Povežite se sa nama

DRUŠTVO

POUKE SMJENE MINISTRA ODBRANE BRATISLAVA GAŠIĆA: Govori lijepo i guši medijske slobode

Objavljeno prije

na

Srpski ministar odbrane Bratislav Gašić je postao prvi član vlade koji je smijenjen otkako je Srpska napredna stranka (SNS) došla na vlast 2012. godine. Gašić, inače jedan od potpredsjednika SNS i Vlade, smijenjen je nakon, i za prilike u ovoj zemlji, nevjerovatne izjave . Poručio je izvještačici medijske kuće B92 da „voli novinarke koje lako kleknu”.

Seksističku rečenicu izgovorio je pred novinarima nakon posjete fabrici Prva petoletka u Trsteniku, kada je pred sobom ugledao dopisnicu B92 Zlatiju Labović, koja je čučnula da ne bi ometala snimatelje.Uslijedila je brza i oštra reakcija premijera Srbije Aleksandra Vučića koji je rekao da je šokiran Gašićevim ponašanjem za koje ne postoje riječi opravdanja.

Poslije toga se ministar preko Tvitera izvinio, ali je to zvučalo kao pokušaj smanjivanja štete. Nekoliko sati kasnije Vučić je, konačno, prelomio i saopštio novinarima da Gašić poslije tog ispada ne može da ostane ministar u Vladi Srbije, iako je odlično obavljao svoj posao. Objasnio je da Gašić ne može ostati ministar „nakon što je uvredio sve žene”.

Gašićeva izjava izazvala je mnogobrojne komentare medijskih organizacija, institucija za zaštitu ljudskih i rodnih prava, opozicionih stranaka, čak i članova vlade. Svi se slažu da je dobro što Gaših odlazi iz vlade, makar na ,,godinu, dve dana” kako je kazao premijer.

On funkciju napušta iznenada, pošto je politički preživio mnoge druge „nezgodne” situacije i bio kao ministar vojske sporan izbor od samog početka. Sumnjalo se u to da li zaista posjeduje diplomu srednje škole; na početku mandata Ministarstvo odbrane je kovalo zlatnike sa njegovim likom; Ministarstvo odbrane nije postupalo u skladu sa Zakonom o vanrednim situacijama tokom poplava 2014.

Samo u posljednjih godinu dana Gašić je pet puta izbjegao smjenu. Naime, on je u tom periodu učestvovao u više afera zbog kojih je traženo da ode sa funkcije.

Kada se u martu ove godine, u širem rejonu Aerodroma Nikola Tesla, srušio vojni helikopter koji je iz Raške prevozio bebu za Beograd, niko nije mogao da pretpostavi da će za ovu nezapamćenu tragediju, u kojoj je stradalo sedam ljudi, do danas biti pokrenuti samo predistražni postupak i disciplinski postupci protiv dva oficira Vojske Srbije. Gašić i njegov stranački kolega zadužen za resor zdravlja Zlatibor Lončar, kao nadležni ministri, ubrzo su u medijima označeni kao odgovorni i zatražena je njihova smjena, ali je takav zahtjev ostao bez epiloga. Sam Gašić je dugo izbjegavao javno da odgovori na pitanje o svojoj odgovornosti, a gotovo mjesec dana od tragedije je rekao da ne osjeća odgovornost za pad helikoptera i da bi, da može, sve ponovo uradio.

Gašićeva ostavka tražena je više puta i zbog sukoba koje je imao sa zaštitnikom građana Sašom Jankovićem kome je uskraćivao pravo na kontrolu rada državnih organa. Gašić je, naime, odbijao da ombudsmanu dostavi informacije o incidentu u kom su učestvovali vojna policija i premijerov brat Anderej Vučić na Paradi ponosa 2014. Odbijao je i da Jankoviću dostavi informacije u vezi sa nezakonitim prisluškivanjem ljudi iz pravosuđa.

Protiv Gašića je u vrijeme ministrovanja podnijeta i krivična prijava zbog diskriminacije. Naime, prijavu je podnijela transrodna majorka Vojske Srbije Helena (M. V.), koja je prošle godine penzionisana naredbom ministra odbrane u kojoj je pisalo da njena psihijatrijska dijagnoza može uzrokovati štetne posljedice po ugled Vojske Srbije. Helenu je, inače, komisija VMA ocijenila kao sposobnu za rad, a Gašić je kasnije izjavio da će joj se javno izviniti i da u Vojsci Srbije nema diskriminacije ni po jednom osnovu.

Agencija za borbu protiv korupcije pokrenula je protiv Gašića postupak utvrđivanja sukoba interesa. Postupak je pokrenut zbog tvrdnji da je Gašić kao gradonačelnik Kruševca od jula 2012. do aprila 2014. preusmjerio 14,3 miliona dinara iz gradskog budžeta medijskim preduzećima u vlasništvu članova svoje porodice.

Gašić je od samog početka bio katastrofalno loš izbor. Ali, zbog svega toga niko u Vladi Srbije, uključujući i premijera, nije se mnogo potresao, a premijer je i otvoreno stajao u njegovu odbranu. Uz to, da je smijenjen onda kada se za to ukazala prva prilika, on nikada ne bi ni došao u situaciju da javnosti prikaže i sve drugo za šta je (ne)sposoban. Da je bilo tako, ne bismo vidjeli i čuli ni njegove posljednje prostačke izjave i seksističke stavove….

,,Naravno da su i ranije postojali razlozi za odlazak ministra Gašića. Premijer je, očigledno, smatrao da to nije dovoljno i govorio je: ne dam Gašića!”.

Premijer Vučić za Gašića i sada, kada je odlučio da mu više nije mjesto u njegovom kabinetu, kaže da nije donio odluku zbog ,,napada i orkestrirane kampanje onih koji ćute na pljačke i nepoštenje drugih” već zbog ,,politike pristojne, poštene i uspešne Srbije”. Pitanje je, međutim, zašto je baš seksistički komentar „prelio čašu” i Gašiću zapečatio ministarsku karijeru.

Profesor Bogoljub Milosavljević smatra da je u pitanju slijed loših događaja, pa je to kap koja je prevršila čašu. ,,A, sa druge strane, jedna želja koju treba pozdraviti, da se postave granice nekim ispadima funkcionera izvršne vlasti. To je jako dobro kao poruka iz cijelog ovog događaja.”

Poslanik Demokratske stranke Borislav Stefanović ocijenio je da je najavljena smjena samo politički manevar nakon kojeg će dosadašnji ministar otići na neku drugu dužnost, kao ambasador ili na neko drugo mjesto. Demokratska stranka Srbije smatra da je Vučićava odluka motivisana podizanjem sopstvenog rejtinga.

Predstavnici medija i regulatornih tijela smatraju kako bi bilo dobro da incident koji se dogodio bude odskočna daska za pokretanje novog odnosa vlasti prema medijima, ali i prema položaju žena u društvu. Ukoliko do toga ne dođe, onda od odlaska Gašića sa funkcije minista neće biti prave koristi, primijetio je zaštitnik građana Saša Janković.

Reagovala je ovim povodom i povjerenica za zaštitu ravnopravnosti Brankica Janković, je ukazala da je nasilje nad ženama gorući problem. ,,Verujem da će svi nosioci javnih funkcija ubuduće voditi računa o javno izgovorenoj reči”, kazala je. Janković smatra da bi bilo pozitivno da se na čelu Ministarsta odbrane nađe žena.

Predsjednik Nezavisnog udruženja novinara Srbije (NUNS) Vukašin Obradović, takođe smatra da bi postavljanje žene na čelo ovog resora bio dobar gest koji bi bar formalno pomogao poboljšanju položaja žena. Po njemu, mediji snose dobar dio odgovornosti za seksističku atmosefru u društvu. ,,Pogledajte novine i videćete kakav tretman žene u njima imaju”, rekao je on.

Više medijskih kuća, agencija i portala, među njima i oba novinarska udruženja, zatražili su odmah nakon incidenta Gašićevu smjenu, pozivajući novinare da bojkotuju konferencije za medije i druge javne događaje kojima on prisustvuje.

Obradović misli da najava smjene ministra Gašića nije kraj, nego početak priče o nedopustivom odnosu vlasti prema novinarima. On je dodao i da ni jedna vlast u Srbiji od 2000. godine do danas nije gledala na medije kao na dio demokratskog procesa, već kao na sredstvo da se postignu neki njihovi kratkoročni ili dugoročni ciljevi.

,,Ovdje postoji konstantan problem da vlast medije uporno gura u politički tabor, ovaj ili onaj. Mi ne želimo da budemo ni uz vlast ni uz opoziciju, već da nam se dozvoli da radimo svoj posao i da se otvori prostor za kritički dijalog. Ne želimo da nas svrstavaju tamo gde ne pripadamo, ali namera vlasti je da političkim etiketiranjem novinare denunciraju pred građanima”, istakao je on.

Predsjednik NUNS-a ukazao je da i sami novinari snose veliku odgovornost za položaj u kojem su se našli. Međutim, kako je dodao, tome doprinose i novinari koji su se dobrovoljno svrstali u određene političke kolone. ,,Na to smo, na žalost, sami pristali.”

MINISTROV BIZNIS

Ono što Gašića odvaja (bar od većine) kolega jeste što poslije odlaska sa ministarskog mjesta on može da se vrati veoma uspješnom privatnom biznisu. Prema sopstvenim riječima, privatnim preduzetništvom se bavi od 1989., vlasnik je preduzeća Saco u čijem sastavu funkcioniše televizija Plus, kao i firma Santos koja se bavi ,,proizvodnjom čaja, nat proizvoda i kafe”. U pojedinim izveštajima navodi se da je Gašić vlasnik dvije velike benzinske pumpe. U nedavno objavljenom istraživanju Savjeta za borbu protiv korupcije stoji da je njegov sin Vladan vlasnik televizije Zona iz Niša, a preko firme Zona plus vlasnik je i jedne sportske televizije iz Kruševca. Takođe, navedeno je i da se Gašićeva TV Plus jednim dijelom finansira iz budžeta Kruševca, čiji je gradonačelnik Gašić bio od jula 2012. do aprila 2014. godine. O tome kako ga pamte komšije svjedoči i pjesma koju mu je posvetio učitelj vjeronauke, navevši da je ,,Gašić spasio brod koji sigurno tone i da je sada on kruševački Don Korleone”. Osim toga što će biti upamćen kao prvi ministar za koga je premijer rekao da to ,,više ne može da bude”, Bratislav Gašić je bio prvi srpski ministar odbrane koji je učestvovao na samitu NATO, ali i vjerovatno jedini ministar odbrane koji nije znao šta Vojska kojom indirektno rukovodi posjeduje. Zbog toga se došlo u situaciju da se upućuju molbe predsjedniku Rusije Vladimiru Putinu za akumulatore za vojne avione, dok su naši stajali zatureni u skladištu u Pančevu. Mediji su spekulisali da je Gašićeva preporuka za to mjesto bilo organizovanje proslave godišnjice Vojske Srbije u Kruševcu u aprilu 2013. godine, potpredsjednika SNS i gradonačelnika Kruševca.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

NOVI IZVJEŠTAJ BRISELA O NAPRETKU ZEMALJA ZAPADNOG BALKANA: Ista meta – isto odstojanje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Parlamentarna većina, Vlada, nevladin sektor i sadašnja opozicija su se maltene složili da je izvještaj realan, ali ne i obećavajući kada je u pitanju izvjesnost crnogorskog članstva

 

U srijedu je Komesar za proširenje Oliver Varhelji prezentirao novi izvještaj Evropske komisije (EK) o napretku zemalja zapadnog Balkana i Turske ka punopravnom članstvu u Evropskoj uniji. Izvještaj pokriva period od oktobra do oktobra, pa je obuhvaćeno i 10 mjeseci rada nove Vlade. Rađen je po novoj metodologiji koja uz poglavlja prepoznaje i klastere i obavezu ispunjavanja prijelaznih mjerila iz međusobno povezanih poglavlja 23 i 24 koja se odnose na vladavinu prava i borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala, kao uslova daljeg ukupnog napretka. Crna Gora i Srbija su prošle godine izabrale novu metodologiju klastera koja je zahtjevnija ali isplativija u pogledu veće brzine napredovanja ka EU ukoliko zemlje kandidati pokažu dobar rezultat, vidljiv i mjerljiv.

Parlamentarna većina, Vlada, nevladin sektor i sadašnja opozicija su se maltene složili da je izvještaj realan, ali ne i obećavajući kada je u pitanju izvjesnost crnogorskog članstva. Još je ranija vlada premijera Duška Markovića na početku svog mandata u jesen 2016. godine najavljivala da će u svom mandatu od četiri godine završiti pristupne pregovore, što znači zatvoriti sva 33 poglavlja. Kasnije je Marković promijenio stav i svu krivicu prebacio na Brisel jer je EU nametnula „teške kriterijume, teške uslove koje je morala jedna mala Crna Gora da ispuni“ ne objasnivši šta je to trebalo ispuniti što nisu morale ispuniti sve druge zemlje kandidati.

Crna Gora je još 2010. godine dobila status zemlje kandidata a 2012. je otpočela pristupne pregovore. Tokom gotovo 10 godina pregovora sa EU vlade Demokratske partije socijalista (DPS) su uspjele otvoriti sva 33 poglavlja ali su zatvorile svega tri, a i to privremeno. Kada se uporedi rezultat Crne Gore u odnosu na druge zemlje koje učestvuju u regati ka EU, onda se naša zemlja s pravom može nazvati „liderom integracija u regionu“, što su često naglašavali DPS političari i neki zapadni dužnosnici. Srbija je dobila status kandidata 2012. a pregovore otpočela 2014. i do sada privremeno zatvorila dva poglavlja. Sjeverna Makedonija i Albanija su dobile zeleno svjetlo za početak pristupnih pregovora tek prošle godine, na šta su Makedonci čekali od 2005. a Albanci od 2014.  Bosna i Hercegovina i Kosovo su još daleko od dobijanja statusa zemlje kandidata a pristupni pregovori koje Turska vodi sa EU još od 2005. godine su odavno na mrtvoj tački sa vrlo malim šansama da se ponovo pokrenu. Koliko je realno „liderstvo“ Crne Gore u odnosu na zemlje regiona vidi se na primjeru Hrvatske, kao posljednje balkanske zemlja koja je ušla u EU. Hrvatska je pregovarala 6 godina tokom kojih je zatvorila sva 33 poglavlja i nakon toga čekala još dvije godine da uđe u EU. Prema ranije objavljenoj analizi berlinske Evropske stabilizacione inicijative (ESI), koja ima fokus na proces proširenja EU na Balkan, Crna Gora se po sadašnjoj dinamici može naći pred vratima Evropske unije tek za nekih 30 godina.

U ovogodišnjem izvještaju Crna Gora je dobila najnižu prosječnu ocjenu napredovanja u posljednjih 6 godina – 3,03 (na skali od 1 do 5). Prošle godine je ta ocjena bila 3,18 a 2015. godine je iznosila 3,15. Međutim, Evropska komisija je takođe dala i ocjenu pripremljenosti koja se odnosi na sveukupno stanje u pojedinim poglavljima i tu je Crna Gora do sada dobila najveću ocjenu od 3,11.

Od 33 pregovaračka poglavlja Crna Gora je ostvarila „ograničen napredak“ u 30 oblasti a u dvije oblasti je postignut „dobar napredak“ (u javnim nabavkama i bezbjednosti hrane, veterinarstvu i fitosanitarnom nadzoru). Međutim, u 2015. godini Crna Gora je imala „dobar napredak“ u 6 poglavlja

Glavni gubitnik u izvještaju je zarobljeno crnogorsko pravosuđe (poglavlje 23) koje je, za razliku od „ograničenog napretka“ ranijih godina, ove godine dobilo ocjenu „nema napretka“. Evropska komisija navodi da je došlo do „stagnacije u implementaciji ključnih pravosudnih reformi“ dok „rezultati (dosadašnjih) reformi, pogotovo oni koji se odnose na primjere utvrđivanja odgovornisti sudija i tužilaca, su ograničeni“. Ističe se kao posebno zabrinjavajući problem nemogućnosti izbora čelnih ljudi pravosuđa zbog nepostojanja političkog dogovora većine i opozicije. Takođe se navodi da „prošlogodišnje preporuke nisu ispunjene i da većina važi i dalje“. Evropska komisija navodi da „zakonodavni okvir jamči sudijsku nezavisnost ali da se sudstvo i tužilaštvo i dalje smatraju podložnim političkom uticaju“. Ono što „nastavlja izazivati zabrinutost“ su izvještaji o darovitosti ranijih vlada kada su u pitanju stanovi i krediti pod povoljnim uslovima koji su dijeljeni sudijama i tužiocima uključujući i one na najvišim pozicijama kao i one koji su bili uključeni u politički osjetljive sudske procese. Potpredsjednik Vlade i koordinator bezbjednosnih službi Dritan Abazović se u izjavi sa službene posjete Sjedinjenim Državama složio sa tim ocjenama istakavši da bismo imali borbu protiv visoke korupcije i organizovanog kriminala, „ne možemo da upotrijebimo alat koji je trideset godina funkcionisao u službi promocije korupcije i organizovanog kriminala“.

Sloboda izražavanja koja je prošle godine dobila ocjenu „nema napretka“ ove godine je vrednovana sa „ograničenim napretkom“.

Evropska komisija i njeni predstavnicu su pohvalili stabilnu podršku Crne Gore evropskoj politici i potpunu usaglašenost sa vanjsko-političkom i bezbjednosnom politikom Evropske unije. Takođe su pohvalili i napore koje službe bezbjednosti u saradnji sa inostranim partnerima ulažu u borbi protiv organizovanog kriminala, ali koje nemaju sudski epilog zbog problema u pravosuđu.

Evropska komisija  posebno prigovara sadašnjoj Vladi  prazninu u administrativnim kapacitetima nakom promjene vlasti i nedovoljan kadar koji se bavi pregovaračkim procesom za pojedina poglavlja. I sama Vlada je u februaru ove godine upozorila na „značajan odliv ekspertskog kadra iz pregovaračke strukture“ na koji je upozoravala ranije i nevladine organizacije Institut Alternativa i Akcija za socijalnu pravdu.

Institut Alternativa  ističe da uprkos najavama o novoj metodologiji proširenja, i grupisanju poglavlja u tzv. klastere, „posljednji izvještaj nije odmakao u kvalitetu i sadržaju od ostalih“. U određenim djelovima postoji veći naglasak na političkim preduslovima kako bi se odradile neophodne reforme pa „izvještaj sadrži i nivo političke analize uz uobičajene ocjene tehničkih kriterijuma i mjerila“. Takođe,  vokabular briselskih zvaničnika je ostao isti sa puno „zabrinutosti“ i generičnim opisima stanja ali bez odlučne poruke ili podvlačenja crte balkanskim autokratama.

Političke partije većeg dijela opozicije su sa neskrivenom radošću dočekale kritike Evropske komisije, iako su te iste partije dok su bile vlast na čelu sa DPS-om dobijale iste, a i gore kritike. Predjednik DPS-a Milo Đukanović je izjavio da je izvještaj generalno objektivan ali i „nažalost depresivan“ ponudivši svoju interpretaciju nalaza.

Da je situacija sa proširenjem depresivna jasno je i balkanskim i evropskim partnerima uprkos izjavi Olivera Varheljija da „Evropska unija (EU) nije kompletna bez Zapadnog Balkana“ i da je taj region „strateški je važan za Brisel“. I kod jednih i kod drugih je odavno nastupio zamor od proširenja. Kod jednih je zamor jer su uvidjeli da se ne mogu provući u EU kao Hrvati i Bugari i istovremeno sačuvati autokratske sisteme i endemsku korupciju. Kod drugih su stalni problemi unutar EU koji nisu nestali izlaskom Velike Britanije. Nedavna odluka Ustavnog suda Poljske kojim se anulira evropsko pravo koje je u suprotnosti sa poljskim ustavom je samo produbilo krizu. Mađarska je usvojila nove zakone kojima se otvoreno negiraju liberalne demokratske vrijednosti zbog kojih je i osnovana EU. Nakon promjene legislative u Francuskoj i Nizozemskoj te države su pokazale da su još manje raspoložene za prijem novih članica. U obje zemlje je sada potrebna dvotrećinska većina u oba doma parlamenta za primanje novih članica ili da se organizuju referendumi. Teško je zamislivo da će građani tih država željeti da prošire svoju zajedničku kuću sa potencijalnim novim stanarima koji ne žele sisteme vrijednosti koje su tu kuću sagradile, već samo koristi od zajedničke kase.

Kakve su perspektive Crne Gore da se pridruži EU, u srijedu je najbolje sumirao ambasador Luksemburga Filip Donkel prilikom prijema kod predsjednika Đukanovića. Donkel je istakao da je crnogorska istorija od obnove nezavisnosti „mlada, i treba vremena za njen razvoj, što ne treba požurivati i vršiti pritisak imajući u vidu da su Luksemburgu za današnji nivo razvoja trebale stotine godina”.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

POVEĆANJE PLATA I PROSVJETA: Nijesu na spisku prioriteta

Objavljeno prije

na

Objavio:

I pored obećanja nove vlade da će, nakon zdravstva, njima prvima biti povećana plata, prosvjetni radnici su strpani, kako kažu, u isti koš sa ostalima. O najavljenom povećanju koje će obuhvatiti sve zaposlene u Crnoj Gori malo znaju jer dijaloga sa Ministarstvom nema

 

Prosvjetni radnici koji su, pored zdravstvenih, već godinu i po u prvoj liniji borbe protiv korona virusa – ponovo se osjećaju izigranima. Prema podacima Monstata prosječna plata u zdravstvu je za 100 eura veća od one u prosvjeti, a za razliku od prosvjetara, zdravstveni radnici su dobili obećanje o povećanju plate za 12 odsto, pored onog od 17 odsto koje će od početka sljedeće godine, kako je najavljeno, sljedovati sve zaposlene u Crnoj Gori.

Povećanje koje je najavljeno za sve u Ministarstvu prosvjete, nauke, kulture i sporta pripisali su kao svoj uspjeh, pa su najavili da će zarade prosvjetnih radnika od 1. januara 2022. godine biti veće za 17 odsto. Iz resora Vesne Bratić poručuju da su od početka mandata pokazali i dokazali da su im na prvom mjestu djeca i prosvjetni radnici, što je misija i vizija koja mora biti primarna, posebno u resoru prosvjete.

„Jako smo nezadovoljni činjenicom da smo i pored obećanja ministra finansija i socijalnog staranja Milojka Spajića, datom na našem prvom zajedničkom sastanku u januaru mjesecu ove godine, da će prosvjetni radnici poslije zdravstvenih biti prva adresa sa kojom će razgovarati u vezi sa povećanjem njihovih zarada, ostali, da tako kažem, u košu sa ostalim zaposlenima u Crnoj Gori. Bez ulaganja u obrazovni sistem i plata prosvjetnim radnicima nema napretka društva u cjelini. Sve ozbiljne zemlje, sa uspješnim ekonomijama, najviše izdavajaju upravo za prosvjetu“, kaže za Monitor Nikolaj Knežević, potpredsjednik Sidikata prosvjete Crne Gore (SPCG).

Posebnu brigu o obrazovanju najavio je i premijer Zdravko Krivokapić u svom ekspozeu. I pored najava, posljednje povećanje postignuto je u socijalnom dijalogu i pregovorima sa prethodnom Vladom. Tada su se plate u prosvjeti uvećale za devet odsto 2020. i početkom januara 2021. dodatnih tri odsto. Trenutno se kreću malo iznad državnog prosjeka, po posljednjim podacima Monstata za avgust ove godine prosječna zarada u prosvjeti iznosi 553 eura.

„Nesumnjivo su zapošljeni u zdravstvu i prosvjeti ponijeli najveći teret odgovornosti od početka pandemije COVID-19 virusa. Iako su ti sektori pokazali da su u ovim kriznim situacijama u stanju da idu i preko sopstveih
granica, to se i dalje ne cijeni adekvatno, a posebno kad je riječ o zapošljenim u prosvjeti“, kaže za Monitor Snežana Kaluđerović, viša pravna savjetnica u Centru za građansko obrazovanje (CGO). Ona smatra da je neobjašnjivo što najavljeni talas povećanja zarada nije kao posebnu kategoriju prepoznao i zapošljene u prosvjeti i što pitanje njihovih zarada nije zasebno razmatrano od strane resornih ministarstava.

„S obzirom da nacrt Zakon o budžetu još nije ni podnešen Skupštini, prostor za ispravljanje ove greške postoji. Vjerujemo da bi to imalo stimulativan uticaj na prosvjetne radnike, koji  tokom pandemije, za razliku od zdravstvenih radnika, nisu imali dodatke na zaradu na račun povećanog
obima rada. CGO podsjeća da su nove okolnosti rada nastavnika pedagoški vrlo zahtjevne i da je količina nastavnog materijala ostala ista, dok je količina odgovornosti i obaveza nastavnika samo rasla“, kaže Kaluđerović.

Knežević objašnjava da su prosvjetari iz novina saznali za najavljeno povećanje: „Shvatamo da će u narednoj godini biti ukinuti doprinosi za zdravstveno osiguranje na zarade te da neće biti oporezivane zarade do bruto iznosa od 700 eura. To je jednostavno nedopustivo. Ako se radi o linearnom povećanju, pojaviće se određene nelogičnosti i problemi koji se moraju otkloniti u socijalnom dijalogu i direktnoj komunikaciji sa SPCG. Prvenstveno mislim na problem koji smo izbjegli kada smo prošli put pregovarali u vezi sa izmjenama naših koeficijenata u Granskom kolektivnom ugovoru. Naime, povećanjem minimalne cijene rada, u isto vrijeme zadržavanjem postojećih koeficijenata, nekvalifikovanom radniku biće isplaćivana zarada u iznosu od 450 eura čime se izjednačavaju oni koji imaju 30 godina radnog staža i početnici.  Tu je još mnogo problema koji se moraju rješavati isključivo u socijalnom dijalogu“.

Socijalnog dijaloga za sada nema. O kakvom socijalnom dijalogu danas govorimo kad već deset mjeseci nismo u prilici da sjednemo za isti pregovarački sto i razgovaramo o nagomilanim problemima u obrazovanju, pita se Knežević.

Da je dijalog već morao početi smatra i Kaluđerović. „Nažalost,  stiče se utisak da ovo pitanje nije na spisku prioriteta Ministarstva, koje se radije fokusira na ostvarenje određenih političkih ciljeva nego na unapređivanje kvaliteta obrazovnog procesa i statusa zapošljenih u prosvjeti. Treba podsjetiti da se gazi i obećanje iz premijerevog ekspozea, koji je tada najavio da će Vlada raditi na unapređivanju obrazovnog sistema na svim nivoima uz prioritetnu depolitizaciju, a jedna od prvih akcija Ministarstva odnosi se na nezakonite smjene prethodnih, i imenovanja novih direktora škola bliskih novim vlastima. Resorno ministarstvo je bilo dužno da intenzivnije i posvećenije radi na poboljšanju statusa prosvjetnih  radnika. Nažalost, nijesu dovoljno u tome aktivni ni reprezentativni granski sindikati, koji bi morali češće i agilnije podsjećati na ulogu prosvjetnih radnika u društvu i kompleksnost njihovog rada tokom pandemije“, smatra Kaluđerović.

Iz Sindikata prosvjete najavljuju svoj kongres 6. novembra. „Nakon Kongresa, bez obzira na njegove rezultate i konačni izbor stabilnog rukovodstva, jer se trenutno nalazimo u VD stanju, prvi potez organa SPCG će biti zahtjev za nastavkom socijalnog dijaloga ili preduzimanje radikalnijih mjera u zaštiti prava za koje se SPCG u mnogo težim uslovima izborio. Depolitizacija, decentralizacija i demokratizacija obrazovnog sistema su ključne stvari koje zastupam i koje ću u budućnosti zastupati“, ističe Knežević.

Zanemarivanje i male zarade su samo dio nagomilanih problema u prosvjeti koji se ne rješavaju.

„Najveći problem, pored nedovoljne plaćenosti jesu i loše stambene
prilike prosvjetnih radnika, kao i nedostatak dovoljno efikasnih mehanizama za poboljšanje tog statusa. Slijede loši tehnički uslovi rada, opterećenost nastavne norme i rad sa velikim odjeljenskim grupama, ali i
opterećenost brojnim administrativnim obavezama, koje prijete da suštinu zamijene formom. Takođe, problemi su prisutni i u slučajevima nastavnika koji su zaključili ugovor na određeno vrijeme,
uglavnom na devet mjeseci, tj. trajanje školske godine. To ih dovodi u finansijsku neizvjesnost, kao i probleme u povezivanju socijalnog i zdravstvenog osiguranja. Izvjesni problemi postoje i u postupcima za
produžavanje licence, i taj dio bi se morao dodatno urediti“, nabraja Kaluđerović.

Ekonomski položaj i odnos društva prema ovoj profesiji su godinama nedopustivo loši, ističu u Sindikatu. Kao dodatne izazove Knežević izdvaja: „Radno-pravna zaštita naših kolega, puzajuće povećanje administracije nauštrb kvaliteta nastave, nemotivisanost, norme časova u srednjim školama, prevelike grupe u predškolskim ustanovama u Podgorici i Budvi, nedostatak normalnih uslova za rad, neopremljenost škola gdje se naše kolege često suočavaju sa kredom i tablom kao jedinim nastavnim sredstvima su glavni izazovi koji nas očekuju. Najveći izazov trenutno je trend digitalizacije kao i mentalno zdravlje učenika i nastavnika u vrijeme trajanja pandemije COVID virusa“.

I tako i dalje iz Ministarstva pričaju o misiji i viziji, dok se od prosvjetara očekuje da praznog džepa s kredom i tablom prenose znanje.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

POKRENUT POSTUPAK ZA VRAĆANJE CITADELE U BUDVI: Sporna privatizacija kulturnog dobra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dajući nekoliko stanova u Tivtu, biznismen Branko Ćupić postao je vlasnik objekata od 684 m2 i parcela površine blizu tri hiljade kvadrata, vrijednog kulturno-istorijskog nasljeđa u Budvi

 

Skandalozna razmjena nepokretnosti između Ministarstva odbrane SRJ i privatne firme Imobilia sa Svetog Stefana, čiji je vlasnik kontroverzni biznismen Branko Ćupić, obavljena u decembru 1992. godine, ne prestaje da intrigira građane Budve, koji se ne mire sa tim da je jedan od značajnijih  spomenika kuture drevne Budve, na volšeban način trajno prešao u privatne ruke.

Sekretarijat za zaštitu imovine opštine Budva započeo je prije dvije godine postupak za poništenje Ugovora o razmjeni nepokretnosti u cilju zaštite prava i interesa Opštine Budva i države Crne Gore, obraćajući se instituciji Zaštitnika imovinsko pravnih interesa CG. Na dopise Sekretarijata, koje potpisuje Đorđe Zenović, odgovora nije bilo sve do nedavno, kada je iz Podgorice stigao dopis Zaštitnika, Bojane Ćorović, kojim se traži dostava kompletne dokumentacije o Citadeli i sudskom sporu vođenom od 1993. do 1998. u Osnovnom sudu u Kotoru.

Tvrđava Citadela uzdiže se nad Starim gradom, zahvata površinu od ukupno 2.650 kvadrata, odnosno 8 odsto površine stare Budve. Tu je izgrađeno više objekata ukupne površine 650 m2, dok je ostao slobodan prostor koji čine prolazi, terase, kule, stražare… Nakon zemljotresa slobodan prostor na Citadeli adaptiran je za pozorišne scene tada uspješnog budvanskog festivala Grad teatar.

Kupoprodaja Citadele između Ministarstva odbrane SRJ – VP Podgorica, kao vlasnika tvrđave i Branka Ćupića uznemirila je tada građane Budve. Iza ustupanja značajnog kuturnog dobra prebogatom biznismenu stajali su tada pojedini funkcioneri DPS-a, među kojima i Svetozar Marović. Ugovorom o razmjeni  Ministarstvo odbrane prenijelo je na preduzeće Imobilia tri nepokretnosti, objekat austrougarske kasarne korisne površine 615 m2, staru kulu od 56 kvadrata i suterenski prostor ispod velikog platoa od 12,50 kvadrata. To je ukupno 684,39 m2.

Zauzvrat, Imobilia je preuzela obavezu da Ministrastvu odbrane preda isto toliko, 680 m2 stambene površine na lokaciji Delfin u Tivtu, u stanovima koji tek treba da se sagrade. Građani su ogorčeni ovakvom razmjenom po kojoj je  kvadrat na budvanskoj Citadeli vrijedio isto koliko i kvadrat u nekoj stambenoj zgradi u Tivtu.

Pored toga, Ministarstvo odbrane ustupa Ćupiću na korišćenje cjelokupan neizgrađen prostor Citadele, za koji navode da predstavlja gradsko građevinsko zemljište, površine nešto manje od 3.000 kvadrata. U međuvremenu, kupac je korišćenje pretvorio u vlasništvo, te je u katastru nepokretnosti pod firmom Citadela d.o.o, uknjižen kao vlasnik cijelog prostora.

Dakle, za nekoliko stanova u Tivtu, biznismen Ćupić postao je vlasnik objekata od 684 m2 i parcela površine blizu tri hiljade kvadrata, vrijednog kulturno-istorijskog nasljeđa u Budvi.

Opština Budva je 1993. podnijela tužbu Osnovnom sudu u Kotoru sa zahtjevom za poništaj tog pravnog posla, nakon čega je uslijedila protivtužba Imobilije, da bi se spor 1998. završio vansudskim poravnanjem  kojim se Opština odrekla tužbenog zahtjeva. Tadašnji predsjednik Opštine, Rade Gregović potpisuje izjavu da „povodom objekta Citadela u Budvi i ugovora o razmjeni nepokretnosti zaključenog između PP Imobilia i Ministarstva odbrane VP 4212 Podgorica, nema nikakvih pravnih zahtjeva i da nikakve zahtjeve neće postavljati u budućnosti prema Imobiliji“.

Tako, povlađujući volji uticajnih funkcionera DPS-a koji su zastupali interese biznismena Ćupića, Opština se odrekla istorijskog nasljeđa čiji tragovi se smještaju u period od 12. do 14. vijeka. Grad teatar izgubio je svoje scene a građani i turisti dobili su gvozdenim kapijama zatvoren pristup najznačajnijem dijelu Starog grada pretvorenom u ugostiteljski objekat sa apartmanima.

Značajnu ulogu u privatizaciji Citadele odigrao je Zavod za zaštitu spomenika kulture sa Cetinja, koji se u sudski spor uključio kao umješač. Mišljenje Zavoda o tome da li je privatizacijom Citadele prekršen tadašnji Zakon o zaštiti spomenika kulture bilo je od presudnog značaja. Međutim, sudija u tom predmetu, Đorđije Milić, nije prihvatio stručno mišljenje direktora Zavoda Čedomira Markovića, pod izgovorom da bi se ova ustanova kao sudionik u sporu, našla u konfliktu interesa. Ali je za sudske vještake imenovao službenike tog istog Zavoda, istoričara umjetnosti Aleksandra Čilikova i arhitekticu-konzertvatora Snježanu Simović.

Zvanični stavovi direktora Markovića i službenika Zavoda za zaštitu kulturnih dobara bili su potpuno suprotni po pitanjima za koje je naloženo vještačenje – da li Citadela sa objektima koji su bili predmet prodaje  predstavlja zaštićeni spomenik kulture te da li je Citadela neodvojivi dio Bedema sa bastionima Starog grada.

Zakon u dijelu koji se odnosi na promet spomenika kulture u članu 76 propisuje da se spomenik kulture ne može prodavati. U posebnim slučajevima kada je to dozvoljeno, prema članu 77 imalac takve nepokretnosti dužan je da je prethodno ponudi Opštini na čijoj se teritoriji nalazi. Opština ima pravo preče kupovine.

Zato je zadatak vještaka bio da dokažu da Citadela nije spomenik kulture i ne uživa nikakvu institucionalnu zaštitu.

Stari grad Budva, kao urbana cjelina velikog kulturno-istorijskog značaja, zaštićen je po više osnova. Rješenjem iz 1961. godine uveden je u Registar zaštićenih spomenika kulture kompletan prostor Starog grada. Posebnim rješenjima u Registar je uveden i određen broj pojedinačnih objekata, pa tako posebnu zaštitu uživaju Bedemi sa bastionima i nekoliko budvanskih crkava.

Stručno mišljenje vještaka Čilikova i Simović glasilo je da „prostor nekadašnjeg Kastela Sv. Marije, tj. austrougarskim gradnjama formiran prostor tzv. Citadele, nije uveden u Registar zaštićenih spomenika kulture RCG kao pojedinačno zaštićen spomenik kulture“. Zaključili su i da Citadela, zapadna kula i suterenski prostor, ne pripadaju zaštićenom kompleksu Bedemi sa bastionima.

Zanimljivo je tumačenje Čilikova i Simović po kojem je Citadela izjednačena sa privatnim kućama u Starom gradu koje se slobodno prodaju, bez obaveze da se prvo ponude Opštini, jer nisu pojedinačno upisane u Registar zaštićenih objekata, već zbirno, kao cjelina. Na njih se, prema njihovom mišljenju, članovi 76 i 77 Zakona o zaštiti kulturnih dobara – ne odnose.

„Sa etičke strane posmatrano, kupoprodaja objekata predmetnog spora, objekata manje spomeničke vrijednosti, ne doprinosi bilo kakvoj degradaciji spomeničkog integriteta bilo Starog grada ili kompleksa Citadela, bilo da je vlasnik država ili drugo pravno lice…“ navodi se u stručnom mišljenju sudskih vještaka.

Tadašnji direktor Zavoda za zaštitu spomenika kulture, Marković u tekstu o budvanskoj Citadeli navodi: „U valorizaciji brojnih spomeničkih vrijednosti Stare Budve posebno mjesto pripada njenom složenom fortifikacionom sistemu koga sačinjavaju moćni bedemi sa kulama i bastionima, kapije, prolazi, pasarele i gradska tvrđava. Svojom monumentalnošću i svojim značajem za izučavanje i sagledavanje geneze i razvoja grada, posebno se izdvaja gradska tvrđava, prvobitno poznata kao Kastel Sv. Marije a docnije kao Citadela“

„Cijeneći istorijsku i kulturnu ulogu gradskih tvrđava  ne poznajemo danas nijedan primjer da je u sklopu njihove revitalizacije istovremeno izvršeno i njihovo otuđivanje na način što bi čitava tvrđava ili pojedini njeni djelovi prešli u privatne ruke. Ne može se zamisliti da bi jedan Lovrijenac ili jedna kula Minčeta u Dubrovniku, tvrđava Španjola, Kanli kula ili Forte mare u Herceg Novom ili gradska tvrđava u Starom Baru ili Citadela u Starom Ulcinju, mogli preći u privatne ruke sa uspostavljanjem potpuno drugačijeg odnosa i načina korišćenja prema ovako značajnim kulturno-istorijskim vrijednostima“, ocijenio je Marković

„Treba se zapitati kako bi zgledalo kada bi atinski Akropolj, koji je takođe tvrđava grada Atine iz Periklovog vremena ili neki njegov dio , primjera radi Partenon, prešao u privatne ruke. Treba se, takođe, zapitati kako bi izgledalo kada bi jedan rimski Panteon, Koloseum ili Rimski forum, ili pak Pompeja, bila prodata  na licitaciji i postala privatno vlasništvo. Sumnjamo da bi se ovako nešto moglo dogoditi u civilizovanom svijetu u kome bi pojedine izuzetno značajne spomeničke vrijednosti jednog naroda postale bogatstvo samo jednog čovjeka ili manje grupe ljudi“, napisao je Marković u mišljenju o prodaji Citadele.

Nije imao ko da čuje.

 

CITADELU VRATITI GRAĐANIMA

„Budvanska Citadela kao jezgro oko koga se formiralo i razvijalo gradsko naselje mora po svom istorijskom pravu da ostane u vlasništvu naroda jer je ona kroz minule vjekove i milenijume upravo to i bila. Nikada nijedan njen segment nije bio u privatnom vlasništvu te se zato nadamo da će društvo pokazati i smoći dovoljno snage i razumijevanja da se problem Citadele razriješi tako da ona i dalje ostane spomenik prvorazrednog značaja, organski vezana za tkivo grada i da će i dalje služiti za obogaćivanje duha žitelja Budve, brojnih posjetilaca i naroda Crne Gore u cjelini“, apelovao je, uzalud, Čedomir Marković, tadašnji  direktor Zavoda za zaštitu spomenika kuture.

Branka PLAMENAC

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo