Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Od Arkana do Veselina Vukotića

Objavljeno prije

na

Ne zna se zasad da li će Srbija izručiti Veselina Veska Vukotića, Nikšićanina, kod nas osuđenog na 20 godina zbog ubistva i pokušaja ubistva. Usmrtio je 16. novembra 1997. Duška Boškovića i ranio V.P. jer se navodno gurkao s njima na podijumu kotorske diskoteke Fleš. Nije objašnjeno kako je tada Vukotić mogao nesmetano boraviti u Crnoj Gori, jer mu je trebalo biti suđeno za pokušaj ubistva R.G. 1986. u Nikšiću, nakon kojeg se i dislocirao u Beograd. Naime, tek se 2000. na procesu pred krivičnim vijećem sudije Radovana Mandića zbog pucnjave u Kotoru, doznalo da je Vukotić terećen i za događaj iz 1986, koji mu je, uostalom, uračunat u jedinstvenu kaznu zatvora.

ORUŽJE SA CETINJA: Brojni drugi kriminalci ovđe su decenijama uživali VIP status, što se nije mogli realizovati bez pokroviteljstva SDB Crne Gore, koja je – razumno je pretpostaviti – za takvu praksu morala imati instrukcije najvišeg političkog vrha.

Još od poznog doba SFRJ, kroz Crnu Goru je različitim povodima prošla kompletna „ekipa” iz beogradskog podzemlja, za koju se sa manje ili više argumenata tvrdi da je za račun države regrutovana radi ubistava emigrantskih čelnika „anti-jugoslovenskog” političkog djelovanja. Najpoznatiji među njima je Željko Arkan Ražnatović. Sin borca 1. proleterske brigade, premda još kao maloljetnik osuđeni kriminalac, angažovan je u svojstvu „radnika” jugoslovenske tajne službe, poznate pod akronimom SDB SSUP-a. Beograd mu je bio baza, no 1980-ih je na Cetinju, zatim u Budvi i Titogradu imao interesantne i javnosti manje poznate role.

O svemu tome se ponešto doznaje i iz požućelih spisa sa suđenja zbog ekcesa koje je pravio. U predmetu XII K. br. 851/86 sa suđenja 1986. u Prvom opštinskom sudu u Beogradu piše da je Ražnatović „od oca Veljka i majke Slavke, rođene Josifović, rođen 17. aprila 1952. u mestu Brežice, SO Brežice, sa stanom u Ulici Ljutice Bogdana br. 3, Crnogorac, državljanin SFRJ” imao pravi arsenal – od automatske puške sa snajperom, ručne bombe, dva magnuma, etc – kao i „oružne listove izdate u SUP-u Cetinje”!

Tokom svoje kriminalne karijere po Evropi, zbog koje je osuđivan ali je uvijek uspijevao da pobjegne iz tamošnjih zatvora, Ražnatović je koristio pasoše sa lažnim identitetima, uključujući i tipična crnogorska prezimena – Đorđe Rolović ili Marko Vukotić.

Na suđenju 1986. je Ražnatović otvoreno saopštio da je „radnik SSUP-a” a da je oružne listove SUP-a Cetinje „dobijao povodom 13. maja, Dana bezbjednosti”. Prilikom pretresa njegovog beogradskog stana – zapravo kuće, koju je u blizini stadiona Crvene zvezde bio upravo kupio – tada je pronađen još jedan dokaz njegove „crnogorske veze”, pečat sa natpisom: Casino Sveti Stefan, Ražnatović Željko, direktor!

Ražnatović je zapravo u to vrijeme bio „radnik” kod Dorboslava Tora Ćulafića, crnogorskog partijskog emeritusa, koji je 1984-1989. šefovao jugoslovenskim ministarstvom unutrašnjih poslova u čijoj je strukturi bila savezna SDB. Drug Toro, sada penzioner u Podgorici, 1980-ih je po formaciji bio član Savjeta za zaštitu ustavnoga poretka, opasne firme koja je na saveznom nivou objedinjavala rad svih tajnih službi u državi, a bilo ih je, što bi se reklo – kastig.

U opisanom periodu, Savjetom je predsjedavao Stane Dolanc (1925-1999), Slovenac i doktrinarni Jugosloven, u mladosti vojno lice, a nakon Titove smrti „šef šefova” jugoslovenskih tajnih službi. Prema legendi, koju je svojevremeno zapisala ubijena beogradska novinarka Dada Vujasinović, pretpostavlja se da je „Ražnatović za SSUP počeo da radi vrlo rano; lansirane su priče da ga je u ovaj posao uveo rođeni otac, zamolivši Dolanca da ga ‘učlani’, ne bi li njegov nestašni sin korisno trošio višak energije, spretnost i inteligenciju”.

U NOVOJ FIRMI: Kada je krajem 1980-ih promijenjena šira politička konstelacija, otpočinje sezona transfera kriminalaca, „radnika” i „saradničkih veza”, iz savezne u SDB Srbije. To nije prošlo nezapaženo kod KOS-a, odnosno kod elitnijeg dijela vojne službe bezbjednosti u tadašnjoj ratnoj avijaciji („plavci”) na čijem je čelu bio pukovnik Slobodan Rakočević, Crnogorac, 1992. u aferi Opera & Labrador hapšen i stigmatizovan.

Rakočević i „plavi” KOS su profesionalno istražili i ulogu Ražnatovića u AB revoluciji koji je, po zadatku SDB Srbije, u to vrijeme bio vođa navijača fudbalera Crvene zvezde. Rakočević je 2002. izvještaču Monitora opisao: „Glavni mitiganši dobijali su po 100 njemačkih maraka kao dnevnice. Novac za te potrebe je uplaćivala Crvena zvezda”.

Interesantno svjedočenje ostavio je i Vladimir Keković, šef SDB Crne Gore 1982-1989. Nakon AB revolucije bio je pozvan da u Skupštini SFRJ podnese referat o tim događajima. „Pri odlasku u Beograd na aerodromu u Titogradu”, piše Keković (u knjizi Vrijeme meteže 1988-89, Podgorica, 2002, str 29), „prišao mi je Željko Ražnatović Arkan sa kojim sam se od ranije poznavao. U tom nenadanom susretu saznao sam da Ražnatović zna da idem na referisanje u Beograd. Na moje iznenađenje, rekao mi je da je ‘sinoć bio u štabu’, ne objašnjavajući ni gdje ni sa kim… i da mene planiraju za budućeg ministra unutrašnjih poslova Crne Gore, te da, čim se vratim iz Beograda, treba da se nađemo radi dogovora”. U Skupštini SFRJ, međutim, Keković je saopštio pravu pozadinu AB revolucije, pa je, piše, „radnu karijeru završio”.

Juna prošle godine, Vojislav Šešelj je iz Haškog suda ponudio drugu verziju; naime da je Ražnatović „mobilisan 1989. od strane šefa SDB Crne Gore Kekovića” i da je zatim radio po nalogu tajnih policija i državnih i partijskih rukovodstava Crne Gore, Hrvatske, Slovenije i Vojvodine i to „na štetu tadašnjeg rukovodstva Srbije”. Keković je reagovao u Pobjedi objašnjenjem da je Ražnatović „bio na spisku savezne službe”, da nikada nije radio za SDB Crne Gore, te da je „1982, kada sam ja došao za šefa crnogorske službe, Ražnatović već završio karijeru”.

„MODERNI NJEGOŠ”: Iako je Šešeljeva verzija tipična konfabulacija, vrijedi napomenuti da je Ražnatović i nakon 1982. radio za SDB SSUP-a. Upravo je 22. novembra 1982. Rješenjem br. 46482/1, na osnovu čl. 40 Pravilnika o rješavanju stambenih potreba radnika SSUP-a, potpisao zamjenik ministra Mirko Bunevski, dobio trosoban stan u Beogradu. Bunevski u obrazloženju piše da je Ražnatović stan od SSUP-a dobio jer su se „prilikom donošenja rješenja o dodjeli stana imenovanom cjenile sve činjenice i okolnosti od uticaja za dodjelu stana, a posebno republička zastupljenost i kadrovske potrebe SSUP-a”!

I šira javnost je nešto kasnije „upoznala” Ražnatovića, najprije kroz medijske izvještaje o ratnim zbivanjima u Hrvatskoj, a na Badnji dan 1992. uslikan je i na Cetinju kada je sa svojom naoružanom bandom tigrova obezbjeđivao Amfilohija (Radovića). Da ga je lično tada na Cetinje pozvao, objavio je u emisiji Replika TVCG 14. januara ove godine Jovan Markuš, diplomirani mašinski inženjer, sada istoričar-amater, koji je, u vrijeme dok je Ražnatović iz SUP-a Cetinje dobijao „oružne listove” bio predsjednik Izvršnog odbrora SO Cetinje i jedan od prvoboraca AB revolucije.

Početkom 1990-ih i u Crnoj Gori je Arkan organizovao filijalu svoje Stranke srpskog jedinstva, no ona nikada nije imala ozbiljnijeg uticaja . Na predsjedničkim izborima 1997. je kroz medije podržao Mila Đukanovića, za koga je izjavio da je „moderni Njegoš srpskog i crnogorskog naroda”.

KOBAC I LADNI: Otprilike u to su se vrijeme i dvojica po oružju ortaka Ražnatovića vratili u domovinu. Radojicu Raja Božovića i Vasilija Mijovića angažovao je po zemljačkoj (zećanskoj) liniji Vukašin Maraš, šef SDB (1994-1998) i ministar unutrašnjih poslova Crne Gore (1998-2001), da treniraju formacije Posebne jedinice policije.

Božović i Mijović su do 1991. bili koloritni likovi sa titogradske periferije, džudisti, sa radnom biografijom inkasanta i konduktera gradskog prijevoza. No, kao dobrovoljci sa Vukovara su dospjeli do crvenih beretki, oružane formacije Obavještajne uprave RDB-a (Resora državne bezbjednosti) MUP-a Srbije na ratnim zadacima diljem Hrvatske i BiH.

Tamo su stekli iskustvo i reputaciju, pa su postali i oficiri i zapovjednici. Rajo Božović, sa kodnim nazivom Kobac, komandovao je 1994-1995. jednom od taktičkih grupa u operaciji Pauk tokom neuspješnog srpskog pokušaja da osvoje bihaćko-cazinski džep. Zaštićena svjedokinja B-129, bivša sekretarica kod Željka Ražnatovića, pred Haškim sudom je tvrdila da je Božović 1995. komandovao tigrovima u operaciji Banjaluka.

I Vasilije Mijović, kodno kršten kao Ladni, navodno je komandovao škorpionima, jednom od podružnica crvenih beretki, koja je jula 1995. u blizini Trnova (BiH), pobila šestoricu bošnjačkih zarobljenika i o tome napravila video zapis koji je prije par godina emitovan na TV.

Kobac i Ladni su od 1998. u MUP-u Crne Gore godinama imali zapažene uloge. Za visoke plate, možda i druge beneficije, trenirali su policajce u kampovima širom Crne Gore za mogući sukob sa Vojskom Jugoslavije. Kobac je za razliku od Ladnog bio „čist”, odnosno, nije imao problema sa zakonom. Ladni Mijović je 2003. u Okružnom sudu u Novom Sadu pravosnažno osuđen na tri godine zbog toga što je 1995. u u saobraćanoj nesreći ubio dvoje đece. No, to nije bio problem da bude uredno zaposlen u crnogorskoj policiji sve do 2006. i čuvenog „Zeta-filma” sa Mašanom.

„CRNOGORSKE TEME”: Što povezuje Veselina Vukotića, Željka Ražnatovića, Raja i Ladnog? Nakon pokušaja ubistva 1986. u Nikšiću, Veselin Vukotić, dodatašnji šofer, saradnik SDB Crne Gore, uglavnom je boravio u Beogradu. Uz saglasnost crnogorske tajne službe, tamo ga je preuzela SDB SSUP-a; dakle, bio je Arkanov kolega, umiješan u ubistvo albanskog emigranta Envera Hadrija 1990. u Belgiji. Nakon poznate pucnjave marta te godine u Nani – u kojoj je ubijen Nikšićanin Andrija Lakonić, još jedna „saradnik” – sklonio se u inostranstvo a u Srbiju se vratio najkasnije krajem 1991. Obnovio je aktivno djelovanje, sada u RDB Srbije, čiji je načelnik bio Jovica Stanišić.

Vukotić je sredinom 1992. angažovan da za srpsku službu vodi kazino Rojal u Novom Sadu, koji je sa prajvat odjeljkom bio omiljena destinacija za povjerljive „radne sastanke”. Gosti su različitim povodima bili, skupa ili odvojeno, i Slobodan Milošević, Jovica Stanišić, ali i Franko Simatović, neformalni komandant crvenih beretki i šef Obavještajne uprave RDB-a, zatim direktor jugoslovenskih carina Mihalj Kertes, itd.

U Rojalu se bistrila politika, ali i pitanja komandnog lanca i logistike crvenih beretki i tigrova. O svemu tome je pred Haškim sudom aprila 2003. iskaz dao svjedok C-048, lice od povjerenja Veska Vukotića u Rojalu. Kazao je kako je Milošević jednom prilikom pitao Kertesa: „Bracika, da li ti i Frenki držite Arkana pod kontrolom?” Objašnjeno je da “oružje i ostale potrebe, znači uniforma, medicinska sredstva za Arkanovu takozvanu Srpsku dobrovoljačku gardu idu preko Frenkija”.

I tako sve do 1997. i famoznog raskola u DPS-u, kada je i Vesko Vukotić – poput Arkana, Raja Božovića i Ladnog – takođe „prelomio”.

Svjedok C-048 je Miloševiću kazao: „Vjerovatno je i vama poznato da je od kraja 1997. Vukotić postao i kritičar vašeg režima, to jest nakon odvajanja Mila Đukanovića od Momira Bulatovića”. A Milošević je presjekao: „Dobro, nemamo vremena da se upuštamo u crnogorske teme”.

Branov drug

O još koječemu doznajemo iz četvorotomne knjige Policijski dosije Vojislava Šešelja, autor Vojsilav Šešelj, koji je na par hiljada strana sabrao i prošle godine štampao raznovrsne konfidental materijale, uključujući i izvornu građu srpskog RDB-a. Tamošnja tajna služba je nadzirala svojeremeno Kajmaka, zapravo Ratka Butorovića, alijas Batu Kan Kana, „švercera garderobe, benzina, lažnih pasoša, cigareta” iz Novog Sada. Pa je utvrđeno da je za njega „radio Vesko Vukotić”!

Ekscentrični tajkun Bata Kan Kan (nadimak dobio po lancu dragstora koje je svojevremeno otvorio) takođe je Nikšićanin. U Novi Sad je 1970-ih došao na studije, baš kao i Branislav Brano Baka Mićunović, potom su imali manje poznate epizode u Beču skupa sa Dorđem Giškom Božovićem; ostalo je istorija.

U Srbiji su Butorovića uhapsili 2008. jer je kao predsjednik Fudbalskog kluba Vojvodina navodno namještao utakmice. Na pitanje o vezama sa Mićunovićem je kazao: „Brano Mićunović je moj drug, a prijatelja se nisam nikad odricao i neću”.

Puštili Magaša, policija čuvala Gišku

Za razliku od Željka Ražnatovića, o VIP tretmanu nekih drugih beogradskih „žestokih momaka” u Crnoj Gori postoji skromniji fond informacija. Ali, podaci ipak postoje.

Na primjer, Ljubumir Magaš, alijas Ljuba Zemunac, takođe je imao crnogorsku epizodu. Započela je krivičnim djelom silovanja jedne đevojke u Budvi, bjekstvom u inostranstvo, pa ekstradicijom aprila 1982. iz Njemačke kada je doveden u KPD Spuž radi izdržavanja robije po tom osnovu. Naime, Okružni sud u Titogradu ga je u odsustvu osudio na pet godina.

U spuškom zatvoru Magaš je pravio kojekakve svinjarije, ali sve mu to ne bi pomoglo da Vrhovni sud Crne Gore, oko pola godine kasnije, nije iščačkao neke „tehničke propuste” u presudi i naložio da se obnovi postupak. Magašu je dozvoljeno da se brani sa slobode, pa je odmaglio nazad u Njemačku, gdje ga je 1986. upucao zemljak iz branše.

Još jedan beogradski gangster, Đorđe Giška Božović, boravio je sredinom 1991. jedno vrijeme u Crnoj Gori, nakon što je u Beogradu ubijen njegov prijatelj Branislav Beli Matić. Obojica su bili članovi opozicionog SPO Vuka Draškovića, takođe i akteri nasilnih antirežimskih demonstracija 9. marta 1991. a potom osnivači paravojne grupe Srpska garda.

Milena Božović, Giškina majka, marta prošle godine je Reviji D kazala kako je „bježeći pred Miloševićevom policijom” utočište nalazio i u Crnoj Gori, gdje je navodno uživao blagonaklonost policije.

„I bogami su ga (Gišku) prihvatili u Crnoj Gori i bili jako pažljivi prema njemu, to ne mogu da kažem… Mog sina je u Crnoj Gori poznavala i policija i to kao čestitog čovjeka. Debelo su ga uvažavali”, kazala je Božovićeva.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

BESPUĆA CRNOGORSKOG PRAVOSUĐA: Veting, lex specialis ili ništa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pravosnažnih presuda u slučajevim kriminala i korupcije na visokom nivou nema, niti se naziru i prvostepene. Pravni eksperti upozoravaju da se sa sudstvom prepunim kadrova starog režima neće doći nigdje. U Crnoj Gori se broj sudija koji nisu prošli kroz filtere Đukanovićeve tajne službe, Medenice i drugih može izbrojati na prste. Alternativa lex specialisu, ili eventualnom vetingu je dalje urušavanje i društva i države

 

Nedavna hapšenja glavnih poluga prisile prethodnog režima – bivšeg visokog policijskog i obavještajnog funkcionera Zorana Lazovića i njegovog pobratima i bivšeg glavnog specijalnog tužioca (GST) Milivoja Katnića je izazvala euforiju javnosti. Kada se tome dodaju ranija hapšenja dva bivša direktora policije, njihovih pomoćnika i načelnika sektora, zamjenika GST-a, bivše predsjednice Vrhovnog suda, bivšeg šefa Privrednog suda… onda je učinak, na oko, impresivan. Premijer Milojko Spajić u skorašnjem intervjuu Berliner Morgenpost-u, tokom posjete Berlinu, pohvalio se rezultatima i pohvalama na račun toga od strane evropskog komesara za pravosuđe. Spajić je njemačkim novinarima rekao i da su prije samo deset godina crnogorski mafijaški bosovi prodavali drogu u Njemačkoj, dolazili kući sa gotovinom i kupovali kuće i stanove. „To se više ne dešava, ako to nisu rezultati, ne znam šta su onda“ zaključio je Spajić.

Jedini vidljivi i nesporni rezultati su pravosnažne sudske presude kojih u ovim slučajevima nema, niti se naziru i prvostepene. Možda više mafijaši ne prodaju drogu u Njemačkoj ali je zato u Crnoj Gori ima u obilju, kao i novih stanova i kuća. Prošlog petka je Apelacioni sud opravosnažio oslobađajuću presudu Budimiru Krstoviću i njegovoj kćerci Marini Krstović da su prošvercovali u zemlju 1,2 tone kokaina. Prvotno je tužilaštvo tvrdilo da se radi o 1,4 tone nađenih u magacinu Krstovića u Zeti krajem avgusta 2021., a kasnije nije ni pokušalo objasniti kako je nestalo 200 kg droge između zaplijene i optužnice. Sudija je tada ostala pri ranijoj oslobađajućoj presudi iz kraja novembra 2022., navodeći da tužilaštvo nije pružilo nijedan dokaz da su optuženi nabavili kokain od NN osobe. Država će sada platiti ogromne troškove Krstovićima za 15 mjeseci pritvora i izgubljenu dobit jer se ta porodica odavno bavi uvozom velikih količina banana i drugog voća iz Latinske Amerike.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka trećeg maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SUD PONOVO PONIŠTIO ODLUKU O IZBORU DIREKTORA RTCG: Igranje sa pravdom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Osnovni sud u Podgorici po drugi put je poništio odluku Savjeta da na mjesto generalnog direktora Radio-televizije Crne Gore izabere Borisa Raonića, čija je kandidatura osporena još 2021. godine

 

 

Boris Raonić, dugogodišnji aktivista civilnog sektora, postao je generalni direktor Radio-televizije Crne Gore (RTCG) u avgustu 2021. godine. Prvi čovjek na čelu nacionalnog Javnog servisa nakon dolaska tridesetoavgustovske većine. Od tada su promijenjene tri Vlade i dva Parlamenta, a Raonić i dalje sjedi na svom mjestu. Nezakonito. I to ne po jednoj, već prema tri presude nadležnih sudova.

Čime je Raonić zaslužio tu povlasticu?

Na programima i informartivnom programu RTCG, nakon njegovog imenovanja, odmah je bila vidiljiva promjena. Jedna upravljačka garnitura je zamijenila drugu, dobili smo nova lica na televizijskim kanalima Javnog servisa, i nove aktere sa političke scene u udarnim  terminima. Promjenu na bolje prepoznala je u svojim izvještajima i Evoropska Komisija. Za razliku od državne televizije pod upravljačkom palicom Demokratske partije socijalista, opozicija je dobrodošla u Raonićevoj eri, ali na kanalima Javnog servisa sad se uživo prenose pojedini religijski skupovi i izvještava sa partijskih skupova stranaka na vlasti.

„Parlamentarni kanal treba da prati rad skupštinskih tijela, a ne partija koje imaju svoje skupove i koji nisu od javnog interesa. RTCG mora prema svi političkim partijama imati isti odnos, što podrazumjeva da se sa njihovih skupova mogu dati kratke vijesti u informativnim programima ali ne reportaže koje predstavljaju političku propagandu van izbornih procesa“, navodi se u saopštenju Media centra.

Međutim, u Raonićevom slučaju programski standardi i principi nijesu bili u fokusu, iako je to glavna uloga Javnog servisa. Ključ problema bio je „u kući“. Raonić je kršio prava radnika kažnjavajući ih i za izgovorene riječi na zatvorenim vajber grupama, dok mu je plata u jednom trenutku bila najveća od svih koje se finansiraju iz državnog budžeta u državnoj upravi – 4.042 eura mjesečno. Primao je veću zaradu od ljekara specijalista i redovnih profesora na fakultetima, dok je Glavni specijalni tužilac Vladimir Novović imao petsto eura manji mjesečni prihod od prvog čovjeka televizije. Nakon što je ova informacija izašla u javnost, Raonić je podnio zahtjev Savjetu da mu se tzv. varijabila smanji sa 2.400 na 1.600 eura mjesečno. Iako, prema zakonu, nije bio dužan da puni iznos varijabile prima svakog mjeseca, niti da je dodjeljuje sam sebi. Kao što ni varijabila, prema nekim očito zaboravljenim propisima, nije mogla biti veća od osnovne plate.

Raonić  je izabran 2021. glasovima sedam od ukupno devet članova Savjeta RTCG, upravljačkog tijela Javnog servisa. Pet članova Savjeta koji su ga glasali na razne načine su, prethodno, sarađivali sa njegovom NVO Građanskom alijansom. Sa druge strane, Raonić je prethodno izabran na mjesto člana Savjeta Agencije za elektronske medije, čime je, kako su tvrdili pravnici i drugi učesnici konkursa, bio u konfliktu interesa, jer na mjesto prvog čovjeka RTCG dolazi iz drugog državnog organa.

Odmah nakon Raonićeve prijave na konkurs za generalnog direktora, Osnovnom sudu je tužbu podnio protivkandidat – dugogodišnji novinar i aktuelni direktor Televizije Nikšić Nikola Marković.

Osnovni sud je prošle godine donio presudu, a Viši sud pravosnažno potvrdio da je Raonić bio u sukobu interesa kada je u avgustu 2021. godine izabran na tu funkciju, jer je već bio imenovan od Skupštine na drugu javnu funkciju – člana Savjeta Agencija za elektronske medije. Sud je tada utvrdio da je po Zakonu o nacionalnom javnom emiteru predstavljalo smetnju što Raonić već obavlja javnu funkciju pa je pravna posljedica – poništaj odluke o izboru Raonića i ponovni izbor između prijavljenih kandidata ili poništenje konkursa tog. Uprkos tome, Savjet RTCG u junu prošle godine ponovo je Raonića imenovao za direktora, jer je po njihovom tumačenju, iako Raonić 2021. nije ispunjavao uslove tadašnjeg konkursa, 2023. je bio zakoniti kandidat, pošto tada nije bio član drugog državnog tijela.

Osnovni sud je zaključio da je i to tumačenje Savjeta RTCG bilo nezakonito, pa je donio prvostepenu presudu kojom kaže da je Raonić i durgi put nezakonito izabran. Osnovno državno tužilaštvo u Podgorici je još prošle godine formiralo predmet protiv pet članova Savjeta koji su, uprkos presudi suda, ponovo izabrali Raonića. RTCG je već najavio žalbu na najnoviju presudu.

Direktor nevladine organizacije Media centar i nekadašnji član Savjeta Radio-televizije Crne Gore (RTCG) Goran Đurović smatra da će to tijelo ignorisati i novu presudu jer je pod jakim političkim uticajem. Đurović kaže da nepoštovanje presuda suda nije do sada brinulo ni Sudski savjet, ni državno tužilaštvo, a ni Tužilački savjet.

“Na krivične prijave protiv članova Savjeta i Raonića koji svjesno krše sudske presude se niko više i ne okreće. Izgleda da svim političkim partijama odgovara nezakonito imenovani Raonić jer ga mogu ucjenjivati i lako kontrolisati”, ocijenio je Đurović.

Potpredsjednica Savjeta RTCG Marijana Camović Veličković, koja je i prvi put glasala protiv ponovnog biranja Raonića, u ponedjeljak je zatražila od kolega da se sazove hitna sjednica na kojoj će se razgovarati o toj temi. Njenu inicijativu podržalo je dvoje kolega – Predrag Marsenić i Predrag Miranović, čime su se stekli uslovi da se shodno Poslovniku o radu Savjeta zakaže sjednica. Prema tom Poslovniku, sjednica se zakazuje na predlog najmanje tri člana Savjeta. Međutim, Camović Veličković je kazala da predsjednik Savjeta Veselin Drljević odbija da zakaže sjednicu i predlaže sastanak zatvorenog tipa za petak.

Đurović smatra da će Raonić, zahvaljujući političkim mentorima, vrlo moguće ući u istoriju kao javni funkcioner koji je cijeli četvorogodišnji mandat doveo do kraja uprkos pravosnažnim sudskim odlukama. On tvrdi da ni nakon tri promjene vlasti u prethodne četiri godine političari nisu shvatili da RTCG koristi građanima samo ukoliko je profesionalan i kritikuje svaku vlast kad ne radi dobro svoj posao.

Osnovni sud navodi da je prilikom donošenja navedene odluke tuženi bio dužan da cijeni činjenično stanje, koje proizilazi iz dokumentacije dostavljene od prijavljenih kandidata po predmetnom javnom konkursu prilikom prvog konkurisanja, te isključivo činjenično stanje koje je u odnosu na svakog od prijavljenih kandidata postojalo u vrijeme objavljivanja konkursa.

“Boris Raonić je, u vrijeme prijave na javni konkurs i imenovanja za generalnog direktora, bio član SAEM, odnosno bio je javni funkcioner kojeg je imenovala Skupština, a što je u suprotnosti sa odredbom čl. 29 st. 1 tač. 2 Zakona o nacionalnom javnom emiteru RTCG”, piše u obrazloženju presude. Precizira se da je tom odredbom propisano da članovi Savjeta ne mogu biti lica koja bira, imenuje ili postavlja predsjednik, Skupština i Vlada. U obrazloženju presude, između ostalog, piše i da je očigledno da tuženi nije pravilno primijenio pravosnažno utvrđeno činjenično stanje koje je rezultiralo presudom Višeg suda iz maja prošle godine, pa je ponovo, nezakonito, imenovao Raonića.

“Ako je jednom utvrđeno da Boris Raonić ne ispunjava uslove da bude imenovan na pomenutu funkciju, a jeste utvrđeno pravosnažnom presudom ovog suda, onda to utvrđenje treba da veže tuženog prilikom donošenja nove odluke po istom Javnom konkursu”, konstatuje Osnovni sud.

Sud smatra da Boris Raonić ni 2023. nije ispunjavao uslove konkursa koji je bio raspisan 2021. godine. Međutim, Sud u presudi nije pominjao 2024. godinu, jer sada Raonić sigurno ispunjava uslove konkursa, tako da Savjet može da pokuša ponovo da mu produži mandat. I tako u nedogled. Ili  dok tužilaštvo ne zakuca na vrata članova Savjeta koji uporno ignorišu pravo i pravdu.

 Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

KRIMINAL U SLUŽBI DRŽAVE I OBRNUTO: Belivuk i Miljković – državni vojnici oba oka u glavi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Veljko BelivukMarko Miljkovići njihova kriminalna grupa se pred Specijalnim sudom u Beogradu terete , za sada, za sedam teških ubistava, silovanje, posjedovanje oružja, dilovanje droge i zločinačko udruživanje. Crnogorsko Specijalno državno tužilaštvo ih tereti da su ilegalno ušli u Crnu Goru u drugoj polovini 2020. gdje su izvršili ubistvo Damira Hodžića, Adisa Spahića i otmicu Mila Radulovića zvanog Kapetan iz Škaljarskog klana, koji je  kasnije likvidiran i tajno zakopan na Lovćenu

 

 

Skidanje zabrane ulaska u Crnu Goru dvojici elitnih beogradskih kriminalaca 28. decembra 2020. godine je nedavno koštalo slobode dvojicu možda najvažnijih menadžera bivšeg režima Demokratske partije socijalista (DPS). Veljko BelivukMarko Miljković i njihova kriminalna grupa se suočavaju sa ozbiljnim optužbama pred Specijalnim sudom u Beogradu. Terete se, za sada, za sedam teških ubistava, silovanje, posjedovanje oružja, dilovanje droge i zločinačko udruživanje.

Crnogorsko Specijalno državno tužilaštvo (SDT) ih tereti da su ilegalno ušli u Crnu Goru u drugoj polovini 2020. gdje su izvršili ubistvo Damira Hodžića, Adisa Spahića i otmicu Mila Radulovića zvanog Kapetan iz Škaljarskog klana. Radulović je kasnije takođe likvidiran i tajno zakopan na Lovćenu. Ova ubistva su dotični komentirali preko SKY aplikacije. Belivuk i Miljković su na ove okolnosti prvi put saslušani u Beogradu krajem 2021. godine od strane tadašnjeg Glavnog specijalnog tužioca (GST) Milivoja Katnića i njegovog zamjenika Saše Čađenovića. Obojica su sada u pritvoru. I Belivuk i Miljković su negirali djela tvrdeći da tada nisu bili u Crnoj Gori jer su imali zabranu ulaska u zemlju.

Međutim, oni su godinama imali podršku osoba iz vrha dva bratska režima – vučićevskog i đukanovićevskog. Suđenje Belivuku i Miljkoviću za ubistvo bivšeg karate reprezentativca Vlastimira Miloševića (upucanog i “overenog u glavu” 30. januara 2017. u centru Beograda) je ogolilo zarobljenost srpskog pravosuđa i države. Maskirani ubica se lagodno ponašao ne obazirući se ni na svjedoke ni na ulični video-nadzor. Terenski operativci srbijanske policije su prikupili obilje dokaza među kojima i tri uzorka DNK Belivuka – jedan na vratima zgrade gdje je živio pokojni Milošević, drugi na vozilu korišćenom za bjekstvo (po policijskoj pretpostavci), dok je navodno treći uzorak nađen na tijelu ubijenog. Zahvaljujući kamerama policija je rekonstruirala rutu kojom su se kretali likvidatori dok je snimak  bio dovoljnog kvaliteta da se odradi i antropološko vještačenje. Policija je Belivuku i Miljkoviću oduzela mobilne telefone prilikom hapšenja pet dana nakon ubistva.

Kada je počelo suđenje javnost je bila zatečena filmskim preokretima i čudnim svjedočenjima i promjenama iskaza koja su upućivala na “štelovanja” od strane režima. Jedan DNK uzorak je nestao još tokom istrage i nije ni ušao u optužnicu. Vještakinja je izjavila da drugog uzorka nije ni bilo, već da je došlo do greške u komunikaciji sa policijom. Vrhunac  na sudu je bio kada je tehničar MUP-a, koji je uzeo uzorak bioloških tragova, izjavio da postoji mogućnost da je četkica bila „kontaminirana“, pa je i taj dokaz otpao. Jedan od Belivukovih telefona je “skonjen u fioku” za šta je kasnije optužena Dijana Hrkalović, bivša sekretarka MUP-a. Izašlo je na vidjelo i da su drugi telefoni dugo putovali od policije do tužilaštva zahvaljujući opstrukcijama iz vrha srbijanskog MUP-a. Suđenje je  završeno oslobađajućom sudskom odlukom nakon nepunu godinu i po dana. Inspektor Dejan Jović, zamjenik načelnika Trećeg odeljenja za krvne i seksualne delikte beogradske policije koji je bio zadužen za ovaj slučaj je  u međuvremenu ostao meta raznih režimskih i “patriotskih” medija koji su ga počeli optuživati za razne koruptivne radnje. Jović je uhapšen u decembru 2018., formalno zbog trgovine uticajem.

Nezvanično i po pisanjima nezavisnih medija stavljan mu je na teret savjesni i profesionalni rad na važnim istragama koje su prijetile da ukažu na direktnu vezu vrha države i policije sa kriminalnim grupama. Navodno mu je slučaj Komitet došao glave kada su Belivukovi ljudi demolirali septembra 2018. istoimeni klub. Među optuženima je i Aleksandar Vidojević, poznatiji kao Aca Rošavi blizak Danilu Vučiću, sinu predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Aca Rošavi je označen od strane Belivuka kao spona između predsjednika i njega. Belivuk je pred tužiocem izjavio da se navodno sa  predsjednikom sreo nekoliko puta kao i da je član njegove Srpske napredne stranke (SNS) od 2011. Vučić je  izjavio: „Nikada u životu nisam video tog čoveka, niti razgovarao sa njim”.  Dodajući  da „ubice i koljači pokušavaju politički da se izvuku” i da je spreman ići na poligraf.

Advokatica Zora Dobričanin Nikodinović je ranije izjavila na televiziji da su savjesni policajci i tužioci koji su radili na osjetljivim slučajevima naišli na državnu opstrukciju i smjene dok je inspektor Jović “prvo diskreditovan, strpan u zatvor, pa pušten, propao mu život, propao imunitet, pa je dobio COVID i preminuo“. To je bila zvanična dijagnoza smrti koja je nastupila u julu 2020.godine – dva mjeseca nakon što su Belivuk i Miljkovič pravosnažno oslobođeni za ubistvo u centru Beograda. Međutim, Novi policijski sindikalni savez Srbije je podnio krivičnu prijavu i iskazao sumnje da je inspektor Jović ubijen.

Režim Mila Đukanovića nije imao problema sa savjesnim i profesionalnim policajcima, tužiocima i sudijama kao njegov prijatelj i saveznik u Srbiji. Suđenje Belivuku i Miljkoviću je mnoge podsjetilo na državna “štelovanja” tokom suđenja Đukanovićevom prijatelju i kontroverznom biznismenu Branislavu Branu Mićunoviću za ubistvo ranjenog i na nosilima prevoženog Radovana Kovačevića “iz bezobzirne osvete” ispred Kliničkog centra u Podgorici. Upravo je bivši GST Milivoje Katnić opravosnažio oslobađajuću presudu Mićunoviću kao sudija izvjestilac Apelacionog suda i stavio tačku na taj proces. Njegova i karijera bivše vrhovne tužiteljke Vesne Medenice će nakon te oslobađajuće presude doživjeti nove uspone.

Belivuk i Miljković su izvukli pouku iz oslobađajuće presude pa su nakon izlaska iz pritvora promijenili način likvidacija. Umjesto blamantnih ubistava na ulici oni su izabrali diskreciju „klanice“ u Ritopeku gdje su mogli na tenane mrcvariti i mučiti sve koji su im se zamjerili, bilo njima ili kavačkom-policijskom narko klanu sa kojim su blisko sarađivali.

Razbijanje SKY kodirane aplikacije (koju su kriminalci koristili za sigurnu komunikaciju) od strane zapadnih policijskih službi i prekompozicija na kriminalnoj sceni Srbije će Belivuku i Miljkoviću ipak doći glave. Isto se desilo i klanu Darka Šarića – koga su do provaljivanja SKY-ja i Encrochat-a štitili oba bratska režima uz pritiske na zarobljena pravosuđa da se obojici braće izađe u susret.

SKY transkripti koje su  Vijesti objavile u januaru ove godine između odbjeglog policajca Ljuba Milovića (visokopozicioniranog u kavačko-policijskom kartelu) i Miloša Božovića,  tada iz Crne Gore odbjeglog kriminalca sa značkom srpske državne bezbjednosti (BIA),   potvrđuju da je Belivuk uživao zaštitu države do jednog momenta. U prepisci iz januara 2021. godine Božović izvještava Milovića da se Velji Nevolji bliži kraj jer je „udario“ na (ZvonkaVeselinovića (narko bosa i ”branitelja srpskih ognjišta na Kosmetu”) koji „igra preko Andreja (Vučića – Prvog brata Srbije) da se Nevolja makne“ jer je Veselinović „u talu sa Andrejem, u svaku rabotu“.  Oni pominju da su početkom 2021. godine Andrej i Zvonko slavili zajedno prvu zarađenu milijardu. Takođe, kaže da Belivukovo mjesto treba preuzeti Aleksandar Vidojević tj. Aca Rošavi blizak Danilu Vučiću. To se i desilo mjesec dana kasnije. Belivuk je uhapšen pet dana po povratku iz Crne Gore gdje je prisustvovao proslavi sa šefovima kavačkom klana. Na jednoj od fotografija razmijenjenih preko SKY-ja se vide crnogorski „gosti“ Belivuk i Marko Miljković u društvu Radoja Zvicera i policajaca Milovića, Petra Lazovića (čiji otac Zoran je skinuo “zabranu”) i Nebojše Bugarina. Belivuk i Miljković se od tada se nalaze u pritvoru.

Milivoje Katnić se u javnim nastupima sa nipodaštavanjem odnosio prema SKY prepiskama koje je Crna Gora dobila od Europola i nekoliko puta stao u zaštitu Petra Lazovića, sina njegovog pobratima Zorana Lazovića rekavši da je mlađi Lazović bio na tajnom zadatku razotkrivanja kriminalaca. Oba Lazovića su sada u pritvoru. Zbog Katnićevog (ne)postupanja Europol je jedno vrijeme prekinuo saradnju sa Crnom Gorom koja je ponovo nastavljena za mandata premijera Dritana Abazovića. Da nije bilo SKY transkripta upitno je da li bi se znalo za ubistva koja su počinjena u Crnoj Gori za račun kavačkog klana koji je uživao zaštitu i podršku osoba iz bliskog Đukanovićevog okruženja što se vidi i na fotografijama razmijenjenim sa proslave rođenja unuka doskorašnjeg crnogorskog vladara.  Zabrana ulaska je bila više nego savršen alibi za sve poslove koje su Belivuk i njegovi odradili (znane i neznane) ili za ono što su trebali odraditi. Samo još da Europol nije pokvario idilu između vrha Srbije i Crne Gore.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo