Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Od Arkana do Veselina Vukotića

Objavljeno prije

na

Ne zna se zasad da li će Srbija izručiti Veselina Veska Vukotića, Nikšićanina, kod nas osuđenog na 20 godina zbog ubistva i pokušaja ubistva. Usmrtio je 16. novembra 1997. Duška Boškovića i ranio V.P. jer se navodno gurkao s njima na podijumu kotorske diskoteke Fleš. Nije objašnjeno kako je tada Vukotić mogao nesmetano boraviti u Crnoj Gori, jer mu je trebalo biti suđeno za pokušaj ubistva R.G. 1986. u Nikšiću, nakon kojeg se i dislocirao u Beograd. Naime, tek se 2000. na procesu pred krivičnim vijećem sudije Radovana Mandića zbog pucnjave u Kotoru, doznalo da je Vukotić terećen i za događaj iz 1986, koji mu je, uostalom, uračunat u jedinstvenu kaznu zatvora.

ORUŽJE SA CETINJA: Brojni drugi kriminalci ovđe su decenijama uživali VIP status, što se nije mogli realizovati bez pokroviteljstva SDB Crne Gore, koja je – razumno je pretpostaviti – za takvu praksu morala imati instrukcije najvišeg političkog vrha.

Još od poznog doba SFRJ, kroz Crnu Goru je različitim povodima prošla kompletna „ekipa” iz beogradskog podzemlja, za koju se sa manje ili više argumenata tvrdi da je za račun države regrutovana radi ubistava emigrantskih čelnika „anti-jugoslovenskog” političkog djelovanja. Najpoznatiji među njima je Željko Arkan Ražnatović. Sin borca 1. proleterske brigade, premda još kao maloljetnik osuđeni kriminalac, angažovan je u svojstvu „radnika” jugoslovenske tajne službe, poznate pod akronimom SDB SSUP-a. Beograd mu je bio baza, no 1980-ih je na Cetinju, zatim u Budvi i Titogradu imao interesantne i javnosti manje poznate role.

O svemu tome se ponešto doznaje i iz požućelih spisa sa suđenja zbog ekcesa koje je pravio. U predmetu XII K. br. 851/86 sa suđenja 1986. u Prvom opštinskom sudu u Beogradu piše da je Ražnatović „od oca Veljka i majke Slavke, rođene Josifović, rođen 17. aprila 1952. u mestu Brežice, SO Brežice, sa stanom u Ulici Ljutice Bogdana br. 3, Crnogorac, državljanin SFRJ” imao pravi arsenal – od automatske puške sa snajperom, ručne bombe, dva magnuma, etc – kao i „oružne listove izdate u SUP-u Cetinje”!

Tokom svoje kriminalne karijere po Evropi, zbog koje je osuđivan ali je uvijek uspijevao da pobjegne iz tamošnjih zatvora, Ražnatović je koristio pasoše sa lažnim identitetima, uključujući i tipična crnogorska prezimena – Đorđe Rolović ili Marko Vukotić.

Na suđenju 1986. je Ražnatović otvoreno saopštio da je „radnik SSUP-a” a da je oružne listove SUP-a Cetinje „dobijao povodom 13. maja, Dana bezbjednosti”. Prilikom pretresa njegovog beogradskog stana – zapravo kuće, koju je u blizini stadiona Crvene zvezde bio upravo kupio – tada je pronađen još jedan dokaz njegove „crnogorske veze”, pečat sa natpisom: Casino Sveti Stefan, Ražnatović Željko, direktor!

Ražnatović je zapravo u to vrijeme bio „radnik” kod Dorboslava Tora Ćulafića, crnogorskog partijskog emeritusa, koji je 1984-1989. šefovao jugoslovenskim ministarstvom unutrašnjih poslova u čijoj je strukturi bila savezna SDB. Drug Toro, sada penzioner u Podgorici, 1980-ih je po formaciji bio član Savjeta za zaštitu ustavnoga poretka, opasne firme koja je na saveznom nivou objedinjavala rad svih tajnih službi u državi, a bilo ih je, što bi se reklo – kastig.

U opisanom periodu, Savjetom je predsjedavao Stane Dolanc (1925-1999), Slovenac i doktrinarni Jugosloven, u mladosti vojno lice, a nakon Titove smrti „šef šefova” jugoslovenskih tajnih službi. Prema legendi, koju je svojevremeno zapisala ubijena beogradska novinarka Dada Vujasinović, pretpostavlja se da je „Ražnatović za SSUP počeo da radi vrlo rano; lansirane su priče da ga je u ovaj posao uveo rođeni otac, zamolivši Dolanca da ga ‘učlani’, ne bi li njegov nestašni sin korisno trošio višak energije, spretnost i inteligenciju”.

U NOVOJ FIRMI: Kada je krajem 1980-ih promijenjena šira politička konstelacija, otpočinje sezona transfera kriminalaca, „radnika” i „saradničkih veza”, iz savezne u SDB Srbije. To nije prošlo nezapaženo kod KOS-a, odnosno kod elitnijeg dijela vojne službe bezbjednosti u tadašnjoj ratnoj avijaciji („plavci”) na čijem je čelu bio pukovnik Slobodan Rakočević, Crnogorac, 1992. u aferi Opera & Labrador hapšen i stigmatizovan.

Rakočević i „plavi” KOS su profesionalno istražili i ulogu Ražnatovića u AB revoluciji koji je, po zadatku SDB Srbije, u to vrijeme bio vođa navijača fudbalera Crvene zvezde. Rakočević je 2002. izvještaču Monitora opisao: „Glavni mitiganši dobijali su po 100 njemačkih maraka kao dnevnice. Novac za te potrebe je uplaćivala Crvena zvezda”.

Interesantno svjedočenje ostavio je i Vladimir Keković, šef SDB Crne Gore 1982-1989. Nakon AB revolucije bio je pozvan da u Skupštini SFRJ podnese referat o tim događajima. „Pri odlasku u Beograd na aerodromu u Titogradu”, piše Keković (u knjizi Vrijeme meteže 1988-89, Podgorica, 2002, str 29), „prišao mi je Željko Ražnatović Arkan sa kojim sam se od ranije poznavao. U tom nenadanom susretu saznao sam da Ražnatović zna da idem na referisanje u Beograd. Na moje iznenađenje, rekao mi je da je ‘sinoć bio u štabu’, ne objašnjavajući ni gdje ni sa kim… i da mene planiraju za budućeg ministra unutrašnjih poslova Crne Gore, te da, čim se vratim iz Beograda, treba da se nađemo radi dogovora”. U Skupštini SFRJ, međutim, Keković je saopštio pravu pozadinu AB revolucije, pa je, piše, „radnu karijeru završio”.

Juna prošle godine, Vojislav Šešelj je iz Haškog suda ponudio drugu verziju; naime da je Ražnatović „mobilisan 1989. od strane šefa SDB Crne Gore Kekovića” i da je zatim radio po nalogu tajnih policija i državnih i partijskih rukovodstava Crne Gore, Hrvatske, Slovenije i Vojvodine i to „na štetu tadašnjeg rukovodstva Srbije”. Keković je reagovao u Pobjedi objašnjenjem da je Ražnatović „bio na spisku savezne službe”, da nikada nije radio za SDB Crne Gore, te da je „1982, kada sam ja došao za šefa crnogorske službe, Ražnatović već završio karijeru”.

„MODERNI NJEGOŠ”: Iako je Šešeljeva verzija tipična konfabulacija, vrijedi napomenuti da je Ražnatović i nakon 1982. radio za SDB SSUP-a. Upravo je 22. novembra 1982. Rješenjem br. 46482/1, na osnovu čl. 40 Pravilnika o rješavanju stambenih potreba radnika SSUP-a, potpisao zamjenik ministra Mirko Bunevski, dobio trosoban stan u Beogradu. Bunevski u obrazloženju piše da je Ražnatović stan od SSUP-a dobio jer su se „prilikom donošenja rješenja o dodjeli stana imenovanom cjenile sve činjenice i okolnosti od uticaja za dodjelu stana, a posebno republička zastupljenost i kadrovske potrebe SSUP-a”!

I šira javnost je nešto kasnije „upoznala” Ražnatovića, najprije kroz medijske izvještaje o ratnim zbivanjima u Hrvatskoj, a na Badnji dan 1992. uslikan je i na Cetinju kada je sa svojom naoružanom bandom tigrova obezbjeđivao Amfilohija (Radovića). Da ga je lično tada na Cetinje pozvao, objavio je u emisiji Replika TVCG 14. januara ove godine Jovan Markuš, diplomirani mašinski inženjer, sada istoričar-amater, koji je, u vrijeme dok je Ražnatović iz SUP-a Cetinje dobijao „oružne listove” bio predsjednik Izvršnog odbrora SO Cetinje i jedan od prvoboraca AB revolucije.

Početkom 1990-ih i u Crnoj Gori je Arkan organizovao filijalu svoje Stranke srpskog jedinstva, no ona nikada nije imala ozbiljnijeg uticaja . Na predsjedničkim izborima 1997. je kroz medije podržao Mila Đukanovića, za koga je izjavio da je „moderni Njegoš srpskog i crnogorskog naroda”.

KOBAC I LADNI: Otprilike u to su se vrijeme i dvojica po oružju ortaka Ražnatovića vratili u domovinu. Radojicu Raja Božovića i Vasilija Mijovića angažovao je po zemljačkoj (zećanskoj) liniji Vukašin Maraš, šef SDB (1994-1998) i ministar unutrašnjih poslova Crne Gore (1998-2001), da treniraju formacije Posebne jedinice policije.

Božović i Mijović su do 1991. bili koloritni likovi sa titogradske periferije, džudisti, sa radnom biografijom inkasanta i konduktera gradskog prijevoza. No, kao dobrovoljci sa Vukovara su dospjeli do crvenih beretki, oružane formacije Obavještajne uprave RDB-a (Resora državne bezbjednosti) MUP-a Srbije na ratnim zadacima diljem Hrvatske i BiH.

Tamo su stekli iskustvo i reputaciju, pa su postali i oficiri i zapovjednici. Rajo Božović, sa kodnim nazivom Kobac, komandovao je 1994-1995. jednom od taktičkih grupa u operaciji Pauk tokom neuspješnog srpskog pokušaja da osvoje bihaćko-cazinski džep. Zaštićena svjedokinja B-129, bivša sekretarica kod Željka Ražnatovića, pred Haškim sudom je tvrdila da je Božović 1995. komandovao tigrovima u operaciji Banjaluka.

I Vasilije Mijović, kodno kršten kao Ladni, navodno je komandovao škorpionima, jednom od podružnica crvenih beretki, koja je jula 1995. u blizini Trnova (BiH), pobila šestoricu bošnjačkih zarobljenika i o tome napravila video zapis koji je prije par godina emitovan na TV.

Kobac i Ladni su od 1998. u MUP-u Crne Gore godinama imali zapažene uloge. Za visoke plate, možda i druge beneficije, trenirali su policajce u kampovima širom Crne Gore za mogući sukob sa Vojskom Jugoslavije. Kobac je za razliku od Ladnog bio „čist”, odnosno, nije imao problema sa zakonom. Ladni Mijović je 2003. u Okružnom sudu u Novom Sadu pravosnažno osuđen na tri godine zbog toga što je 1995. u u saobraćanoj nesreći ubio dvoje đece. No, to nije bio problem da bude uredno zaposlen u crnogorskoj policiji sve do 2006. i čuvenog „Zeta-filma” sa Mašanom.

„CRNOGORSKE TEME”: Što povezuje Veselina Vukotića, Željka Ražnatovića, Raja i Ladnog? Nakon pokušaja ubistva 1986. u Nikšiću, Veselin Vukotić, dodatašnji šofer, saradnik SDB Crne Gore, uglavnom je boravio u Beogradu. Uz saglasnost crnogorske tajne službe, tamo ga je preuzela SDB SSUP-a; dakle, bio je Arkanov kolega, umiješan u ubistvo albanskog emigranta Envera Hadrija 1990. u Belgiji. Nakon poznate pucnjave marta te godine u Nani – u kojoj je ubijen Nikšićanin Andrija Lakonić, još jedna „saradnik” – sklonio se u inostranstvo a u Srbiju se vratio najkasnije krajem 1991. Obnovio je aktivno djelovanje, sada u RDB Srbije, čiji je načelnik bio Jovica Stanišić.

Vukotić je sredinom 1992. angažovan da za srpsku službu vodi kazino Rojal u Novom Sadu, koji je sa prajvat odjeljkom bio omiljena destinacija za povjerljive „radne sastanke”. Gosti su različitim povodima bili, skupa ili odvojeno, i Slobodan Milošević, Jovica Stanišić, ali i Franko Simatović, neformalni komandant crvenih beretki i šef Obavještajne uprave RDB-a, zatim direktor jugoslovenskih carina Mihalj Kertes, itd.

U Rojalu se bistrila politika, ali i pitanja komandnog lanca i logistike crvenih beretki i tigrova. O svemu tome je pred Haškim sudom aprila 2003. iskaz dao svjedok C-048, lice od povjerenja Veska Vukotića u Rojalu. Kazao je kako je Milošević jednom prilikom pitao Kertesa: „Bracika, da li ti i Frenki držite Arkana pod kontrolom?” Objašnjeno je da “oružje i ostale potrebe, znači uniforma, medicinska sredstva za Arkanovu takozvanu Srpsku dobrovoljačku gardu idu preko Frenkija”.

I tako sve do 1997. i famoznog raskola u DPS-u, kada je i Vesko Vukotić – poput Arkana, Raja Božovića i Ladnog – takođe „prelomio”.

Svjedok C-048 je Miloševiću kazao: „Vjerovatno je i vama poznato da je od kraja 1997. Vukotić postao i kritičar vašeg režima, to jest nakon odvajanja Mila Đukanovića od Momira Bulatovića”. A Milošević je presjekao: „Dobro, nemamo vremena da se upuštamo u crnogorske teme”.

Branov drug

O još koječemu doznajemo iz četvorotomne knjige Policijski dosije Vojislava Šešelja, autor Vojsilav Šešelj, koji je na par hiljada strana sabrao i prošle godine štampao raznovrsne konfidental materijale, uključujući i izvornu građu srpskog RDB-a. Tamošnja tajna služba je nadzirala svojeremeno Kajmaka, zapravo Ratka Butorovića, alijas Batu Kan Kana, „švercera garderobe, benzina, lažnih pasoša, cigareta” iz Novog Sada. Pa je utvrđeno da je za njega „radio Vesko Vukotić”!

Ekscentrični tajkun Bata Kan Kan (nadimak dobio po lancu dragstora koje je svojevremeno otvorio) takođe je Nikšićanin. U Novi Sad je 1970-ih došao na studije, baš kao i Branislav Brano Baka Mićunović, potom su imali manje poznate epizode u Beču skupa sa Dorđem Giškom Božovićem; ostalo je istorija.

U Srbiji su Butorovića uhapsili 2008. jer je kao predsjednik Fudbalskog kluba Vojvodina navodno namještao utakmice. Na pitanje o vezama sa Mićunovićem je kazao: „Brano Mićunović je moj drug, a prijatelja se nisam nikad odricao i neću”.

Puštili Magaša, policija čuvala Gišku

Za razliku od Željka Ražnatovića, o VIP tretmanu nekih drugih beogradskih „žestokih momaka” u Crnoj Gori postoji skromniji fond informacija. Ali, podaci ipak postoje.

Na primjer, Ljubumir Magaš, alijas Ljuba Zemunac, takođe je imao crnogorsku epizodu. Započela je krivičnim djelom silovanja jedne đevojke u Budvi, bjekstvom u inostranstvo, pa ekstradicijom aprila 1982. iz Njemačke kada je doveden u KPD Spuž radi izdržavanja robije po tom osnovu. Naime, Okružni sud u Titogradu ga je u odsustvu osudio na pet godina.

U spuškom zatvoru Magaš je pravio kojekakve svinjarije, ali sve mu to ne bi pomoglo da Vrhovni sud Crne Gore, oko pola godine kasnije, nije iščačkao neke „tehničke propuste” u presudi i naložio da se obnovi postupak. Magašu je dozvoljeno da se brani sa slobode, pa je odmaglio nazad u Njemačku, gdje ga je 1986. upucao zemljak iz branše.

Još jedan beogradski gangster, Đorđe Giška Božović, boravio je sredinom 1991. jedno vrijeme u Crnoj Gori, nakon što je u Beogradu ubijen njegov prijatelj Branislav Beli Matić. Obojica su bili članovi opozicionog SPO Vuka Draškovića, takođe i akteri nasilnih antirežimskih demonstracija 9. marta 1991. a potom osnivači paravojne grupe Srpska garda.

Milena Božović, Giškina majka, marta prošle godine je Reviji D kazala kako je „bježeći pred Miloševićevom policijom” utočište nalazio i u Crnoj Gori, gdje je navodno uživao blagonaklonost policije.

„I bogami su ga (Gišku) prihvatili u Crnoj Gori i bili jako pažljivi prema njemu, to ne mogu da kažem… Mog sina je u Crnoj Gori poznavala i policija i to kao čestitog čovjeka. Debelo su ga uvažavali”, kazala je Božovićeva.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

MMF O NAJAVAMA PROGRAMA EVROPA SAD 2: Visokorizično i inflatorno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok iz Vlade ponavljaju šta sve neće (zaduženja, povećanje PDV-a), nikako da saznamo šta namjeravaju uraditi kako bi, nakon obećanog povećanja minimalnih i prosječnih zarada, državne finansije ostale održive. To je razlog više da upozorenjima iz MMF-a posvetimo dužnu pažnju

 

Vladin program Evropa sad 2 i dalje je tajna. Ipak, klub onih koji upozoravaju na neželjene posljedice najavljenog povećanja zarada na račun smanjenja ili potpunog ukidanja doprinosa za penziono osiguranje, dobio je još jednog člana. Međunarodni monetarni fond (MMF).

Značajan dio nedavnog izvještaja MMF-a za Crnu Goru odnosi se na izborna obećanja pokreta Evropa sad Milojka Spajića „koja nijesu sadržana u prijedlogu budžeta za 2024. godinu ili u srednjoročnim projekcijama vlasti, uključuju i djelimično ili potpuno ukidanje penzijskih doprinosa“. Prije svega, iz MMF-a su u fokus svoje analize stavili najavljeno povećanje minimalne plate sa  sadašnjih 450 na 700 eura, i prosječne zarade  sa februarskih 820 na 1.000 eura mjesečno.

Ni analitičarima MMF-a nijesu poznati detalji „reforme“ koju Spajić i njegovi najbliži saradnici najavljuju za kraj ove ili početak naredne godine. Ali su i oni, poput većine ovdašnjih analitičara, došli do zaključka da se tajna najavljenog povećanja minimalne i prosječne zarade krije u prevođenju bruto u neto platu. Čime bi državna kasa ostala bez, još uvijek nepoznatog, dijela prihode koji je ove godine planiran na 560 miliona. „To bi dovelo do značajnog pogoršanja fiskalne pozicije (države Crne Gore – prim. Monitora)“, navodi se u Izvještaju. Uz konstataciju: „Povećanje plata takođe bi dovelo do veće inflacije“.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

POLITIKA U LOKALU: Novi izbori, stari principi   

Objavljeno prije

na

Objavio:

Funkcionerske kampanje, prljavi obračuni na društvenim mrežama, kršenje koalicionih sporazuma, ostavke, krize, nepoštovanje ženskih kvota – samo su neki od detalja političke scene u lokalu. Sve u svemu – ništa novo. U odnosu na vrijeme DPS-a, razlika je tek – hiperpordukcija partija

 

Bliže se izbori u dvije crnogorske opštine, Budvi i Andrijevici. Izbori u Budvi održaće se 26. maja, a oni u Andrijevici  2. juna.  I bez izbora, Ulcinj je promijenio vlast. Dok u Šavniku izbori i dalje traju. Gotovo dvije godine.

Funkcionerske kampanje, prljavi obračuni na društvenim mrežama, kršenje koalicionih sporazuma, ostavke, krize, nepoštovanje ženskih kvota – samo su neki od detalja trenutne političke scene u lokalu. Sve u svemu – ništa novo. U odnosu na vrijeme DPS-a, razlika je tek – hiperpordukcija partija.

U Budvi će građani te primorske opštine moći da glasaju za devet lista. Analitičari ne očekuju da bi neka od izbornih lista sama mogla osvojiti vlast, koja će se u tom slučaju morati organizovati kroz postizborne koalicije.

Da pobjeda jedne liste ne garantuje stabilnost, u Budvi smo već imali prilike da vidimo. Iako je na prethodnim lokalnim izborima apsolutnu pobjedu u tom gradu odnio bivši Demokratski front, njihov mandat protekao je u svađama i konačnom raskolu, što je Budvu dovelo do hronične krize. Plus hapšenje bivšeg gradonačelnika Mila Božovića, koji je dugo ključna gradska pitanja rešavao iz Spuža.

Bivši DF ovog put ide u dvije kolone.  Na jednoj strani je široka koalicija nekadašnjih članica tog političkog saveza. Lista nosi naziv Za budućnost Budve – Budva otvoreni grad, a čine je – NSD, PzP, DNP, SNP, Ujedinjena Crna Gora, Prava Crna Gora, Slobodna Crna Gora i Demos.  S druge strane je Grupa građana Budva naš grad  koju predvodi aktuelni predsjednik Skupštine opštine Nikola Jovanović. Svađe dojučerašnjih saboraca, kako iz lokala izvještvaju mediji, nastavile su se u predizborno doba i pretvorile u prljavu kampanju u kojima se rivalima spočitava  seksualna orijentacija ili porijeklo.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SEZONSKI RADNICI U TURIZMU: Manjak ,,goriva” u motoru crnogorske privrede

Objavljeno prije

na

Objavio:

Priča o hroničnom manjku radnika u turizmu zatiče nas i pred ovogodišnju sezonu. Iako crnogorska ekonomija zavisi od turističke sezone, prosječna plata u turizmu iznosi 760 eura i niža je od prosječne na državnom nivou

 

I ove, kao i svake godine, očekuje se rekordna turistička sezona. A najave protiču uz upozorenja o hroničnom nedostatku radne snage.

I dalje nema zvaničnih podataka koliko nedostaje sezonaca. Umjesto toga imamo procjene koje govore da će ih nedostajati više nego prošle godine i da ta brojka prelazi 30.000.

Iz Zavoda za zapošljavanje najavljuju da će izdati oko 20.000 radnih dozvola za strance, a očekuje se da će strancima za sezonski rad u  turizmu biti izdato oko 5.000 dozvola. Iz MUP-a stižu informacije da je ovogodišnja kvota dozvola za privremeni boravak i rad stranaca 29.000, od čega je za sezonsko zapošljavanje planirano samo 2,5 hiljada dozvola.

Tokom prošle godine izdato je 2.710 sezonskih radnih dozvola. Najviše za državljanje Srbije 1.603, BiH 283, Kosova 234, Sjeverne Makedonije 152, a ispod sto za državljanje Turske, Rusije, Albanije, Indije, Meksika, Argentine.

Iako je broj nezaposlenih u Crnoj Gori krajem aprila bio preko 36.000, dovoljan da podmiri sve potrebe za radnom snagom, podsticaji za nezaposlene da rade sezonski se nijesu bitno promijenili u odnosu na prethodnu godinu.

Posebno za mlade, Hrvatska je atraktivnija za sezonske poslove u odnosu na Crnu Goru. U 2023. godini u Hrvatskoj je izdato 1.488 dozvola za boravak i rad crnogorskim državljanima, a u prava dva mjeseca 2024. godine 194 dozvole, navodi Forbes Crna Gora.

U Hrvatskoj kuvari/ce zarađuju od 1.400 do 2.500 eura, pica i roštilj majstori zarađuju oko 1.500 eura, pomoćni radnici u kuhinji od 1.000 do 1.300 eura, sobarice 1.200 eura, a zarada konobara/ca kreće se od 1.000 eura plus bakšiš.

Većina oglasa na sajtu Zavoda za zapošljavanje Crne Gore nema u opisu visinu plate. Oglasi u kojima se zainteresovanima daje uvid u platu govore od tome da su one niže od onih u Hrvatskoj. Tako u oglasima Zavoda za zapošljavanje sobaricama se nude plate od 450 do 600 eura, kuvarima od  450, 950 i 1.200, šankerima 600, perač suđa 600, noćni recepcionar 600, pomoćni radnik u kuhinji 1.000, pomoćna kuvari/ica od 700 do 850, poslastičarka 700…

Prema podacima Monstata plate u turizmu u prvom kvartalu ove godine su iznosile 760 eura i niže su od prosječne na državnom nivou koja iznosi 821 euro. Državni službenici, na primjer, imaju veće prosječne plate od turističkih djelatnika iako crnogorska ekonomija zavisi od turizma. Prema podacima Centralne banke, prošla turistička sezona je bila rekordna, ostvaren je prihod od 1,5 milijardi eura. Ukupno učešće turizma u bruto domaćem proizvodu Crne Gore je najveće u Evropi, prošle godine je iznosilo 22 odsto. Zato, turistički poslenici i ističu da je turizam motor crnogorske privrede, koji generiše saobraćaj, trgovinu, poljopriivredu i ostale usluge.

Pored većih zarada, sezonci iz Crne Gore i regiona više idu u Hrvatsku jer tamo sezona duže traje, pa su često angažovani šest i više mjeseci. Tokom mjeseci kada se ne radi, u Hrvatskoj država ovim radnicima plaća dio plate da bi se oni i sljedeće sezone vratili. O ovoj ideji i uvođenju kategorije ,,stalni sezonski radnik“ u Zakonu o radu govoreno je i prethodne godine.

Iz Privredne komore Crne Gore su istakli da  bi se uvođenjem ove kategorije ublažio problem nedostatka sezonskih radnika, jer bi se nezaposlene osobe motivisale da se prekvalifikuju i imaju sigurno stalno sezonsko zaposlenje i primanja tokom cijele godine u skladu sa pozitivnim iskustvima zemalja EU. Prema tom konceptu rješenje je da sezonski radnik radi pola godine, dok bi dio plate preostalih šest mjeseci plaćala država. U prevodu imali bi osiguranje, sigurnost radnog mjesta, mogli nešto da planiraju, da dignu kredit…

Nade da će ovo rješenje zaživjeti tokom ove sezone izjalovile su se, a ministarka rada i socijalnog staranja Naida Nišić najavila je da bi ovaj model mogao biti spreman za uvođenje tek sljedeće godine. Slijede analize, promjene Zakona o radu i drugih zakona, pa dokle se stigne.

Nedavno je iz Odbora Udruženja za turizam i ugostiteljstvo Privredne komore (PKCG) navedeno da je i pored rekordnih prihoda, prethodne sezone zabilježen rast troškova u dijelu zarada, nedostatka radne snage i nabavke, zbog čega poslovni rezultati nijesu bili na očekivanom nivou, ali da su turistički poslenici, uprkos svemu, zadovoljni.

Poslodavci svake godine i pored hroničnog manjka radnika apostrofiraju troškove zarada. Česta su i čuđenja kako i zašto niko neće da radi iako su plate koje oni nude ,,astronomske”. Novina je da su, uprkos svemu, zadovoljni i svojim profitom.

Zbog nemanja snijega, zimske turističke sezone skoro da nije bilo. U prvih par mjeseci zabilježena je manja posjeta nego protekle godine. Iz Ministarstva turizma tvrde da je razlog tome i veći odlazak Rusa i Ukrajinaca iz Crne Gore.

Predsjednik Odbora Udruženja za turizam i ugostiteljstvo Privredne komore (PKCG) Ranko Jovović najavaljuje da bi predstojeća ljetnja turistička sezona, prema bukingu i rezervacijama hotelskih kapaciteta, trebalo da nadmaši prošlogodišnju. Optimistična očekivanja, prema njegovim riječima, potvrđuju saobraćajne gužve i izletničke ture u predsezoni, kao i dobar buking hotelskih kapaciteta i najave za glavnu sezonu. Ova predviđana je potvrdila i dobra posjećenost za prvomajske praznike.

Da bi preduprijedili rizike, kao i protekle godine kada su na primorju pred sezonu podigli cijene usluga za 15 odsto, rast cijena ponavlja se i ove godine. Zvanični podaci govore da je u prvom kvartalu ove godine u odnosu na isti period prošle u segmentu smještaja i ishrane rast cijena bio 13,5 odsto. Kako se sezona približava rast će biti veći.

 

Šta sezonci traže

Hrvatski mediji su nedavno izvjestili da je prema podacima prikupljenim istraživanjem koje je MojPosao sproveo na temu sezonskog zapošljavanja, u kojem je učestvovalo više od 500 ispitanika, tri četvrtine Hrvata (76 odsto) je barem jednom tokom svoje karijere radilo u sezoni.

Prema istraživanju, najveće prednosti sezonskog posla su sticanje novih znanja i vještina (68 odsto ispitanika), upoznavanje novih ljudi (61 odsto). Tek na trećem mjestu je plata, koja je po pravilu osjetno viša nego u slučaju cjelogodišnjeg zaposlenja (54 odsto). Tu su još boravak na moru (45 odsto) te zanimljivost i atraktivnost posla (44 odsto), a svega šest odsto ljudi smatra da sezonski posao nema prednosti.

Kad je riječ o plati u prosjeku, očekivana mjesečna neto plata za sezonski posao iznosi 1307 eura, što je šest odsto više u odnosu na prošlu godinu.

Očekivanja govore da konobari u prosjeku očekuju mjesečnu platu od 1.408 eura, kuvari bi za svoj rad htjeli minimalno 1.482 eura, sobari mjesečno u prosjeku očekuju minimalno 1.145 eura, recepcionari smatraju da bi za svoj rad trebalo da dobiju minimalno 1.259 eura, prodavci u prosjeku očekuju platu od 1.105 eura, skladištari u sezoni očekuju 1.050 eura, a pomoćni radnik u kuhinji očekuje 1.322 eura.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo