Povežite se sa nama

INTERVJU

RADOJE CEROVIĆ, PSIHOLOG: Da žrtva ne bude uzaludna

Objavljeno prije

na

Nakon Cetinja, jedina zdrava reakcija bi bila hitno i pragmatično okupljanje tima eksperata i početak rada na razvoju sistema i preporuka. Ovo prepucavanje, uvlačenje dnevnopolitičkih tema, mizerno i primitivno pozivanje na „kazne božije“ zbog ustoličenja, razglabanje je li to zbog ove ili prethodne vlade, samo su tipični cronogorski „mlin za meso“ koji usitni argumentaciju u strahu od promjene

 

MONITOR: Tragedija na Cetinju otvorila je mnoga pitanja. Jedno je svakako – psihičko stanje čovjeka koji je počinio tako strašan zločin. Imate li odgovor na to?

CEROVIĆ: Samo dvije vrste mentalnih tegoba dovode do takvih ishoda. Paranoidni psihotični poremećaji i Narcisoidni poremećaji ličnosti. Mogu postojati i zajedno u istoj osobi. U prvom slučaju osoba živi u osjećaju da je veoma ugrožena i da je neko nemilosrdno progoni ili prijeti da je ubije. U drugom, osoba nije u stanju da percipira patnju drugog, a osjeća da drugi duboko narušavaju i vrijeđaju njegovo dostojanstvo, da ga ne poštuju i omalovažavaju.

U oba slučaja osoba osjeća ogromnu količinu patnje, neizdrživi bol i nemoć. To je činjenica. Ne služi da opravda nikoga za ovaj masakr. Za nešto ovako nema opravdanja, nema riječi…

Iako se u slučaju ovih dijagnoza radi o vrlo prepoznatim rizicima, važno je reći da najveći broj osoba sa ovakvim poremećajem ne predstavlja nikakvu opasnost za druge. Nažalost, onaj veoma mali procent koji uspije da počini ovako strašne zločine ostavlja ljudima osjećaj opasnosti od osoba sa mentalnim tegobama. Ali je uvijek puno vjerovatnije, statistički, da će ubistvo počiniti osoba koja nema nikakvu značajnu dijagnozu. Samo pomislite na mafijaške obračune kojima smo okruženi. Ono što ljude plaši je nepredvidivost, pa makar šansa bila veoma mala da se nešto loše dogodi. Mafijaški ubica je nekako „predvidiviji“ pa nam se čini manje opasnim.

MONITOR: Koliko su društva, poput crnogorskog, koja s jedne strane imaju brojne tranzicione žrtve, krajnje marginalizovane, a s druge kulturu koja stigmatizuju one kojima je neophodna psiohološka ili psihijatrijska podrška, ranjiva kada su u pitanju ovakvi zločini?

CEROVIĆ: Sva društva su podložna ovakvim situacijama. Veoma se slažem sa dr Samardžić Popović koja kaže „da živimo u ekspres loncu gdje se podgrijava netrpeljivost“, i „gdje se samo manipuliše ljudima i njihovim emocijama“. Ali nisam istog stava kad su siromaštvo i egzistencijalni problemi u pitanju. Oni sami po sebi nijesu dovoljni da uzrokuju ovakve fenomene. Nauka ukazuje da je socijalno i ekonomsko raslojavanje, uzrok koji je vjerovatniji od siromaštva. SAD, koje su na prvom mjestu po broju masovnih ubistava, nijesu ni siromašna zemlja, niti te esktremne činove izvode siromašni ljudi. Ali je SAD najraslojenija od bogatih država i jedna od rijetkih bogatih u kojima je oružje lako dostupno. Dakle, tranzicija bi mogla da utiče kroz porast jaza između bogatih i siromašnih. S druge strane, crnogorska kultura je veoma sklona hijerarhiji (poput mnogih patrijarhalno- ratničkih društava) što dodatno pogoršava kulturni kontekst koji pogoduje nasilnom zločinu. Hofstede istraživanje nas svrstava među kulture sa izuzetno visokim stepenom „power distance“ elementa, tj. sklonosti hijererahijskim podjelama i opeterećenosti njima.

MONITOR: Nedavno ste saopštili da u Crnoj Gori postoji odsustvo bilo kakvog plana ili pristupa da se mentalni poremećaji vrate u domen redovnih, ljudskih stanja. Šta to tačno znači?

CEROVIĆ: Da uspijemo da učinimo niz kulturnih iskoraka i da učinimo normalnim da se izdaje fiskalni račun, da imate dijete van braka, ili da imate homoseksualnu orijentaciju. Stigma oko mentalnih poteškoća je i dalje srednjovjekovnog karaktera, slijepa i bezgranična. Iako je doba korone primoralo na nešto otvoreniji stav prema takvim pitanjima, on je generalno katastrofalan i na nivou je „lova na vještice“. Ljudi i dalje prečesto misle da će okretanjem glave ili nalaženjem krivca sve to nestati. Hitna je sveobuhvatna komunikacijska akcija koja objašnjava i približava tu problematiku. Nema nikakvog razloga da se dijabetes ili reumatski poremećaj smatraju drugačijim od opsesivne neuroze ili depresije. A to je odgovornost države, posebno ako ona teži nekim EU vrijednostima i principima, mada bih rekao da se sa svim tim samo sprdamo. Da vjerujemo da ćemo ipak „nadmudriti“ tu EU.

MONITOR: Kako riješiti taj problem?

CEROVIĆ: To nije nikakva viša matematika. Ako postoji politička volja i svijest, naći će se i resursi i kreativni timovi koji bi isplanirali ili rukovodili komunikacijom. Mnoge zemlje su kroz to prolazile, ima mnoštvo rješenja koja su dostupna, mnoštvo iskustava… Shvatiti da smo svi na jednoj liniji na kojoj je granica između originalnosti i psihoze, preciznosti i opsesivnosti, izražajnosti i histeričnosti mnogo mala i tanka da bismo granice „normalnog“ i „patološkog“ tako lako postavljali. Nije teško pretpostaviti da je Borilović bio vrlo esktremno i daleko na toj liniji, ali je važno znati da smo na njoj svi mi i da nema crvenih oznaka „normalan“ i „lud“. Dakle, važno je da shvatimo da smo svi ljudi, dakle slični, i da uz malo napora možemo razumjeti, prihvatiti, pa čak i cijeniti određene forme „patologije“. Kad bismo svi bili „100% normalni“, ne bismo imali ni pisce, ni slikare, ni vajare…

MONITOR: Koliko je crnogorski zdravstveni sistem kvalitetan kada su u pitanju duševne bolesti i mentalno zdravlje?

CEROVIĆ: Crnogorski zdravstveni sistem je u jednom trenutku bio na dobrom putu da postane primjer razvoja u domenu javne uprave u regionu i šire. Ali kako to kod nas biva, partijska zapošljavanja, i negativna selekcija su zaustavili i obrušili nazad sistem. Sistem godinama tavori i vraća se unazad. Političke promjene nijesu donijele nikakav pozitivan trend, naprotiv. Osnovni principi reforme bi morali biti valorizacija i razvoj znanja iz domena menadžmenta i organizacije, upravljanja i komunikacije, razvoja ljudskih resursa i sl. Ne možete upravljati najkompleksnijim sistemima u Crnoj Gori (a zdravstvene ustanove su najkompleksniji sistemi u Crnoj Gori sa tačke gledišta menadžerske zahtjevnosti!) samo zato što ste dobar ljekar. A još manje zato jer ste dobar partijski vojnik, ili ste „učinjeni“ ili ste često u crkvi! Učestvovao sam u više navrata u procesima planiranja i edukacije u okviru reforme zdravstva u Italiji i mogu reći da mi nikada nismo ni isplanirali, a kamoli sproveli proces reforme koja je neophodna. I neka se moji prijatelji ljekari ništa ne ljute… Upravljanje, na primjer, Kliničkim centrom zahtijeva tim obučenih menadžera i savjetnika, samo da bude kako tako finansijski održiv, a da ne govorimo o bilo kakvom razvojnom planu.

Nivo svijesti jedne države vidite po zatvorima i psihijatrijskim ustanovama. Primitivna svijest okreće glavu, a tada se i političari drže podalje. Niko ne želi da o tome razmišlja dok ne dođe voda do poda. Malo je falilo da se krov Neuropsihijatrije sruši na glavu pacijenata. A profesija psihologa u Crnoj Gori de iure ne postoji. Nema zakona, nema Komore, nema registra, nema standarda edukacije, mjera kvaliteta… Ne postoji (da ja znam) više od par NVO koje se bave mentalnim zdravljem. Za to ionako niko ne daje novac, niko to ne finansira.

Nema procedura i postupaka (ili su na elementarnom nivou) u kojima je neophodno prepoznati slučajeve poput Borilovićevog i pokrenuti mehanizam kontrole, praćenja, prevencije i liječenja. Zemlje koje su se pozabavile takvim stvarima godinama razvijaju sinergiju raznih institucija: primarno zdravstvo, obrazovne ustanove, socijalne službe, policija i organi reda, sudstvo i tužilaštvo, NVO i civilno društvo, svi su dio tog sistema. I imaju razrađene postupke i procedure komunikacije i razmjene mišljenja i informacija. Onda bismo znali i gdje je sistem zakazao, ovako nemate nikakvu odgovornost. Ni dozvola za oružje nije povučena!

Jasno je da sve ovo zahtijeva jedan strateški i dugotrajan postupak. Moraju biti uključeni svi akteri sa akcentom na jasne preporuke, na sposobnost edukovane i uvježbane akcije (prije, tokom i nakon kriznih situacija). Ali sve pada u vodu ako se ne bude radilo na razbijanju stigme i straha od mentanih poremećaja. Na razbijanju one sramote zbog koje mnoge porodice drže rodbinu po podrumima kao u američkim horor filmovima.

MONITOR: Kako vidite reakcije crnogorskog društva nakon ovog zločina, koliko su one „zdrave“?

CEROVIĆ: Jedina zdrava reakcija bi bila hitno i pragmatično okupljanje tima eksperata i početak rada na razvoju sistema i preporuka. Ovo prepucavanje, uvlačenje dnevnopolitičkih tema, mizerno i primitivno pozivanje na „kazne božije“ zbog ustoličenja, razglabanje je li to zbog ove ili prethodne vlade, samo su tipični cronogorski „mlin za meso“ koji usitni argumentaciju u strahu od promjene. Crnogorska kultura je evropski šampion u kategoriji „uncertainty avoidance“ (izvor Hofstede insight) dakle ne volimo da se upuštamo u nove stvari. I imamo razrađene sisteme stagnacije. Izbjegavanja promjena.

Korona i strah od nje je u jednom kratkom periodu bila izvukla i građane i javnu upravu iz mišje rupa i stagnacije. Ja sam tada rekao da je takva Crna Gora – solidarna, otvorena za saradnju, koja se oslanja na znanje a ne na fatalizam i političke floskule – mjesto u kojem bih rado živio. To je trajalo dok nije objavljen datum izbora i srušilo se kao kula od karata. Ne smijemo dozvoliti da ovakva i ovolika tragedija rezultira zamajavanjem i populističkim poentiranjem… Iskreno se nadam, zbog onih 11 svježe iskopanih grobova, da njihova žrtva neće biti sasvim uzaludna.

Milena PEROVIĆ

Komentari

INTERVJU

VIDOSAV STEVANOVIĆ, KNJIŽEVNIK IZ BEOGRADA: Ne treba nam lider, spasilac od kojeg nas treba spašavati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara

 

MONITOR: Autor ste političke biografije Slobodana Miloševića, kritikovali ste „slabost“ zapadnih političara prema njemu kada su ga poslije Dejtonskog sporazuma titulisali kao faktora mira. Milošević je ipak optužen u Haškom tribunalu i preminuo u njegovom pritvoru. Danas Aleksandar Vučić kao da je za zapadne vlade još veći „faktor mira“ od Miloševića?

STEVANOVIĆ: U „Milošević, jedan epitaf“ – „knjizi koja je napisana protiv svih na tu temu i umesto onih koje nisu“, a može se naći čak i na srpskom – izašao sam jedini put iz literarne fikcije i bavio se stvarnom osobom, „neukim, slabim i nedarovitim političarem“  i „čovekom bez osobina“. Ocena koju pominjete glasi otprilike ovako, citiram se po sećanju. „Kad se zapadnjaci naljute na Miloševića, kazne Srbe. A kad se sažale na Srbe, nagrade Miloševića“. I to je trajalo sve dok nije preterao i svima se smučio.

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona  istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara. Evropska unija će kasniti i ponavljati neuspehe iz devedesetih, jer  nije država i nema sredstva prisile, a kod naših rodoljuba ubeđivanje ne uspeva. Pogotovo ako je zasnovano na razumnim argumentima. Amerika je daleko, a ruska propaganda i odgovarajuće službe, uključujući i paravojske, raširile su se po Zapadnom Balkanu.

Kako reče jedan istoričar, ne ponavlja se istorija, ponavlja se ljudska priroda. I ponavljaće se dok ne nestane ili dok se ne promeni. Ovo važi ne samo za nas ovde, koji se trudimo da budemo gori od sebe i često uspevamo u tome, nego i za sve druge.

MONITOR:  Tokom 90-ih bili ste osnivač liberalnih političkih i intelektualnih grupacija i aktivni učesnik  građanskih protesta. Niste bili zadovoljni sa  onima koji su 2000. srušili Miloševićev režim. Danas je  opoziciju u Srbiji još teže ujediniti i sve su vidljivije razlike pa i sukobi oko rešavanja najvažnijih državnih pitanja. Vidite li, kao zagovornik laičke države i građanskog društva, svoje sledbenike među opozicionarima?

STEVANOVIĆ: Nisam čeznuo ni za literarnim sledbenicima niti sam ih tražio, a sami se nisu zapatili. To je dobro za moje knjige, za eventualne čitaoce i za literaturu uopšte.

U umetnosti je najbolje i najvrednije ono što je najređe. A u politici je drukčije: značajno je i presudno  ono što je opšte. Politikom se nisam nikada bavio, osim kao građanin koji na to ima pravo, kome je i dužnost da iznosi svoje mišljenje i da civilizovano brani svoj pogled na svet.

Ako me pitati da li imam istomišljenike na teme liberalizma, odgovoriću vam kratko. Knezu Mihajlu je njegov sekretar predložio da se osnuje liberalna stranka. I knez je odgovorio: „Ajte, molim vas. Računajući vas i mene u Srbiji liberala ima otprilike dvanaest“. Ne bih ni da procenjujem koliko je to „otprilike“ danas i ovde. Da ne ispadnem optimista pod starost.

Ako je malo i premalo liberala, onda liberalizma jedva da ima u ekonomiji, politici, javnom životu, kulturi, u medijima, u školama i u akademijama nauka i umetnosti. A iz opozicije su bezmalo nestali.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BRANKA BOŠNJAK, POTPREDSJEDNICA PARLAMENTA I POSLANICA PZP-a: Neće se sve riješiti kompletiranjem Ustavnog suda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moja ideja za izbor sudija Ustavnog suda  je namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata

 

MONITOR: Ove sedmice je, iza zatvorenih vrata, napravljen djelimičan

dogovor oko sudija Ustavnog suda.

BOŠNJAK: Raduje činjenica da smo uspjeli da kompromisom dođemo do dvotrećinske podrške za troje kandidata za sudije Ustavnog suda. Nadamo se da će se do sjednice Ustavnog odbora postići dogovor i oko četvrtog kandidata, jer čini se da postoji šansa. Ne bi bila dobra poruka, ako smo sasvim blizu dogovoru da ne izaberemo svo četvoro sudija u prvom glasanju, posebno što niko ne osporava stručnost i profesionalni integritet  četvrtog kandidata, koji je nesporno ostavio dobar utisak i nakon intervjua.

Kada se radi o konkretnim imenima, onda zaista nije lako i nijansira se, a svi negdje imaju svoje favorite ali nadam se da će ipak doći do kompromisa, jer vrlo malo nedostaje.

MONITOR:  Vaša ideja da se sudije Ustavnog suda, u konačnici, od kvalifikovanih kandidata, biraju modelom žrijeba, nije prihvaćena, a izazvala je različite komentare, često krtične i ironične. Kako vidite te reakcije?

BOŠNJAK: Moja ideja je, usudiću se reći, namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata. Imajući u vidu haos i ogromno nepovjerenje između političkih subjekata, a svjesna činjenice koje bi posljedice bile neizbora sudija Ustavnog suda, ja sam kao izlazni, odblokirajući mehanizam, predložila slučajni izbor od onih koji su svima nesporni i prihvatljivi sa stanovišta referenci i integriteta, a da taj broj nespornih bude što je moguće manji, ali maksimum 12. To se onda ne može nazvati nikakvom lutrijom. Ovakva metoda je postojala još u Antičkoj Grčkoj, a poznata je i pri izboru patrijarha u pravosljavlju.

Svakako da bi mnoga bolja poruka bila da se postigne kompromis i da se dogovorimo, za šta ja i navijam, ali ako ne bude dogovora već prevlada isključivost i eskalira nepovjerenje između političkih subjekata, onda je ovo, i dalje tvrdim izlazna varijanta. Ne želim ni da pomislim da se neće izglasati sudije Ustavnog suda, to je nešto što ne smijemo dozvoliti.

Čini se da postoji želja, makar zasad, za kompromisom i dogovorom. Svi smo svjesni situacije i crvenog alarma, ali uvijek postoji bojazan kad krenemo da razgovaramo o konkretnim imenima, da stvari krenu u negativnom pravcu.  Nedavni sastanak je bio ohrabrujući.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ADRIAN PEZDIRC, GLUMAC: Nepopravljivi sam tužni optimista

Objavljeno prije

na

Objavio:

Žrtve će kao i uvijek do sada biti oni politički, ekonomski i socijalno najnezaštićeniji. Smatram da svako vrijeme u ljudskoj povijesti nosi svoje izazove i da je najbolje i najgore vrijeme za sve one koji ga žive

 

Adrian Pezdirc jedan je od najtalentovanijih i najangažovanijih mlađih glumaca u Hrvatskoj. Diplomirao je 2014. ulogom Tartifa u istoimenoj predstavi za koju je iste godine dobio Nagradu hrvatskog glumišta za najboljeg mladog glumca. Članom ansambla Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM) postaje 2016. godine. U Sarajevu je 2018. godine nagrađen na uglednom Internacionalnom teatarskom festivalu – MESS-u.

U ZKM-u, u pozorišnom čitanju jednog od najznačajnijih romana u istoriji književnosti „Braće Karamazovih“ reditelja Olivera Frljića, Pezdirc igra Aljošu Karamazova. Frljićevi Karamazovi, kako su i najavljeni, savremena su obrada klasika ruske književnosti i antiratni poklič koji je sasvim nenadano na pozornici osvanuo u zoru novog evropskog rata. „Karamazovi” su rađeni kao dvije uslovno nezavisne predstave, koristeći Tolstojevu rečenicu „Sve sretne obitelji sretne su na isti način, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj“ kao podnaslove.

MONITOR: Premijera „Karamazovih“ desila se na početku ruske vojne invazije i ponudila je kontekst za aktuelizaciju. Kako su izgledali početak rada na predstavi, probe, kako je nastajao tekst i predstava.

PEZDIRC: Kada smo počeli raditi na predstavi krajem prosinca 2021. godine, slika svijeta je izgledala samo malo drugačije. Uz puno rada, truda, vlastitih promišljanja počeli smo zajedno graditi jedan naš svijet. Oliver i dramaturginja Nina Gojić otpočetka su znali da žele dvije predstave i dvije perspektive. Jedna kroz prizmu privilegirane klase braće Karamazovi, Grušenjke, Katarine Ivanovne i gospođe Hohlakove, a drugu kroz pogled svih onih na čijim je leđima nesreće i iskorištavanja, ponajviše obitelji Snegirev, izgrađen sustav vrijednosti vrlo sličan onome u kojem svi živimo. Na dan početka invazije i rata na Ukrajinu, imali smo generalnu probu, i apsolutno je cijela predstava poprimila potpuno novu konotaciju. Kao da je život imitirao predstavu. Tokom procesa jedan jedini pola kartice nadopisani tekst i sam Dostojevski kao da su najavili zbivanja kojima smo toga dana počeli svjedočiti.

MONITOR: U novonastalom tekstu priča o porodici Karamazov je osnova, ali korišćene su razne reference naročito veze s aktualnim političkim dešavanjima u Evropi. Kad sam gledao predstavu nedavno u januaru, u ZKM-u je bilo prepuno. Publika je pažljivo gledala predstavu i bila oduševljena. Da li je uvijek takva reakcija?

PEZDIRC: Kao ansambl zaista smo presretni i zahvalni na procesu kojeg smo imali. Svi smo dali svu mentalnu, fizičku i kreativnu snagu koju smo imali, a rezultat je predstava koju zbilja ponosno čuvamo. Takva energija nemoguća je da ne zarazi gledatelje. Reakcije su podijeljene, ali više oko toga o čemu je predstava, i jesmo li tehnički prebrzi, a ne toliko je li dobra ili nije. Što je ja mislim znak da je predstava i naša priča uspješna jer otvara rasprave u cijelom sijasetu tema. Zagrebačka publika je karakteristična. Uvijek u ideji da točno zna kako bi nešto trebalo napraviti, a kada im se nešto sviđa bojažljivo će dati do znanja da uživaju. Neki od komentara na predstavu su bili i da imaju osjećaj da je aktualnost predstave nadišla granice Balkana, i zaista zagrebačkoj publici donjela osjećaj pripadnosti širem kontekstu. Hrvatska i Zagreb boje se takvih promjena u ideji gubitka „identiteta”, ali po reakcijama publike tokom predstave i punoj dvorani zaključujem da uživaju jednako kao i mi na sceni.

Miroslav MINIĆ
Foto: Marko MIŠČEVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo