DANAS, SJUTRA
Predsjednik i Prijestonica

Svi su na testu. Oni koji ne podržavaju Jakova Milatovića, moraju sebi priznati da da u Prijestonicu ne dolazi samozvanac već izbrani Predsjednik države. Državni organi da svima osiguraju bezbjednost. Predsjednik da baš tu, u gradu koji je prošao golgotu krvavih devedesetih braneći dostajnastvo Crne Gore, započne obećani pohod ka pomirenju i evropskoj budućnosti ove zemlje
Ko još nije, naučiće: ne postoji tema u Crnoj Gori koja, uz adekvatan kontekst i primjerenu dozu propagande, ne može biti bolno ispolitizovana. Baš kao što ni zastrašujuće dimenzije problema sa kojim se suočimo ne predstavljaju garanciju da ćemo uraditi bilo šta kako bi ga riješili. Zato vršnjačko nasilje, kriminal i korupcija u vrhovima “one” i “ove” vlasti, sistemske zloupotrebe i vladavina preko koljena postaju dio naše “tradicije”. I polazište za planiranje budućnosti generacija koje dolaze.
Jedna tradicija bi mogla biti prekinuta sredinom narednog mjeseca. Novoizabrani predsjednik Jakov Milatović umjesto na Cetinju, zaketvu bi mogao položiti pred poslanicima u Podgorici.
Prema našim izvorima, ideja o preseljenju inauguracije potekla je iz najbližeg okruženja budućeg predsjednika. Nadležni iz izvršne vlasti našli su im se na usluzi. Pošto se i oni lagodnije osjećaju ispod Gorice nego pod Lovćenom.
Zašto bi budući predsjednik zaobišao Prijestonicu?
Zakon mu daje to pravo. Predsjednik zakletvu polaže pred poslanicima. Oni se mogu okupiti u Vladinom domu na Cetinju, u Skupštinu Crne Gore u Glavnom gradu kao i na nekoj livadi ekološke prijestonice (Žabljak)…Ili pod Ostrogom…
Ali, opet, zašto novi predsjednik Crne Gore zakletvu ne bi položio, kao što su to prethodnih pet puta uradili njegovi predhodnici Filip Vujanović i Milo Đukanović, u gradu u kome se nalazi njegova zvanična rezidencija? U kojoj će u narednih pet godina primati akreditive novimenovanih ambasadora i dočekivati zvanične goste iz inostranstva.
Prema svim dostupnim informacijama, zvaničnim i nezvaničnim, bezbjednost Jakova Milatovića i njegovih gostiju na Cetinju neće biti ugrožena. Zvižduci i ružne parole – vjerovatno. Ali, to nije nešto što i njegovi predhodnici, počev od Momira Bulatovića pa nadalje, nijesu čuli ili vidjeli. Nema garancija da se nešto slično ne može dogoditi i u Podgorici. Baš kao što se događalo/događa i u Vašingtonu, Moskvi, Berlinu, Rimu, Parizu, Londonu…
Većina nevladnih aktivista i anlitičara, saglasni su da to nije dovoljno za najavljeno preseljenje svečanosti. Samo što jedni misle da će, ukoliko se to ipak desi, na gubitku biti Prijestonica a drugi žale budućeg Predsjednika. Uz nepodijeljenju saglasnost da će najveći gubitnik biti Crna Gora i njeni građani.
Milatović je još neodlučan. Nije ga prelomila izjava gradonačelnika Cetinja da će ga dočekati “dostojanstveno i evropski” dok bi njegov eventualni nedolazak bio doživljen kao “otvoreno nipodaštavanje i svojevrstan obračun” sa Prijestonicom. Pod utiskom je neprijatnosti koju je imao tokom predizborne posjete Cetinju. Organizovani doček predsjedničkom kandidatu pokreta Evropa sad na momente je prijetio da poprimi razmjere ozbiljnog incidenta. To se srećom ipak nije desilo.
Za nasilje i za pokušaj nasilja ne smije biti nikakvog opravdanja. No treba i to reći –na javnoj sceni gotovo pa nema političke partije i političara koji se od 1990. do danas nijesu suočili i sa tim licem Prijestonice. Neku su uspjeli to preokrenuti u vlastitu korist, a drugi prihvatili kao trajan hendikep. Cetinje ostajalo da se nosi sa svojim problemima i demonima. Uglavnom samo.
“Želim da nakon ovakve pobjede, dobijemo jednu mirnu inauguraciju. Dodatno ću se konstultovati sa nadležnima i Upravom policije i brzo donijeti odluku”, poručio je Milatović.
Možda bi budući predsjednik mogao razmisliti o drugačijem prostupu – dobio je glasove skoro 230 hiljada građana, pa zašto ne poći tamo gdje mu je podrška možda i najmanja. Tako bi pokazao da je sposoban da vidi ne samo one koji se raduju njegovoj pobjedi. Nego i one koji se, sa razlogom ili ne, od nje pribojavaju.
Svi su na testu. Oni koji ne podržavaju Milatovića, moraju sebi priznati da u prijestonicu ne dolazi samozvanac već izbrani Predsjednik države. Državni organi su dužni da osiguraju bezbjednost. Predsjednik da baš tu, u gradu koji je prošao golgotu krvavih devedesetih braneći dostajanstvo Crne Gore, započne obećani pohod ka pomirenju i evropskoj budućnosti ove zemlje.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
DANAS, SJUTRA
Predizborna ruka

Kakvi bilbordi, plaćeni spotovi i ostale predizborne trice. Kad si na vlasti, uvijek možeš da pišeš po trajektu, a tvoji partijci na čelu državnih preduzeća dođu ti ko’ – hodajuća reklama. Jeste da je predizborna ruka vlasti u našem džepu, ali ko te pita. Bar zbog toga ovdje niko nije odgovarao
Dugo obećavana „ruka pravde” – konačno stiže. Ima samo mala začkoljica. Ne radi se o vladavina prava, koju su nam obećavale avgustovske vlasti, a posebno premijer tehničke vlade Dritan Abazović, nadaleko poznat po rečenici da ruka pravde stiže, i da neće zaobići nikoga. I, gle, evo stiže, u vidu novog trajekta na relaciji Kamenari– Lepetani, koju je vlast, tako zgodno predizborno, krstila. Prosto, što bi plaćao bilbord, kad imaš – trajekt. Kupljen od državnog novca. Preciznije – našeg.
„Zahvaljujući saradnji JP Morskog dobra Crne Gore, ministarke Ane Novaković Ðurović, lokalnih samouprava, mnogih državnih institucija i Vlade, sitno, al hrabro se broji dan kad nam stiže brod pod crnogorskom zastavom s pravom registrovan pod imenom Ruka pravde. Nek je sretno svim građankama i građanima Crne Gore“, saopštio je predsjednik Upravnog odbora Javnog preduzeća za upravljanje morskim dobrom Blažo Rađenović. Koji je bio kreativan, pa je u obavještenju da nam stiže Ruka pravde, zgodno dodao i još jedan slogan – hrabro se broji. Slučajno se, valjda, baš tako zove predizborna lista URE i Demokrata. Zgodno je biti vlast. Jer, kad si na vlasti, nisu ti bilbordi i plaćeni spotovi glavni predizborni rekviziti. Kad si na vlasti, uvijek možeš da pišeš po trajektu, a tvoji partijci na čelu državnih preduzeća dođu ti ko’ – hodajuća reklama. Jeste da je predizborna ruka vlasti u našem džepu, ali ko te pita. Bar za to ovdje niko nije odgovarao. DPS prvaci u izbornim zloupotrebama državnih resursa, odoše u političku penziju. I ništa.
Ostaje još samo da se Ruka pravde makar do izbora ne pokvari kao onaj prethodno kupljeni trajekt, takođe prigodno nazvan – 30. avgust. I da ovu transakciju, kao prošlu, ne istražuje Specijalno državno tužilaštvo. I – ljepota.
No, nisu to jedine pare građana koje se ovih dana pametno predizborno investiraju. Vlada, koja je, uz sve, mjesecima u tehničkom mandatu, pred ove izbore nemilice zapošljava. Ministar kapitalnih investicija Ervin Ibrahimović baš sada potražuje šest direktora direktorata na puni mandat od pet godina. Ako ih vlast koja se bude konstituisala nakon junskih izbora smijeni, eto obaveze isplate otpremnina, o trošku građana. Ibrahimović nije jedini. I ministru rada i socijalnog staranja Admiru Adroviću zatrebali su pomoćnici deset dana pred izbore.
Građanima ostaje puna vreća predizbornih obećanja o ekonomskom prosperitetu nakon izbora. Evropa sad im nudi prosječnu zaradu od 1.000 eura, minimalnu zaradu od 700 eura i minimalnu penziju 450 eura, plus punu zaposlenost. DPS će Crnoj Gori podariti „investicioni ciklus vrijedan milijardu eura”, plus mjesečne subvencije podstanarima i izgradnju socijalnih stanova. Bivši Demokratski front će nakon što vrate Kosovo, vratiti i „topli obrok, regres i zimnicu za sve radnike”. Pa svakom po 13 posto na osnovnu platu, i povećane penzije za 20 odsto“. Pokret za promjene daje više od Spajićeve Evrope sad – više od 1000 eura plate i više od 700 eura minimalna zarada….
Samo da se naredni trajekt kupljen od naših para ne nazove – naše ekonomsko čudo.
Milena PEROVIĆ
Komentari
DANAS, SJUTRA
Količnici inteligencije

Prema izvještaju Fridom hausa za 2023. godinu, Crna Gora je nazadovala po pitanju stanja demokratije u zemlji. Od njihovih ocjenjivača zaslužili smo najnižu prosječnu ocjenu u zadnjih deset godina
Odlazeći premijer održao je, prenijeli su iz njegovog kabineta, „predavanje na Univerzitetu Oksford, najstarijem univerzitetu u anglofonskom svijetu“. Koji dan ranije, zakletvu je položio novi predsjednik države koji je, prije koju godinu, „kao stipendista britanske vlade magistrirao ekonomiju na Univerzitetu Oksford“.
Malo li je to za zemlju u kojoj je, prema posljednjem istraživanju svjetske inteligencije, prosječan količnik inteligencije nepunih 86? Na šta premijer često i rado podsjeća: „Ubiće nas IQ 86“. Prema kategorizaciji količnika inteligencije to nas, u prosjeku, svrstava u grupu fiziološki tupih. Iznad su prosječno inteligentni a u kategoriji ispod oni sa lakom duševnom zaostalošću.
Ukoliko želimo popraviti trenutno stanje, jedni preporučuju više čitanja a drugi pravilniju ishranu, pošto se „nedovoljnim uzimanjem joda količnik inteligencije smanjuje za 10–15 odsto“. Naravno, možemo uživati i u zatečenom stanju i, recimo, političarima prepustiti da nezavisno do volje građana brinu naše brige. Prema istraživanju koje je ove nedjelje predstavio CGO, takvom načinu razmišljanja sklon je skoro pa svaki dvadeseti punoljetni stanovnik Crne Gore obuhvaćen anketom. I saglasan sa stavom da „politika i odluke pripadaju političarima“. Kad su već tako pametni i toliko školovani.
Doduše, već ima onih koji spočitavaju odlazećem premijeru da nije držao predavanje na čuvenom britanskom Univerzitetu, već je promovisao svoju knjigu Kritika globalne etike u jednom od, otprilike, 400 klubova i društava koja funkcionišu pod okriljem Univerziteta Oksford. I nemaju, uvijek, direktne veze sa njim. Može biti da je tu u pitanju i neka vrsta ljubomore. Ili političkog rivalstva.
Tako nešto je mnogo teže prebaciti renomiranoj organizaciji Fridom haus. Prema njihovom izvještaju za 2023. godinu, Crna Gora je nazadovala po pitanju stanja demokratije u zemlji. Zato smo od njihovih ocjenjivača dobili i najnižu prosječnu ocjenu u posljednjih deset godina. U odnosu na 4,18 iz 2013. godine, 4,07 iz 2018, prošlogodišnjih 3,82 – sada smo stigli do 3,79. Na skali do mogućih 7 (sedam).
„Neka građani sami procijene, ne treba im Fridom haus“, prokomentarisao je Dritan Abazović izvještaj američke NVO. „Predsjednički izbori su održani kao u Švajcarskoj. Ako neko ne vidi napredak, ne znam… Naši građani uživaju veće slobode, imaju bolje zarade, turizam ide dobrim pravcem… Sve ostalo je manje važno“.
Legitiman politički stav. Baš kao i onaj od prije nepunih mjesec dana, kada je napredak Crne Gore na Svjetskom indeksu slobode medija, premijer Abazović ocijenio kao „svjetski rekord“ i krunski dokaz da kritičari njegovog odnosa prema nanaklonjenim medijima nijesu u pravu. Tada nijesmo čuli poziv građanima i novinarima da sami procijene stanje medijskih sloboda u Crnoj Gori. Živimo doba alternativnih činjenica.
A sada – stvarnost. Ili ono od čega se i kako živi. Pljevlja su ponovo u fokusu. Među četrdesetak kanidata koje je vladajuća većina u opštinskom parlamentu predložila za čelne funkcije u lokalnim javnim preduzećima nema nijednog Bošnjaka/Muslimana. Iz opozicije pretpostavljaju da nema ni Crnogoraca, ali to ne mogu da ustvrde samo na osnovu imena predloženih kandidata. Prošlog ljeta identičan slučaj imali smo u tamošnjem Rudniku uglja. Samo su brojke bile višestruko veće. I nikome ništa. Treba li nam Fridom haus da ukaže na ovu opasnu nelogičnost?
Ili je dovoljno osvrnuti se oko sebe, duboko udahnuti i zaćutati makar na minut. U danima kada se obilježava 31 godina od deportacije bosansko-hercegovačkih izbjeglica iz Crne Gore pravo u smrt, podgoričke fasade i dalje ruže svježe ispisani grafiti tipa: „Svaki Srbin je Ratkov vojnik“. Glupost i mržnja ne pitaju za IQ. Potvrdiće vam to i u Oksfordu.
Samo ne pitajte novog predsjednika. Jakov Milatović, iako je na vrijeme pozvan na komemoraciju u Herceg Novom, nije našao za shodno da oda počast nevinim žrtvama države Crne Gore. I tako bude prvi predsjednik koji se poklonio sjenama izbjeglih ljudi koji su ovdje, umjesto utočišta, pronašli dželate i njihove šegrte. A morao je da to uradi. I zbog sebe i zbog nas. Dok mu je Murino bliže od Herceg Novog, Milatović neće biti predsjednik svih građana. Kao što nije bio ni Đukanović.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
DANAS, SJUTRA
Vatrogasac

Dok smo pokušali da razaberemo motive aktera za početak najavljenih pregovora između Vlade i CPC-a o potpisivanju Ugovora, stigla je vijest da ih neće biti. Možda je ipak cilj postignut. Odnos države i dvije pravoslave crkve ponovo će se naći u fokusu javnosti. Abazović će opet biti u prilici da objašnjava kako se trošimo na prevaziđene nacionalne teme, umjesto da slijedimo evroski put
Čudni su, kažu, putevi Gospodnji. A još čudniji politički i partijski. Posebno onih što grozničavo brane vlast.
U srijedu ujutru, dok su se slijegali odjeci juriša na Državnu izbornu komisiju, u kojoj je predato čak 17 lista za predstojeće parlamantarne izbore (uglavnom u zadnji čas), iz Crnogorske pravoslavne crkve (CPC) stiglo je zanimljivo saopštenje. Njime je najavljeno da će sjutradan (četvrtak), u zgradi Vlade, započeti razgovori između Vlade i CPC-a ,,u vezi sa potpisivanjem Ugovora o pitanjima od zajedničkoga interesa, u javnosti poznatoga kao temeljni ugovor”.
Te razgovore najavio je premijer Dritan Abazović još u ljeto prošle godine, dok se spremao da sa Srpskom pravoslavnom crkvom potpiše Temeljni ugovor. Po cijenu izvjesnog pada njegove, tek izabrane Vlade.
Ugovor sa SPC-om potpisan, Vladi je izglasano nepovjerenje, Ustavnom sudu je dostavljena inicijativa za preispitivanje zakonitosti Ugovora koji su potpisali crnogorski premijer i patrijarh SPC-a. U zaborav je pala priča o uređenju pitanja od zajedničkog interesa između Crnogorske pravoslavne crkve i države Crne Gore.
Monitor je nedavno podsjetio na sve to, pominjući izostanak pregovora zvaničnika Vlade i CPC-a kao jedno od neispunjenih obećanja odlazeće Vlade.
Optimisti su se ponadali konačnom pokušaju da se (re)definišu odnosi CPC-a i njene matične države. Da se tako, makar malo, popravi položaj onih građana Crne Gore koji su po nacionalnosti Crnogorci a po vjerskom izjašnjenju pravoslavni vjernici. Da i oni dočekaju da im iz bogomolja koje su gradili njihovi preci dolaze blagoslovi umjesto uvreda i prijetnji o maloj Ukrajini.
Pesimisti su najavljeni susret spremno protumačili kao jeftin pokušaj lidera URA-e da pred neželjene izbore i predaju premijerske fukcije popravi svoju poziciju među razočaranim glasačima suverenistisima. U nadi da bi ih početak pregovora i najava mogućeg sporazuma sa CPC-om mogla navesti da zaborave na preambulu Temeljnog ugovora sa SPC-om kojoj se Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Crnoj Gori ,,priznaje pravni subjektivitet i kontinuitet od 1219. godine”. Ispalo je kako je SPC u Crnoj Gori starija nego u Srbiji. A danas i uticajnija.
Toliko da, svjedočimo i ovih dana, velikodostojnici SPC-a uredno idu na poklonjenje predsjedniku Srbije iskazujući mu prijeko potrebnu podršku u momentu kada na ulicama započinje novi krug protesta protiv poraznih rezultata njegove vladavine. Crnogorski premijer po pozivu, svakomalo svrati do Patrijaršije u Beogradu na prijateljski razgovor i konsultacije.
Bez potpisanog Temeljnog ugovora nema konsenzusa za deblokadu Ustavnog suda, govorio je Abazović prošlog ljeta. Sada, kaže, Temeljni ugovor sa SPC-om više nikome ne smeta, dok se Ustavnom sudu – ruga.
Uglavnom, dok smo pokušali da razlučimo motive aktera za početak najavljenih pregovora, u srijedu poslije podne stigla je vijest da ih neće biti. Sa iste adrese sa koje nam je, koji sat ranije, prispjela i njihova najava.
,,Crnogorska pravoslavna crkva otkazala je pregovore s Vladom Crne Gore o Temeljnom ugovoru koji su bili zakazani za sjutra u 11 časova, u zgradi Vlade, jer je uvrijeđena njenim odnosom prema mitropolitu CPC-a Mihailu i cijeloj Crkvi”, navedeno je u novom saopštenju. Uz obrazloženje da su, umjesto premijera i ministra pravde, ,,kako je bilo dogovoreno”, za pregovore od strane Vlade i ministarstva delegirana dvojica službenika, dok je zakazani sastanak iz zgrade Vlade preseljen u zgradu Ministrastva pravde. ,,Crnogorska pravoslavna crkva drži taj akt Vlade kao izrugujući, zbog čega i otkazuje pregovore”.
Možda je ipak postignut stvarno cilj najave razgovora Vlade i poglavara CPC-a. Odnos države i dvije, međusobno komfrontirane, pravoslave crkve, ponovo će naći svoje mjesto u fokusu javnosti. Abazović će biti u prilici da objašnjava kako se trošimo na prevaziđene nacionalne teme, umjesto da slijedimo evropski put. Iako je baš on, od 30. avgusta do danas, bio neizostavni dio svake priče koja je imala potencijal podizanja međunacionalnih/vjerskih tenzija u Crnoj Gori. U Srebrenici, na Cetinju, u Podgorici ili Strazburu (Savjet Evrope). Sve igrajući vatrogasca.
Čudni su, kažu, putevi Gospodnji.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
-
INTERVJU2 sedmice
DR MAIDA BURDŽOVIĆ, SPECIJALISTA PSIHIJATRIJE: Nebriga o mentalnom zdravlju došla na naplatu
-
HORIZONTI4 sedmice
NJUJORK TAJMS – MRAČNE VEZE VUČIĆA I BELIVUKA: Europol pokvario poslove države i podzemlja
-
INTERVJU2 sedmice
DR SRĐAN PUHALO, SOCIJALNI PSIHOLOG IZ BANJA LUKE: Naš je problem što nas, najčešće, ujedinjuju tragedije
-
Izdvojeno2 sedmice
BEZ VOLJE ZA OBRAČUN SA FALSIFIKATORIMA: Lažnim diplomama do državnog posla
-
INTERVJU3 sedmice
MILOŠ BEŠIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR: Ništa neće biti kao prije
-
Izdvojeno4 sedmice
SDT ISPITUJE ŽIVOTNI STIL CRNOGORSKIH FUNKCIONERA: Luksuz pod lupom
-
DRUŠTVO2 sedmice
IZBOR DIREKTORA UPRAVE PRIHODA I CARINA NA UPRAVNOM SUDU: Sporan „namješteni“ konkurs
-
FOKUS4 sedmice
POLA DRŽAVE NA BUDŽETU: Proizvodnja zavisnika od vlasti