Povežite se sa nama

INTERVJU

ZORAN STOJILJKOVIĆ, PROFESOR FAKULTETA POLITIČKIH NAUKA BEOGRADSKOG UNIVERZITETA: Vučić je sveprisutni velemajstor kreiranja kvazidogađaja

Objavljeno prije

na

EU nevješto prikriva da su joj razlozi vojnostrateških podjela bitniji od proklamovanih evropskih vrijednosti

 

MONITOR: Sve češće se pominje mogućnost prijevremenih izbora u Srbiji, ne samo za Beograd već možda i parlamentarnih izbora. Dio opozicije smatra da vlast nema legitimitet za donošenje krupnih odluka za državu, a opozicija se nada i konačnoj pobjedi u Beogradu. Kako Vama izgleda pozicija vlasti u odnosu na mogućnost raspisivanja prijevremenih izbora?

STOJILJKOVIĆ: Decenijska već, autoritarno populistička, Vučićeva  vlast  zarobljava građanke i građane  podilazeći im i laskajući. Rekao bih vređajući im inteligenciju tako što, recimo, nudi  iluziju rasta  i sigurnosti postistinama poput one kojom vam iz obećanja o prosečnoj zaradi od 1000 evra isključuje dilemu koliko će ona, suočena sa izvesnom stagflacijom, zaista vredeti? Ona je, dokazano, već spremna da organizuje izbore kad god je unapred sigurna da će ih dobiti. Zato joj je potrebna prvo kontrola nad resursima moći – poslovima, parama i publicitetom. Sledi na njoj zasnovana široka koruptivna, klijentelistička mreža u koju su, kroz partijsko zapošljavanje, uključene stotine hiljada ljudi i u kojoj dalje na desetinama hiljada pozicija, na koje se postavlja iz struktura vlasti, sede mnogi koji se tu, na osnovu svojih kompetencija, nikada ne bi našli. Istovremeno, klizeći po političkom polju od nacionalnog do neoliberalnog populizma, od eurofilije do putinofilije ili „čeličnog prijateljstva“ sa Kinom,  i natrag, uvek uspevate da ostanete u centru političkog polja gurajući podeljenu opoziciju na margine. Kupujući nakon svakih izbora nekog od negdašnjih „opozicionara“.  Kada je o ključnim spoljnim veto igračima reč, pre svega onima sa kolektivnog, političkog Zapada, u ovom trenutku je dovoljno da iako mu baš ne veruju, bar mu ne vide realnu alternativu. I da do god veruju da će im isporučiti  krajnji rezultat i ostati „naš a ne njihov loš momak“ i dalje  tolerišu „demokratske bedastoće “.

Konačno, Vučić je sveprisutni velemajstor kreiranja kvazidogađaja i dinamike, pa će izbora  i rekonstrukcija vlada uvek biti. U osnovi je tehnika preumljavanja građana i kupovine vremena do nekih narednih izbora – naših, američkih, evropskih ili ruskih, svejedno.

MONITOR: Patrijarh Porfirije je u uskršnjoj poslanici poručio da je otuđenje Kosova od Srbije nedopustivo. Da li to Crkva pokazuje da je spremna povodom Kosova da se sukobi sa državnim vrhom ili vrh SPC daje „rezervni položaj“ Vučiću?

STOJILJKOVIĆ: Poverenje u SPC i njen uticaj na rešavanje velikih  državnih i nacionalnih  pitanja poput statusa Kosova u Srbiji su veliki,  ali je tradicionalna i sklonost crkvenog vrha da, iz svojih razloga i interesa, i na tom polju bude u simfoniji sa državnim vrhom. Uostalom, to je u skladu i sa doktrinom i sa tradicijom pravoslavlja i svetosavlja. Kao što ni na izbor crkvenih velikodostojnika nisu uticali samo komunisti. Ključno je pitanje ipak da li će Srbi uopšte opstati i ostati na Kosovu – ako odu i tako postanu tek statistička a ne politička činjenica, sva druga rešenja su uzaludna. Rezervna pozicija je nenapuštanje kosovske duhovne vertikale, opstanak Srba i SPC na Kosovu i obnovljeno sećanje i na ranije, vekovno čekanje na povratak srpske države na Kosovo.

MONITOR: Narodni pokret za državu koji je promovisao i za njega se založio Vučić lično, već djeluje nekako posustalo. Da li su to pokušaji novih „događanja naroda“ ili tek prefarbavanje SNS?

STOJILJKOVIĆ: Rekao bih da se radi o novom primeru dinamike unutar već viđene formule:  menjajmo  što šarenije i vidljivije da bi suštinski sve ostalo isto. Krizno vreme traži rebrendiranje i proizvodnju i nekih novih lica, ako je moguće neukaljanih i sa akademskim pedigreom. Državotvorni pokret je i rezervna nova pozicija  u odnosu na već raubovani SNS. Decenija sve teže prikrivanog bahaćenja na vlasti koje ide do veza sa kriminalom, odnosno poodmaklog procesa pranja novca i kriminalizacije politike i politizacije kriminala, uz pretnju recesijom traži bar prefarbavanje fasade. Pitanje je i da li je (pri)kupljeni narod spreman da se „događa“ i kontramitinguje i šta o usisavajućem pokretu  misle, recimo, partneri u SPS?

MONITOR: EU je nedavno objavila svoj 11. paket sankcija Rusiji. Predsjednik Srbije se skoro, prilikom boravka u Italiji na sastanku Otvorenog Balkana, pohvalio da nije prekršio svoje obećanje da neće uvoditi sankcije Rusiji. Zašto Zapad-EU i SAD, uz povremeno pominjanje da ne bi tako trebalo, gotovo blagonaklono gleda na Vučićevo izazivačko ponašanje?

STOJILJKOVIĆ: Najkraće rečeno, interno – zato što računice pokazuju da sankcije Rusiji nemaju jednosmerne efekte na koje se računalo, a eksterno  zato što dobro znaju da je Srbija bila žrtva sankcija i bombardovanja i da  jači stisak lako može biti kontraproduktivan. Konačno, ako Vučić ostaje suštinski na našoj strani, onda mu soliranje u korist održanja na vlasti još, na neko vreme, možemo tolerisati. Posebno ako znamo da je Vučić odavno apsolvirao igru na dva razboja – upućivanja različitih poruka za strance i domaću javnost.

MONITOR: Ulazak Srbije u EU prestao je da bude predvidiv. Izostala je i „šargarepa“ u sporazumu o odnosima Srbije i Kosova, javno mnjenje je dosta „putinizovano“, pa djeluje nevjerovatno da je prije desetak godina podrška ulasku Srbije u EU bila oko 70 posto. Šta se dogodilo i ko je najodgovorniji što se o ulasku u EU u Srbiji sve manje govori iako je zemlja najzavisnija upravo od EU?

STOJILJKOVIĆ: Očito da i EU strukture i vlasti u Srbiji ne žure i imaju višestruke računice vezane za pozicije uticaja i vlasti. Stabilokrate u regionu bi da opstanu na vlasti stvarajući probleme a onda ih kao kooperatvno rešavajući. Pritisak naroda i opozicije, oko Kosova recimo, može dobro doći kao opravdanje i osnov za nove ustupke i odlaganja. EU prikriva, nevešto, da su joj razlozi vojnostrateških podela bitniji od proklamovanih evropskih vrednosti. U međuvremenu, objektivno, treba neko vreme da se narod ponovo preumi. Staro  pravilo i u životu i u politici je da ako stvari ne idu – odmah se treba zapitati kome to nije u interesu.

MONITOR: Zbog neizvjesnog trajanja rata u Ukrajini, sve se više govori o novom Hladnom ratu i stvaranju novih globalnih strateških saveza, sa manje ili više izraženim antizapadnim političkim sadržajem. Kina a ne Rusija percipira se kao centar tih tendencija. Šta se može očekivati od Kine?

STOJILJKOVIĆ: U vremenima smo imperijalne borbe za preraspodelu moći koja se odvija  u „savršenoj oluji“ – sa istovremenom dužničkom i klimatskom krizom, krizom (plaćenog) rada i zapošljavanja u vremenima poodmakle digitalizacije i robotizacije, demografskim promenama, pandemijama i sve jačim biopolitičkim nadzorom i kontrolom. Naravno i pre svega, već perverznim rastom nejednakosti. Posledica – po mome sudu, višestruke agresije na vrednost mira i dijaloga je izgon Rusije iz Evrope i njeno guranje u naručje Kini, kao i strateška podređenost EU SAD i ideji kolektivnog, političkog Zapada. Ekonomska moć ali i zona sukoba, sele se na istok. Kina pokazuje jasne simptome spremnosti da sada otvoreno pokazuje svoju, decenijama tiho uvećavanu moć. Pored ostalog, i da je vodeća snaga široke i labave ali većinske grupacije sve manje spremne da sledi Kolektivni Zapad. No njoj treba relacija i sa EU, isto kao što joj ne treba (još) otvoreni sukob sa SAD.

Nadam se da u ovom zamršenom paralelogramu sila – Kina, koju odlikuje strateško promišljanje, bar na srednji rok, igra na mir i multipolarni poredak.

 

Samo nacionalna opozicija može naći interes u raspisivanju referenduma o Kosovu

MONITOR: Narodna stranka Vuka Jeremića smatra da bi trebalo raspisati referendum o najvažnijem pitanju – Sporazumu o normalizaciji odnosa Kosova i Srbije. Nisu usamljeni u tome kada se radi o strankama opozicije. Kome bi eventualni referendum više pomogao: opoziciji ili vlasti?

STOJILJKOVIĆ: Pravo je pitanje šta bi građani Srbije dobili raspisivanjem referenduma? Pripadam krugu zaljubljenika u deliberativnu i participativnu demokratiju, u „glas naroda“,  ali, takođe vrlo dobro znam kakve sve izazove nosi manipulacija formulacijom referendumskog pitanja i čitavom predreferendumskom i postreferendumskom atmosferom. Pitanje je i da li bi kvalifikovana većina koja je protiv priznanja Kosova i po cenu odricanja od EU, bila i protiv prekida pregovora pod okriljem EU i SAD, ako bi bila uverena da na kraju tih pregovora koji donose normalizaciju ne stoji ni indirektno priznanje. Ili pak veruje da ga ni Srbija, ni Kosovo, svako iz svojih razloga, na kraju neće realizovati. Pitanje je i ko bi izašao na referendum a ko bi na njemu apstinirao. Ne verujem ni da ga EU i SAD kao autori već prihvaćenog sporazuma o čijoj se implementaciji praktično tek pregovara, baš priželjkuju. Kao ni proevropska opozicija. Samo nacionalna opozicija u njegovom trenutnom raspisivanju može naći interes svog jačanja.

 

Zeleni narativ preuzimaju i konzervativni fanatici i ekstremna desnica

MONITOR: Kod nas neki političari opozicije, čija su uvjerenja bar deklarativno „ljevičarska“, smatraju da je nemoguće privući glasače ako im se ne ponudi i „zeleni“ program. Da li su zeleno-lijeve koalicije nada za naš dio svijeta jer „zelene“ agende imaju i mnoge desničarske partije?

STOJILJKOVIĆ: Potpuno ste u pravu, zeleni narativ preuzimaju i konzervativni čudaci i fanatici, kao i ekstremna desnica koja ekološku opasnost vidi u najezdi „primitivnih nomada“.  Zeleno-leva agenda, posebno suočena sa skupom i brzom energetskom tranzicijom, nema ovde šansi ako zaista nije i leva. Srbija je evropski parija, ide u red najsiromašnijih zemalja u Evropi, sa najvećim nejednakostima i istovremeno najvišom korupcijom. Sa prosečnom zaradom ispod 1000 evra i društvenim proizvodom ispod 8000 evra po stanovniku ona igra samo u zonskoj ligi sa istom takvom Crnom Gorom, BiH, Albanijom, Severnom Makedonijom i Kosovom.  Srbiji zaista treba ne neoliberalna, ne etatistička (kvazi)levica već zeleno-leva pozicija u kojoj se spajaju interesi radništva i srednjih slojeva – koji su sledeći na meti „usrećitelja“ iz Davosa.

Nastasja RADOVIĆ  

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, ANALITIČAR GEOPOLITIKE I GENERAL U PENZIJI: Na sceni je politička prostitucija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako bi Đukanović postao počasni predsjednik DPS-a, to bi isklomplikovalo lični život Đukanoviću, ali i politički život Crne Gore. Tri su moguća razloga za Đukanovićev povratak. Prvo, strah je od gubitka slobode zbog nečega učinjenog na prethodnim dužnostima; drugo, interes je jer političke funkcije donose benefite; i treće, to pokazuje deficit moralnog kredibiliteta

 

 

MONITOR: Kako cijenite sadašnju društvenu i političku situaciju u Crnoj Gori?

GRAHOVAC: Komplikovanom ali i rješivom. Najveći problem je nedostatak moralnog kredibiliteta nekih osoba  koje obavljaju javne funkcije. U takvoj situaciji epidemijski se urušava moral cjelokupnog društva. Ovo nije samo specifikum  Crne Gore, problem je regionalni pa čak i globalni. Nema niti jedan politički subjekt (sve tobože zbog zaštite ljudskih prava) koji se bavi moralnim kredibilitetom svojih članova. Ali se zato oni otimaju za funkcije u državi. Na sceni imamo tipičnu političku prostituciju.

MONITOR: Kako je to nekada bilo?

GRAHOVAC: Kada od nekih političkih funkcionera čujete da koriste termin „komunizam“ aludirajući na sistem u bivšoj SFRJ znajte da se radi, bar što se tiče političkih teorija, o neznalicama i potencijalnim lopovima. Pojam „komunizam“ u bivšoj državi nije postojao niti u ustavu, niti u programu SKJ, niti u bilo kom državnom dokumentu. SKJ je bio na vlasti a programski i akciono se borio za izgradnju samoupravnog socijalizma Čovjeku primjerenom. Do izražaja je došla stručna i moralna kompetencija a ne kao danas promovisanje arogantnog partijskog diletantizma koji nije ništa drugo nego je politička pa i ona ljudska prostitucija. Ne sporim da je i u bivšem sistemu bilo protežiranja i zloupotreba, ali to nije produkovalo partijsko porobljavanje čitavog društva i države.

MONITOR:  Na primjer?

GRAHOVAC: Imam na hiljade primjera. Evo jednog. U JNA je u svakoj jedinici  djelovala partijska organizacija koju su činili svi članovi SKJ od vojnika do komandanta brigade. Na svakom sastanku organizacije, pored ostalog, bila je tačka dnevnog reda koja se zvala „moralni i radni lik članova organizacije“. Poznata su mi dva slučaja gdje su na sastanku vojnici, članovi SKJ iznijeli ocjenu o pukovniku -komandantu brigade. Jedan na teritoriji Srbije a jedan na teritoriji Crne Gore. Te ocjene su glasile: „Vi druže pukovniče narušavate moralni lik člana SKJ…“ navodeći konkretne razloge. Koliko sjutra u jedinicu su došli najprije bezbjednjaci iz više komande a nakon njih članovi komiteta iz pretpostavljenih komandi. Epilog je bio isti – komandanti brigada su prekomandovani u druge garnizone na niže dužnosti i završili su vojničku karijeru a vojnicima članovima SKJ nije falila „dlaka s glave“.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN ATANACKOVIĆ – PISAC, UMJETNIČKI PEDAGOG I AKTIVISTA (BEOGRAD-FIRENCA): Građanska Srbija prvo mora da shvati može li sama na sebe da računa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pobune bukte svuda i samo je pitanje – kada će se i na koji način, sve to politički uobličiti u platformu koja preuzima državu 

 

 

MONITOR: Predsjednik Srbije je konačno osnovao Pokret za narod i državu….Koja je glavna populistička karta na koju sada igra Aleksandar Vučić?

ATANACKOVIĆ: Građani Srbije su u poslednja tri meseca jasno videli s čime on raspolaže. Jedino što je izvesno “njegov narod” je ona gomila bitangi koje je slao na blokade i podsticao ih da gaze ljude kolima. Ostalo su plaćeni, ucenjeni, uplašeni ljudi izgubljenog moralnog kompasa-i naravno da je trajanje ove vlasti dovelo do velikog porasta broja takvih ljudi. Ovaj režim jeste proizveo teške moralne poremećaje u društvu, ali ne može se ta poremećenost uobličiti u politički pokret. Vučić vlada isključivo silom, a to teško da može da bude dovoljno kada ljudi postanu svesni svoje slobode. Njegove karte su uvek iste. Pokušao je da preti kobrama i lojalistima, da podmiti studente kreditima za stanove, da sebe predstavi kao žrtvu… Ništa od toga nije prošlo. Pobune bukte svuda i samo je pitanje – kada će se i na koji način, sve to politički uobličiti u platformu koja preuzima državu.

MONITOR: Predsjednik se nedavno pohvalio pismom njemačkog kancelara Olafa Šolca. I dalje nema ozbiljnije javne kritike a kamoli pritisaka na zvanični Beograd iz EU centara moći. Da li se procjenjuje da je Vučić i dalje u stanju da garantuje „mir i stabilnost“ ili se radi o zaokupljenosti EU krupnijim problemima –kao što su prijetnje iz Vašingtona?

ATANACKOVIĆ: Dirljivo je videti da jedan odlazeći režim dobija podršku od odlazećeg kancelara. Nikom normalnom u Evropi ne može da odgovara da u svom komšiluku ima kriminalni režim-niti da se vlade država u kojima žive, prema tom režimu odnose kao prema nečem normalnom. I naše prethodno spomenuto pismo imalo je, između ostalog, i svrhu da obavesti evropsku javnost o prirodi naprednjačke vlasti, pa i da se ponudi uvid u odnos evropskih država prema tom režimu. Građani Evrope morali bi da znaju kada njihove vlade-posebno u sumanutom trenutku u kojem se svet nalazi, učestvuju u održavanju opasnog režima koji ugrožava bezbednost ne samo građana Srbije već i cele Evrope. Dobio sam informaciju da je jedan važan evropski dnevni list odbio da objavi naše pismo jer je vlasnik lista umešan u prodaju oružja Srbiji.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I GRAĐANSKI AKTIVISTA: Rovovi još nijesu premošćeni

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje

 

 

MONITOR: Nakon buke i bijesa u metropoli crnogorskog turizma, koja je zatrpana smećem, izabrana je nova vlast. Kako gledate na dešavanja u Budvi?

ĐUKIĆ: Na događanja u Budvi, uz moju veliku žalost, gledam kao na nešto što je standardno u crnogorskoj političkoj realnosti. Grad koji, da se blago izrazim, nestandardno, funkcioniše već više od jedne decenije, čiji su predsjednici opština iza rešetaka ili pod istragom, a postoji i čitav niz drugih neregularnosti, nam priređuje nešto na što smo navikli. Samim tim ni neočekivane koalicije, ni ružne riječi, ni blokade nije nešto što nas iznenađuje. Sve to je prosto naša politička realnost nad kojom treba da se zapitamo.

A što se političara tiče, ponovo dolaze u situaciju da moraju ići zajedno sa partnerima o kojima su govorili sve najgore, a da je pritom to najgore nešto iz domena izdaje, kriminala, ozbiljnih prekršaja. Krajnje je vrijeme da shvate da postoji odgovornost za izrečeni stav i da ih držimo za riječ. U ovom slučaju niko od birača nije prevaren time da su formirane neke neprincipijelne koalicije, ali javnost ne smije zaboraviti šta su budući koalicioni partneri govorili jedni za druge, kao što je to bilo u nekim drugim slučajevima, konkretno vezano za vlast na državnom nivou.

MONITOR: U državnom parlamentu, sa sve zastavicama EU, opozicija je na 15 dana odstranjena iz plenarne sale. Da li  je ovo  rješenje ili početak još dublje krize?

ĐUKIĆ: Vjerujem da se radi o privremenom rješenju i da je vlast konačno demonstrirala da ima mehanizme kojima će spriječiti blokadu i privoliti opoziciju da se napravi neka vrsta sporazuma, neki dogovor. Ne možemo reći da se radi o idealnom rješenju, ali je svakako bolje od uvođenja bilo kakvih organa prinude u sam Parlament čemu smo svjedočili u prošlosti.

Cijela situacija je inače veoma neozibljna. Ne morate biti pravni ekspert da biste vidjeli da su se svi politički činioci ponašali drugačije u pogledu toga kada sudije Ustavnog suda idu penziju vezano za to da li se sudija preziva Gogić, Drašković i Đuranović. Pogotovo je to očigledno u slučaju Gogić i Đuranović jer je vremenski razmak svega par mjeseci. Tako je najveći dio vlasti, s izuzetkom ministra Koprivice, smatrao da sudija Gogić može u penziju tek sa navrešnih 66 godina, a opozicija tražila da se on penzioniše sa 65. Sada, kada je sutkinja Đuranović u istoj situaciji, vlast želi da je što prije penzioniše a opozicija govori o ustavnom puču. To treba da nas nauči pameti – pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje.

MONITOR: Vjerujete li u postizanje nekog kompromisa između vlasti i opozicije zarad EU integracija za koje se svi deklarativno zalažu?

ĐUKIĆ: Ne vidim kod političara bilo kakav pokušaj vođenja dijaloga. Sumnjam da oni vode dijaloge i u samim partijama, kao ni među sobom u koalicijama. Svaki njihov istup djeluje kao monolog, kao nastup u kome se deklamuju fraze i floskule, u kojem se troši vrijeme građana u beskrajnom ponavljanju “ja, mi, oni”.

Kompromis će uslijediti, ali nije pravi kompromis. To će biti samo jedan prekid vatre do prve sljedeće krivine koja će omogućiti novu buku, novo ekstremizovanje situacije, nov način da se zamajavaju građani i da se nerad političara izmjesti u drugi plan. Najbolje se to vidi u deklamovanju fraze o “prevazilaženju podjela” ili o ostavljanju sa strane identitetskih pitanja. Svima je jasno da oni najviše vole da prave podjele, najviše vole da se bavi identitetskim pitanjima jer tu nije potrebno nikakvo posebno znanje, nisu potrebne činjenice ili argumenti. Dovoljno je da zauzmete sopstvenu busiju i da krenete s paljbom.

MONITOR: Imamo li mi, sa ovakvim političkim elitama, uopšte kapacitet da ostvarimo većinsku želju građana za ulazak u EU?

ĐUKIĆ: Naša politička klasa je suviše zagledana u sebe, u svoje rejtinge. Njih jedino interesuje da budu konstantno u kampanji i da zapošljavanju gdje god i koliko god mogu sopstveni kadar. Paradoksalno, EU integracije su jedino što možemo od njih očekivati da će ispuniti, jer strani faktor konstantno pritiska političare da ispune ono što su njihovi zahtjevi.

Najgore prolaze građani čiji se drugi, veoma legitimni zahtjevi, ne ispunjavaju, njihov život se ne olakšava, ne postoji nikakva politička volja da regularni, dnevni problemi i izazovi sa kojima se prosječan stanovnik Crne Gore suočava. A kako ne postoje nikakvi modeli stvarnog pritiska i prinude, zahtjevi građana ostaju neispunjeni. Djeluje da će EU agenda nastaviti sa ispunjavanjem jer postoji namjera i pritisak sa strane Evropske Unije da se taj proces okonča te da to ne zavisi više od naše spremnosti.

MONITOR: Koliko studentski protesti i oštra kritika dijela vlasti na njihov račun utiču na politička dešavanja? Da li smatrate da će zahtjevi studenata biti ispunjeni?

ĐUKIĆ: Čini mi se da politička atmosfera nije pogodna za ispunjavanje zahtjeva sa protesta. Veća je šansa bila da Danilo Šaranović podnese ostavku prije samih protesta nego sada. Živimo u polarizovanom društvu i neke rane još nisu zarasle, neki rovovi još nisu premošćeni. U takvoj klimi, političari (a i dobar dio javnosti) percipiraju svaki zahtjev plemenski, svaki zahtjev smještaju u nečiji “tor”. Zato sam ubijeđen da sada u Demokratama bilo kakav zahtjev za smjenu shvataju kao nešto što od njih ne traže studenti ni građani u cijelini, već Demokratska partija socijalista. I baš zato će oni veoma teško pristati na to.

Ne postoji dilema oko toga da je Šaranović morao podnijeti ostavku kao moralni čin zbog gubitka povjerenja javnosti u rad policije. Time bi i relaksirao situaciju i ubrzao neophodne reforme u samoj policijskoj organizaciji. Nažalost, kako se udaljavamo od same tragedije, to je sama mogućnost ostavke manja, zbog pomenute političke percepcije. Očekujem da ostali zahtjevi budu ispunjeni kao način da vlast pokaže svoju “širinu”.

MONITOR: Prošlo je mjesec dana od tragedije na Cetinju, a mi kao i tokom prošle tragedije u Medovini, imamo neodgovornost i ćutanje institucija. Šta nam to govori?

ĐUKIĆ: Kada god se desi nešto nepredviđeno i strašno, nešto što i ne mora biti veliko već je samo neprijatno i onemogućava standardno fotografisanje i poziranje pojedinaca na vlasti, a ne tek kad su u pitanju ove dvije ogromne tragedije, političari ne znaju kako da se ponašaju. Kao da čitav sistem funkcioniše po inerciji a oni su tu da sjede na lovorikama i ubiraju plodove uspjeha.

Čim je potrebno mijenjati, zapeti, čim je potrebno preuzeti odgovornost netragom nestaju, skrivaju se, pozivajući se na to da predano rade ili da je nečija druga odgovornost u pitanju. Niko nije spreman da presječe i prizna da nešto ne zna, da nešto ne umije, da je nešto objektivno teško. A potrebno je drugačije, potrebno je da oni koji su spremni da se fotografišu uz tuđe uspjehe, prihvate krivicu i za tuđu propust. Moramo tako nešto zahtijevati i ići ka razvoju takve svijesti, kako bismo napredovali kao društvo.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo