Crna Gora je imala istorijsku šansu da nakon referenduma izgradi građansku državu. Ne samo da je nije iskoristila, nego ni iz jedne propuštene šanse nije ništa naučila i zato danas imamo ovo histerično busanje u kolektivistička prsa, nacionalistički kič, rovovska ukopavanja
MONITOR: Kako vidite usvajanje Zakona o predsjedniku, i sve reakcije potom?
PETRIČEVIĆ: Crnogorsku političku scenu poslije prve oprezno probuđene nade neposredno nakon posljednjih parlamentarnih izbora, vidim kao zakucavanje čavla po čavla u lijes budućnosti. U ovom slučaju u lijes pravne države koja funkcioniše u okviru svojih ustavnih i zakonskih ograničenja. Zakon o predsjedniku, odlaganje lokalnih izbora, formiranje nove opštine tokom već započetog izbornog procesa, sve to vidim kao jednu bahatu i opasnu, iako ne i novu igru kojom se nastavlja sa daljim urušavanjem institucija, sa javašlukom tzv. političkih elita koje su nas dovele ne samo do ekonomske, društvene, institucionalne, već i ustavne krize iz koje ne vidim da mi umijemo, a da oni žele izaći. Imam utisak da anomija, haos, brlog koji su napravili političari, sramim se reći – naši – njima zapravo odgovara upravo stoga što ne odgovaraju građanima koji ih, izgleda, niti mogu, niti žele kazniti. Koliko nam treba da kažemo – dosta? Bojim se odgovora na to pitanje i toga koliko nas višedecenijsko trpljenje mijenja i deformira. Bojim se toga ko smo i ko ćemo biti, sjutra, za godinu.
MONITOR: Kako to da nikako ne izlazimo iz tenzija i identitetskih priča?
PETRIČEVIĆ: Ne znam. Ne mogu da vjerujem da nismo u stanju da iskočimo iz tog zlog kruga zle krvi koja se ne umiruje. Ta neprestana, patetična autoviktimizacija je jedna od najjačih kočnica na putu izlaska iz višestruke, permanentne krize u kojoj se nalazimo. Moje nepopularno mišljenje je da politizovani identitet nije i ne može biti održiv osnov političke zajednice, prije svega zato što je isključujuć, zato što dubinski onemogućava prihvatanje onih sa kojima se ne identifikujemo, koje u najboljem slučaju tolerišemo, u lošijem trpimo, u gorem izopštavamo, u najgorem to činimo pod fizičkom prinudom – ratnim nasiljem. Onemogućivši generacijama koje dolaze izlazak iz beskonačne identitetske petlje hranjene vlastitim resentimanom, učinivši ih nespremnim da se suoče sa prošlošću i preuzmu „odgovornost za vlastito punoljetstvo”. U duboko podijeljenom društvu kao što je ovo crnogorsko, zapravo je opasno ne biti ni na jednoj strani. Sumnjivi ste i odbojni i „svojim” i „njihovim”, rizačan ste izbor za bilo što, čak i za zaposlenje koje bi vam prema referencama pripadalo, ali za koje vas nijedna pripadnost ne preporučuje, u društvu u kom je pripadnost sve, a integritet krajnje fleksibilna kategorija. Nacionalizam se ne može pobijediti nacionalizmom i svaka je njegova pobjeda Pirova i privremena, o tome najbolje svjedoči prošlost ovih prostora. Crna Gora je imala istorijsku šansu da nakon referenduma izgradi građansku državu, uređeni sistem socijalne pravde u kojoj bi svaki nacionalizam postao izlišan i smiješan. Ne samo da je nije iskoristila, nego ni iz jedne propuštene šanse nije ništa naučila i zato danas imamo ovo histerično busanje u kolektivistička prsa, nacionalistički kič, rovovska ukopavanja.
MONITOR: Kako biste okarakterisali političku scenu Crne Gore?
PETRIČEVIĆ: Kao Dan mrmota lišen melodrame i nade, kao jednu žalosnu farsu, besramnu i beskonačnu predizbornu kampanju. Najveći problem predstavlja potpuni nedostatak odgovornosti za rečeno, obećano, učinjeno ili neučinjeno. Zloupotrebe i pljačka ostaju sekundarne. Uvijek ih je bilo, uvijek će ih biti, ali – u kojoj mjeri – to zavisi isključivo od postojanja ili nepostojanja krivične, političke, pa ako hoćete i moralne odgovornosti. Kada je neko od crnogorskih političara/ki odgovarao za kršenje, izvinjavam se – kreativno tumačenje Ustava i zakona? Kada je neko nadoknadio ili odrobijao štetu koju je prouzrokovao? Ne, oni padnu u depresiju i nestanu iz zemlje, razbole se i tihuju ili se maskiraju u ambasadore, biznismene, univerzitetske profesore, eksperte i savjetnike i dalje vedre i oblače uz pune džepove i obezbijeđen podmladak, razumije se.
MONITOR: Šta je izlaz iz ove krize?
PETRIČEVIĆ: Strategije izlaska su moguće i zamislive, ali malo vjerovatne u dogledno vrijeme, u to najbolje uvjerava besprekoran niz propuštenih prilika i tvrdoglava istrajnost kojom opstaje iznevjeravanje predizbornih dogovora i obećanja koje niko više ne uzima za ozbiljno. Mi smo se na iznevjeravanje navikli, ne iznenađujemo se kada lažu, obmanjuju, obrnu za 180 stepeni, uvijek nepogrešivo slijedeći smjer vlastitih partikularnih interesa. Kako se ko domogne vlasti, tako principe ostavi po strani. Dotrajale političke elite nisu bile dorasle, pa su se velike nade polagale u nove političke subjekte koji je trebalo da artikulišu i operacionalizuju viziju građanske Crne Gore. Umjesto toga bi u trgovini sa DPS-om proćerdale vlastiti kredibilitet i obnovili reakcionarne nacionalističke snage. I tako godinama, od Pokreta za promjene, preko Pozitivne, do URE. Onda se ne treba čuditi što opstaje, obnavlja se i raste povjerenje u nacionalističke ekstreme, pouzdane alternative neuspjelim, od strane DPS-a kooptiranim i bez relevantnog ostatka svarenim građanskim eksperimentima. Pa ipak, i dalje vjerujem da samo nedvosmisleno antifašistička, feministička, lijeva i prema okruženju odgovorna politika može da predstavlja održivi izbor i izlaz. I ja ću nastaviti da se izlažem riziku da ispadnem naivna i dajem podršku onome što može da iznikne na temelju ovih načela, ma koliko trajalo, ma koliko malobrojno bilo i ma kakvu sudbinu imalo.
MONITOR: Blokada Ustavnog suda proizvodi brojne negativne posljedice. U Podgorici DIK nije proglasila rezultate izbora, u Šavniku se još glasa. Kako vidite situaciju nakon održavanja lokalnih izbora?
PETRIČEVIĆ: Mediji nas svakodnevno obavještavaju da ne postoje ni naznake rješavanja političke i institucionalne krize jer niko od političara koji u njemu učestvuju nije iskreno za dijalog. Što onda rade u politici ako nemaju kapaciteta za dijalog? Ovi su se majstori mnogo razigrali pa su u čvor vezali vlastito kolo, što ne bi bio problem da se ne prebija preko leđa „naroda”, kojega se doduše redovito pominje u govorima, ali prema kome se odnosi kao prema teletu koje treba opčiniti jednom u četiri godine i ostaviti da blene pred šarenim vratima do narednih izbora. Šalu na stranu, ogroman je problem to što se građani tretiraju kao sredstvo rutinske i formalne legitimizacije vlasti, a ne kao nosilac suvereniteta.
Velika izlaznost i velika polarizacija, kao i nekoliko opština sa apsolutnom partijskom dominacijom garantuju opstanak nepromijenjene vladajuće logike isključivosti, zazora, proizvodnje i redovnog održavanja neprijateljskih figura. Ustajali i predvidivi politički igrokaz i dalje je u stanju da drži pažnju teledirigovanih glasača, dok se iza njegovih kulisa demontira pravna država, profesionalno i dostupno javno zdravstvo i školstvo, prostorno planiranje i zaštita okoline – sve ono što bi trebalo da bude posao odgovornih političara, a ne kukumakanje, opanjkavanje, raspoređivanje po dubini i selekcija organizovanih kriminalnih grupa koje se uklapaju u partijski plan i program.
MONITOR: Šta su poruke građana na lokalnim izborima?
PETRIČEVIĆ: Da ne prepoznaju alternativu postojećem. Oprobani recepti uspijevaju, provjereni zapleti „rade”, osiromašene i ponižene lako je regrutovati u mrzitelje i progonitelje, kriza kapitalizma sebi odgovara fašizmom – nije odgovorna vladajuća klasa koja vas je eksploatisala i opljačkala nego Jevreji, imigranti, „milogorci”, „posrbice”… Veliki uspjeh novoformirane partije za mene ne predstavlja ozbiljan kontraargument jer ni ona ne predstavlja alternativu, već samo novo ruho tradicionalizma i viskorizičnog ekonomskog eksperimentisanja u savremenoj verziji „mladih, lijepih i pametnih”, nekakva AB revolucija 2.0 u diskretnom klero-ključu. Ono što je davalo drugačije znakove života ostalo je ispod cenzusa.
No, to ne mora nužno da obeshrabri. Kao što se evropska radikalna desnica u početku stidljivo gnijezdila pod cenzusom da bi se kasnije razularila i preuzela ponegdje i vodeće pozicije, to može učiniti i njezina alternativa. Naravno, zadatak alternative je teži i zahtjevniji, a njegova realizacija sporija i neizvjesnija.
Ako se reciprocitet postavi kao preduslov suočavanja s prošlošću, nikad je neće biti
MONITOR: Sudeći prema posljednjem Izvještaju EK, mnogo toga ne mrda s mjesta. Jedno je suočavanje s ratnom prošlošću.
PETRIČEVIĆ: Farsa sa postavljanjem spomen ploče u Morinju najbolje ilustruje mjeru i prirodu odgovornosti crnogorske vlasti prema zločinu koji se desio na teritoriji ove države.
NVO koje se bave suočavanjem s prošlošću godinama insistiraju na obilježavanju mjesta stradanja u Crnoj Gori, pa tako i stradanja ratnih zarobljenika sa područja dubrovačke regije u Morinju. U tom je smislu Anima – Centar za žensko i mirovno obrazovanje podnijela inicijativu Opštini Kotor za postavljanje spomen obilježja 2019. godine, ali bez uspjeha, budući da je Opština inicijativu jedne NVO tretirala kao zahtjev za postavljanje spomen obilježja i tražila od nje da ispuni uslove predviđene nadležnim zakonom, dostavi podatke o vrsti i veličini spomen-obilježja, predlog teksta koji će biti ispisan na spomen-obilježju, predlog idejnog rješenja spomen-obilježja, saglasnost vlasnika… Na tridesetogodišnjicu zločina 2021. godine Anima, Akcija za ljudska prava i CGO uputili su Opštini ponovljenu inicijativu . Ni godinu dana kasnije ove organizacije nisu dobile odgovor, ali su zato ploču, nekoliko dana nakon obljetnice, postavili ministri.
Treba se potruditi pa se nakon više od trideset godina iznova osramotiti, navodno, odajući počast logorskim žrtvama, a zapravo instrumentalizujući njihovu patnju za potrebe predizborne kampanje. Nema odavanja počasti bez preuzimanja odgovornosti. Ploča treba da bude podignuta, ali na način propisan zakonom i sa sadržinom koja nadilazi piljarsko političarenje uoči izbora, sa sadržinom kojom se prihvata i izjavljuje odgovornost za učinjeno, a ne vrši autoaboliranje skrivanjem iza dežurnih, ma koliko očitih i užasnih bauka. No, protivljenje postavljanju ploče nije dolazilo samo sa ove strane, već mnogo glasnije sa one koja je ometala i sam čin otkrivanja spomen obilježja, pozivajući se na žrtve iz Crne Gore u ratu u Hrvatskoj. „Nisu ni oni priznali naše žrtve, zašto bismo mi priznali njihove?” – ta naopaka logika blokira ostvarenje tranzicione pravde u svom dubokom nerazumijevanju njene prirode i svrhe. Ako se reciprocitet procesa suočavanja sa prošlošću postavi kao njegov preduslov – nikada ga neće biti.
Milena PEROVIĆ
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
FOKUS3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
FOKUS2 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno2 sedmice