Povežite se sa nama

HORIZONTI

POSLIJE DRAŽE MIHAILOVIĆA U SRBIJI REHABILITOVAN I NIKOLA KALABIĆ: Nove straže i patrole

Objavljeno prije

na

Četnički komandant i ratni zločinac pravosnažno je rehabilitiovan. Presuda Apelacionog suda u Beogradu, osim protesta SUBNOR-a koji ju je nazvao sramotom srpskog pravosuđa, prošla je tiho. Prema postojećoj dokumentaciji, brojni su i masovni zločini Nikole Kalabića i njegove garde po okupiranoj Srbiji

 

Apelacioni sud u Beogradu je 19. maja ove godine potvrdio ranije rješenje Višeg suda u Valjevu o rehabilitaciji Nikole Kalabića, nekadašnjeg komandanta Gorske garde Jugoslovenske vojske u otadžbini (JVuO). Zahtjev je 2012. godine podnijela Kalabićeva unuka Vesna Kalabić. Valjevski sud je „pravilno utvrdio da Kalabić nije sarađivao sa okupatorom i da je neosporno utvrđeno da ne postoji nijedan pisani dokument u kome se reguliše saradnja Kalabića sa nemačkom vojnom silom“ saopštio je Apelacioni sud. Sud je priznao postojanje „Sporazum o obustavi neprijateljstava i zajedničkoj borbi protiv komunista u 13 srezova Šumadije i Pomoravlja“, ali ga njemačka vojska odlukom od 25. decembra 1943. godine nije produžila „jer su ga četničke jedinice učestalo kršile“. Razgovori sa Njemcima o naoružavanju četnika za borbu protiv partizana pola godine kasnije i zajednička fotografija su „često osporavani u pogledu autentičnosti“ pa se Kalabićevi „taktički potezi ne mogu dovesti u pitanje generalno opredeljenje Jugoslovenske vojske u otadžbini, odnosno četničkog pokreta i Kalabića“ zaključio je Apelacioni. Time je ovaj četnički komandant i ratni zločinac pravosnažno rehabilitovan. Njegov komandant Dragoljub Draža Mihailović je dobio rehabilitaciju još 2015. Kalabićeva presuda je, osim protesta SUBNOR-a koji ju je nazvao sramotom srpskog pravosuđa, prošla tiho u moru političkog vrenja nakon ubistva djece u beogradskoj školi i ubistava u Mladenovcu.

Prema postojećoj dokumentaciji, brojni su i masovni zločini Kalabića i njegove garde po okupiranoj Srbiji.

Nikola Kalabić je sin zloglasnog oficira Milana Kalabića koji se „proslavio“ terorom nad protivnicima aneksije Crne Gore kao komandant žandarmerije u Nikšiću. Najpoznatiji slučaj je sadističko mučenje do smrti višestruko odlikovanog crnogorskog kraljevskog oficira Šćepana Mijuškovića i njegovog rođaka Stevana Mijuškovića 1924. godine. Njihova unakažena tijela Kalabić je bacio u jamu u namjeri da zataška zločin ali su pronađena nakon 72 dana. Konačno je osuđen 1930. na 18 godina ali je nakon nepune dvije godine pomilovan i kasnije je ušao u politiku. Likvidiran je od strane Njemaca za vrijeme okupacije.

Nikola se u ljeto 1941. godine pridružio Dražinim četnicima na Ravnoj gori i postao komandant 26. čete Gorske kraljeve garde. Krenuo je očevim sadističkim stopama izgovarajući se Dražinom naredbom za čišćenje Srbije od komunista. Sredinom 1943. godine bliski Dražin saradnik Lazar Trklja, obavještava Mihailovića da Kalabić koristi ratno stanje pod firmom borbe protiv komunista da „ubija naše najbolje i najnacionalnije ljude… nagon mladog Kalabića za ubijanjem porodična je osobina njegove familije i može nam samo naštetiti“. U novembru 1943. član Kalabićevog štaba se žali Draži u izvještaju da pijane Kalabićeve trupe pale kuće, da „50 odsto ljudi koje su poklali su nevine žrtve“ iako „podnose izveštaj da su krivci“. Kalabićeva vojska „zalazi po selima i kolje onaj nevini narod, i podnose izveštaj kako su u borbi naneli gubitke partizanima“. Kaže da se obični narod „više boji četnika nego Nemaca, Bugara i Arnauta“ jer za razliku od njih Kalabić toliko bije ljude da na kraju izdahnu od batinjanja. Navodi se „jedan od mnogih slučajeva“ gdje je „Kalabić lično prebio je u selu Ljubičevac tri (nevina) čoveka i jednu devojku koji su posle četiri dana pomrli… Znam da će Vam podneti izveštaj da su – ustvari krivi“. Kao posljedica takvog sadizma „narod psuje majku Kralju, Vama — Draži i svima redom, …ovakav rad Kalabića, veća je propaganda za partizane, nego što je i oni sami imaju“. Iz samih depeša Kalabića vidi se da on umjesto strijeljanja preferira „klanje“ svih koje smatra neprijateljima.

Najgori pokolj Kalabićeva garda je izvršila noći 20/21 decembra 1943. u selu Vranić nadomak Beograda. Četnici su upali u 14 kuća čiji pojedini stanovnici su sumnjičeni za održavanje veza sa partizanima. U krvavom orgijanju te noći je ubijeno 67 seljana i jedan četnik – Boško Joksić, koji je odbio da digne ruku na civile i djecu. Zaklano je 15 djece mlađe od 17 godina, među njima i jednogodišnji Ljubomir Pantić i petomjesečna Katarina Ilić. Ubijen je i solunski borac i nosilac Albanske spomenice iz Prvog svjetskog rata Joksim Pantić od 87 godina. Ubijeno je 35 žena od kojih su neke prije toga grupno silovane pred čitavim porodicama. Tri osobe su preživjele jer su dželati mislili da su ih ubili. Među njima je bila i teško ranjena osmogodišnja Darinka Ilić.

Kalabić je sa okupatorom imao promjenljiv odnos, shodno situaciji na terenu.  U ratnom dnevniku njemačke komande od 1. juna 1943. stoji da je „pokušaj Kalabića, jednog od vođa pokreta Draže Mihailovića, da nam se približi, odbijen, a njegovi ljudi uhapšeni“ zbog nepovjerenja u četnike.  Već 27. novembra Jevrem Simić i Nikola Kalabić potpisuju ugovor sa Vermahtom o saradnji i zajedničkoj borbi protiv partizana nakon čega Kalabić zabranjuje sve akcije protiv Njemaca pod prijetnjom smrti. Slijede surove akcije „čišćenja terena“. U januaru 1944. godine četnici učestvuju zajedno sa Bugarima i njemačkim oklopnim jedinicama u protjerivanju partizana iz Ivanjice, o čemu obavještava Dražu. U martu 1944. dolazi do novog nesporazuma sa Njemcima koji opet pokušavaju uhvatiti Kalabića ali usljed partizanskog proboja u Srbiju opet dolazi do saradnje i 24. aprila Kalabić šalje naredbu da se svi partizanski simpatizeri „kolju“. Kalabić se kasnije sa Njemcima preko Sandžaka povlači u Bosnu gdje Njemci nastavljaju da ga naoružavaju do kraja. Jugoslovenske vlasti u tajnoj operaciji hvataju Kalabića 5. decembra 1945. a kasnije objavljuju informaciju da je Kalabić izrazio želju da sarađuje u hvatanju đenerala Draže u zamjenu za imunitet. Komunisti pristaju, pa je Kalabić, prema tom narativu, preko svojih veza namamio Mihajlovića u klopku u martu 1946. Jedan dio istoričara i nacionalističke javnosti su odbacili te izvještaje kao propagandu i falsifikatima da bi se ocrnili lideri četničkog pokreta. Međutim, istoričari Kosta Nikolić i Bojan Dimitrijević negiraju revizioniste pozivajući se na „dokumentaciju Bezbedonosno informativne agencije (BIA) … da je verzija po kojoj je general Mihailović zarobljen uz pomoć Nikole Kalabića verodostojna“.

Sam datum, način smrti i mjesto pokopa Kalabića ne postoje u zvaničnim arhivama. Najvjerovatnija verzija je da je „diskretno likvidiran“ nakon hvatanja Draže, mada postoje i verzije da je dugo živio poslije rata pod tuđim identitetom, bilo u zemlji ili vani.

U Crnoj Gori do sada nije bilo komentara na rehabilitaciju Kalabića ni od političkih partija ni djelova Srpske crkve (SPC) koji baštine četničku ideologiju. Međutim, krajem aprila lokalna vlast u Nikšiću, čiji gradonačelnik Marko Kovačević je otvoreni simpatizer Ravnogoraca, je najavila da će jedna ulica dobiti ime po jednom drugom četniku – Blagoju Jovoviću. On je bio pripadnik JVuO i kasnije je emigrirao u Argentinu. Tamo je navodno  1957. organizovao atentat na ustaškog vođu Anta Pavelića i pogodio ga je sa dva metka. Nesporno je da je atentat izvršen i da je kasnije Pavelić pobjegao u Španiju gdje je krajem 1959. umro od posljedica ranjavanja. Svoju ulogu atentatora Blagoje je prvi put obznanio prilikom „poslednje posete svom rodnom gradu Danilovgradu i manastiru Ostrog, 1998,“ po riječima njegove kćerke Karine Jovović. Tada se susreo sa mitropolitom Amfilohijem „koji ga je i posavetovao da o tome i javno progovori. Eto, tada smo i mi saznali za njegov herojski čin i bili smo ponosni što je to uradio naš otac“. Kasnije je objavljenja i knjiga Dva metka za Pavelića na osnovu ispovijesti Jovovića.

Osim Jovovića i njegove četničke saradnice Mileve Gaćeše Pićan iz Argentine, ne postoji nijedan dokaza koji bi potkrijepio priču o atentatu. Jedino je nesporno da je Jovović bio četnik i da je živio u Argentini iza rata. Crnogorski istoričar Novak Adžić i profesorica dr Dubravka Stojanović sa Beogradskog univerziteta smatraju svjedočenje Jovovića jako upitnim u nedostatku drugih dokaza. Kćerka Pavelića, Višnja Pavelić je u intervjuu pred kraj života izjavila da iza atentata nisu bile jugoslovenske vlasti ni Srbi i kako smatra da su pokušaj ubistva njenog oca orkestrirali njegovi sunarodnici koji su željeli preuzeti kontrolu nad hrvatskom dijasporom.

Ulica u Zemunu nosi ime Jovovića od 2020, a ulice srbijanskih, hrvatskih i bosansko-hercegovačkih gradova već odavno „krase“ imena četničkih i ustaških zločinaca kao posljedica istorijskog revizionizma.

Beogradski Apelacioni sud je nedavnom presudom naveo da nalazi poslijeratne Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača o zločinima Kalabića „ne zadovoljavaju formalnu proceduru,… jer nije prethodio postupak u kom su izvođeni dokazi uz prisustvo optuženog i branioca“. Stoga je „iz navedenih razloga, prvostepeni sud pravilno zaključio da su navedene odluke Državne komisije bile motivisane političkim i ideološkim razlozima“ kaže Apelacioni sud. Koliko su Apelacioni sud vodili „politički i ideološki razlozi“ ostaje da ispita neka nova generacija u Srbiji.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

HORIZONTI

SMJENA NAČELNIKA BIA I NOVI PRITISCI SRPSKOG SVETA NA CRNU GORU: Šef je nezadovoljan – pojačaj tempo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz  reakcija medija bliskih šefu režima  može se  zaključiti da je, do skoro u nebesa uzdisan zbog vjernosti Vučiću, Parezanovic  pao u nemilost i ubraja se u one koji su nelojalni i povezani sa stranim službama. Mnogo toga se zamjera drugu Marku. Nezvanično, Monitor saznaje iz nekoliko izvora u diplomatskoj zajednici u Beogradu, da je osim Parazanovićeve blamaže kod kuće Vučić nezadovoljan i sa njegovim učincima u Crnoj Gori i da je to jedan od razloga njegove smjene. Novi načelnik Vasiljević je već dobio upute kako da se intenzivira rad u Crnoj Gori i pojača opstrukcija ka putu u EU

 

 

Mediji u Srbiji su  7. decembra objavio vijest o smjeni Marka Parazenovića, načelnika operative Bezbedonosno informativne agencije (BIA) i de fakto njenog prvog čovjeka. Od režimskih medija informaciju je razglasio žuti Informer čiji vlasnik i glavni urednik Dragan Vučićević je osoba iz najužeg kruga predsjednika Aleksandra Vučića. Informer je o smjeni pisao afirmativno dodavši da je postavljenje Nikole Vasiljevića na Parezanovićevo mjesto “dočekano s odobravanjem” pozivajući se opet na režimsku Republiku. Informer citira neimenovanog sagovornika iz BIA-e: “Nema, verujte mi, čoveka među nama koji se nije obradovao…unutar BIA-e koji su lojalni svojoj državi i žele joj sve najbolje”. Izvor posebno ističe : “ Nikola nije povezan ni sa jednom stranom službom, što se, nažalost, ne može reći za neke druge (čelne) ljude”. U  sigurnosnim službama. “Vasiljević je uvek radio strogo u interesu svoje zemlje” je zaključak sagovornika. Iz ovoga  se može zaključiti da je, do skoro u nebesa uzdisan zbog vjernosti Vučiću, Parezanovic sada pao u nemilost i ubraja se u one koji su nelojalni i povezani sa stranim službama.

Smjena Parezanovića je samo jedna u nizu čistki i manija koju braća Vučić posljednjih  mjeseci sprovode u vojsci, policiji i tajnim službama iako po zakonu oni nemaju te nadležnosti. Radar je krajem oktobra objavio, pozivajući se na neformalne razgovore sa donedavnim službenicima BIA-e, da je više od dvije trećine kapaciteta Agencije stavljeno u funkciju pronalaženja i eliminacije potencijalnih „dezertera“ iz redova režima.

Direktor BIA-e Vladimir Orlić je prošle godine uručio Vučiću Zlatnu medalju za zasluge prvog stepena povodom Dana službe. Orlić je tada predsjedniku (koji po ustavu ima samo ceremonijalne ovlasti) “pre svega i pre svih” zahvalio na “podršci koja je bila za nas najznačajnija”. “Najdraži gost” i borac protiv obojenih revolucija se ove godine nije pojavio na proslavi BIA-a. Desetak dana prije toga,  na  televiziji je poručio da “za prvih sedam meseci nismo imali nijedan snimak sa plenuma od BIA-e i MUP-a… kompletna operativa nije samo zakazala, nego ili ćutala, ili direktno radila za drugu stranu“. Mnogi su prepoznali da Predsjednik cilja na Parezanovića koji mu je ranije bio osoba od najvećeg povjerenja. Nezvanično, mnogo toga se zamjera drugu Marku. Srbija je posljednju godinu bila suočena sa  masovnim demonstracijama i studentskim blokadama zbog pada nadstrešnice u Novom Sadu. Sve su veće pukotine i nezadovoljstvo u državnim službama i pravosuđu zbog galopirajuće korupcije i preuzimanja državnih službi od strane kartela bliskih vladajućoj porodici.

Na Kosovu su sigurnosne službe razbile narko – špijunske operacije BIA-e, zatvorile pet laboratorija za drogu i 16 švercerskih ilegalnih prekograničnih puteva koje su, po riječima kosovskog premijera, koristili kriminalci bliski vrhu Srbije. U septembru 2023. je spriječen upad narko – terorističke grupe iz Srbije opremljene najmodernijim naoružanjem Vojske Srbije (što je utvrđeno upoređivanjem serijskih brojeva). Ove godine je uhapšeno sedam agenata srpske službe na Kosovu od kojih je četvoro albanske nacionalnosti. Otkrivanje kampa za obuku proruskih paravojski u selu Radenka blizu Manastira Tumane koji su spremani za destabilizaciju Moldavije je bio hladan tuš za režim.

Najveća kompromitacija za braću Vučić je bila objava Sky prepiski u KRIK-u. U njima Parezanović pod kodnim imenom Markus posreduje kod svemoćnog Oskara (za koga opozicija i nezavisni mediji nemaju dileme da se radi o Vučiću) da se utiče na pravosuđe kako bi se osigurale povlastice narko bosu Darku Šariću. Na kraju je izdejstvovano oslobađanje Šarića koje je kasnije pokvareno novim materijalima iz kojih se vidi da je koordinirao narko poslove i ubistvo suparnika iz zatvora u kome je tobože bio pod stalnim video nadzorom.

Nezvanično Monitor saznaje iz nekoliko izvora u diplomatskoj zajednici u Beogradu, da je osim Parazanovićeve blamaže kod kuće Vučić nezadovoljan i sa njegovim učincima u Crnoj Gori i da je to jedan od razloga njegove smjene.

Večernje Novosti koje su krajem avgusta 2024. godine objavile hagiografski (svetačko žitije) tekst o Parezanoviću sada nisu objavile ni riječ o njegovoj smjeni.  Taj list kojim upravlja Miloševićev ratni propagandista Milorad Vučelić, je imao  velike hvale za Parezanovićeve učinke u Crnoj Gori. Istican je snažan uticaj Parezanovića i BIA-e na ovdašnju Srpsku crkvu (SPC), učinke u srbijanizaciji naše zemlje pred popis stanovništva i nastojanja da se vrati u zagrljaj Beograda. Rezultati popisa su zvanično obradovali velikosrpske šoviniste i kriminalne kartele, ali se kroz neformalne signale i reakcije moglo naslutiti da su očekivali puno više. Aktivnosti BIA-e su nastavljene i nakon popisa ali su se i tu pojavile pukotine i znaci nedovoljne lojalnosti srbijanskom gospodaru i od strane onih koji se izjašnjavaju kao Srbi.

Ovu godinu je obilježila teška instrumentalizacija dijela Srpske crkve u Crnoj Gori u propagiranju istorijskog revizionizma i veličanja nacističkih kvislinga iz Drugog svjetskog rata. Kao  nositelj i propagator velikosrpskog fašizma, u prvi plan je došao episkop budimljansko – nikčićki Metodije Ostojić koji je od strane Srbije uzdignut na nivo “mitropolita”. Promaknuće je stiglo nakon što je do tada glavni SPC arhijerej mitropolit crnogorsko – primorski Joanikije Mićović potpisao protestno pismo sa još petoricom drugih episkopa zbog pljuvačkog rječnika Patrijaršije i vlasti protiv studenata. Slijedilo je omalovažavanje Joanikija i gomila parastosa četnicima, veličanja njihovih “podviga” i podizanje spomenika ratnom zločincu Pavlu Đurišiću u Gornjem Zaostru.

Metodije je isturen kao glavni terenski operativac. U cirkusu oko uklanjanja spomenika uočeno je i prisustvo kriminalaca i saradnika BIA-e. Spomenik se kasnije obreo u beranskom manastiru i volšebno nestao. Na pitanje inspektora gdje je spomenik, Metodije je odgovorio, kako prenose kragujevački Pogledi: “Krijem ga u svom srcu. Ako hoćete do Pavla Đurišića moraćete prva da isčupate moje srce“. Parezanović je očito našao način da prvi dođe do pomračenog srca ovog tobože Hristovog arhijereja. Barski paroh Jovan Plamenac je u aprilu 2023. javno progovorio kako vlast i BIA obrađuje i upravlja s episkotom SPC-a. Vučić je „na sjednici (arhijerejskoga) sabora, iz svoje tašne izvadio kompromitujući materijal, koji mu je pripremila BIA i rekao episkopima ponaosob: ovo si radio, ovde si snimljen”. Za sada se ne zna šta je privoljelo Metodija da se odrekne amfilohijevskog nasljeđa ali njegov rastući politički angažman je veoma indikativan. No on nije uspio okupiti ni veliku masu tobožnjih “vjernika” niti glavne srpske CG političare u Gornjem Zaostru. Kasnije su se neki od njih se žalili, po neformalnim kazivanjima zapadnih diplomata, da im je u Zaostru “bila pripremljena klopka” od ljudi bliskih Vučiću. Kasniji protesti i napadi na turske imigrante i njihove radnje su takođe široko percipirani kao novi pokušaj Parezanovića da ugrozi stabilnost i put ka EU.

Novom naletu revizionizma i veličanja četništva se pridružio i, do sada percipiran kao umjeren, podgorički paroh Gojko Perović. U njegovom javnom reagovanju povodom emisije Načisto na TV Vijestima Peroviću je zasmetalo to što se četnici   negativno prikazuju i što se ne(dovoljno) priča o komunističkim zločinima. Ranije mu je  zasmetao transparent domaćih navijača na utakmici sa Hrvatskom – “Ustaše i četnici – zajedno ste bježali”. Po Peroviću, četnici i ustaše uprkos moru dokumenata  nemaju ništa zajedničko.  Perović je početkom maja dao drugačiju izjavu, nakon Joanikijevog parastosa Đurišiću u Lijevča Polju, BiH. Poručio je da je mitropolit pogrešno shvaćen. “Svjesni smo da način na koji je Mitropolit hvalio Đurišićeva dobra djela, što se čini na sahrani, pomenu svakom pokojniku, zvuči prenaglašeno i neprimjereno, pogotovo u kontekstu zločina koje je Đurišićeva vojska učinila godinama prije svog sopstvenog stradanja”. Ali “niti je mitropolitova namjera bila da veliča zločine, niti da ih skriva”.  Da li je i šta se u nekoliko mjeseci promijenilo kod ovog sveštenika ostalo je nejasno.

Novi načelnik Vasiljević je već dobio upute kako da se intenzivira rad u Crnoj Gori i pojača opstrukcija ka putu u EU. To je u srijedu indirektno obznanio i inostrani ministar Marko Đurić na mreži X. U reakciji na poziv Milojka Spajića da sav region uđe u EU Đurić je upozorio na “spremnost pojedinih političara u regionu (tj. Spajića) da pokažu da se odriču rodbine i komšiluka” ili prevedeno Srbije kao gospodara. Po Đuriću odricanje od Srbije “neće ubrzati bilo čiji put u EU”. “Najbolji smo kada jedni druge podržavamo, a ne kada se međusobno poredimo” zaklučio je Đurić.

Dosadašnjih 100 i kusur godina “podrške” beogradskih vlasti skupo su stajale Zapadni Balkan.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

OPERACIJA LUGANSK I DOMAĆI RUSKI PLAĆENICI: Zastita nacionalne bezbjednosti ili nova predstava

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nema tačnih podataka koliko se crnogorskih građana bori na strani Rusije protiv Ukrajine ali neformalno kruže informacije da ih je oko desetak i još toliko onih koji su porijeklom iz Crne Gore. Informacije o broju poginulih su još nedostupnije. Monitor je pričao sa porodicom jednog poginulog iz Crne Gore. Po njihovim riječima on je bio radnik na građevini u Moskvi kome je istekla dozvola za rad i boravak. Nakon što je inspekcija ustanovila da radi ilegalno ponuđena mu je mogućnost odlaska na front kao radnika na fortifikacijama koje Rusija gradi u okupiranim djelovima Ukrajine. Alternativa je bila deportacija u Crnu Goru ili Srbiju (jer ima oba pasoša)

 

 

Prošlog  četvrtka osvanula je vijest iz Uprave policije (UP) da je u saradnji sa Višim državnim tužilaštvom (VDT) u Podgorici, kao i sa Obavještajno – bezbjedonosnim direktoratom Ministarstva odbrane (MO) izvedena Operacija Lugansk. Akcija je plod višemjesečnog rada sa ciljem razotkrivanja i procesuiranja osoba koje su ratovale u stranim oružanim formacijama, u ovom slučaju Ruske Federacije. Rusija je krajem februara 2022. otpočela oružanu agresiju na Ukrajinu.  Od tada se Specijalnoj vojnoj operaciji (SVO), kako Kremlj zvanično naziva invaziju Ukrajine, pridružilo desetine hiljade plaćenika i pasa rata. U Srbiji se o učešću Srba u tom ratu najviše zna zahvaljujući youtube kanalu i drugim društvenim mrežama na kojima se pojavljuje snajperista Dejan Berić kao jedan od glavnih promotera za vrbovanje plaćenika s naših prostora. Navodno ga u Srbiji čeka optužnica i hapšenje ako se ikada vrati u zemlju. On je u januaru 2024. godine dospio u medijski fokus kada je došlo do pobune srpskih plaćenika i dobrovoljaca koji su ratovali u 119. strjeljačkom puku sa sjedištem u Rjazanu. Berić se žalio da su ruski oficiri „ Srbe loše tretirali…nazivali ih pogrdnim imenima.. da su došli da kradu”. Komandanti su Srbima dali naređenje da idu u napad samo sa 2-3 magazina municije. Kada su Srbi odbili naredbu, smatravši je samoubistvom, stigla je vojna policija. „Bukvalno su tukli naše nenaoružane borce kundacima,  smrskali nekoliko glava, udarali ih u usta”, rekao je tada Berić na video snimku. Srbijanski zvaničnici se nisu oglašavali.

U Crnoj Gori su nedavno uhapšeni Danilovgrađani Danko Savić i Dejan Braletić dok su pretresi izvršeni još kod osam osoba. Policija je navela da je operacijom obuhvaćeno 12 osoba. Dan i noć ranije izvršeni pretresi na 13 lokacija uključujući i jedan advokatski ured, sve na području Danilovgrada, Nikšića i Podgorice. Policija dalje tvrdi da su nađena i oduzeta 24 komada vatrenog oružja, preko hiljadu komada municije, više okvira, devet noževa, sablji i bajoneta, kao i uniforme, zastave i druga obilježja formacijskih organizacija i grupa.

Iz detaljnog saopštenja policije ispada da je samo Savić uhapšen kao osumnjičeni za izvršenje krivičnog djela učestvovanje u stranim oružanim formacijama. „ On je bio u“oružanoj formaciji Ruske federacije, i to u Lugansku, u ratu koji Rusija vodi protiv Ukrajine na ukrajinskoj teritoriji, u periodu od početka 2023. do početka 2025. godine” pojašnjava UP. Saviću je na tekućem računu nađeno milion i po eura koje je, navodi se,  protivzakonito pribavio i koji se dovode “u vezu sa sa izvršenjem ovog krivičnog djela”. Nije jasno iz saopštenja da li je on taj novac donio kao plijen iz rata ili ga je koristio za regrutaciju novih plaćenika. U svakom slučaju vrlo je interesantno da navodni plaćenik ima taj novac na tekućem računu umjesto gotovine ili kripto računa što je uobičajeno za takve vrste poslova. Teret dokazivanja leži na policiji i tužilaštvu ako ovaj slučaj bude uopšte procesuiran. Za Savića je još navod da ima “vazdušnu pušku bez potrebne dokumentacije”, te razne uniforme uniforme (i one Kozačkog bratstva), pancire, šlemove, uređaje za komunikaciju, SIM kartice, članske karte, uvjerenje o državljanstvima i pasoše stranih država, rusku vojnu knjižicu, dokaz o posjedu vrijedne nekretnine” itd. Ovoliki sitni detalji su takođe indikativni i ispada da istražni organi i nemaju puno materijala.

Od svih obuhvaćenim Operacijom Lugansk je još samo Braletić uhapšen za “nedozvoljeno držanje i nošenje oružja i eksplozivnih materija” jer mu je nađena “lovačka puška u ilegalnom posjedu… i 18 komada municije”. Ovo upućuje, uključujući i nezvanične informacije, da su svi ostali imali dozvole za oružje.

Na kraju je UP saopštila, da je odlučna da se “suprostavi savremenim visokorangiranim bezbjednosnim prijetnjama, identifikacijom i otkrivanjem malignog i hibridnog djelovanja, koje dolazi iznutra i sa elementima inostranosti…”. Jezik saopštenja neodoljivo podsjeća na miloističko – katnićevsko doba i rječnik srbijanskog predsjednika (“sa elementima inostranosti”).

Savić je ranije hapšen 30. juna ove godine u Danilovgradu gdje ima prebivalište (navodi se kao državljanin BiH). Policija mu je oduzela 12,2 kg eksploziva, 33 komada municije različite vrste i kalibra, optiku za noćno osmatranje, dvije radio stanice, signalni pištolj. Tada su mu nađeni i amblemi sa grbovima i natpisima, legitimacije Crnogorskog kozačkog bratstva uz razne fotografije. Policija je dodala i da mu je dva dana ranije u Nikšiću nađen startni pištolj i 38 vojnih znački. Na portalu pravosuđa može se pronaći i presuda K.br. 76/18 iz 2018. godine Osnovnog suda u Danilovgradu. Savić je tada osuđen uslovno na tri mjeseca  zatvora jer mu je u kući nađena municija za pištolj te “1 metak 7,62×39 mm za automatsku pušku, 1 metak za protivavionski mitraljez kalibra 12,7 mm, te 3 trotilska metka prazmatičnog oblika, fabričke izgradnje, namijenjena za punjenje minsko eksplozivnih sredstava, ukupne bruto mase 938,7 grama”. U presudi stoji da je Savić i državljanin Crne Gore.

Po informacijama na društvenim mrežama, za Savića se navodi da je bivši oficir Vojske Jugoslavije. Novinar portala IN4S i Politike Igor Damjanović poznat po izvještavanjima (i odlikovanjima) s ruske strane u Ukrajini navodi na Facebook-u da je, prema njegovim saznanjima, Savićev otac navodno mučen i ubijen tokom rata u BiH od suparničkih formacija. Takođe piše da je do prije mjesec dana Savić bio u zatvoru – vjerovatno zbog eskploziva koji mu je nađen ljetos.

Prosrpski mediji su usporedili ovu akciju policije s ranijom aferom Državni udar u operativnoj režiji sada pritvorenog za kriminalno udruživanje i drogu Milivoja Katnića. Finale ove maratonske telenovele se očekuju na Apelacionom sudu krajem godine. Prvostepeno svi optuženi navodno ruski zavjerenici su oslobođeni u ponovljenom postupku.

Valja se podsjetiti i akcije Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB) u oktobru 2022. godine. za vrijeme premijera Dritana Abazovića. Tada su u sadejstvu sa „zapadnim partnerskim službama“ tobože uhapšeni brojni ruski špijuni „koji se broje u desetinama“ kako je na početku javljeno. Jedini uhapšeni je bio umirovljeni službenik Ministarstva vanjskih poslova Radomir Sekulović koji je navodno bio šef ruske mreže u Crnoj Gori zajedno sa njegovim kumom. Pojedini mediji su tada prenosili „pouzdane informacije iz ANB-a“ (kojim je upravljao promiloistički Savo Kentera) da je Sekulović „sve priznao“ pa ga zbog toga nisu optužili. Sekulović je to negirao. Na kraju je, umjesto špijunaže, stigla optužba za nedozvoljeno držanje pištolja i nekoliko metaka i o tome se više ništa nije čulo.

Crna Gora je  plodno tle za teorije zavjera kod jednog broja stanovnika od kojih su neki i lično učestvovati u rješavanju globalnih problema pogotovo kada je “majka” Rusija jedna od strana. Crna Gora je pod Knjazom Nikolom Petrovićem na svoju inicijativu i bez traženja ruskog dvora 1905. godine objavila rat Japanu koji je ušao u sukob s Rusijom oko dalekoistočnih posjeda. Tada se javilo preko hiljadu dobrovoljaca spremnih ginuti za ruskog cara. Nekoliko njih je i otišlo.

Monitor je već  pisao o srpskim dobrovoljcima i onima koji su se borili za paramilitarnu Vagner grupu u Donbasu 2015. i 2016. godine tokom prve ruske agresije. Jedan od njih je osuđen u Crnoj Gori ali bez navođenja specifikacija njegovog borbenog angažmana. Nakon što je osnivač Vagnera Jevgenij Prigožin pao u nemilost Kremlja (zbog priče o teškoj korupciji i nekompetentnosti ruske armije) i kasnije bukvalno pao s avionom u kome je bio postavljen eksploziv, novi ratnici s naših prostora direktno potpisuju ugovore s ruskim Ministarstvom odbrane.

Nema tačnih podataka koliko se crnogorskih građana bori na strani Rusije protiv Ukrajine ali neformalno kruže informacije da ih je oko desetak i još toliko onih koji su porijeklom iz Crne Gore. Informacije o broju poginulih su još nedostupnije. Monitor je pričao sa porodicom jednog poginulog iz Crne Gore. Po njihovim riječima on je bio radnik na građevini u Moskvi kome je istekla dozvola za rad i boravak. Nakon što je inspekcija ustanovila da radi ilegalno ponuđena mu je mogućnost odlaska na front kao radnika na fortifikacijama koje Rusija gradi u okupiranim djelovima Ukrajine. Nakon šest mjeseci bi bio vraćen u Moskvu i dobio bi državljanstvo Rusije. Alternativa je bila deportacija u Crnu Goru ili Srbiju (jer ima oba pasoša). Međutim, po dolasku na front umjesto građenja fortifikacija poslat je u prve linije fronta gdje je poginuo u jednom od samoubilačkih napada o kojima je Berić ranije pričao. Iako porodica ima pravo na nadoknadu od 120 hiljada za smrt člana porodice na frontu plus orden i pravo na državljanstvo ništa od toga nisu ostvarili “jer ambasadu u Beogradu nije briga za naše poginule”. Obraćanja srbijanskom Ministarstvu spoljnih poslova da makar natrag dobiju tijelo za sada nisu urodila plodom.

Nastavak priče o Rusiji i navodnim ratovima za nju slijedi u Apelacionom sudu krajem decembra. Lugansk je za sada samo sporedna epizoda – ukoliko Beograd ne otvori novo poglavlje.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

SARAJEVSKI SAFARI U SUDNICI ITALIJE: Lovci bez duše

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Italiji je protekle nedjelje otvorena istraga protiv takozvanih vikend snajperista koji su sa raznih strana svijeta dolazili u BiH i plaćali srpskim vojnicima da pucaju na stanovnike opkoljenog Sarajeva. Prema italijanskoj agenciji Ansa, ovi  turisti napuštali su Italiju, dolazili na srpske položaje oko Sarajeva i iz zabave pucali po ulicama opkoljenog grada. Najskuplji trofeji bila su djeca Sarajeva, dok su, po navodima svjedoka, najstarije građane mogli ubijati bez naknade. Cifre su išle i preko sto hiljada njemačkih maraka

 

 

Široka i duga ulica Zmaja od Bosne koja vodi  ka srcu Sarajeva poznatija je kao snajperska aleja. U godinama nakon opsade ovog grada stravične priče sa ovog koridora smrti ušle su u ratne izvještaje, udžbenike, izložbene prostore i popularnu kulturu. Četvorogodišnja opsada olimpijskog grada pod Trebevićem ispisala je najstravičnije stranice moderne istorije Evrope. Posljednjih dana opet se otvaraju sarajevske rane.

Broj stradalih tokom opsade Sarajeva kreće se najčešće oko cifre od 11.000, ali, ima i drugačijih tumačenja. „Rezultati istraživanja demografskog tima ICTY-a koji je na raspolaganju imao izvore dostupne tribunalu u Haagu pokazali su da je u djelovima šest sarajevskih općina pod opsadom u periodu od aprila 1992. do decembra 1995. godine broj poginulih i umrlih bio 18.888“, stoji u udžbenicima po kojima uče učenici završnih razreda u BiH.

Detaljnije brojke su još tužnije. Prema zvaničnim podacima, tokom opsade je ubijeno 1.601 dijete. Sa Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu naveli su da su samo snajperisti ubili 225 ljudi, među kojima 60 djece. Nijedan snajperista nije odgovarao za svoje zločine. Ni pred domaćim ni pred međunarodnim sudovima.

Kao da ovo nije dovoljno strašno, krvavi tragovi vode i dalje, u najmračnije hodnike ljudskih duša. Priča o Sarajevskom safariju i njegovi zli i perverzni kreatori opet su dospjeli u fokus svjetske javnosti.

U Italiji je protekle nedjelje otvorena istraga protiv takozvanih vikend snajperista koji su sa raznih strana svijeta dolazili u BiH i plaćali srpskim vojnicima da pucaju na stanovnike opkoljenog Sarajeva. Prema italijanskoj agenciji Ansa, ovi nesvakidašnji turisti napuštali su Italiju, dolazili na srpske položaje oko Sarajeva i iz zabave pucali po ulicama opkoljenog grada. Odavno se priča o tome da su postojali i cjenovnici u kojima su najskuplji trofeji bili najmlađi stanovnici Sarajeva, dok su po navodima svjedoka, najstarije građane mogli ubijati bez naknade. Cifre su išle i preko sto hiljada njemačkih maraka.

U Milanu je u toku istraga čiji je cilj otkrivanje učesnika u ovim safari turama. Istragu je otvorio tužilac Alesandro Gobis, a po optužbi za namjerno ubistvo otežano okrutnošću i iz podlih motiva. Trenutno su optužbe usmjerene protiv nepoznatih osoba i proizilaze iz tužbe koju je podnio novinar i pisac Ezio Gavazeni, uz pomoć dva advokata i bivšeg sudije Guida Salvinija.

Gavazeni je u svojim namjerama pomognut i od načelnice opštine Novo Sarajevo Benjamine Karić. Ona je nakon što je ovu priču ponovo na svjetlo dana iznio dokumentarni film Sarajevo safari slovenačkog reditelja Mirana Zupaniča odlučila da reaguje. U septembru 2022. godine je tužilaštvu BiH podnijela krivičnu prijavu protiv NN lica koja su sijala smrt po Sarajevu. U avgustu ove godine je putem ambasade Italije krivičnu prijavu proslijedila tužilaštvu u Milanu koje je evo  pokrenulo istragu.

Priča o užasnim zločinima do medija je ponovo stigla trideset godina nakon prvog objavljianja. Dnevni list Oslobođenje je među prvima pisao o ovim užasima.

Prvog aprila davne 1995. godine ovaj medij je na naslovnici objavio priču Snajperski safari u Sarajevu. „Riječ je o ratnom turizmu najnovijeg i, zasad, najizopačenijeg tipa. Ne ide se više samo ‘mirisati barut’, izložiti se perverznom zadovoljstvu opasnosti, nego se ide u autentični ‘snajperski safari’ – na položaje iznad Sarajeva, odakle se za devize, dobija pravo na odstrel djece, staraca i žena, ukratko civila koji nezaštićeni hodaju na puškomet ‘brdske čeke”. Tu tvrdnju, nevjerojatnu u svoj svojoj jezivosti, iznesenu pred Sudom naroda u Tridentu, prenijele su u četvrtak na naslovnim stranicama praktički sve viđenije talijanske novine pod više-manje istovjetnim naslovima: Ratni vikend u Sarajevu“, pisalo je Oslobođenje.

Snajperisti su se navodno okupljali petkom u Trstu, da bi potom bili prebačeni avionom kompanije Aviogenex do Budimpešte ili Beograda, pa kopnenim putem ili helikopterima do Pala, a zatim i brda oko Sarajeva. Tu su plaćali kako bi pucali na građane. Srbija negira umiješanost, ali istražitelji vjeruju da su srpske obavještajne službe znale za turističke pohode.

Torinska Stampa je prenijela devedesetih svjedočanstvo svog novinara. Đuzepe Zakaria piše da ga je na Palama, „gospodin u odori srpske vojske” doveo do barake u kojoj je na podu bio gumeni madrac, na zidu prozorčić sa uglavljenom snajperskom puškom. Ponuđen mu je odstrijel civila po ulicama izranjavljenog grada.

U Zupaničevom filmu iz 2022. anonimni sagovornik koji je početkom devedesetih prošlog vijeka često provodio po položajima u BiH radeći za jednu američku agenciju priča kako je prvi put saznao za Sarajevo safari u januaru 1993. godine u Beogradu, pa potom na Palama. „Za određene svote novca, dolaze nepoznati ljudi i pucaju na stanovnike Sarajeva“, govorio je u filmu čovjek zaštićen anonimnošću. On će u filmu tvrditi da to nijesu radili obični ljudi, već ljudi na pozicijama koji su njima bili zaštićeni. Gavazeni tvrdi da poznaje neka imena vikend-snajperista. Jedan od njih navodno je vlasnik privatne klinike za etetsku hirurgiju. Većina, kako dodaje, gaji desničarske i ekstremno desničarske stavove. Zupanič u intervjuu za RTVSLO otkriva i drugi nivo priče o lovcima-monstrumima: „Siguran sam da su to morali biti ljudi koji su uživali povjerenje određenih osoba. Morao si biti u unutrašnjem krugu da bi ti bilo dopušteno da saznaš za to. Niko nikada nije otkrio mrežu, a o tome se govori i 25 godina kasnije, uz vrlo malo informacija“. Na kraju krajeva, samo bogati, ekstremno imućni ljudi mogli su sebi priuštiti ovako perverzno osmišljenu adrenalinsku avanturu.

Navodno je u njegovom filmu iz 2022. trebala da se nađe i izjava pilota koji je prevozio lovce iz Beograda u BiH. Zupanič je pričao da iako je njegov tim uspio da nađe sagovornike sa srpske strane nije bio iznenađen kada su zbog bojazni za sopstvenu sigurnost tik pred snimanje odustali.

I Florens Artman glasnogovornica Glavnog tužilaštva ICTY‑a (Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju) dala je izjavu povodom ovih stravičnih dešavanja za Slobodnu Evropu: „Znali smo za to, ne znam kako da to uopšte nazovem. Nismo znali kako je to organizovano. Izuzetno je važno da je pokrenuta pravosudna istraga i da se mora istražiti ko su bili organizatori”.

Italijanska Republika piše ovih dana i da su italijanske tajne službe znale za snajperiste, sunarodnike, koji su plaćali da bi mogli pucati na civile u Sarajevu. Bilo je to dosta vremena ranije od napisa u sarajevskom Oslobođenju. „Bosanske službe su krajem 1993. saznale za Safari. Sve se to dešavalo tokom zime ’93–’94. Obavijestili smo Sismi (italijanski vojni obavještajni servis) početkom 1994. Njihov odgovor stigao je nakon dva mjeseca i bio je značajan: „Otkili smo da Safari polazi iz Trsta. Prekinuli smo ga i Safari se više neće održavati“, prenijela je Republika riječi bosanskog obavještajca. Nakon te razmjene dopisa o slučaju se više nije govorilo, bar ne između dvije obavještajne službe, piše ovo glasilo.

U medije su više puta stizale riječi Edina Subašića bivšeg agenta bosanske obavještajne službe, koji je sada na vrhu liste svjedoka koje tužilaštvo u Milanu namjerava da pozove. Dio dokumenata koje je Gavazeni predao su i njegovi spisi i izvještaji. U njima o smrtonosnom safariju piše: „Do ovog fenomena sam došao krajem 1993.,  kroz dokumente vojne sigurnosne službe o ispitivanju zarobljenog srpskog dobrovoljca“. Po Subašićevim riječima koje prenose domaći i svjetski mediji, zarobljeni Srbin je svjedočio da je putovao i razgovarao sa jednim od Italijana-turista. On mu je otkrio da su on i njegova grupa lovci koji su plaćali da pucaju na ljude po gradu. „I njemu je to bilo iznenađenje, zbog čega je odmah to spomenuo! Bio je to prvi put da sam čuo za tako nešto“, svjedočio je Subašić.

Osim ovih dokumenata, milansko tužilaštvo pokušava da pribavi akte Haškog tribunala za bivšu Jugoslaviju. Cilj je da se ukrste informacije koje su ranije utvrđene sa novim elementima.

Od 2007. godine poznata je javnosti izjava državljanina SAD-a Džon Džordana koji je služio u vatrogasnoj brigadi UNPROFOR-a u Sarajevu devedesetih godina prošlog vijeka. Njegova svjedočanstva su već prihvaćena kao dokazi na suđenjima srpskim generalima Svetozaru Galiću i Dragomiru Miloševiću pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju. Rekao je Tribunalu za bivšu Jugoslaviju da je znao za turiste-snajperiste koji su dolazili u Sarajevo da iz hira pucaju na civile. Napomenuo je da se jedan čovjek pojavio sa puškom koja je više odgovarala lovu na divlje veprove nego borbama u urbanom području.

Šta će se sve doznati o ovoj priči, ostaje da se vidi. Mnogi sumnjaju pozitivan rasplet. Trideset godina tišine daje za pravo sumnji.  Problem koji italijanska strana pokušava da razriješi ovih dana je golem. Njegov dobar dio je u njihovom dvorištu. Ako je tačno da je italijanska obavještajna kancelarija znala za ovo još devedesetih, dosije o svemu mora da postoji. To što se tri decenije taj dokument nije pojavio je ozbiljan problem države na Apeninima.

Sarajevska priča čiji nastavak pratimo ovih dana u milanskim sudnicama donosi nove strepnje. Ratni užasi koji su svijet zadesili posljednjih godina opominju da je zlo u međuvremenu samo raslo.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo