Povežite se sa nama

DUHANKESA

Posljednji Kasemov Karabaš

Objavljeno prije

na

Izgledali su kao dvije pradrevne skulpture. Kasem u granitu, Karabaš u mermeru boje slonove kosti

 

Ispričaću vam sada drugu polovinu priče o Kasemu i Karabašu. Onu o poslednjem Kasemovom Karabašu. Kada sam prvi put došao na Kasemovo Bačilo, smješteno u jednoj osunčanoj zavjetrini iznad linije stoljetne bukove šume, u masivu Ljubotena, zatekao sam samo Kasema i Karabaša. Ovce su bile na paši visoko u planinskim livadama, a jaganjci još više, u jednoj zaravni iznad 2200 m nadmorske visine. Karabaš više nije išao sa ovcama, nego je ostajao na bačilu. Sa svojih 14 godina bio je to i najčuveniji i vjerovatno, najstariji šarplaninac  na svim bačilima na Šar Planini. Kasem je sjedio u travi iznad bačila i pušio “kačak“ – cigaretu savijenu od čuvenog duhana “Vrapčištanca“. Bio je u klašnjama – čakširama od grube vune, tamno braon boje, i šarenoj košulji preko koje je nagrnuo ljurku – kratki džamadan opšiven tamnim gajtanima. Uz njega je sjedio Karabaš. Izgledali su kao dvije pradrevne skulpture. Kasem u granitu, Karabaš u mermeru boje slonove kosti.  Ni prije ni poslije nisam vidio ni jednog psa s tako snažnim nogama i krupnim šapama. Još imam crno bijele fotografije na kojima se vidi da mu je šapa bila znatno veća od Kasemove ogromne šake – ništa manja od šape krupnog leoparda.

Cijelo to popodne sjedili smo nas trojica zajedno u travi iznad bačila.  Kasem mi je pričao o Karabašu. Već sam čuo priče o njegovim podvizima. Još kao sasvim mlad pas,  sam je udavio vuka. Jednom je u krompirištu dohvatio divljeg vepra za uho i držao ga dok nije stigao Kasem sa puškom. Drugi put se jedan ogromni medvjed navadio svake noći  na ovce na bačilu zadruge, na kom su, uz više od dvije hiljade ovaca, bila i 24 šarplaninca,. Ovčari su pucali u zrak, jer nisu smjeli da ga ubiju kao strogo zaštićenu divljač. Zadružni šarplaninci su bjesomučno lajali, ali se ni jedan nije usuđivao da ga napadne, ljudi su mahali bakljama i gađali ga kamenjem, sve dok razjareni medvjed ne bi iznenada nasrnuo na njih. Tada bi se i ljudi i psi panično razbježali. Kada je priča stigla do Kasema, ponudio je da njegov ovčar odvede Karabaša na zadružno bačilo. Slijedeće noći, na punoj mjesečini,  medvjed je ponovo provalio u tor. Dok je još lomio ogradu, u njega se, kao granata zaletio Karabaš i dohvatio ga pravo za njušku, za samu nosnu pečurku. Istog trenutka je otskočio da bi izbjegao medvjeđe šape, ali sa komadom medvjedovog nosa u zubima.  Dok je potpuno iznenađen napadom, medvjed rikao od bola, Karabaš je ponovo uletio u njega – ovaj put mu je skočio na leđa, kao što lav skače na leđa afričkom bivolu – i snažno tresući zagrizao mu u vrat. Dok je medvjed bježao, dohvatio ga je Karabaš i treći put za but. Poslije te večeri medvjed više ni jednom nije napao ovo bačilo. U narednim godinama, kad god bi neki medvjed napao bačilo, molili su Kasema da dovede Karabaša. Ovčari su se kleli da su viđali medvjede kako bježe glavom bez obzira čim bi čuli gromki lavež Karabaša, iako se nisu obazirali na  pucanj puške, ni lajanje cijelog čopora ovčarskih pasa.

Jesu, razumije se da su htjeli mnogi da isprobaju svoje pse u borbi sa Karabašem. Bilo je u to vrijeme  moćnih i rasnih šarplaninaca kod uglednih ćehaja. Ali ni jedan od dovedenih pasa se nije usudio udariti na Karabaša. Čim bi ga ugledali zastajali su i pokazivali jasno znake submisivnosti, kao da kažu: “Ako treba da poginem, poginuću, ali znam da sa ovim megdandžijom nemam nikakve šanse!“ Tokom svog života, Karabaš je sam udavio devet vukova. Dok je Karabaš bio uz njih, Kasemove ovce vukovi su napali samo jednom. O tome mi je pričao Kasemov unuk Baftijar, nastavnik u Tetovu. Kada je imao 14 godina, a Karabaš 4 godine, stado ovaca je napao čopor od 7 vukova. Uplašeni dječak se uspentrao na jednu veliku stijenu usred livade. Tri vuka su odmah napali Karabaša, nastojeći da ga odvoje od stada, dok su se ostala četiri ustrijemila na ovce. Karabaš je ova tri vuka razbacao “kao mačiće“ i uletio na ona četiri u stadu. Uskoro su se svih sedam vukova ostavili ovce i ustrijemili na Karabaša . Bobra je bila strašna, povremeno bi sasvim prekrili Karabaša, da bi se odmah zatim Karabaš poput vulkana u erupciji, izdizao iznad njih i rušio ih ispod sebe. Na kraju, dva vuka su ostala usmrćena na mjestu borbe, a trećeg su našli mrtvog par stotina metara dalje. Karabaš je bio sav u ranama, ali je uz Baftijara vratio stado sa svim ovcama na broju, na bačilo. Na putu dugom oko dva kilometra, iza Karabaša je ostao krvav trag, “kao da si kantom krv  prosipao“. Četiri nedelje je Karabaš lebdio između života i smrti od tolikog gubitka krvi,  ali je uz, pomoć Kasemovih  mehlema, ne samo preživio, nego i potpuno povratio snagu. Od tada, vukovi više ni jednom nisu napali Kasemovo stado kada je uz ovce bio Karabaš.

A pri onom prvom susretu, dok smo još sjedili u travi, na zalasku sunca, vratilo se stado na bačilo. Psima je odmah u dva odvojena korita nasuta hrana: „lokač“ i “trice“ . U jednom trenutku, gladni psi su se uz žestoko režanje, uhvatili u koštac oko hrane. Karabaš, koji je do tada mirno dremao,  podigao je glavu i strogo pogledao u njihovom pravcu. Nikada nisam vidio da su se razljućeni psi brže smirili! Smjesta su se utišali,  pognuli glave i čak prestali jesti. Tek kada je Karabaš ponovo spustio moćnu glavu na ogromne šape, nastavili su da jedu u savršenoj tišini.

Kada bi se našao neki Karabaš da uvede red i mir i među nas!

Ferid MUHIĆ

Komentari

DUHANKESA

A vrijeme ističe…

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne čekaj pravi trenutak. On nikada neće doći onome ko ga čeka. Dođe, kad ti odlučiš da ga pozoveš, pozoveš ga kad shvatiš da si spreman

 

 

Panta rei! – Sve teče! U istu rijeku ne možeš ući dva puta. Svi smo mnogo puta čuli ovaj Heraklitov fragment. Postao nam je poštapalica. Ponavljavamo ga bez poimanja, kao papagaji, pohabao se, izlizao se od tolikog prevrtanja preko jezika. Više nam i ne stiže do svijesti – ako je ikada i stizao!? A vrijedi razmisliti o ovoj ominoznoj i naizgled banalno jasnoj a zapravo neprozirnoj opomeni filozofa iz Efesa.

Najprije, nije tačno da se ne može dva puta uči u istu tijeku. Može. Ne samo dva puta,  nego 202 puta, koliko god puta hoćemo. Očito, Heraklit je mislio na nešto drugo: ne možemo ući dva puta u istu vode jedne iste rijeke, jer je voda u koju smo prvi put ušli, otišla, istekla. I tu je, rekao bih,  ono veliko, monumentalno, nezaobilazno a zaboravljeno značenje ovog kapitalno važnog fragmenta. Sve teče, sve se mijenja, sve prolazi, ali vrijeme  – ističe! Naše vrijeme, vrijeme našeg života ističe.  Ističe nepovratno. Naš život je ona rijeka u koju se ne može dva puta ući! Uđeš jednom i više nikada! Voda te rijeke je vrijeme koje nam je dato.

Ljudi se ponašaju kao da im je to vrijeme dato kao neki depozit, suma novca, da je u kutiji napunjenoj do vrha, koja pripada samo nama i iz koje možemo vaditi koliki hoćemo iznos i trošiti ga na šta god hoćemo. U neku ruku. to jeste tako. ali problem je što je ta kutija porozna, puna rupa i što se ne može hermetički zatvoriti. Trošili ga ili ne trošili, vrijeme iz te kutije neprestano curi,  ističe, istom brzinom, ista količna svakog dana, svakog sata, svake minute, svake sekunde…ističe, a kutija se neprestano prazni! I tu pravimo novu grešku. U panici, ljudi poimisle da treba požuriti, da treba nešto uraditi, dok još nije kasno, prije nego što nam svo vrijeme nije isteklo. Ne shvataju da vrijeme ističe istom brzinom, šta god mi radili ili ne radili. Ima boljih i gorih načina da se to vrijeme potroši, to je istina, ali nema načina da se uštedi ni jedna sekunda, ni jedna kap. Jer svemu i svakome vrijeme ističe istom brzinom i ističe do posljednje kapi.

  • Hajde, napravimo bolji svijet! – reći će svaka plemenita i uzvišena

ličnost. Smijemo li se osloniti na to? Imamo li i jedan jedini valjan razlog da povjerujemo kako će u svijetu zbog toga biti manje mržnje, manje nasilja, manje ubijenih nego do seda? Hoće li oružje budućnosti biti manje efikasno, ubojito i smrtonosno od današnjeg? Da li će politićki lideri biti manje motivisani svojim interesom, hoće li više biti posvećeni interesu svih građana, ostvarivanje onog Velikog Dobra o kom je sanjario Platon? Hoće li mirovni dogovori biti pravedniji i više poštovani nego do sada? Hoće li moralni integritet biti jači od iskušenja korupcije? Hoće li  oni najmoćniji prestati da gaze prava  onih slabijih, hoće li jedna ili dvije  najmoćnije države, koje god to bile, poslušati glas stotinu slabijih? Baš zato što neće, treba požuriti i uraditi sve što možemo. Jer, vrijeme ističe…

Zaspao sam kao trogodišnje dijete; kada sam se jutros probudio, imao sam 80 godina više.

– Vrijeme ti ističe, nemoj ga trošiti da živiš tuđi život. – rekao je anonimni mudrac. Ali zar to nije najbolji razlog da probaš  kako je živjeti tuđi život? Zbog promjene! Kad ćeš ako nećeš sada? Jer vrijeme ističe…

I ne čekaj pravi trenutak. On nikada neće doći onome ko ga čeka. Dođe, kad ti odlučiš da ga pozoveš, pozoveš ga kad shvatiš da si spreman. Svemu i svakome  ističe vrijeme. I ljudskom rodu i živom svijetu i planeti Zemlji, i Suncu i Mjesecu. I našoj galaksiji. Svemu – osim našem umu. Jer možemo zamisliti da nema ni nas, ni ljudi, možemo zamisliti da je nestala i cijela naša planeta i Sunčev sistem – ali dok to zamišljamo, ne možemo zamisliti da naš um, naša duša – naše pravo Ja – sve to ne posmatra!

Biće da je, na kraju krajeva, naša duša ipak besmrtna?!

A vrijeme ističe…

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Monegašani u Palestini

Objavljeno prije

na

Objavio:

Odluku da će Palestina – i samo Palestina! – morati biti totalno razoružana strana, nakon što je pune dvije godine sistematski uništavana od neuporedivo nadmoćnije izraelske okupatorske armije, koliko god bila nepravedna i besmislena, samo je još jedan slučaj u dugom nizu apsurda kojim “Monegašani“ pretvaraju nepravdu u jedinu pravdu, a samovolju i nasilje u jedini sistem djelovanja

 

Jasno čujem: „Monegašanin pravi brejk i u prvom setu vodi 2:0!“ Možda mi se učinilo? Možda je rekao “Monegarašanin“? Ne bi imalo smisla, ali barem bi asociralo na nešto poznato. Ipak ne, nije mi se učinilo. TV komentator teniskog meča na Rolex Paris  mastersu, je do kraja meča, u  toku sva tri seta, sttotinjak puta ovog tenisera nazvao “Monegašanin“. Misterija se razjasnila kada sam shvatio da je riječ o igraču iz Monaka, i da je, prema komentatorovoj gramatici, svaki stanovnik Monaka – “Monegašanin“.

Tako sam tek danas, zahvaljujući ovom samoproglašenom filologu, ulovio u magnovenju  trik političkog iluzionizma takozvane savremene Međunarodne zajednice. I razumije se, odmah sam ovaj semantički biser uvrstio u svoj vokabular. Trik je u tome da se očigledna nelogičnost opsjenarski prikaže kao doslijedan i besprijekorno logičan sistem, ako se sistematski doslijedno primjenjuje! Činjenica da eventualno (novo) konstituisanu državu Palestinu treba totalno razoružati kao prijetnju Izraelu koji uz najsavremenije naoružanu i najmoćniju armiju u regionu, posjeduje i stotinjak plus, taktičkih nukleatnih bombica. Činjenica da je Palestina oficijalno suverena država koja je svoju nezavisnost proglasila 15. novembra 1988. godine; da su njene granice međunarodnim dogovorom koji je potpisao i Izrael,  utvrđene 1967. godine; da te granice uključuju Pojas Gaze, Zapadnu Obalu i Istočni Jerusalim kao glavni grad;  da je Palestina, iako  članica posmatrač UN, istivremeno oficijalno pod okupacijom Izraela; da Palestinu danas priznaju 183 države svijeta, a ne priznaju samo SAD  i Izrael i 3  državice-ostrva u Pacifiku.

Odluku da će upravo Palestina – i samo Palestina! – morati biti totalno razoružana strana,  nakon što je pune dvije godine sistematski uništavana od neuporedivo nadmoćnije izraelske okupatorske armije, koliko god bila nepravedna i besmislena, samo je još jedan slučaj u dugom nizu apsurda kojim “Monegašani“ pretvaraju nepravdu u jedinu pravdu a samovolju i nasilje u jedini sistem djelovanja. Uz mnoge primjere, dovoljno je sjetiti se kako  je administrativna, etnička, politička, policijska, vojna,   ekonomska i svaka druga podjela integralne  Republike Bosne i Hercegovine, na Federaciju BiH i na Republiku Srpsku, zvanično pozdravljena od “Monegašana“ kao produžetak i potvrda teritorijalno i politički integralne Republike Bosne i Hercegovine, kakva je bila u momentu  agresije i okupacije  od strane Srbije 1992-95. godine, iako su joj ti isti “Monegašani“ dejtonskim dogovorom izbrisali iz naziva i referencu Republika.

Da Palestina nema nikakvu ulogu u ovim pregovorima, nego da je tretirana kao kolonijalna teritorija o čijem statusu odlučuje zemlja  (zemlje- SAD i Izrael) kolonizator, nedvosmisleno potvrđuje jednostrano ponuđeni Trampov plan. U svim tačkama ovaj plan je skrojen prema zahtjevima Izraela, od postizanja svih ciljeva okupacije Gaze, preko uspostavljanja buduće vladajuće administracije Palestine bez predstavnika Hamasa i bez palestinskih autoriteta. Plan predviđa da  vladajući establišment Palestine u cjelosti čini međunarodni tehnokrati, formalmo na čelu sa Donaldom Trampom, dok bi na čelu egzekutivnog sektora vlade, bio bivši Premijer britanske vlade Toni Bler, postavljen na tu dužnost zbog njegovog naglašenog i višestruko potvrđenog  anti-palestinskog i anti-arapskog pedigrea, poznat i opisan kao istaknut cionist i prijatelj Izraela.

Za Palestince,  od suštinakog značaja je to što Trampov plan zabranjuje prisilno iseljavanje Palestinaca iz Gaze i eksplicite isključuje mogućnost anektiranja ove teritorije od strane Izraela. Iako ni jedna ni druga tačka ne predstavlja stvarni ustupak Palestincima, one ipak  sprječavaju nastavak genocida i produžetak njihove agonije. Plan „Monegašana“ nema vremenske okvire implementacije i ne predviđa nikakav pritisak da bi se Izrael prinudio na prihvatanje koncepcije dvije države.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Bespomoćna gomila

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Briselu, sjedištu EU, već je završen projekt uspostavljanja totalne digitalne kontrole svih građana.  Ako se izglasa, bolje reći – kada se izglasa, biće tehnički moguće da se momentalno zamrzne tekući račun u bilo kojoj banci, da se isključi, struja, da se poništi pasoš bez prethodne najave i obavještenja svakog pripadnika bespomoćne gomile (zamalo mi se omaklo da pogriješim i napišem građanina)

 

Kada je Dejvid Rizman objavio knjigu sa naslovom Usamljena gomila (The Loinely Crowd, 1950), nije ni slutio da je ovim naslovom anticipirao početak transformacije tada još kompaktne kategorije “građani“ u potpuno difuznu kategoriju “gomile“. Od svečanog ulaska  na historijsku pozornicu na najveća vrata,  uz fanfare Francuske buržoaske (doslovno.“građanske“!) revolucije 1789. godine, kategorija “građani“ postala je nužni uslov – conditio sine qua non –  svakog društva,  paradigma i garant svake demokratske države, dok je stepen građanske slobode i građanskih prava funkcionisao kao univerzalna mjera slobode i prava u svim državama svijeta.

Zahvaljujući sopstvenoj sociološkoj nimaginaciji, Dejvid Rizman je prije 75 godina uočio realni gubitak aktivne uloge najvećeg dijela građana SAD (srednjeg, daleko najbrojnijeg sloja) u donošenju odluka o sopstvenoj sudbini (decision making) i upravljanju društvom. Stanje koje je kod građana (citizens) SAD nastupilo kao posljedica gubitka realne političke moći, dijagnosticirao je kao osamljenost (loneliness), a novi status izvorno homogenih  “građana“, kao degradaciju  u amorfnu “gomilu“ (crowd), bez zajedničke društvene uloge i zajedničkih ciljeva. Danas, 75 godina poslije ove lucidne Rizmanove opservacije, kategorija “građana“ svuda u svijetu erodirala je u fragmentiranu  “usamljenu i bespomoćnu gomilu“,  lokalno i globalno odvojenu od svih poluga političke moći.

Osim u vrijeme izbora. I upravo zato su u društvima sa najrazvijenijom demokratijom građani“ najmanje – građani! – a najviše “bespomoćna gomila“. Jer uludo troše jedini trenutak svoje stvarne moći: zaslijepljeni, uporno glasaju za produženje svoje bespomoćnosti. Tiranija još i daje neku šansu. Tiranina možeš silom zbaciti s vlasti. Demokratskim sredstvima možeš mijenjati samo nosioce postojeće birokratske vlasti, ali ne i sam taj sistem vlasti.

U Briselu, sjedištu EU, već je završen projekt uspostavljanja totalne digitalne kontrole svih građana.  Ako se izglasa, bolje reči – kada se izglasa, biće tehnički moguće da se momentalno zamrzne tekući račun u bilo kojoj banci, da se isključi, struja, da se poništi pasoš bez prethodne najave i obaviještenja svakog pripadnika bespomoćne gomile (zamalo mi se omaklo da pogriješim i napišem svakog građanina). Doslovno sve što kupite, svako putovanje za koje platite kartu ili boravak, svaka riječ koju napišete na laptopu, svaka sms i e mail poruka na “pametnom”, telefonu biće registrovana.

Na Svjetskom samitu za društveni razvoj ovog novembra u Dohi, OUN planira  zaključiti finalne odredbe poglavlja Agende 2030 — koja će dodatno povećati kontrolu nad bespomoćnom gomilom. U toku ove sedmice, ministri pravde država članica EU-a glasaće o prihvatanju prijedloga „Kontrole razgovora“ (Chat Control), najekstremnijem nadzornom planu koji je EU ikada pokušala progurati. Ako prijedlog bude izglasan, svaka poruka koju pošaljete preko elektronskih medija,  biće momentalno skenirana, tako što će praktično svako biti pod permanentnom istragom.

To nisu futurističke projekcije distopije – to je svijet u kom živimo. Osam milijardi predstavnika bespomoćne gomile nisu moglu zaustaviti genocid Izraela nad Palestincima. Zaustavio ga je pojedinac, predstavnik anonimnih nosilaca realne političke moći koje niko ne može smijeniti ni glasanjem, pripadnika država koje su 1948., dale Izraelu  mandat nad teritorijom Palestinaca, licencu za 77 godina progonstva, dodatnu otimačinu njihovih teritorija i ogromnu financijsku pomoć i političku podršku da ubijaju Palestince, dok im oni ne kažu – dosta je.

Za sada.

U međuvremenu, osam milijardi ljudi živjeće i dalje bez zajedničkog cilja, od utakmice do utakmice, od Olimpijade do Olimpijade, od skandala do skandala, pratiće smjene najbogatijih tajkuna svijeta na Forbesovoj listi, čekaće ljeto da plivaju, zimu da se skijaju, poslodavce da im daju koju paru više…

A šta bi drugo i mogla raditi bespomoćna gomila!?

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo