Povežite se sa nama

HORIZONTI

RUSKI I SRPSKI EPISKOPI U POHODU NA UKRAJINU: U službi tajnih službi

Objavljeno prije

na

Mitropolit Joanikije je u uskršnjoj poslanici osudio „kršenje vjerskih prava i sloboda, državni teror i pokušaj zatiranja izvornog pravoslavljau Ukrajini“. Joanikije i srbijanski episkopat su ostali nijemi na agresiju, teror i kršenje vjerskih prava koja sprovodi Putinova vojska koja je do sada porušila preko stotinu pravoslavnih hramova upravo Onufirjeve UPC-MP

 

Za vrijeme uskršnje nedjelje u ponoć ulice Moskve oko glavnog Hrama Hrista Spasitelja su bile neobično puste uz ogromne mjere obezbjeđenja i policijske blokade. Patrijarh moskovski i cijele Rusije Kiril Gunđajev je držao uskršnju liturgiju u obnovljenom hramu koji je Josif Visarionovič Staljin 30-tih godina eksplozivom i bagerima do temelja razorio. Osim što je hram opet tu, malo što se promijenilo od Staljinovog doba. Oko samog hrama nema vjernog naroda. Na poziv patrijarha kojim se navješćuje Hristovo uskrsnuće, sveštenstvo i vjerni narod trebaju svi do jednoga izaći iz velelepne crkve i u procesiji tri puta obići hram. Međutim, osim sveštenstva niko ne izlazi dok patrijarha prati tridesetak naoružanih agenata FSB-a u civilu. Ostali agenti i policajci u civilu koji, kao u najboljim boljševičkim vremenima izigravaju „vjerni narod“, ostaju u hramu jer kao glumci očito ne znaju pravila liturgije. Po ponovnom ulasku u crkvu patrijarhu se dodaje kandilo u kome je komad briketa sa tamjanom koji se pripali i pušta miomiris. Dešava se nešto neobično. Kada đakon objavljuje da se „rastoče neprijatelji Božji kao što se vosak topi od lica ognja”, Kirilovo kandilo počinje da hvata plamen koji ljudi oko Kirila dva puta pokušavaju primiriti. Kiril i pored toga nastoji da okadi ulazna vrata hrama ali na njegovo zgražavanje kandilo i dalje plamti maltene kao buktinja. Scena se prekida tako što đakoni trče oko patrijarha da mu uzmu kandilo i dodaju mu drugo.

Mnogi bi ovu scenu protumačili kao izraz božanskog prsta protiv moskovitske crkve i patrijarha koji „slavi“ već drugi krvavi Uskrs od kada je Vladimir Putin pokrenuo agresiju na susjednu Ukrajinu. Ruski patrijarh je nekoliko puta nedvosmileno podržao rat i objavio da onima koji u tzv. specijalnoj vojnoj operaciji poginu za račun Putina i njegovih oligarha se svi grijesi automatski čiste i idu pravo u raj. Kirilov život na ovome svijetu je odavno raj po svim zemaljskim standardima. Sa svojim skupim satovima, jahtama, voznim parkom i palatama ne zaostaje puno za kremaljskim carem. Kao zaslužni doušnik i agent komunističkog KGB-a (čiji nasljednik je današnja FSB) Kiril je još 1994. godine na mjestu šefa Odjela za vanjske poslove Crkve dobio dozvolu ruskih vlasti da uvozi i prodaje cigarete bez akciza (samo do 1997. uvezao je 10 hiljada tona) uz unosne poslove sa naftom i alkoholom u kojim je, po nekim procjenama, obrnuo preko 14 milijardi dolara. Sve je to obrazloženo kao „humanitarna pomoć“ Ruskoj crkvi. Prije tri mjeseca je na obilježavanju 14. godišnjice njegova ustoličenja kao patrijarha, Kiril izjavio da su odnosi Crkve i Vlasti u modernoj Rusiji jedinstveni i nikad bolji.

Kirilova crkva u Ukrajini i njen Mitropolit kijevski i sve Ukrajine Onufrije Berezovski doživljava najteža iskušenja od vremena kada ju je KGB/FSB ustrojio kao „kanonsku crkvu“- kako to često potenciraju srpski episkopi u bivšoj Jugoslaviji. Ruska crkva u Ukrajini se zvanično zove Ukrajinska Pravoslavna Crkva – Moskovska Patrijaršija (UPC-MP) i dugo je bila privilegovana i najveća pravoslavna vjerska zajednica u Ukrajini nakon raspada Sovjetskog Saveza. Stvari počinju da se mijenjaju 2014. u vrijeme prve ruske agresije na Krim i Donbas. Desetine parohija Moskovske patrijaršije prelaze u suparničku crkvu Kijevske patrijaršije koja se odvojila od Ruske crkve nakon raspada SSSR-a i koja dugo nije priznavana od strane Majke Crkve u Carigradu i svih drugih pomjesnih crkava. Mnogi Ukrajinci tada vide UPC-MP kao zastupnika ruskih imperijalnih ciljeva i državni organi pokreću inicijativu prema Carigradu da zemlja dobije jedinstvenu crkvu o kojoj se neće više odlučivati u Ljubljanci, Moskva (sjedište Federalne Službe Bezbijednosti –FSB) kojoj je podređen i patrijarh Kiril. U decembru 2018. u Kijevu se pod patronatom Vaseljenske patrijaršije održava sabor ujedinjenja u kojoj učestvuje Kijevska patrijaršijaAutokefalna pravoslavna crkva Ukrajine i dio ukrajinske crkve Moskovske patrijaršije i stvara se Pravoslavna crkva Ukrajine (PCU). Početkom januara 2019. Vaseljenska patrijaršija dodjeljuje tomos (akt o priznanju) PCU na osnovu ovlasti dobijenih kanonima drevnih vaseljenskih sabora čitave hrišćanske crkve. Nakon toga slijedi prelazak preko 500 parohija UPC-MP u PCU. Osipanje Moskovske crkve u Ukrajini dobija na brzini sa početkom Putinove specijalne vojne operacije u februaru 2022.

Patrijaršija u Moskvi je ušla u raskol i prekinula sve veze i zajedništvo sa Majkom Crkvom u Carigradu zbog tomosa Ukrajini. Ruska crkva prekida sve veze i sa drugim crkvama (grčkom, kiparskom i Aleksandrijskom patrijaršijom) koje su priznale PCU. Iako je Srpska crkva (SPC) stala na stranu Ruske crkve i Ljubljanke u sukobu oko Ukrajine, Beograd se nije usudio da zvanično napusti zajedništvo sa Carigradom od koga je takođe dobio tomos 1922.

Ruska crkva u Ukrajini na čelu sa mitropolitom Onufrijem je ušla u dupli raskol prekinuvši veze i sa Carigradom i sa Patrijaršijom u Moskvi na saboru prošle godine. Prije toga, Onufrije je osudio rusku agresiju na njegovu zemlju a mnoge eparhije u Ukrajini su prestale pominjati ime Kirila na liturgijama zbog njegove podrške agresiji. Formalno kidanje veza sa Moskvom nije spriječilo atrofiju UPC-MP i masovni prelazak vjernika u sada kanonsku PCU zbog ponašanje dijela episkopata i sveštenstva u ratnim uslovima. Tako je mitropolit Iziuma i Kupijanska Jelisej za vrijeme ruske okupacije blagoslovio predstavnike okupacionih vlasti. Mitrololit Romnija (Sumijska obkast) Josif je od okupatora tražio da se njegova mitropolija direktno podčini Moskvi. Episkopi Luhanske oblasti su takođe postali saradnici okupatora. Mitropolit Luhanska i Alčevska Pantelejmon je čak bio prisutan u Moskvi na ceremoniji aneksije osvojenih regiona 30. septembra prošle godine. Mitropolit Donjetska Ilarion i mitropolit Krima Lazar su odbili da prisustvuju. Mitropolit Onufrije, za koga je otkriveno da je još 2000. godine dobio rusko državljanstvo, nije htio da osudi, sankcioniše ili raščini episkope i sveštenstvo koji su se upustili u otvorenu kolaboraciju sa agresorom.  Nakon oslobođenja djelova Harkovske i Sumijske oblasti i bjekstva kvinslinga u Rusiju, Onufrije je postavio nove episkope umjesto Jeliseja i Josifa.

Krajem prošle godine i početkom ove godine ukrajinska Služba državne bezbijednosti (SBU) je sprovela niz akcija na suzbijanju djelovanja FSB-a i drugih službi kroz UPC-MP. Do sada su pokrenuti krivični postupci protiv 61 sveštenika a sudovi su već donijeli 7 presuda protiv sveštenika „jer su stali na stranu neprijatelja“.

Početkom ove godine UPC-MP je dobila nalog vlasti da do 29. marta napusti veliki kompleks manastira crkvi i manastira (oko 100 sakralnih objekata) poznatim kao Kijevsko-pečerska lavra koji datira još od kraja prvog milenijuma i spada u kulturnu baštinu pod zaštitom UNESCO-a. U Ukrajini je država vlasnik svih crkvi i manastira, i Kijevsko-pečerska lavra je bila data na korišćenje UPC-MP još od raspada SSSR-a. Ruski mitropolit višgorodsko-černobilski Pavel Lebid je rekao da oni neće dobrovoljno napustiti kompleks. UPC-MP je uložila žalbu sudu i čeka se sudski rasplet. Ukrajinske vlasti su Lebeda optužile za širenje međuvjerske i nacionalne mržnje i stavile ga u kućni pritvor do početka suđenja. Objavljeni presretnuti razgovori Lebeda pokazuju njegovu lojalnost Moskvi i pozivanje na saradnju sa agresorom. Lebed je poznat kao Paša Mercedes zbog raskalašnog života u luksuzu i kolekcije skupocjenih auta u njegovom voznom parku. Ima i kolekciju skupocjenih satova i Louis-Vuitton šalova i torbi. Tokom pandemije Covid-19 Lebed je javno tvrdio prvo da virus ne postoji, a kada se uvjerio da postoji rekao da ko god dođe kod njega u Lavru da ga blagoslovi da mu virus ne može ništa. Nakon što se Lebed teško razbolio, kao i cjelokupno bratstvo manastira, prestao je sa besjedama na tu temu. UPC-MP ubrzano gubi vjernike i po istraživanjima ta crkva ima podršku još svega oko pet odsto stanovništva Ukrajine. UPC koju je priznao Carigrad uživa podršku preko 60 odsto stanovništva.

Ovakve akcije ukrajinskih službi sigurnosti i dešavanja na duhovnom polju su izazvale brojne osude srpskog episkopata i sveštenstva. Crnogorski rusofilski mitropolit Joanikije Mićović u uskršnjoj poslanici se dotaknuo i krize u Ukrajini  rekavši da „sa velikom zabrinutošću gleda kako ukrajinske vlasti otimaju drevne i znamenite svetinje“. Joanikije je osudio „kršenje vjerskih prava i sloboda,  državni teror i pokušaj zatiranja izvornog pravoslavlja u Ukrajini“ nazvavši dvostruko raskolničku Onufrijevu vjersku skupinu „raspetom Crkvom koja istrajava na golgotskom putu Hristovom“. Joanikije i srbijanski episkopat su ostali nijemi na agresiju, teror i kršenje vjerskih prava koja sprovodi Putinova vojska koja je do sada porušila preko stotinu pravoslavnih hramova upravo Onufirjeve UPC-MP.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

HORIZONTI

PORUKE I GOSTI SVESRPSKOG SABORA: Novi nasrtaji na Crnu Goru i BiH i poltronstvo Beogradu

Objavljeno prije

na

Objavio:

U izvještajima srbijanskih i RS režimskih medija o zajedničkoj sjednici vlada u Beogradu, prisustvo Mandića i ostalih iz Crne Gore se ne pominje ni riječju. Da Mandiću vjerovatno nije bilo svejedno, moglo se vidjeti iz njegovog obraćanja skupu rekavši da „nema sumnje da će budućnost biti takva da možemo u nekom sljedećem periodu da razmišljamo da ovo ne bude skup samo dvije države, nego da vidimo da nas bude i više, da ne budemo samo gosti na ovom skupu“. Poenta je, kako Mandić reče da budemo „jedni drugima najbliži, kao stotinama godinama unazad”

 

Prošle subote je u Beogradu održan tzv. Svesrpski sabor pod motom – Jedan narod, jedan sabor, Srbija i Srpska. Cjelodnevna manifestacija je započeta molebanom za Srbiju i Republiku Srpsku (RS) u Hramu Svetog Save na Vračaru koju je vodio patrijarh Porfirije Perić. Prisustvovao je vrh srbijanske države i bosanskog entiteta RS. Iz Crne Gore, kao što je i očekivano, bili su lideri Nove srpske demokratije (NSD) i šef Skupštine Andrija Mandić, Demokratske narodne partije (DNP) Milan Knežević kao i lideri nekoliko manjih provučićevskih stranaka uključujući i ministra poljoprivrede Vladimira Jokovića. Mandić je na ovaj skup došao i sa kompletnim poslaničkim klubom NSD-a, svim NSD gradonačelnicima (osim budvanskog koji je u pritvoru pod optužbom za trgovinu drogom) i predsjednicima skupština opština kao i direktorima velikih kompanija iz redova njegove stranke. Na ovom Prvom svesrpskom saboru delegacija iz Crne Gore je imala status gosta. Dok su se družili predsjednici Srbije, Aleksandar Vučić i RS-a Milorad Dodik sa svojim svitama, Andrija Mandić je objavio da je njegova velika delegacija otišla na sastanak sa formalnim premijerom Srbije Milošem Vučevićem u Palati Srbija. Vučevića srbijanska opozicija zove „batlerom porodice Vučić“ čiji prvonadređeni je brat predsjednika za koga odrađuje sve što treba i stavlja potpise. Mandiću vjerovatno nije bilo svejedno što se nije pojavio u prvom planu sa Dodikom pored gospodara Srbije. Na zajedničkoj sjednici srbijanske i RS vlade  postavljen je tek peti od gospodara (kome je sa lijeve strane bio patrijarh a sa desne Dodik) a tek niže od Mandića su bili i ostali tzv. „predstavnici srpskog naroda iz CG“. Vrijedno je napomenuti da je crnogorska delegacija u kojoj su bili i Mandićev šef kabineta i ostali provučićevski političari prilikom posjete Banja Luci za neustavni Dan RS-a 9. januara ove godine dobila zadnji red među gostima.

U izvještajima srbijanskih i RS režimskih medija o zajedničkoj sjednici vlada u Beogradu prisustvo Mandića i ostalih iz Crne Gore se ne pominje ni riječju. Da Mandiću vjerovatno nije bilo svejedno, kasnije se  moglo vidjeti iz njegovog obraćanja skupu kada je rekao da „nema sumnje da će budućnost biti takva da možemo u nekom sljedećem periodu da razmišljamo da ovo ne bude skup samo dvije države, nego da vidimo da nas bude i više, da ne budemo samo gosti na ovom skupu“. Poenta je, kako Mandić reče, da budemo „jedni drugima najbliži, kao stotinama godinama unazad”. Ostaje nedorečeno da li je mislio na bliskost Crnogoraca sa srbijanskom rajom pod Turcima ili na zajedništvo „stotinama godina“ između Turaka i Srba, jer se samo o takvom zajedništvu realno istorijski i može govoriti. Mandić je u obraćanju iznova potvrdio da RS smatra „državom“ kao kada je u Podgorici ugostio njenog predsjednika bez državne zastave Bosne i Hercegovine čiji RS je sastavni dio. RS su od totalnog vojnog poraza i nestanka 1995., spasili sada Dodiku mrski Amerikanci.

I DNP-ov Milan Knežević je „jasno“ poručio preko Tanjuga sa sabora „ da će postaviti neke nove temelje saradnje u budućnosti“ dodavši, da „mi nemamo bližeg naroda od srpskog, nemamo bliže države od Srbije i Republike Srpske”.

Ideološki kreirana histerija oko tzv. nametanja genocidnosti srpskom narodu kroz rezoluciju UN-a o Srebrenici je nastavljena i na Saboru. Uz izražavanje pijeteta prema „svim žrtvama stradalim tokom rata u BiH…i bivše Jugoslavije”, u Deklaraciji se navodi kako „Svesrpski sabor ne podržava Rezoluciju o Srebrenici za koju su glasale 84 države u Generalnoj skupštini UN, dok je 109 država bilo protiv, uzdržano ili nije glasalo”. Sabor, ili radije gospodar Sabora, po ko zna koji put tvrdi da je „pomenutom Rezolucijom UN-a izvršen pokušaj kolektivnog okrivljavanja cijelog srpskog naroda, koji je neprihvatljiv i ne može biti sproveden u delo”.

Deklaracijom se srbijanska monarhistička himna Bože pravde ustanovljava kao „svesrpska himna“, dok je dvoglavi orao Nemanjića nacionalni „svesrpski grb”. Za očekivati je u narednom vremenu da će opštine u kojima DNP i NSD imaju gradonačelnike prigrliti ove simbole kao svoje i pokrivalo za nepostojanje pravne države i vladavine zakona uz ćutanje na poharu Srbije i RS od strane njihovih Prvih familija i kumova.

Osim usvajanje srbijanske zastave i himne, crnogorski sljedbenici srbijanske Prve familije imaju još jedan zadatak. Sabor „predlaže i dodatno internacionalizovanje teme stradanja Srba u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj” i pozdravlja se „ujedinjena namera R Srbije i RS-a“ da zajednički izgrade spomen zdanja „posvećena očuvanju istine o stradanju Srba u Drugom svetskom ratu u Donjoj Gradini, Republika Srpska i Beogradu, Republika Srbija”. U  beogradskoj Deklaraciji nema osude „genocida Srba od strane NDH-a“, vjerovatno da se ne bi kvario „evropski put Srbije“ kako je to prije tri godine objasnio predsjednik Vučić. Taj zadatak trebaju odraditi vučićevski poslušnici u Crnoj Gori kroz rezoluciju o genocidu u Jasenovcu u nadi da će se time pokvariti odnosi sa Hrvatskom. Hrvatska blokada evropskog puta Crne Gore bi je gurnula u još čvršći zagrljaj Beograda i tamošnjih kartela. DNP je uslovio dalju podršku Vladi Milojka Spajića usvajanjem rezolucije o Jasenovcu. Kako je potpredsjednik Vlade Srbije Aleksandar Vulin izrazio nezadovoljstvo tekstom rezolucije i tražio dodavanje NDH i ustaša u rezoluciju, DNP je obećao da će amandmanski djelovati i „pojačati“ jasenovačku rezoluciju. Isto je poručeno i iz provučićevske Ujedinjene CG koja ima jednog poslanika na listi PES-a.

Knežević i Mandić ne priznaju niti genocid u Srebrenici, niti četnički genocid u Sandžaku 1943. godine i ćute na sve druge velikosrpske zločine iako sebe, makar deklarativno, smatraju hrišćanima i vjernicima.  Interesantno je da je i njihov inspirator u vezi Jasenovca, Aleksandar Vulin,  prije dva dana, tokom posjete Moskvi, položio cvijeće na grob sovjetskog diktatora i masovnog ubice Josifa Visarionoviča Staljina odgovornog za smrt miliona svojih podanika, uključujući i preko 100 hiljada ubijenih pravoslavnih sveštenika i monaha uz rušenja bezbroj crkvi širom crvene imperije. Vulin se nalazi  na crnoj američkoj listi zbog navoda o trgovini drogom. Za slične stvari ga optužuje i srbijanska opozicija i savjesni policijski inspektori koji su raskrinkali najveću evropsku farmu marihuane u Jovanjici koja je bila pod državnom zaštitom.

Srbijanska i RS vlada se usvojile i Deklaraciju o zaštiti nacionalnih i političkih prava i zajedničkoj budućnosti srpskog naroda po kojoj  „srpski narod predstavlja jedinstvenu celinu” i da je “kroz istoriju imao više država sa različitim nazivima” ne objašnjavajući o kojim je državama riječ. Takođe, Svesrpski sabor odbacuje „razne nametane prefikse koji su dodavani ispred imenice Srbi”, jer  Srbi „imaju pravo da se nazivaju Srbima, ma gde trenutno živeli” bez objašnjenja ko im to nameće prefiske ili uskraćuje pravo da se nazivaju Srbima.

U Crnoj Gori, osim Demokrata, nije bilo reakcije na Svesrpski sabor. Poslanica Anđela Vojinović je ponovila da crnogorski „strateški cilj ostaje integracija u EU, što uključuje striktno poštovanje principa samostalnosti i nezavisnosti”. Spajićeva Vlada ćuti na sve drskije nasrtaje Beograda i njegovih poslušnika da nametnu svoju agendu u Podgorici. Srbijanski „istoričar“ i neformalni glasnogovornik Srpske crkve (SPC), srpskog sveta i vjerovatno još nekih srpskih državnih službi, Aleksandar Raković je dodatno pojačao anticrnogorski narativ izjavom u emisiji Ino-strane na RTV Vojvodina 11. juna. Govoreći o srpskom nacionalnom pitanju, nazvao je Republiku Srpsku i Crnu Goru „unutrašnjim pitanjem Srbije“. Za sada nije bilo nikakve reakcije Crne Gore. Kada je lansirana afera Do Kvon, Spajić se nije libio da uglednom američkom Vol Strit Žurnalu (Wall Street Journal) javno kaže da iza napada na njega stoji srpska tajna služba. Tim prije se njegova sadašnja šutnja  daleko čuje.

 

Đukanović, stvarnost i snovi

Txt: Dok Mandić brine o tuđim interesima i familijama, javnost zabavljaju i miloistički mediji i političari.

Prvo je opskurni turski portal sa mjesečnim nivoom pregleda od jedva 25 hiljada klikova objavio vijest da je u toku priprema kandidovanja Mila Đukanovića za zamjenika generalnog sekretara NATO-a. Iza te inicijative do sada stoji devet članica Alijanse, među kojima je i Turska, potvrdio je i  Ivan Vuković funkcioner nereformiranog, donekle podmlađenog  DPS-. Da bi tako nešto uopšte bilo moguće prvo bi  Đukanovića trebala nominirati matična država, u ovom slučaju Crna Gora. Možda je državni odgovor stigao prije dva dana kada je krenuo i pretres, kolokvijalno nazvane „ničije kuće“ u elitnom podgoričkom naselju Gorica.

Prije nekoliko godina biznismen Duško Knežević je rekao da je kuća namijenjena za Đukanovića a da je od njega traženo da bude formalni vlasnik. Sadašnji deklarativni vlasnik tvrdi da je sve regularno i legalno i da nema razloga za akciju Specijalnog policijskog odjeljenja (SPO).

Đukanović se nije oglašavao. On bi radije sada živio u Briselu, ili  u Moskvi, daleko od svih istraga.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

IZBORI U SRBIJI I NJIHOV EHO U CRNOJ GORI: Ono što su nekad bili Miloševićevi sljedbenici, danas su Vučićevi 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Čak i da Crna Gora dobije ovog mjeseca pozitivan odgovor na famozni IBAR i završna mjerila, vrlo je upitno kako će Crna Gora sa DPS-om i bivšim Demokratskim Frontom ikada stići do članstva u EU

 

 

Prošle nedjelje u Srbiji su održani lokalni izbori u 89 opština, uključujući i ponovljene izbore u glavnom gradu Beogradu i njegovih 17 opština. Sadašnji, kao i raniji izbori u decembru, koji su se poklopili sa parlamentarnim, su praćeni sa velikim kontroverzama. Posmatrači OSCE-a i EU, domaće NVO i opozicija su krajem prošle godine primijetili i dokumentirali ozbiljne neregularnosti – dupli birački spiskovi, kupovina glasova, pritisci i ucjene zaposlenih u državnim službama uz angažmane kriminalnih grupa za bolje utjerivanje glasova. Pride toga, dovedene su na desetina hiljada bosanskih Srba (po nekim procjenama preko 40 hiljada) da glasaju u Beogradu nakon što su prijavljeni na fiktivnim adresama, nekad i po stotinu u istom ili čak i nepostojećem objektu.

Kako ipak niko nije dobio čistu većinu, vlasti predvođene Srpskom naprednom strankom (SNS) predsjednika države Aleksandra Vučića su se odlučile na mali „ustupak“ EU i opet pozvali na birališta 2. juna. Prateći predizbornu kampanju i kreiranu histeriju oko izglasavanja rezolucije o genodicu u Srebrenici kojom se navodno Srbi etikatiraju kao genocidan narod, mnogi su očekivali i najavljavali da će isti problemi pratiti i ove izbore.

Međutim, ovaj put je rezultat bio i više nego izgledan. Glavni opozicioni blok Srbija protiv nasilja (SPN) predvođen Strankom slobode i pravde (SSP) Dragana Đilasa se odlučio za bojkot zbog nepostojanja fer i poštenih uslova iako je on rekao da ne poziva druge na bojkot već da sami odluče. Neizlazak je izabrao i drugi opozicioni blok – koalicija NADA, čiji je predvodnik Nova Demokratska stranka Srbije (DSS). Ostale opozicione partije iz bivšeg SPN su formirale blokove Biramo Beograd i Kreni-Promeni uz još nekoliko drugih manjih stranaka i izašle na izbore.

Sa druge strane, Vučićev SNS je izašao u širokoj koaliciji u kojoj su i Socijalistička partija Srbije (SPS), Zavetnici i Srpska radikalna stranka. Zavetnici, koji su zajedno sa Dverima izašli u decembru na izbore, i radikali tada nisu prošli cenzus. Tako je SNS je „čisto i ubedljivo pobedio“ u svim opštinama, osim u Bačkoj Topoli, Senti, Kanjiži i Tutinu, gde u većini žive manjinske zajednice – Mađari i Bošnjaci, saopštio je formalni lider SNS-a i formalni premijer Miloš Vučević. Vučićev blok je osvojio gotovo 53 odsto glasova ili 64 mandata u beogradskoj skupštini od ukupno 110 što mu daje komformnu većinu, dijelom zahvaljujući bojkotu glavnine opozicije. SNS-om predvođena koalicija je osvojila i Novi Sad sa preko 52 odsto glasova. Opozicija u Novom Sadu je naknadno pokazala paralelni spisak za biračko mjesto 163 na Limanu do kojeg su došli i koji je koristila Vučićeva SNS. Kandidat za novosadskog odbornika Miran Pogačar je objasnio da su u svesci naznačeni sigurni glasovi SNS-a, ko kada dolazi na glasanje ali i kome su bili namijenjeni SNS paketi za pomoć. Na spiskovima se vide i različite napomene koje su napravljene za svakog birača- „ne glasa za SNS”, „drsko zatvara vrata”, „neće da glasa”, „svašta priča protiv SNS-a“, „odbija paket”, „neće glasati”, “stranac”, “odselio se” i slično.

Najviše nemira tokom izbornog dana se desilo zbog rada takozvanih kol centara SNS-a smještenih u beogradskom Sportskom centru Banjica i Novosadskom sajmu. Došlo je i do fizičkih sukoba aktivista naprednjaka i opozicionih stranaka, koje su pokušavale da uđu i saznaju šta toliki broj ljudi radi tamo tokom trajanja glasanja.

Kontrolori opozicije su tokom čitavog izbornog dana prijavljivali ogroman broj nepravilnosti i pokušaja manipulacija na biračkim mjestima širom Srbije. Na snimcima objavljenim od strane građana i opozicionih funkcionera može se vidjeti veliki broj SNS aktivista sa puno dokumentacije, papira, kompjuterima koje su obezbjeđivali krupni tjelohranitelji obučeni u crno sa maskama na licu. Radomir Lazović iz Zeleno-levog fronta je rekao da im takvo ponašanje SNS-a daje za pravo da posumnjaju da na tim mjestima postoje dupli spiskovi i da se „vrši pritisak na birače kako, kada i gde da glasaju“. Lider pokreta Kreni-Promeni Savo Manojlović rekao je juče medijima ispred Skupštine grada Beograda da su odlučili da vrate osvojene mandate jer „u nekoliko gradova i opština imamo prekrajanje izborne volje građana“.

Nakon prvih rezultata i brojanja srbijanska opozicija je objavila da je odnijela tijesnu pobjedu u Nišu i Čačku. Naime, Gradska izborna komisija (GIK) Niša  je rano u ponedjeljak objavila rezultate po kojima SNS zajedno sa satelitskom Ruskom strankom ima 30 mandata, jedan manje od opozicije. To su potvrdili i IPSOS i CESID. Međutim, nezavisni analitičari su ipak upozorili protiv prijevremenog slavljenja jer SNS i Vučić neće predati Niš tek tako, treći po veličini grad u zemlji.  Ono što se onda desilo po riječima Andreja Ivanjija, novinara nedjeljnika Vreme, je „ne da je sumnjivo, nego je ozbiljno sumnjivo“. Naime, GIK se opet sastao, ali bez predstavnika opozicije i „onda nije kako smo rekli, nego je drugačije… od tih ne znam koliko džakova u Nišu baš slučajno su uzeli devet koje kada su prebrojali pa je bio drugačiji rezultat“ objašnjava Ivanji. On je podsjetio i na izjavu predsjednika Vučića koji je više puta ponovio da bi mu vrlo teško pao poraz u Nišu.

Pravni tim opozicije je predao GIK-u oko 50 prigovora zbog nepravilnosti među kojima je jedna od značajnijih ručno prepravljanje zapisnika sa biračkih mjesta u korist Ruske stranke. Pravni zastupnici opozicije su primijetili nepodudaranje originalnih zapisnika biračkih odbora sa biračkih mjesta sa skeniranim zapisnicima koji su zvanično objavljeni na sajtu Republičke izborne komisije (RIK). Skenirane zapisnike RIK-u dostavlja GIK.

Prepravke zapisnika su rađene u korist „povećavanja“ broja birača koji su glasali za Rusku stranku koja ima status stranke nacionalne manjine za koju ne važi cenzus od tri odsto već takozvani prirodni prag koji se izračunava Dontovom metodom. Rusa je na posljednjem popisu u Nišu bilo svega 121. Ruska stranka je kandidovala samo osam odborničkih kandidata od 61 koliko ima niška skupština. Od tih osam samo je jedan bio Rus dok su ostali bili Srbi. Prvi na listi Tihomir Perić je medijima rekao da iako je Srbin, on je veliki rusofil, a svoj glas u niškoj Skupštini će dati SNS-u iz „prijateljstva i ljubavi“. Ruska stranka je imala kandidate i u Beogradu, Novom Sadu, Čačku i Valjevu, tj. u svim velikim gradovima gdje je vlast procijenila da će im manjinske stranke kojima ne treba cenzus dobro doći u izbornim računanjima. Tako je u Beogradu ta stranka dobila 1 mandat sa 1.2 odsto glasova od kojih je ruskih najmanje bilo.

Niška opozicija najavljuje i krivične prijave jer ih ovakvo „štelovanje zapisnika“ podsjeća na 1996. godinu kada je tokom izborne krađe koje je organizovao režim Slobodana Miloševića to bila masovna pojava.

Tadašnji protesti su najavili početak kraja srbijanskog diktatora i neprikosnovenog gospodara i Crne Gore i „srpskih zemalja“ preko Drine. Tada je i crnogorski premijer Milo Đukanović započeo otklon od njega, procijenivši za Vreme da je Milošević „prevaziđeni političar“. Otklon od Beograda je ipak išao sporo i bolno i tek je 2006. rezultirao i državnom samostalnošću. Međutim, nikada nije došlo do otklona Miloševićevih standarda u vladanju zemljom. Štaviše, mnogi tvrde da je Đukanovićev režim prljavim novcem i uticajem pomogao sadašnjim prijateljima u Beogradu da dođu i onda učvrste vlast zasnovanu na istim standardima. Interesantno je da prošli i sadašnji izbori u Srbiji imaju prilično mali prostor u miloističkim medijima u Crnoj Gori.

Milan Knežević iz Demokratske narodne partije (DNP) i Andrija Mandić iz Nove srpske demokratije (NSD) i ujedno i predsjednik državne Skupštine su i pored takve kampanje javno podržali vladajuću srbijansku partiju i Vučića u decembarskim izborima. Mandić je čak i decembarsku izbornu noć proveo u Beogradu u štabu vladajuće stranke i nije se trudio objasniti u kom je svojstvu bio tamo. I Mandić i Knežević su, dok su bili opozicija, i sami bili žrtve identičnih metoda prekrajanja izborne volje od strane Demokratske partije socijalista (DPS) i žrtve montiranih sudskih procesa u kome je Vučićev režim direktno pomagao njihove progonitelje.

Obojica političara se ovaj put nisu javno oglašavala pred lokalne izbore, ali nisu ni riječ rekli protiv javno objavljenih dokumenata koji bude sumnju u ozbiljne malverzacije. Teško je očekivati da će se kod njih u odnosu na Vučića desiti ono što se desilo kod Đukanovića krajem 1996. godine u odnosu na Miloševića. I Mandić i Knežević će vrlo vjerovatno biti i gosti tzv. Svesrpskog sabora u Beogradu koji treba okupiti političare istog profila i nema sumnje da će odatle donijeti „lijepe utiske“. Opštine u kojima NSD i DNP imaju gradonačelnike otvoreno oponašaju i Vučićeve i Đukanovićeve standarde vladanja. Čak i da Crna Gora dobije ovog mjeseca pozitivan odgovor na famozni IBAR i završna mjerila, vrlo je upitno kako će Crna Gora sa DPS-om i bivšim Demokratskim Frontom ikada stići do članstva u EU.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

KOSOVO, SREBRENICA, SRPSKI SVET –  VUČIĆEVE IGRE BEZ KRAJA: Klišei za čuvanje fotelja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prošle nedjelje je održana na Pešteru i završnica vojne vježbe Vihor 2024. Poredpredsjednika Srbije, i drugih srbijanskih dužnosnika prisustvovali su i komandant KFOR-a Ozkan Ulutaš, predsjednik Republike Srpske (RS), ali i predsjednik Skupštine (i lider Nove srpske demokratijeAndrija Mandići lider Demokratkse narodne partije (DNP) Milan Knežević. Mandić i Knežević su najavljeni u svojstvu „lidera srpskog naroda u Crnoj Gori“. Vježba je bila sa bojevim gađanjem

 

 

Ako je vjerovati režimskim medijima u Srbiji i njihovim razglasnim stanicama u regionu, Srbiju i srpski narod čekaju teški i odsutni dani za odbranu prava na postojanje i slobodu. Stanje je skoro pa ratno. Prvo je krajem marta gospodar Srbije Aleksandar Vučić najavio je da će 5. i 6. maja „u Beogradu i drugim delovima Srbije biti održan veliki Vaskršnji sabor Srbije i Republike Srpske“. To je odlučeno „posle višesatnih razgovora” koje je imao s predsjednikom Republike Srpske Miloradom Dodikom, u prisustvu Njegove svetosti patrijarha srpskog Porfirija. „Na tom saboru biće donete važne odluke o opstanku srpskog naroda na svojim ognjištima, njegovom ekonomskom napretku, očuvanju srpskog jezika i ćiriličkog pisma…” istakao je Vučić.

Prošle nedjelje je održana na Pešteru i završnica vojne vježbe Vihor 2024. Pored predsjednika Srbije, ministra odbrane i drugih srbijanskih dužnosnika prisustvovali su i komandant KFOR-a Ozkan Ulutaš, predsjednik Republike Srpske (RS), ali i predsjednik Skupštine (i lider Nove srpske demokratijeAndrija Mandić i lider Demokratkse narodne partije (DNP) Milan Knežević. Mandić i Knežević su najavljeni u svojstvu „lidera srpskog naroda u Crnoj Gori“. Vježba sa bojevim gađanjem održana je „sa ciljem daljeg unapređenja obučenosti i osposobljenosti komandi i jedinica Vojske …tokom pripreme i izvođenja borbene operacije“ kako je navelo Ministarstvo odbrane Miloša Vučevića, uskoro novog premijera. Na vježbi su učestvovali kopnena i vazduhoplovna komponenta vojske i specijalne snage. Dodik je rekao da je srbijanska vojska „pokazala da je sposobna i spremna da očuva Srbiju, njenu teritoriju i slobodu“ dok je Milan Knežević uočio još jednu opasnost po srpstvo. Na twitteru je kasnije napisao da „stavovi (predsjednika) Jakova Milatovića Mila Đukanovića o Srbiji, Srebrenici, Kosovu, Rusiji“ su isti i da zapravo Milatović ima „još rigidniji stav i isključiviji od njegovog prethodnilka“.

Skoro se navršilo 11 godina od Briselskog sporazuma koji su potpisale vlasti u Beogradu i Prištini uz posredovanje EU. Predsjednik Srbije ih je nazvao „11 godina brutalnih laži“ i da je to bilo „vreme svakodnevnih besmislica, izmišljanja i pravdanja, neispunjavanja onoga što su potpisali i Beograd i Priština, ali i EU“. Po srbijanskoj vlasti, Srbija je ispunila sve što je do nje bilo. Nakon priča o Kosovu i davanja pogrdnih etiketa antimafijaškoj vladi Albina Kurtija koja se drznula da udari na laboratorije za drogu i kripto valute narko bosova u službi Beograda priča je opet prebačena na drugu vječitu temu – Srebrenica.

U  sjedištu Ujedinjenih nacija (UN) u Njujorku, Generalna skupština ove organizacije će 2. maja na zatvorenom sastanku raspravljati o nacrtu rezolucije o Međunarodnom danu refleksije i sjećanja na genocid u Srebrenici 1995. godine. Tekst dokumenta nije zvanično objavljen. Prvi pokušaj da se progura ova rezolucija je 2015. godine propao usred veta Rusije. Bujar Osmani, vanjskih ministar Severne Makedonije, rekao je da se rezolucijom 11. jul proglašava Međunarodnim danom sećanja na genocid u Srebrenici i „bez rezerve se osuđuje svako poricanje genocida” Rezoluciju su predložile Njemačka i Ruanda, a podržale je zapadne sile poput Amerike i Francuske. U regionu su  kosponzorirali Slovenija i Sjeverna Makedonija. U Crnoj Gori je oko 70 NVO potpisalo zahtjev da i crnogorska vlada bude kosponzor rezolucije, ali se ona do sada o tome nije izjašnjavala,  a tema Srebrenica juče nije ušla u agendu za sjednicu Vlade. Rezolucija, očito,  dolazi u politički osjetljivom momentu za koalicionu crnogorsku vladu. Premijer Milojko Spajić je izbjegao  konkretan odgovor novinarima oko kosponzorstva Crne Gore  rezolucije UN o genocidu u Srebrenici.

Naravno,  ovakve teme vlasti u Beogradu i Banja Luci koriste kao  izgovor za sve probleme i kleptomaniju kod kuće. I Aleksandar Vučić i Milorad Dodik su izrazili žestoko neslaganje sa prijedlogom rezolucije ističući da je uperena protiv srpskog naroda. Vučić je u Njujorku pozvao stalne članice UN da odbace rezoluciju i ocijenio da će njeno usvajanje produbiti jaz i dovesti do novih napetosti na Zapadnom Balkanu. Rekao je da je proces pripreme nacrta trajao šest mjeseci “u tajnosti”, o čemu niko u Srbiji nije bio upoznat, uz potpuno ignoriranje Srba u BiH. Predsjednik Srbije je naglasio da Srbija dosljedno osuđuje „strašne zločine u Srebrenici” te da su to uradila i dvojica predsjednika Srbije – ranije Boris Tadić i on, posjetivši  Srebrenicu i odajući počast žrtvama. Skupština Srbije je 2010. godine  usvojila deklaraciju kojom je osudila zločin u Srebrenici.

Vučić je krajem prošlog mjeseca konspirativno ukazao da će, prema podacima koje Srbija dobija iz Generalne skupštine UN-a, nakon usvajanja rezolucije „uslijediti zahtjevi za ukidanje Republike Srpske i da Beograd plati ratnu odštetu”. Razlog tome je da „srpski narod bude kažnjen zbog slobodarske i nezavisne politike, da bude dodatno pritisnut po pitanju Kosova i Metohije i zbog spoljnopolitičke orijentacije“.

Dodik je bio još oštriji u svojim izjavama rekavši da, ako bude usvojena, rezolucija „definitivno sahranjuje BiH, jer sahranjuje mogućnost da se dva naroda pomire“ uz opasku da se radi o „dosipanju soli na ranu“. Po njemu su „strani faktori počeli da kvalifikuju ponašanje Srba kao genocidno i prije nego što se išta desilo, te da su najavljivali da se Srbi navodno pripremaju za genocid“. Dodik sada ne priznaje da se desio genocid u julu 1995. godine, već smatra da je u pitanju „teški ratni zločin“. Kada je Dodik došao na vlast u RS (koja je spašena od totalnog vojnog poraza i nestanka) upravo kroz pomoć „stranih faktora“ tada je javno izjavljivao da se u Srebrenici „desio genocid“. Sa okretanjem leđa svojim „stranim faktorima“ i prigrljavanjem Beograda i Moskve, promijenila se i priča.

Vlasti njegovog (sada privatnog) entiteta uređenog po uzoru na nekadašnjeg prijatelja Mila Đukanovića, su prije nedjelju dana organizovale „veličanstveni skup“ u Banja Luci pod imenom Srpska te zove. Pred oko 50 hiljada okupljenjih (i velikim dijelom organizovano primoranih i prevezenih autobusima) je govorio čitav vrh entiteta i skoro svi visoki političari iz Srbije osim Vučića. Doskorašnja premijerka i sada šefica Skupštine Ana Brnabić je poručila da je „važno je da se Srbija i Republika Srpska drže zajedno, a da će oni koji su sada na vlasti u Srbiji …uvek biti uz Republiku Srpsku i srpski narod“. Sa skupa su se čule priče o stradanjima Srba i  poruke da neće dozvoliti da srpski narod bude proglašen za genocidan. Skupu u Banja Luci nije prisustvovao niko od lidera  provučićevih stranaka iz Crne Gore  iako su prije toga bili na proslavi antiustavnog Dana RS i dobili na bini zadnji red –  gdje Crna Gora i pripada u svim velikosrpskim projekcijama.

Međutim, javni komentar, tj. „legitimno pitanje“ predsjednika Jakova Milatovića „u kojem kontekstu su prisustvovali vježbi“ na Pešteru je naljutilo Kneževića iako ga predsjednik nije direktno  pomenuo. Za Mandića je rekao da je šef Skupštine, pa samim tim i član Savjeta za odbranu i bezbednost i da je siguran da će on odgovoriti na pitanje. Odgovorio je ipak Knežević rekavši da ga to pita čovjek koji je pobijedio Mila Đukanovića u drugom predsjedničkom krugu „zahvaljujući glasovima Srba iz Crne Gore“. Knežević je dodao da je Vojska CG na čijem je čelu Milatović poznata po švercu kokaina njenih oficira i da su  bivši pripadnici vojske „osumnjičeni za teška ubistva u klanovskim obračunima“ pa tako nema prava predsjednik da mu postavlja takva pitanja. Knežević zgodno zaboravlja da se sve to događalo dok je vojskom upravljao i dalje Vučićev prijatelj i saveznik Đukanović i da je Vučić direktno pomogao Đukanoviću da budu i on i Mandić prvostepeno osuđeni na 5 godina zatvora u montiranoj aferi Državni udar.

Pored „lidera srpskog naroda u CG“ je stajao i srbijanski ministar odbrane Vučević, budući premijer i akter brojnih korupcionaških afera i spona sa narko dilerima koji su pod zaštitom srbijanske Prve familije. Knežević se sigurno nije usudio pitati Vučića za kriminal i korupciju koja razara Srbiju i što su Europolovi SKY transkripti dodatno potvrdili.

Po snimcima do kojih je došla kosovska policija, upravo je lokalni Pablo Eskobar, kako su označili Milana Radoičića – jednog od „lidera srpskog naroda na Kosmetu“ dobio i oružje i obuku na obližnjem poligonu srbijanske vojske za teroristički upad na sjever Kosova. Na kraju, kad se radi o postavljanju pitanja, Mandić i Knežević, nikako da pitaju Vučića u „ime srpskog naroda u CG“ kako to da on štiti Svetozara Marovića od zatvorske kazne i još mu omogućava da širi biznis po Srbiji.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo