Povežite se sa nama

Izdvojeno

PRED 31. GODIŠNJICU ZLOČINA U ŠTRPCIMA: Otmica istine u produženom trajanju

Objavljeno prije

na

Ostala je nepoznanica da li su vlasti u Podgorici bile obaviještene o onome što se sprema na pruzi Beograd – Bar. A mogle su biti. U tadašnjoj saveznoj vladi premijera Milana Panića na poziciji ministra unutrašnjih poslova bio je DPS kadar – Pavle Bulatović

 

Narednog utorka, 27. februara, navršiće se 31 godina kako su iz brzog voza 671 Lovćen na liniji Beograd –Bar, u stanici Štrpci na teritotiji BiH, pripadnici interventne čete Višegradske brigade Vojske Republike Srpske pod nazivom Osvetnici, oteli 20 putnika. Zarobljene su odveli, opljačkali pa ubili. Njihova tijela bacili su u Drinu. Do danas su, u jezeru Perućac, pronađeni ostaci četiri žrtve. Za ostalima se, navodno, traga.

Žrtve planirane i, pokazaće se, najavljene otmice dominantno su bili državljani Srbije i Crne Gore (sedmorica ubijenih) bošnjačke i muslimanske nacionalnosti. Stradali su: Esad KapetanovićIljaz LičinaFehim BakijuŠećo SoftićRifat HusovićHalil ZupčevićSenad ĐečevićJusuf RastoderIsmet BabačićAdem AlomerovićMuhedin HanićSafet PreljevićDžafer TopuzovićRasim ĆorićFikret MemovićFevzija ZekovićNijazim KajevićZvjezdan Zuličić i jedna neidntifikovana osoba. Među žrtvama je i Tomo Buzov, prenzionisani oficir i Hrvat po nacionalnosti, koji se, jedini, usprotivio odvođenju putnika. Pitao je uniformisane otmičare  “Ljudi šta to radite?”.

Njihova otmica praktično je bila najavljena. Pripadnici Osvetnika četiri mjeseca ranije, na gotovo identičan način, oteli su 16 Bošnjaka (15 muškaraca i jedna žena) iz sela Sjeverin (Srbija) koji su autobusom pošli u Priboj, gdje su pozvani da nakon tri mjeseca prime platu. Autobus je išao uobičajenom (jedinom) trasom i zaustavljen je u selu Mioče (opština Rudo, BiH). Putnici bošnjačke nacionalnosti su izvedeni i kamionom odvezeni u motel Vilina vlas u Višegradu. Tu su, nekoliko dana kasnije, ubijeni, a njihova tijela bačena u Drinu.

Dokazano je: vlasti u Beogradu imale su informacije o naumu da se otmu putnici iz voza na pruzi Beograd –Bar. O tome svjedoči dokument ŽTP Beograd (strogo pov. br. 4-1-93)  koji je 1. februara 1993. godine direktor Sektora za odbrambene pripreme i zaštitu Mitar Mandić uputio generalnom direktoru preduzeća Milomiru Miniću.

U njemu piše: “Ovih dana, tačnije 28.01.1993. godine obavešten sam od šefa Sekcije STP Užice da će pripadnici Srpske vojske opštine Rudo izvršiti zaustavljanje voza i odvođenje putnika. Čitava akcija odvijala bi se na delu pruge Beograd-Bar koja prolazi kroz Bosnu i Hercegovinu. Verovatno u ukrsnici Štrpci ili stajalištu Goleš. U vezi ove najave preduzeo sam sledeće aktivnosti: 1. informisao najuži stručni kolegijum ŽTP-a; 2. održao sastanak sa predstavnicima milicije i Službe državne bezbednosti MUP-a Srbije; 3. obavio razgovor sa pomoćnikom ministra odbrane Srbije generalom Kuzmanovićem gde smo došli do zaključka da general Kuzmanović obavesti ministra odbrane o pomenutoj najavi, da ministar odbrane Republike Srbije obavesti Vojsku Jugoslavije i da ŽTP prestane sa daljim aktivnostima oko ovog slučaja, jer je sa svoje strane na vreme izvršio svoju obavezu”.

U dokumentu se takođe navodi da je 2. februara 1993. godine u MUP-u Užice održan sastanak lokalnih zvaničnika policije i željeznice na kome je zaključeno: “Potvrđuje se informacija o nameri odvođenja putnika iz voza i dodaje se da je to strateška operacija srpske vojske radi stvaranja uslova za razmenu zarobljenika i mrtvih. Zaključeno je da bi ovakav postupak srpske vojske bio neprihvatljiv iz više razloga. Ova rešenja treba tražiti u dubini bosanske teritorije, stav je MUP-a iz Užica”.

Ostala je nepoznanica da li su vlasti u Podgorici bile obaviještene o onome što se sprema na pruzi Beograd – Bar. A mogle su biti.

U tadašnjoj saveznoj vladi premijera Milana Panića na poziciji ministra unutrašnjih poslova bio je DPS kadar – Pavle Bulatović. Prethodno ministar MUP-a Crne Gore u vrijeme napada na Dubrovnik (Rat za mir) i deportacije izbjeglica. Od početka marta 1993, savezni ministar odbrane (vrijeme rata u BiH, progona albanskog življa na Kosovu, NATO intervencije, formiranja Sedmog bataljona u Crnoj Gori) dok nije ubijen 2000. godine u restoranu na stadionu beogradskog Rada. Sada poštovaoci njegovog djela iz vladajućih redova traže da ulica u Podgorici ponese ime Pavla Bulatovića.

Šefko Alomerović, nekadašnji predsjednik sandžačkog Helsinškog komiteta za ljudska prava, javno je svjedočio da je na željezničkoj stanici u Beogradu uoči polaska voza Lovćen vidio Vladimira Matovića, savjetnika za štampu tadašnjeg predsjednika SRJ Dobrice Ćosića, kako razgovara sa čovjekom koji je pomagao otmičarima.

Advokat Velija Murić još je 2002.,  kao opunomoćenik porodica otetih i ubijenih putnika voza 671, podnio krivičnu prijavu  protiv 14 osoba iz vrha vlasti tadašnje SRJ, Srbije, Vojske Jugoslavije i ŽTP Beograd, za koje je sumnjao da su, po službenoj dužnosti, bili obaviješteni o planiranom zločinu, ali nijesu preduzeli ništa iz svoje nadležnosti da ga spriječe. Tadašnje Savezno državno tužilaštvo prijavu je proslijedilo Državnom tužilaštvu u Podgorici. Sa te adrese Murića nikada nijesu kontaktirali povodom krivične prijave koju je podnio.

Na meti pravosuđa bili su samo egzekutori, direktni izvršioci otmice i ubistva zlosrećnih putnika. I to – selektivno. Viši sud u Bijelom Polju osudio je 2002. godine Nebojšu Ranisavljevića na 15 godina zatvora. Kaznu je izdržavao do 2011. Onda je pušten.

Iako je Ranisavljević imenovao neke od saučesnika, mnogi od njih nijesu nikada procesuirani zbog zločina u Štrpcima. U Crnoj Gori,  i Bosni i Hercegovini nisu procesuirani svi koji su u toku suđenja Ranisavljeviću pred Višim sudom u Bijelom Polju pomenuti kao učesnici vojne jedinice koja je izvršila otmicu.  “Ništa nije urađeno ni da se istraži i utvrdi odgovornost organizatora i naredbodavaca”, navodi se u pismu koje je Akcija za ljudska prava (HRA) uputila SDT-u predsjedniku  Vladimiru Novoviću,  na prošlu godišnjicu otmice. “Ovdje izdvajamo imena osoba koje nijesu do sada procesuirane: ,Crnogorac’ (koji je kao saborac Milana Lukića pomenut i u optužnici i presudi u postupku koji se protiv Lukića vodio pred Haškim tribunalom), ‘Pijani Slovenac’, Milan ‘Čačak’,  Aca Šimšić, Željko Marjanović, Bogdan Šekarić, Vidaković, Tanović, Goran (romskog porijekla) i Mitar ,Četnik”.

HRA je iz SDT-a jesenas obaviještena kako je, nakon njihovog obraćanja, “preduzet niz radnji u cilju utvrđivanja svih važnih činjenica za donošenje odluke, kao i da se preduzimaju sve mjere i radnje u pravcu utvrđivanja učešća lica (koji su navedena u njihovom dopisu – prim. Monitora) u predmetnom događaju i njihovog lociranja”. Više informacija, nadaju se, mogli bi dobiti naredne nedjelje. Tada će u Podgorici, povodom 31. godišnjice otmice u Štrpcima, biti održan skup Suočavanje s prošlošću na kome su učešće potvrdili i predstavnici SDT.  Poziv da učestvuju na skupu nijesu prihvatile ministarka rada i socijalnog staranja Naida Nišić i ministarka kulture i medija Tamara Vujović.

Članovi porodica otetih u Štrpcima,  prijatelji i civilni aktivisti okupiće se 27. februara pred spomen obilježjima u Podgorici i Bijelom Polju da odaju počast žrtvama.

“Porodice su žive žrtve tog zločina”, kazao nam je uoči jedne od prethodnih godišnjica otmice u Štrpcima Demir Ličina, sin jednog od ubijenih putnika. Da li se nešto u međuvremenu promijenilo?

Jeste. Dio vladajuće većine pokušao je lani, u dva navrata, da kroz parlament provuče tzv. zakon o civilnim žrtvama rata kojim državljanima Crne Gore ubijenim nakon otmice u Štrpcima i njihovim porodicama ne bi bio priznat status civilnih žrtava, pošto nijesu ubijeni  na teritoriji Crne Gore u vrijeme formalno proglašenog ratnog stanja. Ocjena Evropskog parlamenta da je takav zakon selektivan, nije bila dovoljna da ih zaustavi. Tek su protesti pred parlamentom i javna osuda nauma da se civilne žrtve podijele po osnovu (ne)podobnosti njihovih ubica dovele do toga da predložene zakonske izmjene budu povučene iz skupštinske procedure.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

FOKUS

DUŠKO KNEŽEVIĆ MEĐU NAMA: Biznisi posrnulog tajkuna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kad govori o odbrani svoje imovine Knežević ne pominje ulogu koju su u njenom sticanju imali nekadašnji DPS prvaci Milo Đukanović, Svetozar Marović, Branimir Gvozdenović… I zajedničkim kombinacijama. O tome svjedoče uništene Atlas banka, Jadranski sajam, bolnica u Meljinama

 

„Vrši se pljačka moje imovine u Crnoj Gori i htio sam da dođem da to zaustavim, ali i da dokažem svoju nevinost, jer svi ljudi koji su me optuživali sada su već u zatvoru”, poručio je uoči ekstradicije iz Londona  Duško Knežević, donedavno odbjegli a sada pritvoreni, kontroverzni biznismen. Jedan od šampiona tajkunske akumulacije i privatizacije u Crnoj Gori.

Šta će sve i kako braniti Knežević tek treba da vidimo. Zato se možemo prisjetiti makar dijela svega onoga što mu je prošlo kroz ruke preko više desetina kompanija koje je registrovao u Crnoj Gori, Srbiji, na Kipru… Uglavnom pod okriljem Atlas grupe.

Najveću pozornost javnosti Kneževićevi poslovni poduhvati privukli su tokom stečaja u njegovoj Atlas banci, nakon što je po nalogu CBCG likvidirana njena mlađa sestra Investiciona banka Montenegro (IBM). Pošto su banke ostale bez novca svojih deponenata, iz Fonda za zaštitu državnih depozita isplaćen je 101 milion vlasnicima uloga do 50.000 eura. Privatni vlasnici računa na kojima je bilo više od 50.000, te državna i lokalna preduzeća morali su da približno još toliko novca pokušaju naplatiti iz stečajne mase. Vlada i državna preduzeća imali su u Kneževićevim bankama 10, 5 miliona, a opštine još pet.

Na teret države palo je i više od osam miliona koje je Atlas banka dugovala Ivesticiono razvojnom fondu, ali i garancije za kredit koje je ta banka uzela od Evropske investicione banke. Tek tada je objelodanjeno da su Kneževićeve firme u njegovim bankama držale manje od 1,5 miliona eura, odnosno, tek nešto više od 0,5 odsto ukupnih depozita. Zapravo, njima je banka služila za uzimanje (tuđeg) novca, u sumnjivim kreditnim aranžmanima. Naknadne dubinske analize pokazale su da je približno trećina visokorizičnih kredita data firmama u Kneževićevom vlasništvu. Ili njemu.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 10. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SRPSKI REVIZIONIZAM O SREBRENICI KAO POKRIĆE KORUMPIRANIM POLITIČARIMA: Ponovno guranje Crne Gore u kandže mitomanija i zavjera

Objavljeno prije

na

Objavio:

Premijer Spajić  je juče( četvrtak)  rekao da će Vlada glasati za rezoluciju UN o genocidu u Srebrenici . No, otvaranje ovih bolnih tema očito stvara  nelagodu Spajiću koji se koalicionim sporazumom obavezao na rekonstrukciju Vlade i uvođenje vučićevskih DNP-a i NSD.  Srbijanski režimski mediji neprestano vrte revizionističke priče o ratu u i oko Srebrenice  po kojima na kraju  ispada da je genocid zapravo izvršen nad Srbima. Istina je, naravno, drugačija

 

 

Ko prati vučićevsku štampu i njegove marionete u Srbiji, BiH i Crnoj Gori lako stiče utisak da je UN-ova rezolucija o genocidu u Srebrenici jula 1995. pitanje života i smrti za sav srpski narod, Srbiju i Republiku Srpsku (RS). Predsjednik Aleksandar Vučić govori kako će Srbi  biti proglašeni za genocidni narod, rezolucija će dovesti do ukidanje Republike Srpske, dok će Srbiji biti nametnuto plaćanje ratne odštete. I Vaskršnji sabor Srbije i Srpske je pomjeren jer se čeka glasanje u UN-u. U samom tekstu rezolucije se ni Srbi kao narod, niti vojska, niti bilo koja osoba spominje, a još manje etiketira kao „genocidan“. Uprkos tome, crnogorski podržavaoci Prve familije Srbije su se uključili u beogradsku propagandu. Jovan Vučurović, poslanik Nove srpske demokratije (NSD) i predsjednik parlamentarnog Odbora za ljudska prava i slobode je pozvao Vladu da ne podrži rezoluciju jer je „usmjerena protiv srpskog naroda“. Milan Knežević, lider Demokratske narodne partije (DNP) je rekao da Njemačka (kosponzor rezolucije) je „država koja je svijetu podarila Hitlera, Himlera, Gebelsa, Aušvic proglašava nas Srbe genocidnim a najstradalniji smo narod Balkana“. Pri tome zgodno zaboravlja da sadašnja Njemačka priznaje holokaust čije negiranje, nacistički simboli i pozdravi su zabranjeni zakonom. SNP-ov Dragoslav Šćekić, jedan od potpredsjednika Vlade Milojka Spajića kaže da će glasati protiv ako rezolucija dođe na Vladu jer „nećemo dozvoliti da bilo koji narod u ovom momentu nazivamo genocidnim“.

Demokratska partija socijalista (DPS) je tražila da Vlada bude kosponzor rezolucije zgodno zaboravljajući svoju i bivšeg lidera Mila Đukanovića ratnu prošlost. Bivši ministar u vladi RS-a Momčilo Mandić je još 2012. pohvalio ulogu Đukanovića za „pomoć koju su on i njegova vlada 1994. upućivali VRS-u i srpskom narodu“ u vremenu kad je Milošević uveo sankcije RS-u. „Gorivo za naše tenkove koji su se borili od Foče preko Srebrenice do Bihaća i dalje slao je upravo Đukanović i ko zna šta bi bilo sa RS da te pomoći nije bilo“ rekao je Mandić. Na Youtube-u postoji snimak u kome se Đukanović hvali da Momir Bulatović „ne treba da štiti srpstvo“ od njega, jer vlada koju on vodi je „morala godinama kriomice od Slobodana Miloševića i Bulatovića da pomaže srpski narod u Hercegovini i Republici Srpskoj, kad su joj oni odlučno i bezdušno spustili rampu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 10. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ESKOBAR I MI: Specijalan

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mandat Gabrijela Eskobara bez sumnje je, kada je u pitanju Crna Gora, bio – specijalan. Po dolasku na tu poziciju, mnogi su ga analitičari najavljivali kao neuobičajenog, direktnijeg diplomatu koji „nameće rješenja“. Povremeno je bio toliko direktan, da se činilo da je predsjednik crnogorskog parlamenta, ili šef ovašnje vlade, a ne diplomata strane države

 

Crna Gora će biti naredna članica EU, poručio je optimistično Gabriel Eskobar, specijalni izaslanik  SAD za Zapadni Balkan, pred sam kraj svoga mandata.  Da odlazi sa te pozicije potvrdio je i sam,   istovremeno demantujući pisanje portala Frontliner, koji je prije nekoliko dana ustvrdio da je Eskobar u stvari razriješen.

Frontliner tvrdi da je  Eskobar razriješen dužnosti izaslanika SAD za Zapadni Balkan nakon njihovog istraživanja u kom su  „otkriveni potencijalni sukobi interesa i doveden u sumnju Eskobarov diplomatski integritet“.

Medij navodi da je  kontroverza oko Eskobara počela njihovim istraživanjem, objavljenim 22. marta, u kom su „iznijete tvrdnje o finansijskim vezama između Eskobarove porodice i srpskih državnih organa“. To se,  kako se u tekstu ocjenjuje, „dovodi u sumnju neutralnost američkog izaslanika u osjetljivom dijalogu Kosova i Srbije.“

Eskobar je oštro demantovao te navode: “Želim direktno da kažem da je sve u tom izvještaju laž koja se može provjeriti. Prije svega, nisam otpušten i svi u Stejt dipartmentu su to potvrdili. Drugo, moja supruga ne prima novac ni od jedne strane vlade. Moja supruga u svakoj ambasadi u kojoj smo služili, u Boliviji, Portugalu, Italiji, pa čak i Srbiji, bila je ponosna zagovornica međuljudskih kontakata. Ali ona to radi bez ikakvog plaćanja, bez ikakvog ugovora. Ona će to nastaviti da radi. Treće, nemam veze sa navodnim advokatom u advokatskoj firmi u Teksasu. A ta advokatska kancelarija ima veb-sajt i odgovorni novinar može doći do njih i potvrditi da nema veza. I četvrto, tvrdnja da su informacije potekle iz kongresnih izvora je lažna jer Kongres nije obaviješten o bilo kakvim kadrovskim promjenama”, prokomentarisao je Eskobar pisanje Frontlinera.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 10. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo