Povežite se sa nama

OKO NAS

Pobjednik unaprijed poznat

Objavljeno prije

na

Ministar zdravlja Crne Gore Miodrag Radunović nikako da prizna da crnogorsko zdravstvo odavno napadaju razne boljke, među kojima je, prema mnogim istraživanjima, i korupcija. Do njega ne stižu ni žalopojke pacijenata da, recimo, mjesecima moraju da čekaju na specijalističke preglede ili da u apotekama često nema ni zamjenine zamjene pojedinih ljekova.

Mjesecima se čeka i na razna snimanja u Kliničkom centru Crne Gore. Razlog, čemu je posvećen i dio ovog priloga, je teško shvatljiv: tender za nabavku RTG filmova, ni osam mjeseci nakon što je prvi put raspisan, još nije realizovan. Državna komisija za kontrolu postupka javnih nabavki usvojila je žalbu podgoričke firme Montemedicom i poništila odluku Fonda zdravstvenog osiguranja o izboru najpovoljnije ponude za nabavku tih filmova i potrošnog materijala za zdravstvene ustanove na tenderu raspisanom u novembru prošle godine.

Javna je tajna da tendere za nabavku medicinskih sredstava prate razne nepravilnosti i protekcionizam, a za to su posebno zaslužni Fond zdravstva i Ministarstvo zdravlja.

„Tender, kao pravična utakmica, je obesmišljen. Oni koji nisu na listi izabranih nemaju nikakvu šansu. Na tenderu je pobjednik unaprijed privilegovana firma. Ostali učesnici, pa i kad nude povoljniju cijenu i ostale uslove, diskvalifikuju se. Ne pomažu im ni žalbe sa relevantnim dokazima Komisiji za kontrolu postupka javnih nabavki, kaže Angelina Vuković, izvršna direktorica podgoričke kompanije Osmi red – D, koja se skoro dvadeset godina bavi prodajom medicinske opreme.

U Crnoj Gori ima blizu trideset veledrogerija registrovanih za nabavku ljekova i medicinskih sredstava. Previše? Za one koji vole statističke podatke – Crna Gora ima dvadeset dvije firme registrovane za izvoz oružja.

Vrijednost godišnjih nabavki standardnog potrošnog medicinskog materijala dostiže po nekoliko miliona eura. Velika suma i još veća šansa da privelegovani dobro zarade. A da se često lovi u mutnom, svjedoče brojni primjeri.

Trenutno je aktuelna istraga Uprave policije o prošlogodišnjem postupku nabavke rentgenskih i ultrazvučnih aparata u aranžmanu Ministarstva zdravlja zbog sumnje da je tender namješten. Ugovor je vrijedan 440.000 eura, a posao je finansiran kreditima Svjetske banke.

Javni oglasi za nabavke medicinske opreme i aparata raspisuju se svake godine. Dio raspisuju zdravstvene ustanove, a dio, u njihovo ime, Fond za zdravstvo. Fond je izmjenom Zakona o javnim nabavkama preuzeo ulogu nabavljača i ima glavnu riječ u donošenju odluka o nabavkama. Takva praksa nepoznata je u razvijenim zemljama. Fondovi nabavljaju pomagala za pacijente i ne bave se nabavkama za zdravstvene ustanove.

„Kad već Fond zdravstva raspisuje tendere, zašto to ne radi pravovremeno? Za tender se najčešće čeka posljednji momenat i najveći broj tendera raspisuje se u julu i avgustu. Da li slučajno baš kada su godišnji odmori? Zašto ne postoji planski kalendar nabavki po kojem bi se novi ugovori potpisivali čim isteknu tekući”, javno pita Angelina Vuković.

Ona kaže da pojedine protekcionisane firme dobijaju specifikacije prije oficijelne objave tendera za nabavku medicinske opreme.

Isti je slučaj i sa deficitarnim ljekovima. Do nestašice ljekova ne dolazi zbog nedostaka u Zakonu o javnim nabavkama, iako bi se on mogao poboljšati, nego zato što se na vrijeme ne raspisuju tenderi. Sve to plaćaju nedužni građani.

Iskustva kompanije Osmi red – D su vrlo ilustrativna.

Državna komisija za kontrolu postupka javnih nabavki usvojila je žalbu te kompanije i poništila odluku Fonda zdravstva od početka februara 2011. godine o izboru najpovoljnije ponude za nabavku laboratorijskog potrošnog materijala i testova za Klinički centar Crne Gore, Dom zdravlja Podgorica, Opštu bolnicu Nikšić i Dom zdravlja Nikšić.

U ovoj priči posebno je zanimljiv slučaj podgoričke firme Urion.

Prije tri godine Osmi red – D obratio se Ministarstvu zdravlja, Fondu zdravstva i Agenciji za lijekove i medicinska sredstva da provjere da li Urion ima zakonom propisan stručni kadar da se bavi prometom medicinskih sredstava i proizvoda, odnosno da li ispunjava uslove za učestvovanje na tenderima. Osmi red – D je navedenim adresama predočio relevantne dokaze da Urion nema pravno valjano rješenje Ministarstva zdravlja, izdato 18. avgusta 2006. godine, niti zakonom propisani stručni kadar za učestvovanje na tenderima za snabdijevanje zdravstvenom opremom, a pet godina pobjeđuje na svim najvećim tenderima.

Ministarstvo zdravlja nije se udostojilo da odgovori kompaniji Osmi red – D ni na jedno od šest obraćanja.

„Bilo je očigledno da se radi o protekcionisanoj firmi. Takođe, navedena firma je imala privilegije prilikom naplate, a određene nabavke velike vrijednosti koje je na tenderima dobijao Urion obavljane su bez tenderskih procedura i posebnih saglasnosti”, tvrdi Vuković.

Prema izvodima iz registra Privrednog suda, Urion d.o.o. Podgorica 2003. zapošljavao je samo direktora Milana Ćukovića, a tek 2008. godine imao je šest zaposlenih.

Urion je i ranije prozivan zbog favorizovanja na tenderima.

Povodom odluka Opšte bolnice Berane iz 2008. godine da firma Urion bude prvorangirana na deset od jedanaest poziva za nabavku roba, medicinskih aparata i opreme, NVO MANS je Direkciji za javne nabavke podnio prijavu da ispita zakonitost postupka i da li je odgovorna osoba beranske bolnice svjesno prekršila zakon da bi za sebe ili treće lice pribavila imovinsku korist. Direkcija nikad nije odgovorila na ovu prijavu.

Iste godina Komisija za kontrolu postupka javnih nabavki poništava postupak za nabavku dijagnostičke opreme za potrebe zdravstvenih ustanova u Crnoj Gori vrijedne 6.705.000 eura, po žalbi firme Montemedicom. Fond zdravstva odbija odluku državne komisije o poništavanju postupka i kao prvorangiranu za tri pozicije bira firmu Urion, koja je poslala ponudu za opremu i servis vrijednosti 4.625.000 eura.

U izvještaju Komisije za kontrolu postupaka javnih nabavki, koja je ispitivala odluku jednog naručioca od 8. marta ove godine o izboru najpovoljnije ponude, navodi se da Urion ima šifru djelatnosti 7112- Inženjerske djelatnosti i tehničko savjetovanje!

Iz Fonda zdravstva, kako je u maju 2010. godine pisao i Monitor, negirane su optužbe kompanije Osmi red – D da se tenderi namještaju. Čak se i uštedi zahvaljujući centralizovanim javnim nabavkama, saopšteno je iz Fonda.

Tada je i firma Urion odbacila tvrdnje da je favorizuje Fond zdravstva u svojim nabavkama.

Prije tri godine digla se prašina oko tendera za izradu softverskog rješenja integralnog bolničkog informacionog sistema Kliničkog centra Crne Gore. Fond za zdravstvo planirao je da za taj posao utroši 2,5 miliona eura, ali Fond je na kraju poništio tender zbog velikog broja žalbi zainteresovanih kompanija. „Prestala potreba za predmetom javne nabavke”- obrazložio je Fond. Ostalo je nejasno kako je to Kliničkom centru prvo bio potreban taj softver, a onda je, nakon svega nekoliko mjeseci, za njim prestala potreba.

„Svim kompanijama koje se bave nabavkom opreme i medicinskih sredstava treba garantovati ravnopravnost i spriječiti nepoštovanje zakona. To je i jedini cilj naših brojnih javnih reagovanja i obraćanja nadležnim državnim tijelima proteklih godina”, kaže Vuković.

Zbog namještanja tendera za nabavku medicinske opreme i materijala država trpi štete koje dostižu milione eura. Zloupotrebom Zakona o javnim nabavkama, u zdravstvu buja i korupcija. Na nju često upozoravaju i iz Evropske unije. Zato nije čudno što pominjanje zdravstva u Crnoj Gori prvo asocira na – korupciju.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo