Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Pravda na invalidnim nogama

Objavljeno prije

na

Cerebralna paraliza koja mu je obilježila život nije bila dovoljan razlog da četrdesetpetogodišnji Mojkovčanin Duško Rakočević bude proglašen invalidom. Zdrav je, već pet godina uporno ponavlja Invalidska komisija. Jednom je samo, prije godinu i po, posredstvom Upravnog suda uspio da ih natjera da preispitaju svoju odluku. Uzalud, medicinski stručnjaci i socijalni radnici opet su bili jednoglasni i ponovili – Rakočević nema pravo ni na ličnu invalidninu ni na tuđu njegu i pomoć.

Od usporenih i tragično neskladnih koraka bivšeg radnika u kiosku Duvanskog kombinata sporija je samo pravda. Za nju se bori i lično i preko svoje nevladine organizacije Srce. „Ja, koji uz krajnje napore mogu da prepješačim tek oko pet stotina metara za cijeli jedan sat, evo pet godina ne mogu da stignem pravdu i dokažem ljekarskoj komisiji u Podgorici da nisam zdrav”, priča Rakočević.

POBJEDA I PORAZ: S papirima u kojima jasno piše „sposoban za samostalan život i rad” išao je, tačnije rečeno, teturao se od institucije do institucije, štrajkovao na mojkovačkom gradskom trgu, oglašavao se preko medija… Sve, uzalud. Nadležni nijesu željeli ni da ga vide.

U mojkovačkom Centru za socijalni rad nemaju mandat da govore za medije. Nezvanično kažu samo da je Rakočević nervozan kada dolazi da traži svoja prava. Začudo?! Nezvanično objašnjenje njegovog slučaja dobijamo i od službenice u Ministarstvu rada, koje i formira komisije za kategorizaciju invalida – Rakočević je radio u kiosku i taj je posao mogao obavljati kao i svi zdravi ljudi, kažu. To što je ostao bez posla i što je sada u ravnopravnoj utrci na Birou rada sa drugima – za Ministarstvo nije poseban već sasvim običan problem koji se rješava u redovnoj proceduri, kaže službenica upoznata sa slučajem, ne želeći ni da se predstavi niti da govori zvanično za medije.

„Oni se uporno i silom na sramotu upinju da me spriječe da dokažem elementarno – da nisam zdrav „ kaže Rakočević. „To ne čine samo radi mene, već da ne bi i desetine drugih sa sličnim problemima ostvarili svoje pravo, nakon mene”.

Duško Rakočević rođen je u Mojkovcu i od cerebralne paralize obolio je u najranijem djetinjstvu. U Zavodu za školovanje i profesionalnu rehabilitaciju invalidnih lica u Titogradu završio je za trgovca. U svojoj najtežoj borbi uspio je da, kako-tako, stane na noge i izbjegne invalidska kolica. Njegova najveća životna pobjeda – koračanje, mogla bi biti poraz humanosti crnogorskog društva. To što može da korača za Komisiju za kategorizaciju dovoljno je da ga proglasi sposobnim. Bez obzira na to što je republički SIZ penzijskog i invalidskog osiguranja još prije više od dvadeset godina donio jasan nalaz da je Rakočević sa stepenom invaliditeta od 80 odsto, te da bez tuđe pomoći nije sposoban za život, današnje crnogorske institucije spoznale su nevjerovatno – da je ozdravio! To je indirektno, prije nekoliko dana, kazao i Upravni sud. Odbio je Rakočevićev zahtjev da mu donese rješenje o nesposobnosti za rad, proglasivši se nenadležnim. „Ovime sam makar prošao sve institucije crnogorskog društva i konačno makar stekao pravo da se obratim Strazburu, što ću i učiniti”, kaže Rakočević, koji trenutno preživljava od penzije svoje majke s kojom i živi.

DISKRIMINACIJA: Crnogorski zakoni prepuni su nepreciznosti, kaže i aktivistkinja nevladinog sektora u oblasti zaštite lica sa invaliditetom Miluša Cica Žugić. „Imamo mnoštvo primjera da su najtežim slučajevima uskraćena prava, dok su u nekim identičnim ili čak lakšim slučajevima ljudi dolazili do lične invalidnine ili tuđe njege. Rakočević nije izuzetak, samo je možda glasniji od drugih koji ne izlaze sa svojim primjerima u javnost”, objašnjava Žugićeva.

Sličan je i komentar predsjednika Udruženja roditelja djece s posebnim potrebama Milisava Koraća. „Sve je ostavljeno na slobodnu ocjenu komisijama koje od slučaja do slučaja, prema sopstvenom nahođenju i po pravilima prepunim anomalija odlučuju o ljudskim sudbinama”, kaže Korać.. On očekuje da bi u zakonsku regulativu koja se priprema trebalo unijeti red, kako se slučajevi slični Rakočevićevom ne bi događali. „Kakva je to pravda da ljudi sa stepenom invaliditeta sličnom Rakočevićevom, koji su nastaradali u ratnim sukobima devedesetih godina, imaju 260 eura tuđe njege i pomoći i preko petsto eura lične invalidnine, a čovjek koji je, na primjer, nastaradao u saobraćaju ili na službenom putovanju, dobija tek 60 eura tuđe njege i 103 eura invalidnine? Ili ništa, kao Rakoćević?”, pita se Korać.

KORUPCIJA: „Sve to omogućava korupciju i zloupotrebu položaja, koje ima i spreman sam da je dokumentujem, ali policija i tužilaštvo ignorišu moje prijave”, tvrdi Rakočević, koji je otvorenom pismu dostavljenom medijima prozvao nekolicinu ljudi. Njihova je imena, uglavnom se radi o članovima Komisije i socijalnim radnicima, znao i ranije isticati na transparentima koje je iznosio tokom dva dosadašnja štrajka na mojkovačkom trgu. „ Opet ću u protest, s istim transparentima, neka me barem gledaju i neka vide našu demokratsku zrelost”, kaže Rakočević.

Problem je u sistemu, tvrdi Miluša Cica Žugić. „Kada se zna da čak deset odsto populacije ima neku manifestaciju osobe s posebnim potrebama, onda je jasno koliki je dijapazon oblika i stepena invaliditeta. To, međutim, ne amnestira sistem od evidentnih nepreciznosti”, navodi Žugićeva. Slično razmišlja i Milisav Korać: „Oblike i stepene invaliditeta treba jasno klasifikovati i ne dozvoliti mogućnost da se, na primjer, cerebralna paraliza može a ne mora tretirati kao bolest, što je sada slučaj”, .

„Ja nijesam zdrav, ja nijesam zdrav”, sa čudnim prizvukom cinizma ponavlja svoju priču Duško Rakočević, čovjek čiji karakteristični hod poznaju svi u Mojkovcu. Njegovi trzaji dok korača skreću pažnju ljudi. Ne i pažnju institucija države koja tvrdi kako ide u Evropu. Duškovim koracima tamo se teško stiže.

Sead SADIKOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

POVEĆANJE PLATA I PROSVJETA: Nijesu na spisku prioriteta

Objavljeno prije

na

Objavio:

I pored obećanja nove vlade da će, nakon zdravstva, njima prvima biti povećana plata, prosvjetni radnici su strpani, kako kažu, u isti koš sa ostalima. O najavljenom povećanju koje će obuhvatiti sve zaposlene u Crnoj Gori malo znaju jer dijaloga sa Ministarstvom nema

 

Prosvjetni radnici koji su, pored zdravstvenih, već godinu i po u prvoj liniji borbe protiv korona virusa – ponovo se osjećaju izigranima. Prema podacima Monstata prosječna plata u zdravstvu je za 100 eura veća od one u prosvjeti, a za razliku od prosvjetara, zdravstveni radnici su dobili obećanje o povećanju plate za 12 odsto, pored onog od 17 odsto koje će od početka sljedeće godine, kako je najavljeno, sljedovati sve zaposlene u Crnoj Gori.

Povećanje koje je najavljeno za sve u Ministarstvu prosvjete, nauke, kulture i sporta pripisali su kao svoj uspjeh, pa su najavili da će zarade prosvjetnih radnika od 1. januara 2022. godine biti veće za 17 odsto. Iz resora Vesne Bratić poručuju da su od početka mandata pokazali i dokazali da su im na prvom mjestu djeca i prosvjetni radnici, što je misija i vizija koja mora biti primarna, posebno u resoru prosvjete.

„Jako smo nezadovoljni činjenicom da smo i pored obećanja ministra finansija i socijalnog staranja Milojka Spajića, datom na našem prvom zajedničkom sastanku u januaru mjesecu ove godine, da će prosvjetni radnici poslije zdravstvenih biti prva adresa sa kojom će razgovarati u vezi sa povećanjem njihovih zarada, ostali, da tako kažem, u košu sa ostalim zaposlenima u Crnoj Gori. Bez ulaganja u obrazovni sistem i plata prosvjetnim radnicima nema napretka društva u cjelini. Sve ozbiljne zemlje, sa uspješnim ekonomijama, najviše izdavajaju upravo za prosvjetu“, kaže za Monitor Nikolaj Knežević, potpredsjednik Sidikata prosvjete Crne Gore (SPCG).

Posebnu brigu o obrazovanju najavio je i premijer Zdravko Krivokapić u svom ekspozeu. I pored najava, posljednje povećanje postignuto je u socijalnom dijalogu i pregovorima sa prethodnom Vladom. Tada su se plate u prosvjeti uvećale za devet odsto 2020. i početkom januara 2021. dodatnih tri odsto. Trenutno se kreću malo iznad državnog prosjeka, po posljednjim podacima Monstata za avgust ove godine prosječna zarada u prosvjeti iznosi 553 eura.

„Nesumnjivo su zapošljeni u zdravstvu i prosvjeti ponijeli najveći teret odgovornosti od početka pandemije COVID-19 virusa. Iako su ti sektori pokazali da su u ovim kriznim situacijama u stanju da idu i preko sopstveih
granica, to se i dalje ne cijeni adekvatno, a posebno kad je riječ o zapošljenim u prosvjeti“, kaže za Monitor Snežana Kaluđerović, viša pravna savjetnica u Centru za građansko obrazovanje (CGO). Ona smatra da je neobjašnjivo što najavljeni talas povećanja zarada nije kao posebnu kategoriju prepoznao i zapošljene u prosvjeti i što pitanje njihovih zarada nije zasebno razmatrano od strane resornih ministarstava.

„S obzirom da nacrt Zakon o budžetu još nije ni podnešen Skupštini, prostor za ispravljanje ove greške postoji. Vjerujemo da bi to imalo stimulativan uticaj na prosvjetne radnike, koji  tokom pandemije, za razliku od zdravstvenih radnika, nisu imali dodatke na zaradu na račun povećanog
obima rada. CGO podsjeća da su nove okolnosti rada nastavnika pedagoški vrlo zahtjevne i da je količina nastavnog materijala ostala ista, dok je količina odgovornosti i obaveza nastavnika samo rasla“, kaže Kaluđerović.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

POKRENUT POSTUPAK ZA VRAĆANJE CITADELE U BUDVI: Sporna privatizacija kulturnog dobra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dajući nekoliko stanova u Tivtu, biznismen Branko Ćupić postao je vlasnik objekata od 684 m2 i parcela površine blizu tri hiljade kvadrata, vrijednog kulturno-istorijskog nasljeđa u Budvi

 

Skandalozna razmjena nepokretnosti između Ministarstva odbrane SRJ i privatne firme Imobilia sa Svetog Stefana, čiji je vlasnik kontroverzni biznismen Branko Ćupić, obavljena u decembru 1992. godine, ne prestaje da intrigira građane Budve, koji se ne mire sa tim da je jedan od značajnijih  spomenika kuture drevne Budve, na volšeban način trajno prešao u privatne ruke.

Sekretarijat za zaštitu imovine opštine Budva započeo je prije dvije godine postupak za poništenje Ugovora o razmjeni nepokretnosti u cilju zaštite prava i interesa Opštine Budva i države Crne Gore, obraćajući se instituciji Zaštitnika imovinsko pravnih interesa CG. Na dopise Sekretarijata, koje potpisuje Đorđe Zenović, odgovora nije bilo sve do nedavno, kada je iz Podgorice stigao dopis Zaštitnika, Bojane Ćorović, kojim se traži dostava kompletne dokumentacije o Citadeli i sudskom sporu vođenom od 1993. do 1998. u Osnovnom sudu u Kotoru.

Tvrđava Citadela uzdiže se nad Starim gradom, zahvata površinu od ukupno 2.650 kvadrata, odnosno 8 odsto površine stare Budve. Tu je izgrađeno više objekata ukupne površine 650 m2, dok je ostao slobodan prostor koji čine prolazi, terase, kule, stražare… Nakon zemljotresa slobodan prostor na Citadeli adaptiran je za pozorišne scene tada uspješnog budvanskog festivala Grad teatar.

Kupoprodaja Citadele između Ministarstva odbrane SRJ – VP Podgorica, kao vlasnika tvrđave i Branka Ćupića uznemirila je tada građane Budve. Iza ustupanja značajnog kuturnog dobra prebogatom biznismenu stajali su tada pojedini funkcioneri DPS-a, među kojima i Svetozar Marović. Ugovorom o razmjeni  Ministarstvo odbrane prenijelo je na preduzeće Imobilia tri nepokretnosti, objekat austrougarske kasarne korisne površine 615 m2, staru kulu od 56 kvadrata i suterenski prostor ispod velikog platoa od 12,50 kvadrata. To je ukupno 684,39 m2.

Zauzvrat, Imobilia je preuzela obavezu da Ministrastvu odbrane preda isto toliko, 680 m2 stambene površine na lokaciji Delfin u Tivtu, u stanovima koji tek treba da se sagrade. Građani su ogorčeni ovakvom razmjenom po kojoj je  kvadrat na budvanskoj Citadeli vrijedio isto koliko i kvadrat u nekoj stambenoj zgradi u Tivtu.

Pored toga, Ministarstvo odbrane ustupa Ćupiću na korišćenje cjelokupan neizgrađen prostor Citadele, za koji navode da predstavlja gradsko građevinsko zemljište, površine nešto manje od 3.000 kvadrata. U međuvremenu, kupac je korišćenje pretvorio u vlasništvo, te je u katastru nepokretnosti pod firmom Citadela d.o.o, uknjižen kao vlasnik cijelog prostora.

Dakle, za nekoliko stanova u Tivtu, biznismen Ćupić postao je vlasnik objekata od 684 m2 i parcela površine blizu tri hiljade kvadrata, vrijednog kulturno-istorijskog nasljeđa u Budvi.

Branka PLAMENAC
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

ZNACI: Zbog ugrožavanja sigurnosti novinarke tri mjeseca zatvora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Božidar Filipović osuđen na tri mjeseca zatvora zbog ugrožavanja sigurnosti Milke Tadić-Mijović. Ovakve, preblage presude, ohrabruju nasilje nad novinarima.

 

Božidar Boško Filipović (56) osuđen je u srijedu na tri mjeseca zatvora zbog ugrožavanja sigurnosti direktorice Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore Milke Tadić-Mijović.

Tu odluku donijela je sutkinja Osnovnog suda u Kotoru Momirka Tešić, koja je Filipoviću produžila pritvor. U njenoj sudnici saslušani su svjedoci, a sutkinja je nakon više opomena, udaljila Filipovića iz sudnice. Tokom iznošenja završnih riječi, državna tužiteljka Anđa Radovanović tražila je da se produži pritvor Filipoviću.

Punomoćnik oštećene Tadić-Mijović, advokat Aleksandar Đurišić u završnim riječima ocijenio je da je dokaznim postupkom nesumnjivo utvrđeno činjenično stanje, odnosno dokazano da su ostvareni elementi bića krivičnog djela koje se optužnim predlogom Filipoviću stavlja na teret. On je istakao da dugogodišnja novinarka ne podnosi imovinsko-pravni zahtjev i da se pridružuje krivičnom gonjenju okrivljenog Filipovića.

Đurišić je istakao da, kada se radi o otežavajućim okolnostima, podržavaju završne riječi tužiteljke: ,,I smatramo da su dvije osnovne – njegovo (Filipovićevo) nepriznavanje djela i neiskreno odnos sa jedne strane, a sa druge povrat u konkretnoj pravnoj stvari, čak i specijalni, što se vidi iz izvoda kaznene evidencije”.

Branilac okrivljenog, advokatica Slavica Ilić, u završnim riječima tražila je ukidanje pritvora Filipoviću. Isto je tražio i okrivljeni.

Podsjetimo – sredinom avgusta Filipović je psovao i prijetio novinarki, na parkingu u Petrovcu kod supermarketa Voli. Novinari Vijesti lažu, pišu bez dokaza protiv škaljaraca i Mila Đukanovića, ispričala je detalje napada na nju Tadić – Mijović. Prijetnje su se ređale od toga da će izbušiti gume do toga da pojedine treba ubiti. Policija je ovoga puta brzo reagovala, pa je Filipovića uhapsila za manje od pola sata.

Filipović, bivši bokser koji je u policijskoj evidenciji označen kao bezbjednosno interesantno lice, ni u jednoj fazi postupka nije priznao krivicu, već je tvrdio da je pokušavao da novinarku zaštiti od verbalnog napada izvjesne osobe u trenutku dok se parkirala.

Njega je sud u Beogradu u julu 2018. osudio  na 11 mjeseci kućnog pritvora zbog prijetnji smrću predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću i bivšem ministru MUP-a Nebojši Stefanoviću. On je skinuo ,,nanogicu” i utočište našao u Crnoj Gori, gdje je ubrzo uhapšen nakon što je u jednom petrovačkom kafiću vitlao pištoljem i prijetio osoblju i gostima. Beogradski mediji su pisali da srpsko tužilaštvo i sud razmatraju da Crnoj Gori pošalju zahtjev za uvažavanje presude srpskih sudova, na osnovu koje će Filipović biti poslat u zatvor.

,,Kod specijalnog povrata vrlo je neuobičajeno da se dobije ista kazna kao i ranije, obično se dobija oštrija kazna u ovom slučaju najmanje dvostruko veća”, kaže za Monitor advokat Aleksandar Đurišić. ,,Ići će  žalba koju će na prvostepenu presudu, ne sumnjam u to, uložiti tužilaštvo. Vidjećemo  kakav će biti epilog pravosnažne presude”.

Ovakve,  preblage presude,  ohrabruju nasilje nad novinarima.

P.NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo