Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Policija i ANB u zločinu deportacija

Objavljeno prije

na

uob-Milo-i-MomoW

Za 29. mart je u podgoričkom Višem sudu zakazano izricanje presuda optuženima u slučaju deportacija. Branko Bujić, Sreten Glendža, Božidar Stojović, Milorad Šljivančanin su već dvije i po godine u pritvoru. Od jesenas u beogradskom ekstradicionom pritvoru su njihove kolege, ali srpski državljani – Boško Bojović, Milisav Marković, Milorad Ivanović, Radoje Radunović, dok je Duško Bakrač u bjekstvu.

Kroz sudnicu i istragu su, kao svjedoci, prošli i brojni drugi, bivši ili aktivni policajci, dok su iz vlasti lansirali kontroverzne, zapravo potpuno oprečne verzije o tome da li postoje arhivi o deportacijama.

 

DOKUMENTACIJA: Godinu prije nego što je tadašnja vrhovna državna tužiteljka Vesna Medenica pokrenula krivičnu istragu protiv policijskih funkcionera za slučaj deportacija, optuženi Duško Bakrač je 2004. napravio zanimljivu bilješku. Sa Željkom Ševićem je autor poglavlja Reforma policije u Crnoj Gori, koje je objavljeno u zborniku Transforming Police in Central and Eastern Europe, Process and Progress, urednici Marina Kaparini i Marenin Otvin. Analizirajući stanje arhiva u crnogorskoj policiji, Bakrač piše:

„U Crnoj Gori policijske arhive su još zatvorene i vjerovatno ‘mijenjane’ (što znači da bi dokumenti koji navode na umješanost sadašnjeg rukovodstva mogli biti uništeni), a to je često bila praksa”.

O čemu Bakrač? Upravo o onom što se ubrzo pokazalo kao tačno. Na primjer, još 2005. su Ivan Mašulović, tadašnji načelnik CB Herceg Novi i Nada Vukanić, ispred cjelokupnog MUP-a, odgovorili na zahtjev državnog tužilaštva kako „ne raspolažu niti jednim dokumentom ili podatkom” o deportaciji Hajrudina Bihorca (iz Višegrada, rođen 1961, pogubljen1992).

No, dokumentacija i podaci o tome su službeno postojali, ili još postoje. Ministar unutrašnjih poslova Nikola Pejaković u odgovoru (akt br. 278/2) na poslaničko pitanje je 8. aprila 1993. naveo imena 48 deportovanih „lica muslimanske nacionalnosti”, među njima i Hajrudina Bihorca, sa tačnim generalijama i tvrdnjom da je uhapšen u Herceg Novom i 27. maja 1992. predat srpskim policajcima iz Srebrenice.

BILTEN: Malo je vjerovatno da je Pejaković takve podatke pisao „iz glave”. Naime, mogao se osloniti na pouzdane činjenice koje su se nalazile u Biltenu dnevnih događaja, internoj publikaciji koju je izdavao MUP. Publikacija je cirkulisala i bila dostupna svima u rukovodstvu MUP-a, kao i komandirima i načelnicima po gradovima – kako u Javnoj (SJB) tako i u Državnoj bezbjednosti (SDB).

O vjerodostojnosti podataka iz Biltena govori i to da je publikacija dostavljana Momiru Bulatoviću i Milu Đukanoviću. To bi sada bio materijalni dokaz da su u oni u najmanju ruku znali za deportacije – od početka do kraja.

Optuženi Šljivančanin je 2009. na Višem sudu kazao ono što svi iz tadašnje crnogorske policije znaju: „Postojala je ekipa SDB-a i SJB-a koja je sastavljala Bilten dnevnih događaja i dostavljala ga predsjedniku države i predsjedniku Vlade”. Gdje su Bilteni iz vremena deportacija?

Da su policijsku dokumentaciju u najmanju ruku skrivali i/ili je kriju (pod uslovom da nije nezakonito uništena ili falsifikovana), zaključuje se i iz slijeda događaja. Svetozar Marović, bivši potpredsjednik Vlade, 27. oktobra 2010. je u parlamentu saopštio kako i u Upravi policije i u ANB-u „postoje dokumenti sa oznakom tajnosti u vezi sa tim slučajem”!

Iako o izdanjima Biltena iz proljeća 1992. još nema traga, neki drugi dokumenti su nakon Marovićeve izjave naprečac izronili. Sutkinja Milenka Žižić, predsjednica Krivičnog vijeća, na ročištu 9. novembra je objavila kako je ANB dostavila originalna dokumenta; među njima i „telegram od 23. maja 1992. kojim se naređuje privođenje i od 31. maja kojim se akcija obustavlja” sa potpisima optuženog Milisava Markovića, ondašnjeg pomoćnika ministra unutrašnjih poslova za SJB.

ULOGA VUJANOVIĆA: Problemi sa (ne)saradnjom policije i tajne službe u rasvjetljavanju zločina deportacija nijesu od juče. Luiz Arbur, nekadašnja glavna tužiteljka haškog Tribunala, 1997. nije isključivala mogućnost da se taj predmet procesuira u Hagu. Razgovarala je sa vrhovnim državnim tužiocem Vladimirom Šušovićem, koji je tada izjavio: „U Hagu su mi rekli: ‘Vi ste postali majstori uništavanja dokumentacije’. Izgleda da se to potvrđuje i u ovom slučaju… teško dobijam dokumentaciju od MUP-a…”

U to vrijeme, dakle 1997, ministar unutrašnjih poslova je bio Filip Vujanović. Za njegovog mandata, ispostavlja se, „zaturene” su i depeše Milisava Markovića, dostavljene Višem sudu tek jesenas. Klasifikovane su, jer im je udaren žig „tajnosti” – što dokazuje da se za njih i onda znalo.

Vujanović je i u svojstvu ministra pravde 1993-1996. bio involviran u slučaj deportacija, makar na način što se, ispred crnogorskog pravosuđa, proglašavao nenadležnim. Danijela Stupar-Tintorić, supruga deportovanog i pogubljenog Alenka Tintorića, obratila se 1992. premijeru Milu Đukanoviću zahtjevom da joj saopšti gdje joj je muž. Odgovorio je 18. avgusta 1992. ministar Pejaković.

Alenko Tintorić je uhapšen u Herceg Novom, napisao je Pejaković, zatim predat „ovlašćenim radnicima SUP-a Srebrenica”, pa „vojnoj policiji u štabu TO Bratunac, gdje je trebalo da uđe u sastav grupe Muslimana za razmjenu”. Tim povodom, ministar pravde Filip Vujanović je aprila 1994. rekao: „Ne znam šta bih mogao izjaviti o pismu ministra Pejakovića, iz prostog razlog što djelo opisano u inkriminisanom pismu nije imalo dodira sa pravosudnim sudskim sistemom, niti sa institucijama koje nadzire Ministarstvo pravde”.

Kada je to izjavljivao, ministar Vujanović je svakako morao biti obaviješten da je njegov kolega ministar Pejaković službeno u više navrata informisao potpredsjednike Skupštine (Asima Dizdarevića i Srđu Božovića) i poslanike da su se iz MUP-a o postupanju u deportacijama „konsultovali sa nadležnim tužilaštvom”. U budućnosti, u krajnjoj instanci i zavisno od raspleta, kao predsjednik države, Vujanović bi mogao pomilovati nekog od eventualno osuđenih u slučaju deportacija.

ŠVERCER: Skrivanje dokumenta i podataka nijesu jedini pokušaji vlasti, iz policije i ANB-a, da ometu pravdu u slučaju deportacija. O tome svjedoče indicije o zastrašivanju hrabrog svjedoka Slobodana Pejovića, penzionisanog inspektora za krvne delikte nekadašnjeg CB Herceg Novi.

Pejović je jasno ukazao ko iza njih stoji – strukture i pojedinci iz policije i ANB-a. Nakon ataka na njegovu imovinu, fizičkog i verbalnih napada (koji traju od čitavu deceniju), jesenas su protiv njega najavljene i tužbe zbog „klevete” jednog aktivnog pripadnika ANB-a, kao i bivšeg policijskog funkcionera iz CB Herceg Novi Ranka Martinovića.

Ko je Martinović? U Osnovnom sudu u Kotoru je 15. septembra 2009. osuđen na tri godine zatvora i novčanu kaznu, kao član sedamnaestočlane grupe, koja se bavila organizovanim kriminalom – švercom cigareta. Martinović je optužen i za krivična djela prevare i nedozvoljenog držanja naoružanja i eksplozivnih sredstava. Na suđenju je djelimično priznao krivicu.

Krivično djelo nedozvoljenog držanja naoružanja i eksplozivnih sredstava mu je „skinuto”, jer su Martinoviću pomogli iz Uprave policije kada su 9. juna 2009. obavijestili Osnovni sud u Kotoru da je „municija pronađena u kući Martinovića pribavljena legalno”!

GROF: No, pojavio se i drugi difamator Slobodana Pejovića, Radomir Pavićević, eks-Budvanin, star 67 godina, sada živi u Novom Sadu, srpski državljanin. U Budvi ima imovinski spor, navodno iniciran u nekom „raščišćavanju” sa crnogorskom tajnom službom. U razgovoru za Dan (Đukanoviću sam javio za hapšenja, 21. februara) Pavićević je ispričao kako je „upravo Pejović bio glavni za lov na Muslimane u Herceg Novom i primorju”. I to – u dosluhu sa stranim službama.

Ko je Pavićević? Po sopstvenom priznanju „radio je za vojnu obavještajnu službu, a jedno vrijeme i za SDB”. U Budvi znan pod nadimkom Grof, bio je lokalna saradnička veza za dojave o „bezbjednosno interesantnim licima”, turistima koji su podrivali sistem subverzivno se izležavajući na mogrenskoj plaži. Pavićević je svoj status iz proljeća 1992. opisao kao „dobrovoljac” u jedinici kod „generala” Draga Pipovića. U kakvoj je važnoj misiji bio Pipović, pukovnik a ne „general”, kod koga je Grof bio volonter? Od početka 1992. je Pipović načelnik „sabirnog logora” u motelu Vinogradi kod Herceg Novog, gdje je JNA dovlačila opljačkanu imovinu sa šireg dubrovačkog područja – a odatle se na sramotu razvlačilo širom Crne Gore.

Navodno volonterski pripadnik takve, vojno-lopovske formacije, Grof sada izvještava da su on i Pipović imali informaciju da je Slobodan Pejović „znao sve” o deportacijama „jer je naloge dobijao direktno od pojedinaca iz tadašnje SDB koji su za račun stranih obavještajnih službi trebali da hapšenjem Muslimana izazovu građanski rat u Crnoj Gori…”

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

ZLOČINI, FILM, STVARNOST: Žrtve Jasenovca u raljama poltike

Objavljeno prije

na

Objavio:

Logor Jasenovac je bio obavezno štivo u istorijskim knjigama iz doba socijalističke Jugoslavije i mjesto nebrojenih đačkih ekskurzija. Međutim, različite interpretacije zločina, umanjivanje i uvećavanje broja žrtava, postale su jedan od glavnih detonatora srpskog i hrvatskog nacionalizma. Film Dara iz Jasenovca srpskog reditelja Predraga Antonijevića je ponovo uzburkao balkanske  nacionalističke duhove

 

Nedavna premijera igranog filma Dara iz Jasenovca srbijanskog reditelja Predraga Antonijevića je ponovo uzburkala balkanske duhove. Naime, srpski zvaničnici su se pohvalili da je „konačno“ snimljen film o koncentracionom logoru Jasenovac u Hrvatskoj iz Drugog svjetskog rata. Logor je zvanično progutao oko 83.000 ljudi tokom četiri godine postojanja. Najviše su stradali Srbi (gotovo 50.000) uz rasno nepodobne Jevreje i Rome i politički nepodobne Hrvate antifašiste. Logor Jasenovac je bio obavezno štivo u istorijskim knjigama iz doba socijalističke Jugoslavije i mjesto nebrojenih đačkih ekskurzija. Međutim, tokom vremena je postao i politički bič za nacionalističke Hrvate kojima je režim spočitavao kolektivnu krivicu za smrt, kako su tada tvrdili, čak 700.000 mahom Srba. Srpki nacionalisti su uvećavali brojke ubijenih i do milion i sto hiljada (iako je čitava Jugoslavija ukupno imala milion žrtava) i optuživali komuniste da nisu dovoljno oštri prema Hrvatima. Hrvatska desnica je spuštala brojke stradalih na svega nekoliko hiljada i optuživala komuniste da im se preko Jasenovca nameće izgovor za srpsku dominaciju. Komunističko balansiranje između dva ekstrema i gušenje dijaloga je na kraju dovelo da Jasenovac postane jedan od glavnih detonatora srpskog i hrvatskog nacionalizma, koji će uvesti Jugoslaviju u krvavi raspad  90-ih.

Politika je ušla u film od počekta. Prvo je premijerno prikazan u Gračanici, srpskoj enklavi na Kosovu, „jer je položaj Srba na Kosovu i Metohiji sličan onome u logoru“ – po riječima reditelja Antonijevića. Predrag Antonijević je takođe najavio da se želi „dotaknuti i Kosova“ u svom filmskom radu a najavljena su i snimanja o hrvatskoj operaciji „Oluja“ 1995.

Bolji znalci jugoslovenske kinematografije su nakon prikazivanja Dare odmah primijetili njezinu nevjerovatnu sličnost sa likom Rade iz „Djece Kozare“ čiji scenario je napisao Arsen Diklić još davne 1986.  Film je trebao raditi čuveni jugoslovenski i hrvatski reditelj Lordan Zafranović poznat po nekoliko kultnih igranih filmova na temu ustaških zločina. Zafranović je takođe i autor dokumentarnog filma Krv i pepeo Jasenovca iz 1985. godine, kojim je kasnije izazvao gnjev mnogih desničara po dolaska HDZ-a na vlast i primorao ga da se privremeno odseli iz Hrvatske.

Zafranović je bezuspješno tri puta konkurisao kod Filmskog centra Srbije da dobije sredstva za svoj film. Predsjednik filmske komisije Žarko Dragojević je nakon poništenog prvog konkursa, i prvog odbijanja Zafranovića, podnio ostavku zbog stava i ponašanja drugih članova komisije prema Zafranovićevom projektu. Dragojević je rekao medijima da bi realizacija Djece Kozare zasjenila sve što je do tada viđeno na temu Drugog svjetskog rata. Ipak nekoliko mjeseci kasnije na ponovljenom konkursu finansijska sredstva će dobiti Antonijevićev projekat. Interesanto je da je prije toga, krajem 2018. godine, Predrag Antonijević bio na čelu komisije Filmkog centra Srbije kada je Zafranovićev projekat odbijen po drugi put zbog „ograničenih sredstava“. Inače Antonijević je izjavio srpskim medijima da mu se ideja za film o Jasenovcu javila tokom snimanja filma Zaspanka za vojnika, koji je premijerno prikazan na stotu godišnjicu završetka Prvog svjetskog rata. Scenario za Daru će napisati Nataša Drakulić koja je kao dijete prebjegla iz Krajine u Srbiju nakon ofanzive hrvatske vojske 1995.

Međutim, ne samo likovi, nego i skripta Drakulićeve u globalu je imala po nekim kritičarima previše podudarnosti ako ne i identičnosti sa Diklićevim scenariom koji je Zafranović želio da snimi. Beogradski Danas je objavio 24. februara ove godine da Antonijević i Drakulićeva nisu odgovarali na pozive i poruke njihovih novinara da objasne toliki broj podudarnosti između Rade iz Jasenovca i jos nesnimljene Djece Kozare.

Odgovor vjerovatno leži u oduševljenju predjednika Srbije Aleksandra Vučića koga je raniji Antojevićev film, po riječima samog reditelja, doveo „na ivicu suza“ i koji je onda upitao njegovu ekipu da li bi željeli da urade i film o jasenovačkim žrtvama. Sam Vučić slavodobitno izjavljuje dan nakon premijernog televizijskog prikazivanja Dare u Srbiji, Republici Srpskoj i Crnoj Gori, da je on inicijator filma, što je ponovio dva puta, i da je ponosan na to „jer se konačno neko setio da napravi film o mestu najvećeg srpskog stradanja“. Pohvalama filmu odmah poslije TV premijere pridružio se i gospodar Republike Srpske Milorad Dodik koji je primio glumce i rekao da će snimanje takvih filmova postati i „program Vlade Republike Srpske“. Dodik je dodao, ne trepnuvši, da je „priča o Jasenovcu skrivana od strane Titovog režima i oni su veći zločinci i saučesnici u zločinu nego se moglo i pretpostaviti“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

NEVLADINIM ORGANIZACIJAMA PRODIČNO NASILJE PRIJAVILO  40 ODSTO VIŠE ŽENA: Žrtve nasilja tokom pandemije postale lakša meta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Preko 400 žena prijavilo je nasilje organzacijama Centar za ženska prava, SOS telefon Podgorica i Sigurna ženska kuća, dok policija bilježi isti broj prijava

 

Zimska noć na sjeveru Crne Gore bivala je sve hladnija dok je ona sa djecom stajala pred zaključanim vratima svoje kuće. Tek je došla iz policije nakon što je, poslije duže istorije nasilja, prijavila supruga. Kada je policije došla, on je zaključao kuću i uzeo ključ sa sobom, znajući da tako njegova supruga i djeca neće moći da uđu. Policijski čas, odnosno početak zabrane kretanja van doma se bližio, a molbe policiji da joj donesu ključ od supruga bile su bezuspješne. Policajci su se pravdali da imaju mnogo posla usljed epidemija i da nemaju slobodnih vozila. Bezuspješne su bile i molbe podgoričkog Centra za ženska prava, sve dok se predstavnici te NVO  nijesu čule sa starješinom. Tada je on odredio patrolu koja joj je konačno donijela ključ i omogućila ulazak u svoju kuću.

Ovo je jedan od primjera porodičnog nasilja koje trpe žrtve u doba pandemije virusa COVID-19, koja će biti upamćena i po povećanju broja žrtava porodičnog nasilja. Restriktivne mjere su doprinijele da žrtve provode više vremena sa nasilnicima, pa je stoga za oko 40 odsto porastao broj poziva za pomoć, pokazuju podaci crnogorskih nevladinih organizacija koje se bave ovim problemom.

Centru za ženska prava (CŽP) tokom 2020. godine je 120 žena tražilo pomoć zbog pretrpljenog nasilja u porodici. Riječ je o, kažu iz te NVO, oko 80 žena više u odnosu na prethodnu godinu. Za to vrijeme su pružili preko 3.500 usluga psihološke i pravne pomoći. Direktorica Maja Raičević tvrdi da gotovo svakog dana imaju novi slučaj gdje im se žrtve nasilja obraćaju za pomoć.

„Ne znam o čemu je riječ. Naša pravna pomoć je bila dosta efikasna i koristila je mnogima koji su nam se obratili, pa se možda i pročulo ili se broj žrtava nasilja baš povećao. Trenutno razmišljamo kako da se organizujemo i da pružimo adekvatnu pomoć svima koji se jave“, kazala je Raičević za Monitor.

Znatno veći broj prijava zaprimile su i organizacije SOS telefon Podgorica i Sigurna ženska kuća. SOS telefonu Podgorica za pomoć su se obratile 132 žene, dok je Sigurna ženska kuća imala 165 slučajeva pružanja pomoći.

Biljana Zeković, direktorica SOS telefon Podgorica, je istakla da je uz podršku UNDP-a kancelarije došlo do reorganizacije rada. Uvedeno je  dvadesetčetvoročasovno dežurstvo na telefonu i osim dva postojeća, aktiviran je još jedan mobilni broj dostupan klijentkinjama.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

UPRAVA ZA KADROVE ZA ŠEFA POLICIJE DISKVALIFIKUJE DOKAZANE PROFESIONALCE: Hoće li konkurs biti poništen  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dobro obaviješteni izvori Monitora tvrde da će konkurs najvjerovanije biti poništen zbog grešaka koje je napravila Uprava za kadrove. Jedna od njih je greška prilikom utvrđivanja da li dugogodišnji policijski službenik Predrag Šuković ispunjava uslove da bude među kandidatima

 

Ove sedmice završeno je testiranje kandidata za poziciju direktora pozicije. Iako se još ne zna kako je testiranje završeno, prema pouzdanim izvorima Monitora, konkurs će biti poništen.

Dobro obaviješteni izvori Monitora objašnjavaju da će konkurs biti poništen zbog grešaka koje je napravila Uprava za kadrove. Jedna od njih je greška napravljena prilikom utvrđivanja da li dugogodišnji policijski službenik Predrag Šuković ispunjava uslove da bude među kandidatima. Uprava za kadrove odgovorila je da je prepreka to što je uslovno osuđivan. Međutim, uslovna kazna izrečena Šukoviću izbrisana je iz registra i njegova je kaznena evidencija čista. Na tu grešku je odmah ukazala Šukovićeva advokatica Marija Radulović.

„Zaključak Uprave za kadrove da Predrag Šuković ne ispunjava uslove iz Javnog konkursa koji je raspisan za radno mjesto Direktora Uprave policije je skandalozan, kaže za Monitor advokatica Radulović.

Objašnjava da je Uprava za kadrove, i pored saznanja da je u odnosu na Šukovića nastupila rehabilitacija i brisanje osude iz kaznene evidencije, zbog čega se isti nesporno smatra neosuđivanim, nezakonito zauzela drugačiji stav.

„Podsjećam javnost da je Šuković ranije osuđen za djelo za koje se postupak vodio po privatnoj tužbi prethodnog premijera Duška Markovića. Ovaj postupak uslijedio je nakon što je državno tužilaštvo povodom iste stvari procijenilo da nema nikakvog osnova za vođenje krivičnog postupka protiv Šukovića.  S obzirom na to da je osuda za ovo djelo izbrisana iz kaznene evidencije, nema bilo kakvog osnova da se Predrag Šuković označava kao ranije osuđeno lice“, navodi ona.

Apsurd u ovakvoj logici Uprave za kadrove je činjenica da je Predrag Šuković i danas u radnom odnosu u Upravi policije, a što ne bi mogao biti da je osuđen za krivično djelo ,,koje ga čini nedostojnim” za rad u državnom organu.

„Zato je očigledno da je cilj ovakve odluke Uprave za kadrove da se iz trke za direktora Uprave policije isključe ljudi čija je profesionalna karijera najbolji dokaz njihove kompetencije za obavljanje najsloženijih poslova u bezbjednosnom sektoru“, kaže Radulović.

Advokatica Radulović kaže da očekuje da Uprava za kadrove bez odlaganja ispravi svoje greške koje nesumnjivo utiču na zakonitost procedure izbora direktora Uprave policije. „U suprotnom, koristićemo sva pravna sredstva koja su nam na raspolaganju, što će bez sumnje značajno prolongirati izbornu proceduru, a što vjerujem nikome nije u interesu“, zaključuje ona.

Iz trke za direktora policije diskvalifikovan je i advokat Dražen Medojević jer je Uprava za kadrove ocijenila da nije imao pet godina rada na rukovodećem mjestu u sistemu policije, suda ili tužilaštva, što zakon propisuje. Na to su oštro reagovali lideri DF-a Milan Knežević i Andrija Mandić, koje je zastupao u sudskim postupcima.

Oni pozvali su premijera Zdravka Krivokapića da poništi odluku Uprave za kadrove ističući da je Medojević od strane bivšeg režima spriječen da bude direktor UP i da se bori protiv organizovanog kriminala i korupcije.

„Advokat Medojević je naš jedini kandidat, dok ostale podržava DPS i parlamentarna manjina. Da li je pošteno da se skrajne jedini kandidat, koga ne mogu vezati za Veselina Veljovića“, pitao je Mandić.

On je naveo i kako vjeruje da će premijer poništiti rešenje Uprave za kadrove. Do toga ipak nije došlo.

Knežević je za odluku i eliminaciji optužio v.d. direktoricu Uprave za kadrove Jovanu Nišavić, za koju tvrdi da je „klasični kadar i aktivista DPS-a”.

I sam advokat Medojević tvrdio je Vijestima da su ga „igrama u početnoj fazi konkursa – eliminisali”, te da je imao sve potrebne uslove da se prijavi na konkurs za direktora UP.

„Od uslova na konkursu kaže se da ko ima najmanje pet godina na rukovodećem mjestu u policiji, sudu, tužilaštvu može da se prijavi. Sudstvo je jedna specifična organizacija i tamo predsjednik suda nije direktor suda, već je prvi među jednakima i on ne rukovodi sudijama. Ako sudija nije rukovodeći kadar, onda ja ne znam ko je. Pogotovo u vrijeme kada sam ja bio sudija kada sam određivao i ukidao pritvor, davao naredbe za pretres, rukovodio jednim ogromnim dijelom odjeljenja za uviđaje i pretrese MUP-a, rukovodio vještacima, koordinirao između ustanova, donosio naredbe za sprovođenje istrage“, naveo je Medojević.

Ukoliko se, kako su to i najavili, advokatski timovi budu žalili Upravnom sudu zbog odluke Uprave za kadrove i liste kandidata koji su ušli u uži izbor za šefa policije, postoji mogućnost da se konkurs obori i postupak vrati na početak.

Izboru šefa policije svakako ne doprinosi ni izjava ministra unutrašnjih poslova Sergeja Sekulovića koji je javno izjavio da među kanididatima ima svog favorita.

 

Testiranje kandidata

Pred komisijom Uprave za kadrove tokom utorka testove su radili Zoran Brđanin, Dragan Klikovac, Dragan Radonjić, Dražen Vuković, Milan Delić, Dragan Arsović, Siniša Kovačević, Vojo Laković i Zoran Braunović. Dan kasnije sa njima je obavljen intervju ali je broj kandidata bio manji, jer je od kandidature odustao Braunović.

Komisija Uprave za kadrove ima rok da u naredna tri dana sačini konačnu listu sa bodovima i izvještajima za sve kandidate, a potom podatke za trojicu najbolje ocijenjenih dostavi ministru unutrašnjih poslova Sergeju Sekuloviću. Nakon tog ministar MUP-a ima rok da za 10 dana obavi intervjue sa trojicom najbolje rangiranih kandidata, a potom da svoj izbor dostavi Vladi. Predlog za imenovanje direktora Vlada je dužna da pošalje Skupštini radi davanja mišljenja o predloženom kandidatu.

 

Do kad će trajati v.d. stanje?

Konkurs za šefa Uprave policije obilježio je rekordan broj prijavljenih kandidata – 19.

Kriminolog Velimir Rakočević smatra da je to mjesto za svakog profesionalca u ovoj oblasti veliki izazov zbog čega žele da sebe vide na toj poziciji.

„Prijavljen je veliki broj vrlo kvalitetnih kandidata što samo potvrđuje da u crnogorskoj policiji postoji znatan broj kadrova sa visokim stručnim kompetencijama. Odabrati najboljeg među njima isključivo na osnovu znanja i sposobnosti koji će biti garant uspješnog funkcionisanja policijske organizacije, biće izuzetno težak zadatak. Ukoliko bi prevagnuli bilo koji drugi kriterijumi osim stručnih, to zasigurno ne bi bilo dobro rješenje“, kaže on.

To što je Uprava policije u v.d. stanju od decembra prošle godine Rakočević vidi kao razlog da se bez odlaganja u zakonito i transparentno sprovedenoj proceduri izabere direktor policije.

„Privremeno rješenje nosi neizvjesnost i nepovoljno utiče na kompletnu službu. U ovom slučaju vršilac dužnosti je policajac od karijere čiji stručni i moralni kvaliteti ne bi trebalo da su upitni ali ipak bez obzira na nesporan kvalitet ovog v.d. to se negativno odražava na funkcionisanje službe, zaključuje on.

Svetlana ĐOKIĆ

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo