Kako su iz UP-a i MUP-a stizale informacije o događajima na Cetinju, tako je javnost imala sve više razloga za sumnju u njihovu vjerodostojnost. Umjesto činjenica, stizali su demantiji. A umjesto ostavki – alibi poruke
Vuk Borilović (34) je u cetinjskom naselju Medovina, u petak poslije podne, hicima iz lovačke puške ubio 10 i ranio šest osoba. Prvo su, u podstanarskom stanu u njegovoj kući, stradala dva dječaka – od osam i 11 godina. Onda je ubijena i njihova majka Nataša Pejović Martinović (35). Pošto je ubio podstanare, na meti Borilovića našao se Milan Mitrović (37) njihov kum. Nakon toga ubio je ujaka Gorana Đurišića (54) koji je pokušavao da ga odgovori od krvavog pohoda. I krenuo niz ulicu.
U komšiluku ubijeni su supružnici Dimitrije (81) i Danica (74) Drecun i njihov sin Rajko (56). U jednoj od susjednih kuća ubijene su sestre Mila (51) i Aleksandra Radunović (52). Ranjeni su Aleksandar Drecun, Slavica Zvicer, Filip Đurković, Mileva Ramadanović, Darnika Čelebić i Ljubiša Maksimović, jedan od policajaca koji su, u međuvremenu, pristigli na mjesto zločina.
Konačno, krvoproliće je zaustavljeno negdje ispred 16 časova. Ubica je – ubijen. O razlozima koji su ga naveli na taj bezumni čin možemo nagađati. Zvanično, još se ne zna ni da li je Borilovića ubila policija ili neko od komšija. To su samo neke od nedoumica koje prate prošlonedjeljnu tragediju.
Policiji je trebalo pet sati da se prvi put oglasi. I, nakon što je to uradio direktor Uprave policije Zoran Brđanin, javnosti nije ponuđena nijedna nova informacija. Osim izraza saučešća, nade da se nešto slično nikada neće ponoviti i poziva medijima da izvještavanje nastave sa „maksimalnim oprezom”, od Brđanina smo dobili površan opis događaja i obećanje „da se okolnosti cjelokupnog događaja, uključujući i lišenje života V.B. i dalje utvrđuju, a javnost će, posredstvom medija, biti obaviještena o svim detaljima”.
Uskoro su se u medijima pojavile prve kritike na račun policije. Da li su došli na vrijeme? Koliko ih je bilo? Da li su prisutni policajci bili obučeni i opremljeni adekvatno situaciji u kojoj su se našli? Gdje su bili pripadnici Posebne jedinice policije dok je Borilović, i doslovno, lovio ljude po komšiluku…? Da li je bržom i boljom intervencijom policije mogao biti sačuvan još neki život (očevici svjedoče da su prisutni policajci spriječili Borilovića da uđe u makar još jednu ili dvije kuće).
So na živu ranu dodale su tvrdnje svjedoka da se među stradalima nalazi i žena (jedna od sestara Radunović) koja je na stratište došla dok je pucnjava uveliko trajala, a nakon što su je policajci pustili da uđe u naselje u kome je ubica pucao na sve što se kreće (pod paljbom su se našli i medicinari iz službe hitne pomoći, dok su pokušavali da pomognu ranjenima).
Iz Uprave policije su demantovali te tvrdnje. „Prema podacima sa kojima raspolaže Uprava policije, a na osnovu do sada preduzetih mjera i radnji, ne proizilazi činjenica da je jedna osoba ženskog pola ušla u zonu blokade i da je nakon toga lišena života od strane V.B. (34)”, naveli su u saopštenju objavljenom u utorak poslije podne. Do tada smo od njih saznali i sljedeće:
– Da je „u trenutku prijave upotrebe vatrenog oružja u gradu bilo je angažovano 12 službenika policije, dok je, naknadno angažovano još 10 policijskih službenika”.
– Neki od njih su „u pravcu izvršioca teškog krivičnog djela ispalili oko 20 projektila”. Borilovića je pogodilo pet metaka. Još se ne zna ko ih je ispalio.
– Pripadnici Posebne jedinice policije upućeni su iz Podgorice na Cetinje ali su tamo stigli nakon što je drama u Medovini okončana. Uz 11 žrtava.
Kako su iz UP-a i MUP-a stizale informacije o događajima na Cetinju, tako je javnost imala sve više razloga za sumnju u njihovu vjerodostojnost.
Policija je isprva tvrdila da je prvi poziv građana na broj 122 sa obavještenjem o pucnjavi u naselje Medovini stigao u 15:30 člasova. I da je policija na licu mjesta bila tri minuta kasnije, u 15:33 (Medovina je par stotina metara udaljena od Cetinjskog manastira gdje se, redovno, nalazi policijska patrola Odjeljenja bezbjednosti Cetinje). Kada se jedan od mještana obratio medijima sa informacijom da je on policiju pozvao nekih 7-8 minuta ranije, iz UP su to demantovali. „Nema dokaza da je poziv policiji upućen u 15:22“, stoji u reagovanju UP-a u nedjelju veče, više od dva dana nakon krvave drame na Cetinju. Sjutradan je to, gostujući na RTCG, pritvrdio i Zoran Bašanović, načelnik kriminalističke policije u podgoričkom Centru bezbjednosti (Prijestonica Cetinja je pod ingerencijom CB Podgorica): „Provjereno je i netačno je da je u 15:22 pozivana Uprava policije. Poziv u 15:22 nije registrovan na broju 122”, rekao je Bašanović.
Sjutradan (utorak) objavljen je listing poziva Cetinjanina Aleksandra Radunovića iz koga se vidi da je on broj 122 pozivao, ne jednom nego četiri puta, u intervalu od 15:22 do 15:49 časova. Odgovor UP stigao je iste večeri. Tada smo saznali kako su, poslije četvorodnevnih provjera, zvaničnici UP ustanovili da im sat na Cetinju nije tačan. Žuri. I da kritični, prvi, poziv nije stigao u 15:30 (po netačnom satu) nego neka tri minuta ranije. Ali je operater u evidenciju ručno upisao pogrešno vrijeme primljenog poziva. Da bi njegovi pretpostavljeni to tretirali kao validan podatak.
„Policija je izvršila detaljne provjere poziva i registrofona i utvrdila da uređaj registrafon koji se nalazi u Odjeljenju bezbjednosti Cetinje ima satelitsko odstupanje od četiri minuta i 35 sekundi”, piše u saopštenju UP-a. Slijedi još jedno opravdanje, odnosno, prebacivanje odgovornosti na podređene: „Nakon prijema poziva, službenik u Dežurnoj službi je odmah preko veze obavijestio kolege i dao im podatke o prijavljenom događaju. Kako je tada uslijedio još jedan poziv, službenik je ručno zabilježio vrijeme od 15.30, a koje je zavedeno u policijskim evidencijama i spisima kao vrijeme prijema poziva u vezi događaja”.
Obraćanje javnosti završava se još jednom porukom: „Uprava policije radi u otežanim uslovima, što je samo jedan od brojnih problema sa kojima se novo rukovodstvo nosi uporedo sa tekućim poslom”. Izgleda da autori tog dopisa nijesu ni svjesni koliko je nepristojno, nakon ubistva 11 ljudi od kojih su neki usmrćeni u prisustvu policije, govoriti o „brojnim problemima sa kojima se novo rukovodstvo nosi”.
Ostavke nijesu bile opcija. Ćute svi – od premijera, preko resornog ministra, direktora UP-a, njegovih pomoćnika, do načelnika CB Podgorica i OB Cetinje. Zapravo, ministar MUP-a Filip Adžić ne ćuti. Na pitanje da li razmišlja o ostavci, on odgovara kako nije zadužen za operativni rad policije. „Na meni je da preispitam svu odgovornost kako bi ispitali da li je u postupanju policije bilo propusta. Ono što zavisi od mene je da unaprijedim materijalni i tehnički status pripadnika UP. U tom dijelu mislim da smo uradili sve što smo mogli u ovom kratkom periodu”, kazao je Adžić. Pa se dopunio: „U konkretnom slučaju – ukoliko bude i najmanje odgovornosti bilo kojeg pojedinca ili bilo kojeg rukovodioca, javnost neće morati da poziva na ostavku, već će to svako uraditi samoinicijativno…”. Koliko juče (srijeda) Adžić se pojavio pred TV kamerama tokom spaljivanja dijela zaplijenjenih švercovanih cigareta. Nije mu smetalo to što nije zadužen za „operativni rad”.
Da se vratimo zločinu na Cetinju i eventualnim propustima. Nije tu riječ samo o netačnom satu, brzini izlaska na intervenciju ili registrovanoj neobučenosti i neopremljenosti pripadnika UP-a da se nose sa izazovima tako ekstremne situacije u kojoj su se našli. Sa sličnim nevoljama suočavaju se i najmodernije i najobučenije policije na svijetu. Time se, sada, bave MUP i UP, Savjet za civilnu kontrolu rada policije i Ombudsman pa će, valjda, doći do nekih korisnih zaključaka i preporuka primjenljivih u praksi.
Postoji, barem jedan jednostavniji i ozbiljniji problem. Sistemski. Žrtve Vuka Borilovića ubijene su iz lovačkog oružja koje je bilo uredno prijavljeno i registrovano. Ali nije oduzeto kada je to trebalo da se uradi. A bilo je, samo tokom ove godine, više prilika za tako nešto.
Danas znamo da je Vuk Borilović, zimus, fizički napao kolegu s posla. Sukob je započeo na radnom mjestu, nakon čega je Borilović otišao kod Marka Lagatora povrijedio ga, oštetio mu automobil i kamenjem gađao kuću. Napad je prijavljen, napadač je priveden u policiju, ali mu oružje nije oduzeto. U sličnom slučaju, recimo, u Srbiji policija bi izvršila uvid u evidenciju izdatih dozvola za posjedovanje oružja, pretresla i privremeno oduzela svo oružje koje se nalazi u domaćinstvu svih učesnika sukoba, makar ono bilo registrovano na nekog od drugih članova porodice.
U UP-a i MUP-u su osnov za privremeno oduzimanje oružja od Borilovića mogli naći i u važećem Zakonu o oružju. Tamo je propisano da će Ministarstvo unutrašnjih poslova oduzeti oružje, municiju i ispravu o oružju licu koje „prestane da ispunjava” neki od zakonom propisanih opštih uslova. Tako je, pored ostalog, predviđeno da se dozvola (i oružje) oduzme licu protiv kojeg se povede postupak zbog „krivičnih djela sa elementima nasilja”. Isti postupak je predviđen i ukoliko nadležni dođu do informacije da bi „oružje moglo biti zloupotrijebljeno”, posebno u slučaju „češćeg i prekomjernog uživanje alkohola; teže poremećenih porodičnih odnosa, komšijskih odnosa ili odnosa na radnom mjestu”.
Ako to nije bilo dovoljno, zašto su nadležni ostali bez reakcije i nakon što je Borilović, ljetos, nepravosnažno osuđen zbog pomenutog napada na kolegu. Tada mu je, zbog nasilničkog ponašanja, naloženo da nosi nanogicu. Presuda nije postala pravosnažna, ali je bila dovoljna da mu se u zakonom propisanom postupku privremeno oduzme oružje kojim je prošle nedjelje ubio desetoro.
Umjesto objašnjenja, dobili smo još jednu alibi priču, sazdanu na poluistinama i prikrivanju činjenica. U prvom saopštenju UP-a na tu temu stoji: „Naglašavamo i da ne postoje saznanja, niti je policiji prijavljivano, da su postojali raniji konflikti, niti bilo kakav prethodni napad u posljednjem periodu od strane V.B. na porodicu podstanara. U istom smislu, ne treba dovoditi u uzročno-posljedičnu vezu izvršenje ovog teškog zločina sa bilo kakvim protivpravnim ponašanjima iz prethodnog perioda.”
Prosječno upućen čitalac je razumio kako Borilović policiji nije bio „od ranije poznat”. Kada se ispostavilo suprotno, da je još kao maloljetnik prijavljivan zbog nasilničkog ponašanja, a da je nedavno i osuđen zbog istog, stiglo je novo saopštenje: „Rukovodeći se profesionalnim standardima, Uprava policije je ukazala na činjenice od značaja za konkretan slučaj, ali i na prethodno protivpravno ponašanje V.B. bez elaboracije, a cijeneći da to nije u vezi sa ovim slučajem.”
Sljedeći problem pred koji nas vraća prošlonedjeljna tragedija je olako izdavanje ljekarskih uvjerenja potrebnih za dozvolu za posjedovanje oružja. Otprilike: platiš i uzmeš. Kome ljakarsko uvjerenje uskrate na jednom mjestu, on ga dobije na drugom. Dozvola važi deset godina. Što je, može biti, previše u zemlji u kojoj živimo sa ovoliko stresa, haosa i bezakonja svih mogućih vrsta.
Prema evidenciji MUP-a u Crnoj Gori građani u legalnom posjedu drže više od 100.000 komada vatrenog oružja. U policiji procjenjuju da se u ilegalnom posjedu nalazi još 40–80 hiljada kratkih i dugih cijevi. Neke međunarodne procjene, s kraja prošle decenije, govore o preko 140.000 komada vatrenog oružja koje se nalazi u nelegalnom posjedu građana Crne Gore. Možda nam je od petka malo jasnija opasnost koju svo to oružje nosi. Posebno u odsustvu adekvatne kontrole njegovih vlasnika.
„Kolektivno smo odgovorni prema porodicama koje su izgubile svoje najbliže zbog naše pasivnosti. Kada ljudi ginu u nesrećama u rudnicima, rudnike činimo bezbednijim. Kada stradaju u poplavama i uraganima, trudimo se da te zajednice učinimo bezbednijima. Kada putevi postanu opasni, popravljamo ih da bi broj saobraćajnih nesreća bio manji. Imamo zakone o vezivanju pojaseva u kolima, jer znamo da to spasava živote. Utisak da je oružano nasilje nekako drugačije, da naša sloboda i ustav ne dopuštaju umereno regulisanje upotrebe smrtonosnog oružja – prosto nema smisla”. Ovim riječima se tadašnji predsjednik SAD-a Barak Obama svojim zemljacima obratio nakon jednog masovnog nasumičnog ubistva izvršenog oružjem u legalnom posjedu. Od naših lidera nećemo čuti ništa slično.
Statistika kaže da su nasumična ubistva, u poređenju sa brojem stanovnika, u Crnoj Gopri možda i češća nego u SAD. Arhiv Monitora svjedoči: Prije trideset godina (jun 1992) u pljevaljskom selu Pušonjski do Kosta Damjanović (22) ubio je devet mještana a njih nekoliko ranio. Ubio ga je jedan od napadnutih, nakon što mu je oteo pušku. Motive ne znamo. Pouke, izgleda, nijesmo izvukli.
Zoran RADULOVIĆ
IN ENGLISH4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
FOKUS4 sedmice