Osuđeni šef kriminalne organizovane grupe u bjekstvu i oni koji ga kontrolišu, mjesecima se poigravaju sa institucijama i vlastima.  Sada kreiraju i dnevno politički red. Za tri mjeseca od njegovog bjekstva institucije nijesu uspjele sa sigurnošću da utvrde  ni  da li je na snimcima Medenica od krvi i mesa ili njegova verzija iz radionice vještačke inteligencije

Domaći najslavniji bjegunac Miloš Medenica, ili njegova virtuelna verzija, sve je učestaliji sa  snimcima u kojima, kako sam kaže, “raskrinkava”  vlast.  Sebe vidi  kao “novinara istraživača”. Kolegu, kako reče.  Jedno od njegovih posljednih “istraživanja”, objavljeno na X mreži ovoga mjeseca,  postalo je tema i u crnogorskom parlamentu. Tako je  premijer Milojko Spajić  prošlog četvrtka, nakon objavljivanja  Miloševog snimka, u Skupštini  objašnjavao kako je strejt seksualne orijentacije. Lider DNP Milan Knežević istim povodom je saopštio da bi Miloša, da je njemu rekao da je gej, “ubio kao psa”.

U najnovijim istraživanjima Medenica se, dakle,  bavi seksualnom orijentacijom dijela crnogorskih funkcionera, te njihovim navodnim korišćenjem narkotika.  Neke  vršioce  vlasti optužuje da su saradnici srpske Bezbjednosno informativne agencije (BIA), koja ih navodno opet drži u šaci zbog kompromitujućih snimaka.  To što su  posebno javno odjeknuli djelovi bjegunčevih izjava o seksualnoj orijentaciji  crnogorskih zvaničnika,  govori dosta o odnosu  političke klase i društva prema seksualnim manjinama. Taj odnos je Medenica zaista “raskrinkao”. Nenamjerno.

Posebna je priča to što se Medenica kao  osuđeni šef kriminalne organizovane grupe u bjekstvu, i oni koji ga kontrolišu, mjesecima poigravaju sa državom i vlastima. Sad diktiraju i dnevno politički red. Crnogorske institucije više od  tri mjeseca od njegovog bjekstva ne uspijevaju sa sigurnošću da utvrde ni da li je na snimcima Medenica od krvi i mesa ili njegova verzija iz radionice vještačke inteligencije.

Indikativno je da Medenica, koja god njegova verzija to bila, u posljednjim snimcima iznosi, kako sam kaže, podatke iz tajnih dosijea. Jedan od snimaka odnosi se na navodni dosije jednog od  ministara crnogorske Vlade. Navodno je taj crnogorski funkcioner još prije više decenija uhvaćen u inostranstvu kako krade trenerku i patike.  Nema dokaza da pomenuti “dosije” zaista postoji.  Ako bi  postojao i bio autentičan, to otvara ozbiljna pitanja o kontaktima bjegunca unutar službi i njegovom pristupu internim informacijama. Ili pristup imaju oni koji Medenicu kontrolišu, što je vjerovatnija verzija.

Na osnovu javno dostupnih snimaka i komentara koji su se pojavili u medijima i na društvenim mrežama, dio javnosti stekao je utisak da Miloš Medenica u pojedinim segmentima govori kao da čita ili prati unaprijed pripremljen tekst — zbog načina govora, pauza i nabrajanja informacija. Zvanične potvrde da je to tako, ili da nije  – nema. Ni oglašavanja institucija tim povodom.

Uprava policije Crne Gore je odmah nakon objavljivanja prvih snimaka Miloša Medenice, saopštila da su snimci „AI generisani“ i da predstavljaju manipulativan sadržaj. Kasnije su mediji i nezavisni analitičari koristili više online deepfake alata, a dio tih analiza je pokazao suprotno — da snimci djeluju „vjerovatno autentično“ ili makar bez jasnih tragova AI manipulacije. Javnosti je ostavljeno da vjeruje u jednu od tih verzija.

U analizama se stalno naglašava da je kvalitet videa loš (mrak, kompresija, niska rezolucija), pa je teško donijeti konačan zaključak.  Neki IT i forenzički stručnjaci su govorili da je moguće da je u pitanju “hibridni deepfake” —  pravi originalni snimak preko kog su možda rađene digitalne izmjene.

Produkcija i distribucija više snimaka, koordinisano objavljivanje i medijski efekat svakako djeluju kao nešto što prevazilazi mogućnosti jedne osobe. Posebno ako se koriste  sofisticirane digitalne metode (montaža, zaštita identiteta, moguće AI manipulacije). Miloš Medenica, sin višegodišnje bivše predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice, jedne od stubova bivšeg Đukanovićevog režima, prvostepeno osuđene na 10 godina zatvora kao članice sinove kriminalne grupe – ne odaje utisak nekog sa sofisticiranim tehnološkim znanjima.  U skaj prepiskama koje su dospjele u javnost  Medenica ne pokazuje ni trunku opreza.  Jedan je od najbučnijih, najtransparentnijih i najgovorljivijih.  Poznat po pričama o heklerima, narkoticima i slično.  I krilatici: „Nema stresa ni besa dok je puna kesa“.

U javnosti se često podsjeća i na poruku upozorenja njegove majke  prije presude kojom je osuđena na deceniju zatvora, kada je u televizijskom intervjuu saopštila da je imala pristup osjetljivim informacijama.  “Ja sam 13 godina po zakonu isključivo bila nadležna za potpisivanja mjera tajnog nadzora koje su dolazile od Agencije za nacionalnu bezbjednost. A i neke mjere sam predlagala kad sam bila tužilac. Interesantno će biti jednog dana, jer sam svjedok svega toga, da to što sam ponešto vidjela, i ponešto kažem.”  Njene riječi tumačene su  kao poruka upozorenja  pravosuđu.

Na kraju se odlučila da ne kaže ništa. “Neće Vesna nikad progovoriti”, kazala je na završnim riječima u Višem sudu. „Spremna sam da dam život za Crnu Goru, ali neću dati svoj obraz; nikada i nikome. Nijesam željela svoje rane da liječim nanoseći rane drugima. Svi su mislili da ako Vesna dobije 20 godina, progovoriće” . Dok majka ćuti u pritvoru, sin u bjekstvu “raskrinkava”  vlast i institucije.  Ono o čemu ne svjedoči  je sistem bivšeg režima koji je njemu i majci omogućio ono za šta su danas optuženi.

Institucije  tri mjeseca od bjekstva Miloša Medenice, nijesu ni korak bliže njegovoj novoj lokaciji. Vlast se od njegovih javnih  nastupa iz ilegale  „brani“  političkim kvalifikacijama o hibridnom ratu i političkoj diskreditaciji.

Efikasan odgovor sistema trebao je najprije da bude  – ozbiljna provjera autentičnosti snimaka, digitalno-forenzičko vještačenje audio i video materijala, utvrđivanje da li je sadržaj montiran, AI generisan ili autentičan, da se izvrši analiza izvora objavljivanja.  Crnogorske institucije na to nijesu do kraja dale precizan i jasan odgovor, niti su objasnile šta je provjereno do sada a šta nije. Nije poznato ni da su angažovale međunarodne eksperte i tražile međunarodnu pomoć, niti da se o tome razmišlja.

Jednako važna  je provjera navoda iz snimaka, posebno kada se pominju korupcija, veze sa službama, kriminal, zloupotrebe položaja. Medenica u prethodnim snimcima detaljno govori o navodnim zloupotrebama policijskih funkcionera. Nema podataka da se nadležni time bave.  U ovakvim slučajevima ključni su nezavisna forenzika, tužilačka istraga i javno provjerljive činjenice.  Ništa od toga svega.

Crnogorska policija je krajem aprila  uhapsila Sašu Lakovića i Nemanju Mučalicu tereteći ih da su  omogućili Milošu Medenici da pobjegne nakon što mu je određen pritvor. Osumnjičeni su nakon žalbe Lakovićevog branioca pušteni da se brane sa slobode. Posle te odluke suda , krenuo je javni obračun Borisa Bogdanovića, poslanika Demokrata, partije koja kontroliše bezbjednosni sektor, sa sudijom koji je donio tu odluku, odnosno pravosuđem.

„ Pritvor nije kazna, ljudi se ne šalju u zatvor bez suđenja — to su ljudska prava na slobodu i na pretpostavku nevinosti svakoga od nas, za koje poslanik Boris Bogdanović ili ne zna ili smatra da ih treba ukinuti i ispisati Crnu Goru iz UN, Savjeta Evrope i iz kandidature za članstvo u Evropskoj Uniji”, reagovala je Akcija za ljudska prava (HRA) na Bogdanovićeve izjave.

Bezbjednosni vrh istovremeno  odbija svaku odgovornost tog sektora za bjekstvo Medenice. Do danas nije utvrđeno šta se desilo,  niti je iko odgovarao zbog toga. Medenica je pobjegao na dan izricanja presude, iako je bio u kućnom pritvoru.

Dokumentacija dostavljena Mreži za afirmaciju nevladinog sektora (MANS) pokazuje da je policija imala plan nadzora Medenice, ali toj nevladinoj organizaciji nije omogućen uvid u njegov sadržaj. MANS je ukazao da je posebno indikativna posljednja zabilješka, odnosno postupanje policije 28. januara, na dan kada je utvrđeno da Miloša Medenice nema u stanu u kojem je morao da bude. “MANS je tražio odgovor na osnovu čije procjene i čijeg naloga su policijski službenici tog dana u 14.40 časova povučeni sa svojih pozicija i upućeni u provjeru na adresu u Ulcinjskoj ulici. Iz Kabineta direktora Uprave policije nijesu odgovorili na to pitanje. Umjesto imena, funkcije, naredbe i lanca komandovanja, dali su samo opis onoga što se navodno desilo nakon dolaska policajaca na lice mjesta. Tako je i dalje ostalo skriveno ko je tog dana donosio odluke i ko je upravljao postupanjem policije neposredno prije nego što je utvrđeno da je Medenica nestao”.

Dejan Milovac, izvršni direktor MANS –a ocijenio je sredinom prošlog mjeseca da do danas nema nikakvog odgovora o institucionalnoj odgovornosti za bezbjednosni propust ovakvih razmjera. “Osim sastanka u kabinetu premijera gdje su se čelnici izvršne i sudske vlasti ‘dogovorili’ da je za bjekstvo Medenice ‘kriv sistem’”.  Prije sedmicu je objavljeno i da je premijer Spajić na zatvorenom sastanku saopštio da je neshvatljivo i neprihvatljivo da je Medenica nedostupan istražim organima, te da će zbog toga tražiti ostavke čelnih ljudi ANB i policije. Do ostavki nije došlo. Ni traženih, ni ponuđenih.

“Umjesto da prvo počiste svoje redove, jer su mi očigledno oni pomogli da pobjegnem, hapse se drugi ljudi koji veze nemaju”, poručuje u jednom od snimaka stvarni ili kreirani Miloš Medenica.

Osim institucionalne odgovornosti za bjekstvo Medenice, važno je utvrditi u čijem interesu on danas “raskrinkava” vlast.  Ko stoji iza Miloša Medenice?

Zasad jedno je jasno:  oni koji upravljaju bjeguncem moćniji su od države.

Milena PEROVIĆ

Prema pouzdanim podacima Monitora od početka godine funkcioniše šema po kojoj ministar prostornog planiranja Slaven Radunović suspenduje inspekcijska rješenja i zabrane gradnje i preko Uprave za bespravanu gradnju omogućava završetak nelegalno građenih i dograđenih objekata

Investitori koji brutalno razvaljuju obalu Crnogorskog primorja od Ulcinja pa do na kraj Boke ne treba da brinu, ministar prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine Slaven Radunović ima rješenje.

Uništeno gorje i morje, pa i ono u Boki kotorskoj pod zaštitom UNESCO-a, dogradnja par spratova i ostala divlja gradnja, sve se to da riješiti preko Uprave za legalizaciju bespravnih objekata. Ova, prošle godine formirana Uprava, nadležna je za donošenje rješenja o legalizaciji objekata neto površine preko 500 kvadrata, kao i objekata u zaštićenim zonama i hotela sa 4 ili 5 zvjezdica.

Po ministrovom, javno izrečenom tumačenju, divlji graditelji hotela po primorju upućuju se na legalizaciju, samim tim se obustavljaju postupci koje sprovode inspekcije protiv njih. Investitori će platiti par miliona što nijesu poštovali zakon i mirna Crna Gora.

Radunovićev recept upravljanja prostorom već je počeo da funkcioniše. Prema pouzdanim podacima Monitora od početka godine funkcioniše šema u kojoj ministar suspenduje inspekcijska rješenja i zabrane gradnje i preko Uprave za bespravanu gradnju omogućava završetak nelegalno građenih i dograđenih objekata.

Urbanističko-građevinska inspekcija u februaru ove godine donosi rješenje o zabrani dalje gradnje investitoru Otrant star, koji rekonstruiše i dograđuje turističko naselje Ineks – Zlatna obala u Sutomoru. Razlog nelegalna dogradnja i nadogradnja dvije etaže ka moru.

Radunovićevo Ministarstvo početkom aprila, usvaja žalbu investitora, i poništava rješenje svoje inspekcije.

Nakon toga Uprava za legalizaciju prekida postupak legalizacije jer baš na dograđenom dijelu 3D (orto-foto) snimak nije jasan. Pa se mora opet snimati.

,,Uprava za legalizaciju, na čijem je čelu Radmila Lainović,  se ekspresno uključuje u postupak i za samo jedan dan rješava i donosi  akt kojim prekida postupak legalizacije. Ono što je važno je da se na taj način  upućuje i građevinska inspekcija da takođe prekine postupak. Objekat  sada radi nesmetano bez kontrole inspekcije niti nadzora, na čemu je insitirao lično ministar Radunović”, tvrdi za Monitor izvor iz ovog Ministarstva.

Zanimljivo je da je prošle godine kompanija Otrant star tražilla 20 miliona eura od države zbog navodnog nezakonitog postupanja i zabrane radova na izgradnji hotela, ali je tužba povučena nakon odgovora Zaštitnika na nju.

Vlasnik Otrant stara je kontroverzni biznismen Branko Ćupić. Citadela, srednjevekovna tvrđava u budvanskom Starom gradu, spomenik, već tri decenije je vlasništvo kompanije druge Ćupićeve kompanije Imobilia.

Mediji su Ćupića povezivali sa odbjeglim Svetozarom Marovićem, a široj javnosti je njegovo ime postalo poznato 2013. kada je u sefu njegovog hotela Belvi u Bečićima, policija pronašla oko 30 kilograma poludragog kamenjanja opala. Vlasnik je ili suvlasnik i kompanija Belvihotels grupe, Montenegro hotels, Jadran, Protector, a u Perastu posjeduje hotel sa pet zvjezdica Iberostar Heritage Grand Perast, smješten u preuređenoj palati Smekja iz 18. vijeka.

Još jednom pobjedniku tranzicije, pomoglo je Radunovićevo ministarstvo oko legalizacije. Riječ je o Branislavu Gugiju Saviću i njegovoj nelegalnoj gradnji u tivatskom naselju Opatovo.

Skraćenim postupkom, za manje od mjesec dana,  Uprava za legalizaciju bespravnih objekata, sredinom marta ove godine donosi  rješenje o odobravanju ,,legalizacije dijela bespravnog objekta u svojini privrednog društva Gugi Commerc Budva, neto površine 2.274,78 metara kvadratnih”.

Savić je gradio i pored zabrane građevinske inspekcije još iz 2024. godine. Nije ga omela ni prijava policije zbog nelegalne gradnje upućena tužilaštvu u Kotoru iste godine. Tužilaštvo po ovom pitanju do sada nije ništa uradilo.

Monitorov izvor iz Ministarstva kaže da je prema rješenju građevinske inspekcije trebalo srušiti tri dograđena sprata: ,,Objekat nije porušen, naprotiv u martu ove godine dešava se opet ista procedura.  Uprava za legalizaciju donosi rješenje i u ovom slučaju čak odobrava legalizaciju. I to bez pribavljene saglasnosti Uprave za zaštitu kulturnih dobara, jer se radi o zoni pod UNESCO zaštitom. Sa nepoznatim sadržajem rada komisije u postupke legalizacije, koja treba imati četiri člana za koje nema podataka. Nakon toga inspekcija obustavlja postupak.
Rezultat: objekat se nesmetano zavrašava i privodi ‘namjeni”.

Savićev minuli rad je poznat javnosti – jedan je od pravosnažno osuđivanih aktera budvanskih kriminalnih afera počinjenih za vrijeme DPS vlasti, koje se povezuju sa kriminalnim klanom Svetozara Marovića. Bio je kum nekadašnjeg gradonačelnika Budve i tadašnjeg ključnog svjedoka saradnika u budvanskim korupcionaškim aferama, pokojnog Rajka Kuljače. Na saradnju sa Specijalnim tužilaštvom, na čijem čelu je bio Milivoje Katnić, pristao je i Savić. On je 2016. potpisao dva sporazuma o priznanju krivice kojim je priznao da je učestvovao u namještanju poslova u kojima je Opština Budva oštećena za oko 6.000.000 eura i da je na taj način svojoj firmi prihodovao bespravno imovinsku korist. Trebalo je da nadoknadi štetu, ali nije. Osuđen je uslovno.

Nakon Budve, poslove je dislocirao u Tivat. Sistem isti – divlja gradnja i nasipanje mora. Opet uz državni blagoslov – Morsko dobro sa njim nakon što je bespravno gradio ponte na Opatovu, sklapalo ugovore o zakupu tako na divlje stvorenih novih djelova obale i kupališta. Sada mu je divlju gradnju legalizovalo i Radunovićevo ministarstvo.

Po istoj šemi nastoji se završiti i javno najeksponiraniji slučaj gradnje džinovskog hotela i nasipanja 14 hiljada kvadratnih metara mora, skoro  dva fudbalska terena, u Baošićima, od strane kompanije Carine Čedomira Popovića.

Popović je protekle sedmice izašao iz pritvora u koji je od 26. marta bio po nalogu Osnovnog državnog tužilaštva u Herceg Novom. Pred ODT je u toku pretkrivični postupak protiv njega. Na tere mu se stavlja produženo krivično djelo građenje objekta bez prijave i potrebne dokumentacije na više lokacija u Boki kotorskoj.

Monitor je već pisao da je ministar Radunović dva inspektora koji su policiji i tužilaštvu asistirali u akciji zabrane gradnje u Baošićima, krajem marta,  sklonio sa posla.

Uslijedilo je prihvatanje žalbe kompanije Carine od strane Radunovićevog Ministarstva i poništavanje rješenje urbanističko-građevinske inspektorke Direktorata za inspekcijski nadzor od 6. aprila, a kojim je produžena zabrana izvođenja radova na gradilištu u Baošićima, izrečena još u oktobru 2024. Rješenje koje je, kako se pored ostalog navodi, doneseno i po “ovlašćenju ministra” potpisala je ,,ovlašćeno službeno lice” Dubravka Pešić.

Uprava za legalizaciju bespravnih objekata je na osnovu dokumentacije koja je dostavljena od strane Carina prilikom pokretanja postupka legalizacije dijela bespravnog objekta, utvrdila da predmetni objekat ispunjava opšte uslove za legalizaciju.

Zabunu su upotpunile izjave iz Ministarstva koje je saopštilo da uprkos tome što je država usvojila žalbu Čedomira Popovića i ukinula rješenje kojim se produžava zabrana gradnje hotela u Baošićima, taj  investitor do donošenja novog rješenja neće moći da nastavi gradnju. No, to što mu je gradnja hotela i dalje zabranjena ne znači da Popović neće moći da ga legalizuje.

Monitorov izvor tvrdi da neočekivano za Ministarstvo, investitor predaje žalbu na rješenje kojim se prekida postupak inspekcijskog nadzora i insistira da se odobri retroaktivno dozvola za hotel u Baošićima za  sedam etaža iznad prve dvije. ,,Ova žalba je usvojena i Ministarstvo je poništilo svoje posljednje rješenje urbanističke inspekcije. Sada se urbanstička inspekcija našla u do sada neviđenoj situaciji da odobrava građenje izgrađenog objekata, koji je već u postupku legalizacije, bez konzervatorkskih uslova u zoni zabrane UNESKO zastićene zone”.

A da je u Ministarstvu prostornog planiranja sve moguće svjedoči i to da je v. d. glavne državne arhitektice Mirjane Đurišić, dala saglasnost na izmijenjeno idejno rješenje budućeg hotela sa pet zvjezdica sa apartmanima za tržište Radisson collection u Budvi, kompanine ALK Nekretnine. Rješenje je aminovao i ministar Radunović. Đurišić je rješenje donijela 16. aprila, iako je deset dana prije toga odbila zahtjev iste kompanije da im se omogući veća spratnost hotela.

Prema pouzanim podacima Monitora, koalicioni partneri u vlasti, prije svega PES, ne gledaju blagonaklono na Radunovićeve legalizacione vratolomije uz osnovanu sumnju da tu ima korupcije.

Po zamahu i legalizaciji intervencija u prostoru Radunovićev dosadašnji mandat se može mjeriti samo sa vremenom njegovog davnog prethodnika Branimira Gvozdenovića. Kako sam ministar Radunović nedavno izjavi:  ,,Koliko god smo nezadovoljni veličinom plaže ili hotela koji se baš ne uklapa u ambijent Baošića, nije baš da je sve to neutemeljeno… Možemo da pričamo da li je lijepo ili nije lijepo, ali je urađeno po zakonu”.

Mnogi očekuju da pravni galimatijas i moguće zloupotrebe razriješi tužilaštvo. Premda, ni Gvozdenović još nije došao na red, a kamoli aktuelni ministar.

Predrag NIKOLIĆ

Elektroprivreda je razvila poslovni model u kome su problemi partijskog zapošljavanja, aktivnog socijalnog/političkog angažmana preko preniske cijene struje, problematičnih investicija… u konačnom bilansu prikrivani zaradom od izvoza struje. Tome je 1. januara ove godine došao kraj

Spolja gladac a unutra: Elektroprivreda Crne Gore.

Najveća državna kompanija nepokolebljivo nastavlja putem koji vodi u ozbiljne finansijske nevolje  Ako stignu tamo gdje su krenuli, ceh ćemo platiti svi: gubitkom poslova i radnih mjesta, ekstremnim povećanjem cijene struje i gubitkom značajnih razvojnih potencijala koji bi mogli, na račun vraćanja dugova koji se gomilaju, završiti kao dio tuđih, energetskih i finansijskih, interesa.

Crnoj Gori ostala bi priča o neiskorišćenom razvojnom potencijalu. Možda najvećem od svih koje imamo ili smo imali.

Najave dolazećih problema u sistemu EPCG sve su očiglednije.  “Društvo će na kraju 2025. godine poslovati sa gubitkom od oko 90 miliona eura, dok akumulirani gubitak iznosi 17,8 miliona”, saopšteno je na nedavnoj Skupštini akcionara AD EPCG. Uz podatak da je “stanje gotovine na kraju izvještajnog perioda bilo 15,9 miliona”. To je bilans petogodišnjeg “nikad boljeg” poslovanja.

Prošlogodišnje finansijsko posrnuće Elektroprivrede pravda se višemjesečnim radovima na “ekološkoj rekonstrukciji” Termoelektrane i izmještanjem korita Ćehotine, radi stvaranja preduslova za proširenje kopova Rudnika uglja. Radovi u Pljevljima koštali su, sve skupa, oko 100 miliona eura. Plus izgubljeni prihod usljed obustave proizvodnje uglja i struje.

Ti poslovi nijesu završeni. I još nema zvanične potvrde da je dobijeno ono što je od njih očekivano i skupo plaćeno. Izgleda kako novo korito Ćehotine ne drži vodu. Doslovno. Dok traje potraga za nekim ko će vodopropusno betonsko korito zakrpiti, fokusirajmo se na drugi, veći, izazov.

Umjesto da, nakon tri mjeseca probnog rada, uđe u pogon u punom kapacitetu, Termoelektrana je 15. aprila ugašena zbog, saopšteno je,  “redovnog remonta”. Opis najavljenih radova ne zvuči redovno.

Iz EPCG su poručili da će jednomjesečni zastoj iskoristiti za “kvalitetnu finalizaciju” projekta. “Tokom prethodnih mjeseci uspješno su testirani kotao i novoizgrađeni sistemi u okviru ekološke rekonstrukcije. U periodu zastoja biće obavljeni neophodni radovi na opremi, otklonjeni uočeni nedostaci i dodatno optimizovan rad postrojenja”, saopšteno je, uz ohrabrujuću najavu da planirane aktivnosti imaju za cilj “sigurniji i stabilniji rad, veću energetsku efikasnost i punu usklađenost sa ekološkim standardima”.

Prema prethodnim tvrdnjama zvaničnika EPCG, sve to je već trebalo biti završeno do kraja marta, a Termoelektrana, od drugog kvartala ove godine, u punom pogonu. Nije.

Još više brinu tvrdnje da od obećane usklađenosti TE sa ekološkim standardima EU nema ništa. Zato je njen dalji rad pod velikim znakom pitanja, dok je već sada struju koja se proizvodi u Pljevljima neisplativo izvoziti na tržište EU. Kao što je, finansijski, neisplativo i distribuirati ovdašnjim potrošačima: njena prodajna cijena skoro dvostruko je manja od troškova proizvodnje.

EPCG je prinuđena da sve to trpi jer TE, i takva kakva je, nema alternativu. Iz nje, kada je u punom pogonu, dolazi približno svaki treći kilovat proizveden u Crnoj Gori. Jeftinije je, pokazuju analize, uvoziti struju nego je proizvoditi u TE Pljevlja. Pod uslovom da imate novca da je platite.

Pod komandom predsjednika Odbora direktora Milutina Đukanovića, EPCG od 2021. godine pokušava balansirati između više, međusobno suprotstavljenih, ciljeva: kompanija se pokušava prikazati kao finansijski uspješna i socijalno odgovorna. Prvi zadatak podrazumijeva rast proizvodnje i produktivnosti. Drugi je zasnovan na (neodrživo) niskoj cijeni struje za domaće potrošače i konstantnom zapošljavanju novih ljudi unutar sistema EPCG. Pride, da bi se odužili politici koja ih je dovela na rukovodeća mjesta, čelnici EPCG izveli su kompaniju iz njenih prirodnih okvira osnivanjem preduzeće Solar gradnja i kupovinom Željezare Nikšić.

To je proizvelo dodatne troškove koji nemaju opravdanje u povećanim prihodima. Zato EPCG menadžment predvođen Đukanovićem inisitira na investicijama koje je lako upakovati u promotivne materijale. Po cijenu da su beskorisne, do daljnjeg.

Primjer su velika i izvikana ulaganja u solarnu energiju. Uz hiljade solarnih panela ugrađenih na krovovima malih potrošača, a finansiranih novcem EPCG, državna energetska uzdanica izdvojila je u prethodne tri-četiri godine značajan novac za izgradnju tri solarne elektrane. U krugu Željezare postavljeni su solarni paneli instalirane snage 12,7 megavata (MW), na Kapinom polju je montirano 16 od planiranih 36 MW, na brani Vrtac još 3,2.

Planova ima još ali, od pomenutih 31,9 MW instaliranih solarnih elektrana, do potrošača nije došao ni jedan  kilovat. Jednostavno, ne postoji neophodna infrastruktura (prenosni kablovi i trafostanice) preko koje bi se novoproizvedena struja “uvela” u sistem.

Dok se ona ne pripremi, pobrojane solarne elektrane služiće za promotivne fotografije menadžmenta EPCG i njihovih gostiju. Investirani novac biće zarobljen, za razliku od kredita koji se moraju vraćati.

Elektroprivreda je razvila poslovni model u kome su problemi partijskog zapošljavanja, aktivnog socijalnog/političkog angažmana preko preniske cijene struje, problematičnih investicija… u konačnom bilansu prikrivani zaradom od izvoza struje. Taj model sada  je doveden u pitanje zbog Termoelektrane koja radi i ako ne zadovoljava ekološke standarde evropske Energetske zajednice. Zbog toga bi EPCG, od 1. januara ove godine, prilikom izvoza struje u EU morala plaćati CBAM taksu.

Evo kako je menadžment EPCG novonastalu situaciju opisao svojim akcionarima: “Za period januar – mart 2026., kada je EPCG imala izraženu prodaju električne energije zbog povoljne hidrologije, procijenjeno je da je vrijednost prodate električne energije zbog CBAM-a smanjena za oko 13 miliona eura. Odnosno, da nije stupio na snagu CBAM, EPCG bi prihodovala za prvi kvartal oko 13 miliona eura više”. Akcionarima je objašnjeno da se, u pokušaju da izbjegne plaćanje takse koja značajno umanjuje cijenu izvezene struje, EPCG usrijesredila na izvoz u zemlje regiona.

Samo su i kupci svjesni novonastale situacije, pa su cijene u okruženju bitno niže (20 -70 eura po MWh) od onih na tržištu EU. Onda kada se ona može prodati.

Po običaju, kad energetska kompanija uđe u problem sa likvidnošću, priskače država. Vlada je, prije desetak dana, dala saglasnost EPCG da se kod KfW banke zaduži 40 miliona eura na 10,5 godina za potrebe planirane rekonstrukcije i proširenja kapaciteta HE PErućica. Istovremeno, Elektroprivredi je odobreno zaduženje od 30 miliona radi refinansiranja postojećih kratkoročnih obaveza. “U diskusiji je naglašeno da se kreditno zaduženje odnosi na refinansiranje kratkoročnih kredita uzetih tokom 2025. godine za obezbjeđenje nedostajućih količina električne energije usljed zastoja Termoelektrane Pljevlja i nepovoljnih hidroloških prilika”.

Milutin Đukanović i njegov tim, ipak, ne dozvoljavaju da manjak novca utiče na njihove planove. “EPCG samostalno razvija projekte ukupne snage veće od 600 MW do kraja 2027. godine, dok se kroz strateška partnerstva planira dodatni investicioni ciklus koji prelazi 2 GW novih kapaciteta”, pohvalio se prošle nedjelje predsjednik borda EPCG na Zlatiboru, na skupu Energetika 2026. “Energetska tranzicija je već definisana i sada je ključno pitanje kako je sprovesti u praksi, jer od nje nema odstupanja”, istakao je Đukanović.

Na istom skupu govorio je i izvršni direktor EPCG Zdravko Dragaš. On je prisutnima rastumačio  da energetska tranzicija predstavlja “i razvojnu šansu i finansijski izazov”. To, kazao je Dragaš, zahtijeva balans između ulaganja i održivosti poslovanja..

Iako čelnici EPCG na Zlatiboru nijesu pominjali predizbornu kampanju, valja  imati na umu da je do predstojećih, redovnih, izbora ostalo tek nešto više od godinu. Mala je vjerovatnoća da će Đukanović, Dragaš i njihovi najbliži saradnici iz Odbora direktora i kompanijskog menadžmenta smetnuti s uma da su na pozicije došli raspodjelom funkcija po dubini, unutar vladajuće parlamentarne većine.

To ih tjera da nastave sa politikom niskih cijena, dodatnog zapošljavanja i što vidljivijih investicija (makar one stajale van energetskog sistema). Sve skupa to nadilazi “realne finansijske okvire” EPCG. Stvarajući realan osnov da se najveća, najvrjednija i, jedna od, infrastrukturno najznačajnijih državnih kompanija uskoro nađe u ozbiljnim problemima.

“Elektroprivreda neće upasti u krizu zbog jedne loše odluke, nego zato što nijedna loša odluka nije na vrijeme ispravljena”, kaže čovjek koji duže od četvrt vijeka vodi borbu sa elektroenergetskim vjetrenjačama, uvjeren da je taj sektor najveći razvojni potencijal Crne Gore. Na molbu da bude precizniji, sagovornik Monitora, uz uslov anonimnosti  dodaje: “EPCG može da preživi skoro sve, osim dugotrajne kombinacije lošeg upravljanja i političke neodgovornosti koja izbjegava sučeljavanje sa neminovnim i neophodnim odlukama”. Navodi: loše planiranje, pogrešan tajming za investicije, političko zapošljavanje, širenje kompanije na rizične poslove van osnovne djelatnosti, politiku niskih cijena koja jede osnovnu supstancu EPCG, odlaganje restrukturiranja…

Možda će, i pored svega, sve biti u redu. Dovoljno je da dani pred nama budu sunčani a noći kišne. I da svo to vrijeme duva makar osrednji vjetar. Alternativna mogućnost je da dolazeću krizu preduprijede ili riješe oni koji su joj kumovali. Milutin Đukanović se pohvalio kako se na sedmičnom nivou održavaju sastanci energetskog tima sa premijerom Milojkom Spajićem. Na njima se, kaže, “prate svi ključni projekti i rješavaju otvorena pitanja”.

U toj ponudi, pomoć s neba djeluje kao realnija opcija.

Zoran RADULOVIĆ