Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Pod budnim okom partija

Objavljeno prije

na

Prvi put u Crnoj Gori se desio valjan studentski protest. Brojnost, kreativnost, mladalački i urbani duh iznenadili su javnost, političare, a i same studente. U državi u kojoj je tranzicija svela radnike i seljake samo na statističke podatke, studenti su pokazali da su snaga na koju će se morati računati ili od nje pribojavati. Odmah nakon prošlonedjeljnog studentskog protesta počeo je jedan manje zanimljiv politički performans. Iz opozicije su poručili da su nezadovoljni studentskom parolom Dosta je. Očekivali su da će je proširiti na Dosta je bilo Milo. Nebojša Medojević je poručio studentima da su pali na ispitu i da za razliku od italijanskih studenata nemaju jaja. Dio studenata okupljenih u Studentskom parlamentu odgovorio mu je da je ta izjava sramna.

,,Najvažnije, najljepše i nezamjenljivo bogatstvo Crne Gore su studenti”, bila je reakcija predsjednika Skupštine Ranka Krivokapića. On je šefu delegacije Evropske unije u Crnoj Gori Leopoldu Maureru protest studenata predstavio kao proslavu Dana studenata. Da se ne radi o praznovanju moralo je Krivokapiću biti jasno makar zbog toga što su studenti skandirali: „Ranko, ošišaj se”.

Državna televizija je u udarnom terminu pokušala da otkrije da li će jednom od studentskih vođa, Petru Goluboviću, predsjedniku Studentskog parlamenta, partijski šef zamjeriti za skandiranje. ,,Lično što se tiče frizure mogu da kažem da mu možda i lijepo stoji, ali studentska masa ne misli tako što se tiče frizure moga šefa, tj. šefa partije čiji sam član”.

Golubović i ostali članovi Studentskog parlamenta uporno ponavljaju da su partijski predstavnici, kako vlasti, tako i opozicije, nepoželjni na studentskim protestima.

Vladajuće partije kao da ih ne čuju. ,,Većina studentskih zahtjeva opravdana je i ostvariva. A građanska aktivna u formi studentskog organizovanja neophodna je i poželjna u svim demokratskim društvima”, poručio je šef medijskog kluba SDP-a Mirko Stanić.

Savjet mladih Demokratske partije socijalista pohvalio se da je značajan broj njihovih članova i simpatizera učestvovao na protestu. Po njima , protest studenata znači da se u Crnoj Gori događaju dobre stvari. Podrazumijeva se samo dobre.

Najdirljivije je bilo reagovanje premijera Igora Lukšića koji se podsjetio svojih studentskih borbi. Nije imao kada da ih završi, jer je postao potparol, ministar, pa premijer. Sve pod okriljem partije.

Preko Fejsbuka je poručio da vjeruje ,,da su crnogorski studenti svjesni da Vlada Crne Gore snagom raspoloživih kapaciteta radi….”. Lukšić, koji je samo nekoliko dana ranije izjavio da nikad nije mogao da shvati da mladi ljudi sjede po kafićima, pozvao je predstavnike Studentskog parlamenta na kafu u kafić u kojem je on pije sa prijateljima. Studenti su, iz obzira prema državnom budžetu, smatrali da je bife tehničkih fakulteta prikladniji. Lukšić je na svom Fejsbuk profilu naveo da pozdravlja racionalnost crnogorskih studenata kada je državni budžet u pitanju. Dirljivo i (ne)ozbiljno.

Studenti već godinu traže razgovore sa Lukšićem i ministrom Slavoljubom Stijepovićem. Čak su i protestovali ispred Vlade tražeći sastanak. Do protesta nije moglo, nakon protesta može i kafa. A i još ponešto.

,,Dobra vijest iz studentskog doma za studente”, javila je TV Crne Gore u centralnom dnevniku, odmah nakon protesta. ,,Predstavnici Ministarstva prosvjete, Univerziteta, Privredne komore i Direkcije javnih radova dogovorili su da se već naredne sedmice objavi tender za renoviranje 50 soba novog studentskog doma u Podgorici. Izlazeći u susret studentskim zahtjevima Ministarstvo prosvjete je sa kolegama iz Ministarstva finansija obezbijedilo potrebna sredstva za još 1 000 studentskih kredita”, obznanio je ,,javni servis”. Najavljeno je da će za studente željeznički prevoz biti upola jeftiniji, a uskoro i drumski.

Primjetno je da nadležni, koji su naprasno postali jako zainteresovani za dijalog sa studentima, ne pominju glavne studentske zahtjeve. A to su smanjenje školarina, povećanje budžeta Univerzitetu Crne Gore i ukidanje zakonske norme po kojoj su izjednačene privatne i državne visokoškolske ustanove.

Iz Ministarstva su usput najavili da razmatraju mogućnost smanjenja školarine za narednu studijsku godinu. Do skoro su se branili da su one najniže u regionu. Po sadašnjim pravilima Vlada odlučuje o broju studenata koji će se finansirati iz državnog budžeta. Takvih je približno 40 odsto, dok se preostali samofinansiraju. Školarina za većinu studenata je 500 eura, a na nekim smjerovima, kao što je smjer psihologije na Filozofskom fakultetu, hiljadarka.

Studenti najavljuju dalje proteste ako im se zahtjevi uskoro ne ispune. A kako očekivati da Ministarstvo prosvjete i Vlada ne favorizuju Univerzitet čiji je jedan od osnivača šef partije, države i UDG-a Milo Đukanović. Da se na UDG računa pokazala je proljetos posjeta predsjednika Evropske komisije Žoze Manuela Barosa ovom univerzitetu. Državni je zaobiđen. Uostalom, na UDG-u su predavači premijer Lukšić i par ministara.

Dvije vladajuće partije su se podijelile, pa DPS ima univerzitet svog partijskog šefa, a uprava državnog Univerziteta, bliska SDP-u, je očigledno nesposobna da se izbori za prava svoje visokoobrazovne institucije. No zarobljenost univerziteta i institucija od strane vladajućih partija su pjesma spram priče o kriminalu i korupciji. Treba li onda studenti da se ljute na Medojevićevu konstatacija ,,da studenti kada dođu ispred Skupštine na ulicu, moraju da se bave najvažnijim društvenim pitanjima, jer je to njihova odgovornost i uloga, ako smiju da je prihvate”.

Uostalom, studenti nisu protestovali ispred Rektorata nego ispred centara vlasti. Nakon što im je okupljanje ispred zgrade Vlade zabranjeno, protestovali su ispred Skupštine.

U okupljanjima koja su prethodila velikom protestu od 17. novembra, studenti su, bar veći dio, pokazali da su svjesni i svoje šire društvene uloge. Tako su na protestu na Filozofskom fakultetu u Nikšiću poručili da je ,,ovo autokratija i mi treba da se borimo protiv toga”, dok je lajt motiv protesta na Fakultetu političkih nauka bio: ,,Neću u partiju, ‘oću posao”.

S druge strane članovi Studentskog parlamenta ponavljaju da neće politiku u svojim redovima, te da su isti i vlast i opozicija. To što je predsjednik ove studentske organizacije Petar Golubović član SDP-a, kažu nema veze. Da nije zamrznuo članstvo.

Studentski parlament je inače organizacija koja je prije sedam godina osnovana da bi štitila prava i interese studenata. Do sada se pokazala kao rasadnik mladih partijskih kadrova, a od aktivnosti uglavnom se pamte žurke po fakultetima. Za njihove aktivnosti budžetom Univerziteta je ove godine planirao 69 hiljada eura.

Tokom aprilskih protesta na Filozofskom fakultetu u Nikšiću podrška Studentskog parlamenta je izostala. Golubović je tada kazao da su studentski zahtjevi nerealni. U Studentskom parlamentu su čekali da im odgovore Lukšić i Stijepović na njihove uporne zahtjeve za susret. Studenti sa Filozofskog fakulteta su negodovali.

Šta očekivati od vođa studentskog bunta – članova vladajućih partija. U partije, posebno vladajuće, ne ulazi se iz ideala, već iz gole koristi. A i što bi bili ideali mladom čovjeku u DPS-u ili SDP-u? Da dosegnu visine Lukšića ili Raška Konjevića.

Studenti i dugoročno mogu biti prijetnja ovakvom režimu. Odavno je primijećeno da bolonjska reforma koja se na naš način sprovodi sa preko 100 studenata u amfiteatrima ne daje kvalitet već hiperprodukciju. Proizvod toga je preko 5.000 visokoškolaca na birou rada. Broj nezaposlenih visokoškolaca u Crnoj Gori je dvostruko veći od prosjeka u Evropskoj uniji, a godišnje oko 4.300 osoba stiče visoko obrazovanje. Armija nezadovoljnih tokom studija i nakon njih.

Na krilima uspjelog prošlonedjeljnog studentskog bunta, predsjednik Glavnog odbora Unije slobodnih sindikata Crne Gore Janko Vučinić pozvao je na smjenu vlasti uličnim protestima i formiranje vlade nacionalnog spasa. On najveću pomoć očekuje od studenata.

,,Valjda se sve ono što se desilo na Dan studenata nije dešavalo zarad sniženja karte u željezničkom saobraćaju i za dva sata tople vode. Hajdemo zajedno svi u front za slobodu, za pravdu i jednakost”.

Valjda nije?

Milioni za Milov univerzitet

Predlogom budžeta za narednu godinu, za Univerzitet Crne Gore je izdvojeno 13,29 miliona eura, što je za oko 200.000 hiljada manje nego ove, kada je budžet iznosio 13,5 miliona eura. Prošle godine država je izdvojila 14,7 miliona, a 2009. godine 17 miliona. Nije sav problem u tome što se budžet smanjuje. Profesor Filozofskog fakulteta Srđan Vukadinović najavio je da će budžet za visoko obrazovanje ostati isti (13 miliona) i 2013. godine, ali će biti drugačije raspoređen – sedam miliona za državni Univerzitet, četiri Univerzitetu Donja Gorica, a dva Mediteranu. Na državnom univerzitetu studira preko 21.000 sudenata, na privatnim oko 4.000.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

DRUŠTVO

ZLOUPOTREBE DJECE U POLITIČKE I VJERSKE SVRHE SVE UČESTALIJE: Pošast pred kojom žmurimo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedavni slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe na Cetinju nije prvi te vrste u našoj državi. Slično se događalo i tokom trajanja litija prošle godine, kao i za vrijeme predizbornih kampanja. Pa čak i u školama. Na sve brojnije  primjere kršenja osnovnih prava djeteta institucije ne reaguju

 

Fotografija koja je osvanula na društvenim mrežama sa protesta građana na Cetinju minulog vikenda, kojim su tražili ostavku premijera Zdravka Krivokapića, sablaznula je javnost u Crnoj Gori. Na njoj su dječak i djevojčica, obučeni u majice sa političkim porukama: Pucaj! Ne možeš mi ništa. Ja sam šćer (sin) Crne Gore, mene metak neće! Meni pancir ne treba, ja imam crnogorsko srce. Nije to prvi slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe u našoj državi. Ta pojava zabrinjavajuće raste.

Kristina Mihailović, izvršna direktorica Udruženja roditelja   upozorava da se, već neko vrijeme u Crnoj Gori ne vodi računa o ovakvim i sličnim zloupotrebama djece. ,,Da i ne govorimo o tome kakve im poruke šaljemo našim ponašanjem koje pokazuje neuvažavanje drugih. Sve to zajedno je već trebalo da nam upali crvenu lampicu, da se dobro preispitamo i promijenimo ponašanje, ako ni zbog čega drugog ili ni zbog koga drugog, onda upravo zbog njih – naše djece”, kaže ona u izjavi za Monitor

Nešto slično se na Cetinju dogodilo i tokom protesta 4. i 5. septembra povodom ustoličenja mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija. Tada je zabilježen snimak, na kom su glavni protagonisti djevojčica, ogrnuta zastavom Crne Gore, i policajac iz kordona koji je obezbjeđivao manastir. Djevojčici je neko  sugerisao da policajcu pruži ruku, nakon čega su okupljeni iščekivali da li će joj on  uzvratiti pozdrav. Jeste. Potom su pojedini mediji, bliski bivšem režimu, snimak objavili sa senzacionalističkim naslovima. Na kraju joj je ipak, pružio ruku – jedan je od njih. Zaštita identiteta i interesa djeteta, o kojima su novinari posebno dužni da vode računa prilikom izvještavanja, potpuno su izostali.

Niko od nadležnih nije reagovao – ni u jednom od dva sporna slučaja. Monitor se obratio Ministarstvu finansija i socijalnog staranja, kojim rukovodi ministar Milojko Spajić, a u čijoj je nadležnosti dječja zaštita, sa pitanjem koji su sve pravni mehanizmi koje to ministarstvo može da iskoristi kako bi zaštitilo djecu od zloupotrebe u političke i vjerske svrhe. Pitali smo i da li su do sada preduzimali neke radnje sličnim povodima. Odgovore, do zaključenja ovog broja, nijesmo dobili.

,,Naš načelan stav je nepromjenjiv – odluku o pojavljivanju djece na javnim skupovima i u aktivnostima koje nisu primarno njima namijenjene, trebalo bi donijeti u odnosu na njihov uzrast, zrelost, odnosno sposobnost da razumiju kontekst događaja, vodeći računa o najboljem interesu djeteta, što mislimo da nije bio slučaj u datoj situaciji. Važno je napomenuti da takvu odluku donose njihovi roditelju, odnosno staratelji”, kazali su Monitoru iz Sektora za prava djece, mladih i socijalnu zaštitu Institucije zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore (Ombudsmana) povodom sporne fotografije sa početka teksta.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SRPSKA POLICIJA TRENIRA STROGOĆU NAD KOMŠIJAMA: Vulin disciplinuje crnogorske političare

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pretres  sina premijera Krivokapića u Beogradu uz repetiranje pištolja vrhunac je neprijatnosti koje crnogorski državljani povezani sa politikom i državnim strukturama, doživljavaju od strane policije u Srbiji

 

U kasnim večernjim satima, dok je bio u posjeti sestri u Beogradu, dva policajca  Republike Srbije uperila su pištolj u sina premijera Crne Gore Zdravka Krivokapića. Na snimku koji su objavili mediji čuju se krici njegove kćerke Jelene koja policajce pita zašto to rade i obavještava ih da je riječ o štićenoj ličnosti. Iz srbijanskog Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) saopštili su da je riječ o rutinskoj kontroli, a Krivokapićeva porodica je nakon toga, uplašena,  napustila Srbiju.

To je bio posljednji u nizu događaja, gdje su pripadnici srbijanskog MUP-a, maltretirali crnogorske zvaničnike. Prethodno su na granici priveli i podnijeli prijavu protiv poslanice Demokratske partije socijalista (DPS) i bivše ministarke ekonomije Dragice Sekulić jer je posjedovala nekoliko tableta lijeka bromazepam. Zbog toga je srbijanska policija tereti za posjedovanje psihoaktivnih supstanci. Nešto ranije na granici su zaustavljani i zadržavani poslanici iz Crne Gore Draginja Vuksanović-Stanković (SDP), Suada Zoronjić (URA), Božena Jelušić (URA), Damir Šehović (SD), Ervin Ibrahimović (BS).

Sagovornici Monitora iza ovih dešavanja vide aktuelnog minista unutrašnjih poslova Srbije Aleksandra Vulina. On je nakon usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici u crnogorskom parlamentu javno pozvao na zabranu ulaska u Srbiju poslanicima i poslanicama koji su za rezoluciju glasali.

Iz njegovog resora nijesu se izvinili premijerovoj porodici zbog neprijatnosti, već su održali predavanje vlastima u Crnoj Gori o nadležnostima policije. Navodno je premijerov sin pretresan jer je policija primila prijavu da se u vozilu nalaze naoružana lica.

,,Naši pripadnici umiju da povise i ton dok prilaze naoružanim licima i nadamo se da to nije mnogo uznemirilo legitimisanu gospodu. Pripadnici Policijske uprave za grad Beograd ne znaju i ne treba da znaju da li je na našoj teritoriji sin predsjednika Vlade Crne Gore, niti da li ima obezbjeđenje. Nijedan pripadnik MUP-a Srbije takođe ne kontroliše kretanje članova porodice Krivokapić i njihovog obezbjeđenja. Niti imamo tu želјu, niti imamo to pravo. Da tako nešto radimo bez saglasnosti porodice Krivokapić bili bismo optuženi da ih uhodimo i ometamo”, navodi se u saopštenju srbijanskog MUP-a. Odiše cinizmom.

Advokat i bivši ministar pravde Dragan Šoć za Monitor kaže da policija u Srbiji ima ovlašćenja da reaguje i da pretrese sumnjive osobe i da niko ne treba da bude pošteđen toga. Međutim, kod aktuelnih događaja kaže da je bilo očito da su učinjeni kako bi se dobio publicitet i poslala poruka.„Neko je to, čini mi se, uradio sa namjerom da se dođe do medija i izazove incident. Očito su poslate poruke, kakve ja ne znam. Očigledno je da se poruka šalje samo onima koji se na ovaj ili onaj način ne slažu sa politikom vlasti u Srbiji“, kazao je Šoć.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

DPS I CETINJE: Decenije raznog nasilja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Cetinje i magistrala do Podgorice vidjeli su opsadu policije  14. januara 1998.  u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. Bila je to ceremonija  visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu.Velike zasluge što je on tada i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku SPC-a uz prijem kod patrijarha Pavla

 

Nedavno ustoličenje novog mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija u Cetinjskom manastiru i sukob policije sa demostrantima koji su se protivili ustoličenju na pomenutom mjestu je ponovo dovelo Cetinje u medijski fokus glavnih regionalnih i evropskih medija. Poljednji put  kada su Cetinje i magistrala sve do Podgorice vidjeli takvu opsadu policije je bilo 14. januara 1998. god. u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. I tadašnja ceremonija je bila skup visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu. Nesporno je da se novoizabrani predsjednik osjećao sigurnijim na Cetinju nego u Podgorici zbog izrazito procrnogorskog sentimenta kojim je grad odisao još od početka krize i ratova u bivšoj Jugoslaviji. Velike zasluge što je Đukanović tada uopšte i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Crnoj Gori uz prijem i slikanje kod patrijarha srpskog Pavla. Amfilohijevi napori su na kraju doveli da Đukanović pobijedi Bulatovića sa nešto preko pet hiljada glasova razlike i spasi sebe od političke smrti, a možda i zatvora. Zauzvrat, kako to često biva u politici, petog septembra ove godine je Đukanović preko svojih udbaško-partijskih struktura sve učinio da onemogući Amfilohijevog nasljednika Joanikija da sjedne na duhovni tron Svetog Petra Cetinjskog u istoimenom manastiru.

Kao što je Crkva ranije iskorištena da pomogne Đukanoviću u osvajanju apsolutne vlasti tako je i prijestoni grad postao žrtva Đukanovićevih i DPS manipulacija i demagogije i to ne jednom ili dvaput.

Cetinje je kao opština na popisu 1991. godine imalo 20.171 stanovnika. U grad se dolazilo u potrazi za poslom. Fabrika obuće Košuta je imala 1.200 radnika, Elektroindistrija Obod koja je proizvodila rashladne uređaje i frižidere je zapošljavala 4.200 radnika od kojih je preko 1.500 došlo iz sjevernih nerazvijenih opština. Obodovi proizvodi su bili dio inventara maltene svake kuće u Crnoj Gori i izvoženi su na tržišta dvanaest evropskih zemalja što je dokazivalo njihov kvalitet.

Na Cetinju je bila i velika prevozna kompanija – Tara. Tara je u svoje doba imala preko 170 autobusa koji su saobraćali diljem bivše zemlje. Međutim, devedesete donose crne dane cetinjskoj privredi. Ono što su započele sankcije UN-a zbog Miloševićevih ratnih pohoda koje je podržavao vrh tada jedinstvene Demokratske partije socijalista (DPS) dovršila je Vlada Crne Gore sa svojim privatizacijama i „reformama privrede“. Prilikom posjete Obodu 1996. godine, tada premijer Đukanović je okupljenim radnicima izjavio „da nema Oboda, ponovo bi ga gradili“. Na kraju je od izjave ostalo samo prvi dio – da nema fabrike dok je poslovna zgrada Oboda kasnije postala zvanična rezidencija predsjednika države za vrijeme mandata Filipa Vujanovića u koju je rijetko svraćao ali u čiju rekonstrukciju je uloženo oko 1.300.000 eura poreskih obveznika. Takođe i Plavi dvor je postao predsjednikova rezidencija, izgrađen za potrebe prijestolonasljednika i sina kralja Nikole I.

Vlada Crne Gore i njeni tajkuni ne samo da su uništili velika preduzeća već ono što su kanili zadržati za sebe sele u Podgoricu i druge gradove. Fabrika lijekova, preduzeće za promet istih, očna klinika koja je donirana Cetinju iz Italije se preseljavaju u Podgoricu. Takođe se sele i Poštanski muzej, Kinoteka i Cetinjski forum. U Budvu će se preseliti sjedište Fondacije Svetog Petra.

To neće smetati DPS vlasti da osvaja glasove većine Cetinjana koji (kao i ostatak zemlje) tokom crnih 90-ih glasa Mila i Momira u vrijeme kada se razaraju Dubrovnik, Mostar, Sarajevo… DPS je forsirao narodsko logiciranje je da ih „treba glasati da ne bi bilo gore“. Međutim javlja se i jaka opozicija ratnim pokličima iz Beograda i Podgorice, prije svega predvođena Slavkom Perovićem i Liberalnim savezom Crne Gore (LSCG). Liberali postaju glavni protivnici srbijanizacije Crne Gore i šverc-komerca vrha DPS-a koji se tada transformiše od  komunista u mafijaške bosove slične onima u Italiji. Cetinjska opozicija će se otvoreno suprotstaviti i ulozi DPS-ovog „duhovnog partnera“ mitropolita Amfilohija čija je tada glavna misija da se Crna Gora što više utopi u Veliku Srbiju čiji obrisi su se naslućivali.

Đukanovićeva policija će surovo prebijati cetinjske momke zbog nošenja crnogorskih zastava i obilježja i pjevanja slobodoljubivih pjesama kojima će se isti Đukanović ogrnuti prošle nedjelje na protestima. Slavko Perović će biti pod stalnom obradom tajne policije koja je par puta optužena i za organizovanje napada na maloljetnu djecu Perovića dok su se vraćala kući iz škole.

Ostaće zapamćen događaj iz septembra 1993. godine tokom naučnog skupa Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) i njene tada crnogorske filijale (CANU) koja je prekinuta protestima grupe građana predvođene Bobom Bogdanovićem i pjevanjem Oj svijetla majka zoro koja će kasnije postati himna Crne Gore. Tada je na skupu akademika bio prisutan i mitropolit Amfilohije koji je ustao i sa Cetinjanima zajedno pjevao buduću himnu. Demonstranti su onda prešli u skandiranje protiv mitropolita. Crnogorski predsjednik Momir Bulatović i njegovo obezbjeđenje su takođe bili meta psovki nakon što im je Bulatović pokazao srednji prst a oni njemu da je „izdajnik i kopile Slobodana Miloševića“. Šestorica mladića su na kasnijem suđenju dobili ukupno 17 godina zatvora zbog napada na predsjednika i prekidanja skupa. „Nezavisni“ sud je uzeo u obzir samo izjave ljudi bliskih vlasti i policiji.

Razdor u DPS-u 1997. godine oko kontrole poslova šverca cigareta i druge akcizne robe će javnosti biti predstavljen kao borba između „reformski orjentisanog“ Đukanovića, koji se tada sjetio da su pored njegovih unosnih privatnih poslova ugroženi i interesi Crne Gore, i Momira Bulatovića koji je zagovarao bezuslovnu poslušnost porodičnoj kriminalnoj organizaciji Slobodana Miloševića pod vidom borbe za očuvanje Jugoslavije. Ogromna većina Cetinjana se tada upecala na propagandu da je Đukanović borac za slobodnu i demokratsku Crnu Goru i da će donijeti konačni boljitak gradu pa su ga nastavili glasati. Kako su „reforme“ napredovale tako se sve više počelo osipati i stanovništvo grada. Mnogo mladih se iselilo a jedan broj njih je otišao vani „u šanu“ povremeno se vraćajući sa skupim odijelima, naočarima za sunce i satovima koje su prodavali upola cijene. Od jednog broja „šanera“ kasnije će se profilirati grupa koju će Interpol nazvati Pink Panteri. Njihova umješnost u krađama skupocjenih dijamanata po svjetskim metropolama će im donijeti popularnost u javnosti ali i kod inostranih policija. Oni će se pravdati inostranim medijima da ih je nemaština i nevolja natjerala to da rade, ali da paze da niko ne bude povrijeđen tokom pljački. Takođe Panteri tvrde da ukradeni novac donose u Crnu Goru, za razliku od Pink Pantera u Vladi Crne Gore i DPS-u koji ukradeni novac od običnih građana iznose vani.

Cetinje od industrijskog grada postaje grad penzionera i lažnih obećanja DPS-a o budućem prosperitetu. U opštini je 2007. godine živjelo preko 4.500 penzionera od kojih je preko trećine imalo penziju manju od 100 eura. U takvim okolnostima DPS-ova ponuda od 50 eura za glas na izborima je mnogima bila prihvatljiva.

Kako su se smjenjivale opštinske DPS vlasti ponavljana su obećanja o revitalizaciji grada. Najavljivana je ukrajinska fabrika čokolade u halama zatvorenog Oboda, te fabrika konoplje, da će Vlada uložiti 20 miliona samo u razvoj kulture, da će se mnoge državne institucije preseliti na Cetinje. Od svih obećanja život običnih građana se sveo na, popularno nazvano, tri K – kapela, kafić i kladionica. Na popisu stanovništva 2011,  broj stanovnika opštine je pao na 16.657 (skoro 20 posto manje u 20 godina). Broj mladog radno sposobnog stanovništva pao je za 40 posto.

Cetinjski kadar DPS-a u opštini i privredi sve više napreduje u državnoj hijerarhiji uprkos katastrofalnim rezultatima njihovog rada u opštini. Bivši direktor Oboda Miroslav Ivanišević je obećavao da će sačuvati Obod jer ga „boli muka radnika i muka građana Cetinja“. Sam Ivanišević će napredovati u Vladi i biće njen vicepremijer, ministar finansija i kasnije predsjednik Senata Državne revizorske institucije (DRI). Drugi direktor Oboda Branko Vujović je kasnije dobio šansu da svoje „uspješno“ menadžersko iskustvo dalje primjenjuje kao ministrar trgovine, pa direktor Agencije za restrukturiranje privrede i strana ulaganja i ministar ekonomije. Svaki projekat privatizacije koji je vodio završavan je brojnim kontroverzama i optužbama za korupciju dok je njegov privatni imetak rastao bez objašnjenja i prikazanih prihoda što je bio u obavezi da prijavljuje kao funkcioner. Džabe su nevladine organizacije i policija pisali krivične prijave protiv Vujovića za razne korupcionaške ili sumnjive projekte. Đukanovićevo „nezavisno pravosuđe“ je spremno sve dočekivalo i odbacivalo.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo