve izjave, koji takođe moćno slika crnogorsku realnost. „Pogledajte koliko godina je imao Tramp, koliko ima Bajden, Putin, Džonson, Erdogan… To samo mogu ozbiljni ljudi, ostvareni, koji su mnogo toga učinili”, pojasnio je Joković svoj recept. Prosto – mladost je mana. Mlade godine su da se provode u čekaonicama. Ili, dograbi pasoš i ode.

Jokovićevi stavovi, koliko god ogavni, mogli bi biti od koristi. Kad bi imao ko da ih čuje, mogli bi pomoći da se  potpunije  razumije zašto dvije godine nakon prve promjene vlasti,  stojimo kao ukopani, leđima okrenuti budućnosti. Zašto, dvije godine potom,  žive DPS ostavštine: nepotizam, partijsko zapošljavanje, podjele i ogoljena borba za vlast. Utemeljene.

Premijer tehničke Vlade Dritan Abazović primjećuje da su  avgustovski pobjednici napravili, baš tako kaže, velike stvari za Crnu Goru. ,,…Ova histerija koju možete da primijetite posljednjih mjeseci i ti ataci na mene stvaraju kod mene jedno  zadovoljstvo da se ostvarilo ono što smo obećali građanima“, osvrnuo se na pređeni put.

Nesporna je tekovina 30. avgusta – pad DPS-a na izborima i spoznaja da se glasanjem stvari mogu mijenjati. Drugi je par rukavica, koliko su tome doprinijeli avgustovski  pobjednici, a koliko  građani i druge sile koje su političkim liderima duvale u jedra.  Desila su se neka značajna hapšenja, ali bi premijer trebao da zna da nema, ,,ozbiljne borbe protiv organizovanog kriminala i korupcije” bez  institucija, koje avgustovski pobjednici nijesu uspjeli da oslobode. I ne samo zato što to nije bio lak zadatak, koji je otežavao DPS, nego zbog toga što su im na prvom mjestu bili partijski i lični interesi.

Crna Gora je poprište neprestane, ogoljene   borba za funkcije u administraciji, u državnim preduzećima. Popunjavane su dubine po partijskom ključu. I svi su bili spremni da ruše ili prekonstruišu avgustovsku Vladu, ne kako bi popravili ono što je u njoj očigledno bilo loše, već da bi sebi obezbijedili veću moć i privilegije.

Prednjačio je Demokratski front, koji bi danas da okuplja avgustovsku većinu. Naravno i da je predvodi. Konačno ju je srušio  Abazović, a avgustovsku većinu bi okupio  opet, pod jednim uslovom. Da je predvodi.  I Demokrate gaje istu želju. Za resetovanje odnosa avgustovskih pobjednika, traže smjenu predsjednice parlamenta iz redova SNP-a. Da bi mogli da ga  predvode.

Nema ozbiljne borbe s kriminalom bez zakona o porijeklu imovine, kog nemamo, zakona o lustraciji, kog nemamo… Istovremeno, potpisivanje Temeljnog ugovora sa SPC-om, kojim se premijer hvali gdje stigne,  vratilo nas je umjesto na evropski put, u dublje podjele i tenzije.

Odgovornost za neispunjeno obećanje avgustovskih pobjednika  ne može se svaliti na Abazovića. Prva avgustovska Vlada otvoreno je ispunjavala interese SPC-a, jasno dajući do znanja da su  joj oni na prvom mjestu. Ustoličenje mitropolita Joanikija na Cetinju je pokazalo prioritete najvećeg dijela avgustovskih pobjednika. Volja SPC-a iznad svega. Uključujući i  bezbjednost.

Nema se šta slaviti ovog tridesetog avgusta. Za utjehu, doći će novi izbori. Na avgustovskim pobjednicima je presudna odgovornost – hoće li oni biti i prvi slobodni izbori u istoriji naše zemlje.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo