Povežite se sa nama

FOKUS

KRV I SUZE CETINJA: Opomene tragedije

Objavljeno prije

na

Kako su iz UP-a i MUP-a stizale informacije o događajima na Cetinju, tako je javnost imala sve više razloga za sumnju u njihovu vjerodostojnost. Umjesto činjenica, stizali su demantiji. A umjesto ostavki – alibi poruke

 

Vuk Borilović (34) je u cetinjskom naselju Medovina, u petak poslije podne, hicima iz lovačke puške ubio 10 i ranio šest osoba. Prvo su, u podstanarskom stanu u njegovoj kući, stradala dva dječaka – od osam i 11 godina. Onda je ubijena i njihova majka Nataša Pejović Martinović (35). Pošto je ubio podstanare, na meti Borilovića našao se Milan Mitrović (37) njihov kum. Nakon toga ubio je ujaka Gorana Đurišića (54) koji je pokušavao da ga odgovori od krvavog pohoda. I krenuo niz ulicu.

U komšiluku ubijeni su supružnici Dimitrije (81) i Danica (74) Drecun i njihov sin Rajko (56). U jednoj od susjednih kuća ubijene su sestre Mila (51) i Aleksandra Radunović (52). Ranjeni su Aleksandar Drecun, Slavica Zvicer, Filip Đurković, Mileva Ramadanović, Darnika Čelebić i Ljubiša Maksimović, jedan od policajaca koji su, u međuvremenu, pristigli na mjesto zločina.

Konačno, krvoproliće je zaustavljeno negdje ispred 16 časova. Ubica je – ubijen. O razlozima koji su ga naveli na taj bezumni čin možemo nagađati. Zvanično, još se ne zna ni da li je Borilovića ubila policija ili neko od komšija. To su samo neke od nedoumica koje prate prošlonedjeljnu tragediju.

Policiji je trebalo pet sati da se prvi put oglasi. I, nakon što je to uradio direktor Uprave policije Zoran Brđanin, javnosti nije ponuđena nijedna nova informacija. Osim izraza saučešća, nade da se nešto slično nikada neće ponoviti i poziva medijima da izvještavanje nastave sa „maksimalnim oprezom”, od Brđanina smo dobili površan opis događaja i obećanje „da se okolnosti cjelokupnog događaja, uključujući i lišenje života V.B. i dalje utvrđuju, a javnost će, posredstvom medija, biti obaviještena o svim detaljima”.

Uskoro su se u medijima pojavile prve kritike na račun policije. Da li su došli na vrijeme? Koliko ih je bilo? Da li su prisutni policajci bili obučeni i opremljeni adekvatno situaciji u kojoj su se našli? Gdje su bili pripadnici Posebne jedinice policije dok je Borilović, i doslovno, lovio ljude po komšiluku…? Da li je bržom i boljom intervencijom policije mogao biti sačuvan još neki život (očevici svjedoče da su prisutni policajci spriječili Borilovića da uđe u makar još jednu ili dvije kuće).

So na živu ranu dodale su tvrdnje svjedoka da se među stradalima nalazi i žena (jedna od sestara Radunović) koja je na stratište došla dok je pucnjava uveliko trajala, a nakon što su je policajci pustili da uđe u naselje u kome je ubica pucao na sve što se kreće (pod paljbom su se našli i medicinari iz službe hitne pomoći, dok su pokušavali da pomognu ranjenima).

Iz Uprave policije su demantovali te tvrdnje. „Prema podacima sa kojima raspolaže Uprava policije, a na osnovu do sada preduzetih mjera i radnji, ne proizilazi činjenica da je jedna osoba ženskog pola ušla u zonu blokade i da je nakon toga lišena života od strane V.B. (34)”, naveli su u saopštenju objavljenom u utorak poslije podne. Do tada smo od njih saznali i sljedeće:

– Da je „u trenutku prijave upotrebe vatrenog oružja u gradu bilo je angažovano 12 službenika policije, dok je, naknadno angažovano još 10 policijskih službenika”.

– Neki od njih su „u pravcu izvršioca teškog krivičnog djela ispalili oko 20 projektila”. Borilovića je pogodilo pet metaka. Još se ne zna ko ih je ispalio.

– Pripadnici Posebne jedinice policije upućeni su iz Podgorice na Cetinje ali su tamo stigli nakon što je drama u Medovini okončana. Uz 11 žrtava.

Kako su iz UP-a i MUP-a stizale informacije o događajima na Cetinju, tako je javnost imala sve više razloga za sumnju u njihovu vjerodostojnost.

Policija je isprva tvrdila da je prvi poziv građana na broj 122 sa obavještenjem o pucnjavi u naselje Medovini stigao u 15:30 člasova. I da je policija na licu mjesta bila tri minuta kasnije, u 15:33 (Medovina je par stotina metara udaljena od Cetinjskog manastira gdje se, redovno, nalazi policijska patrola Odjeljenja bezbjednosti Cetinje). Kada se jedan od mještana obratio medijima sa informacijom da je on policiju pozvao nekih 7-8 minuta ranije, iz UP su to demantovali. „Nema dokaza da je poziv policiji upućen u 15:22“, stoji u reagovanju UP-a u nedjelju veče, više od dva dana nakon krvave drame na Cetinju. Sjutradan je to, gostujući na RTCG, pritvrdio i Zoran Bašanović, načelnik kriminalističke policije u podgoričkom Centru bezbjednosti (Prijestonica Cetinja je pod ingerencijom CB Podgorica): „Provjereno je i netačno je da je u 15:22 pozivana Uprava policije. Poziv u 15:22 nije registrovan na broju 122”, rekao je Bašanović.

Sjutradan (utorak) objavljen je listing poziva Cetinjanina Aleksandra Radunovića iz koga se vidi da je on broj 122 pozivao, ne jednom nego četiri puta, u intervalu od 15:22 do 15:49 časova. Odgovor UP stigao je iste večeri. Tada smo saznali kako su, poslije četvorodnevnih provjera, zvaničnici UP ustanovili da im sat na Cetinju nije tačan. Žuri. I da kritični, prvi, poziv nije stigao u 15:30 (po netačnom satu) nego neka tri minuta ranije. Ali je operater u evidenciju ručno upisao pogrešno vrijeme primljenog poziva. Da bi njegovi pretpostavljeni to tretirali kao validan podatak.

„Policija je izvršila detaljne provjere poziva i registrofona i utvrdila da uređaj registrafon koji se nalazi u Odjeljenju bezbjednosti Cetinje ima satelitsko odstupanje od četiri minuta i 35 sekundi”, piše u saopštenju UP-a. Slijedi još jedno opravdanje, odnosno, prebacivanje odgovornosti na podređene: „Nakon prijema poziva, službenik u Dežurnoj službi je odmah preko veze obavijestio kolege i dao im podatke o prijavljenom događaju. Kako je tada uslijedio još jedan poziv, službenik je ručno zabilježio vrijeme od 15.30, a koje je zavedeno u policijskim evidencijama i spisima kao vrijeme prijema poziva u vezi događaja”.

Obraćanje javnosti završava se još jednom porukom: „Uprava policije radi u otežanim uslovima, što je samo jedan od brojnih problema sa kojima se novo rukovodstvo nosi uporedo sa tekućim poslom”. Izgleda da autori tog dopisa nijesu ni svjesni koliko je nepristojno, nakon ubistva 11 ljudi od kojih su neki usmrćeni u prisustvu policije, govoriti o „brojnim problemima sa kojima se novo rukovodstvo nosi”.

Ostavke nijesu bile opcija.  Ćute svi – od premijera, preko resornog ministra, direktora UP-a, njegovih pomoćnika, do načelnika CB Podgorica i OB Cetinje. Zapravo, ministar MUP-a Filip Adžić ne ćuti. Na pitanje da li razmišlja o ostavci, on odgovara kako nije zadužen za operativni rad policije. „Na meni je da preispitam svu odgovornost kako bi ispitali da li je u postupanju policije bilo propusta. Ono što zavisi od mene je da unaprijedim materijalni i tehnički status pripadnika UP. U tom dijelu mislim da smo uradili sve što smo mogli u ovom kratkom periodu”, kazao je Adžić. Pa se dopunio: „U konkretnom slučaju – ukoliko bude i najmanje odgovornosti bilo kojeg pojedinca ili bilo kojeg rukovodioca, javnost neće morati da poziva na ostavku, već će to svako uraditi samoinicijativno…”. Koliko juče (srijeda) Adžić se pojavio pred TV kamerama tokom spaljivanja dijela zaplijenjenih švercovanih cigareta. Nije mu smetalo to što nije zadužen za „operativni rad”.

Da se vratimo zločinu na Cetinju i eventualnim propustima. Nije tu riječ samo o netačnom satu, brzini izlaska na intervenciju ili registrovanoj neobučenosti i neopremljenosti pripadnika UP-a da se nose sa izazovima tako ekstremne situacije u kojoj su se našli. Sa sličnim nevoljama suočavaju se i najmodernije i najobučenije policije na svijetu. Time se, sada, bave MUP i UP, Savjet za civilnu kontrolu rada policije i Ombudsman pa će, valjda, doći do nekih korisnih zaključaka i preporuka primjenljivih u praksi.

Postoji, barem jedan jednostavniji i ozbiljniji problem. Sistemski. Žrtve Vuka Borilovića ubijene su iz lovačkog oružja koje je bilo uredno prijavljeno i registrovano. Ali nije oduzeto kada je to trebalo da se uradi. A bilo je, samo tokom ove godine, više prilika za tako nešto.

Danas znamo da je Vuk Borilović, zimus, fizički napao kolegu s posla. Sukob je započeo na radnom mjestu, nakon čega je Borilović otišao kod Marka Lagatora povrijedio ga, oštetio mu automobil i kamenjem gađao kuću. Napad je prijavljen, napadač je priveden u policiju, ali mu oružje nije oduzeto. U sličnom slučaju, recimo, u Srbiji policija bi izvršila uvid u evidenciju izdatih dozvola za posjedovanje oružja, pretresla i privremeno oduzela svo oružje koje se nalazi u domaćinstvu svih učesnika sukoba, makar ono bilo registrovano na nekog od drugih članova porodice.

U UP-a i MUP-u su osnov za privremeno oduzimanje oružja od Borilovića mogli naći i u važećem Zakonu o oružju. Tamo je propisano da će Ministarstvo unutrašnjih poslova oduzeti oružje, municiju i ispravu o oružju licu koje „prestane da ispunjava” neki od zakonom propisanih opštih uslova. Tako je, pored ostalog, predviđeno da se dozvola (i oružje) oduzme licu protiv kojeg se povede postupak zbog „krivičnih djela sa elementima nasilja”. Isti postupak je predviđen i ukoliko nadležni dođu do informacije da bi „oružje moglo biti zloupotrijebljeno”, posebno u slučaju „češćeg i prekomjernog uživanje alkohola; teže poremećenih porodičnih odnosa, komšijskih odnosa ili odnosa na radnom mjestu”.

Ako to nije bilo dovoljno, zašto su nadležni ostali bez reakcije i nakon što je Borilović, ljetos, nepravosnažno osuđen zbog pomenutog napada na kolegu. Tada mu je, zbog nasilničkog ponašanja, naloženo da nosi nanogicu. Presuda nije postala pravosnažna, ali je bila dovoljna da mu se u zakonom propisanom postupku privremeno oduzme oružje kojim je prošle nedjelje ubio desetoro.

Umjesto objašnjenja, dobili smo još jednu alibi priču, sazdanu na poluistinama i prikrivanju činjenica. U prvom saopštenju UP-a na tu temu stoji:  „Naglašavamo i da ne postoje saznanja, niti je policiji prijavljivano, da su postojali raniji konflikti, niti bilo kakav prethodni napad u posljednjem periodu od strane V.B. na porodicu podstanara. U istom smislu, ne treba dovoditi u uzročno-posljedičnu vezu izvršenje ovog teškog zločina sa bilo kakvim protivpravnim ponašanjima iz prethodnog perioda.”

Prosječno upućen čitalac je razumio kako Borilović policiji nije bio „od ranije poznat”. Kada se ispostavilo suprotno, da je još kao maloljetnik prijavljivan zbog nasilničkog ponašanja, a da je nedavno i osuđen zbog istog, stiglo je novo saopštenje: „Rukovodeći se profesionalnim standardima, Uprava policije je ukazala na činjenice od značaja za konkretan slučaj, ali i na prethodno protivpravno ponašanje V.B. bez elaboracije, a cijeneći da to nije u vezi sa ovim slučajem.”

Sljedeći problem pred koji nas vraća prošlonedjeljna tragedija je olako izdavanje ljekarskih uvjerenja potrebnih za dozvolu za posjedovanje oružja. Otprilike: platiš i uzmeš. Kome ljakarsko uvjerenje uskrate na jednom mjestu, on ga dobije na drugom. Dozvola važi deset godina. Što je, može biti, previše u zemlji u kojoj živimo sa ovoliko stresa, haosa i bezakonja svih mogućih vrsta.

Prema evidenciji MUP-a u Crnoj Gori građani u legalnom posjedu drže više od 100.000 komada vatrenog oružja. U policiji procjenjuju da se u ilegalnom posjedu nalazi još 40–80 hiljada kratkih i dugih cijevi. Neke međunarodne procjene, s kraja prošle decenije, govore o preko 140.000 komada vatrenog oružja koje se nalazi u nelegalnom posjedu građana Crne Gore. Možda nam je od petka malo jasnija opasnost koju svo to oružje nosi. Posebno u odsustvu adekvatne kontrole njegovih vlasnika.

„Kolektivno smo odgovorni prema porodicama koje su izgubile svoje najbliže zbog naše pasivnosti. Kada ljudi ginu u nesrećama u rudnicima, rudnike činimo bezbednijim. Kada stradaju u poplavama i uraganima, trudimo se da te zajednice učinimo bezbednijima. Kada putevi postanu opasni, popravljamo ih da bi broj saobraćajnih nesreća bio manji. Imamo zakone o vezivanju pojaseva u kolima, jer znamo da to spasava živote. Utisak da je oružano nasilje nekako drugačije, da naša sloboda i ustav ne dopuštaju umereno regulisanje upotrebe smrtonosnog oružja – prosto nema smisla”. Ovim riječima se tadašnji predsjednik SAD-a Barak Obama svojim zemljacima obratio nakon jednog masovnog nasumičnog ubistva izvršenog oružjem u legalnom posjedu. Od naših lidera nećemo čuti ništa slično.

Statistika kaže da su nasumična ubistva, u poređenju sa brojem stanovnika, u Crnoj Gopri možda i češća nego u SAD. Arhiv Monitora svjedoči: Prije trideset godina (jun 1992) u pljevaljskom selu Pušonjski do Kosta Damjanović (22) ubio je devet mještana a njih nekoliko ranio. Ubio ga je jedan od napadnutih, nakon što mu je oteo pušku. Motive ne znamo. Pouke, izgleda, nijesmo izvukli.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

FOKUS

TRI LICA VLASTI: Bitka za kormilo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državni prvaci vuku svako na svoju stranu. Neki sve  bliži, a neki sve dalji jedan od drugoga. Borba modela koji se u naznakama mogu prepoznati  kao građansko-evropski, klerikalno-svesrpski, diletantsko-populistički ,  mogla bi bitno odrediti budućnost Crne Gore. Bitka za kormilo nastaviće se svom žestinom. Uz moguće obrte i do  skoro nezamisliva savezništva. Ubrzalo se vrijeme

 

 

Predsjednik Jakov Milatović prenio je, onima koji su to htjeli da čuju, zaključke i utiske nakon sastanka sa predsjednikom Evropskog savjeta Šarlom Mišelom. “Imajući u vidu da se nalazimo u ključnoj etapi evropskog puta Crne Gore, smatram izuzetno važnim da budete u potpunosti informisani o zaključcima razgovora koje sam imao u Briselu sa našim EU partnerima”, pisalo je u njegovom pozivu predsjednicima parlamentarnih partija.

Većina partija vlasti solidarisala se i izbjegla sastanak na kome su, iz prve ruke, mogli čuti izvještaj o posljedicama usvajanja tzv. Rezolucije o Jasenovcu. Mišel je zbog tog poteza vladajuće većine i otkazao dogovorenu posjetu Podgorici, sastanak sa premijerom Milojkom Spajićem i obraćanje poslanicima u Skupštini Crne Gore.

Iz redova skupštinske većine pozivu su se odazvali samo predstavnici albanskih nacionalnih partija. Ostali su se podijelili u dvije grupe. Jedni su (PES, NDP, NSD) iskoristili priliku da Predsjedniku prebace, pored ostalog: da krši Ustav, izigrava  razrednog starješinu, te da je „sebe stavio u poziciju predvodnika političke manjine“. Drugi (Demokrate i SNP) su predsjednikov poziv prećutali i ignorisali.

I jedno i drugo svjedoči o novoj prirodi odnosa predsjednika države i parlamentarne većine. „Odgovor na pitanje kako je i zašto uspio da distancira od sebe one političke partije koje su ga dovele na poziciju koju trenutno obavlja, Milatović treba da potraži u sopstvenom ogledalu”, poručili su mu iz nekada njegovog PES-a, naglašavajući kako se  pozivu predsjednika države nije odazvalo „95 odsto političkih subjekata koji su ga podržali u prvom i drugom krugu predsjedničkih izbora“. Ali jesu tadašnji i sadašnji politički oponenti iz redova opozicije. U tome u PES-u prepoznaju „očigledno i neskriveno savezništvo između Milatovića i DPS-a“.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

REZOLUCIJA O JASENOVCU, I POSLJEDICE: Čistači komšijskog dvorišta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora je, baš kao u vrijeme Slobodana Miloševića, navedena da služi Beogradu. Svjesno ili nesvjesno. Da je drugačije, krenula bi redom, iz svoje kuće

 

 

Skupština Crne Gore je, piše u prošlog petka usvojenoj, Rezoluciji o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau I Mauthauzen „jedinstvena u osudi svih zločina na tlu naše države i bivše Jugoslavije, u izražavanju pijeteta prema svim žrtvama tih zločina, kao i u saosećanju s patnjama njihovih porodica”. I,  piše dalje, potvrđuje “principijelan stav… da odgovornost može biti isključivo individualna, kao i da nijedan narod ne može biti označen kao genocidan ili zločinački.”

Sada stvarnost: Skupština Crne Gore bila je daleko od jedinstvene. Onih što su glasali za bilo je jedva preko nužne većine. Od 46 poslanika koji podržavaju vladu Milojka Spajića (glasali za njen izbor) prijedlog teksta koji se tada zvao  Rezolucija o genocidu u Jasenovcu potpisima su podržala 43 poslanika većine. Da se ona uvrsti u dnevni red prošlonedjeljne sjednice bila su 42 poslanika.  Za njeno usvajanje glasao je 41.

Protiv je bio poslanik vladajuće Albanske alijanse Ilir Čapuni, a nijesu glasali kompletna opozicija, te poslanici većine: Miodrag LakovićTonći Janović (Pokret Evropa sad), Artan Čobi i Nikola Camaj (Albanski forum).

Dalje: zločini koje Rezolucija osuđuje nijesu počinjeni samo, kao što piše,  “na tlu naše države i bivše Jugoslavije”, već i u Austriji i Njemačkoj. “Dahau je dodat”, pojasnio je Milan Knežević, “kako Njemci koji su bili sponzori srebreničke Rezolucije ne bi zaboravili svoju genocidnu prošlost”. Toliko i o navedenoj “individualnoj odgovornosti”, na kojoj je posebno insistirao Andrija Mandić: “Napominjem da Rezolucija nije uperena protiv bilo kojeg naroda, već za cilj ima osudu svakog poricanja genocida.”

Očito je da napomene predsjednika parlamenta nijesu doprle do njegovog decenijskog koalicionog partnera. Kao što je jednako jasno da prvaci NSD i NDP ni danas ne priznaju genocid u Srebrenici, iako je on presuđen pravosnažnim presudama nadležnih međunarodnih sudova.

Zato su egzaltirani svojom, odnosno, presudom većine u Skupštini Crne Gore koja je  poslove suda uzela u svoje ruke. Glasajući za nešto što je i Skupština Srbije odbila da usvoji.

“Vidovdane, moj očinji vide, ovo treba da bude osnova za bolju i čestitiju Crnu Goru. Ovo je većinska Crna Gora. Živjela većinska Crna Gora. Živjela Crna Gora”, likovao je Mandić.

Drugačije je. Bolja i čestitija Crna Gora bi u pospremanje istorije skupštinskim rezolucijama morala kreniti iz svoje kuće, I od ovovremenih zločina. Od nalogodavaca i izvršitelja zločina deportacija BiH izbjeglica, od ubijenih kosovskih izbjeglica na Kaluđerskom lazu, ubijenih i prognanih tokom etničkog čišćenja  Bukovice, otetih iz voza u Štrbcima, mučenih u logoru za hrvatske civile i zarobljene vojnike u Morinju, od ubistava, pljački i paljevina tokom napada na Konavle i Dubrovnik, sve do vikend zlikovaca iz 90-tih koji su nesmetano, i do danas nekažnjeno, ubijali, silovali i pljačkali po Bosni i Hercegovini.

Bolja i čestitija odredila bi se i prema Golom otoku, Masakru u Baru kada su, u proljeće 1945., pripadnici Desete crnogorske brigade NOVJ ubili nekoliko stotina, ili nekoliko hiljada, kosovskih Albanaca, prethodno mobilisanih; Pokolju bošnjačkih  civila u Sandžaku 1943., kada su na teritoriji današnjih opština Bijelo Polje, Pljevlja, Priboj, Čajniče i Foča četnici izvršili svoj najmasovniji ratni zločin u Drugom svjetskom ratu. Operacijom etničkog čišćenja rukovodio je Draža Mihailović, a izvršena je pod direktnom komandom Pavla Đurišića, Vojislava Lukačevića i Petra Baćovića.

Njima ”pomiritelji” u Crnoj Gori  i danas kliču, baš kao Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću.

“Genocid nad Srbima u ustaškoj NDH i logoru smrti Jasenovac  nije sporan, ali je zabrinjavajući politikantski razlog donošenja Rezolucije”, piše hrvatski Jutarnji list. NDH nacistička tvorevina je ratni gubitnik. Zločine u Jasenovcu priznala je i obilježava svaka vlast u Hrvatskoj od njene samostalnosti. O Hrvatskoj u SFRJ, da  ne govorimo.

Država Srbija ne priznaje genocid u Sreberenici. Rezolucija UN o sjećanju na genocid u Srebrenici  usvojena je možda i  najviše zbog toga da bi se spriječilo veličanje zločinaca. Što se svakodnevno radi. Od  Beograda i Banja Luke, do Bara i Pljevalja.

Nije tajna šta je cilj prošlonedjeljne Rezoluciji o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau i Mauthauzen. Trebalo je  relativizovati glas Crne Gore u UN o Srebrenici.  I ništa manje ,trebalo je poremetiti odnose  Podgorice sa Zagrebom i Sarajevom ,ali  i sa Briselom i Bonom. U EU se ide preko Konavla.

Tu smo gdje smo.  “Nemam dilemu da je predsjednik Evropskog savjeta Šarl Mišel odložio posjetu Crnoj Gori zbog posljednjih dešavanja u vezi sa motivima i okolnostima usvajanja Rezolucije o Jasenovcu, i odgovornosti koju za to ima parlamentarna većina”, poručio je predsjednik Jakov Milatović prije nego je otputovao u Brisel, na sastanak sa Mišelom. Koji je odlučio da izbjegne zakazani susret sa Spajićem, Mandićem i poslaničkom većinom koja je “prva u svijetu” izglasala Rezoluciju o Jasenovcu.  “Smatram da su politički akteri koji obavljaju najvažnije funkcije u zemlji dužni da, umjesto relativizacije i izvrtanja realnosti, odgovornije pristupaju u odnosu na ono što su državni interesi Crne Gore”, poručio je Milatović. Zvučalo je državnički.

Osim što je Mišel otkazao posjetu Podgorici, iz finalnog teksta zaključaka sa Samita lidera država EU ispala je rečenica zapisana u nacrtu tog dokumenta, kojom je Crna Gora trebalo biti pohvaljena “za napredak koji je ostvarila u procesu pristupanja”.

Onda smo slušali premijera Spajića koji se čudi. “Ne može pomisliti”, rekao je novinarima, da je posjeta predsjednika Evropskog savjeta otkazana zbog usvojene Rezolucije. “Mislim da Mišel ima druge razloge zbog kojih je pozvao Milatovića u Brisel”, naveo je Spajić. Ugrabio je to da kaže prije no što se pojavio njegov razgovor za portal Politiko, u kome kaže (prije usvajanja Rezolucije): “Rezolucija nam šteti, definitivno nam ne pomaže”.

Ostaje nada da učinjeno neće naškoditi Crnoj Gori onoliko koliko će štete donijeti njenim ključnim promoterima: Milojku Spajiću i Aleksi Bečiću.

“Partneri će vas dugoročno više poštovati ako ste predvidivi i ako znaju da ćete se do kraja držati istog aršina za sve”, kazao je Spajić.  Pa potegao: “Crna Gora je jedna od rijetkih zemalja sa principijelnim stavom i od njega neće odstupati”. Nije za smijanje. Pretužno je.

“Rezolucija o Jasenovcu zapravo nije ništa drugo nego Vučićevo kukavičje jaje podmetnuto Crnoj Gori da je još više pokuša privezati uz sebe, poput srpske Bjelorusije, da je izbaci iz evropskog kolosijeka te da je ponovno zavadi s Hrvatskom koja podržava evropske ambicije Crne Gore”, piše Jutarnji list očekujući da Zagreb i Brisel neće nasjesti na tu igru.

Javio  se Aleksandar Vućić. Uredno da  saopšti kako on nema nikakve veza predlaganjem i usvajanjem Rezolucije. Sasvim suprotno, insajderske informacije iz diplomatskih i bezbjednosnih krugova govore da su Vučićeve službe intenzivno radile kako bi osigurale glasove pokolebanih funkcionera PES-a i Demokrata. Onako kako službe to već rade.

Uglavnom, Vučić pozva crnogorske zvaničnike “da izađu u javnost i da objasne svojim hrvatskim prijateljima i svojim zapadnim prijateljima kojima se izvinjavaju danonoćno objašnjavajući im da je to bila velika greška, da mi kažu zašto su tu grešku počinili i da objasne ljudima da su se šalili kada su govorili da sa tim ima veze Beograd i ja lično.”

Slično se Slobodan Milošević, pred sudom u Hagu, odrekao odgovornosti za napad na Dubrovnik. “Da je bilo do mene na Dubrovnik ne bi pao ni kamičak”, rekao je, objašnjavajući kako on, kao tadašnji predsjednik Srbije,  i njegovi najbliži saradnici “nemaju nikakve veze sa tim vašim sukobom sa JNA oko Dubrovnika”. I da o svemu tome treba pitati one dole. Ono dole je Crna Gora i njena sramota.

A Spajić  se javnuo  da pritvrdi: “Sve odluke, pa i one za Srebrenicu, Jasenovac, Mathauzen i Dahau – donosimo kao nezavisna zemlja koja je principijelno odlučivala i odlučivaće na ovakve teme iz prošlosti.”

Dan pošto svijet obilježi 11. jul kao Dan sjećanja na genocid u Srebrenici , u Beranama ćemo imati svojevrstan nastavak svesrpskog sabora nedavno održanog u Beogradu. Mandić i Knežević nadaju se da će “u ime većinske Crne Gore” ugostiti Milorada Dodika i Vučića. Da proslave. Odmaraće sjutradan, na Dan državnosti i Dan ustanka Crne Gore.

 

Selektivno čitanje istorije

“Nije na odmet istaći da su i nekadašnji poglavar i patrijarh Srpske pravoslavne crkve Gavrilo Dožić, kao i Sveti Vladika Nikolaj Velimirović bili utamničeni u ovom logoru (Dahau – prim. Monitora)”, piše u obrazloženju amandmana kojim su Mandić i Knežević Rezeoluciju o Jasenovcu preimenovali u Rezoluciji o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau i Mauthauzen.

Pa “posebno ističu” da su u logoru Mauthauzen “i tokom Prvog svjetskog rata internirani vojnici i građani Kraljevine Srbije i Crne Gore”. Ovo Kraljevine je, vjerovatno, slovna greška, pošto ista nije postojala tokom Prvog svjetskog rata.

Veća je šteta što su predlagači amandmana selektivno čitali istoriju. Pa su, recimo, zaboravili da u sistemu logora kojima su Rezolucijom presudili pomenu i onaj na Banjici (Beograd, Srbija).Poslednji transport sa Banjice je otišao u Mauthauzen 26. septembra 1944., odvodeći 700 logoraša. Pretpostavlja se da je preko Banjice u logore po Evropi upućeno između sedam i osam hiljada zatvorenika”, navode istorijske knjige iz Drugog svjetskog rata.

Među interniranima, saznali bi Mandić i Knežević, nije bila Jelena Ćetković. Cetinjanka, partizanka, ilegalka, sekretar Mjesnog komiteta KP (komunističke partije) za Beograd, narodni heroj – strijeljana je na Banjici u maju 1943., u 27 godini. Svirepim isljednicima nije odala ni kako se zove. “Van grada na polju pustom, širokom, stoji kuća smrti, taj ukleti dom…”. To su uvodni stihovi njene pjesme Iza rešetki, ispisane u iščekivanju smrti, zabilježili su reporteri BBC-a u reportaži o logoru na Banjici.

Samo se Jelena, valjda, nije uklapala o traženi model predlagača Rezolucije. Četnički zlikovac Pavle Đurišić, ubijen u Jasenovcu jeste. Na znamo, sa sigurnošću, da li je i vojvoda koji je predvodio četnički pokolj djece, žena i staraca po Sandžaku 1943., jedan od 44 Crnogoraca (33) i Crnogorki (11) koji se nalaze na zvaničnom popisu žrtava iz koncentracionog logora Jasenovac. A koji su Rezolucijom Skupštine Crne Gore svrstani među “ostale”.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

IBAR STIGAO U CRNU GORU: A sad povratak u stvarnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon velikih riječi u Briselu i kod kuće, fotografisanja, rukovanja i selfija, vlast čeka ozbiljan reformski posao koji tek počinje. Posebna briga je je li  crnogorska politička klasa spremna za te izazove i evropsku budućnost. Simptoma mračnih ideologija je na sve strane. Otuda je planirana rekonstrukcija Vlade  prilika za stvaranje koncentracione vlade čiji bi prioritet bio upravo evropski put zemlje

 

Desilo se – Crna Gora dobila je pozitivan Izvještaj o procjeni ispunjenosti privremenih mjerila u poglavljima 23 i 24, koji se tiču vladavine prava i borbe protiv korupcije i kriminala.  IBAR u Crnu Goru stiže  11 godina otkako je Brisel pred ovdašnje vlasti postavio privremena mjerila, čije je ispunjenje preduslov za zatvaranje preostalih poglavlja.  Do sada, iako u Evropu putuje skoro deceniju i po, Crna Gora je zatvorila tek tri od 33 poglavlja.  Putovanje u Evropu se prilično odužilo i suštinski dugo godina  zaustavljeno. Zbog toga je IBAR koji je stepenik na dugom putu reformi, dobio dodatno značenje kada je u pitanju Crna Gora.  Istovremeno, evropska vrata naglo su nam se odškrinula uprkos stagnaciji u reformama, nakon početka rata u Ukrajini.

Na Međunarodnoj vladinoj konferenciji u Briselu, 26 juna ove godine, na kojoj je zemlja i zvanično dobila IBAR, čule su se  velike riječi, kako od domaćih, tako i  briselskih zvaničnika.

Premijer Milojko Spajić čestitao je  građanima Crne Gore, evropskim partnerima i zemljama u regionu koje su pomogle, posebno Hrvatskoj i Sloveniji.  “Tu nadu i evrooptimizam koji smo ponovo probudili nadam se da niko neće ugasiti”. On je uoči konferencije ocijenio da se radi o istorijskom trenutku za Crnu Goru. „Danas je važan dan, ali  će svaki idući biti mnogo kompleksniji jer moramo ispuniti važne zadatke”, kazao je Spajić u Briselu i poručio da od 26. juna proces EU integracija neće više nikad biti podređen partijskim ni drugim interesima.

Evropski zvaničnici su ocijenili da je Crna Gora ostvarila značajan napredak i da je spremna za finalnu fazu pristupanja Evropskoj uniji.

“ Danas smo svjedoci uspjeha ovog posla, postignuća i Crna Gora kreće naprijed prema članstvu u EU. Ova IGC je pokazala da je EU spremna za proširenje i da se otvara finalna faza pregovora sa Crnom Gorom”, kazao je evropski komesar za proširenje Oliver Varhelji . “Očekujem da do kraja godine vidimo zatvoren kritičan broj poglavlja”.

Ministarka vanjskih poslova Belgije Adža Labib rekla je da je Crna Gora spremna da ide naprijed i da je EU  spremna da nas  podrži na svakom koraku.

I kod kuće su se ređale čestitke. Partije vlasti su ukazivale  na sopstveni doprinos u dobijanju IBAR-a optimistično najavljujući da smo sledeća članica EU. Opozicija je  podsjećala na to da je podržala napredak na evropskom putu, uz zebnju da li  će Crna Gora  tim putem nastaviti.

Nakon velikih riječi u Briselu i kod kuće, fotografisanja i  selfija, vlast čeka ne baš ružičasta stvarnost. I ozbiljan posao. Brisel je nakon IBAR-a,  Crnoj Gori  ispručio šest završnih mjerila kako bi zatvorila poglavlja 23, 24, a koja podrazumijevaju suštinske reforme u ovim oblastima (vidi box).  Pravi posao tek čeka. Tu su i ostala brojna poglavlja  a među kojima će neka, poput poglavlja 27,  koje se tiče zaštite životne sredine, biti poseban izazov.

Na stranu utemeljene kritike civilnog sektora i stručne javnosti da su nam u Briselu i za IBAR progledali za prste, te da će i ono što smo do sad uradili, u dijelu zakonodavnog okvira koji se tiče pravosuđa, medija, borbe protiv korupcije i kriminala morati na popravni.  Posebna briga je hoće li crnogorska  politička klasa biti  spremna za  izazove koji slijede, odnosno za nastavak suštinskog evropskog puta.

Tek što smo dobili IBAR, u parlamentu  se, prema pisanju medija, sprema rasprava  o Rezoluciji o Jasenovcu, koja je  uslov dijela parlamentarne većine (ZBCG) za podršku vladi nakon njenog glasa za Rezoluciju Ujedinjenih nacija o Srebrenici.  Glasanju Vlade Crne Gore za Rezoluciju o Srebrenici u Ujedinjenim nacijma prethodio je pritisak spolja i iznutra, i kampanja dirigovana iz kabineta premijera Srbije Aleksandra Vučića.  Nakon „prijateljskog ubjeđivanja“  Spajića, kako je to objasnio jedan od lidera ZBCG Milan Knežević, Rezolucija o Jasenovcu upućena je u parlament s potpisima poslanika PES-a, Demokrata i ZBCG. Njom se od crnogorskog parlamenta traži da postane sud i utvrdi davni genocid kod susjeda. Dok se u Crnoj Gori još ćuti kako smo im ne tako davno razorili Dubrovnik.

Zbog najavljene rezolucije o Jasenovcu  Hrvatska nije ometala dobijanje  IBAR-a.  Na konferenciji u Briselu hrvatski novinari pitali su premijera Spajića zašto Crna Gora, kada joj se otvara evropski put, najavljuje usvajanje rezolucije o Jasenovcu. Spajić je odgovorio da je Crna Gora „multietnička, multikonfesionalna država sa svim predstavnicima različitih naroda u parlamantu koji imaju potrebu da izguraju neke rezolucije koje su bitne za njihov politički korpus i narode ili religije kojima pripadaju“. Kazao je da u proceduri ima preko 40 rezolucija, i da ne zna hoće li se uskoro u parlamentu glasati za Rezoluciju o Jasenovcu.

Portal Borba, blizak koaliciji ZBCG, nagovještava glasanje o Rezoluciji o Jasenovcu  na zasijedanju za Vidovan. Na istoj sjednici raspravljaće se navodno i o razrešenju ministra pravde Andreja Milovića, koju u ZBCG, sudeći po napisima ovog portala, vide i kao priliku za otvaranje pitanja rekonstrukcije Vlade, koja je prema Sporazumu predviđena do kraja ove godine.  Za sada nema zvaničniih pregovora o rekonstrukciji Vlade. Osim Kneževićeve DNP, podršku Spajićevoj Vladi do dobijanja IBAR-a oročile su i Demokrate nakon sukoba sa PES-om oko bezbjednosnog sektora. Situacija u brojnim opštinama ukazuje na krizu unutar redova parlementrne većine.

Partija Milana Kneževića u međuvremenu je podršku vladi uslovila nizom zahtjeva, sve do uvođenja dvojnog državljanstva sa Srbijom. DNP  traži da trobojka bude normirana kao narodna zastava, da srpski jezik postane službeni u Crnoj Gori kao i da se sa Srbijom potpiše sporazum o dvojnom državljanstvu.  Zahtjev koji se tiče dvojnog državljanstva mogao bi biti opasan instrument izbornog inžinjeringa i dodatan mehanizam u rukama Vučića i srpskog sveta.

Problem Crne Gore, na raskršću između evropskog i srpskog sveta, su i oni koji deklarativno zagovaraju građansku i evropsku Crnu Goru, ali koji se nijesu suočili sa sopstvenim neevropskim nasleđem. Podmlađena Demokratska partija socijalista nije napravila otklon od Đukanovićevog trodecenijskog nasleđa – zločina, sistemske korupcije, srastanja sa  organizovanim kriminalom.

Predviđena rekonstrukcija Vlade, prilika je za ozbiljno suočavanje – formiranje koncentracione vlade u kojoj bi učestvovale sve partije koje su osvojile jedan ili više mandata na poslednjim parlamentarnim izborima. I čiji bi prioritet bilo članstvo Crne Gore u EU, kako je u jednom od nedavnih brojeva Monitora to definisao profesor Milan Popović.  Ova ideja nije se do sada ozbiljno razmatrala od strane novih vlasti.   Vrijeme je. IBAR je tu, Mi moramo izabrati budućnost.

 

Šta sve treba ispuniti nakon IBAR-a

Nakon što je ispunila privremena mjerila koja su pred Crnu Goru stavljena davne 2013,  sada je crnogorskim vlastima ispostavljeno šest završnih mjerila koje je neophodno da zemlja ispuni kako bi zatvorila poglavlja 23 i 24.

Iako je broj završnih mjerila znatno manji od broja pivremenih mjerila koje je Crna Gora ispunila, pred vlastima je mnogo teži posao.

Za poglavlje 23 data su tri završna mjerila, koja imaju podmjerila, njih 17.  Radi se o  suštinskim  reformama u oblasti  pravosuđa i procesuiranju ratnih zločina, prevenciji i represiji korupcije, oblasti finansiranja političkih partija, te ljudskim pravima.  Za poglavlje 24 predstoje tri završna mjerila, sa sedam podmjerila koja se odnose na oblasti –  migracija, azila i viza, te borbe protiv organizovanog kriminala.

Od Crne Gore se traži da sprovede sveobuhvatnu reformu pravosuđa, da obezbijedi njegovu nepristrasnost, nezavisnost, odgovornost, efikasnost, profesionalizam, te puni pristup pravdi.  Crnu Goru tek sada u stvari očekuje suštinski posao kada je u pitanju pravosuđe. Imenovanja nedostajćuih pozicija u pravosuđu, donošenje strategija i propisa, i sve ono  što je do sada urađeno tek je prvi korak na dugom putu ozdravljenja decenijama politički kontrolisanog pravosuđa.  Beskrajno trajanje  visokoprofilnih sudskih procesa, samo je jedan od pokazatelja koliko je pred Crnom Gorom ozbiljan zadatak. Pokušaji da se  popune pozicije u vrhu pravosuđa,  pokazali su da se vlasti nakon avgusta 2020 . nijesu odrekle  namjere da ga kontrolišu.

Od Crne Gore se, da bi zatvorila ova poglavlja, traži i „uspostavljanje snažnog i efikasnog sistema za prevenciju i suzbijanje korupcije, uključujući korupciju na visokom nivou“.  Ozbiljno tu imamo boljke. Od institucija koje ne funkcionišu, poput Agencije za sprečavanje korupcije, do hroničnog manjka rezultata u oblastima oduzimanja kriminalom stečene imovine, te finansijskih istraga. Tu je i usvajanje i efikasno sprovođenje Zakona o finansiranju političkih partija i izbornih kampanja.

Hronična boljka su i  rezultati u procesuiranju i utvrđivanju odgovornosti za ratne zločine, što je još jedan od zahtjeva da bi se zatvorilo poglavlje 23.  Od zemlje se traži „ uspostavljanje vjerodostojnog i kontinuiranog niza uspješnih istraga, gonjenja i suđenja za ratne zločine, uključujući visokoprofilne slučajeve u potpunoj saradnji sa Međunarodnim rezidualnim mehanizmom za krivične sudove i obezbjeđivanje pristupa pravdi i reparacije žrtvama“.

Crna tačka je i oblast ljudskih prava, posebno rezultati koji se tiču sprečavanja torture.  Od Crne Gora  se traži efikasna primjena i sprovođenje prava i sloboda utvrđenih Evropskom konvencijom, sprovođenje  preporuke Evropskog komiteta za sprečavanje torture i nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja (CPT) i obezbjeđuje odgovarajući i brz sudski nastavak u slučajevima zlostavljanja.  Čime se danas nikako ne možemo pohvaliti.

Zahtijeva se i uspostavljanje vjerodostojne evidencije sprovođenja odredbi o nediskriminaciji, rodnoj ravnopravnosti i borbi protiv rodno zasnovanog nasilja, zaštiti manjina, sprovođenje strategije deinstitucionalizacije za osobe sa invaliditetom, uspostavljanje snažnog sistema za zaštitu djece i obezbjeđivanje pravičnog postupka restitucije imovinskih prava u razumnom roku i potpunu nezavisnost regionalnih komisija za restituciju.

Brisel traži i da  Crna Gora uspostaviti trajnu evidenciju istraga, krivičnog gonjenja i pravosnažnih presuda u svim oblastima teškog i organizovanog kriminala i pranja novca To je oblast u kojoj nam EK hronično zamjera manjak rezultata.

Milena PEROVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo