Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja
Ovo je tekst razmišljanja o prevođenju jedne knjige o prevođenju, o prevedenim autorima i prevoditeljicama. Kada mi je izdavač Seid Serdarević, uz sugestiju i podršku Igora Štiksa, predložio da se ova moja knjiga prevede, ja se, naivno, nisam odmah dosjetila jadu – da će to implicirati da i ja budem prevedena i da radim na samom prevođenju, premda sam to mogla pretpostaviti. Nisam nikad htjela ni mogla sama sebe prevoditi, a i dalje to ne želim. Niti sam razmišljala o svim komplikacijama procesa i teorijskim implikacijama koje će mi se nametnuti (u ovom pogovoru) kao nešto o čemu ne mogu izbjeći da se izjasnim, i što ovdje moram produbiti, a što su kulise svakog procesa prevođenja, u smislu translation i u smislu traduction, dakle prevođenja i pre – vođenja, tj. pomjeranja, prebacivanja, pomicanja. Od prevođenja niko nije ostao – neću da kažem – živ – nego niko nije ostao isti. Ne treba ga mistificirati, ali prevođenje je metamorfoza, proces transformacije ne samo teksta, nego i autorice, tj. subjekta. Kao i prevoditeljice. A čitateljica je i do sada iz knjige mogla zaključiti da ja pristajem ne samo da budem prevedena uprkos kulturnom riziku u njemu sadržanom (što je i njegova politička dimenzija), uprkos nekonkluzivnosti i privremenosti svakog prevoda, nego i na izvjesnu trans-subjektivaciju pa možda i desubjektivaciju. Prevod nas protjeruje kroz drugu prizmu u kojoj uvijek ima nepredviđenog. To je dobro u principu, iako opasno u konkretnome. Boris Buden kaže o tome: ,,Prevod je ponavljanje koje proizvodi razlike kako u prevedenom tako i u takozvanom originalu. ” Osim što mislim da nije puko ponavljanje, slažem se s takvim opisom.
Premda prevoditeljica dolazi ,,poslije” autora/autorice, i ona propušta tekst kroz sebe i svoj osjećaj za jezik, kao i kroz standardizaciju jezika koju je prihvatila (ili kojoj se opire, ovisno o slučaju). Tako je i ona na neki način koautor prevedenog štiva, a naročito u slučaju kao što je ovaj, gdje je silom prilika došlo do saradnje autorice i prevoditeljice. Taj prevod više nije samo prevod s francuskog originala na hrvatski, nego je i iz jedne životne dobi (autorice) u drugu, kao i iz jednog historijskog i političkog vremena u drugo. K tome se u procesu prevođenja javlja jedna neuračunata ali neizbježna vremenska ,,difrakcija”, kao ona iz kaleidoskopa u kojem se jedna slika fragmentira i razuđuje u niz drugih, nekontroliranih.
Ovu je knjigu prevela Milena Ostojić najbolje što je mogla s francuskog originala na hrvatski kako je danas standardiziran, a koji nije moj lični jezik već i zato što, mimo standardizacije koja me ne obavezuje, svaki tekst pronosi i individualnost pisca, njegovu jezičku historiju i njegovo ili njeno lično normiranje idioma. I zato što već dugo ne živim i ne pišem na našem jeziku u bilo kojoj varijanti. Bilo mi je zanimljivo i obogaćujuće da sa Milenom radim na svom tekstu koji je postao i njen. Vjerojatno smo uzajamno nešto naučile. U naš rad i poteškoće koje su se Mileni nametnule umiješao se ne samo moj pomaknut odnos prema našem jeziku, nego i prema francuskom. Radile smo dugo i beskrajno sporo zbog kompleksnosti i pluralnosti naših jezičkih konteksta, težine štiva i mnoštva referenci. Pošto sam i sama u životu dosta prevodila s više jezika, a i pisala na drugim jezicima nego što je naš, glatko priznajem da je najteža situacija onih prevodilaca koji moraju svoj uradak dati na verifikaciju autoru koji poznaje ne samo svoje djelo i navode, već i jezik na koji se prevodi, i u koji intervenira. To je Milena izdržala herojski. Sa mnom, ona je imala posla s autoricom koja živi i radi u heteroglosiji, i više gotovo ne piše (osim ličnih javki) na najrasprostranjenijem zajedničkom jeziku historijski postjugoslavenskog prostora.
Svaki je prevod neka vrsta kompromisa, ili bi tako trebalo biti, zbog toga što su konotacije, konteksti i političke implikacije različitih jezikâ i individualnih svjetonazora i same različite. Primjedbe koje ovdje slijede, ne odnose se na jezik Milene Ostojić u ovoj knjizi, nego na problematiku jezika i prevođenja u širem smislu, i u odnosu na naš mali jezik. Inače odmah se izjašnjavam pristalicom zajedničkog jezika uz puno poštovanje svih njegovih varijanti. Nasilne i prebrze državne standardizacije jezika a bez dugotrajne procesualne standardizacije kroz pisanje, govor, razmjenu i uzajamno čitanje, njihovo neprirodno razdvajanje, povratak u monolingvizam, smatram povijesnim nazadovanjem i katastrofom jednog jezika. Ona se može izbjeći ili nadići. Standardizacija jezika od strane države i njenih institucija nasilan je proces koji služi programu izgradnje države i nacije (nation-building), i koji se onda nameće cijelom narodu.
Vrlo brzo nakon mog doseljenja u Francusku ustanovila sam da prema standardnom francuskom, propisanom od Akademije, imam sličan odnos otpora kao što sam ga imala i imam i prema našem jeziku kako u Jugoslaviji, tako i sada u zemljama nevoljkim nasljednicama. I rekonstruirala sam unazad, otkako sam se opismenila, da sam taj otpor uvijek imala upravo zato što sam živjela u nekoliko jezika i jezičnih varijanti jednog od njih uz sve ostale, uvijek odstupajući od norme. Srodni jezici kakvi su naši uvijek su se uzajamno dopunjavali – čak i najviše baš kad su htjeli da se razlikuju, i čak su se određivali jedan u odnosu na drugoga. Jezici nisu nepromočive jedinice, unités étanches. Ponašaju se više kao tekućine i prožimaju se. Ta je relacija među različitim idiomima u jugoslavenskom prostoru nekad bila inkluzivna, a ne ekskluzivna kao danas, što je jeziku davalo supstancije za upotpunjavanje i dograđivanje, tj. za kreativnost. Čak i daleki jezici mogu nam se dopunjavati. Ne treba se lišavati dobrodošlih ponuda iz drugih konteksta i čak drugih jezika.
Sve je uvijek ,,neprevodivo” zbog konteksta koji su nesumjerljivi, i konotacija pojmova i kulturnih konteksta koji divergiraju, ali ipak se mora prevoditi i prevodi se stalno. Nužnost i čak neizbježnost prevođenja (koja nije potrebna unutar ,,zajedničkih jezika” kada jedni druge čitamo i s njima općimo), međutim, ne garantira kvalitetu prevoda, kao što ni autorsko pisanje nije garancija dobre literature.
Jezik nije ničije vlasništvo, mada je ustrajno svojatan, bilo od vlasti ili vladajuće ideologije (standardni jezik), bilo od opozicionih jezičkih politika, ili čak od pojedinaca s osobnim osjećajem za njega. Svi se rađamo u neki jezik, i ovaj predstavlja zadati red koji nam prethodi i određuje položaj, a daje oblik i stanoviti stupanj prisile društvu. Zapravo, prije nego u sam jezik, mada i u njega, rađamo se u sposobnost jezika i govora. A to povlači i sve ostalo: prevođenje koje s jezikom dobivamo kao njegovu mogućnost ili aspekt, mišljenje, poredak itd. U različitoj mjeri se možemo oduprijeti tim njegovim vidovima: društvenom poretku teže, lingističkom redu možda lakše (mada…), svojevoljnosti prevoda u standardiziran jezik ovisno o režimu. Mišljenju zadatom jezikom i pravopisom možemo bez daljnjega pružati otpor, ali to ne činimo uvijek.
Jezik je šansa, da, ali ne materinji jezik, nego jezik kao takav, bilo koji i svaki jezik. A u nekvalificiranom jeziku leži njegova srž – prevođenje, kao njegova najbolja vjerojatnost. Derrida piše: ,,Imam samo jedan jezik, a ni taj nije moj”. U tom jeziku koji nije njegov zato što je kolonijalan, on je međutim ostvario svoje djelo prevođeno na sve druge jezike. Na kraju krajeva, nijedan jezik nije naš, ne samo zato što su neki jezici kolonijalni i represivni, već i zato što nam i jezik koji smatramo svojim (ili, još gore, svojim pravom), pa zato ,,dobrim”, izmiče, što ni u jednom, čak ni ,,materinjem”, ne možemo reći sve. Zašto? Zato što je i jezik dio tog ,,svega”. Naš prvi jezik je materinji samo za druge jezike koje možemo naučiti zahvaljujući njemu, zato što ih materinski gostoljubivo u sebe prima i prenosi, dijeli s drugima i prevodi. Pred nama se pak taj ,,prvi jezik” povlači kao fantazam. On je pogrešno nazvan materinjim – i često je državni ili nacionalan, a još češće očinski i doživljen kao unitaran, unificirajući i nametan. U svakom je slučaju – nedovoljan, kao i svaki jezik. Tako da u jeziku, makar i ,,svom”, ostajemo strankinje i stranci, i to je dobro, to je ono što mu daje izražajnu i pokatkad literarnu snagu mada bez garancije. Što mu daje snagu otpora. Staviti se u položaj stranjskosti (étrangeté), začudnosti čak i u prvom jeziku, jedina je pouzdana metoda jezičke i političke autonomije, slobode i nezavisnosti. Ta nam stranjskost ili pomaknutost omogućava da izbjegnemo sakaćenja nametanog, izluđenog i unakaženog jezika.
(Nastaviće se)
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
INTERVJU3 sedmice