Pošto su pregovori sa Miodragom Dakom  Davidovićem, čini se, zapali u ćorsokak, premijer je EPCG odobrio/naložio da uđe u pregovore oko preuzimanja nikšićke Željezare. Više niko ne pominje formalne prepreke koje su, prije nepunu godinu, zaustavile sličan aranžman sa KAP-om. Bliže se izbori, ili…

Može li je Elektroprivreda spasiti? Željezara ne radi od marta prošle godine, nakon što su kroz nju, bez mnogo uspjeha, prošli vlasnici iz Rusije, Britanije, Holandije i Turske. Posljednja među njima, turska kompanija Tosyali obustavila je proizvodnju zbog nemogućnosti da proda čelik, a radnicima je isplaćivano 90 odsto zarade. Nakon informacije da od 1. septembra više neće biti zarada i da Turci namjeravaju da prodaju fabriku, radnici su počeli proteste. Blokirali su ulaz u fabriku, dolazili u Podgoricu, a bilo je i prijetnji da će skočiti sa fabričkog krova ostanu li bez posla.

Kao spasilac, krajem juna pojavio se kontroverzni biznismen Miodrag Daka Davidović. On je prvo radnicima obećao kupovinu i bezuslovno spasavanje fabrike, a potom ušao u pregovore sa Vladom i turskom kompanijom. Ispostavilo se da Davidović želi krupnije parče kolača.  Kao uslov da preuzme fabriku tražio je da mu se omogući izgradnja solarnih i vjetro elektrana za snabdijevanje Željezare, da se vrati pravo fabrici na korišćenje voda iz jezera Liverovići i krečane na kamenomolu Budoš. Sada tvrdi da iz Vlade još nije dobio odgovor, dok je nastavak pregovora sa Turcima zakazan za 22. avgust.

Radnici Željezare, koji protestuju više mjeseci, već su izgubili nadu u višestrukog spasioca, pa su na ulazu u fabriku okačili transparent „Daka prevara“. Potom se, kao novi spasilac javio gradonačelnik Nikšića Marko Kovačević. On je zaključio da bi Elektroprivreda Crne Gore mogla preuzeti Željezaru.

Sjutradan se javio i njegov kolega iz DF-a, predsjednik Borda direktora EPCG Milutin Đukanović sa idejom da se u fabrici postave solarni paneli pomoću kojih bi Elektroprivreda proizvodila struju. Ideja, izgleda, nije ostala bez odjeka.

Vlada je prije nekoliko dana dala zeleno svjetlo Elektroprivredi da započne pregovore sa turskom kompanijom oko kupovine Željezare. To je saopštio premijer Dritan Abazović nakon sastanka sa ministrom finansija Aleksandrom Damjanovićem, Milutinom Đukanovićem i Markom Kovačevićem. „Zajednički tražimo rješenje, vidim dobru volju i kod EPCG i kod opštine da se pomogne. Radi se o vrijednoj imovini, o kompaniji koja ima izuzetno dobru infrastrukturu i za pokretanje proizvodnje električne energije, što bi bio glavni poduhvat EPCG“, kazao je Abazović objašnjavajući kako su Damjanović i Đukanović iznijeli „realan biznis plan“ i da država najviše želi da zaštiti radnike. Nije poznato zašto sastanku nije prisustvovao ministar ekonomskog razvoja i turizma Goran Đurović.

Iz nedavnog obraćanja EPCG vidi se da ne postoji pomenuti „realan biznis plan“, navodno prikazan premijeru. Zapravo, kažu da tek treba da sagledaju stanje u Željezari. „Po odobrenju Vlade, EPCG će otpočeti proces razgovora sa Toščelikom. Što se tiče pitanja koje se odnose na dalje korake (tok pregovora, način upravljanja Željezarom u slučaju da dođe do takve realizacije istih itd.), u ovom trenutku ne možemo reći ništa specifično, jer novina u tom pogledu nema. Razumije se da će EPCG, na fonu sastanka sa predsjednikom Vlade, prvo sagledati stanje u kome se nalazi Željezara.

Direktorica Akcije za socijalnu pravdu Ines Mrdović tvrdi da je ekonomski potpuno nerazumno da EPCG kupuje gubitašku fabriku. Ona smatra da nije posao Elektroprivrede da „sipa“ novac u propale biznise bivše DPS vlasti, kao i da nije njeno da se bavi proizvodnjom željeza. Posao EPCG je, kaže, da sagradi nove proizvodne objekte struje jer su joj postojeći dotrajali, kako bi građanima obezbijedila dovoljne i redovne količine električne energije i da stvara što više profita koji će završiti u državnoj kasi. „Ideja da se na krovu Željezare grade solarni paneli, uz prethodnu višemilionsku kupovinu fabrike, a sve to u Nikšiću, koji ima neuporedivo manji broj sunčanih dana od bilo koje primorske lokacije (gdje država već može biti vlasnik) djeluje neubjedljivo. Pri tome se ideja prezentuje javnosti bez ikakvog biznis plana ili ekonomskih parametara, koji bi pokazali eventualnu korist i interes države“, kazala je Mrdović za Monitor.

Naša sagovornica smatra da su „besprizorni“ i zahtjevi potencijalnog privatnog investitora (Davidovića) da mu se garantuje gradnja izvora energije, u koji bi bilo uloženo ni manje ni više nego 100 miliona eura. „Ako gospoda privatni investitori hoće da ulažu, neka to rade na tržišnim principima, svojim novcem i uz poštovanje zakona. Svako nepoštovanje ili zaobilaženje propisa i dilovi na štetu državnog interesa su potencijalni ulazak u zonu krivične odgovornosti i toga bi morali da budu svjesni jednako i oni koji sjede u Vladi, kao i u EPCG, a učestvuju u donošenju odluka”, naglašava Mrdovićeva.

Ekonomski analitičar Predrag Drecun smatra da je odluka o angažmanu EPCG u spašavanju Željezare donesena bez adekvatnog biznis plana, što govori u prilog tome da je to bilo iznuđeno rješenje u cilju smirivanja socijalnih problema. „Zašto se isto to onda nije uradilo sa KAP-om? Zašto se to ne bi onda uradilo za svako preduzeće koje se nađe u problemu? Ne smijemo dozvoliti da se problemi rješavaju na ovaj način“, kazao je Drecun.

I Milutin Đukanović je ovu situaciju uporedio sa prošlogodišnjom situacijom u Kombinatu aluminijuma. Tada je proizvodnja aluminijuma ugašena, a 500 radnika ostalo je bez posla, jer je EPCG odbila prijedlog vlasnika fabrike Veselina Pejovića da nastave isporuku struje po ranije ugovorenoj cijeni, ali i mogućnost da na godinu dana preuzmu upravljanje fabrikom. Odluka je obrazložena konstatacijom da  EPCG, prema postojećem Statutu, nije registrovana za proizvodnju aluminijuma. Sad Statut nije problem.

„Može se isti model primijeniti i za KAP, tamo čak postoje i snažniji energetski potencijali za prizvodnju energije na bazi gasa i solarne elektrane, ali da bi neko mogao da radi, mora da ima tu imovinu“, kaže Đukanović. „To (imovinu KAP-a) nema ni država, ni EPCG. Ovdje imamo jasan stav kompanije Toščelik o vrijednosti imovine Željezare“.

Mrdović smatra da struja i za KAP i za Željezaru treba da ima tržišnu cijenu. Ona ističe da se ni potrošačima iz kategorije domaćinstva struja ne poklanja, nego plaćaju tržišnu cijenu – „pa ko hoće da se bavi proizvodnjom aluminijuma ili željeza neka plaća tržišnu cijenu”. I kaže da su subvencije državna pomoć, a ako se daje ta pomoć, mora se poštovati zakon i dokazati njena svrsishodnost.

„Ipak, stiče se utisak da je razvoj događaja sa Željezarom posljednjih sedmica u dobroj mjeri vid pritiska radnika, koji se bore da očuvaju svoja radna mjesta. S druge strane Vladini potezi su ‘bacanje prašine u oči’ radnicima i ukupnoj javnosti i pokušaj da se mnogo ‘ne talasa’ uoči predizbornog  perioda. Iako su sva radna mjesta važna, nema niti jednog razloga da radnici Željezare budu privilegovani u odnosu na druge radnike (hiljade su puštene niz vodu iz državnih preduzeća). Država može da im pomogne kroz obezbjeđenje kredita za samozapošljavanje ili sličnim mjerama, a ne tako što će energetsku kompaniju da gura u propast zarad produženja agonije privatne kompanije”, ocijenila je Mrdović.

Turci su za 15,1 milion eura kupili imovinu bankrotirale Željezare od stečajne uprave 2012. godine uz obećanje da će za tri godine uložiti 35 miliona eura i uposliti do 550 radnika, što se nije desilo. Akumulirani gubitak preduzeća Toščelik, koje gazduje Željezarom, na kraju prošle godine je bio 55 miliona, a dugoročne i kratkoročne obaveze 68 miliona. Ni njihovi prethodnici nijesu bilježili bolje poslovne rezultate.

Ivan ČAĐENOVIĆ