Povežite se sa nama

INTERVJU

MILICA KOVAČEVIĆ, CENTAR ZA DEMOKRATSKU TRANZICIJU: Povratak u lavirint iz kog će se još teže izaći

Objavljeno prije

na

Neizglasavanje povjerenja Vladi  bi nas vodilo u višemjesečnu političku agoniju pronalaska nove većine, po širini i dubini. Ova agonija bi trajala toliko da u toku ,,postupka” sigurno ne bi ispunili očekivanja koja od nas ima EU

 

MONITOR: Samo nekoliko mjeseci nakon što je formirana manjinska Vlada, nalazimo se na početku. Opet se govori o izglasavanju nepovjerenja Vladi, i novim izborima. Kako to komentarišete?

KOVAČEVIĆ: Ako sve ovo treba opisati jednom riječju ona bi bila – neozbiljno! Po ko zna koji put se pokazalo da Crna Gora nema političke elite koje bi bile na nivou zadataka koji su pred njima. Značajna većina političkih elita, prosto ne zna da vidi dalje od svog partijskog interesa. I ta činjenica predstavlja zaista veliko ograničenje u razvoju našeg društva.

MONITOR:  Politička kriza izazavana je pitanjima koja polarizuju društvo i podižu nacionalne tenzije – Temeljnim ugovorom sa SPC-om. Da li je ova Vlada trebala u ovom trenutku i na ovaj način da rješava to pitanje?

KOVAČEVIĆ: Kada pričamo o načinu usvajanja Temeljnog ugovora, jasno je da je sporan i način i tajming. Čudi, gotovo i plaši ,,čvrstina” koju je dio Vlade koji je podržavao ugovor demonstrirala, formiranje radne grupe čiji je mandat u punom sastavu trajao dva sata, hitan sastanak sa advokatima SPC-a, javna banalizacija predloga koji su dolazili od javnosti. Utisak je da ovaj dio Vlade nije bio spreman da promijeni ni zarez u tekstu koji su navodno usaglasili sa SPC-om. Prije će biti da su ga dobili sa porukom ,,uzmi ili ostavi”.

Čudi, takođe, i tajming. Zašto se toliko žurilo, zašto je nakon tek nešto više od dva mjeseca rada Vlade pokrenuto ovo pitanje. Zaista je to teško racionalno objasniti. Pa i ako pokušate ovaj tajming analizirati iz najužih političkih potreba SNP-a, kao dijela Vlade koji je blizak SPC-u i kome je ovaj ugovor bio uslov političkog sporazuma, nije jasno zašto ovo nijesu uradili pred izbore u oktobru kad bi im to dalo potreban izborni impuls, a do tada ostavili prostor za neophodne reforme pravosuđa.

MONITOR: Kako vidite argumente partije premijera da je potpisivanje Temeljnog ugovora sa SPC-om neophodno kako bi se radilo na unapređivanju vladavine prava, odnosno radi dobijanja širokog konsenzusa za izbor sudija i tužilaca?

KOVAČEVIĆ: Kada ne ispoštujete politički sporazum odmah nakon formiranja nestabilne političke većine moraju se naći izgovori i opravdanja za takav postupak. Potpisivanje ovog ugovora je potrebno, ali ne predstavlja uslov za unapređenje vladavine prava kod nas. Upravo je suprotno. Ovim ,,agrumentima” se želi zapravo izbor sudija i tužilaca usloviti potpisivanjem Temeljnog ugovora što predstavlja suprotnost demokratskom i evropskom vođenju politike.

Tvrdnja da je ovo učinjeno zbog postizanja širokog konsenzusa ne može izdržati ni test logike. Svakome ko je pratio proces je iz načina na koji je ovo izvedeno, u žurbi, bez dijaloga, uz sitne proceduralne podvale, odmah bilo jasno da je ovaj epilog neminovan. Onaj ko je ušao u ovo u cilju traženja konsenzusa vodio bi više računa i o političkim interesima onih koji ga dominantno podržavaju u parlamentu a ne samo interesima dijela vlasti ili SPC-a.

MONITOR: A konsultacije koje je premijer najavio  da će održati sa predstavnicima civilnog društva, nakon što je na Vladi usvojena radna verzija Temeljnog ugovora?

KOVAČEVIĆ: Da je premijer mislio da mu je ovaj dijalog potreban pokrenuo bi ga prije usvajanja. Da se Vlada ponašala evropski imali bismo inkluzivan proces u kome bi popravili sve mane teksta i izašli iz procesa onako kako to rade demokratska društva. To se nije desilo i sada se mora raditi kontrola štete.

Predsjednik Vlade vjerovatno nije očekivao gotovo jedinstvenu reakciju NVO sektora za koji je, u svom opozicionom djelovanju, navikao da mu je važan saveznik. Nije navikao niti na otpor međunarodne zajednice koja je svesrdno podržala rizičan projekat manjinske Vlade.

Sada, otvarajući dijalog nakon završenog posla, pokušava umanjiti štetu. U pravu su kolege koje misle da je velika vjerovatnoća da je ovo simulacija dijaloga. Ali, ako je to tako, premijer pravi još jednu grešku koja će mu nanijeti veliku štetu: ,,uspjeh” ovog, naknadnog dijaloga se može mjeriti samo promjenom značajnog dijela spornih djelova teksta ugovora i postizanjem šireg konsenzusa i ničim drugim. Svaki pokušaj instrumentalizacije bi bio srljanje u novu nepotrebnu grešku, a mi vjerujemo da je to i predsjedniku Vlade jasno.

MONITOR: DPS je, zbog Temeljnog ugovora, odnosno, kako su naveli „napuštanja evropske agende“ , najavio inicijativu za glasanje nepovjerenja Vladi. Kako vidite sudbinu te inicijative, odnosno mogući rasplet?

KOVAČEVIĆ: Tri su moguće opcije za razrješenje ove situacije: da se napravi korak nazad, uradi ozbiljan javni dijalog i nađe širi konsenzus oko teksta ugovora, u skladu s političkim dogovorom o formiranju Vlade i zbog koga ministri neće bježati sa sjednica. Ovo bi bio najjednostavniji ali ujedno i scenario za čije ostvarenje postoji mala vjerovatnoća.

Drugi je (ne)izglasavanje povjerenja Vladi koji bi nas vodio u višemjesečnu političku agoniju pronalaska nove većine, po širini i dubini. Ova agonija bi trajala toliko da u toku ,,postupka” sigurno ne bi ispunili očekivanja koja od nas ima EU.

I treći bi bio skraćenje mandata parlamentu koji bi, pored ključnog gubljenja vremena, bio i veoma rizičan zbog toga što mi imamo gore uslove za izbore od onih iz 2020. godine, a koji su i tada od većine javnosti označavani kao veoma loši.

MONITOR:  Tvrdite da bi rušenje manjinske vlade nakon samo nekoliko mjeseci, proizvelo negativan politički efekat. Kakav?

KOVAČEVIĆ: Teško je pronaći pozitivan efekat u ovom momentu. Iznevjerena očekivanja građana/ki. Iznevjerena očekivanja međunarodne zajednice. Gubljenje ključnog vremena za reforme i odblokiranje procesa pregovora sa EU. Gubljenje povjerenja u institucije. Propuštanje šanse za ubrzan put prema EU. Povećanje nepovjerenja među ključnim političkim akterima čime se smanjuje mogućnost za izlazak iz ove situacije, bilo prije bilo nakon izbora. Mogući izlazak na izbore po nereformisanom izbornom zakonodavstvu i bez postojanja Ustavnog suda. Sve ovo i još dosta stvari nam govori da se nalazimo u jako teškom političkom momentu iz koga je teško izaći.

Nije bez razloga međunarodna zajednica svesrdno podržala izbor ove Vlade, iako je to daleko od idealnog demokratskog scenarija. Ona je viđena kao šansa da se ovo društvo makar za neko vrijeme umiri i stabilizuje. Povratak nekoliko mjeseci unazad bi bio katastrofalan. U lavirint odakle je svaki put sve teži izlazak.

MONITOR: Da li je Crna Gora spremna za izbore u slučaju rušenja Vlade?

KOVAČEVIĆ: Nije. Da jeste rješenje ove situacije bi bilo značajno jednostavnije.

Pored toga što su političke elite opstruirale izbornu reformu pojavio se i jedan jako važan novi momenat: Ustavni sud od septembra neće biti funkcionalan i neće moći donositi odluke. Ako partije, koje imaju katastrofalne odnose, ne izaberu sudije Ustavnog suda, mi ćemo biti pred veoma bizarnim izborom: ići na izbore bez zaštite biračkog prava odnosno Ustavnog suda ili odlagati izbore, vjerovatno opet neustavno. Zaista je teško odlučiti koja je gora od ove dvije opcije.

Ovdje valja pomenuti zaboravljeni birački spisak, individualne kandidature, otvorene liste, depolitizaciju izborne administracije, zloupotrebu državnih resursa, strane uticaje i druge stvari koje su političkim elitama postale nevažne u prethodne dvije godine.

MONITOR: Koji je po Vama najbolji scenario izlaska iz još jedne u nizu političkih kriza?

KOVAČEVIĆ: Umorna sam od manje loših izbora. I od biranja manjeg zla. I mislim da nijesam u tome usamljena. Dobre ideje nema ko da čuje, najbolje scenarije nema ko da implementira.

MONITOR: Kako vidite incidente u  Nikšiću, povodom proslave  13. jula?

KOVAČEVIĆ: Mi smo, nažalost, normalizovali nasilje. Do te mjere da svi treba da se bojimo da li će nas neko zbog javno izraženog stava fizički napasti na ulici. I bez previše nade da će nas nadležni organi zaštititi.

,,Kontramiting” u Nikšiću je najavljivan danima kroz javne i manje javne kanale. Policija je sve to morala znati, ako su radili svoj posao. Zašto je procijenjeno da dva paralelna skupa nijesu prijetnja za bezbjednost, kako je dopušteno da se oni ,,dodirnu”, da li je policija zaista propustila grupu ekstremista do trga, da li je bilo učešća stranih državljana, je li bilo prekomjerne upotrebe sile – sve su to pitanja za policiju, ali i za političare. Pravdanje policije da nijesu nadležni za ,,procjene ideoloških obilježja” je apsolutno neprihvatljivo. Posao policije jeste baš to – da zna sa kojih političkih pozicija djeluju te grupe. Ovakav stav, godinama unazad,  je doveo do toga da danas imamo organizovane ekstremne desničarske grupe koje nastoje da ,,regulišu” naše živote u skladu sa svojim svjetonazorom. Platićemo visoku cijenu ako nadležne institucije nastave da ignorišu ove pojave.

Milena PEROVIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo