Povežite se sa nama

HORIZONTI

POLA GODINE RATA U UKRAINI, UZ KOLAPS MEĐUNARODNOG PRAVA: Želi li Zapad poraz velikoruske agresije ili zamrznuti konflikt?

Objavljeno prije

na

U srijedu je 19 bivših američkih diplomata, obavještajnih i vojnih zvaničnika potpisalo apel da SAD konačno i isprave naoružaju Ukrajinu… Potpisnici tvrde da je sadašnja pomoć „dovoljna da dovede do pat pozicije ali ne i da poništi ruska teritorijalna osvajanja“ tako da Bajdenova administracija možda „nenamjerno sprečava“ (ukrajinsku) pobjedu „iz straha da ne isprovocira rusku eskalaciju (konvencionalnu i nuklearnu)“.  I novinar Bilda Džulian Ropke tvrdi da „Ukrajina dobija samo toliko naoružanja koliko je potrebno da ne izgubi rat“

 

Za koji dan će se navršiti pola godine od početka ruske invazije na susjednu i u svemu srodnu Ukrajinu. Rusija je prije toga toga više od godinu dana gomilala trupe, premještajući čitave armije i divizije iz Sibira u pripremi blitzkrieg-a. Pri tome je uporno negirala da sprema napad. Kremlj je tada optuživao Zapad da pričom o invaziji na Ukrajinu „širi histeriju“. U junu prošle godine je ruski predsjednik Vladimir Putin javno negirao da namjerava da obnovi Sovjetski Savez čiji raspad je još 2005. godine nazvao „najvećom geopolitičkom katastrofom stoljeća“. Međutim, njegovi najbliži saradnici su nakon početka agresije na Ukrajinu javno otvorili karte i objasnili da je jedan od ciljeva „specijalne vojne operacije“ i obnova Sovjetskog Saveza a kasnije i obnova sovjetske sfere uticaja u istočnoj Evropi.

Retorika koja vlada u Rusiji mnoge podsjeća na retoriku austrijskog gastabajtera na mjestu kancelara Trećeg Rajha koji je 30-ih godina prošlog stoljeća grmio o nepravdama Versajskog mira koji je nametnut Njemačkoj sa ciljem da je ponizi i prihvati stvaranje država koje ili ranije nikada nisu postojale ili čije postojanje je bilo „apsurd“. Kada se Austrijanac naoružao, prestali su važiti svi međunarodni ugovori koji su potpisali raniji „njemački izdajnici“ i zaigralo se na kartu ispravljanja nepravdi milom ili silom radi objedinjavanja Njemaca širom kontinenta u jednu državu sa jednim vođom.

Sadašnji imperator u Kremlju je tokom prve agresije na Ukrajinu 2014. godine zauzeo poluostrvo Krim i „vratio ga matici“ kao i dio Donbasa gdje je osnovao dvije „narodne republike“. Ujedno je izjavio da međunarodni ugovori koje je Rusija potpisala 1994. i 1997. godine o bezbjedonosnim garancijama teritorijalnom integritetu Ukrajine (uključujući i Krim) „više ne važe“ nakon zbacivanja njegovog vazala i kleptokrate u Kijevu – predsjednika Viktora Janukoviča. Prvi sporazum je bio Budimpeštanski memorandum kojim se Rusija obavezala u 6 tačaka da će poštovati nezavisnost i suverenitet postojećih i međunarodno priznatih granica, da neće koristiti prijetnje i silu, ekonomske pritiske, da će tražiti momentalnu intervenciju Savjeta bezbijednosti UN-a ukoliko Ukrajina postana meta agresije, da neće koristiti nuklearno oružje protiv nje i da će sve sporove rješavati mirno i konsultacijama. Potpise su, osim Rusije i Ukrajine, stavile i Sjedinjene Države, Velika Britanija, Francuska i Kina.

Nakon aneksije Krima, ruski vanjski ministar Sergej Lavrov je cinično izjavio januara 2016. godine da „Rusija nikada nije prekršila Budimpeštanski memorandum. On je sadržao samo jednu obavezu – da Ukrajina neće biti napadnuta nuklearnim oružjem“. Budimpeštanski sporazum je potpisan kao garancija suvereniteta i slobode Ukrajine nakon što se zemlja odrekla svog ogromnog nuklearnog arsenala u korist Rusije. Raspadom Sovjetskog Saveza 1991. godine Ukrajina je naslijedila oko 1900 strateških nuklearnih bojevih glava, 176 interkontinetalnih balističkih raketa (dometa do preko 10.000 kilometara) i 44 strateška nuklearna bombardera, što je činilo trećom nuklearnom silom u svijetu. Drugi ugovor koji je Rusija potpisala sa Ukrajinom je Ugovor o prijateljstvu, saradnji i partnerstvu kojim je 1997. godine potvrđena nepovredivost granica i kojom se ruska flota stacionirana na Krimu obavezala na poštovanje zakona i suvereniteta Ukrajine.

Među analitičarima i diplomatama vlada nepodijeljeno mišljenje da se Rusija nikada ne bi usudila napasti svoga susjeda da su Ukrajinci zadržali i dio nuklearnog potencijala umjesto što su ga predali Rusiji. Za razliku od Bjelorusa i Kazahstanaca, koji su brzo isporučili Rusiji nuklearno oružje zatečeno na svojoj teritoriji u momentu raspada boljševičke imperije, u Ukrajini je bilo dosta glasova da zemlja zadrži makar dio nuklearnog oružja kao garant buduće sigurnosti zbog lošeg istorijskog iskustva sa velikim susjedom. Sovjetske vlaste su 1932–1933 počinile stravičan genocid (nazvan Holodomor) nad ukrajinskim narodom stvaranjem vještačke gladi kroz program nacionalizacije poljoprivredne proizvodnje i kasnijim nasilnim oduzimanjem hrane od seljaka. U akcijama sovjetskih odreda smrti koji su implementirali „kolektivizaciju“ zemlje i izgladnjivanje stanovništva nastradali su milioni etničkih Ukrajinaca ali i drugih manjina, Kazahstanaca, Tatara, Njemaca itd. Rusija, koja je pravna nasljednica Sovjetskog Saveza, ne priznaje genocid i tvrdi da nisu Ukrajinci targetirani kao etnička grupa u doba Staljinove „narodne vlasti“. Sadašnje rusko rukovodstvo već duže vrijeme negira posebnost ukrajinskog naroda i države. U Putinovom autorskom eseju od 7.000 riječi, objavljenom jula prošle godine pod naslovom O istorijskom jedinstvu između Rusa i Ukrajinaca on  navodi da su oni zapravo „jedan narod“ sa „krvnim vezama“ i da je Rusija ostala bez svoje teritorije zbog zapadnih spletki koji su dovele do ukrajinske nezavisnosti. Naime, po Putinu „pravi suverenitet Ukrajine moguć je jedino u partnerstvu sa Rusijom“. Nakon početka rata, čiji je jedan od ciljeva bio i „denacifikacija Ukrajine“ otkriveno je da iza „nacističke“ Ukrajine stoje i „jevrejski kolonizatori“ i da Jevrejski plaćenici „ratuju rame uz rame sa ukrajinskim neonacistima“.

U srijedu je 19 bivših američkih diplomata, obavještajnih i vojnih zvaničnika potpisalo javni apel da Sjedinjene Države konačno i isprave naoružaju Ukrajinu „prije nego bude prekasno“. Potpisnici priznaju da je dosadašnja američka vojna pomoć značila puno jer je agresor velikom dijelom zaustavljen i naneseni su mu veliki gubici. Međutim, sadašnja pomoć je samo „dovoljna da dovede do pat pozicije ali ne i da poništi ruska teritorijalna osvajanja“ tako da Bajdenova administracija možda „nenamjerno sprečava“ (ukrajinsku) pobjedu „iz straha da ne isprovocira rusku eskalaciju (konvencionalnu i nuklearnu)“. Potpisnici apela traže da se „obezbijedi onoliko sredstava Ukrajini koliko joj je potrebno za pobjedu“. Sličnog mišljenja je i novinar njemačkog Bilda i dobar poznavalac prilika na istoku kontinenta – Džulian Ropke koji je prije tri dana javno ustvrdio da „Ukrajina dobija samo toliko naoružanja koliko je potrebno da ne izgubi rat“.

Mnogi pozivaju Ameriku da ponovi takozvani Zakon o zajmu i najmu iz Drugog svjetskog rata kada je poslala ogromne količine ratnog materijala i oružja Sovjetskom Savezu nakon što ga je 22. juna 1941. godine napala, do tada prijateljska i saveznička, nacistička Njemačka sa kojim su do tada zajedno raskomadali istočnu Evropu. Sjedinjene Države su tokom Drugog svjetskog rata Rusima isporučile više od 400.000 džipova i kamiona, 14.000 borbenih aviona, 8.000 traktora i raznih građevinskih mašina i 13.000 tenkova. Međutim, ono što je najvažnije je da su Amerikanci tada, osim oružja, snabdjeli Rusiju sirovinama i mašinama koje su održale sovjetsku ratnu industriju. Tako je SSSR od Amerike dobijao trećinu potrebnog eksploziva, 55 odsto potrebnog aluminijuma i 80 odsto bakra za svoju vojnu industriju. Sovjetske ratne avione je velikim dijelom pokretalo američko visoko-oktansko gorivo koje se dodavalo u gorivo lošije domaće proizvodnje. Osim toga, Rusija je dobila 35.000 sredstava veze i 32.000 motocikala dok je preko 20.000 raketnih sistema Katjuša bilo montirano i prenošeno američkim kamionima Studebaker. Za veću mobilnost sovjetske željeznice se pobrinula američka industrija koja je isporučila preko 2.000 lokomotiva i bezbroj vagona. Rusija je tada dobila pomoć koja, pretvorena u sadašnji novac, izunosi stotine milijardi dolara i koja je bila presudna, po riječima sovjetskih lidera Josifa Staljina, Nikite Hruščova i vojskovođe Georgija Žukova, da Rusija ne bude poražena od Njemačke i da zajedno sa sveznicima izađe kao pobjednik. Nakon rata sovjetski propagandisti su nastojali da omalovaže američku pomoć i tvrdili su da nije presudnije uticala na tok rata.

Analitičari smatraju da bi i mali dio pomoći Ukrajini kakav je Rusija dobila tokom Drugog svjetskog rata presudno uticao na tok rata i natjerao moskovsko rukovodstvo za pregovarački sto. Do sada je isporuka mobilnih raketnih sistema HIMARS (isporučeno 12 platformi) donijela veliku promjenu na terenu, mada i ne presudnu da promijeni tok rata. Mnoga ruska skladišta municije su uništena duboko iza linija fronta i što je natjeralo rusku logistiku da uspori i vrši velika pregrupisavanja i alociranja materijala. Takođe, osjetno su smanjeni ruski artiljerijski napadi na ukrajinske gradove i civilnu infrastrukturu u njima. Ovih dana je i okupirani Krim, koga Moksva smatra svojom teritorijom, postao meta uspješnih napada ukrajinske vojske. Za sada ostaje nejasno da je li napad na avio- bazu na Krimu (gdje je uništeno 10 aviona na zemlji i natjeran ostatak na relociranje u Rusiju), depoe municije i željeznička čvorišta izveden zapadnim ili domaćim oružjem i komandosima. U svakom slučaju izazvana je masovna panika među ruskim turistima na Krimu i formirane su kilometarske kolone prema mostu na Kerču koji spaja okupirano poluostrvo sa Rusijom. Samo u utorak 38.000 vozila je napustilo Krim. Ranije je objavljeno da su mnogi funkcioneri ruskih službi bezbjednosti oglasili prodaju svojih nekretnina na krimskim ljetovalištima. Odgovor je brzo stigao iz Moskve – ponovo su raketirani Harkiv, Krematorsk, Krivi Rog i ostali gradovi na istoku uz desetine ubijenih i osakaćenih civila.

Ukrajinsko rukovodstvo ističe da će rat biti gotov onda kada i posljednji okupatorski vojnik napusti Ukrajinu, uključujući i Krim. Međutim, Ukrajina je svjesna da ne može sama. Ostaje na slobodnom svijetu da pruži ruku Ukrajini da porazi Putina u mjeri u kojoj je nekad Zapad pomogao Rusiji da porazi Hitlera.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

HORIZONTI

TURSKA KAO STRATEŠKI IGRAČ U SJENI RATA U UKRAJINI: Erdoganova „igra prijestola“

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ruska agresija na Ukrajinu je pomogla Turskoj da počne izlaziti iz ekonomske i političke krize u kojoj se nalazila prije početka rata. Iako se bori sa i dalje visokom inflacijom potonućem nacionalne valute, nezadovoljstvom stanovništva zbog troškova života i komplikovanim odnosima sa drugim državama, Redžep Tajip Erdogan  se uspijeva  nametnuti kao neizbježni partner međunarodnoj zajednici

 

Od kada je Rusija u februaru napala Ukrajinu,  politička i ekonomska slika Evrope i velikog dijela svijeta se drastično promijenila – nagore. Ono što je trebalo biti „specijalna vojna operacija“ od nekoliko dana do najviše par sedmica,  zaglavilo se   u blatu ukrajinskih stepa sa malim izgledom za brzi kraj. Ruska agresija je pomogla njenom južnom susjedu Turskoj da počne izlaziti iz ekonomske i političke krize  u kojoj se nalazila.  Iako se bori sa i dalje visokom inflacijom (86 odsto u oktobru u odnosu na godinu ranije), potonućem nacionalne valute (u odnosu na dolar i euro), nezadovoljstvom stanovništva zbog troškova života i komplikovanim odnosima sa drugim državama turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan kao da uspijeva izbalansirati sve izazove i nametnuti se  kao neizbježni partner međunarodnoj zajednici.

Turska je osudila agresiju i još prije početka rata naoružala i nastavila naoružavati Ukrajinu sa svojim fantastičnim dronovima Bayraktar TB-2 koji su napravili lom među nadirućim ruskim oklopnim kolonama. Erdogan je pozvao predsjednika Vladimira Putina da vrati Krim „njegovom zakonitom vlasniku“ i da će tek tada rat biti gotov. No, iako druga po vojnoj snazi – odmah iza Sjedinjenih Država, kao članica NATO pakta, Turska je odbila da se pridruži ekonomskim sankcijama protiv Moskve. Naprotiv, obim trgovine između Turske i Rusije je porastao gotovo dvostruko. Turski uvoz iz Rusije je skočio za 213 odsto, uključujući i pristanak na Putinov zahtjev da se plin plaća u ruskim rubljama, dok je izvoz ka Rusiji porastao za 113 odsto po čemu je vodeća zemlja u svijetu.

Turske vlasti su se pokazale i kao uspješni medijatori i garanti da se postigne dogovor o sigurnosnom koridoru za izvoz ukrajinskog i ruskog žita u Afriku i na Blisku istok čija bi nestašica mogla u mnogim zemljama dovesti do nestabilnosti i potresa. Turci su se pokazali  i kao uspješni medijatori u pregovorima između Kijeva i Moskve o razmjeni zarobljenika. Pogotovo je značajno posredovanje administracije predsjednika Erdogana oko predaje ukrajinske pukovnije Azov koja je herojski branila lučki grad Mariupolj skoro tri mjeseca u potpunom okruženju vezavši za sebe brojne ruske jedinice. Azov zvanična Moskva smatra neonacistima i nakon predaje grada je najavljivano  suđenje njegovim komandantima i pogubljenje. Međutim, rukovodstvo Azova se prije dva mjeseca našlo u Turskoj nakon dogovorene razmjene i na opšte zgražavanje ruske nacionalističke javnosti. Napravljen je ustupak ruskoj strani tako što se Turska obavezala da će razmijenjeni oficiri uživati njeno gostoprimstvo sve dok rat traje.

Turski geostrateški uticaj jača i u centralnoj Aziji među turkofonskim zemljama (Kazahstan, Kirgistan, Uzbekistan i Turkmenistan) koje su do sada smatrane ruskom interesnom sferom. Zemlje članice Organizacije država za kolektivnu bezbjednost (CSTO) koja predviđa zajedničku odbranu u slučaju napada (slično kao i NATO pakt), čiji je predvodnik do skoro bila Rusija, sve više se okreću Turskoj. Predsjednik Kazahstana Kasim Jomart Tokajev se nakon početka invazije na Ukrajinu okrenuo Turskoj i Zapadu i odbio podržati Putina u lice mu rekavši da su „narodne republike“ u Donbasu „kvazitvorevine“.

Kirgistan je od Turske ranije nabavio Bayraktar borbene dronove i izrazio razočarenje što Rusija i CSTO nisu reagovali na vojne napade Tadžikistana (koji je isto član CSTO) na sporna granična područja. Nisu samo turkofonski narodi razočarani ruskim ponašanjem. Jermenija je nakon jesenjeg napada turkofonskog Azerbejdžana na njena pogranična područja aktivirala klauzulu CSTO o zajedničkoj odbrani, ali umjesto vojnog odgovora CSTO i Moskva su jedino ponudili „posmatračku misiju za utvrđivanje činjenica“. Nakon toga na samitu Evropske političke zajednice u Pragu došlo je do prvog direktnog sastanka Erdogana sa jermenskim premijerom Nikolom Pašinjanom. Turska i Jermenija nemaju diplomatske odnose iako je Ankara po raspadu Sovjetskog Saveza 1991. godine priznala Jermeniju u njenim međunarodnim granicama. Sukob između Jermena i Azerbejdžanaca oko sporne enklave Nagorno-Karabah u Azerbejdžanu je odnio na hiljade života u dva velika rata. U drugom ratu u jesen 2020. Jermenija je doživjela teški poraz, dijelom zahvaljujući turskim Bayraktar dronovima i drugom naoružanju koje je Turska isporučila kulturološki srodnim Azerbejdžancima. Totalni kolaps jermenske vojske je spriječen samo zahvaljujući tadašnjoj ruskoj medijaciji i raspoređivanju dvije hiljade ruskih vojnika u spornoj oblasti. Rusija takođe ima veliku vojnu bazu u  Jermeniji i formalno slovi kao garant njenog suvereniteta. Međutim, sve su jači glasovi u jermenskoj prijestonici da se počne ozbiljno razgovarati o normalizaciji odnosa sa Ankarom. Osim rata oko Nagorno-Karabaha pitanje tursko-jermenskih odnosa teško opterećuje nasljeđe prošlosti i pogromi jermenskog stanovništva u otomanskoj Turskoj 1915. godine koje su mnoge zemlje okarakterisale kao genocid u kome je stradalo oko milion i po ljudi. Turska negira da se desio genocid i priznaje brojku od trista hiljada ubijenih Jermena tokom premještanja stanovništva i antigerilskih akcija sultanove vojske.

Turska armija je aktivno uključena u složeni sukob u Siriji. Turska armija je formirala sigurnosnu zonu u sjevernoj Siriji uz svoju granicu kako bi spriječila upade kurdskih militanata na svoju teritoriju i nedavno preduzela novu ofanzivu u Siriji radi uništenja baza zabranjene marksističko-lenjinističke Radničke partije Kurdistana (PKK) koja decenijama vodi gerilski rat protiv Turske sa ciljem stvaranja nezavisne kurdske države u jugoistočnoj Turskoj, sjevernoj Siriji, djelovima Iraka i Irana. Kurdi čine oko 18 odsto turskog stanovništva i mnogi od njihovih političkih lidera se nalaze u zatvoru. PKK se nalazi i na listi terorističkih organizacija na Zapadu. Međutim, sirijski Kurdi imaju svoju vojsku pod imenom Narodni zaštitni odredi (YPG) koja je bila saveznik Sjedinjenih Država u borbi protiv terorističke organizacije Islamska Država (ISIS). Tursko izjednačavanje sirijskih Kurda sa PKK i vojni udari na YPG baze na sjeveru Sirije su stvorili probleme u odnosima sa Amerikom i drugim zapadnim zemljama. Erdogan je  u lošim odnosima sa režimom predsjednika Bašara Al-Asada u Damasku koji uživa vojnu podršku Rusije i želi da turska vojska napusti njegovu teritoriju ali i da se unište kurdske milicije protiv kojih Turska ratuje.  Situacija u Siriji je ranije bila ozbiljna tačka sporenja sa Rusijom koja za sada izgleda izbalansirana.

Osim Sirije, Turska vojska je vršila ne mali broj upada u sjeverni Irak koji je pod kontrolom tamošnjih Kurda pod izgovorom uništavanja PKK baza u Iraku. I odnosi sa zapadnim susjedom Grčkom, koja je takođe članica NATO pakta, su prilično nategnuti, kako zbog Kipra (čiji sjeverni dio ostrva Turska drži pod kontrolom od invazije 1974. godine) tako i zbog nekih spornih ostrva/hridi u Egejskom moru koji su nekoliko puta prijetili da prerastu u otvoreni oružani sukob. Ankara je vojno prisustna i u Libiji gdje je od pada režima Moamera Gadafija dva puta vođen građanski rat. Turska je vojno pomogla Vladu nacionalnog jedinstva (GNA) u Tripoliju sa vojnim savjetnicima, Bayraktar dronovima i pripadnicima Sirijske nacionalne armije (jedne od frakcija u sirijskom građanskom ratu koju podržava Ankara) koji su prebačeni u Libiju. Turska intervencija u januaru 2020. godine je spasila Tripoli od ofanzive pobunjenika sa istoka zemlje (koji su imali američku i rusku podršku) i dugoročno osigurala prisustvo Ankare na afričkom kontinentu, kako kroz programe vojne pomoći i kroz unosne projekte eksploatacije gasa i nafte. Turska je od 2002. do ove godine povećala broj ambasada u Africi sa 12 na 44 a  Erdogan je Tursku na jednom afričkom samitu u Angoli opisao kao afričko-evroazijsku državu. Sa 45 države su potpisani ugovori o zajedničkim privrednim komorama a do sada turske firme učestvuju širom kontinenta u projektima vrijednim preko 70 milijardi dolara.

Uticaj Ankare, makar kulturološki, ide još dalje. U  zapadnoj kineskoj provinciji Sinkjang živi 8 miliona turkofonskih Ujgura koji se žale na diskriminaciju kineskih vlasti i koji imaju veliku dijasporu u Turskoj. U samoj Rusiji 6 republika ima turkofonsku većinu uključujući i Daleki istok (gasom bogata ogromna Republika Saka) ali i značajnu manjinsku populaciju na politički trusnom ruskom dijelu Kavkazu. Krimski Tatari, autohtono stanovništvo Krima, koji su protjerani sa poluostrva 1944. godine od strane Staljinove vlade su takođe turkofonski narod.

Da li će turska politička, ekonomska i kulturološka ekspanzija pomoći Erdoganu da ga ponovo izaberu za predjednika Turske u junu 2023. ostaje da se vidi. Veliko je  nezadovoljstvo u  zemlji zbog ekonomske situacije i autokratskog načina vladanja gdje kritičari vrlo lako zarade zatvor. Njegova Partija pravde i prosperiteta (AKP) je na opštinskim izborima prije dvije godine izgubila  velike gradove, prije svega Istanbul. Opozicija nastoji da se ujedini i udahne novi duh njenim naporima da vrate zemlju na sekularne i liberalnije principe osnivača republike Kemala Mustafe Ataturka. U julu iduće godine, odmah nakon izbora, Turska će proslaviti 100 godina od osnivanja republike a ujedinjena turska opozicija se nada da će taj važan jubilej dočekati sa svojim predsjednikom.

Jovo MARTINOVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

EKSPLOZIJA RAKETA U POLJSKOJ: Zalutali projektil digao svijet na noge

Objavljeno prije

na

Objavio:

Glavni mediji na Zapadu su odmah upotrijebili frazu „zalutale rakete“ kako bi relaksirale situaciju. Nakon prvih izjava američkog predsjednika Džozefa Bajdena i poljskog predsjednika Andžeja Dude bilo je jasno da se ne radi o namjernom napadu. U četvrtak je postalo jasno da su zalutale rakete pripadale sovjetskom sistemu S-300 ukrajinske armije, koje su ispaljene kao presretači protiv nadolazećeg ruskog raketnog baraža

 

U utorak veče mnoge svjetske agencije su objavile kao hitnu vijest da su oko 16 sati istog dana eksplodirale dvije rakete u selu Prževodov u Poljskoj, članici NATO pakta, i da ima nastradalih. Ubrzo je javljeno da je pogođena sušara za žito i da su dvije osobe poginule. Brzo je uslijedila reakcija ruskog Ministarstva odbrane koje je negiralo da Rusija ima ikakve veze sa napadom/incidentom i saopšteno je da „rakete koje su pale u Poljsku mora da su došle iz Njemačke“ . Kremlj je saopštio da je napad „čista provokacija“ dok su kremaljski propagandisti ekspresnom brzinom krenuli sa lansiranjem velikog broja teorija zavjere, uključujući i tvrdnje da su rakete lansirane iz Velike Britanije i da Zapad sa ovim želi eskalaciju i Treći svjetski rat.  Društvenim mrežama su brzo proširile spekulacije hoće li Poljska aktivirati član 4 i član 5 Sjevernoatlantskog pakta kojim se obavezuju članice na hitne konsultacije usljed direktne vojne ugroženosti i koji zahtijeva zajednički vojni odgovor i odbranu.

Poljski i zapadni lideri su bili daleko oprezniji sa izjavama dok su glavni mediji na Zapadu odmah upotrijebili frazu „zalutale rakete“ kako bi relaksirale situaciju. Nakon prvih izjava američkog predsjednika Džozefa Bajdena i poljskog predsjednika Andžeja Dude bilo je jasno da se ne radi o namjernom napadu. U četvrtak je postalo jasno da su zalutale rakete pripadale sovjetskom sistemu S-300 ukrajinske armije, koje su ispaljene kao presretači protiv nadolazećeg ruskog raketnog baraža.

Valja se podsjetiti da je početkom rata, 10. marta, u Hrvatsku isto tako doletjela bespilotna letjelica sovjetske proizvodnje sa konvencionalnom bojevom glavom koja je eskplodirala blizu Zagreba, srećom bez posljedica po ljudske živote. Najvjerovatnije se tada radilo o pogrešno programiranom letu. Takođe ranije tokom rata su brojni pojedinci sa obje strane prikazivali snimke i ofanzivnih i defanzivnih raketa koje su usljed tehničkih, softverskih ili obavještajnih greški skretale sa putanja i pogađale vlastitu teritoriju, trupe i/ili civile.

Najgora greška se dogodila 17. jula 2014. godine prilikom prve agresije Rusije na Ukrajinu. Tada je 53. protivvazdušna raketna brigada ruske armije stacionirana u okupiranom Donbasu ispalila raketu Buk 9M83 na malezijski putnički avion koji je letio na relaciji Amsterdam – Kuala Lumpur nakon što je pogrešno identifikovan kao ukrajinski vojni transportni avion. Poginuli su svih 283 putnika i 15 članova posade. Kada je shvaćena greška, odmah je uklonjena objava lokalnog ruskog komandanta Igora Girkina Strelkova sa ruskih društvenih mreža gdje se pohvalio da je oboren ukrajinski Antonov 26. Rusija je odbila da prihvati odgovornost i umjesto toga medijski lansirala nekoliko teorija zavjera.

Rakete koje su pale na Poljsku su skrenule pažnju sa do sada najvećeg ruskog terorističkog napada na ukrajinsku civilnu infrastrukturu. Ispaljeno je 100 raketa koje su ciljale 11 ukrajinskih regiona u poslijepodnevnim satima 15. novembra, kada se i desio incident u Poljskoj zbog dejstva ukrajinske protivvazdušne odbrane. Po riječima ukrajinskog ministra energetike Hermana Haluščenka, ovo je do sada najveći udar na ukrajinski elektroenergetski sistem od početka rata. Ukroenergo, državni energetski operater, je bio primoran na hitna isključenja struje u cijeloj zemlji kako bi se stabilizovao rad elektrosistema.

Projektili su uništili 15 energetskih objekata, a eksplozije su zabilježene u skoro polovini Ukrajine, uključujući regije Lavov (u blizini poljske granice), Kijev, Rivne, Harkov, Žitomir, Černigiv, Poltava… Trenutno je bez struje 7 miliona stanovnika, a noćne temperature padaju ispod nule. Analitičari smatraju da su pokušaji Moskve da ostavi Ukrajinu bez grijanja, svjetla i interneta dostigli kritičnu tačku. Prethodni ruski napadi u oktobru su već oštetili preko 40 odsto ukrajinske energetske infrastrukture, time izloživši novim problemima civilno stanovništvo pred nastupajućom zimom. Napadima na infrastukturu je prethodilo propagandističko divljanje na ruskim državnim televizijama čiji voditelji i njihovi gosti su pozivali na uništenje Ukrajinaca tako što će se „smrznuti i usmrditi kad im uništimo centrale i vodovode“.

Iako su udari prvenstveno bili usmjereni na infrastrukturu, rakete su pogodile i stambene zgrade. U Kijevu su pogođena tri stambena bloka. Pola glavnog grada je bez struje. Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski je još prošle sedmice upozorio građane da Rusija planira „ponavljanje masovnih napada“ na ukrajinsku infrastrukturu ciljajući ključne sisteme kao što su trafostanice, osigurači i dalekovodi. Time je zemlja prisiljena da zaustavi izvoz električne energije u EU. Vlada je poručila ljudima da smanje potrošnju električne energije kako bi „smanjili opterećenje mreže”.

Ukrajinski sistemi protivvazdušne odbrane su oborili 70 projektila, po riječima vladinih funkcionera. Brojni snimci presrijetanja ruskih raketa, koji su objavljeni na društvenim mrežama, potvrđuju da protivvazdušna odbrana ima nekog uspjeha. Uskoro se očekuje i dolazak američkih i NATO sistema protivraketne odbrane pa i to može biti jedan od razloga zašto je Rusija požurila sa napadima.

Napadi su bili toliko veliki da su čak izazvali nestanak struje u susjednoj Moldaviji. Zamjenik premijera Moldavije Andrei Spinu napomenuo je da je dalekovod Isaccea-Vulcanesti automatski isključen kao sigurnosni mehanizam. To je izazvalo nestanke struje širom zemlje, uključujući i glavni grad Kišinjev u kome su i trolejbusi prestali da rade. Moldavija se do sada najviše oslanjala na uvoz jeftine struje iz Ukrajine kao i iz pobunjene pokrajine Transnjistrije koja je pod ruskom kontrolom. Moldavija sama proizvodi svega 30 odsto potrebne električne energije. Kao alternativa ostaje uvoz iz Rumunije koji je osjetno skuplji.

Posljednji napadi dogodili su se samo nekoliko dana nakon što su se ruske trupe povukle iz Hersona, glavnog grada istoimene oblasti koja je nedavno na fingiranom referendumu priključena Rusiji. Ranije je ruski diktator Vladimir Putin objavio da Herson „zauvijek ostaje u Rusiji“. Ruska armija je nakon povlačenja, po do sada ustaljenom obrascu, ostavila pustoš, leševe civila i masovne grobnice. Povlačenje iz Hersona na lijevu obalu Dnjepra predstavlja veliki vojni poraz Moskve i značajan podsticaj Ukrajini čiji predsjednik je ubrzo došao u posjetu oslobođenom gradu. Rusija je do sada na svaki poraz svojih trupa na bojnom polju odgovorila odmazdom nad civilima i civilnom infrastukturom.

Na samitu G20 zemalja u Indoneziji, svjetski lideri su čestitali Ukrajini na nedavnim vojnim uspjesima. Međutim, većina zapadnih političara i vojnih stručnjaka ne vidi kraj rata. Uprkos gubitku desne obale Dnjepra, Harkovske oblasti i dijelova Donbasa na sjeveru, Rusija i dalje drži veliku teritoriju pod okupacijom. Trenutno se ruska armija ukopava na liniji kontakta u očekivanju zime. Američki načelnik generalštaba general Mark Majli je skoro izjavio da su male šanse Ukrajine da postigne odlučujuću pobjedu u kratkom roku. Majli je upozorio da Rusija još ima značajnu borbenu moć uprkos neuspjesima na bojnom polju i haosa sa mobilizacijom koja je navodno „uspješno završena“.

Ukrajinski vanjski ministar Dmitro Kuleba je na Twitteru za sada isključio mirovne pregovore navodeći da ruski projektili uništavaju ljude i infrastrukturu širom zemlje. Kuleba je pozvao da se prekine sa sugestijama da treba prihvatiti ruske ultimatume radi postizanja mira rekavši da se sadašnji „teror može zaustaviti samo snagom našeg oružja i principa”. Američki predsjednik je ponovio da neće stupiti u bilo kakve pregovore s Rusijom bez učešća Ukrajine i da dolazi u obzir samo ono rješenje koje je prihvatljivo i Ukrajincima.

Zelenski se obratio samitu G20 (dvadeset najvećih ekonomija svijeta) putem video poziva svega nekoliko sati prije napada rekavši da je Ukrajina spremna za mir, „ali mir za sve svoje teritorije“ te da će nastaviti oslobađanje svoje okupirane zemlje.

Ukrajina i njeni saveznici ističu da ciljanje civilne infrastrukture predstavlja ratne zločine, posebno kako se približava zima. Zelenski je ranije istakao da je ruski cilj „sijanje panike i haosa“ u što većim razmjerama. Rat se nastavlja.

 Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

KO SVE RADI I ZA KOJE STRANE SLUŽBE: Špijunski Monti Pajton u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

U fokusu sjednice skupštinskog Odbora za bezbjednost bila je nedavna akcija ANB-a sa „zapadnim partnerskim službama“ u kojoj su navodno uhapšeni brojni ruski špijuni. Javnost nije čula ime nijednog ruskog „špijuna“ osim penzionisanog službenika Radomira Sekulovića koji je navodno bio šef ruske mreže u Crnoj Gori zajedno sa svojim kumom. Oni su umjesto špijunaže optuženi za nedozvoljeno držanje pištolja i nekoliko metaka. Pojedini mediji su prenijeli „pouzdane informacije iz ANB-a“ da je Sekulović „sve priznao“ pa ga zbog toga nisu optužili. Sekulović je to negirao

 

Da su špijunaža i veze sa stranim obavještajnim službama cijenjen posao u Crnoj Gori se znalo još od turskih vremena. Mnogim Crnogorcima je godilo da došapnu sultanu, veziru, ruskom caru, austrijskom ćesaru i domaćem knjazu šta se radi kod kuće. Kasnije je to bio srpski kralj i na kraju Tito. Iako su Crnogorci kao narod činili svega 2,5 odsto stanovništva Jugoslavije udio crnogorskih kadrova u bezbjedonosnim službama sa činom generala i pukovnika postratovske Titove Jugoslavnije je bio skoro desetostruko veći. Kada je došlo do raskida sa Staljinom desila se  velika sječa crnogorskih kadrova jer su se mnogi svrstali na stranu Rusije uzdajući se  u njenu snagu. Zloglasni logor na Golom otoku primio je disproporcionalno veliki broj Crnogoraca, od kojih su mnogi završili tamo na osnovu lažnih dojava u vremenu takmičenja ko će više prijaviti „narodnih neprijatelja“. Žig Golog otoka je ostavio dubok trag na nacionalno biće Crne Gore u narednim decenijama.

Stigma agentura i ko je čiji se ponovo uveliko vratila sa „antibirokratskom revolucijom“ koju su iznjedrile srbijanska UDBA pod Slobodanom Miloševićem i Kontraobaveštajna služba JNA (KOS). Na prijesto su postavljene marionete u liku Momira Bulatovića, Mila Đukanovića i Svetozara Marovića. Na valu velikosrpskog nacionalizma i ratnog požara zlokobni trojac je proganjao sve što je zapadno i liberalno. Novinari, aktivisti za ljudska prava, borci protiv mafije i korupcije i opozicionari su redovno dobijali etikete saradnika CIA-e, MI-6 i BND-a dok su Srbija, Rusija i Kina bile uzor.

Sada je, deklarativno, situacija za Demokratsku partiju socijalista (DPS) i njenog vođu obrnuta. Svuda se vidi „maligni uticaj“ Rusije i Srbije a borba protiv tih maligniteta se vodi zajedno sa „partnerskim službama“ – istom CIA-om, BND-om i drugim nekadašnjim „neprijateljima srpstva i Crne Gore“. Za Komunističku partiju Kine (KPK) je ostao pijetet i od strane predsjednika Đukanovića i od strane njemu opozicionog Demokratskog fronta (DF) koji su poslali čestitke sa hvalospjevima i srdačnim željama komunističkom vođstvu tokom nedavnog Kongresa KPK na kome je spektakularno fizički udaljen bivši vođa partije.

Sjednica skupštinskog Odbora za bezbjednost od 28. oktobra na kojoj su saslušani nedavno smijenjeni direktor Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB) Savo Kentera i razriješeni vanjski ministar Ranko Krivokapić je dostini ličila na nastavak kultnog humorističkog filma Balkanski špijun.

U fokusu je bila nedavna akcija ANB-a sa „zapadnim partnerskim službama“ u kojoj su navodno uhapšeni brojni ruski špijuni „koji se broje u desetinama“ po riječima Krivokapića na javno prenošenoj sjednici Vlade u vrijeme akcije. Na kraju je ispalo da se tresla gora a rodio miš. Javnost nije ni vidjela ni čula ime niti jednog ruskog „špijuna“ osim penzionisanog službenika Krivokapićevog ministarstva Radomira Sekulovića koji je navodno bio šef ruske mreže u Crnoj Gori zajedno sa njegovim kumom. Oni su umjesto špijunaže optuženi za nedozvoljeno držanje pištolja i nekoliko metaka, a pojedini mediji su prenijeli „pouzdane informacije iz ANB-a“ da je Sekulović „sve priznao“ pa ga zbog toga nisu optužili. Sekulović je to negirao.

Mediji su još objavili  da je od 28 osoba kojima je zabranjen ulazak u Crnu Goru i nekoliko srbijanskih državljana. Radi se prevashodno o Vladimiru Božoviću, ambasadoru Srbije u Crnoj Gori koji je proglašen nepoželjnim u zadnjim danima Vlade Duška Markovića, Vladimiru Mandiću, bivšem srpskom rukometašu i reprezentativcu, Danetu  Šijanu, proslavljenom rukometnom golmanu nekadašnje reprezentacije Srbije i Crne Gore. Na listi su navodno i crkvena lica – protojerej stavrofor Velibor Džomić, bivši paroh Podgorički i koordinator Pravnog savjeta Mitropolije crnogorsko – primorske (i rado viđen gost kod Đukanovićevih tajkuna) i arhimandrit Danilo, iguman manastira Dajbabe. Na kraju se navodi i ime Bratislava Stojiljkovića vlasnika Adria Management Services (Adria MS) i predsjednik Upravnog odbora Adria-Jadran medijske grupe. Mimo ovoga i šest službenika Ambasade Rusije u Podgorici su protjerani, pa se osoblje svelo na ambasadora i otpravnika poslova.

Predsjednik Odbora za bezbjednost i jedan od lidera Demokratskog fronta (DF) Milan Knežević je akciju Đukanovićevog Kentere na Odboru nazvao „srbofobijom, targetiranjem čitavog naroda i sveštenika“ te je optužio Kenteru da je „registrovani agent CIA-e“. Knežević je istakao da „ako je nekog trebalo da uhapsite i ispitate, to je Milan Roćen, jer je on glavni ruski čovjek u Crnoj Gori“. Njegov stranački kolega Andrija Mandić je ponovio optužbe o „registrovanim agentima tajnih službi“, da „špijuni stranih zapadnih službi postavljaju moralne etalone“ i da „u ambasadama tačno znate punktove koji djeluju (obavještajno)“.

Krivokapić je optužio Kneževića da „radi po nečijem nalogu“, aludirajući na zvanični Beograd i Kremlj, dok je Danijel Živković iz DPS-a rekao da se Kenterinom „akcijom“ zapravo „prekida lanac ruske špijunaže u CG“ i pitao Kneževića da li dobija ikakve instrukcije iz Beograda.

Knežević je odgovorio da onaj koji tvrdi da on radi za strane interese „laže kao pas“ i da je „nesoj i fukara“.

Bivši direktor ANB-a je na početku rekao da je njegov pokojni otac podigao crkvu Sv. Save u Paštrovićima dok je on lično išao u crkvu kad drugi nisu dodavši da „oni koji ne žele da poštuju ovu državu, institucije sistema, ne žele dobro ovoj državi, oni ovdje nemaju šta da traže“. Kentera je objasnio da su „sva lica sa razlogom stavljena na listu… i to su stvari koje nisu rađene ad hoc“. Onda je Kentera, isto kao i Krivokapić na njegovom Twitter nalogu, pokušao povezati njegovu smjenu sa udarom na rusku špijunsku mrežu jer „smo počeli sa raščišćavanjem strane agenture ali smo u tome prekinuti“ i da je „indikativno da u jeku akcije“ bude smijenjen.

Kentera je dugo kao predsjednik Atlantskog saveza Crne Gore često bio viđen u društvu američkih i drugih zapadnih diplomata i zvaničnika Alijanse kao i da je njegova organizacija radila na propagiranju ulaska u NATO. ASCG je dobio i izdašnu donaciju za osnivanje Digitalnog forenzičkog centra (DFC) koji je trebao biti u službi borbe protiv malignih uticaja i da promoviše zapadne vrijednosti. Međutim, DFC je sredinom septembra 2021. objavio detaljnu studiju Uloga Rusije na Balkanu – Slučaj Crne Gore. U studiji, koja je prevedena i dijeljena stranim diplomatama od strane DPS funkcionera i čiju je kopiju na sjednici Odbora pokazao lider DF-a Mandić, DFC se „studiozno“ bavio ruskim malignim uticajem u Crnoj Gori tako što se temeljno oslanjao na DPS partijska saopštenja i navode nekadašnjeg KOS-ovog operativca i kasnijeg glavnog specijalnog tužioca Milivoja Katnića.

Studija DFC je  „studiozno“ izbjegla pomenuti bilo kakve veze Đukanovića i DPS-a sa ruskim službama, mafijom i oligarsima i njihovoj velikoj zasluzi što je Crna Gora postala „suverena“ država po uzoru na Putinovu Rusiju. Studija je pomenula sporazum Kneževićeve Demokratske narodne partije o saradnji sa Putinovom Jedinstvenom Rusijom preskočivši da je DPS još 2011. potpisao isti strateški sporazum sa Putinovom strankom kojeg se nikada nije odrekla. Tada je DPS-ov Rajko Kovačević izjavio „da DPS ne prepoznaje tu partiju kao diktatorsku, Jedinstvena Rusija je partija koja ima od 315 od 450 deputata u ruskoj Dumi i mi smo prava adresa za razgovor i ostvarivanje strateških saradnji i interesa koje želimo u razvoju naših odnosa”. DFC se nije osvrnuo ni na veliki broj izvještaja State Deparmenta o pranju ruskog novca u Đukanovićevoj „državi“ i instaliranju ruskih obavještajaca u institucije sistema. Ni riječju nije pomenuta pohara Crne Gore od strane KGB-FSB „investitora“ u KAP-u, Željezari i hotelima na primorju sve uz blagoslov tobože evroatlantske DPS vlasti.

Interesanto je i da su sve To Be Secure (2BS) konferencije Atlantskog saveza održavane u Hotelu Splendid čiji je osnivač i većinski vlasnik general i bivši direktor KGB/FSB-a Viktor Ivanjenko što se bez problema može utvrditi uvidom u Registar privrednih subjekata (CRSP) i na šta je ranije ukazivao lider Pokreta za promjene Nebojša Medojević. Državni službenik sa platom i glavni obavještajac Rusije koji je postao vlasnik lanca hotela u Crnoj Gori i Španiji je izgleda nešto potpuno normalno za Kenterinu NVO i što se takođe ne pominje u DFC Studiji, pogotovo kad se zna da su glavni posjetioci hotela iz istog kriminalnog i obavještajnog miljea. Možda je to i razlog potpune šutnje zapadnih ambasada i ministarstava na smjenu Kentere, Krivokapića i Raška Konjevića. U razgovorima za Monitor nekoliko diplomata iz starih članica Alijanse vide da glavi ruski uticaj u Crnoj Gori se i dalje ostvaruje preko ljudi iz najbližeg okruženja predsjednika države „jer se unosne veze sa ruskom mafijom i službama ne prekidaju tek tako uprkos slatkorječivoj retorici“.

Da je DPS prava adresa za razgovor i stratešku saradnju i da DF prije ima ulogu „korisnih idiota“ (po KGB terminologiji) indirektno je priznao i Andrija Mandić na sjednici Odbora rekavši da „dok smo mi vodili najveću bitku za očuvanje zajedničke države, znate ko je podržao nezavisnu Crnu Goru? Upravo ti (ruski) partneri Milana Roćena“ dodavši da DPS-u „nije smetalo što su pomogli da naprave nezavisnu Crnu Goru… imate telefonske razgovore, svo to postoji i onda vi sada poptuno bezgrešni počnete optuživati nas“. Andrija Mandić je implicitno priznao da dok je trajalo suđenje za tzv. državni udar da su zapravo srpske službe aktivno pomogle Đukanovićev i Katnićev narativ.

Mandić je ulogu Roćena uporedio sa ulogom Titovog glavnog obavještajca Ivana Steva Krajačića rekavši da su „nakon Krajačićeve smrti došli ruski agenti da razduže njegovu radio-stanicu kojom se redovno javljao Moskvi − to što je bio Stevo Krajačić za Titovu Jugoslaviju to je vaš Milan Roćen za Crnu Goru“.  Roćen je, po Mandićevim riječima, „glavni protagonist ove (Kenterine) vrijednosti“ sa kojim  „juri i vitla za navodnim ruskim agentima po CG, tako da te duple igre, te dupljake, triplake ta svakakva čuda koja se dešavaju u službama bezbjednosti“ se treba čuvati jer su to osobe „koje su danas spremne da budu jedno, sjutra drugo  a preksjutra treće“. Mandić je otkrio i kako je išlo druženje sa stranim diplomatama uoči izbora u avgustu 2020. godine rekavši da  je „nosilac naše liste jedva dočekao da utrči u američku ambasadu i pita šta treba da radi“.

Miloistički i prosrpski mediji u Crnoj Gori su glasno odćutali prozivke na račun glavnog savjetnika predsjednika Đukanovića Milana Roćena (ujedno i neformalnog ministra dvora) kao osobe koja je stvarni šef ruske agenture u Crnoj Gori i pretpostavljeni Radomiru Sekuloviću. DPS mediji ćute o vezama sa Rusijom dok prosrpskim portalima teško pada činjenica da voljeni Putin više voli Mila nego crnogorske Srbe. Tužilaštvo se do sada takođe nije oglašavalo na direktne prozivke premijera Dritana Abazovića i lidera DF-a protiv Roćena i njegovog šefa.

Trag ljubavi

Uprkos strateškoj orijentaciji Crne Gore, odnosi sa Rusijom će uvijek biti među glavnim pravcima naše strateške vanjskopolitičke strategije. Niko ne može da zamijeni mjesto Rusije – ni Evropska unija ni NATO. Ovo nisu prazne riječi – Milan Roćen (RIA Novosti 2007. god.)

Jovo MARTINOVIĆ

 

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo