Povežite se sa nama

HORIZONTI

POLA GODINE RATA U UKRAINI, UZ KOLAPS MEĐUNARODNOG PRAVA: Želi li Zapad poraz velikoruske agresije ili zamrznuti konflikt?

Objavljeno prije

na

U srijedu je 19 bivših američkih diplomata, obavještajnih i vojnih zvaničnika potpisalo apel da SAD konačno i isprave naoružaju Ukrajinu… Potpisnici tvrde da je sadašnja pomoć „dovoljna da dovede do pat pozicije ali ne i da poništi ruska teritorijalna osvajanja“ tako da Bajdenova administracija možda „nenamjerno sprečava“ (ukrajinsku) pobjedu „iz straha da ne isprovocira rusku eskalaciju (konvencionalnu i nuklearnu)“.  I novinar Bilda Džulian Ropke tvrdi da „Ukrajina dobija samo toliko naoružanja koliko je potrebno da ne izgubi rat“

 

Za koji dan će se navršiti pola godine od početka ruske invazije na susjednu i u svemu srodnu Ukrajinu. Rusija je prije toga toga više od godinu dana gomilala trupe, premještajući čitave armije i divizije iz Sibira u pripremi blitzkrieg-a. Pri tome je uporno negirala da sprema napad. Kremlj je tada optuživao Zapad da pričom o invaziji na Ukrajinu „širi histeriju“. U junu prošle godine je ruski predsjednik Vladimir Putin javno negirao da namjerava da obnovi Sovjetski Savez čiji raspad je još 2005. godine nazvao „najvećom geopolitičkom katastrofom stoljeća“. Međutim, njegovi najbliži saradnici su nakon početka agresije na Ukrajinu javno otvorili karte i objasnili da je jedan od ciljeva „specijalne vojne operacije“ i obnova Sovjetskog Saveza a kasnije i obnova sovjetske sfere uticaja u istočnoj Evropi.

Retorika koja vlada u Rusiji mnoge podsjeća na retoriku austrijskog gastabajtera na mjestu kancelara Trećeg Rajha koji je 30-ih godina prošlog stoljeća grmio o nepravdama Versajskog mira koji je nametnut Njemačkoj sa ciljem da je ponizi i prihvati stvaranje država koje ili ranije nikada nisu postojale ili čije postojanje je bilo „apsurd“. Kada se Austrijanac naoružao, prestali su važiti svi međunarodni ugovori koji su potpisali raniji „njemački izdajnici“ i zaigralo se na kartu ispravljanja nepravdi milom ili silom radi objedinjavanja Njemaca širom kontinenta u jednu državu sa jednim vođom.

Sadašnji imperator u Kremlju je tokom prve agresije na Ukrajinu 2014. godine zauzeo poluostrvo Krim i „vratio ga matici“ kao i dio Donbasa gdje je osnovao dvije „narodne republike“. Ujedno je izjavio da međunarodni ugovori koje je Rusija potpisala 1994. i 1997. godine o bezbjedonosnim garancijama teritorijalnom integritetu Ukrajine (uključujući i Krim) „više ne važe“ nakon zbacivanja njegovog vazala i kleptokrate u Kijevu – predsjednika Viktora Janukoviča. Prvi sporazum je bio Budimpeštanski memorandum kojim se Rusija obavezala u 6 tačaka da će poštovati nezavisnost i suverenitet postojećih i međunarodno priznatih granica, da neće koristiti prijetnje i silu, ekonomske pritiske, da će tražiti momentalnu intervenciju Savjeta bezbijednosti UN-a ukoliko Ukrajina postana meta agresije, da neće koristiti nuklearno oružje protiv nje i da će sve sporove rješavati mirno i konsultacijama. Potpise su, osim Rusije i Ukrajine, stavile i Sjedinjene Države, Velika Britanija, Francuska i Kina.

Nakon aneksije Krima, ruski vanjski ministar Sergej Lavrov je cinično izjavio januara 2016. godine da „Rusija nikada nije prekršila Budimpeštanski memorandum. On je sadržao samo jednu obavezu – da Ukrajina neće biti napadnuta nuklearnim oružjem“. Budimpeštanski sporazum je potpisan kao garancija suvereniteta i slobode Ukrajine nakon što se zemlja odrekla svog ogromnog nuklearnog arsenala u korist Rusije. Raspadom Sovjetskog Saveza 1991. godine Ukrajina je naslijedila oko 1900 strateških nuklearnih bojevih glava, 176 interkontinetalnih balističkih raketa (dometa do preko 10.000 kilometara) i 44 strateška nuklearna bombardera, što je činilo trećom nuklearnom silom u svijetu. Drugi ugovor koji je Rusija potpisala sa Ukrajinom je Ugovor o prijateljstvu, saradnji i partnerstvu kojim je 1997. godine potvrđena nepovredivost granica i kojom se ruska flota stacionirana na Krimu obavezala na poštovanje zakona i suvereniteta Ukrajine.

Među analitičarima i diplomatama vlada nepodijeljeno mišljenje da se Rusija nikada ne bi usudila napasti svoga susjeda da su Ukrajinci zadržali i dio nuklearnog potencijala umjesto što su ga predali Rusiji. Za razliku od Bjelorusa i Kazahstanaca, koji su brzo isporučili Rusiji nuklearno oružje zatečeno na svojoj teritoriji u momentu raspada boljševičke imperije, u Ukrajini je bilo dosta glasova da zemlja zadrži makar dio nuklearnog oružja kao garant buduće sigurnosti zbog lošeg istorijskog iskustva sa velikim susjedom. Sovjetske vlaste su 1932–1933 počinile stravičan genocid (nazvan Holodomor) nad ukrajinskim narodom stvaranjem vještačke gladi kroz program nacionalizacije poljoprivredne proizvodnje i kasnijim nasilnim oduzimanjem hrane od seljaka. U akcijama sovjetskih odreda smrti koji su implementirali „kolektivizaciju“ zemlje i izgladnjivanje stanovništva nastradali su milioni etničkih Ukrajinaca ali i drugih manjina, Kazahstanaca, Tatara, Njemaca itd. Rusija, koja je pravna nasljednica Sovjetskog Saveza, ne priznaje genocid i tvrdi da nisu Ukrajinci targetirani kao etnička grupa u doba Staljinove „narodne vlasti“. Sadašnje rusko rukovodstvo već duže vrijeme negira posebnost ukrajinskog naroda i države. U Putinovom autorskom eseju od 7.000 riječi, objavljenom jula prošle godine pod naslovom O istorijskom jedinstvu između Rusa i Ukrajinaca on  navodi da su oni zapravo „jedan narod“ sa „krvnim vezama“ i da je Rusija ostala bez svoje teritorije zbog zapadnih spletki koji su dovele do ukrajinske nezavisnosti. Naime, po Putinu „pravi suverenitet Ukrajine moguć je jedino u partnerstvu sa Rusijom“. Nakon početka rata, čiji je jedan od ciljeva bio i „denacifikacija Ukrajine“ otkriveno je da iza „nacističke“ Ukrajine stoje i „jevrejski kolonizatori“ i da Jevrejski plaćenici „ratuju rame uz rame sa ukrajinskim neonacistima“.

U srijedu je 19 bivših američkih diplomata, obavještajnih i vojnih zvaničnika potpisalo javni apel da Sjedinjene Države konačno i isprave naoružaju Ukrajinu „prije nego bude prekasno“. Potpisnici priznaju da je dosadašnja američka vojna pomoć značila puno jer je agresor velikom dijelom zaustavljen i naneseni su mu veliki gubici. Međutim, sadašnja pomoć je samo „dovoljna da dovede do pat pozicije ali ne i da poništi ruska teritorijalna osvajanja“ tako da Bajdenova administracija možda „nenamjerno sprečava“ (ukrajinsku) pobjedu „iz straha da ne isprovocira rusku eskalaciju (konvencionalnu i nuklearnu)“. Potpisnici apela traže da se „obezbijedi onoliko sredstava Ukrajini koliko joj je potrebno za pobjedu“. Sličnog mišljenja je i novinar njemačkog Bilda i dobar poznavalac prilika na istoku kontinenta – Džulian Ropke koji je prije tri dana javno ustvrdio da „Ukrajina dobija samo toliko naoružanja koliko je potrebno da ne izgubi rat“.

Mnogi pozivaju Ameriku da ponovi takozvani Zakon o zajmu i najmu iz Drugog svjetskog rata kada je poslala ogromne količine ratnog materijala i oružja Sovjetskom Savezu nakon što ga je 22. juna 1941. godine napala, do tada prijateljska i saveznička, nacistička Njemačka sa kojim su do tada zajedno raskomadali istočnu Evropu. Sjedinjene Države su tokom Drugog svjetskog rata Rusima isporučile više od 400.000 džipova i kamiona, 14.000 borbenih aviona, 8.000 traktora i raznih građevinskih mašina i 13.000 tenkova. Međutim, ono što je najvažnije je da su Amerikanci tada, osim oružja, snabdjeli Rusiju sirovinama i mašinama koje su održale sovjetsku ratnu industriju. Tako je SSSR od Amerike dobijao trećinu potrebnog eksploziva, 55 odsto potrebnog aluminijuma i 80 odsto bakra za svoju vojnu industriju. Sovjetske ratne avione je velikim dijelom pokretalo američko visoko-oktansko gorivo koje se dodavalo u gorivo lošije domaće proizvodnje. Osim toga, Rusija je dobila 35.000 sredstava veze i 32.000 motocikala dok je preko 20.000 raketnih sistema Katjuša bilo montirano i prenošeno američkim kamionima Studebaker. Za veću mobilnost sovjetske željeznice se pobrinula američka industrija koja je isporučila preko 2.000 lokomotiva i bezbroj vagona. Rusija je tada dobila pomoć koja, pretvorena u sadašnji novac, izunosi stotine milijardi dolara i koja je bila presudna, po riječima sovjetskih lidera Josifa Staljina, Nikite Hruščova i vojskovođe Georgija Žukova, da Rusija ne bude poražena od Njemačke i da zajedno sa sveznicima izađe kao pobjednik. Nakon rata sovjetski propagandisti su nastojali da omalovaže američku pomoć i tvrdili su da nije presudnije uticala na tok rata.

Analitičari smatraju da bi i mali dio pomoći Ukrajini kakav je Rusija dobila tokom Drugog svjetskog rata presudno uticao na tok rata i natjerao moskovsko rukovodstvo za pregovarački sto. Do sada je isporuka mobilnih raketnih sistema HIMARS (isporučeno 12 platformi) donijela veliku promjenu na terenu, mada i ne presudnu da promijeni tok rata. Mnoga ruska skladišta municije su uništena duboko iza linija fronta i što je natjeralo rusku logistiku da uspori i vrši velika pregrupisavanja i alociranja materijala. Takođe, osjetno su smanjeni ruski artiljerijski napadi na ukrajinske gradove i civilnu infrastrukturu u njima. Ovih dana je i okupirani Krim, koga Moksva smatra svojom teritorijom, postao meta uspješnih napada ukrajinske vojske. Za sada ostaje nejasno da je li napad na avio- bazu na Krimu (gdje je uništeno 10 aviona na zemlji i natjeran ostatak na relociranje u Rusiju), depoe municije i željeznička čvorišta izveden zapadnim ili domaćim oružjem i komandosima. U svakom slučaju izazvana je masovna panika među ruskim turistima na Krimu i formirane su kilometarske kolone prema mostu na Kerču koji spaja okupirano poluostrvo sa Rusijom. Samo u utorak 38.000 vozila je napustilo Krim. Ranije je objavljeno da su mnogi funkcioneri ruskih službi bezbjednosti oglasili prodaju svojih nekretnina na krimskim ljetovalištima. Odgovor je brzo stigao iz Moskve – ponovo su raketirani Harkiv, Krematorsk, Krivi Rog i ostali gradovi na istoku uz desetine ubijenih i osakaćenih civila.

Ukrajinsko rukovodstvo ističe da će rat biti gotov onda kada i posljednji okupatorski vojnik napusti Ukrajinu, uključujući i Krim. Međutim, Ukrajina je svjesna da ne može sama. Ostaje na slobodnom svijetu da pruži ruku Ukrajini da porazi Putina u mjeri u kojoj je nekad Zapad pomogao Rusiji da porazi Hitlera.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

HORIZONTI

PORUKE I GOSTI SVESRPSKOG SABORA: Novi nasrtaji na Crnu Goru i BiH i poltronstvo Beogradu

Objavljeno prije

na

Objavio:

U izvještajima srbijanskih i RS režimskih medija o zajedničkoj sjednici vlada u Beogradu, prisustvo Mandića i ostalih iz Crne Gore se ne pominje ni riječju. Da Mandiću vjerovatno nije bilo svejedno, moglo se vidjeti iz njegovog obraćanja skupu rekavši da „nema sumnje da će budućnost biti takva da možemo u nekom sljedećem periodu da razmišljamo da ovo ne bude skup samo dvije države, nego da vidimo da nas bude i više, da ne budemo samo gosti na ovom skupu“. Poenta je, kako Mandić reče da budemo „jedni drugima najbliži, kao stotinama godinama unazad”

 

Prošle subote je u Beogradu održan tzv. Svesrpski sabor pod motom – Jedan narod, jedan sabor, Srbija i Srpska. Cjelodnevna manifestacija je započeta molebanom za Srbiju i Republiku Srpsku (RS) u Hramu Svetog Save na Vračaru koju je vodio patrijarh Porfirije Perić. Prisustvovao je vrh srbijanske države i bosanskog entiteta RS. Iz Crne Gore, kao što je i očekivano, bili su lideri Nove srpske demokratije (NSD) i šef Skupštine Andrija Mandić, Demokratske narodne partije (DNP) Milan Knežević kao i lideri nekoliko manjih provučićevskih stranaka uključujući i ministra poljoprivrede Vladimira Jokovića. Mandić je na ovaj skup došao i sa kompletnim poslaničkim klubom NSD-a, svim NSD gradonačelnicima (osim budvanskog koji je u pritvoru pod optužbom za trgovinu drogom) i predsjednicima skupština opština kao i direktorima velikih kompanija iz redova njegove stranke. Na ovom Prvom svesrpskom saboru delegacija iz Crne Gore je imala status gosta. Dok su se družili predsjednici Srbije, Aleksandar Vučić i RS-a Milorad Dodik sa svojim svitama, Andrija Mandić je objavio da je njegova velika delegacija otišla na sastanak sa formalnim premijerom Srbije Milošem Vučevićem u Palati Srbija. Vučevića srbijanska opozicija zove „batlerom porodice Vučić“ čiji prvonadređeni je brat predsjednika za koga odrađuje sve što treba i stavlja potpise. Mandiću vjerovatno nije bilo svejedno što se nije pojavio u prvom planu sa Dodikom pored gospodara Srbije. Na zajedničkoj sjednici srbijanske i RS vlade  postavljen je tek peti od gospodara (kome je sa lijeve strane bio patrijarh a sa desne Dodik) a tek niže od Mandića su bili i ostali tzv. „predstavnici srpskog naroda iz CG“. Vrijedno je napomenuti da je crnogorska delegacija u kojoj su bili i Mandićev šef kabineta i ostali provučićevski političari prilikom posjete Banja Luci za neustavni Dan RS-a 9. januara ove godine dobila zadnji red među gostima.

U izvještajima srbijanskih i RS režimskih medija o zajedničkoj sjednici vlada u Beogradu prisustvo Mandića i ostalih iz Crne Gore se ne pominje ni riječju. Da Mandiću vjerovatno nije bilo svejedno, kasnije se  moglo vidjeti iz njegovog obraćanja skupu kada je rekao da „nema sumnje da će budućnost biti takva da možemo u nekom sljedećem periodu da razmišljamo da ovo ne bude skup samo dvije države, nego da vidimo da nas bude i više, da ne budemo samo gosti na ovom skupu“. Poenta je, kako Mandić reče, da budemo „jedni drugima najbliži, kao stotinama godinama unazad”. Ostaje nedorečeno da li je mislio na bliskost Crnogoraca sa srbijanskom rajom pod Turcima ili na zajedništvo „stotinama godina“ između Turaka i Srba, jer se samo o takvom zajedništvu realno istorijski i može govoriti. Mandić je u obraćanju iznova potvrdio da RS smatra „državom“ kao kada je u Podgorici ugostio njenog predsjednika bez državne zastave Bosne i Hercegovine čiji RS je sastavni dio. RS su od totalnog vojnog poraza i nestanka 1995., spasili sada Dodiku mrski Amerikanci.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

IZBORI U SRBIJI I NJIHOV EHO U CRNOJ GORI: Ono što su nekad bili Miloševićevi sljedbenici, danas su Vučićevi 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Čak i da Crna Gora dobije ovog mjeseca pozitivan odgovor na famozni IBAR i završna mjerila, vrlo je upitno kako će Crna Gora sa DPS-om i bivšim Demokratskim Frontom ikada stići do članstva u EU

 

 

Prošle nedjelje u Srbiji su održani lokalni izbori u 89 opština, uključujući i ponovljene izbore u glavnom gradu Beogradu i njegovih 17 opština. Sadašnji, kao i raniji izbori u decembru, koji su se poklopili sa parlamentarnim, su praćeni sa velikim kontroverzama. Posmatrači OSCE-a i EU, domaće NVO i opozicija su krajem prošle godine primijetili i dokumentirali ozbiljne neregularnosti – dupli birački spiskovi, kupovina glasova, pritisci i ucjene zaposlenih u državnim službama uz angažmane kriminalnih grupa za bolje utjerivanje glasova. Pride toga, dovedene su na desetina hiljada bosanskih Srba (po nekim procjenama preko 40 hiljada) da glasaju u Beogradu nakon što su prijavljeni na fiktivnim adresama, nekad i po stotinu u istom ili čak i nepostojećem objektu.

Kako ipak niko nije dobio čistu većinu, vlasti predvođene Srpskom naprednom strankom (SNS) predsjednika države Aleksandra Vučića su se odlučile na mali „ustupak“ EU i opet pozvali na birališta 2. juna. Prateći predizbornu kampanju i kreiranu histeriju oko izglasavanja rezolucije o genodicu u Srebrenici kojom se navodno Srbi etikatiraju kao genocidan narod, mnogi su očekivali i najavljavali da će isti problemi pratiti i ove izbore.

Međutim, ovaj put je rezultat bio i više nego izgledan. Glavni opozicioni blok Srbija protiv nasilja (SPN) predvođen Strankom slobode i pravde (SSP) Dragana Đilasa se odlučio za bojkot zbog nepostojanja fer i poštenih uslova iako je on rekao da ne poziva druge na bojkot već da sami odluče. Neizlazak je izabrao i drugi opozicioni blok – koalicija NADA, čiji je predvodnik Nova Demokratska stranka Srbije (DSS). Ostale opozicione partije iz bivšeg SPN su formirale blokove Biramo Beograd i Kreni-Promeni uz još nekoliko drugih manjih stranaka i izašle na izbore.

Sa druge strane, Vučićev SNS je izašao u širokoj koaliciji u kojoj su i Socijalistička partija Srbije (SPS), Zavetnici i Srpska radikalna stranka. Zavetnici, koji su zajedno sa Dverima izašli u decembru na izbore, i radikali tada nisu prošli cenzus. Tako je SNS je „čisto i ubedljivo pobedio“ u svim opštinama, osim u Bačkoj Topoli, Senti, Kanjiži i Tutinu, gde u većini žive manjinske zajednice – Mađari i Bošnjaci, saopštio je formalni lider SNS-a i formalni premijer Miloš Vučević. Vučićev blok je osvojio gotovo 53 odsto glasova ili 64 mandata u beogradskoj skupštini od ukupno 110 što mu daje komformnu većinu, dijelom zahvaljujući bojkotu glavnine opozicije. SNS-om predvođena koalicija je osvojila i Novi Sad sa preko 52 odsto glasova. Opozicija u Novom Sadu je naknadno pokazala paralelni spisak za biračko mjesto 163 na Limanu do kojeg su došli i koji je koristila Vučićeva SNS. Kandidat za novosadskog odbornika Miran Pogačar je objasnio da su u svesci naznačeni sigurni glasovi SNS-a, ko kada dolazi na glasanje ali i kome su bili namijenjeni SNS paketi za pomoć. Na spiskovima se vide i različite napomene koje su napravljene za svakog birača- „ne glasa za SNS”, „drsko zatvara vrata”, „neće da glasa”, „svašta priča protiv SNS-a“, „odbija paket”, „neće glasati”, “stranac”, “odselio se” i slično.

Najviše nemira tokom izbornog dana se desilo zbog rada takozvanih kol centara SNS-a smještenih u beogradskom Sportskom centru Banjica i Novosadskom sajmu. Došlo je i do fizičkih sukoba aktivista naprednjaka i opozicionih stranaka, koje su pokušavale da uđu i saznaju šta toliki broj ljudi radi tamo tokom trajanja glasanja.

Kontrolori opozicije su tokom čitavog izbornog dana prijavljivali ogroman broj nepravilnosti i pokušaja manipulacija na biračkim mjestima širom Srbije. Na snimcima objavljenim od strane građana i opozicionih funkcionera može se vidjeti veliki broj SNS aktivista sa puno dokumentacije, papira, kompjuterima koje su obezbjeđivali krupni tjelohranitelji obučeni u crno sa maskama na licu. Radomir Lazović iz Zeleno-levog fronta je rekao da im takvo ponašanje SNS-a daje za pravo da posumnjaju da na tim mjestima postoje dupli spiskovi i da se „vrši pritisak na birače kako, kada i gde da glasaju“. Lider pokreta Kreni-Promeni Savo Manojlović rekao je juče medijima ispred Skupštine grada Beograda da su odlučili da vrate osvojene mandate jer „u nekoliko gradova i opština imamo prekrajanje izborne volje građana“.

Nakon prvih rezultata i brojanja srbijanska opozicija je objavila da je odnijela tijesnu pobjedu u Nišu i Čačku. Naime, Gradska izborna komisija (GIK) Niša  je rano u ponedjeljak objavila rezultate po kojima SNS zajedno sa satelitskom Ruskom strankom ima 30 mandata, jedan manje od opozicije. To su potvrdili i IPSOS i CESID. Međutim, nezavisni analitičari su ipak upozorili protiv prijevremenog slavljenja jer SNS i Vučić neće predati Niš tek tako, treći po veličini grad u zemlji.  Ono što se onda desilo po riječima Andreja Ivanjija, novinara nedjeljnika Vreme, je „ne da je sumnjivo, nego je ozbiljno sumnjivo“. Naime, GIK se opet sastao, ali bez predstavnika opozicije i „onda nije kako smo rekli, nego je drugačije… od tih ne znam koliko džakova u Nišu baš slučajno su uzeli devet koje kada su prebrojali pa je bio drugačiji rezultat“ objašnjava Ivanji. On je podsjetio i na izjavu predsjednika Vučića koji je više puta ponovio da bi mu vrlo teško pao poraz u Nišu.

Pravni tim opozicije je predao GIK-u oko 50 prigovora zbog nepravilnosti među kojima je jedna od značajnijih ručno prepravljanje zapisnika sa biračkih mjesta u korist Ruske stranke. Pravni zastupnici opozicije su primijetili nepodudaranje originalnih zapisnika biračkih odbora sa biračkih mjesta sa skeniranim zapisnicima koji su zvanično objavljeni na sajtu Republičke izborne komisije (RIK). Skenirane zapisnike RIK-u dostavlja GIK.

Prepravke zapisnika su rađene u korist „povećavanja“ broja birača koji su glasali za Rusku stranku koja ima status stranke nacionalne manjine za koju ne važi cenzus od tri odsto već takozvani prirodni prag koji se izračunava Dontovom metodom. Rusa je na posljednjem popisu u Nišu bilo svega 121. Ruska stranka je kandidovala samo osam odborničkih kandidata od 61 koliko ima niška skupština. Od tih osam samo je jedan bio Rus dok su ostali bili Srbi. Prvi na listi Tihomir Perić je medijima rekao da iako je Srbin, on je veliki rusofil, a svoj glas u niškoj Skupštini će dati SNS-u iz „prijateljstva i ljubavi“. Ruska stranka je imala kandidate i u Beogradu, Novom Sadu, Čačku i Valjevu, tj. u svim velikim gradovima gdje je vlast procijenila da će im manjinske stranke kojima ne treba cenzus dobro doći u izbornim računanjima. Tako je u Beogradu ta stranka dobila 1 mandat sa 1.2 odsto glasova od kojih je ruskih najmanje bilo.

Niška opozicija najavljuje i krivične prijave jer ih ovakvo „štelovanje zapisnika“ podsjeća na 1996. godinu kada je tokom izborne krađe koje je organizovao režim Slobodana Miloševića to bila masovna pojava.

Tadašnji protesti su najavili početak kraja srbijanskog diktatora i neprikosnovenog gospodara i Crne Gore i „srpskih zemalja“ preko Drine. Tada je i crnogorski premijer Milo Đukanović započeo otklon od njega, procijenivši za Vreme da je Milošević „prevaziđeni političar“. Otklon od Beograda je ipak išao sporo i bolno i tek je 2006. rezultirao i državnom samostalnošću. Međutim, nikada nije došlo do otklona Miloševićevih standarda u vladanju zemljom. Štaviše, mnogi tvrde da je Đukanovićev režim prljavim novcem i uticajem pomogao sadašnjim prijateljima u Beogradu da dođu i onda učvrste vlast zasnovanu na istim standardima. Interesantno je da prošli i sadašnji izbori u Srbiji imaju prilično mali prostor u miloističkim medijima u Crnoj Gori.

Milan Knežević iz Demokratske narodne partije (DNP) i Andrija Mandić iz Nove srpske demokratije (NSD) i ujedno i predsjednik državne Skupštine su i pored takve kampanje javno podržali vladajuću srbijansku partiju i Vučića u decembarskim izborima. Mandić je čak i decembarsku izbornu noć proveo u Beogradu u štabu vladajuće stranke i nije se trudio objasniti u kom je svojstvu bio tamo. I Mandić i Knežević su, dok su bili opozicija, i sami bili žrtve identičnih metoda prekrajanja izborne volje od strane Demokratske partije socijalista (DPS) i žrtve montiranih sudskih procesa u kome je Vučićev režim direktno pomagao njihove progonitelje.

Obojica političara se ovaj put nisu javno oglašavala pred lokalne izbore, ali nisu ni riječ rekli protiv javno objavljenih dokumenata koji bude sumnju u ozbiljne malverzacije. Teško je očekivati da će se kod njih u odnosu na Vučića desiti ono što se desilo kod Đukanovića krajem 1996. godine u odnosu na Miloševića. I Mandić i Knežević će vrlo vjerovatno biti i gosti tzv. Svesrpskog sabora u Beogradu koji treba okupiti političare istog profila i nema sumnje da će odatle donijeti „lijepe utiske“. Opštine u kojima NSD i DNP imaju gradonačelnike otvoreno oponašaju i Vučićeve i Đukanovićeve standarde vladanja. Čak i da Crna Gora dobije ovog mjeseca pozitivan odgovor na famozni IBAR i završna mjerila, vrlo je upitno kako će Crna Gora sa DPS-om i bivšim Demokratskim Frontom ikada stići do članstva u EU.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

KOSOVO, SREBRENICA, SRPSKI SVET –  VUČIĆEVE IGRE BEZ KRAJA: Klišei za čuvanje fotelja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prošle nedjelje je održana na Pešteru i završnica vojne vježbe Vihor 2024. Poredpredsjednika Srbije, i drugih srbijanskih dužnosnika prisustvovali su i komandant KFOR-a Ozkan Ulutaš, predsjednik Republike Srpske (RS), ali i predsjednik Skupštine (i lider Nove srpske demokratijeAndrija Mandići lider Demokratkse narodne partije (DNP) Milan Knežević. Mandić i Knežević su najavljeni u svojstvu „lidera srpskog naroda u Crnoj Gori“. Vježba je bila sa bojevim gađanjem

 

 

Ako je vjerovati režimskim medijima u Srbiji i njihovim razglasnim stanicama u regionu, Srbiju i srpski narod čekaju teški i odsutni dani za odbranu prava na postojanje i slobodu. Stanje je skoro pa ratno. Prvo je krajem marta gospodar Srbije Aleksandar Vučić najavio je da će 5. i 6. maja „u Beogradu i drugim delovima Srbije biti održan veliki Vaskršnji sabor Srbije i Republike Srpske“. To je odlučeno „posle višesatnih razgovora” koje je imao s predsjednikom Republike Srpske Miloradom Dodikom, u prisustvu Njegove svetosti patrijarha srpskog Porfirija. „Na tom saboru biće donete važne odluke o opstanku srpskog naroda na svojim ognjištima, njegovom ekonomskom napretku, očuvanju srpskog jezika i ćiriličkog pisma…” istakao je Vučić.

Prošle nedjelje je održana na Pešteru i završnica vojne vježbe Vihor 2024. Pored predsjednika Srbije, ministra odbrane i drugih srbijanskih dužnosnika prisustvovali su i komandant KFOR-a Ozkan Ulutaš, predsjednik Republike Srpske (RS), ali i predsjednik Skupštine (i lider Nove srpske demokratijeAndrija Mandić i lider Demokratkse narodne partije (DNP) Milan Knežević. Mandić i Knežević su najavljeni u svojstvu „lidera srpskog naroda u Crnoj Gori“. Vježba sa bojevim gađanjem održana je „sa ciljem daljeg unapređenja obučenosti i osposobljenosti komandi i jedinica Vojske …tokom pripreme i izvođenja borbene operacije“ kako je navelo Ministarstvo odbrane Miloša Vučevića, uskoro novog premijera. Na vježbi su učestvovali kopnena i vazduhoplovna komponenta vojske i specijalne snage. Dodik je rekao da je srbijanska vojska „pokazala da je sposobna i spremna da očuva Srbiju, njenu teritoriju i slobodu“ dok je Milan Knežević uočio još jednu opasnost po srpstvo. Na twitteru je kasnije napisao da „stavovi (predsjednika) Jakova Milatovića Mila Đukanovića o Srbiji, Srebrenici, Kosovu, Rusiji“ su isti i da zapravo Milatović ima „još rigidniji stav i isključiviji od njegovog prethodnilka“.

Skoro se navršilo 11 godina od Briselskog sporazuma koji su potpisale vlasti u Beogradu i Prištini uz posredovanje EU. Predsjednik Srbije ih je nazvao „11 godina brutalnih laži“ i da je to bilo „vreme svakodnevnih besmislica, izmišljanja i pravdanja, neispunjavanja onoga što su potpisali i Beograd i Priština, ali i EU“. Po srbijanskoj vlasti, Srbija je ispunila sve što je do nje bilo. Nakon priča o Kosovu i davanja pogrdnih etiketa antimafijaškoj vladi Albina Kurtija koja se drznula da udari na laboratorije za drogu i kripto valute narko bosova u službi Beograda priča je opet prebačena na drugu vječitu temu – Srebrenica.

U  sjedištu Ujedinjenih nacija (UN) u Njujorku, Generalna skupština ove organizacije će 2. maja na zatvorenom sastanku raspravljati o nacrtu rezolucije o Međunarodnom danu refleksije i sjećanja na genocid u Srebrenici 1995. godine. Tekst dokumenta nije zvanično objavljen. Prvi pokušaj da se progura ova rezolucija je 2015. godine propao usred veta Rusije. Bujar Osmani, vanjskih ministar Severne Makedonije, rekao je da se rezolucijom 11. jul proglašava Međunarodnim danom sećanja na genocid u Srebrenici i „bez rezerve se osuđuje svako poricanje genocida” Rezoluciju su predložile Njemačka i Ruanda, a podržale je zapadne sile poput Amerike i Francuske. U regionu su  kosponzorirali Slovenija i Sjeverna Makedonija. U Crnoj Gori je oko 70 NVO potpisalo zahtjev da i crnogorska vlada bude kosponzor rezolucije, ali se ona do sada o tome nije izjašnjavala,  a tema Srebrenica juče nije ušla u agendu za sjednicu Vlade. Rezolucija, očito,  dolazi u politički osjetljivom momentu za koalicionu crnogorsku vladu. Premijer Milojko Spajić je izbjegao  konkretan odgovor novinarima oko kosponzorstva Crne Gore  rezolucije UN o genocidu u Srebrenici.

Naravno,  ovakve teme vlasti u Beogradu i Banja Luci koriste kao  izgovor za sve probleme i kleptomaniju kod kuće. I Aleksandar Vučić i Milorad Dodik su izrazili žestoko neslaganje sa prijedlogom rezolucije ističući da je uperena protiv srpskog naroda. Vučić je u Njujorku pozvao stalne članice UN da odbace rezoluciju i ocijenio da će njeno usvajanje produbiti jaz i dovesti do novih napetosti na Zapadnom Balkanu. Rekao je da je proces pripreme nacrta trajao šest mjeseci “u tajnosti”, o čemu niko u Srbiji nije bio upoznat, uz potpuno ignoriranje Srba u BiH. Predsjednik Srbije je naglasio da Srbija dosljedno osuđuje „strašne zločine u Srebrenici” te da su to uradila i dvojica predsjednika Srbije – ranije Boris Tadić i on, posjetivši  Srebrenicu i odajući počast žrtvama. Skupština Srbije je 2010. godine  usvojila deklaraciju kojom je osudila zločin u Srebrenici.

Vučić je krajem prošlog mjeseca konspirativno ukazao da će, prema podacima koje Srbija dobija iz Generalne skupštine UN-a, nakon usvajanja rezolucije „uslijediti zahtjevi za ukidanje Republike Srpske i da Beograd plati ratnu odštetu”. Razlog tome je da „srpski narod bude kažnjen zbog slobodarske i nezavisne politike, da bude dodatno pritisnut po pitanju Kosova i Metohije i zbog spoljnopolitičke orijentacije“.

Dodik je bio još oštriji u svojim izjavama rekavši da, ako bude usvojena, rezolucija „definitivno sahranjuje BiH, jer sahranjuje mogućnost da se dva naroda pomire“ uz opasku da se radi o „dosipanju soli na ranu“. Po njemu su „strani faktori počeli da kvalifikuju ponašanje Srba kao genocidno i prije nego što se išta desilo, te da su najavljivali da se Srbi navodno pripremaju za genocid“. Dodik sada ne priznaje da se desio genocid u julu 1995. godine, već smatra da je u pitanju „teški ratni zločin“. Kada je Dodik došao na vlast u RS (koja je spašena od totalnog vojnog poraza i nestanka) upravo kroz pomoć „stranih faktora“ tada je javno izjavljivao da se u Srebrenici „desio genocid“. Sa okretanjem leđa svojim „stranim faktorima“ i prigrljavanjem Beograda i Moskve, promijenila se i priča.

Vlasti njegovog (sada privatnog) entiteta uređenog po uzoru na nekadašnjeg prijatelja Mila Đukanovića, su prije nedjelju dana organizovale „veličanstveni skup“ u Banja Luci pod imenom Srpska te zove. Pred oko 50 hiljada okupljenjih (i velikim dijelom organizovano primoranih i prevezenih autobusima) je govorio čitav vrh entiteta i skoro svi visoki političari iz Srbije osim Vučića. Doskorašnja premijerka i sada šefica Skupštine Ana Brnabić je poručila da je „važno je da se Srbija i Republika Srpska drže zajedno, a da će oni koji su sada na vlasti u Srbiji …uvek biti uz Republiku Srpsku i srpski narod“. Sa skupa su se čule priče o stradanjima Srba i  poruke da neće dozvoliti da srpski narod bude proglašen za genocidan. Skupu u Banja Luci nije prisustvovao niko od lidera  provučićevih stranaka iz Crne Gore  iako su prije toga bili na proslavi antiustavnog Dana RS i dobili na bini zadnji red –  gdje Crna Gora i pripada u svim velikosrpskim projekcijama.

Međutim, javni komentar, tj. „legitimno pitanje“ predsjednika Jakova Milatovića „u kojem kontekstu su prisustvovali vježbi“ na Pešteru je naljutilo Kneževića iako ga predsjednik nije direktno  pomenuo. Za Mandića je rekao da je šef Skupštine, pa samim tim i član Savjeta za odbranu i bezbednost i da je siguran da će on odgovoriti na pitanje. Odgovorio je ipak Knežević rekavši da ga to pita čovjek koji je pobijedio Mila Đukanovića u drugom predsjedničkom krugu „zahvaljujući glasovima Srba iz Crne Gore“. Knežević je dodao da je Vojska CG na čijem je čelu Milatović poznata po švercu kokaina njenih oficira i da su  bivši pripadnici vojske „osumnjičeni za teška ubistva u klanovskim obračunima“ pa tako nema prava predsjednik da mu postavlja takva pitanja. Knežević zgodno zaboravlja da se sve to događalo dok je vojskom upravljao i dalje Vučićev prijatelj i saveznik Đukanović i da je Vučić direktno pomogao Đukanoviću da budu i on i Mandić prvostepeno osuđeni na 5 godina zatvora u montiranoj aferi Državni udar.

Pored „lidera srpskog naroda u CG“ je stajao i srbijanski ministar odbrane Vučević, budući premijer i akter brojnih korupcionaških afera i spona sa narko dilerima koji su pod zaštitom srbijanske Prve familije. Knežević se sigurno nije usudio pitati Vučića za kriminal i korupciju koja razara Srbiju i što su Europolovi SKY transkripti dodatno potvrdili.

Po snimcima do kojih je došla kosovska policija, upravo je lokalni Pablo Eskobar, kako su označili Milana Radoičića – jednog od „lidera srpskog naroda na Kosmetu“ dobio i oružje i obuku na obližnjem poligonu srbijanske vojske za teroristički upad na sjever Kosova. Na kraju, kad se radi o postavljanju pitanja, Mandić i Knežević, nikako da pitaju Vučića u „ime srpskog naroda u CG“ kako to da on štiti Svetozara Marovića od zatvorske kazne i još mu omogućava da širi biznis po Srbiji.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo